Skip to main content

Test - Stanislaw Lem - Inquest of Pilot Pirx





Test




— Kadetu Pirx!
Eselswieseov glas trgne ga iz sanjarenja. Upravo je bio zamišljao kako u malom džepicu njegovih starih civilnih hlaca dolje u ormaru ima još novcic od dvije krune. Zveckavi srebrni novcic, odavno zaboravljen. Prije nekog vremena bio je siguran da tamo nema nicega, da je spremio u najboljem slucaju neku staru poštansku priznanicu, ali malo pomalo sve je cvršce vjerovao da bi tamo ipak mogao biti novcic. Kad ga je Eselswiese pozvao po imenu, upravo mu se cinilo da je prstima napipao okrugli novcic i vidio kako se njegovi obrisi naziru u džepicu. »Mogao bih poci u kino, a ostalo bi mi još pola krune«, mislio je. »Ili na tjedni pregled, pa bi mi ostala cak kruna i pol. Ako bih krunu stavio na stranu, još bih imao dovoljno za nekoliko igara na automatima. Tko zna, možda bi mi automat bez prestanka izbacivao sitniš u ispruženu ruku — toliko da bih jedva strpao u džep... Samo bih držao ruku, ispruženu ruku... Ta zar nije Smiga vec doživio nešto slicno?« Pirx se vec pognuo pod teretom nenadanog dobitka, kadli ga je Eselswiese probudio nimalo nježno.
Docent je prekrižio ruke na ledima, prebacio svoju težinu na zdravu nogu i zapitao:
— Što biste, kadetu, ucinili da za vrijeme patrolnog leta susretnete svemirski brod sa stranog planeta?
Pirx otvori usta kao da želi istjerati odgovor koji mu je zapeo u njima. Izgledao je kao posljednji covjek — kao posljednji covjek na Zemlji koji bi znao objasniti što valja uraditi kad se susretne brod sa stranog planeta.
— Približio bih mu se — rece muklim, neobicno oporim glasom. Pirxove kolege napeto su ga slušale. Pretpostavljali su da bi moglo doci do zanimljivog preokreta.
— Vrlo dobro — odgovori Eselswiese ocinski blago. — No, što dalje?
— Zaustavio bih — kao iz topa ispali kadet Pirx osjecajuci da tapka po nicijoj zemlji daleko ispred prvih linija svojih spoznaja. Groznicavo je pretraživao svoj prazni mozak trudeci se da nade propise o postupcima u svemiru. »Zacijelo sam o tome negdje nešto citao«, pomisli. Skrušeno spusti pogled i opazi da mu Smiga pokušava nešto šapnuti, samo je pomicao usnice. Pirx ponovi ono što procita na njegovim usnicama prije nego što zapravo shvati smisao tih rijeci: — I predstavio bih se.
Auditorij prasne u smijeh. Eselswiese se na tren pokušao suzdržati, zatim se i on od srca nasmije, ali se odmah uozbilji.
— Kadetu Pirx, dodite ujutro k meni s knjigom o navigaciji.. . Kadetu Boerst!
Pirx se tromo spusti u stolicu; osjecao se kao da je od nedovoljno stvrdnutog stakla. Nije zamjerao Smigi jer on je bio takav — nikad nije propuštao priliku da nekome podvali. Od onoga što je govorio Boerst nije cuo ni rijec; on je crtao krivulje i tabele, a Eselswiese je komentirao odgovore elektronickoga kalkulatora tako da je ispitanik izgubio niti. Propisi su dopuštali pomoc kalkulatora, no Eselswiese je o tome imao svoje mišljenje.
— Kalkulator je takoder samo covjek — znao je reci. — I on može pogriješiti. — Pirx nije zamjerao ni njemu to; on nikada nikome nije ništa zamjerao. Gotovo nikada.
Pet minuta poslije vec je u mislima ponovo tumarao negdje drugdje. Stajao je u ulici Dyerhoff ispred nekog izloga i gledao plinski pištolj iz kojeg se moglo pucati ne samo plinskim nego i pravim, pa i slijepim mecima. Pištolj sa stotinu metaka stoji šest kruna...
Pirx više nije bio na predavanju — bio je u ulici Dyerhoff i buljio u izlog... Kad je zazvonilo, spokojno je, odmjerenim korakom, izašao iz dvorane a ne galameci i gurajuci se poput vecine. Ta nisu djeca! Gotovo polovica kadeta otišla je u restoran; u to se vrijeme, doduše, nije moglo dobiti ništa za jelo, ali se imalo što vidjeti: nova konobarica za koju su svi tvrdiii da je lijepa.
Pirx je polako prolazio izmedu staklenih ormara pretrpanih maketama zviježda, a svakim je korakom blijedila njegova nada da ce u džepu hlaca pronaci novcic od dvije krune. Dolje, na posljednjoj stubi, pomirio se s tim da tamo ipak nikada nije imao novcic.
Na izlazu su stajali Boerst, Payartz i Smiga. S Payartzom je pola godine sjedio za istim stolom na vježbama iz kozmodezije. On mu je sve karte uprljao tušem.
— Sutra imaš pokusni let — rece Boerst.
— U redu — ravnodušno odgovori Pirx. Ne dopušta on tek tako da od njega prave budalu.
— Ne vjeruješ? Citaj! — Boerst kucne prstom po staklu na izlaznim vratima.
Pirx htjede proci, ali mu pogled nekako sam od sebe skrene na popis. Na njemu su bila samo tri imena, a posve gore uistinu je pisalo: Kadet Pirx. I te kako vidljivo!
Na trenutak sve mu se zavrti pred ocima. Zatim kao iz neizmjerne daljine zacuje svoj vlastiti glas: — No, pa što? Ta rekao sam: u redu.
Prode pored njih i skrene u malu cvjetnim gredicama omedenu aleju. Te je godine na njima cvalo mnoštvo nezaboravka; namjerno su ga posadili u obliku rakete što slijece.
Ništa od toga Pirx nije vidio: ni cvjetne gredice, ni stazu, ni nezaboravak, ni šefa koji je žurno izašao kroz sporedan izlaz Instituta. Utonuo u misli Pirx se zamalo sudari s njim. U posljednji tren se snade i salutira.
— Zdravo, Pirx! — rece Eselswiese. — Sutra letite. Želim vam dobar start! Možda cete imati srece, kadetu, da susretnete nekoga s drugog planeta!
Zgrada internata bila je iza visokih žalosnih vrba, uz jezero na drugom kraju parka. Jedno od njenih krila, poduprto kamenim stupovima, dizalo se iz vode. Netko je razglasio da stupovi potjecu s Mjeseca. Dakako, bila je to izmišljotina, ali vec su prvi ucenici puni castohleplja u kamenje urezali svoje inicijale i datum rodenja ili dolaska u internat. I Pirxovi su podaci bili na jednom od stupova; marljivo ih je urezao još prije cetiri godine.
U svojoj sobi — bila je tako mala da u njoj nisu mogla stanovati dvojica kadeta — zastane na tren ne znajuci što bi. Da li da otvori ormar? Tocno je znao gdje su mu spremljene stare hlace. U internatu se zapravo nisu smjele držati nikakve civilne stvari, pa je možda upravo zato sacuvao hlace. Jer, nisu mu bile više korisne — odavno ih je prerastao. Zatvori oci, ;ucne ispred ormara, pruži ruku kroz otvorena vrata i napipa džep. No, eto — znao je: u džepu nije bilo nicega.

* * *
Pirx je u još nenapuhanom kombinezonu stajao na celicnom postolju visoko pod krovom hale i rukom se oslanjao na žicu napetu umjesto ograde. Obje su mu ruke bile zauzete. U jednoj je držao knjigu o navigaciji a u drugoj biliežnicu — »šalabakter«, koju mu je posudio Smiga; tvrdio je da je cijelo godište letjelo s njim. Nitko nije znao objasniti kako se »šalabakter« uvijek vracao, jer su kadeti poslije pokusnog leta napuštali Institut i odlazili na sjever, u bazu u kojoj su se prinremali za završni ispit. Bilo kako bilo, on se, medutim, uvijek vracao. Tko zna, možda su ga spuštali i padobranom; bila bi i to samo jedna od studentskih šala.
Stojeci na postolju cetrdeset metara iznad tla, Pirx je kratio vrijeme nagadajuci hoce li ga pretresati, što se, na žilost, katkad dogadalo. Kadeti su, naime, na pokusni let nosili najneobicnije stvari — cak i takve koje su bile najstrože zabranjene: plosnate boce žestokog pica, duhan za žvakanje, fotografije djevojaka — a da o »Šalabakterima« i ne govorimo. Pirx je dugo razmišljao o tome kamo da ga sakrije. Bilo je petnaestak pogodnih mjesta — u cipelu ispod stopala, izmedu dviju carapa, u unutrašnji džep kombinezona, u mali zvjezdani atlas koji su smjeli ponijeti sa sobom... Prikladna bi bila i futrola za naocale, ali bi morala biti prilicno velika, a, što je još važnije, k tome, on uopce nije nosio naocale. Da ih je nosio — sjetio se toga u isti tren — ne bi ga bili primili u Institut.
Stajao je, dakle, na celicnom postolju i cekao šefa i dvojicu instruktora koji su ocito necim sprijeceni jer kasne. Bilo je vec 19.27 sati, a polijetanje je bilo predvideno za 19.40. »Valjalo bi imati malo flastera«, pomisli Pirx. Njime bi bilježnicu mogao pricvrstiti ispod ruke. Mali Yerkes je navodno tako uspio. »Skakljiv sam!«, viknuo je — kažu — kad ga je instruktor dodirnuo. Imao je srecu...
