Nadčovjek
Natpis na vratima svjetlucao je mirno i nenapadno. Na njemu je stajalo:
RICHARD CARR, doktor nauke
Psiholog
Mjeseceva stanica
Unutra, uz prozor svoje radne sobe stajao je Carr, bucmasti mladi strucnjak i netremice promatrao dalekozorom cetvrti kat ispod njega. Na crnoj uzici oko vrata visio mu je mikrofon. Komentirao je i tumacio stvari bez prestanka.
— Evo, sad onaj covjek razmišlja o nekom tehnickom problemu. Želi ponovno razgovarati o tome, ali naglas uspijeva reci tek, »požurimo«! Zacudno, zbog nekog razloga koji ne mogu ocitati, i ona želi otici. No, ne želi ga pustiti od sebe tek tako. Zbog toga kaže »Prošetajmo malo i popricajmo o buducnosti.« Muškarac sad kaže » Ne vjerujem da nas ocekuje neka velika buducnost...« Carr je prekinuo svoj komentar. — Pukovnice, ovaj je razgovor postao vrlo intiman. Pronadimo radije nekog drugog.
Pukovnik Wentworth, koji je stajao uz drugi prozor, rece:
— Znate li možda kojim to jezikom govore?
— Ne znam tocno. Rekao bih da je to neki slavenski jezik. Sudeci po pomicanju njihovih bora na licu dok govore, mislim da bi to mogao biti poljski.
Wentworth se nagnuo naprijed i iskopcao uredaj za snimanje kojim su uz pomoc posebne elektricne naprave uspjeli na vrpci zabilježiti svaku pojedinu rijec koju su izgovorili ljudi na cetvrtom katu.
Bio je prilicno visok covjek, 38 godina star, naoko vitka stasa i sivih ociju cija je mirnoca samo djelomicno uspjela prikriti stalno prisutnu budnost i pronicavost. Punih osam godina bio je u službi osiguranja ove stanice, ali je unatoc tome zadržao onu poznatu britansku ukocenost i rezerviranost. Buduci da je mladi americki psiholog Carr tek stigao na stanicu, bio je to njihov prvi susret.
Wentworth je sada dohvatio dalekozor i pomocu njega promatrao ljude dolje na cetvrtom katu. Znao je nešto što Carru ocigledno nije bilo poznato: ono što su njih dvojica radili tu u ovoj sobi nije bilo u skladu sa zakonom ovdje u Mjesecevom Gradu, gdje je zajedno živjelo mnogo raznih narodnosti prema medunarodnom sporazumu koji nikome nije davao pravo potajnog ocitavanja misli iz njihova izraza lica.
Usprkos tome, odvracajuci lice od Carra, ne želeci da mu on u sadašnjem trenutku procita neke njegove misli, Wentworth vrlo suzdržano rece psihologu:
— Ovo vec radimo punih deset minuta. Dakle, pogledajmo još nekog drugog, pa onda prestanimo s gledanjem. Vidite li onu crvenokosu ženu s malim, niskim muškarcem?
Carr nije odmah odgovorio. Pozorno je promatrao nešto tamo dolje. Iznenada je rekao zacudenim glasom:
— Pukovnice, gledajte! Onaj covjek tamo dolje. Onaj visok, mršav muškarac s kacigom na glavi... Taj covjek nije ljudsko bice!
Wentworth je bio zatecen.
— O cemu to govorite?
Zgrabio je svoj dalekozor, a Carr je dalje uzbudeno vikao svojim piskutavim glasom:
— Oh, gospode bože! Primijetio me je. Ubit ce me! Pazite!
Wentworth je instinktivno sagnuo glavu i uzmaknuo dalje od prozora. Trenutak kasnije pojavio se zasljepljujuci bljesak, mnogo jaci od danjeg svjetla. Staklo se raspršio u sitne komadice. A onda se zacuo štropot žbuke koja je padala na sve strane.
Zatim je sve utihnulo.
Wentworth je ugledao Carra na podu. Pretpostavljao je da je ostao živ i zdrav. Ne gubeci vrijeme podigao se, dopuzao do stola, uzeo telefon i spustio ga na pod, i digao uzbunu.
II
Boris Denovich, psihijatar i novopostavljeni šef psihijatrijskog odjela slušao je pomocu stroja za prevodenje pricu koju je smatrao potpuno neprihvatljivom, i pritom se lagano mrštio. Namjestio je svoju malu slušalicu i poceo govoriti ruski u svoj prevodilacki mikrofon.
— Necete mi valjda reci — prekinuo je pukovnika Wentwortha — da taj mladi Amerikanac može pogoditi misli ljudi po izrazu njihova lica? Vi, pukovnice, najvjerojatnije mislite na mentalnu telepatiju, prijenos misli?
Wentworth je zamišljeno promatrao ovog gorljivog covjeka srednjih godina. Znao je nešto što ni Carr niti Denovich uopce nisu mogli naslucivati. Ovakvu reakciju od Denovicha uostalom i ocekivao. No, želio je biti putpuno siguran u svoje slutnje.
Denovich je nastavio:
— Vi ste naravno sve to provjerili? Jezike i sve druge pojedinosti?
Prije dolaska Denovichu, Wentworth je odlucio provjeriti temeljito sav snimljeni materijal tako da bude posve siguran u ono što govori. Zbog toga je i ostao dvadesetak dragocjenih minuta u prevodilackom odjelu. Odgovorio je:
— Ljudi koje sam snimio govorili su poljski, njemacki, grcki i japanski.
— I, ono što Carr kaže da su govorili odgovara prijevodu?
— Ne doslovno od rijeci do rijeci, to ne. Ali uzeto u cjelini, pogodio je sve što su mislili.
Mršavo psihijatrovo lice djelovalo je još mršavije. Smatrao je da je pukovnik iz službe sigurnosti najvjerojatnije nasjeo obicnoj prijevari koju mu je namjestio taj mladi psiholog. Kako ili možda zašto, to sad uopce nije bilo važno.
Pukovnik Wentworth je ponovo uzeo rijec.
— Dobro bi bilo da cujete kraj vrpce.
Denovich je odvratio:
— Nije potrebno. Po svoj prilici je bio sretne ruke. — Namrgodio se. — Pukovnice, nadam se da Carr nije specijalist za citanje s usana, ili je možda tingvist-jezikoslovac.
Wentworth je naredio sekretarici širokih jagodica: — Odmotajte vrpcu do onog komadica bijelog papira! — Denovichu je rekao: — Doktore, ovo naprosto morate cuti.
Najprije su na vrpci culi glas pukovnika Wentwortha. On je davao upute Carru da se pozabave onom crvenokosom ženom i malim, niskim muškarcem. Tada je nastala stanka. Zatim se zacuo Carrov glas, njegova tvrdnja i upozorenje, koji su ranije uzbudili i naelektrizirali Wentwortha.
Denovich je sjedio u svojoj stolici uspravno poput svijece, dok se iz zvucnika cuo lom razbijenog stakla i prasak eksplozije. Gotovo da i nije primijetio kad je pukovnik iz službe sigurnosti iskljucio uredaj za snimanje. Uzbudenim je glasom pitao:
— Što je to bilo? Što se dogodilo?
Dok mu je Wentworih uspio sve objasniti, Denovich se vec pribrao.
— To mora da je neka neslana šala — rece. Zastao je na trenutak. — Da li ste i vi gledali kroz prozor? Što ste vidjeli?
— Bio sam naprosto zatecen — priznao je Wentworth. — Sagnuo sam se i bacio na pod. Dok je žbuka prestala padati, prošle su možda i dvije, tri minute.
— Dakle, vi niste vidjeli nikakvo visoko, mršavo, nezemaljsko bice? — rece Denovich podrugljivo.
Wentworth se morao složiti s njim da nije uspio vidjeti nikakvo stvorenje koje bi odgovaralo tom opisu kad se ponovo vratio do prozora i pogledao dolje, na niže katove.
Mršavi se psihijatar zavalio u stolicu, nastojeci sacuvati mirnocu i hladnokrvnost. Shvatio je da je previše razdražen, i da vec dugo vremena nije bio tako blizu eksplozije gnjeva kao sada. Njegovi negativni osjecaji bili su usmjereni iskljucivo protiv dr Richarda D. Carra.
Usprkos svemu, on se trenutacno uspio suzdržavati, pa je rekao:
— Zašto ga ne ostavimo da i dalje eksperimentira s tom svojom nazovi-sposobnošcu? Pobrinut cu se da dobije sve što mu treba za tu njegovu aktivnost. To ce mi omoguciti da ga bolje proucim i procijenim, da mu pružim priliku da se dokaže, pa cemo vidjeti što je na stvari. — Na tankim mu je usnicama zaigrao okrutan smiješak. — Želio bih mu pružiti priliku da procita moje misli, na mom licu.
Cinilo se da je vrlo zadovoljan vlastitim prijedlogom i da ne shvaca koliko je cijela ova stvar bila važna i hitna za pukovnika Wentwortha. Ovaj se ugrizao za usnu, i odgovorio:
— Pozvat cu dr Carra. pa cemo zajedno porazgovarati o svemu ovome.
Wentworth je pošao prema dizalu ususret Carru. Cekao ga je ledima okrenut prema vratima dizala. Kad ga je psiholog pozdravio, letimicno ga je pogledao preko ramena i uzvratio brzo pozdrav, a zatim mu rekao:
— Izvolite ovuda, doktore.
Dok su išli natrag prema uredu i ordinaciji ruskog psihijatra, on ne samo da je hodao nekoliko centimetara ispred Carra vec je glavu držao tako da mu je lice bilo malo okrenuto u stranu.
Kad su ušli, najprije Carr, pa Wentworth, Denovich im je hitra koraka pošao u susret. Njegova je slušna naprava bila podešena za kretanje, a prevodilacki mu je mikrofon bio pricvršcen za ovratnik kaputa.
Prilikom boravka na Zemlji, Denovich se služio posebnom metodom kad se upoznavao s ljudima koji mu nisu bili simpaticni: neprestano se kretao zajedno s njima i ostavljao ih na prilicno neuctiv nacin u najkracem mogucem roku i to negdje u neposrednoj blizini vratiju.
Cim je ugledao debeljuškastog Amerikanca, nezdrava izgleda, l osjetio u svojoj mišicavoj šaci Carrovu mlohavu i punašnu ruku, znao je da treba postupati isto kao i na Zemlji. Pokazao je rukom prema predsoblju.
— Izvolite — rekao je pritom.
Carr se nije pomaknuo s mjesta. Stajao je s jedva zamjetljivim, strpljivim smiješkom na debelom licu. Denovich koji je širom otvorio vrata i cekao, okrenuo se.
Carr mirno rece:
— Morat cemo pokazati više medusobnog razumijevanja, doktore.
Denovich je odmah odvratio cinicno.
— Sasvim sam zaboravio da vi pogadate misli prema izrazu lica. Recite mi što citate na mom licu?
Još uvijek nasmijan, Carr odgovori:
— Doktore, želite li stvarno da to odgovorim?
Psihijatar je potpuno vladao sobom.
— Bit ce mi neobicno drago da vam pružim tu jedinstvenu priliku — rece.
U tom trenutku, Wentworth koji je nestrpljivo cekao da konacno prode ova prva faza njihova medusobnog upoznavanja i ne baš prijateljskog odmjeravanja snaga, osjetio je da je kucnuo pravi cas. Objasnio je da se Carrova sposobnost može podvrci ispitivanju kako u prakticnim tako i u eksperimentalnim uvjetima. Završio je rijecima:
— Zbog toga želim da obojica podete sa mnom u glavnu pristanišnu zgradu...
Wentworth je to rekao još uvijek djelomicno okrenuta lica od Carra. Primijetio je da se psiholog osvrce i zuri u njega. Amerikanac rece polagano:
— Do ovog trenutka uvažavao sam i uzimao u obzir ono što sam smatrao vašom osobnom željom za slobodom privatnog života. No, letimicnim pogledom prozreo sam tu vašu britansku ukocenost na vašem licu, i usprkos svim tim izlikama i izbjegavanjima, zapazio sam neke misli o meni. Vi znate nešto više o mojoj neobicnoj sposobnosti; nešto... — Zastao je, namrštio se i rekao izazovno:
— Ovo što ja radim, za vas nije nikakva novost. Netko je to mogao i prije mene!
Još uvijek licem okrenutim u stranu, Wentworth je odgovorio diplomatski:
— Blizu ste pravog odgovora. Slušajte, ispricat cu vam obojici cijelu istinu cim se za to ukaže prilika. Sada pred nama stoji dosta posla. Da li se slažete?
Izlazeci iz ureda, Wentworth je i dalje vjerovao da Carrova neobicna sposobnost može biti od velike pomoci u vezi onog stranca s neke druge planete. No, tu je najvecu ulogu imalo vrijeme, ukoliko želi za opce dobro iskoristiti izvanrednu moc mladica.
Ono što ni Carr niti Denovich nisu znali, bila je cinjenica da je od samog pocetka postojanja ove mjeseceve stanice, zabilježeno dosta slucajeva iznenadne i neobicne pojave ekstra-senzornih sposobnosti kod odredenog broja njezinih stanovnika. Takva sposobnost kod jedne osobe uvijek se razlikovala od one kod druge osobe. Sada se po prvi puta ova neobicna moc ispoljila u sposobnosti citanja misli s ljudskih lica. Svaki puta kad bi se takva sposobnost pojavila kod nekoga, ona je uvijek bila odraz neke odredene sklonosti koju je ta ista osoba vec prethodno pokazivala, no sada je ona bila intenzivna do savršenstva. Cest je slucaj bio da osoba u iznenadnom posjedu te ekstra-senzorne sposobnosti ne vidi u tome ništa neobicno niti natprirodno, tako da ljudi u takvom stanju nisu obavještavali nadležne.
Prva faza takve sposobnosti obicno je trajala dva dana.
Pri kraju tog razdoblja, pocela je naglo slabiti i u potpunosti je nestajala za nekoliko sati. Takva osoba cesto uopce nije bila svjesna da je tu neobicnu sposobnost ikada posjedovala.
A, onda, nenadano, ta ekstra-senzorna moc bi se ponovno javljala, ali u izmijenjenom, gotovo neuroticnom obliku.
U tom novom obliku bila je to nevjerojatna moc, jakog intenziteta, ali nova verzija prvotne sposobnosti.
Jednom prilikom Wentworth je ovako opisao to stanje:
— Poput životinje u smrtnim mukama, koja nacas dostiže nadnaravnu, gotovo herkulesku snagu, u ovom promijenjenom obliku gledamo ekstra-senzornu moc n-tog stupnja. Možda samo nekoliko sati postajemo svjedoci neke nepojmljive sposobnosti koju ce covjek razviti i postici u dalekoj buducnosti svog razvoja.
Nakon toga svršetak dolazi vrlo brzo. Poslije samo nekoliko sati, ova izmijenjena verzija, takoder nestaje, i to je kraj. Ista se sposobnost nikad više ne pojavljuje.
Wentwortha je mucilo to što je znao vrlo dobro da je Carr bio na Mjesecu približno cetrdeset osam sati. Nagadao je da je citavo to vrijeme psiholog bio kadar citati misli s ljudskih lica. Prema tome, dvodnevna prva faza trebala je prestati svaki cas.
... Više nije bilo vremena za gubljenje. Svaka je sekunda bila dragocjena, sad kad su izvršene sve uvodne pripreme. Ne smijemo dozvoliti Carru da postane zbunjen i uznemiren iznenadnom spoznajom istine. Zbog toga treba odvracati lice od njega i ne dozvoliti mu citanje misli!
III
Krenuli su dolje prema transportnoj stanici, odakle su u tren oka bili prebaceni do podzemne postaje koja se nalazila ispod pristaništa za svemirske brodove. Upravo kad su izašli iz male jednotracne kabine, jedan covjek u uniformi svemirodromskog službenika izronio je iz obližnjeg prolaza i kretao se hodnikom prema njima.
Wentworth je u njemu prepoznao veterana na mjesecevoj stanici i kimnuo glavom u znak pozdrava. Covjek mu je uzvratio pozdrav, mahnuvši rukom, i produžio. Wentworth je rukom pokazao svojim pratiocima da krenu smjerom iz kojeg je došao svemirodromski službenik. Denovich je odmah udovoljio njegovoj želji. Carr je napravio nekoliko koraka, a onda je stao i ogledao se.
— Pukovnice — rekao je — mogu li govoriti s ovim službenikom?
— S kim? — Wentworth je vec gotovo zaboravio na slucajan susret.
— S onim svemirodromskim službenikom kojeg smo malocas susreli.
— S Petersonom? Pa, naravno! — Okrenuo se. — Hej, Pete — pozvao ga je Wentworth.
Ali Carr je vec dugim koracima grabio hodnikom. Kad je Denovich primijetio da nešto nije u redu i okrenuo se, Carr i Peterson su vec razgovarali. Covjek u uniformi dvaput je kimnuo glavom, a zatim se nenadano poceo histericno smijati.
Njegov je smijeh glasno odzvanjao hodnikom, tako da se nekoliko ljudi, koji su upravo izašli iz garderobe, zaustavilo i gledalo što se to dogada.
Pred ocima zapanjenog Denovicha, Peterson je briznuo u plac. Denovich, osjecajuci veliku napetost u svom mršavom tijelu, vratio se nekoliko koraka natrag i stao u neposrednoj blizini njih dvojice. Wentworth je ucinio to isto.