No, on, Pirx, nije odavao dojam da je škakljiv. Ne, ne, nije se zavaravao i zbog toga je »šalabakter« jednostavno držao u desnici. Tek tada se sjeti da ce se njome morati rukovati s instruktorima i sa šefom. Hitro prebaci bilježnicu u lijevu a knjigu o navigaciji u desnu ruku. Od njegovih pokreta zanjiše se postolje ovješeno na opruge, tako da se Pirxu ucini da je na odsjecenoj dasci. Iznenada zacuje korake s druge strane. Trojicu pretpostavljenih nije ugledao odmah jer je ispod krova bilo prilicno mracno.
Kao što je uobicajeno u takvim prilikama, svi su bili u uniformama koje su — cinilo se — izglacane trenutak prije nego što su ih obukli. Za razliku od njih, kadet Pirx nosio je kombinezon u kojem je izgledao kao da je obukao dvadeset nogometnih dresova jedan na drugi, iako kombinezon još nije bio napuhan. S obje strane visokog ovratnika visjeli su dugacki završeci interkoma, sustava za prikljucak na unutrašnju i vanjsku radio-vezu, niz vrat mu se spuštala gumena zmija što je prelazila u crijevo pricvršceno na uredaj s kisikom, a na ledima je osjecao pritisak rezervne boce. Nepodnošljivo vruce bilo mu je u dvostrukom rublju za zaštitu protiv znojenja, ali ga je više od svega smetala naprava namijenjena za to da se za vrijeme pokusnog leta ne mora izlaziti radi obavljanja nužde (uostalom, to i ne bi bilo nimalo jednostavno u ovoj jednostepenoj raketi, u kojoj ce poci na pokusni let).
Odjednom se zaljulja cijela skela s postoljem. Netko se približavao odozdo. Pirx opazi Boersta u istovetnom kombinezonu. Boerst salutira golemom rukavicom i ostane tako stajati kao da želi Pirxa gurnuti dolje.
Kad pretpostavljeni prodoše mimo njih, Pirx ga zacuden zapita:
— Što, zar i ti letiš? Zar si i ti bio na popisu?
— Brendan se razbolio; letim umjesto njega — odgovort Boerst.
Pirx bijaše pomalo zbunjen. Bilo je to jedino, ali uistinu jedino po cemu se bar za milimetar približio sferama u kojima je Boerst živio ponašajuci se tako kao da mu to ne stvara ni najmanje teškoce. Boerst bijaše najnadareniji od sviju kadeta njihova godišta i Pirx mu to nije zamjerao; naprotiv, osjecao je cak i poštovanje prema tom talentiranom matematicaru otkako se osvjedocio kako se hrabro bori s elektronickim kalkulatorom i gubi korak tek pri vadenju cetvrtoga korijena. Boerst bijaše sin imucnijih roditelja, njemu nije bilo, potrebno snatriti o novcicu od dvije krune što je možda skriven u starim kožnatim hlacama. No, bio je on ne samo najuspješniji u ucenju nego se mogao pohvaliti i sjajnim sportskim rezultatima; skakao je kao vrag, uz to odlicno plesao, a — ni to se nije moglo poreci — bio je i lijepe vanjštine, što se za Pirxa nije moglo tvrditi.
Koracali su dugackom platformom izmedu stupova što su podupirali krov. Prošli su pored dugackog reda raketa dok ih ponovno ne obasja dnevna svjetlost na mjestu gdje je krov bio odmaknut na širini od dvije stotine metara. Na golemim betonskim lijevcima što su ulazili jedni u druge i služili za odvodenje plamena iz mlaznica pri polijetanju, stajala su jedan pored drugoga dva cunjasta diva — bar u Pirxovim ocima bili su divovi. Svaki od njih bio je visok cetrdeset osam metara, a dolje, u pogonskom dijelu, promjer mu je bio jedanaest metara.
Do otvora, vec odvijenih, vodili su mali mostovi. Prolaz preko njih zatvarali su olovni utezi stavljeni u sredinu; na svakom od njih na savitljivoj je dršci bila crvena zastavica. Pirx je znao što je bilo na redu: pitanje da li je spreman ispuniti postavljeni zadatak. Na nj ce — prvi put u svom životu — odgovoriti sa »da« i zastavicu pomaknuti u stranu. Iznenada se snuždi kad je osjetio da bi se pri odmicanju zastavice mogao spotaci i ispružiti koliko je dug — takve se stvari dogadaju. Ako bi se to ikome imalo dogoditi — njemu ce se svakako. On nikada nije imao srece; bar mu se tako cinilo. Docenti su imali drukcije mišljenje. On je bio šeprtlja — govorili su — zapravo nespretnjakovic. Mislio je uvijek na sve moguce samo ne na ono na što je trebalo u tom trenutku. Uistinu, ništa mu nije bilo teže nego razgovor, konverzacija. Doduše, izmedu njegovih postupaka i misli što su se odijevale u rijeci nije zjapio ponor, ali uvijek bi se tu našla neka zapreka koja mu je zagorcavala život. Docenti nisu slutiii da je Pirx sanjarska duša, maštar. Nitko to nije slutio. Vjerovalo se da on uopce ne razmišlja, a to nipošto nije bilo tocno.
Ispod oka pogleda Bersta i opazi da je stao tocno po propisu: korak ispred mostica što je vodio prema otvoru na raketi, uspravan, rukama dotice još naboran prazan kombinezon.
»Boerstu pristaje cak i ta neobicna uniforma«, pomisli Pirx. Pristaje mu premda bi se moglo pomisliti da je nacinjena od stotinu nogometnih lopti... Boerstov kombinezon uistinu još nije bio napuhan, a njegov je, cinilo mu se, na nekim mjestima vec bio pun. Vjerojatno se zbog toga u njemu tako teško kretao i nikako nije uspijevao stati »mirno«. Stiskao je noge koliko je mogao, ali pete nikako da se spoje. »Zašto Boerst može a ja ne?«, pitao se. Neshvatljivo! Uostalom, bez Beorsta potpuno bi zaboravio zauzeti propisani stav: okrenut ledima raketi a licem prema trojici pretpostavljenih.
Ta trojica pridu najprije Boerstu. Možda to uciniše samo zato što je njegovo prezime pocinjalo slovom »B«. Pa ipak — nije to bila puka slucajnost; ili možda slucajnost, ali nepovoljna, kao uvijek. Bio je prisiljen cekati, a to ga je uznemiravalo. Ako ga ceka nešto neugodno, onda je bolje neka se to dogodi odmah.
Pirx je cuo samo dijelove onoga što su pretpostavljeni razgovarali s Boerstom. Kadet Boerst bio je napet poput tetive na luku; odgovarao je brzo, tako brzo da Pirx nije razumio nijednu rijec.
Zatim njih trojica pridu k njemu. Kad ga šef oslovi, Pirx se iznenada sjeti da su zapravo trebala letjeti trojica a ne dvojica. »Gdje li je treci?« Na srecu, cuo je što ga je šef pitao te u posljednjem trenutku izusti:
— Kadet Pirx spreman za start!
— Hm... tja — promrmlja šef. — I kadet Pirx izjavljuje da je tjelesno i duševno zdrav... hm... u granicama svojih mogucnosti? — Volio je stereotipnim pitanjima dodavati takve fraze. Mogao je to sebi dopustiti; ta bio je šef.
Pirx odgovori da je zdrav.
— Za vrijeme trajanja leta kadete imenujem pilotima... — jednolicnim glasom šef izgovori obrednu recenicu, a zatim nastavi: — Zadatak: okomito uzlijetanje uz pola snage motora. Penjanje u elipsu B 68. Na elipsi korektura za cvrstu putanju oblijetanja oko Zemlje; trajanje jednog oblijetanja — cetiri sata i dvadeset šest minuta. Cekati dok dva izravna broda za vezu tipa JO 2 stignu u putanju oblijetanja. Vjerojatna zona radarskoga kontakta — sektor II, satelit PAL, uz moguce dopustivo odstupanje od šest lucnih sekundi. Za dogovaranje skretanja ukljuciti fonski kontakt. Skretanje: sici sa cvrste putanje oblijetanja uz kurs od šezdeset stupnjeva dvadeset minuta sjeverne širine, stotinu petnaest stupnjeva tri minute jedanaest sekundi istocne dužine. Pocetno ubrzanje 2,2 g. Završno ubrzanje poslije osamdeset tri minute: nula. Oba IO 2 u formaciji trojke odvesti do Mjeseca ne napuštajuci fonsko podrucje.
U zoni Mjesecevog ekvatora — u skladu s uputama s LUNA PELENG-a — privremeno uci u putanju oblijetanja, uvjeriti se da su oba dovedena svemirska broda u putanji oblijetanja. Zatim sici s putanje oblijetanja oko Mjeseca — uz kurs i ubrzanje izabrano po vlastitoj procjeni — i vratiti se u stabilnu putanju oblijetanja oko Zemlje u podrucju satelita PAL. Tamo pricekati daljnje zapovijedi.
Kadeti pripovijedaju da ce uskoro netko — umjesto dosadašnjih — izmisliti elektronicke »šalabaktere«, tj. mikrojezgre ne vece od trešnjine koštice, koje ce moci sakriti u uho ili pod jezikom. S njima bi uistinu bilo divno letjeti jer bi onome tko ih nosi uvijek i posvuda unaprijed govorili što mora uraditi. Pirx nije vjerovao u to. On je tvrdio — i to ne bez razloga — da tada više nikome ne bi trebali kadeti. No, bilo kako bilo, zasad takvo nešto ne postoji i on mora napamet ponoviti cijeli tekst zadatka. To i ucini zabunivši se samo jedan jedini put, ali temeljito. Pobrkao je, naime, minute i sekunde iz podatka o vremenu s onima iz geografske dužine i širine.
»Što dolazi sad?«, zapita se kad je ponovio tekst zadatka, Bilo mu je nesnosno toplo u rublju protiv znojenja koje je nosio ispod debele podstave kombinezona. Šef ga zamoli da još jednom ponovi zadatak. Pirx izgovori još jednom, ne shvacajuci zašto se to od njega traži. »Zar su upravo mene našli?! Bilo je to jedino što mu je u taj tren palo na um.