Svemirodromski službenik je glasno plakao, pokušavajuci se obuzdati u isto vrijeme.
Jecao je. — Što ste rekli? Nisam vas dobro cuo.... Što se to dogada sa mnom? Ja tako nešto nisam nikad ucinio.
Progutao je suze, silno se naprežuci, i istog trenutka se strašno razbjesnio. — Vi, nitkove! — zarežao je. — Što ste to ucinili sa mnom?
— Netko je jucer poslije podne prošao ovuda i preuzeo vlast nad vašim mislima — rece Carr. — Recite nam nešto više o tome.
— Dakle, ova-a-ako! — rece Peterson zaboravljajuci prividno na svoj gnjev. — Vjerojatno mislite na one crnce. Njih trojicu. Jedan od njih izgledao je prilicno cudno — upalih obraza, znate
— pa sam ga zamolio da skine taj svoj šljem ili tako nešto.
Zastao je, trepnuvši ocima, otvorio usta dok mu je lice poprimilo idiotski izraz cudenja.
Carr ga je požurivao dalje. — I što vam je taj tip ucinio?
— Što? Pa, ovaj... — Covjek je raskolacio oci. — Pucao je laserskom zrakom na mene baš iz tog svog nazovišljema...
Ponovno je zastao, gledajuci zabezeknuto. Onda rece — O cemu ja to pricam? Mora da sanjam.
Denovich je prišao bliže. Više nije bio nikakve sumnje u Carrovu sposobnost. Upravo je bio svjedokom najbrže hipnoticke indukcije u cijeloj svojoj praksi.
Rekao je dubokim, ljutitim glasom:
— Dr Carr, ostavite ovog covjeka na miru!
Carr se okrenuo, iznenaden. Denovich je naprosto osjecao kako psihologove oci pretražuju njegovo lice. Carr rece — Oh! — Zatim doda odlucno — Samo još jedan trenutak, doktore, mogu li?
Ponovno se obratio svemirodromskom službeniku.
— Idite sada kuci i lezite. Ako vam ne bude bolje za jedan sat, dodite u moju ordinaciju. — Pružio je Petersonu svoju posjetnicu.
Carr se sada okrenuo prema Wentworthu.
— Mislim da bismo trebali potražiti zapovjednika pristanišne luke i porazgovarati s njim — rece.
Zapovjednik pristanišne luke na mjesecevoj stanici bio je mnogo krupniji od Carra. Zvao se Carlo Pontine, po narodnosti Talijan i vrlo dobrocudan, sposoban i subjektivan covjek. Nije uvažavao Denovichevu napravu za prevodenje vec je govorio u svoj osobni prevodilacki mikrofon.
— Da, tri Afrikanca su stigla ovamo iz Vastulanda. — Bespomocno je raširio ruke. — Cini se da cete imati prilicno velikih poteškoca pronaci onoga kog tražite.
Wentworth, koji je vec o svemu obavijestio crne pripadnike snaga sigurnosti, znao je dobro na što zapovjednik smjera. Taj nezemaljac je bio vrlo lukav ili je pak bio sretne ruke što je ovamo stigao prerušen u crnca jer mu je to pružalo zaštitu zbog rasne zategnutosti. No, Wentworth se ipak nadao da ce im Carrova neobicna sposobnost pomoci da prevladaju te teškoce.
Pontine je imao fotografije trojice Vastulandaca; medu njima se nalazila i mršava spodoba s neobicnim šljemom na glavi, koji je imao oblik nekog vrlo detaljno izradenog muhamedanskog turbana. Tkanina, nalik kopreni, spuštala se nisko i pokrivala mu celo, a lice je samo naizgled bilo nalik ljudskom.
Kad su povecali taj dio fotografije na velikom ekranu u projekcionoj dvorani, jasno su mogli razabrati crnu pigmentaciju. Ispod nje se nalazila ljuskava koža.
Samo nekoliko trenutaka kasnije, zabrinuti je Wentworth pokazivao fotografiju na tajnom kanalu službe sigurnosti u sklopu televizijskog interfona svemirskog pristaništa. Nakon što je detaljno objasnio o cemu se tu radi, okrenuo je komandu svoje specijalne TV centrale na poziciju broj dva. Svjetla na komandnoj ploci gasila su se jedno za drugim, sve dok samo dva nisu ostala žmirkati. Pukovnik je bio zadovoljan prijemom poruke i aktivnostima službe sigurnosti.
Pokušao je zamisliti što se dogada vani na terenu. U desecima sektora ove velike mjeseceve stanice, njegovi su ljudi izlazili na hodnike, zavirivali u ministarske urede i pregledavali svaki svoj teritorij. Štoviše, ako je netko od njih zapazio traženu osobu, on ce sada provjeriti da li se ta osoba još uvijek nalazi na tom mjestu.
Dok je tako razmišlao, tiho se oglasilo zvonce i jedno od svjetala je ponovo zažmirkalo. Carr je pritisnuo gumb i ugledao na ekranu glatko obrijanog mladog službenika — bio je to Ledoux iz francuskog odjela.
— Pukovnice Wentworth.
— Da?
— Toj je osobi dodijeljen apartman u stambenom hotelu u ovom sektoru. Bilo je to jucer poslije podne. Medutim, on je izašao prije jedan sat i od tada ga nisam vidio.
Cim je primljena ova poruka, pocelo je žmirkati drugo svjetlo. Poruka je glasila:
— Tražena osoba je videna prije tridesetpet minuta kako brzo ulazi u R-l.
Wentworth je zastenjao u sebi. R-l je naime bio centralni smještajni kompleks namijenjen posjetiocima. Imao je 1544 apartmana od kojih je vecina trenutno bila slobodna. Maštoviti umjetnik ga je projektirao na vrlo osebujan, futuristicki nacin, a natjecajni odbor je odobrio njegovu izgradnju bez znanja službe sigurnosti. Sa svojim bezbrojnim hodnicima, pomocnim stepeništima, nenatkrivenim dvorištima, s tridesetak restorana, cetiri kino-dvorane, podvodnim vrtovima, sa skrovitim mjestima za zaljubljene i internim transportnim sistemom, to je bilo pravo pravcato sito sa stotinama ulaza i izlaza.
R-l je bez sumnje bilo najsigurnije utocište i skrovište u Mjesecevu Gradu, a na njihovu nesrecu ovaj ga je nezemaljac otkrio i sklonio se baš u njemu. Smrknuta lica, Wentworth je okrenuo televizijsku komandnu tipku natrag na poziciju 1 i objavio Opcu Uzbunu H. Cim je to ucinio, okrenuo se, uhvatio Carra za ruku, mahnuo Denovichu i još uvijek okrenuta lica, rekao je brzo:
— Hajdemo! Požurite! — Krenuli su hitrim koracima natrag prema dizalu.
Sada je trebalo provesti munjevitu potragu, uz pomoc svih postojecih sredstava. Carrova neobicna sposobnost bila je jedno takvo sredstvo. Ono što je davalo nadu u uspjeh, bila je cinjenica da je samo 38 apartmana u R-l bilo zauzeto zbog toga što je njihova strana Mjeseca bila okrenuta na drugu stranu od Sunca. Wentworth je osobno više volio Mjesec za vrijeme njegova nocna perioda zbog prekrasnog pogleda na Zemlju. No, u ovom odlucnom trenutku imali su srecu da turisti nisu dijelili njegovo mišljenje.
U najkracim crtama Wentworth je objasnio svoj plan. Dakle, cim se vrata apartmana otvore, Carr treba ocitati misli na licu osobe koja ce se pojaviti na vratima dok Wentworth bude postavljao pitanja.
No, prije nego bi ta osoba uspjela odgovoriti, Carr je vec rekao — Ništa. — Isti tren, službenik sigurnosti nastavio je ispitivanje, a Carr, Denovich, Wentworth i njihovi pratioci pohitali su dalje do prvog, iduceg iznajmljenog apartmana.
Smatrali su da je netko od gostiju morao vidjeti nezemaljca.
Vrata sedmog apartmana otvorila je jedna sitna ženica koja je upitno zurila u njih. Imala je na sebi svecanu crnu haljinu i Wentworth nije mogao shvatiti kako ju je netko uspio nagovoriti da krene na dramaticno turisticko putovanje na Mjesec. Uostalom, cesto je bio iznenaden tipovima koji su se pojavljivali.
Vidio Carrovo oklijevanje. Psiholog je tek na casak djelovao zbunjeno.
— On je unutra.
Netko je zgrabio ženu i gurnuo je s vratiju, pokrivši joj usta rukom tako da nije ispustila ni glasa. Trenutak kasnije Wentworth je rukom dao znak, i uto se pojavila mobilna jedinica u malom oklopnom vozilu gumenih kotaca. Bez zaustavljanja, ušli su ravno u apartman.
Dok je cucao iza vratiju, cekajuci, Wentworth se osjecao prilicno nelagodno zbog zapovijedi koju je izdao: napasti svom snagom i bez milosti. Iznenada ga je obuzela misao da se tu pred njima nalazi predstavnik jedne druge rase, prvi koji se ikad da sada pojavio u suncevu sistemu. Treba li ga baš smjesta ubiti?
Nakon kraceg razmišljanja, nestalo je njegovih sumnji. Taj je nezemaljac smjesta pokušao ubiti Carra cim je bio otkriven, a isto tako protuzakonito je i kradomice stigao na mjesecevu stanicu. Taj je stvor ispoljio neprijateljski stav i trebalo mu je vratiti istom mjerom.
U tom je trenutku osjetio strahovito drhtanje i uzbudenje; cinilo mu se kao da mu mravci gmižu tijelom. Bilo je to zbog djelovanja elektricnog vibracionog mehanizma na oklopnom vozila mobilne jedinice. Kao da se nalazi pod visokim naponom.
Dok je Wentworth u mislima sam sebi cestitao na ovom pothvatu, hodnikom se odjednom proširila zasljepljujuca svjetlost. Vrata su plamtjela sjajem jacim od suncevih zraka.
Blještavi snop svjetla nestao je jednako naglo kao što se i pojavio. Nastupio je trenutak tišine. A zatim se zacuo lom i padanje krhotina, no neprijatelju nije bilo ni traga ni glasa. Wentworth je cekao, blijed, zabrinut i napet.
IV
Dogodilo se iduce: nekoliko minuta ranije Xilmer je shvatio da je cas suocenja kucnuo, naravno, ukoliko on to želi. Nato je pomocu naprave na svom šljemu poslao poruku giynu — bojnom brodu — koji se nalazio u orbitu, daleko od Mjeseca, duboko u svemiru. Tražeci od njih upute, rekao je:
— Muci me samo jedno u vezi ove moje špijunske misije. Prije jedan sat netko me je otkrio iz neke prostorije visoko gore u ovim zgradama. Sposobnost koja mu je to omogucila ukazuje na cinjenicu da na mjesecevoj stanici postoje dvije vrste živih bica. Prva grupa — koju sacinjava velika vecina ljudi — potpuno je nevažna i bezopasna. Medutim, ona druga vrst ljudi — od kojih me je jedan prepoznao, i to iz prilicno velike daljine — ocigledno predstavlja superiorniji oblik života. Moje je mišljenje da treba pobjeci kroz zidove ovog apartmana i pokušati svim silama probiti se do prostorije iz koje me je to superiornije bice promatralo t pratilo. Smatram da bih ga trebao dobro promotriti i prosuditi prije nego što donesemo neke neopozive odluke.
Odgovor je bio neumoljiv. — Tocno za 24 sata, naša ce flota riskirati jednu jedinu minutu podsvemirske komunikacione veze s njima. Moramo im saopciti da dodu ovamo, ili moramo otici.
Xilmer je prosvjedovao.
— Moja je namjera da se, vrlo oprezno, probijem kroz zidove i slicne prepreke kako bih izbjegao hodnike. A, prije nego što napustim stanicu, pokušat cu izbrisati sjecanje na moju prisutnost ovdje iz pamcenja vodecih ljudi. Za sve to nece mi trebati više od nekoliko sati.
— Usprkos tome, trebalo bi ipak isprobati njihovo naoružanje barem na tren, i vidjeti cime sve raspolažu.
— U redu.
Wentworth je zurio u krš i lom oko sebe, osjecajuci pritom bespomocnost. Zatim se okrenuo prema dvojici zapanjenih agenata koji su se cetveronoški iskoprcali iz uništenog oklopnog vozila.
— Što se dogodilo? — upitao je.
Zacudno, to ni oni nisu znali. Vidjeli su spodobu nalik covjeku kad je malo vozilo ušlo u dnevnu sobu apartmana.
Narednik Gojinski je tresao glavom kao da želi razbistriti misli. Tada je preko svog prevodilackog mikrofona rekao drhtavim glasom:
— Tamo je stajao. Vidio sam ga kako nas promatra bez ikakva straha. Nanišanio sam, znate... uh...
Wentworth je kimnuo glavom.
— Onda sam rekao: »Pali« — nastavio je narednik Gojinski. — Vidio sam kako laserski snop krece prema njemu. U tom trenutku pogodilo nas je nešto strahovito blještavo. To me je zaslijepilo, omamilo. Kad sam ponovno mogao otvoriti oci, u zidu je zjapila velika rupa, a on je nestao.
Drugi agent, koji je bio iz Južne Amerike, osjetio je isto.
Slušajuci njihovu pricu, Wentworth je osjetio zebnju. Ovo je bila daleko superiornija vrst oružja od njihovog. Polagano je prišao rupi koja je zjapila u zidu. Unutarnja celicna konstrukcija bila je kao nožem prerezana. Približio je svoj Geigerov brojac, no ovaj nije uopce reagirao.
Bio je to ocit dokaz strahovite, razorne snage bez primjene radijacije.
Wentworth je ipak uspio skupiti snagu i poceo gledati na nastalu situaciju s više optimizma. Mjeseceva stanica raspolagala je s desetak malih oklopnih vozila, mobilnih jedinica koje su bile spremljene da u slucaju opasnosti stupe u akciju, no njih je trebalo napuniti energijom i pripremiti za borbu, za što je bilo potrebno nešto više od jednog sata.
Mirno je objasnio svoj plan ljudima koji su stajali oko njega. — Uzet cemo nekoliko mobilnih jedinica za svaku grupu tragaca.
Pritisnuo je televizijsku komandu na najbližem komunikatoru i izdao specijalno naredenje:
— Svi promatraci neka ostanu na svojim mjestima. Cim dodatne mobilne jedinice budu spremne, javite mi se u...
Zastao je na cas i onda dao Denovichevu adresu.
Primijetio je da mu se Carr približava s leda. Ne okrecuci se prema bucmastom psihologu, Wentworth rece:
— Doktore, molim vas ostanite u pozadini prilikom naših iducih akcija. Nemojmo zaboraviti da vas je ovo stvorenje pokušalo ubiti isti tren kad je otkrilo da ga promatrate. Ocito nije smatrao vrijednim da uništi bilo kog drugog. To sigurno znaci nešto.
Carr rece nervozno:
— Ne mislite li možda da ga je netko naveo da me napadne?
Takva je mogucnost, naravno, postojala. No, Wentworth nije želio ništa riskirati.
Stojeci iza njega, Carr je nastavio zabrinuto:
— Moram vam nešto reci. Kad sam prvi put pogledao lice one sitne ženice, ucinilo mi se na trenutak kao da ga ne mogu ocitati. Što mislite da li je taj nezemaljac na neki nacin pobrkao njezine misli tako da se one nisu ocitovale na njenom licu?
Wentworthu je bilo žao debeljka, jer ocigledno je djelomicni gubitak ekstra-senzorne sposobnosti znacio da se bliži kraj pocetne faze. Bila je to okrutna šala sudbine, ali je isto tako bilo jasno da je došlo vrijeme da Carr sazna cijelu istinu. Namjerno se okrenuo licem prema psihologu i rekao blago:
— Ocitajte mi lice, doktore!
Carr ga je brzo pogledao. Tada se namrštio, a onda su mu obrazi naglo poblijedili.
Na kraju je rekao tužno:
— Imam poteškoca, a osim toga vaše su misli prilicno zamršene. Vi upravo mislite da je moja sposobnost citanja misli..» samo... samo...
Odmahivao je glavom, ne snalazeci se.
— Ne shvacam to... obicni stereotip? To nema smisla!
I ovaj promašaj kako god on bio blizu istine, potvrdio je da Carrove izvanredne sposobnosti pocinju nestajati. Wentworth rece:
— Idemo u ured dr Denovicha. Sad imam dovoljno vremena da vam obojici ispricam cijelu istinu.
Jedan sat kasnije još uvijek nisu primili nikakvu obavijest da su dodatne mobilne jedinice spremne za akciju, a Wentworth je završio svoju pricu.
Carrovo je lice poprimilo otužan izraz, a usne su mu podrhtavale. Izgledao je kao i svaki drugi covjek koji je suocen s neugodnom istinom. Gundao je:
— Sve je bilo tako prirodno. Godinama sam razmišljao o ljudskom izrazu lica.
— Kad ste prvi put osjetili tu neobicnu sposobnost? — upitao je Wentworth.
— Pa — promrmlja Carr — prije dva dana dok sam proucavao lica ostalih putnika na putu za Mjesec, osjetio sam kako se djelici misli tih ljudi pocinju slagati u suvislu cjelinu. Kad smo stigli ovamo, vec sam razradio cijeli sistem na bazi prakticne primjene.