U lijevoj ruci držao je »šalabakter«, a u desnoj knjigu o navigaciji. Pruži je šefu. Usmeno ponavljanje zadatka bilo je pravo mucenje jer su ga ionako dobivali pismeno — u uputama je, dapace, obicno nacrtan prvi dio putanje. Kuvertu sa zadatkom šef stavi u mali džep ispod omota. Zatim mu vrati knjigu i zapita: — Pilotu Pirx, jeste li spremni?
— Spreman sam! — odgovori Pirx. U tom trenutku imao je samo još jednu želju: da sjedne u komandnu kabinu. Ceznuo je za tim da zakopca kombinezon, barem do vrata.
Šef odstupi jedan korak.
— U raketu! — povice svojim sada ugodno metalnim glasom, koji poput udarca zvona nadjaca potmulu buku u golemoj hali.
Pirx se okrene, dohvati crvenu zastavicu, spotakne se na žicu, u posljednji trenutak ponovno uspostavi ravnotežu i poput robota odgega uskim mosticem. Kad je bio na polovici, Boerst je — straga je i on izgledao kao nogometna lopta — vec ulazio u raketu.
Pirx pruži noge kroz otvor, rukama se uhvati za odebljanje na njemu, gurne unutra elasticni oluk ne stavljajuci noge na precke — »precke su tu samo za penzionirane pilote«. znao je reci Eselswiese — i okrene se da zatvori poklopac. Vježbali su to na »fantomskim« uredajima sa zaklopkom skinutom s prave rakete i pricvršcenom usred ucionice — stotinu, tisucu puta: lijevu rucicu, desnu rucicu pomaknuti za pola okreta, provjera zaptivanja, još pola okreta svake rucice, provjera zaptivanja pod pritiskom, osiguranje otvora unutrašnjim zaštitnim poklopcem, navlacenje obloge za zaštitu od meteorita, napuštanje ulaznog okna, zatvaranje komandne kabine, provjera jednom pa drugom ruckom — nekome bi moglo i pozliti.
Dok je pricvršcivao zaporni prsten u kabini, Pirx je bio uvjeren da Boerst vec odavno sjedi u svojoj staklenoj kugli. Uto se sjeti da ionako ne polijecu zajedno nego u razmaku od šest minuta; ne treba, se dakle, žuriti. Ipak, bilo bi bolje sjesti na mjesto i ukljuciti radio — tako bi bar mogao cuti zapovijedi upucene Boerstu. Bilo bi zanimljivo znati kakve ce zadatke on morati riješiti.
Kad je Pirx zatvorio vanjsku zaklopku, automatski se ukljucila unutrašnja rasvjeta. On zatim zakracuna sve što je trebalo i stubama obloženim grubom ali mekanom plasticnom masom popne se malom kosinom do pilotskog sjedala.
»Vrag bi ga znao zašto su te male jednosjedne rakete gradene tako da pilot mora sjediti u velikoj staklenoj kugli promjera tri metra«, pomisli Pirx. Bila je, doduše, prozirna ali — dakako — ne od stakla nego od nekoga elasticnog materijala slicnog vrlo tvrdoj gumi. Ta kapsula s rastavljivim pilotskim sjedalom bila je postavljena u kuglastoj prostoriji — pravoj komandnoj kabini. Pilot se u svom zubarskom stolcu, kako su ga zvali, mogao okretati na sve strane i kroz stijenku staklenorg mjehura u kojem je bio zatvoren vidjeti sve mjerne satove te sve ekrane sprijeda, straga i sa strane, k tome ploce obaju elektronickih racunskih strojeva i astrografa i — kao najvažnije — trajektometar. Taj je uredaj debelom, vrlo svijetlom crtom na matiranom, zaobljenom ekranu, oznacavao putanju rakete stavljajuci je u Harelsbergerovu projekciju u odnosu na zvijezde stajacice. Pilot je morao napamet znati elemente projekcije i biti u stanju da ih procita s uredaja i kad visi s glavom prema dolje. Sjedeci u stolcu, pilot je rukama doticao — slijeva i zdesna — glavne komandne poluge reaktora i mlaznica za skretanje. Uz to bijahu tu još tri poluge za reagiranje prilikom nezgode, šest poluga za jednostavno upravljanje, ruckica za start i za slobodan hod kao i regulator snage, poluga za podešavanje ubrzanja, za propuhavanje mlaznica, a tik iznad poda bio je kolut za ukljucivanje klimatizacije, uredaji za dovod kisika, hvatište protupožarnog aparata, hvatište izbacivaca reaktora — ako pocne nekontrolirana lancana reakcija — žica s omcom pricvršcena za vrata ormarica u kojem su bile termos-boce i hrana, a ispod nogu još suknom presvucene i kožnatim remenjem omotane pedale kocnica te osiguraca poluge za izbacivanje. Kad bi se dotakao osigurac — moralo se pedalo nogom snažno gurnuti naprijed — cijela bi staklena kugla zajedno s pilotom i posebnim padobranom izletjela iz rakete.
Osim glavne namjene — spasavanja pilota ako dode do kvara koji se ne može ukloniti — bilo je još osam glavnih razloga za konstruiranje staklenog mjehura. U nekoj drugoj prilici Pirx bi zacijelo uspio nabrojiti svih tih osam razloga premda mu se opcenito nisu cinili osobito uvjerljivima, kao ni ostalim kadetima.
Kad je napokon sjeo, teškom se mukom sagnuo da sve cjevcice, kablove i žice što su virili iz pojasa kombinezona utakne u završetke što su stršali iz stolca. Svaki put kad bi se nagnuo naprijed otkopcao bi mu se kombinezon. Nije stoga nikakvo cudo što je kabel fonije zamijenio s kablom grijaca. Na srecu, imali su razlicit navoj, ali je pogrešku opazio tek kad se vec kupao u znoju. Dok mu je zrak šušteci strujao u kombinezon i punio ga nekoliko sekundi, on se uzdišuci naslonio i objema rukama pritegnuo sigurnosne pojaseve na natkoljenicama i preko ramena.
Desni je zakopcao odmah a lijevi nikako. Pirxov ovratnik, napuhan poput automobilske gume, smetao mu je da vidi stražnju kopcu. Na slijepo je pipao da utakne kukicu sa zaporkom kadli u slušalicama zacuje prigušeni glas:
— ... pilot Boerst u AMU-u 18! Start po foniji u trenutku nula! — Bio je to odgovor kao iz pištolja.
Pirx opsuje. Napokon — kopca uskoci na mjesto. Pirx utone duboko u naslonjac, umoran kao da se upravo vratio s nekoga meduzvjezdanog putovanja.
— ... dvadeset tri, dvadeset dva, dvadeset jedan... — culo se iz slušalice.
Jednom se dogodilo da su dvojica kadeta istodobno poletjela na znak »nula«! — pravi i još jedan, koji nije bio na redu. Obje su rakete jurnule uvis u razmaku od samo dvije stotine metara i malo je nedostajalo — djelic sekunde — da se sudare. Bar se tako pripovijedalo. Od te nezgode kabel za paljenje prikljucuje se daljinskim upravljanjem tek u posljednjem trenutku. Zapovjednik uzletišta prikljucivao ga je iz svoga staklenog kontrolnog tornja; brojenje je, dakle, bila obicna varka, ali to nije znao nitko.
— ... Nula! — odjekne iz slušalice. Pirx osjeti prigušenu tutnjavu, njegov se stolac potrese, na prozirnoj ovojnici što ga je okruživala zatrepere svjetla. Zurio je u strop, na astrograf i ocitavao vrijednosti — hladenje, potisnu snagu glavnih i pomocnih mlaznica, gustoca struje neutrona, stupanj onecišcenja izotopa i još osamnaest drugih vrijednosti od kojih je polovica ukazivala iskljucivo na stanje pogonskog dijela rakete. Podrhtavanje oslabi, zid mukle tutnjave klizne mimo — cinilo se da se rasplinuo uvis, kao da je netko razastro nevidljivu zavjesu ispred neba. Tutnjava se pretvori u daleku grmljavinu, a zatim ponovo sve utihnu.
Nešto je zujalo i cicalo — Pirx nije imao vremena da se prestraši. Automatski osiguraci ukljucili su dotad blokirane ekrane — osigurani su izvana tako da zasljepljujuci plamen što izbija iz reaktora, kad netko polijece u neposrednoj blizini, ne ošteti objektive.
— Vrlo su korisni ti automatski osiguraci! — sam sebi rece Pirx. Mislio je na ovo i ono sve dok iznenada ne osjeti strah u udovima — strah od kojeg mu se podigne kosa ispod zvonaste haube. »Pa sada sam ja na redu — tek što nisam poletio!«, prostruji mu mozgom.
Strelovito pocne pripremati poluge za start, bolje reci doticali ih po redu i brojiti: »Jedan, dva, tri — gdje li je cetvrta? Ovdje... Da... a sad kazaljka... Pedalo... Ne, ne pedalo... Hvatište! Najprije crveno, zatim zeleno, pa ono automatsko... Tako... Ili zeleno dolazi prije crvenog...?«
— Pilot Pirx u AMU-u 27! — Njegov vlastiti glas što mu odjekne u slušalicama prekine nedoumicu. — Start po foniji u trenutku nula!
Zamalo je rekao »pilot Boerst«, toliko su mu se u pamcenje usjekle rijeci kolege. »Idiote!«. sam sebi rece u mislima kad na tren zavlada tišina. Zatim se javi automat: —... šesnaest, petnaest, cetrnaest... — »Moraju li baš svi automati imati glas nekog narednika?«, zapita se Pirx. Znojio se. Groznicavo se pokušavao sjetiti necega važnog. Znao je da je to nešto iznimno, nešto što odlucuje o životu i smrti, ali nikako da se sjeti.
—... Šest, pet, cetiri... — Vlažnim prstima obuhvati polugu za start. »Dobro je što je tako gruba«, pomisli. »Da li se svi znoje? Vjerojatno...«
— Nula! — zagrmi u slusalicama.
Njegova ruka sama povuce polugu, potpuno sama; privuce je do sredine cvrsto je stežuci, Zaglušujuca buka... Ucini mu se da mu je netko stavio elasticni tijesak na glavu i grudi. »Motori!«, pomisli još, a onda se oko njega smraci. Sve je to trajalo samo nekoliko trenutaka. Kad je prošlo, još je osjecao neizdrživi pritisak na tijelo. Na ekranima, bar na onima okrenutima prema njemu, vidio je bijelu uzavrelu masu što ga je podsjecala na mlijeko — na mlijeko koje kljuca preko rubova milijuna lonaca.
— Aha! — rece sam sebi. — Sad probijam oblake... — Njegov je mozak još radio tromo, ali je bar ponovo mogao razmišljati mirno i jasno. Cinilo mu se da je potpuno izvan vremena — da je samo svjedok neobicnog zbivanja. »Smiješno!«, pomisli. »Neki se momak klima u zubarskom stolcu, nemice ni noge ni ruke, a ipak... Oblaci su, uostalom, vec nestali, nebo je plavo... Cudesno, to plavetnilo .. Kao tušem pomiješano plavilo za rublje
... Jesu li ono zvijezde ili nisu...? Da, zvijezde... «
Posvuda su se pomicale kazaljke — iznad njega ispred i iza njega. Svaka se pomicala drukcije, svaka je pokazivala nešto drugo. Pirx ih je morao slijediti sve, a imao je samo dva oka. U slušalicama su u pravilnim razmacima odjekivali signali slicni zvižducima; njegova lijeva ruka sama od sebe — ponovo potpuno sama od sebe — sklizne na vitlo regulatora rada motora. Odmah zatim postade nešto podnošljivije. Brzina je iznosila sedam zarez jedan u sekundi, visina dvije stotine jedan kilometar, ubrzanje jedan zarez devet. Startna krivulja, koju je dobio u zadatku, bila je pri kraju. »Sada se valja opustiti«, pomisli, »jer ubrzo ce biti posla preko glave!«
Namjesti je ugodnije. zavali u naslonjac — pri tome se podignu njegovi potpornji — i ukoci se od zaprepaštenja.
»Gdje li je šalabakter?«, prostrijeli ga misao.
»Šalabakter« bijaše važan, neizrecivo važan, a on se nije mogao sjetitli kamo ga je stavio. Pogleda na pod kao da uopce ne postoji mnoštvo kazaljki što su posvuda nemirno poskakivale. Eno ga! »šalabakter« je ležao ispod naslonjaca! On se nagne, ali pojasevi, dakako, nimalo ne popustiše. Sada mu više nije preostalo vremena te, s osjecajem da stoji na vrhu visokog tornja s kojim se zajedno ruši u dubinu dohvati knjigu o navigaciji iz džepa u kombinezonu iznad lijevog koljena i izvuce zadatak iz omota. U prvi tren ne shvati ništa. »Prokletstvo, gdje je elipsasta putanja B 68?«, zapita se. »Aha, zacijelo je ovo...« Provjeri trajektometar i pocne polako skretati. »Gle, pa to je cak u redu!«, zacudi se.
Kad je ušao u elipsu, kalkulator mu je sam dao podatke za korekturu. Pirx je manevrirao, iskocio s elipse, kocio cak prenaglo — deset sekundi imao je minus 3 g — ali mu to nije smetalo. Fizicki bijaše vrlo otporan. — Kad bi tvoj mozak bio poput tvog bicepsa — jednom je rekao Eselswiese — iz tebe bi možda nešto i bilo!
Uz pomoc podataka za korekturu Pirx ude u stabilnu putanju oblijetanja, kalkulatora fonijom prenese podatke, ali od njega ne dobije odgovor — na ekranu kalkulatora treperile su krivulje praznog hoda. Pirx još jednom glasno ponovi podatke, a kad kalkulator ne odgovori, shvati da je zaboravio prekopcati. Ispravi to i odmah se na ekranu pojave treperave uspravne crte — sve same jedinice. »Pa ja sam u putanji!«, pomisli razdragan. Vrijeme oblijetanja nije, medutim, iznosilo cetiri sata i dvadeset šest minuta koliko je bilo propisano nego cetiri sata i dvadeset devet minuta. »Da li je toliko odstupanje dopušteno ili nije?«, zabrine se Pirx. »Da li da otkopcam pojaseve i pogledam u šalabakter? Ispod naslonjaca je... Ah, što uopce piše u njemu...« Iznenada se sjeti što im je jednom rekao profesor Kaahl: — Putanje oblijetanja izracunate su uz pogrešku od nula zarez tri posto. — Prema podacima koje mu je prenio kalkulator, leti upravo po granici dopustivog. »No, dakle, to bi bilo to«, rece sam sebi i tek tada se osvrne oko sebe.
Sila teža je slabila. Osjecao je to samo po tome što ga je »preša« manje pritiskala; inace je bio privezan za sjedalo. Na prednjem ekranu vidio je samo zvijezde, ništa osim zvijezda, a na donjem dijelu zasljepljujuce bijeli rub. Na ekranima sa strane sve je bilo crno. Zvijezde, zvijezde. A na donjem? Oho! Pirx je pažljivo promatrao Zemlju — jurio je iznad nje na visini izmedu sedam stotina i dvije tisuce cetiri stotine kilometara. Bila je uistinu golema, pokrivala je cijeli ekran.
»Grenland! Da, to je Gronland, ili...?« Prije nego što se uvjeri u to preleti vec i Sjevernu Kanadu i Arktik. Oko Sjevernog pola blistao je snijeg. Ocean je bio crno-ljubicast, površina mu je bila zaobljena ali glatka, cinilo se da je izliven od željeza. Malobrojni oblaci — cudno kako ih je bilo malo — doimali su se kao da je netko tu i tamo bacio malo kaše.
Pirx pogleda na sat. Letio je vec sedamnaest minuta.
Sada bi morao uhvatiti radio-signale sa satelita PAL i na ekranu radara pripaziti na dolazak brodova s kojima se mora sastati. »Kako li se zovu ona dva broda? RO? Ne, JO. A brodovi?« Pogleda na papir s ispisanim zadatkom, stavi ga zatim u džep zajedno s knjigom o navigaciji i pomakne regulator kontrolne kapsule na prsa. culo se samo pištanje i pucketanje. »PAL? Koji je to signal zapravo? Morzeov — pa da.« Slušao je pažljivo i napeto gledao u ekran. Zemlja se polako okretala pod njim, zvijezde su promicale preko ekrana, ali PAL se još nije ni cuo ni vidio.
Iznenada nešto zazuji.
»PAL!«, pomisli, ali odmah odbaci tu pomisao. »Besmislica! Ne zuje ni ove saonice... Ili možda ipak? Ma ništa ne zuji!«, pokuša se uvjeriti. »Ili... Kvar?«
To ga nije nimalo zabrinjavalo. Kakav bi mogao biti kvar kad leti s iskljucenim motorima! Zar se ta škrinja raspada sama od sebe ili što? Možda kratki spoj? Ah, da, to bi moglo biti!! Oh! Propis o zaštiti od požara III a: »Požar u svemiru na putanji oblijetanja«, paragraf... »Neka ide do vraga!« Zujalo je i brujalo bez prestanka; pištanje signala jedva se još culo.
»Zvuci kao da se neka muha zalijece u staklo«, pomisli i pogledom prijede od jednoga do drugog mjernog sata.
Uto je otkrije.
Bila je to golema muha — zeleno-crna, odvratna, jedna od onih koje su stvorene ocito samo zato da covjeku uništavaju živce — drska, nametljiva, glupa, ali istodobno i lukava. Kakvim se cudom — kako bi inace? — ušuljala u raketu i sada zuji izvan staklene kapsule te se poput neke kuglice zalijece u svijetlece ekrane.
Kad se muha približila kalkulatoru, u slušalicama na Pirxovoj glavi zabruji tako glasno kao da mu u neposrednoj blizini prolijece cetveromotorni avion, jer je na gornjoj plohi kalkulatora bio ugraden rezervni, vrlo osjetljivi mikrofon. Preko njega su se kalkulatoru mogli davati podaci bez upotrebe laringofona ako je kabel brodske fonije bio iskljucen ili prekinut. Cemu taj oprez? Za svaki slucaj. U cijeloj raketi bilo je zapravo mnogo takvih ili slicnih dvostrukih pa cak i trostrukih veza.
Pirx opsuje mikrofon; znao je da prijeti opasnost da zbog zujanja muhe ne cuje signale s PAL-a. K tome je muha sada letjela na sve strane. Nehotice ju je slijedio pogledom, a onda sam sebi odlucno rece: »Briga me za nju!«
Šteta što ovdje negdje nema neki sprej za gamad...
— Mir!
Zaškripalo je tako glasno da je nehotice kriknuo. Muha je puzala po kalkulatoru, a zatim stala da bi ocistila krila. Posrano stvorenje!
U slušalicama se zacu daleko, pravilno pištanje: kratko-dugo-dugo-kratko — kratko-dugo — kratko-dugo-kratko-kratko. »PAL!«, odgonetne Pirx. »Tako, sada treba otvoriti oci...« Podigne naslonjac — sada je odjednom mogao gledati tri ekrana — ponovo provjeri kako se okrece svijetleca zraka radara i napeto oslušne. Na radarskom ekranu nije se vidjelo ništa ali se radiem javljao neki glas.
— A sedam Terraluna, A sedam Terraluna, sektor III... Kurs stotinu trinaest, zove PAL PELENG... Molim mjerenje... Ukljucujem prijem.
»Prokletstvo, kako cu sada cuti svoje JO brodove?!« zabrine se Pirx.