— Znaci da su prošla vec skoro dva dana, kad ste mi se konacno javili. I tako se vaša neobicna sposobnost sada nalazi u fazi nestajanja, a obrat ce se pojaviti za nekoliko sati.
Carr je još jace poblijedio.
Rekao je promuklim glasom:
— Ali u kojem se obliku takvo intenzivno citanje misli može pojaviti? Ne mogu zamisliti ništa savršenije od ove moje dosadašnje moci.
Denovich, napeta lica i tijela, nagnuo se prema njima i grubo im upao u rijec:
— Zaista ste me razljutili tom vašom tajnovitošcu? Zašto me niste o svemu tome obavijestili prilikom dolaska? Zašto nije vec ranije poklonjeno više pažnje vašem slucaju?
Engleski predstavnik službe sigurnosti istakao je da mjeseceva stanica u svom sadašnjem obliku postoji tek osam godina. Svemirska putovanja još uvijek predstavljaju veliku novost, pa se ljudi brzo uznemire i uplaše. Jedan ovakav neuobicajeni dogadaj mogao bi izazvati veliku pometnju. Medutim, skrivanju informacija je sada došao kraj. Njihovi su prethodnici pripremili zajednicki proglas, koji ce biti upucen tisku širom svijeta nakon što ga provjeri Savjet sigurnosti Ujedinjenih naroda.
— A — nastavio je Wentworth — što se tice informiranja vas i dr Carra, moja je namjera bila da to ucinim nakon što sami shvatite... ovaj... da ce jedan od vas dvojice postati... ovaj... žrtva okolnosti. — Wentworth se blago osmjehnuo. — Nadam se, dr Carr, da ste pravili bilješke.
— Da. Imam cjelokupnu dokumentaciju o mom slucaju — odvrati Carr zlovoljno.
— To ce biti prvi puta da o svemu postoje dokazi — rece Wentworth. — Uvjeren sam da cemo uspjeti. — raširio je ruke i dodao. — A tu je i vaša prica. — Ustao je. — Idem sada pogledati kako napreduju pripreme oko tih mobilnih jedinica. — Obratio se Denovichu. — Pripazite na svog kolegu, doktore.
Psihijatar je potvrdno kimnuo glavom.
Kad su njih dvojica ostali sami, dr Denovich se zagledao u bucmastog Amerikanca, hineci zabrinutost.
— Ovo mora da je bio prilican udarac za vaše živce, dr Carr. Kako bi bilo da vam dam blago sredstvo za umirenje tako da budete potpuno opušteni u toku išcezavanja vaše neobicne sposobnosti?
Carr je stisnutih ociju pozorno promatrao lice svog starijeg kolege.
— Moja sposobnost pomalo slabi i nestaje — rece — no vi biste se zaista trebali sramiti onoga o cemu sada mislite.
Denovich se usprotivio. — Uvjeren sam da krivo citate moje misli.
— Razmišljali ste o tome kako cete se docepati mojih bilješki dok ja budem spavao — optuživao ga je psiholog.
— Ja, jesam razmišljao o vašim bilješkama — priznao je Denovich — i shvatio sam koliko su one važne. Nije mi uopce palo na pamet da ih želite zadržati samo za sebe.
Carr je promrmljao:
— Možda je to bilo ono što sam vam procitao na licu — Zašutio je na tren. — Ispricavam se. Znate, obojica smo na rubu živaca. Zašto ne bismo razmotrili ovaj slucaj zajedno?
Po njegovu mišljenju, njih su dvojica strucnjaci suoceni s jednom cudnom pojavom. Zašto ne bi sjeli i bilježili u tancine svaki trenutak nestajanja ove neobicne sposobnosti?
— Možda bismo neprekidnim razgovorom i ponovnim izlaganjem cinjenica uspjeli sprijeciti slabljenje mog pamcenja, a time i moje sposobnosti — zakljucio je Carr.
Bila je to odlicna ideja i njih su dvojica prionula na njezinu realizaciju. Citava dva i po sata sve je išlo po planu, jer nisu zamijetili nikakvo slabljenje memorije.
A onda je zazvonio telefon.
Bio je to Wentworth koji im je javljao da su trafjacke grupe konacno pojacane dodatnim mobilnim jedinicama. Upitao je — Da li biste vas dvojica mogli doci ovamo?
Denovich mu je objasnio da on i Carr rade nešto neobicno važno i zanimljivo, što u ovom trenutku ne bi bilo uputno prekidati.
Kad je spustio slušalicu i okrenuo se, bio je nemilo iznenaden vidjevši da psiholog sjedi na stolici zatvorenih ociju. Tijelo mu je bilo potpuno mlitavo i to je zacudilo Denovicha. Sagnuo se, prodrmao ga, no Carr nije davao nikakve znakove budenja. Pregledavši ga na brzinu, utvrdio je da Carrov puls i polagano, duboko disanje odgovaraju stanju covjeka u dubokom snu.
Dr Denovich nije gubio vrijeme. Pripremio je injekciju i uštrcao sredstvo za spavanje u Carrovu nadlakticu. Zatim se brzo oslobodio sekretarice, poslavši je da obavi neke poslove koji ce je vjerojatno zadržati vani cijeli dan. Brzo je pretražio zaspalog kolegu, pronašao svežanj kljuceva i zatim je, uzevši svoju kopirnu kameru, krenuo hodnikom, pa dizalom do Carrove ordinacije u americkom odjelu.
Nije uopce imao nikakav osjecaj krivnje.
— Covjek ne smije biti sentimentalan — govorio je sam sebi.
Odmah je našao bilješke i svu dokumentaciju. Bila je neocekivano opsežna. Poput pravog strucnjaka, odmah se latio posla. Pola sata je prošlo, a on je još uvijek kopirao stranu za stranom. Uto je iza leda zacuo vrlo slab šum.
Denovich se nije tako lako plašio. Polagano se okrenuo. Iza njega je stajala ona spodoba.
Zapanjeni psiholog nije mogao shvatiti kako su ovo stvorenje ikad mogli smatrati ljudskim bicem. Mršavost njegova tijela djelovala je sablasno; doduše, lice, iako pocrnjelo, imalo je u sebi neceg ljudskog. Ali noge ispod duge halje, ili bolje receno, nacin na koji se tkanina pripijala uz njih i odavala njihov obris — to je bilo jezovito! Njegovo iskusno lijecnicko oko registriralo je jednim jedinim pogledom svaku najmanju sitnicu.
Samo trenutak kasnije, glas iz šljema rekao je cistim ruskim jezikom:
— Gdje je stanka — dr Carr?
Cijelog svog života Denovich nikad nije poželio da bude mucenik ili žrtveno janje, a to nije želio ni sada. No, u prošlosti cesto je dolazio u dileme. Tu vrstu problema riješio je vec davno jednim jedinim mjerilom do kojeg je dolazio jednostavnom i brzom analizom na licu mjesta: ima li nacina da se sazna istina?
Ovdje te mogucnosti nema, odlucio je u sebi. U ovom slucaju, jednostavnom procjenom situacije došao je do zakljucka da je potpuna i bezuvjetna suradnja s ovim pogubnim stvorom jedini nacin da spasi glavu. Gajio je jednu jedinu nadu: Možda ce me ostaviti na životu.
— Jedanaest katova niže, ruski odjel — moj ured 422 N. — Glas mu je zvucao grubo i hrapavo.
Spodoba je mrko piljila u njega. Zatim rece prezirno:
— Ne brinite. Nas ne zanimaju ljudi. A što se tice vaših tajnih misli i zakljucaka koje ste malocas izveli, necu vam oduzeti pamcenje!
Strahovit, bljesak neopisivo jakog svjetla iz cudnog šljema pogodio je psihijatra u celo. Mrak i nesvjestica!
V
Zbog njegovih krajnje opreznih metoda, Xilmeru je trebalo dosta dugo da stigne do 422-N. No, uskoro je stajao iynad covjeka koji je ležao na kaucu, i poslao poruku, opisujuci Carrovo besvjesno stanje.
— Cini mi se da bih ga mogao uništiti odmah, a da me nitko u tome ne može sprijeciti.
— Cekaj!
Nastupila je kratkotrajna tišina...
— Opiši nam tocno kako je nastupila ta njegova nesvjestica.
Xilmer je pokorno izvijestio svoje pretpostavljene što je pronašao u psihijatrovim mislima o neobicnoj ekstra-senzornoj sposobnosti, kao i tome kako je Denovich dao Carru injekciju jakog sedativa.
— To sredstvo za umirenje uzrok je njegovu besvjesnom stanju i cinjenici da mu tijelo leži ovdje prepušteno nama na milost i nemilost. — Završio je. — Potpuno je nemocan i ja smatram da mu ne bi trebalo dozvoliti da se probudi. Tko zna kakav ce biti njegov ekstra-senzorni obrat!
— Cekaj!
Prijemni uredaj na njegovoj kacigi ponovno je zašutio za trenutak. — Prema našim proracunima — glasila je poruka — ovo ljudsko bice imalo je dovoljno vremena da ude u drugu fazu ekstra-senzornog stanja, što je ocigledno dio njegova ciklusa. Dakle prije nego što poduzmeš druge korake, ispitaj što se dogada u malom mozgu.
— Vec sam to pogledao.
— I kakav je rezultat?
— Usprkos njegovu besvjesnom stanju, nešto što se nalazi u njegovu mozgu me promatra cijelo vrijeme i, rekao bih, prati i sluša ovaj naš razgovor.
No, energetski spojevi nisu bili dovoljno jaki da reguliraju tok moci. Tako se Carr nije mogao braniti. Ma koliko mocan bio taj obrat, sam po sebi on nije mogao biti djelotvorno oružje sposobno da izvede udar.
Xilmer je na kraju rekao nezadovoljno:
— Mislim da možemo s velikom sigurnošcu reci da, ukoliko sprijecimo ovog covjeka da se osvijesti, stanovnici njegova planetskog sistema se nece moci braniti.
— Kakva šteta! — stigao je kratak i nemilosrdan odgovor.
Mislima su se nasmijali jedan drugome putem naglavnog mehanizma, uživajuci u osjecaju potpune nadmocnosti
— Što dakle preporucujete? — upitao je Xilmer posve rutinski.
— Ubij ga!
Kad se Denovich probudio, vidio je da leži na sagom pokrivenom podu.
Podigao se i pogledao oko sebe. Kamen mu je pao sa srca kad je vidio da nezemaljcu nema više ni traga. Ustao je drhteci i pošao prema ulaznim vratima; provirio je napolje. Nigdje nikoga. Ni žive duše.
Obuzdavajuci panican strah, pokupio je svoju opremu, ali je malo zastao videci da nije okoncao i svršio svoj zadatak kopiranja. Nakon kraceg razmišljanja, uzeo je sve psihologove zapise, ukljucujuci tu i one koje je vec snimio.
Dok je hitao hodnikom, po prvi je put pogledao na sat. Prošla su vec dva sata od trenutka kad je izgubio svijest. Bio je više nego iznenaden. Pomisli užasnut: Ono stvorenje imalo je na raspolaganju citava dva sata da pronade Carra u mom uredu.
Ocekivao je da ce svoje radne prostorije naci oštecene i razbijene. No, na prvi pogled sve je bilo u redu. Žurno je spremio i zakljucao ukradene bilješke, a zatim je otvorio vrata i prešao u ordinaciju gdje je ostavio usnulog Carra.
Kauc je bio prazan.
Denovich se upravo namjeravao okrenuti i otici kad je primijetio neki predmet koji je provirivao s druge strane malog ležaja. Prišao je bliže i ugledao Xilmerov turban. Tkanina je bila sva razmotana i umrljana plavkastom tekucinom, a kroz njezine svilenkaste nabore nazirala se metalna konstrukcija.
Samo trenutak kasnije, vidio je da je tapison plave boje takoder bio natopljen vecom kolicinom tamno-modre tekucine.
Dok je tako stajao, ne znajuci ni sam što da radi, zacuo je pred vratima glasove. Prepoznao je Wentworthov britanski bariton, a zatim i Carrov tihi glas. Denovich se okrenuo prema vratima, a samo sekundu kasnije u sobu su ušla dvojica njegovih kolega.
Sovjetski je psihijatar primijetio da se pred vratima nalazi još ljudi, no oni su tamo zastali kao ukopani. Pogledi su im se ukrstili samo za tren, ali i to je bilo dovoljno.
Wentworth rece:
— Ah, tu ste, doktore.
Denovich nije odgovorio. Napeto je zurio u lice debeljuškastog Amerikanca, razmišljajuci kako se upravo sada, ovog trenutka, on nalazi u tom svom superstanju.
Ako je Carr mogao citati misli na ljudskim licima prije ovoga, ono što je sada bilo u njegovoj moci mora da je tako savršeno, da je svaki njegov — Denovichev — postupak u nekoliko proteklih sati tako vidljiv i ocigledan njegovom super-kolegi kao slika na ekranu. Zgrbio se od straha, ali je ipak uspio skupiti svu svoju snagu. Poricanje i odbijanje optužbi vec su mu bili na vrhu jezika: cekao je samo da ih izusti.
Wentworth je nastavljao:
— Dr Carr je u nedoumici. Kad se osvijestio, ležao je na ovom kaucu i nije imao pojma kako je dospio ovamo. A ovo cudo — pokazao je rukom na Xilmerov šljem — se nalazilo tamo na podu. Kad je izašao, vidio je vaše ime na vratima. Po tome vas i poznaje, jer se, naravno, uopce ne sjeca prve faze svoje ekstra-senzorne moci. Što se dogodilo?
Još dok je Wentworth govorio, Denovicheve misli pocele su juriti mozgom, tražeci neko uvjerljivo objašnjenje za svoje kretanje. Bio je suviše lukav da bi odvratio kratkim odgovorom. I tako, kad je Wentworth prestao govoriti, Denovich se obratio Carru.
— Da li se dobro osjecate, doktore?.
Carr mu je dobacio možda malo predugi pogled prije nego što je odgovorio jednostavno.
— Da.
— Niste ozlijedeni?
— Ne. Zar bih trebao biti? — Oci su mu bile nemirne, zabrinute i zbunjene.
— A što je... ovaj... s obratom sposobnosti? — rece Denovich.
— S cime?
Denovich se zapanjio. Ni sam nije znao što je ocekivao, ali ovako nešto — to sigurno ne! Ovako obicnog covjeka s najobicnijim, rutinskim i priprostim reakcijama. I potpuno lišenog sjecanja.
— Hocete reci — rekao je — da se uopce ne sjecate niceg neobicnog?
Carr je odmahnuo glavom. — Slušajte, doktore, ja mislim da vi o svemu tome znate mnogo više nego ja. Kako sam dospio u vaše prostorije? Da li sam bio bolestan?
Denovich se okrenuo i bespomocno pogledao Wentwortha. On je vec sada imao gotovo pricu o sebi, ali je bio previše zbunjen da bi je poceo pricati.
— Pukovnice — rekao je — ispricajte mi što se u meduvremenu dogodilo, a onda cu i ja vas informirati o sebi.
Wentworth mu je sve rekao kratko i jezgrovito. Nakon njihova telefonska razgovora, krenuo je s jednom grupom u potjeru za Xilmerom. Prije nekoliko minuta, dr Carr je viden kako tumara hodnikom. Buduci da je ljudima bilo zabranjeno da izlaze iz svojih apartmana, pozvali su Wentwortha da riješi taj problem. On je smjesta došao na lice mjesta.
— Naravno, znajuci gdje se on nalazio prije toga, upitao sam ga što se dogodilo, i doznao jedino da se probudio, ugledao onaj cudni šljem i ovu ljepljivu tekucinu.
Prignuo se i vrškom prstiju oprezno dodirnuo modrikastu tekucinu. Kad je vidio da je bezopasna, pomirisao ju je a lice mu se pretvori u grimasu.
— Mora da je to krv ove rase — rece. — Ima prilicno jak miris.
— Koje rase? — upita Carr. — Pogledajte samo...
Samo je to uspio izustiti, jer se istog trenutka zacuo glas iz Xilmerova šljema koji im je govorio engleskim jezikom.
— Prisluškivali su vaš razgovor, i po svemu sudeci, našeg agenta je zadesila nesreca.
Wenthorth je iznenadena napravio korak naprijed.
— Vi me ne cujete? — rekao je. Glas je nastavio.
— Dajte nam tocan opis stanja u kojem se sada nalazi naš agent.
Wentworth je odgovorio vrlo odlucno.
— Hocemo, ali nam za uzvrat morate pružiti neke informacije.
— Nalazimo se na udaljenosti od samo tri stotine tisuca milja. Vidjet cete nas za nešto manje od jednog sata, i ukoliko ne budemo zadovoljni vašim objašnjenjem, uništit cemo vašu stanicu tako da od nje nece ostati ni traga. Dakle, govorite brzo!
Prijetnja je bila strašna, a istodobno i vrlo uvjerljiva. Jedan od ljudi, koji su stajali na vratima, rece:
— Oh, moj bože!
Nakon nekoliko senkundi koje su se cinile duge poput citave vjecnosti, Wentworth je ravnomjernim glasom opisao potanko što je ostalo od Xilmera.
Kad je završio, glas je rekao
— Cekajte! — Nakon toga su prošle najmanje tri minute, a onda — Moramo znati tocno što se dogodilo. Ispitajte dr Carra!
— Mene? — rece Carr kreštavim glasom.
Wentworth je gestom pokazao da treba šutjeti, zatim je rukom mahnuo ljudima koji su stajali na otvorenim vratima da odu a zatim glavom kimnuo Denovichu i Carru.
— Izvucite iz njega sve što zna! — naredio je Denovichu; tada se na vršcima prstiju tiho iskrao iz sobe i krenuo prema telefonu u radnu sobu psihijatra.
Dok je stajao licem okrenut prema Carru, cuo je kako Englez prigušenim, ali ozbiljnim glasom daje znak za uzbunu. Ne slušajuci dalje njegov glas, uporno je gledao Carra.
— Doktore — rece napokon — cega se posljednjeg sjecate?
Amerikanac je progutao pljuvacku s takvom teškocom kao da mu se nešto bljutavo nalazi u grlu; na to je upucivala grimasa koju je napravio. Tada je uzvratio pitanjem:
— Kako dugo sam ja vec na mjesecevoj stanici?
Psihijatrovim mozgom sinulo je blještavo svjetlo spoznaje. Naravno, razmišljao je, on se zaista ne sjeca nicega nakon što je osjetio svoju prvu ekstra-senzornu fazu za vrijeme putovanja na Mjesec. Prisjetio se pitanja koje je Carr postavio prije nekoliko minuta, a koje se odnosilo na njegovu bolest. Naravno, ponovno je razmišljao Denovich. On vjerojatno misli da je duševno bolestan! Stajao je tako, drhteci od pomisli na Carrovu spoznaju o vlastitom stanju, i pokušavao zamisliti kako bi se on osjecao na Carrovom mjestu. Odmah je shvatio u cemu je problem njegovog kolege. Americki psiholog mora priznati svom sovjetskom kolegi da je šenuo umom!
Denovich rece oprezno:
— Doktore, zbog cega mislite da ste poludjeli?
Kad je Carr oklijevao s odgovorom, psihijatar je navaljivao:
— Životi su nam u opasnosti. Recite sve i nemojte ništa prešutjeti.
Carr je uzdahnuo.
— Imam simptome paranoje — rece. A, glas mu odjednom postade placljiv.
— Pojedinosti, molim! Samo brzo!
Na Carrovim usnama zatitrao je vrlo usiljen smiješak.
— Sve je zaista vrlo cudno. Kad sam se probudio, osjetio sam signale... poruke...
— Signale?
— Svaka stvar ima svoje znacenje.
— Ah, to! — rece Denovich. I doda — Na primjer?
— Dakle, ovako. Kad vas gledam, vi ste naprosto jedno mnoštvo... znacajnih, smislenih signala. Cak i nacin na koji tu stojite ima svoje znacenje i nosi svoju poruku.
Denovich je bio zbunjen. Ono što je Carr opisivao predstavljalo je tek varijaciju rutinskog paranoicnog stereotipa.
Da li je ovo bila ta slavna druga faza ekstrasenzornog ciklusa, koji je bio tako uvjerljiv i impresivan u svom pocetnom stadiju?
— Molim vas nastavite — požurivao ga je.
— Pa, ovaj... — Carr je zastao na tren; na licu mu se ponovno pojavio onaj bespomocni izraz. — Vaši impulsi, na primjer!
Prema njegovom isprekidanom opisu, Denovichevo tijelo nalikovalo je velikoj masi strujnih krugova koji emitiraju grupu signala.
Carr je gledao svog kolegu i promatrao površinske signale na otkrivenim dijelovima tijela. Pogledom je prodirao kroz kožu do najsitnijih atomskih struktura u dubini: do sicušnih zlatnih kuglica kojih je bilo na milijarde u svakom kubicnom milimetru, i koje su sve treperile, pulsirale i emitirale signale — i bile spojene...
Da, spojene kvadrilijunima silnica s dalekim svjetovima, sa svemirom što ih je okruživao, i šireci se vec poput najfinijih niti do drugih stanovnika ove mjeseceve stanice.
Ali, velika vecina silnica odvajala se od ostalih i vodila kroz stijene i zidove prema Zemlji... Prilicno mnogo veza s drugim ljudima i sa svim onim mjestima u kojima je Denovich jednom davno boravio.
Signali koji su treperili duž nekih silnica bili su vrlo jaki. Carr je promatrao i pratio jednu vrlo jaku skupinu signala koja je vodila do mladih godina Denovicheva života, do jedne mlade žene koja je gorko plakala.
Misli koje su strujale tom grupom silnica govorile su:
— Vjerovala sam ti, a ti si me prevario!
— Poslušaj me, Nataša — govorio je mladi Denovich.
— Vidite... — rece Carr bespomocno. Zašutio je. — Što je s vama?
Ruski se psihijatar pitao da li mu je i lice tako beskrvno kako se on osjecao.
— Što? Š-to? — dahtao je. Nataša je bila djevojka koja je s njim ostala trudna u mladim danima i koja je umrla pri porodu. — Svladavao se uz velike napore. — Možete li poduzeti nešto da to prestane?
— Pa, mislim da mogu.
Kad je to rekao prilicno nesigurno, Carr je na neki svoj nacin presjekao cvor koji je bio spojen s djevojkom i promatrao kako silnice trzajem uzmicu i udaraju o Denovicha poput gumene trake naglo otpuštene.
Denovich je kriknuo; nije se više mogao obuzdati. Bio je to krik nalik dernjavi macke s dubokim, grlenim jecajem, koji je natjerao Wentwortha da trcecim korakom dode iz druge sobe.
Pokušavao je doci do kauca. Ali koljena su mu popustila. Pao je na pod i ostao ležati, grceci se i jaucuci. Zatim je iznenada poceo ludo vrištati.
Ruski se agent uspio progurati u sobu iza Wentwortha i sad je stajao tamo iskolacenih ociju. Sekundu kasnije, Wentworth je pomocu telefona pozvao hitnu pomoc.
Dvojica bolnicara koji su stigli dali su tom tijelu koje je suludo vrištalo injekciju umirujuceg sredstva. Vika se pretvorila u tiho jecanje, a onda je i ono prestalo. Odnijeli su onesviještenog Denovicha na nosilima i položili ga u malo vozilo hitne pomoci, zvano ambuleta, i odvezli ga.
Naprava u Xilmerovom šljemu se ponovno oglasila:
— Zahtijevamo da dr Carr bezuvjetno objasni što je to ucinio s dr Denovichem.
Carr je bespomocno gledao u Wentwortha.
— Naprosto sam presjekao silnice. Pretpostavljam da su tog trenutka popustile sve barijere i ograde koje su postojale izmedu njega i te djevojke. Mislim da je ono što se dogadalo tu pred našim ocima bilo posljedica iznenadnog izbijanja na površinu sveukupnog osjecaja krivnje.
— Cekajte! — rece glas iz naprave u Xilmerovu turbanu.
Wentworth, koji je dobro upamtio da Xilmerov šljem krije u sebi energetsko oružje, tiho je mahnuo svima rukom da napuste prostoriju. Sam se povukao na položaj iza dovratka.
Prošla je minuta. Dvije. Tada je glas rekao:
— Nema sumnje da dr Carr posjeduje mocno mentalno oružje. Analiza Xilmerove smrti govori da se um dr Carra branio od Xilmera presjecanjem one grupe silnica koje su nosile njegovu misao o uništenju. Dakle, došlo je do induciranog obrata, i Xilmer je bez oklijevanja upotrijebio svoje mirt — oružje u šljemu — i pocinio samoubojstvo. Stanje njegovog tijela jasno pokazuje da je došlo do potpunog rastvaranja.
Wentworth se okrenuo prema Carru.
— Imate li što dodati? — šapnuo je.
Carr je odmahnuo glavom.
— Ne sjecate se nicega?
Ponovno, odmahivanje glavom.
Glas je nastavio podrugljivim tonom:
— Mi cemo naravno cekati dok ovaj covjek ne izgubi svoj cudesni umni dar, a to ce biti za nekoliko sati. Tada cemo se vama javiti.
Zatim, tišina.
VI
Dva sata, možda i manje.
U prostoriju je ušlo mnogo ljudi. Vodili su se napeti, nervozni razgovori. Carr je sjedio sa strane. Kad su glasovi postali žešci i još ozbiljniji, on se iskrao i otišao u prostoriju gdje je još uvijek ležao Xilmerov turban, i stajao je tamo zatvorenih ociju, promatrajuci svijet nebrojenih signala.
Milijarde tih impulsa još je uvijek treperilo oko naprave u Xilmerovu šljemu. Kvadrilijuni silnica vodili su u njeno žarište dolazeci odnekud daleko iz svemira.
Pogledom je pratio silnice bez neke posebne ekstra-senzorne moci. Sad, kad ga više nije uznemirivao njegov umni fenomen, postao je svjestan da njegov mozak posjeduje neku cudesnu sposobnost koja mu omogucuje da odgonetne znacenje milijuna silnica.
Potpuno je jasno vidio da signali i treperenja predstavljaju samo površinsku aktivnost osnovne strukture svijeta i svemira.
Ispod njih se nalazila — prava istina.
Izmedu signala i onoga što su oni znacili, postojala je vrlo zamršena povratna veza, medusobna izmjena površinskog znacenja i velicanstvene istine u dubini.
Primijetio je da mu prilazi Wentworth.
— Dr Carr — rece mu tiho — naši su nas razgovori naveli na lansiranje nuklearnih projektila iz svemirske stanice Ujedinjenih naroda koja se nalazi iznad Atlantika. Oni ce stici u blizinu naše stanice za otprilike pet sati. No, u konacnici mi ipak sve naše nade polažemo u vas i vašu cudesnu sposobnost. Što vi možete uciniti?
— Mogu eksperimentirati sa signalima — rece Carr.
Wentworth je osjetio silno razocaranje. Jer, po njegovu mišljenju, signali su bili sastavni dio komunikacije, a ne oružja. A to je bilo i logicno, shvatio je s gorcinom. Pocevši s citanjem misli na licima ljudi, americki je psiholog sada, u drugoj fazi, postigao najveci moguci stupanj sposobnosti razumijevanja i manipuliranja komunikacijom medu živim bicima.
Bio je to velik i cudesan dar, ali ne ono što je bilo potrebno u ovoj velikoj opasnosti.
— Kako to mislite-eksperimentirati? — upita Wentworth.
— Ovako! — rece Carr.
I išcezne.
Wentworth je ostao bez rijeci. A, onda, svjestan Xilmerova turbana i opasnosti da neprijatelj ne sazna što se upravo dogodilo, izade tiho, na vršcima prstiju iz sobe. Zureci prema najbližem odašiljacu u hodniku, zamolio je sve svoje agente da što prije pronade Carra.
Za desetak minuta, utvrdeno je s velikom sigurnošcu da se bucmasti Amerikanac ne nalazi na mjesecevoj stanici. Dok su pristizali izvještaji potvrdujuci ovu nevjerojatnu vijest, Wentwort je uputio poziv svim vodecim znanstvenicima na stanici, i za kratko vrijeme oko njega su se okupili muškarci i žene raznih narodnosti, govoreci u svoje prevodilacke mikrofone i dajuci svaki svoje mišljenje o nastaloj situaciji.
No, sva ova znanstvena nagadanja vodila su do jednog te istog pitanja: što može sam pojedinac protiv mocnog i brojnog neprijatelja?
U odnosu na Carrovu cudesnu sposobnost, to se pitanje svodilo na iduce: koji je najmanji moguci broj silnica koje treba presjeci da bi se pobijedio neprijatelj?
Dok je Wentworth stajao i cekao, prelazeci pogledom od jednog znanstvenika do drugog, postalo mu je potpuno jasno da nitko od ovih strucnjaka ne zna tocno kako glasi odgovor na to pitanje.
Nakon dolaska na giyn, Carr je osjetio da nastupa razdoblje strahovite primjene sile... gotovo nasilja.
Izabrao je za svoj dolazak jednu praznu prostoriju, i tako se našao u sobi nalik laboratoriju. Instrumenti. Stolovi. Naprave. Sve je to mirovalo oko njega, bez nadzora i potpuno bezopasno.
Opasnost je proizlazila iz cinjenice da je giyn bio programiran tako da pruža otpor i reagira na prisustvo njima nepoznatih oblika života. Taj je obrambeni sistem bio u stanju mirovanja sve dok njegov dolazak nije aktivirao mehanizam sile i silnica.
Onog trenutka kad je stupio u tu prostoriju, zidovi, strop i pod usmjerili su svoja oružja prema njemu. Silnice su pocele izvirati sa svih strana, pletuci paukovu mrežu energije sila oko njega, pokušavajuci ga zadržati.
Bio je to tek prvi od cetiri još razornija i opasnija napadacka sistema. Nakon energetske zamke, poceo je djelovati elementarni mirt koji je svojom paljbom imao za cilj omamiti i šokirati protivnika; zatim je slijedio primarni mirt kojeg je sacinjavalo djelovanje udarnih energetskih sila ubojite moci. Na kraju je zube pokazao sustav lancane nuklearne reakcije koja je razvijala strahovitu energiju u zatvorenom prostoru.
Za cudesnu sposobnost i moc koju je ovog trenutka posjedovao Carrov mozak, sve te sile i njihovo djelovanje predstavljali su samo signale, njih bezbroj. Najprije ih je primao, pa onda dovodio u uzajamnu vezu i konacno ih zatro i osujetio na samom zacetku. Svaki je pojedinacni napad sile predstavljao jedan ciklus koji je imao svoj programirani tok. Sad kad su svi ciklusi bili okoncani, nastupila je mrtva tišina.
Stanka.
Odjednom, negdje u blizini, tu na njihovu bojnom brodu, oglasio se živi um. A zapanjeni glas obratio se Carrovu mozgu.
— Tko si ti?
Carr nije odgovorio.
Golem broj signala i impulsa koji su ga zapljuskivali sa svih strana govorili su mu da se on sada nalazi u unutrašnjosti broda dužine oko 10 km, širine 2 i pol km i dubine oko 1 km. Na brodu se nalazilo osamdeset tisuca Gizdana koji su se sada javljali i dolazili nakon što je objavljena uzbuna koja je sve njih digla na noge.
Nekoliko casaka, svi su oni bili opsjednuti istim mislima; sva njihova moždana aktivnost bila je usredotocena na uljeza. Kao što se dogada kad magnetiziramo željeznu prašinu, impulsi svrstavanja se polariziraju stvarajuci odredeni sustav. A baš je taj sustav pomogao Carru.
Carr je samo jednim pogledom uspio obuhvatiti cijeli sustav silnica i izdvojio djelic najvažnijih — i presjekao ih.
Zatim je, istim nepogrešivim umijecem, izabrao jednu gomilu silnica koje su bile medusobno povezane i u uzajamnom djelovanju s temeljnom istinom, privukao ih sebi, isprepleo se s njima — i kroz energijski vakuum stupio u prostoriju na mjesecevoj stanici gdje je Denovich spavao nakon primljenog sredstva za umirenje. Osjecao je da mu je ostalo još vrlo malo vremena za njegovu, cudesnu sposobnost.
Užurbano je popravio silnice koje je ranije presjekao i promatrao kako se ponovno uspostavlja cvrsti unutarnji zaštitni oklop u psihijatru. Onda je dr Carr izašao iz sobe, iz bolnickog odjela i krenuo do najbliže telefonske govornice. Nazvao je Wentwortha.
Kad mu se ovaj konacno javio, odmah ga je upitao:
— Doktore, što se dogodilo?
— Otišli su — rece jednostavno Carr.
— A-ali... — Wentworthov glas je zanijemio od iznenadenja. Ipak se uspio pribrati i rekao mirnije:
— Doktore, došli smo do zakljucka da vjerojatno kod njih postoji vrlo sitna presudna grupa silnica koje treba presjeci...
— To sam upravo ucinio.
— Ali što bi to moglo biti? Što bi mogao biti najmanji zajednicki nazivnik tolikog broja ljudi?
Carr mu je ispricao.
Wentwort rece pun divljenja:
— Pa, tako mi... Jasno. Cestitam, doktore.
Mnogo sati nakon toga, kad je ekstra-senzorni obrat vec davno išcezao, u vrijeme kad se giyn približavao najudaljenijem dijelu sunceva sistema i povecavao brzinu, uspostavljen je podsvemirski kontakt s ogromnom Gizdanskom flotom koja je kružila u jednom drugom dijelu svemira.
— Jeste li našli nešto za nas? — rece zapovjednik svemirske flote.
— Ne! — odgovori kapetan giyna.
— Niste li rekli da se približavate jednom nastanjenom sustavu kojeg ce biti lako zauzeti i osvojiti?
— Ne znam kako ste stekli takav dojam. Ovdje nema nicega.
— U redu. Prekinite vezu.
Dok je kapetan giyna izvršavao naredbu, u jednom kratkom, prolaznom trenutku imao je dojam, nalik snu, kao da postoji nešto što bi trebao znati o suncevu sistemu kroz koji je giyn upravo prošao.
Da je bio u mogucnosti spoznati o cemu je rijec, sigurno bi primijetio da su sve silnice u odnosu na Zemlju i Mjesec, presjecene i vracene natrag u jedan sicušan kutak njegova mozga.
Osjecaj da nešto zna i razumije... izblijedio je. I nestao.
Zauvijek.
Comments
Post a Comment