Zujanje u slušalicama iznenada prestane a u isti tren na Pirxovo lice odozgo padne sjena kao da se neki šišmiš prilijepio na svjetiljku. Muha! Puzala je po staklenoj kapsuli kao da želi proniknuti njenu unutrašnjost.
U meduvremenu je u eteru postalo »tijesno«: izronio je satelit PAL. Pirx ga je vec mogao vidjeti; bio je slican nekom prutu — osam stotina metara dugacki aluminijski cilindar s kuglastim opservatorijem na stražnjem dijelu. Pirx preleti iznad njega — udaljen približno cetiri stotine kilometara, možda i više — i pocne ga polago pretjecati.
— PAL PELENG A sedam Terraluni, stotinu osamdeset zarez cetmaest, stotinu šest zarez šest... Linearno odstupanje raste .. Kraj.
— ALBATROS cetiri Aresterra zove PAL glavnu stanicu — Spuštam se po gorivo, sektor 11, spuštam se po gorivo, sektor 11— Letim s rezervom — Prijem.
— A sedam Terraluna, zove PAL PELENG...
Sve ostalo nadglasalo je brujanie muhe. Nakon nekoliko sekundi cinilo se da se umirila.
— Glavne stanice ALBATROSU cetiri Aresterra.... Gorivo uzimate u kvadranlu sedam. Omega glavna stanica — Kraj.
»Ti su se namjerno sakupili ovdje da ja ništa ne bih cuo«. sam sebi rece Pirx. Rublje za zašiitu od znojenja lijepilo mu se za tijelo. Muha je bijesno kružila iznad ploce kalkulatora; cinilo se da pokušava uhvatiti vlastitu sjenu.
— ALBATROS cetiri Aresterra, ALBATROS cetiri Aresterra PAL-u glavnoj stanici... Približavam se kvadrantu sedam, približavam se kvadrantu sedam... Molim navodenje pomocu interkoma... Kraj.
Pirx zacuje zviždanje interkoma, zatim ono postane tiše dok ga potpuno ne nadglasa brujanje. Razumio je samo rijeci: —... JO dva Terraluna, JO dva Terraluna zove AMU 27, AMU 27 — Prijem. — »Zanimljivo, misli li mene?« Pirx od uzbudenja povuce pojaseve.
— AMU... —pokuša reci ali iz njegovog suhog grla ne izade ni glas. U slušalicama je zujalo. Muha. Pirx zatvori oci i pocne govoriti: — AMU 27 JO-u dva Terraluna... U cetvrtom sam kvadrantu, sektor PAL... kljucujem poziciona svjetla... Prijem.
On ukljuci poziciona svjetla — dva crvena sa svake strane, dva zelena na vrhu, plavo na krmi — i priceka.Osim muhe nije se culo ništa drugo.
— JO dva a Terraluna, JO dva a Terraluna, zovem...
Zujalo je.
»Misli li mene«?, zapita se Pirx zdvojan.
— AMU 27 JO-u dva a Terraluna... U cetvrtom sam kvadrantu, rubni sektor PAL-a... Ukljucio sam sva poziciona svjetla... Prijem.
Uto se istodobno jave oba broda JO. Pirx ukljuci selektor koji odreduje redoslijed, ali nije imalo nikakvog smisla. Brujanje proguta sve. Muha, muha! »Natjerat ce me da se objesim ovdje!«, pomisli. Nije mu padalo na um da takvo »rješenje problema« ne bi bilo moguce zbog nepostojanja sile teže.
Iznenada na radarskom ekranu opazi oba broda — slijedila su ga u usporednim putanjama udaljeni jedan od drugoga jedva devet kilometara, tj. na nedopustivo malom razmaku. Kao pilot-voda bio je dužan da im zapovijedi neka se drže propisanog razmaka od cetrnaest kilometara. Htio je još jednom provjeriti, ali kad pocne tražiti tocan položaj dviju sjena na radarskom ekranu, muha sjedne na ekran — upravo na jednu od njih. Crven od bijesa baci knjigu o navigaciji prema njoj — u bestežinskom stanju bio je to besmislen potez. Knjiga udari o zid kapsule, ali ne padne prema dolje nego prema gore. Udarila je nekoliko puta u strop, a onda ostla lebdjeti usred kapsule. Na muhu nije ostavila ni najmanji dojam — ona je i dalje bezbrižno puzala po radarskom ekranu.
— AMU 27 Terraluna JO-u dva, JO-u dva a... Vidim vas... Letite preblizu... Promijenite usporedni kurs uz korekturu od nula zarez nula jedan... Kad obavite manevar, prijedite na prijem... Kraj.
Dvije sjene pocnu se postupno udaljavati. Pirx nije znao da li mu JO brodovi što javljaju jer mu je u slušalicama ponovno zaglušujuce brujalo; muha je sad kružila tik uz mikrofon na kalkulatoru. Više nije imao što da baci na nju. Iznad njega lebdjela je knjiga o navigaciji a njeni su listovi umiljato suštali.
— PAL glavna stanica AMU-u 27 Terraluna... Napustite rubni kvadrant, napustite rubni kvadrant... Primam transolarni... Prijem.
»Baš lijepo! Sad ce mi još i transsolarni biti na putu... Pa što me se tice? Svemirski brodovi u grupnom letu imaju prednost!«, razmišljao je Pirx. Odjednom pocne vikati; morao je nekako dati oduška svom bijesu i bespomocnoj mržnji prema muhi.
— AMU 27 Terraluna PAL-u glavnoj stanici... Ne spuštam se s kvadranta, transsolarni me se ne ticu... Letim u formaciji trojke... AMU 27, JO dva, JO dva a, eskadra Terraluna, na celu AMU 27 .. Kraj.
»To 'ne tice me se' bilo je nužno!«, rece sam sebi. »Ipak, to ce mi donijeti negativne bodove... Pa što onda, vrag neka ih nosi! A tko dobiva kaznene bodove zbog muhe? Takoder ja, zar ne? Takvo što može se dogoditi samo meni... Muha u svemirskom brodu — muha! Smige i Boerst puknut ce od smijeha kad saznaju za to... Vec ih vidim pred sobom.. :!« Bilo je to prvi put od trenutka polijetanja što je pomislio na Boersrta ali ni sada nije imao vremena da razmišlja o njemu jer je PAL — bilo je to sve vidljivije — sve brže ostajao iza njega. Vec pet minuta letjeli su u troje.
— AMU 27 JO-u dva, JO-u dva a Terraluna... dvadeset sati sedam minuta... Manevar skretanja na parabolicnu putanju prema Mjesecu pocinjemo u dvadeset sati i deset minuta
— Kurs stotinu jedanaest... — Pirx procita podatke iz zadatka. Brodovi odgovore. PAL je nestao iz vida, ali se još mogao cuti. Ili je to možda muha? Odjednom se zujanje razdvoji. Pirx protrlja oci — uistinu! Tu više nije bila jedna nepo dvije muhe! Odakle li je samo došla druga? » Te ce me uništiti«. pomisli uznemiren.
»Neobicno...« Spoznaja da se ne isplati boriti bila je za Pirxa nešto ugodno. »Uništit ce me tako i tako...« pomisli. No, ta je rezignacija trajala manje od sekunde. Pogledavši na sat trgne se i pribere. Primakao se trenutak koji je sam odredio za manevar skretanja, a rukama još nije uhvatio poluge.
Bezbrojni sati vježbanja ocito su ucinili svoje. Na slijepo je dohvatio obje rucke — najprije lijevu a zatim desnu — dok je netremice gledao u trajektometar. Motori su muklo tutnjali, a onda se taj zvuk pretvori u šištanje. Pirx zastenje — nešto ga je pogodilo u celo, tik ispod štitnika na kacigi. Knjiga o navigaciji! Lebdjela je ispred njegovih ociju, zaklanjala mu pogled a nije je mogao ukloniti jer su mu obje ruke bile zauzete. U slušalicama je zujalo i brujalo; muhe su na kalkulatoru upravo vodile svoju ljubavnu igru. »Morao bih imati revolver«, pomisli i osjeti kako mu knjiga o navigaciji, zbog ubrzavanja, pritišce nos. Kipeci od bijesa strese glavom lijevo-desno — morao je vidjeti trajektometar! Knjiga, koja je sada težila približno tri kilograma, s treskom udari o pod — ubrzanje je u meduvremenu doseglo gotovo 4 g. Pirx malo zakoci kako bi se ubrzanie zadržalo u granicama potrebnim za manevar skretanja. Cim se ubrzanje smanjilo na 2 g, Pirx pricvrsti zaporku na rucki da se više ne mijenja. »Muhama, cini se, ubrzanje nimalo ne škodi — baš nimalo«, pomisli. »One ocito uživaju... A ja moram ovako letjeti pune osamdeset tri minute ..!« Pogleda na radarski ekran: oba JO broda slijedila su ga u razmaku koji je u meduvremenu porastao na sedamdeset kilometara »Nikakvo cudo, nekoliko sekundi letio sam uz ubrzanje od 4 g pa sam im odmakao; ne smeta ništa«, pomisli.
Sve dok je letio uz ubrzanje, imao je malo vremena za odmor. Ova 2 g i nisu bilo nešto posebno. Sada je težio ukupno stotinu cetrdeset dva kilograma. A na vježbama u laboratoriju nerijetko je morao i po pola sata izdržati ubrzanje od 4 g. S druge strane, dakako, ni ta 2 g nisu bila baš ugodna. Ruke i noge, cinilo mu se, postale su od željeza. Svjetlo ga je zasljepljivalo; ni glavu nije mogao pomaknuti.
Još jednom provjeri položaj dvaju brodova što su ga slijedila. »Što li sad radi Boerst?«, zapita se. Pred ocima mu se ukaže lice kolege, to lice kao u filmskoga glumca. »A ima on i bradu! Da, i ravni nos i sive, svjetlucave oci... Njemu zacijelo ne treba »šalabakter«... Doduše, zasad ne treba ni meni...« Zujanje u slušalicama postane tiše. Obje muhe puzale su po vrhu kapsule; njihove sjene pokrile su Pirxovo lice i on se strese kad to opazi. Na završecima njihovih crnih nogu imale su produžetke slicne tijestu; njihova krila pod svjetiljkama su blještala kao da su metalna. Odvratno.
— ELAN osam Aresterra zove u Trokutu Terraluna... Šesnaesti kvadrant, kurs stotinu jedanaest zarez šest... Imate kurs koji se sijece s mojim... Jedanaest minuta trideset dvije sekunde... Molim vas, promijenite vaš kurs... Ukljucujem prijem.
»Samo mi je još to nedostajalo!«, zastenje Pirx. »Što se ta budala sada miješa! Zar ne vidi da letim u formaciji?«
— AMU 27 na celu Trokuta Terraluna JO dva, JO dva a zove ELAN osam Aresterra... Letim u formaciji, ne mogu promijeniti kurs, manevar skretanja izvedi ti... Kraj.
Govoreci to, na radarskom ekranu potraži tog nasilnika. Eno ga! Udaljen je manje od tisucu i po kilometara!
— ELAN osam AMU-u 27 Terraluna... Moj gravimetricki sustav je u kvaru... Skrenite bez oklijevanja... Sjecište naših putanja dvadeset cetiri nula osam, kvadrant Luna cetiri, rubna zona... Prelazim na prijem.
— AMU 27 ELAN-u osam Aresterra, JO-u dva, JO-u dva a Terraluna... Mijenjam kurs, dvadeset sati tridesetdevet minuta... Manevar skretanja izvedite odmah iza vodeceg broda pri optickoj udaljenosti; sjeverno skretanje sektor Luna jedan nula zarez šest... Ukljucujem pogonske motore uz najmanju snagu... Prijem.
Odmah zatim ukljuci obje donje mlaznice za skretanje. Oba JO broda skrenu sinhrono. Zvijezde skliznu preko ekrana. ELAN zahvali — letio je prema Luni, glavnoj stanici. Pirx se odmah udobrovolji i poželi mu da se sretno spusti; to se ubrajalo u lijepo ponašanje, pogotovo ako se nekome dogodila nezgoda. Nekoliko trenutaka gledao je svjetla za raspoznavanje na tisucu kilometara udaljenom svemirskom brodu, zatim ponovo pozove svoje JO brodove i pokuša se vratiti na prijašnju putanju — bez uspjeha!
Kao što je poznato, prava je igra skrenuti s putanje ali je gotovo nemoguce ponovo naci potpuno isti kurs. Ubrzanje se promijenilo. Kalkulator je tako brzo davao nove podatke da Pirx nije mogao držati korak s njim. Uza sve, dvije su muhe puzale u blizini kalkulatora prije nego što su se spustile na radar i dalje se natjeravale po njemu. Dvije su se sjene pomicale amo tamo po ekranu. »Odakle im samo tolika vitalnost?«, zapita se Pirx.
Poslije dvadeset minuta napokon mu je uspjelo — letio je ponovo po prvobitnoj putanji. »Boerst zacijelo ima putanju praznu i cistu kao da mu ju je netko pocistio usisacem za prašinu«, pomisli. A ako i nema, njega i onako ništa ne može iznenaditi. Boerst sve probleme rješava tako reci usput...«
Pirx ukljuci automat za smanjivanje ubrzanja kako bl osamdeset tri minute letio uz ubrzanje nula, kao što je predvideno uputama. Odjednom opazi nešto zbog cega osjeti kako mu je hladno ispod vlažnog rublja za zaštitu od znojenja: bijeli poklopac na ploci s prekidacem klizio je izmedu držaca — sve niže, milimetar po milimetar. Ocito nije bio dovoljno pritegnut pa su zasuni popustili za vrijeme manevriranja prilikom skretanja — uistinu nije baš nježno postupao s raketom te se sva tresla. Ubrzanje je još bilo znatno — 1,7 g. Poklopac se pomicao sve niže kao da ga je netko vukao nevidljivim koncima dok napokon nije odskocio i pao. Udario je u vanjsku stijenku prozirne kapsule, skliznuo dolje i ostao ležati na podu. Na ploci bljesnu cetiri bakrena visokonaponska voda s osiguracima.
»Cemu samo toliki strah?«, pomisli Pirx. »Pao je poklopac, pa što? S njim ili bez njega — nije li svejedno?«
No, bio je zabrinut; to se nije smjelo dogoditi. »Ako je mogao pasti poklopac s osiguraca, onda se možda može otkinuti i stražnji dio rakete«, pomisli.
Znao je da ce uz ubrzanje letjeti još samo dvadeset sedam minuta i plašio se da ce — kad iskljuci motore — poklopac lebdjeti naokolo po kabini. Može li naciniti kakvu štetu? Malo je vjerojatno. Nije toliko težak. Ne bi razbio ni prozorsko staklo kad bi udario u nj. »Ah, što .. .«
Tražio je muhe — lovile su se, zujeci kružile po kapsuli dok se napokon nisu spustile ispod osiguraca tako da ih više nije mogao vidjeti.
U radarskopu opazi oba JO broda — držali su kurs. Na prednjem ekranu pokaže se Mjesecev krug; bio je tako velik da je ispunio pola ekrana. »Svojedobno, na selenografskim vježbama u krateru Tycho, Boerst je uz pomoc obicnoga prenosnog teodolita... Ah, prokletstvo, što li sve ne može taj! Nije li on pokušao i Lunu, glavnu stanicu, pronaci s vanjskoga Arhimedovog obronka?« Stanica je bila gotovo potpuno sakrivena medu stijenama i jedva se mogla raspoznati; vidjela se samo glatka staza za slijetanje okružena signalnim svjetlima, ali jedino kad je na tom dijelu Mjeseca bila noc, a sada je tamo sjalo Sunce. Doduše, sama stanica ležala je u sjeni koju je bacao krater, ali je blještanje ploce naokolo bilo tako jako da se treperenje signalnih svjetala nipošto nije moglo vidjeti.
Mjesec se doimao kao da na nj još nije zakoracila ljudska noga — s Mjesecevth alpi padale su duge sjene na tlo Mora kiša. Pirx se sjecao svoga prvog leta na Mjesec, cijelo je godište letjelo, ali, dakako, svi kao obicni putnici. Eselswiese ga je tada zamolio neka provjeri da li se i s Mjeseca vide zvijezde sedmog reda velicine, a on se — glup koliko je tada bio — marljivo dao na posao! Potpuno je zaboravio da se s Mjeseca po danu uopce ne vide zvijezde — Suncevo svjetlo što se odbija od tla prejako blješti. Eselswiese ga je poslije još dugo bockao zbog tih zvijezda.
Mjesecev krug na ekranima postajao je sve veci. Ubrzo je pokrio i preostali dio tamnog neba, najprije — razumljivo — na prednjem ekranu.
Cudno, zujanje je prestalo. Pirx pogleda u stranu i — ukoci se.
Na ispupcenoj površini osiguraca sjedila je jedna muha i cistila si krilo dok joj se druga ocito udvarala. Nekoliko milimetara dalje sjajio se drugi vod. Izolacija je prestajala nešto dalje — sva su cetiri voda bila nezašticena, pod naponom. Svaki je od njih bio debeo poput olovke. Napon nije bio previsok — tisucu volti — pa je izmedu žica smio biti mali razmak — samo po sedam milimetara. Pirxje slucajno znao da je to upravo sedam milimetara. Jednom su rastavili sve elektricne instalacije na raketi pa ga je asistent dobro izgrdio kad nije znao razmake izmedu vodova.
Jedna je muha u meduvremenu odustala od ljubavne igre i pocela puzati uzduž neizoliranog voda. To joj ne škodi, ali ako poželi prijeci na drugi... Ocito je poželjela jer je pocela zujati i sjela na rub bakrene žice kao da u cijeloj kabini nigdje drugdje nema mjesta. Pirx je groznicavo razmišljao. »Ako prednje noge stavi na jedan a stražnje na drugi vod, tada ce... Da, pa što? U najgorem slucaju nastat ce kratki spoj, ali muha zacijelo nije dovoljno velika da izazove kratki spoj. Cak kad i bi, ne bi to bilo ništa opasno. Automatsko upravljanje prekinulo bi dovod struje, muha bi izgorjela, automat bi ponovno ukljucio struju i sve bi bilo u redu. A što se muhe tice, napokon bih imao mir.«
Zurio je u visokonaponski ormaric kao da je hipnotiziran. Nije želio da muha to pokuša. Kratki spoj bio bi, doduše, sitnica ali bi iz toga, nikad se ne zna, moglo nastati i nešto drugo. Cemu rizik...
Pogleda na sat: još samo osam minuta radit ce motori, i to sve slabije. Još osam minuta... Zagledao se u brojcanik; u to nešto bljesne, a sva se svjetla ugase. Trajalo je to manje od tri desetinke sekunde. »Muha!", rece sam sebi i zaustavi dah. »Hoce li automat ponovno ukljuciti stru...«
Svjetla se opet upale, ali su bila nekako slabija i narancasto-crvena; odmah zatim osigurac još jednom iskopca. Tama. Automat ukljuci — svjetla utrnu. Pali — gasi, pali — gasi, bez prestanka. Što se dogodilo? U jednolicnom paljenju i gašenju svjetiljki Pirx jedva razazna što je tome uzrok: od muhe — bila se nagurala izmedu dvije žice — je preostao samo njen pougljenjeli trup, koji je i nadalje spajao dva voda.
Ne bi se moglo reci da je Pirx bio jako prestrašen. Valja priznati, bio je uzbuden. No, zar se od starta uopce uspio smiriti? Sat je jedva vidio. Mjerni su satovi imali vlastitu rasvjetu, radar takoder. Struja je bila još dovoljno jaka da se ne ukljuce rezervni vodovi i svjetla, ali ne toliko da bi u kabini bilo svjetlo. Još cetiri minute i motori ce se iskljuciti.
O tome se nije morao brinuti; sredit ce to reduktorski automat. »Ali« — Pirxa produ žmarci — »može li on funkcionirati pošto je nastao kratki spoj?«
Da li je to uopce isti vod? Nije bio siguran sve dok se nije sjetio da su to glavni osiguraci za cijelu raketu i pojedine vodove. Atomski odjel zacijelo ima vlastitu mrežu...
Držaci, možda, ali ne i aparat. Ta sam ga je podešavao. Morao bi se, dakle, iskljuciti... Ili ne? Možda ce ici i ovako...
Konstruktori su racunali sa svime samo ne s tim da bi u komandnu kabinu mogla uci muha, da bi mogao otpasti poklopac s osiguraca i da bi mogao nastati kratki spoj.
Svjetla su se neprestano palila i gasila. »Moram nešto poduzeti!«, poluglasno ce Pirx. »Ali što?« Posve jednostavno — trebalo bi samo okrenuti glavni prekidac postavljen na tlu iza sjedala. Njime ce se iskljuciti glavni vodovi i ukopcati pomocni. Tada bi sve bilo u redu... Ta raketa zapravo i nije loše konstruirana... Ipak se vodiio racuna o tome da se sacuva nužna sigurnost.
Rado bi znao da li bi se i Boerst toga tako brzo dosjetio. »Vjerojatno da, na žalost... Možda cak i...« Nebesa, još samo dvije minute! Manevar se više ne može izvesti... Strese se; na ostale je potpuno zaboravio!
Trenutak je razmišljao zatvorenih ociju.
— AMU 27, vodeca raketa Tenaluna JO-u dva, JO-u dva a... Imam kratki spoj u komandnoj kabini... Skrecem na privremeno stabilnu putanju kruženja oko Mjeseca na ekvatoru sa zakašnjenjem od... zasad ne mogu odrediti... Sami izvedite manevar u predvidenom roku... Prijem. JO dva a vodi AMU-u 27 Terraluna... Zajedno s JO-om dva skrecem kako bih ušao u privremenu stabilnu putanju kruženja oko ekvatora... Imaš devetnaest minuta do Mjeseca... Uspjeh, uspjeh!... Kraj.
Pirx ga je jedva cuo. Iskljucio je kabel radiofonije, cijev za dovod kisika i još neki manji kabel — otkopcao je vec i pojaseve. Kad je ustao, reduktorski automat zaplamti tamno-crveno, cijela kapsula izroni iz tame da bi zatim ponovno utonula u mutno, narancasto-crveno svjetlo sniženog napona. Pogonski motori nisu se iskljucili. Crveno svjetlo zurilo je u nj iz polutame kao da ga žeti pitati za savjet. Cuo je brujanje u pravilnim razmacima — znak opomene. Reduktor ne uspijeva automatski iskljuciti pogonske motore.
Teturajuci Pirx skoci iza sjedala. Poluga prekidaca je u kazeti ugradenoj u pod i — zakljucanoj. Zakljucanoj, dakako. Povuce za poklopac ali on ne popusti. »Gdje li je kljuc?«, pomisli.
Nije ga bilo nigdje. Pirx još jednom prodrma poklopac — uzalud. Poskoci tupo buljeci preda se. Mjesec na prednjim ekranima nije više bio srebrn nego bijel, divovski Mjesec, bijel poput planinskog snijega. Nazubljene sjene kratera padale su preko ploce. Javljao se radarski mjerac visine — radi li vec dugo? Pravilno je kucao, a male zelene brojke iskakale su iz polutame: udaljenost dvadeset jedna tisuca kilometara.
Svjetlo je treptalo bez prestanka; osigurac je ravnomjerno iskljucivao struju. Cak kad se i ugasilo, u kabini nije bio potpun mrak — sablasno svjetlo Mjeseca ispunjavalo je kapsulu. Samo kad bi bljesnule svjetiljke, cinilo se da Mjeseceva svjetlost postaje slabija.
Brod je letio ravno, stalno ravno naprijed; brzina se povecavala i uz minimalno ubrzanje od 0,2 g a istodobno se neprestano povecavala i privlacna sila Mjeseca. »Što da uradim? Što da uradim?«, pitao se Pirx zdvojno. Još jednom priskoci kazeti, udari nogom u poklopac ali celik ne popusti.
»Trenutak! Oh, kako li je samo mogao biti tako glup!? Ta morao je — razumljivo — na drugu stranu kapsule! I to odmah! Prema izlazu, tamo gdje kabina kroz sve uži hodnik prelazi u lijevak na cijem je kraju zaklopka s posebnom, crvenom bojom oznacenom polugom, iznad koje piše: SAMO U SLUCAJU NEZGODE. Potrebno je okrenuti polugu i kapsula ce se podici za gotovo metar tako da se ispod njenog ruba može provuci na drugu stranu! Tamo ce nekim komadicem izolacionog materijala ocistiti vodove i...«
U jednom je skoku bio pored crvene poluge. »Idiot!«, pomisli hvatajuci celicnu dršku i vukuci je sve dok ne osjeti bol u ramenom zglobu. Drška, sjajna celicna motka, iskoci u cijeloj dužini, ali se kapsula i ne pomakne. Zbunjeno je zurio u stijenke. Sa strane je na ekranima treperila Mjeseceva svjetlost. Iznad njega još su se naizmjence palile i gasile svjetiljke. Premda je drška bila vec potpuno izvucena, Pirx pokuša ponovno... Ništa.
»Kljuc! Kljuc kazete s prekidacem!« Pirx se ispruži po podu, pogleda ispod sjedala, ali tamo je ležao samo Salabakter...
Svjetla su se i dalje palila i gasila; osigurac je u pravilnim razmacima iskapcao struju. Svaki put kad bi svjetla utrnula, kabina se doimala nekako sablasno, kao da je sve u njoj izrezano od kostiju kostura.
»Kraj!«, pomisli Pirx. Da li da se izbaci zajedno s kapsulom — da se katapultira zajedno sa sjedalom u zaštitnoj ovojnici? Ne, to ne bi vrijedilo; padobran ne bi kocio jer Mjesec nema atmosfere... »Pomoc!«, htjede viknuti, ali nikoga ne bijaše tu da ga cuje — bio je sam. »Što da uradim? Mora postojati neki izlaz...«
Još jednom snažno povuce polugu — ruke su mu gotovo iskocile iz zglobova. Došlo mu je da place od ocaja. Glupo da ne može biti gluplje... Gdje li je samo taj kljuc...? Zašto se zaglavio mehanizam za podizanje kapsule...? Mjerac visine — pogledom je obuhvacao sve instrumente odjednom — pokazivao je devet i po tisuca kilometara. Nazubljeno bilo Timocharija jasno se raspoznavalo na blještavoj pozadini. Pirxu se cinilo da vec vidi mjesto na kojem ce se njegov brod zabiti u stijene. Prasak, bljesak, a zatim...
Iznenada, upravo kad se svjetla ponovno zapale, njegov se zdvojan pogled zaustavi na cetveroredu bakrenih žica. Posve je jasno vidio crni grumencic koji je spajao dvije žice — ostatak izgorjele muhe. Ispružena vrata, poput cuvara nogometne mreže prilikom najljepše parade, baci se naprijed. Udarac bijaše strašan; od potresa gotovo izgubi svijest. Stijenka kapsule odbaci ga na tlo poput napuhane automobilske gume. Sama pri tome nije ni zadrhtala. Pirx stenjuci ustane okrvavliena nosa i spreman da se ponovo zaleti u zid. Gledao je u pod.
Poluga za ograniceno upravljanje... Bila je namijenjena za kratkotrajna snažna ubrzanja — reda velicine 10 g, ali samo za djelic sekunde. Djelovala je izravno, mehanickim putem; o slucaju nezgode privremeno je omogucavala neuobicajeno veliko ubrzanje.
No, time ce se ubrzanje samo još povecati; znaci da ce još brže juriti prema površini Mjeseca... Ne — naprotiv, potisak ce kociti! Samo, vrijeme je prekratko, kocenje se ne bi smjelo prekidati. Zar je to ograniceno upravljanje beskorisno?
Baci se na polugu, uhvati je u padu, povuce i bez amortizirajuce zaštite sjedala osjeti kao da mu netko cupa kosu iz tijela — tako je snažno udario u pod. Još jednom povuce polugu — jednaki grozni trzaj! Glavom udari u pod; da nije bilo mekane podloge zacijelo bi je razbio.
Osigurac zazuji, treptanje prestane a komandnu kabinu ispuni uobicajeno, mirno svjetlo.
Dvostruki trzaj ubrzanja, izazvan ogranicenim upravljanjem, odbacio je u stranu i pougljenjelu muhu što se bila zaglavila izmedu dvaju vodova. Kratkog spoja je nestalo. Pirx osjeti slani okus krvi u ustirna. Odgurne se naprijed, poput ronioca na odskocnoj dasci, ali se ne zaustavi, kao što je namjeravao, na sjedalu, nego proleti pored naslonjaca i svom snagom udari u strop kapsule.
Istog trena kad je skocio reduktorski automat iskljucio je pogonske motore. Potpuno je nestalo sile teže. Svemirski brod kretao se sada poput kamena, samo zahvaljujuci vlastitoj sili inercije — i to u susret stijenama Timocharija.
Pirx se odbije od stropa. Krvava slina koju je ispljunuo lebdjela je uz njega kao neki srebrnasto-crveni mjehuric. Pirx se zdvojan okrene, ispruži ruke prema naslonu sjedala, izvadi sve što je imao u džepovima i snažno baci iza sebe.
Od tog trzaja on polako klizne naprijed; lebdio je sve niže. Prsti, ispruženi toliko da je prijetila opasnost da mu puknu tetive, dodirnu naslon; vršcima noktiju zagrebe po niklovanoj cijevi i ne ispusti je više. Zgrci se, glavu povuce poput akrobata koji na preci želi izvesti stoj na rukama, dohvati neki remen, sklizne dolje, omota ga oko tijela, sigurnosnu kopcu stegne zubima — držala je. Sada samo još ruke na poluge, noge na pedala!
Pogleda na mjerac visine: do površine Mjeseca još tisucu osam stotina kilometara. Da li bi uspio pravodobno kociti? Iskljuceno: leti brzinom od cetrdeset pet kilometara u sekundi! Mora skrenuti — s pravocrtne putanje pobjeci na parabolicnu — samo tako može se izvuci!
Pirx ukljuci mlaznice za skretanje — 2 g, 3 g, 4 g! Malo! Premalo!
Svu potisnu snagu upotrijebi za skretanje. Ploca na ekranu što se sjajila poput žive i cinilo se da je nepomicna, sada se strese i pocne sve brže tonuti. Sjedalo zaškripi pod sve vecim pritiskom Pirxova tijela. Svemirski brod je tik iznad površine Mjeseca opisivao luk velikog promjera; morao je biti vrlo velik jer je brod letio strahovito brzo. Drška se nije dala pomaknuti dalje. Pirx je neobicno snažno pritisnut u spužvasti naslonjac; ponestalo mu je zraka jer nije bio povezan s kompresorom za kisik. Osjecao je kako mu se rebra savijaju, kako mu sve mrlje plešu pred ocima. Netremice gledajuci na radarski mjerac visina cekao je trenutak kad nastupa sljepilo zbog djelovanja prevelikog ubrzanja. Na brojcaniku male su brojke smjenjivale jedna drugu: 990 — 900 — 840 — 760 kilometara . ..
Premda je znao da leti maksimalnom brzinom, Pirx pokuša još jace pritisnuti polugu. Skretao je na vrlo malom prostoru, ali je unatoc tome gubio visinu. Brojke su se i dalje smanjivale, iako sporije nego prije. Brod je još bio na spuštajucem dijelu parabole. Pirx nije skidao pogleda s trajektometra.
Kao i uvijek kad bi se neki svemirski brod našao u opasnoj biizini nekoga nebeskog tijela, na ekranu uredaja ocrtavala se ne samo krivulja po kojoj brod leti — i njen pretpostavljeni, slabo naznaceni produžetak — nego i presjek Mjesecevog reljefa na mjestu iznad kojeg leti.
— Obje krivulje — putanja broda i površma Mjeseca — gotovo se dodiruju. Ili se možda cak sijeku?
Ne. Ali, trbuh luka prelazio je u asimptotu. Nije se moglo znati hoce li brod preletjeti tik iznad Mjeseceve površine ili ce — udariti u nju. Trajektometar je radio uz dopuštenu pogrešku od sedam do osam kilometara; Pirx nije mogao predvidjeti da li krivulja prolazi tri kilometra iznad stijena — ili možda...
Zamraci mu se pred ocima — 5 g cine svoje. No, ostane pri svijesti. Ležao je slijep, stiskajuci rukama polugu i osjecajuci kako amortizeri na sjedalu polako popustaju. Nije vjerovao da je izgubljen. Nekako nije mogao vjerovati u to. Nije mogao pomaknuti ni usne; brojio je, dakle, samo u mislima: dvadeset jedan — dvadeset dva — dvadeset tri — dvadeset cetiri . .
Do pedeset nije se mogao osloboditi pomisli da do sudara — ako uopce dode — mora doci sada. Unatoc tome nije ispuštao polugu. Postajao je sve lakši i lakši... osjecao je da su mu grudi sve tješnje, u ušima mu je bucilo, grlo mu se stezalo, pred ocima tama, krvava tama...
Prsti se otpuste sami od sebe — drška se polako podigne. Pirx nije ništa cuo, ništa vidio. Oko njega postupno postane sivo, disao je lakše. Htio je otvoriti oci ali one su cijelo vrijeme bile otvorene. Sada su ga pekle kao vatra; kapci su mu bili potpuno suhi.
Ubrzo Pirx osjeti da mu je bolje; ponovo je vidio.
Mjerac gravitacije pokazivao je 2 g. Na prednjem ekranu nije se vidjelo ništa — ništa osim zvjezdanog neba. Mjeseeu ni traga. Gdje je ostao?
Straga — ispod njega, Pirx je zaustavio vratolomno obrušavanje, brod je sad jurio uvis, bježao je sve dalje od djelovanja Mjeseceve sile teže. Na kojoj je visini projurio iznad površine Zemljina prirodnog satelita? Mjerac visine je to zacijelo zabilježio, ali Pirx nije imao volje tražiti ga da mu saopci podatke. Tek sada, opazi da je utihnuo i znak uzbune koji je cijelo vrijeme ravnomjemo brujao. »Zašto li su samo izabrali to brujanje?!«, pitao se Pirx. Mogli su baš i crkveno zvono objesiti o strop. Ako je vec groblje, neka na njemu bude sve kao što dolikuje. Zacuje se neko tiho zujanje — druga muha! I ona je živa! Kružila je iznad kapsule. Pirx osjeti nešto gadljivo u ustima — bilo je kruto i mirisalo je na kožu — kraj sigurnosnog pojasa! Posve je zaboravio da ga je cijelo vrijeme držao medu zubima.
Pricvrsti pojas, ruke stavi na poluge — raketu mora dovesti u propisnu putanju kruženja. JO brodove više nece naci, to mu je bilo jasno, ali morao je stici na cilj i javiti se navigacijskoj kontroli. Ili možda Luni, glavnoj stanici, zato što je imao nezgodu? Vrag bi ga znao! Dakle, opet mirno sjediti? Nipošto! Kad se vrati, otkrit ce se krv... Cak i na stropu bilo je kapljica... Uostalom, registrator je zacijelo na vrpci zabilježio sve što se dogodilo — sve: iskapcanje osiguraca i borbu s polugom za slucaj nezgode. »Nisu loši ti AMU brodovi, mora se priznati... No, valja imati smisla za humor pa nekoga strpati u takav mrtvacki kovceg...«
Javiti se, javiti se — ali kome? Nagne se naprijed, olabavi rameni pojas i dohvati »šalabakter« Što je ležao ispod sjedala. Zašto bar jednom ne pogleda u nj? »Možda ce mi ipak nekako koristiti...«
Uto se zacu škripa — upravo kao da netko otvara vrata. Iza njega nije bilo vrata, to je dobro znao; uostalom, nije se mogao okrenuti jer su ga pojasevi još cvrsto vezali za sjedalo. Snop svjetla padne na ekrane, zvijezde na njima izblijede, a Pirx prepozna prigušeni Šefov glas.
— Pilotu Pirx!
Htjede poskocili. ali mu pojasevi ne dopuste i sruši se natrag u naslon. Cinilo mu se da je poludio. U prostoru izmedu zida kabine i staklene kapsule pojavi se šef. Stajao je pred njim u kompletnoj uniformi, gledao ga sivim ocima i — smijao se. Pirx nije znao kako mu je to uspjelo.
Staklena kapsula se podigne. Pirx instinktivno pocne odvezivati pojaseve i ustane. Ekrani iza šefovih leda odjednom kao da su nestali.
— Upravo tako, pilot Pirx — rece šef. — Vrlo dobro.
Pirx još nije znao što se dogada. Nijemo je stajao pred šefom i nacinio nešto strašno nepropisno — istegnuo je glavu u stranu koliko god mu je dopuštao napola napuhani ovratnik. Cijeli hodnik sa zaklopkom bio je pomaknut u stranu — kao da se raketa slomila na tome mjestu. U svjetlu što ga je bacalo Sunce na zalazu Pirx prepozna platformu u hali, ljude što su stajali na njoj, užad, ogradu... Buljio je u šefa napola otvorenih usta.
— Dodi, mladicu — rece on pružajuci mu ruku. Pirx osjeti kako mu je cvrsto stisnuo ruku. — U ime svih odajem ti priznanje, a u svoje ime molim te za oproštenje. To... tako mora biti. Sada dodi sa mnom. Možeš se oprati kod mene.
On krene k izlazu. Nesigurna koraka Pirx pode za njim. Napolju je bilo hladno, puhao je slabi vjetar što je u halu ulazio na mjestu gdje je odmaknut krov. Obje su rakete stajale na istim mjestima kao i prije — samo je nekoliko debelih kablova, što su u velikim lukovima visjeli u slobodnom prostoru, vodilo do njihovih vrhova. Tih kablova nije prije bilo uz rakete.
Instruktor što je stajao na prilaznom mosticu nešto rece Pirxu. On ga nije razumio jer ga je ispod haube teško mogao cuti.
— Molim? — zapita mehanicki.
— Zrak! Ispusti zrak iz kombinezona!
— Ah, da. zrak...
On okrene ventil i zacu se šištanje. Prijede na platformu. Uz žicanu ogradu cekala su dvojica muškaraca u bijelim kutama. Njegova raketa izgledala je kao da ima slomljen kljun. Obuzme ga neka neobicna slabost — Cudenje, razocaranje što se sve jasnije pretvaralo u srdžbu.
Ljudi u bijelim kutama otvore zaklopku druge rakete. Šef je stajao uza njih na mosticu i nešto im govorio. Iz unutrašnjosti rakete zacu se slabo pucketanje.
Trenutak poslije iz rakete isnadne omamljen covjek bez kacige: glava mu je lamatala amo-tamo a noge su mu otkazale poslušnost.
Taj covjek — Boerst — sudario se s Mjesecom.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…

BAJKA O KOMPJUTORU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM - Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTERU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM






Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektronickih racunala, manjih ili vecih »elektronskih mozgova«. Poleander ih je postavio gdje god je mogao — nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: cak je u rubna kamene na ulicama dao ugraditi »elektronske mozgove« koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drvecu, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad pocne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao naciniti nijedan korak a da se ne naide na »elektronske mozgove«.
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo …