Skip to main content

Galaksijanac - The Star Saint - A. E. van Vogt





Galaksijanac




Dok je prolazio hodnikom svemirskog broda »Colonist 12« kraj dviju žena, Leonard Hanley je cuo kako jedna od njih kaže:
— Došao je s drugog kraja galaksije kad je cuo da imamo teškoca. Njemu nije potreban svemirski brod, znaš...
Hanley je nastavio svojim putem skeptican i neraspoložen. Kao vodu naseljenika, kapetan Cranston ga je prije dva sata obavijestio da dolazi Marc Rogan. U komandnom saopcenju je, izmedu ostalog, stajalo:
»Buduci da za manje od pola zemaljskog dana stižemo na cilj, na planet Ariel, ima nade da ce nam pomoci strucnjak za medupla-netarne komunikacije Svemirske patrole. Prisutnost strucnjaka Roga-na znaci da biste vi i oni o kojima se brinete sletjeli odmah, bez obzira na to što se moglo dogoditi prvim naseljenicima... a brod ce odmah odletjeti.«
Na informaciju da ce brod odmah otici, Hanley je nacinio gri-masu. »Ne, kapetane«, rekao je u sebi, »ne bi trebalo odlaziti dok se ne rasvijetli što se dogodilo na tom planetu.« Pošao je dalje hodnikom prema radio-kabini, pogledao kroz staklo i spazio dežurnog operatera Fardea. Ušao je.
— Ništa novo?
— Ponavlja se naša poruka — odvratio je operater rav-nodušno.
Hanley je oklijevao. Nekoc je pokušavao srušiti barijere izme-du posade i putnika, ali je odustao. Za posadu su osam stotina kolonista, muškaraca, žena i djece, bili emigranti — u pogrdnom smislu. Hanley je bio inženjer i nekadašnji profesor na sveucilištu te nije osobito simpatizirao posadu. Sjetio se i dviju žena na hodniku.
— Imali smo srece što smo našli toga Marka Rogana — napomenuo je. — Kad je uspostavio vezu?
— Oh, nije to bilo ovdje — odvrati operater.
— Zar ne primate ovdje sve radio-poruke? — zapitao je Hanley.
— Pa, jest.. na neki nacin ... ali Rogan ne odgovara na redovne pozive. Vi izložite teškoce preko radija, a on dolazi ako ga problem zanima.
— Hvala — poluglasno ce Hanley i udalji se ljutit. Taj ih covjek obmanjuje, želeci uvjeriti ljude da je supernormalan. I ne služi se svemirskim brodom za putovanja svemirom. A priskace u pomoc ljudima samo ako ga nešto zanima! Pomislio je da Roganov dolazak ima zloslutno znacenje.
Stigao je do svoje kabine. Njegova je žena Eleanor upravo stavljala na stol objed za njega i dvoje djece kad se zacuo glas iz interkoma:
»Obavijest putnicima i posadi! Ulazimo u atmosferu Ariela. Kapetan Cranston vas poziva da za jedan sat dodete u prostoriju za konferencije radi dogovora o slijetanju.«
Hanley se osjecao neugodno dok je sjedio na povišenom mjestu prostorije za sastanke i promatrao ljutite koloniste. Znao je da oni moraju sletjeti na planet bez obzira na opasnost koja ondje vreba, a s tom se cinjenicom mnogi kolo-nisti nisu željeli suociti.
Dobacivali su u ljutini, mahali šakama prema kapetanu Cran-stonu koji je stajao na povišenom mjestu. Buka je dolazila i iz drugih kabina, odakle su preostali kolonisti slušali preko zvucnika.
Premda je bio napet i nervozan, ipak ga je prisutnost stranca što je sjedio u naslonjacu kraj njega rastresla. Rogan, pomislio je. To je zacijelo on. Rogan je bio vitak i visok. Hanley je cuo kako je uputio nekoliko rijeci kapetanu Cranstonu tako blagim glasom da mu je odmah postao antipatican. Stranac je imao smaragdnozelene oci, što je neobicno za muškarca.
Hanley se s gadenjem okrene prema stražnjoj strani podija, gdje je bio ekran, na kojem se mogao vidjeti dio svemira ispod njih. S obzirom na udaljenost, slika nije bila jasna, ali se naziralo zelenilo na površini. S lijeve strane srebrnasto je svjetlucala vijugava rijeka, a zdesna ruševine prvoga ljud-skog naselja na planetu Ariel.
Hanley je neveselo gledao krajolik. Kao znanstvenik i upra-vitelj nije se bojao onoga što bi ga moglo zadesiti ondje, ali se bojao za Eleanor i djecu.
Mnoštvo se stišalo i javio se kapetan Cranston:
— Priznajem da je došlo do nemile situacije. Ne mogu objas-niti kako je na planetu, na izgled nenastanjenom, mogla biti uništena kolonija. Ja vas moram iskrcati. Nemamo dovoljno živežnih namir-nica da toliko ljudi vratimo. Morate ostati ondje. Htio bih vam predstaviti covjeka koji je došao danas, Marka Rogana, jednoga od najznacajnijih pripadnika Svemirske patrole, koji želi da vam po-mogne. Rogane, molim vas da se približite da vas mogu predstaviti. I vi, Hanley.
Rogan je prišao.
— Recite ovim ljudima nekoliko rijeci — zamoli kapetan Rogana. Ovaj je promatrao ljude nekoliko trenutaka, zatim ce opet onim blagim glasom:
— Dragi prijatelji, sve ce biti dobro. Samo bez straha. Za jedan dan moci cu vas obavijestiti o sigurnom slijetanju.
Nastala je tišina, a u toj tišini žene su pocele uzdisati. Hanley je bio zacuden, jer je bio nacuo da je Mark Rogan vrlo omiljen u žena.
Zatim se kapetan Cranston obratio Hanleyu:
— Lene, želio bih da upoznate Marka Rogana. — Obratio se zatim Roganu: — Hanley je voda kolonista.
Cinilo se kao da zelene oci ispituju Hanleyevo lice. Napokon se Rogan nasmiješio i pružio ruku, koju je Hanley nerado primio i nagonski je stisnuo snažno. Roganov se smiješak stvrdnuo i on je odgovorio na taj stisak, pa je odjednom Hanley imao dojam da su mu prsti u škripcu. Problijedio je od bola i popustio stisak. Zelene su ga oci opet ispitivale. Hanleyu je postalo neugodno jer je imao dojam da je Rogan otkrio njegovo neprijateljstvo i da je on izgubio prvu rundu.
Kapetan se obratio kolonistima:
— Istraživaci ce se iskrcati naoružani pod komandom Rogana i Hanleya. Ima vremena da to ucinimo još danas.
* * *
Hanley je ukrcao u brod toki-voki, Geigerov brojac, radar za otkrivanje konfiguracije tla i aparat koji je proizvodio vibracije zvucnih, kratkih i ultrakratkih valova. Zapazio je da mu se hodnikom približava Rogan. Bilo je ocito da je dolazio praznih ruku i da ništa nije imao u džepovima. Pozdravio je kimnuvši glavom, a i Hanley je tako odvratio. Kad se Rogan ukrcao, Hanley je pomislio kako je ipak pristao da se vozi u obicnom prijevoznom sredstvu.
Za desetak minula brod se spustio usred pustog zemljišta gdje je nekoc bilo naselje za tisucu kolonista. Kad je Hanley izašao, neki clan posade primijeti:
— Ovo mjesto izgleda kao da je preko njega prešao buldožer.
Pred tim prizorom razaranja Hanley je progutao slinu. Netko ili nešto ovdje je izazvalo teške trenutke. Zgrade od ovdašnjeg kamena bile su tako zdrobljene da su krhotine bile raspršene posvuda. Ponegdje je vec pocela nicati trava. Osim malo drveca, zemljište je bilo ogoljelo unedogled. Hanley se brzo približavao. Kad se spota-kao o nešto, pogledao je bolje u zemlju i trgnuo se: spotakao se o ostatke ljudskog tijela. Sad je zapazio da posvuda medu ruševinama ima dijelova ljudskih tjelesa, preostalih nakon nesrece. A neke se nije mo-glo ni vidjeti jer su bili pokriveni prašinom.
Kad je k njima prišao mladi naseljenik Frank Straton, Hanley se okrenuo Roganu:
— Mislim da bismo morali pregledati ovaj teren. Hocete li da podemo duž rijeke, a Straton da se popne na brežuljke? Ostali bi se mogli grupirati kako žele. Treba samo obratiti pažnju na ono što se vidi. Sastanak za dva sata.
Hanley i nije cekao da se ostali slože vec je požurio prema brodu. Bilo je neuobicajeno da dva vode skupine podu zajedno, ali on je htio vidjeti na djelu strucnjaka za meduplanetarnu komunika-ciju. U sebi je odlucio da probleme rješava sam, bez suradnje »strucnjaka«.
Izvadio je iz broda torbu s instrumentima i prebacio je preko leda. Malo zatim Rogan i on udaljili su se od ostataka nestale naseobine. Hanley se iznenadio što je Rogan odmah pristao na njegov prijedlog. Zapazio je kako gleda nebo, a samo jednom ili dvaput zaustavio se i pogledao u tlo ispitujuci ga. Zemljište, inace tvrdo i šljunkovito, sada je bilo obraslo travom. Ovdje nije bilo kamenja i stijena, kao oko razorenog naselja. Stigli su do prvih stabala. Na nekima je bilo plodova, neki su cvali i u cistom i mlakom zraku osjecao se ugodan miris. Došli su do rijeke široka vodotoka, koji se cinio dubok i brz. Koracali su stazom duž strme obale. Sad je do njih vec dopirao huk vode što se ruši preko stijena.
Rogan se zaustavio, a Hanley je skinuo torbu i izvadio instrumente. Geigerov brojac nije zujao. Hanley je rekao nekoliko rijeci u toki-voki, u kojem se culo pucketanje i nerazumljivo mrmljanje. Nije bilo ugodno. Hanley je osjecao tjeskobu.
— Ne mislite li da smo u neugodnoj situaciji? — zapitao je. Rogan se nije okrenuo, kao da uopce nije cuo. Hanley je pocrvenio i pošao prema njemu. »Da to odmah rašcistimo«, pomislio je. Kad se približio, opazio je da Rogan promatra pjeskovito tlo. Vec se bio dvaput zaustavio i promatrao tragove u pijesku. Hanley se odmah ohladio i pogledao tlo. Pijesak se cinio normalnim. Bio je zagasito sivo-žut. Hanley je oklijevao. Htio je pitati, ali je covjek bio tako neljubazan a nije se želio ponovo zakvaciti. Okrenuo se i spazio da ga Rogan promatra.
— Hanley — rekao je svojim blagim glasom — po vašem držanju osjecam da ste mi se obratili i da ste ljutiti što vam nisam odgovorio. Varam li se?
Hanley je kimnuo glavom. Nije želio govoriti. Roganove su rijeci izražavale implikaciju. Neodlucnost je opet probudila ljutnju u njemu. »Po vašem držanju osjecam...!«, eh, pa... Želi li Rogan time reci da nije cuo pitanje?
— To mi se cesto dogada — nastavio je Rogan — i ne bih to više objašnjavao. — Zelene su mu oci sjale kao da su zracile unu-trašnjim svjetlom. — No, buduci da moramo suradivati u opasnosti koja bi mogla nastati, molim vas da mi vjerujete: kad se usredotocim na nešto, onda ne cujem, zatvoren sam za sve vanjske pojave. Žao mi je ako vas to šokira.
— Cuo sam o takvim stvarima — odvrati smeteno Hanley. — Hipnoza ...
— Ako tako mislite... no to nije baš pravi odgovor.
Hanley je odjednom shvatio da se Rogan pokušava vladati prijateljski.
— Hvala, cijenim objašnjenje, ali recite mi što tražite na pijesku?
— Život. Život u tako jednostavnom stanju da se i ne smatra životom. Vidite, Hanley, svaki planet ima svoj pocetni životni proces, stanje u kojem su organska i anorganska tvar gotovo nezamjetljive. Proces neprekidno traje. Ne mogu vam to dokazivati. Koliko znam, nema aparata, osim mojeg mozga, koji bi otkrivao taj pocetni proces. Ne možete shvatiti koliko ta cinjenica upravlja mojim postupcima. I mislim da ovo prilicno složeno objašnjenje pridonosi vašem rezerviranom držanju, koje cete, vjerojatno, požaliti.
Premda je Hanley bio odlucio da ce se pokazati srdacnijim, opet se osjecao neugodno. Rogan je proucavao pijesak. Hanley se vratio svojim instrumentima. »Na kraju krajeva«, rekao je sam za sebe, »razvijenije oblike života morao bih otkriti i na tom su podrucju instrumenti korisniji.«
Instalirao je radarski uredaj i slao signale u svim pravcima. Jednom je dobio reakciju, koja je oznacavala malu pecinu, zapravo jednostavni žlijeb u stijeni. Spremio je radar i ukljucio stroj za vibracije. Igla se pokrenula i u to je Rogan viknuo:
— Bježite, Hanley! Ovuda!
Hanley je iznad sebe zacuo prasak odrona i nagonski pogledao gore. Spazio je stijenu nekoliko metara iznad sebe i promuklo krik-nuo, pa se bacio na tlo. Zaglušio ga je silovit udarac. Osjetio je žestoku bol i utonuo u mrak.
* * *
Boljelo ga je, glava ga je strašno boljela. Hanley gundajuci otvori oci. Ležao je na rubu stijene što se rušila prema rijeci, malo podalje od mjesta gdje se nalazio kad je pala stijena. Jasno je cuo šum slapa. Pokušao ga je vidjeti ali nije uspio. Rogana nije bilo.
Ustao je. Instrumenti su ležali na tlu, radar je bio zdrobljen. Nije se osvrtao na to vec je pošao duž obale do mjesta gdje je rijeka skretala. Nigdje nije zapazio ni najmanju kretnju. Zainteresiran i ljutit Hanley je pošao u suprotnom smjeru više od dvjesta metara. Iznenada na zavoju spazi slap. Voda se survavala s više od trideset metara u kotlinu. Obala je bila obrasla šumom i pružala se daleko u zeleni krajolik. Roganu ni traga ni glasa.
Hanley se, neodlucan, vrati po instrumente. Bilo je nedvojbeno da ga je stijena zamalo ubila. Neznatno je krvario iz sljepoocice, na obrazu ga je pekla ogrebotina. Odlanulo mu je kad je spazio poruku na rucici Geigerova brojaca. »Ipak je taj covjek human«, pomislio je i procitao poruku: »Vratite se na brod. Mene nece biti dan ili dva.«
Stisnuo je zube, i krv što mu je navrla u obraze nije bila samo zbog groznice. No, odmah se smirio. Rogan nije odgovarao za njega. Njegov posao na ovom planetu nije bio da se brine o ozlijedenima.
Trebalo je da podu putem u obratnom smjeru... došao je do naselja malo prije predvecerja i odmah su ga prevezli na brod. Dva su lijecnika zahtijevala da noc provede u ambulanti. Hanley je spavao loše. Kad se probudio usred noci, sam je sebi rekao: »Ovaj je covjek bar hrabar. Sam je ondje usred noci.« To je donekle oprav-davalo laž koju je lansirao: da je Rogan otišao tek kad se uvjerio da on nije ozbiljno ozlijeden. Bilo je ocito da su naseljenici i dalje imali povjerenje u njega.
Osjetio je pred jutro da mu se vraca snaga, a kad se ujutro probudio bio je uzbuden: ona stijena nije pala slucajno! Netko ili nešto srušilo ju je na njega!
»Poci cu onamo jutros«, odlucio je. I oko devet sati se obukao. A tada je ušla njegova žena i sjela na stolac. Njezine su lijepe sive oci izgledale umorno, plavu kosu nije pocešljala i lice joj je bilo umorno.
— Zabrinuta sam — rekla je tmurno.
— Ma dobro mi je — odgovorio je Hanley. — Malo sam se ogrebao i stresao.
Ona kao da ga nije cula.
— Kad samo pomislim da je sam ondje, a sudbina kolonije ovisi o tome da on ostane živ...
Odjednom se Hanley ukocio: dakle, njegova se žena zabrinula za Rogana a ne za njega. Gledala ga je sva nesretna.
— Lene, misliš li da je bilo razborito što si ga ostavio samog?
Hanley ju je promatrao zaprepašten, ali nije odgovorio. Cinilo mu se da nije bio u stanju odgovoriti kako treba. No, dok je doruc-kovao, odlucio je da svakako riješi taj problem prije Rogana. I koju minutu poslije on se, s Frankom Strattonom za komandama camca, uputio prema rijeci. Plan mu je bio jednostavan: ako na planetu ima života, on ce se poka-zati na bilo koji nacin. Covjek koji ima promat-racki dar u stanju je otkriti taj život, a da ne mora imati osobit mo-zak. Spustili su se na neku livadu oko 700 metara od rijeke i oko kilometar i pol od slapa. Prilicno dobro odabrano mjesto da bi se odatle proucio pad stijene. Mladi je Stratton razgledao krajolik i primijetio:
— Lijep planet, kad ne bi bilo toga kamenja.
Hanley je rastreseno kimnuo glavom, sišao na tlo i promotrio polje: drvece, beskrajna zelena trava, cvijece živahnih boja, srebrnasti slap i iza njega velika šumovita dolina. Da, kako je Stratton napomenuo, stijenja je bilo u izobilju, ali moglo bi se maknuti. Hanley se približio jednom kamenu i podigao ga. Bio je nalik na povecu dinju, ali neocekivano lagan. Sunce se odražavalo na njegovoj površini. Cinilo se na prvi pogled da je granit. Svjetlucanje na površini nalikovalo je na komadice kristala, ali pošto ga je pogledao izbliza, više nije bio tako siguran. Spazio je kako su mu prsti požut-jeli. »Sumpor«, pomislio je, »i to u slobodnom stanju«. Iza njega javio se Stratton:
— Kakav je covjek taj Rogan? Ima li kakva razloga što žene polude kad je rijec o njemu? Dorothy mi je dobar dio noci pricala kako je zabrinuta zbog toga jer je on ondje sam.
Premda je vrlo pažljivo razgledao kamen, Hanley se sjetio da je isto tako reagirala Eleonora i okrenuo se prema Strattonu:
— Prema izvještajima, njegovim se roditeljima razbio brod kad su se spustili na neki nenastanjeni planet i djecak se rodio dok su popravljali brod. Bio je još dijete kad su ga odveli, ali kad su poceli opažati da se razlikuje, bilo je vec prekasno.
— Kako: prekasno?
— Više se nisu sjecali mjesta gdje je planet na kojem im se dogodila nezgoda.
U tišini što je nastala Hanley je ponovo poceo promatrati kamen, ali je uskoro Stratton opet progovorio:
— Koliko ima istine u pripovijedanju da on ima djece u cijeloj galaksiji?
— To su govorkanja ... — grubo ce Hanley. Nije mu godilo da brani Marka Rogana kad je i u njegovu duhu rovao isti crv sumnje.
— Što on to pokušava? — zapita mladic tmurno. — Izroditi mnoštvo cudovišta poput njega?
To je Hanley vec bio cuo, pa je sada mucno progutao slinu. Ipak je odgovorio sarkasticno:
— Možda misli da treba što više rasprostraniti njegov talent da održava veze s nehumanoidnim vrstama. Buduci da smo ga pozvali, smatra da su i naše žene na raspolaganju da mu radaju djecu nadarenu kao i on, koja ce osigurati buducnost ljudske vrste na tom planetu. On... — Zašutio je iznenada. Htio je biti ironican, ali mu se odjednom ova ideja cinila prihvatljivom, pa cak i potrebnom. »Oh«, pomislio je, ako se on približi Eleonori, ja cu...« Postao je napet, pa je podigao komad kamena što ga je držao i bacio ga prema najbližoj stijeni. Zacuo se strašan tresak. Oba kamena su se razbila, a val vjetra koji se tada podigao sunuo je Hanley u u lice oblak sumporne prašine. Miris sumpora neko je vrijeme bio nepodnošljiv, pa se Hanley zakašljao i uzmaknuo, a onda je pokušao udahnuti svježog zraka. Zatim se upravo sagnuo da pokupi komadice kamena kad je Stratton kriknuo:
— Hanley! Stijene... Micu se!
U prvom trenutku zbunjenosti Hanleyu je bilo kao da fantazira. Nedvojbeno, sve kamenje s livada pocelo se kotrljati prema njima, polako, kao da nije sigurno hoce li pogoditi pravac — ali kotrljalo se. U isto je vrijeme vjetar poceo snažno puhati i suho im se lišce kovitlalo oko nogu. Zrnca pijeska grebla su im obraze. Hanleyu su oci pocele suziti, ali je on, unatoc suzama, tražio put prema camcu, pipao da nade ljestve što vode na palubu. Vjetar je bio tako snažan da je morao napredovati presavijen. Iznad njega je mladi Stratton vikao:
— Ovuda ... brzo! — I zgrabio je rukama Hanleya, a on je puzao po stubama dok nije došao do svoga druga. Ondje je ostao neko vrijeme da bi došao do daha. Stratton je nešto radio oko komandi.
— Hanley, bit ce najbolje da odemo odavde. Moglo bi nas prevrnuti. — Njegove je rijeci odnosio vjetar. Hanley je odmahnuo glavom.
— Zar ne vidite? Ovo je kamenje jedan oblik života! Moramo ostati ovdje i nauciti što više. Ako uspijemo sabrati što više informacija, nece nam biti potreban Rogan.
— Oh, pokazat cemo mu ovo...
— Ukljucite radio — naredi ma Hanley. — Da vidimo što se dogada.
Radio je emitirao zbrku razlicitih šumova i glasova, bez obzira na to kako je Stratton pomicao kazaljku. Hanley je zatim pogledao preko ruba camca. Stresao se kad je ustanovio da se kamenje skupilo oko bokova camca u visini oko jednog metra. Veliko kamenje bilo je oko camca, manje iza njega, zacijelo nekoliko stotina komada, a nadolazili su i drugi. Hanleyu se cinilo da ce klonuti, ali je promatrao i dalje. Po livadi kojom je šibao vjetar kotrljalo se prema brodicu kamenje. Brzina je varirala prema krupnoci. Osrednje kamenje valja-lo se brzinom od oko pet kilometara na sat, a ono vece i do osam. Dok je gledao, naslaga kamenja se povecavala. Hanley je vidio da je Stratton gura štapom preko ruba camca.
— Kamenje! — viknuo je Stratton promuklo, okrenuvši se prema Hanleyu. — Nagomilalo se i srušit ce se na nas za koji trenutak.
Hanley je oklijevao. Cinilo mu se da ce, ostane li na mjestu, nauciti kako neprijatelj napada. Samo još malo... No, Stratton je opet viknuo:
— Gledajte, Hanley! — Hanley je pogledao u pravcu pružene ruke. Golema stijena podigla se sa tla, tridesetak metara od njih. Imala je promjer od tri metra. Najprije se održavala u ravnoteži, okrecuci se oko sebe, kao da se pomocu nekog osjetila orijentirala u kojem ce pravcu. Zacas ce naletjeti na njih. Hanleyu se stislo grlo.
— Dobro... uzlijecemo! — rekao je mirno. Dok je Stratton povlacio rucice, metalni je oklop vibrirao zbog snage koju je morao upregnuti da bi se izvukao. Paluba je drhtala pod Hanleyevim nogama.
— Nešto nas zadržava! — viknuo je mladic, našto Hanley pomisli kako ce morati iskociti i pobjeci. Ali kamo? Ona se golema stijena kretala prema njima ubrzano.
— Frank... ona stijena! Bježite ovuda!
Hanley nije cekao da ga mladic posluša. U grcevitu naporu skocio je s palube na stijenu kao na odskocnu dasku, a zatim na tlo. Iza njega zveket razbijenog metala i krik covjeka u smrtnom strahu. Zatim tišina. Hanley je trcao, a vjetar što mu je puhao s leda davao mu je krila. Na kraju je, iscrpljen, usporio i ogledao se. Pretrcao je dvjesta metara. Izmedu njega i kamenja nekoliko stabala i mnogo grmlja. A kamenje se još nalazilo oko camca. Nigdje se ništa nije micalo. Ni kamenje. Vjetar je puhao na mahove. Neprilike su mu se cinile kao san. Cinilo mu se nevjerojatnim da je Frank Stratton ondje mrtav ili teško ranjen. »Moram se vratiti«, pomislio je.
Tridesetak metara od njega neki se kamen pomaknuo i oklijevajuci krenuo prema njemu. U isto vrijeme zapažao je da se i drugi micu. Desetak kamenova pocelo se kotrljati prema njemu. Hanley je krenuo natrag. Obuzeo ga je osjecaj praznine pri pomisli na ono što se dogodilo njegovu drugu. Najvažnije je ipak bilo da je na ovom planetu otkrio oblik života koji im nije bio sklon. Valjalo se vratiti na brod s tim novostima.
Pošao je prema naselju putem što je vodio uz rijeku. Za nekoliko minuta udaljio se prilicno od kamenja. »Ono je sporo« — pomislio je — »i potrebno mu je neko vrijeme da bi zapazilo da je netko blizu njega.« Poceo je zamišljati život naseljenika na ovom planetu. Morat ce se otarasiti toga kamenja. Atomski topovi su dio redovne opreme. Zamišljao je kako ce doci vrijeme kad ce te neo-bicne žive stijene biti zanimljive samo za muzej. Zacijelo vrlo sporo rastu i vjerojatno bi mogle biti uklonjene sa cijelog terena u odredenom roku.
Upravo je razmišljao o tim mogucnostima kad je pred sobom zapazio kako svjetluca nagomilano kamenje. Zaustavio se, zapre-pašten. Pošao je dalje od rijeke i opet se zaustavio. I ondje je svjetlucalo kamenje. Progutavši slinu, uputio se prema rijeci i gledao u tlo, ne bi li otkrio kamenje. Nekoliko kamenova se kretalo prema gustom grmlju, ali ih je grmlje ometalo u napredovanju i tu je bila Hanleyeva šansa. Prošao je kraj nekog drveca i pronašao najvece drvo. Dio njegova golemog debla dizao se od tla u takvom kutu da se mogao uspeti i doseci do granja. Brzo je potrcao do litice iznad rijeke, koja je tekla oko petnaestak metara niže. Onuda nece moci pobjeci. Vratio se drvetu, ali je ustanovio da je izmedu njega i stabla vec nekoliko kamenova. Pošao je izravno prema jednom kamenu, pa kad mu je došao sasvim blizu, preskocio ga je. Kamen se zaustavio tek kad je on preskocio još dva druga, što su se kretala nekako naslijepo. Zaustavivši se, kamenje se opet pocelo kretati prema njemu.
Strah je popustio. Ogledao se nije li možda nadmudrem. Pri-cekao je da mu se kamen približi, ne bi li otkrio neki znak inteli-gencije. Nije zapazio ništa osim šupljikave stjenovite tvari. Kamen se dokotrljao do njegove noge, dodirnuo je i — prilijepio se za cipelu. Hanley je mahao nogom, ali je stvar ostala prilijepljena za cipelu. Težila je oko dva i pol kilograma i osjecao je njezinu snagu, jer je jedva podizao nogu. Uhvatio ga je strah da ga se nece moci osloboditi. Približilo se i drugo kamenje. Hanley se povlacio prema stablu i skinuo cipelu. Uzalud ju je pokušavao otresti. Podigao ju je zato i bacio zajedno s kamenom u drugi kamen. Oba su se kamena raprsla i val vjetra bacio mu je u lice sumpornu prašinu. Zakašljao se žestoko. Kad je napokon mogao jasnije vidjeti pažnju mu je privukao kristal što je svjetlucao medu krhotinama. Promotrio ga je, uzeo svoju cipelu i uspuzao se na drvo. Bilo je vec i vrijeme.
Koliko je sezao pogled, na tlu se svjetlucalo kamenje što se kotrljalo prema njemu.
Vrijeme na stablu proveo je bez neprilika. Kad se spustio sumrak, Hanley je potražio pogodno mjesto za pocinak. Nekoliko sati ostao je budan, napeto osluškujuci svaki šum. Zadrijemao je oko ponoci.
Naglo se probudio. Sunce se jedva pomaljalo iza obzorja. Prema njemu letjela je duž rijeke neka svemirska ladica. Skocio je sa stabla, pri cemu je gotovo pao jer se odlomila neka suha grana. Skinuo je košulju i poceo mahati žestoko...
* * *
Dok mu je Eleanor pripremala dorucak, Hanley je razmišljao.
— Je li rekao nešto? Je li razriješio teškoce? — Cekao je da cuje, ljubomoran na vlastito otkrice, osjecajuci tjeskobu pri pomisli da bi ga netko mogao prestici. Eleanor je uzdahnula pa rekla:
— Mislim da nije. Dakako, u nacelu je razgovarao s muškar-cima. Možda je njima otkrio nešto.
Hanley je sumnjao u to. I tako, jedan obican covjek potukao je glasovitog strucnjaka za komunikacije. Htio se opet vratiti jelu kad se sjetio ženinih rijeci: razgovarao je u nacelu s muškarcima. — Izgovorio je tu recenicu glasno i Eleanor je pocrvenjela.
— Pozvala sam ga na veceru — rekla je i dodala brzo: — Cekala sam te. Nisam pomislila da bi ti... — Govorila je tako obranaški da ju je morao prekinuti:
— Dobro, draga, shvacam, shvacam.
Nije bio siguran da shvaca. Dok je jeo, potajno ju je pog-ledavao, prepun uznemirujucih misli. Htio ju je u jednom trenutku zapitati nije li možda on ovdje proveo i noc, ali mu se pitanje cinilo tako nasilno da je bio ljutit na samoga sebe.
Najprije je kanio cekati i ustanoviti što je otkrio Rogan. Pitanje kako da se uhvate ukoštac s kamenjem nije bilo riješeno. No, odjednom ga to više nije tako mucilo. Ni drugi šefovi nisu bili skloni cekanju.
— Naše su žene poludjele za tim covjekom — ljutito ce jedan od njih. — Znate li što mi je predložila moja žena kad je cula da je poginuo Frank Stratton? Ona smatra da se Strattonova udovica mora odmah udati za Rogana. No, po svemu sudeci, ženidba mu baš ne odgovara. Ali vec takva pomisao!
— To je nagon za preživljavanjem — napomenuo je netko. — Povijest govori o mnogim ženama koje su željele da im djeca imaju slavnog oca. Sada su posrijedi specijalni Roganovi kapaciteti...
— Nisu baš tako specijalni — upadne netko. — Naš šef Leonard Hanley otkrio je neprijatelja bez i najmanje pomoci toga junaka!
Hanley je ne baš oduševljeno prekinuo tu raspravu:
— Bit ce nam potreban veci dio dana da spustimo na planet naše stvari. Ako se Rogan udostoji pojaviti prije nego što budemo pripravni da se spustimo sa ženama i djecom, on može izložiti svoje mišljenje. Inace ...
No, Mark Rogan se nije udostojio pojaviti. Iskrcavanje je obav-ljeno u podrucjima duž obale, u šumovitoj kotlini. Oko podneva bili su svi na mjestu. Hanley je razgovarao s kapetanom Cranstonom, koji mu je najavio da ce Colonist 12 odmah otici.
— Ovo se putovanje vec oteglo — rekao je kapetan kao opravdanje. — Vlasnici broda bit ce ljutiti.
Hanley nije osjecao nikakvu simpatiju prema toj gospodi, ali je znao da ce on i ostali osjetiti najneugodnije posljedice toga merkantilizma. Pokušao se sjetiti necega što bi moglo odgoditi odlazak, ali je na kraju samo zapitao:
— Zar necete cekati Rogana?
— Vjerojatno ce ga prihvatiti neki patrolni brod — odgovorio je kapetan Cranston slijegavši ramenima. — Eh, pa zbogom. — Dok su si stiskali ruke, Hanley je ironicno pomislio kako više ne govore da Rogan može putovati svemirom bez svemirskog broda. Bilo je zapanjujuce kako netko može vjerovali u takvu besmislicu.
Negdje poslije podne Hanley je krajickom oka spazio kako je Eleanor, radeci ispred šatora, brzo izvadila iz džepa neku kutiju i stavila na lice malo pudera. Hanley se okrenuo u pravcu prema kojem se i ona okrenula i napravio gri-masu. Obalom rijeke dolazio je k njima Mark Rogan. Kad je prišao bliže, clan Svemirske patrole je zapitao:
— Gdje je brod, Hanley? Jeste li vi naredili iskrcavanje? — Glas mu je blag, ali je u njemu bilo ljutnje koja je skamenila Hanleya. »Je li moguce da sam pogriješio?« — pomislio je.
— Jest, ja sam naredio iskrcavanje — odgovorio je. — Jednostavno sam pronašao prirodu negostoljubivosti toga planeta, pa smo poduzeli zaštitne mjere.
Dvaput se cinilo da ce Rogan nešto reci, ali je odustao. Dok je pogledavao zaposlene koloniste, na licu mu se pojavio zagonetan osmijeh. Nekoliko je stabala bilo oboreno i ljudi su ih upravo uništavali. Rogan im se približio i gledao kako pila prodire kroz drvo, a zatim kemijska tvar djeluje. Približio se zatim Hanleyu ironicno ga gledajuci svojim ze-lenim ocima.
— Što ste, dakle, otkrili?
Poslušao je Hanleyev odgovor glave malo nagnute u stranu kao da je slušao nešto iza rijeci. Cinilo se da mu se pogled gubi u praznini, promatrajuci prizor u sebi samome.
— Dakle — rekao je napokon — vi mislite da je kristal koji ste vidjeli u kamenu mogao biti »mozak«?
Hanley je malo oklijevao, a zatim rekao kao braneci se:
— Piezoelektricni kristal je srž radija i televizije. Na neki nacin kristali rastu...
Nije uspio nastaviti, Eleanor se požurila k njima i uhvatila Rogana za lakat.
— Molim vas, što nije u redu? O cemu je rijec?
Rogan se blago odmaknuo i mirno rekao:
— Vaš muž je pocinio po život opasnu grešku. Aktivnost kamena je jednostavni rezultat naucne kontrole koju inteligencija provodi na tom planetu. — Okrenuo se prema Hanleyu: — Je li puhao vjetar dok ste bili napadnuti?
Hanley je kimnuo glavom.
— Još jedna popratna pojava — napomenuo je Rogan. Pogledao je na sat. — Preostala su još dva sata do mraka. Ako uzmemo sa sobom samo najnužnije, možemo izaci iz kotline prije nego što zade sunce. — Zašutio je i promatrao Hanleya prodorno i hladno.
Naredite pokret! — rekao je suho.
— Ali... — poceo je Hanley, pokušavajuci ostati hlad-nokrvan. — To je nemoguce. Moramo se negdje smjestiti. Mi .. — zašutio je, zbunjen, vec gotovo uvjeren.
— Izdajte naredenje... objasnit cu vam.
* * *
Pošto je zašlo sunce, podigla se bura. Puhala je jedan sat, šibajuci im pijesak u lice dok su koracali iza dugog reda traktora gusjenicara. Najmlada su djeca bila u camcima. Kad, se bura smirila, skinuli su najjace, a na njihovo su mjesto sjele žene. Oko ponoci poceo je napad kamenja. Komadi stijena od šest do osam metara promjera iskrsavali su iz mraka uz grmljavinsku buku u mlazu svjetla s projektora na traktorima. Prije nego što se mogla ustanoviti dimenzija napada, dva su traktora bila uništena. Zazvecio je skršeni metal, ljudi su vriskali od straha, a atomski su topovi pretvorili stijene u prah prije nego što je nastala veca šteta.
Neke je koloniste valjalo osloboditi kamenja što im se prilije-pilo za cipele ili cizme pa se nisu mogli kretati. Kad je to bilo gotovo, Hanley je poticao umorne ljude da se prema Roganovim uputama neprekidno krecu.
Malo prije nego što je svanulo, tlo je pocelo podrhtavati i podizati se pod njihovim nogama, otvorile su se velike napukline i ljude su snašle teške nevolje. Ipak, na vrijeme su ih spasili bezdana koji su se stvarali.
Dok se slabašno svjetlo svitanja probijalo kroz mrak, Hanley se okrenuo prema Roganu.
— Smatrate da oni mogu izazvati tako duge i tako snažne potrese?
— Ne dogada se to cesto... mislim da im je to pokušaj da se nagode sa saveznikom. Covjek mora dokazati da može biti koristan. Dakako, za to je potrebno neko vrijeme — nakon nesretnog pocetka... Kako bi se Inteligencija uvjerila da se prihvaca nagodba.
Hanley je slušao pažljivo.
— Ako sam vas dobro razumio, vi nas vodite prema ravnici na sjeveru, gdje se sada nalazimo i želite da ondje sagradimo betonske kolibe i da cekamo kako biste uvjerili Inteligenciju da nam ne stvara neprilike.
— Bilo bi poželjno da i dalje budete u pokretu — odvratio je Rogan — ali, dakako... bit ce to teško sa ženama i djecom ...
Cinilo se da o necem raspravlja sam sa sobom.
— Ali bit cemo sigurniji na ovoj ravnici bez kamenja — primijetio je Hanley.
— Sigurniji? — Rogan ga je pogledao. — Dragi moj, cini se da niste shvatili. Premda je ovaj planet prividno nalik na Zemlju, na njemu je životni proces drukciji. Saznat cete vec što to znaci.
Hanley je bio preumoran da bi postavljao nova pitanja.
Nakon jednoga sata opazio je kako je Rogan rekvirirao jedan camac i uzletio u jutarnju maglu. Oko podneva je Hanley poslao i druge camce po materijal koji su sinoc ostavili.
Brodici su se vratili u sumrak i ljudi su pricali cudne stvari. Jedna bacvica sušenog mesa izmakla im se i nisu je više mogli uhvatiti. Neki mlazni atomski avion poceo je opasno padati prema tlu, dizati se, pa opet padati i gotovo je sasvim uništio jedan camac.
— Neko eksperimentiranje — pomisli Hanley nezadovoljno.
Doseljenici su proveli noc na travnatoj ravnici. Stražari su patrolirali okolicom kampa. Traktorski su motori brujali, reflektori su probijali mrak, svi su odrasli dobili poneki zadatak.
Malo poslije pola noci Eleanor je probudila Hanleya.
— Lene... moje cipele.
Pogledao je, dremljivo. Cipele su bile posute sitnim izra-slinama. Hanley se stresao od neugode gledajuci kako one rastu.
— Gdje si ih stavila?
— Kraj sebe, na pod.
— Morala si ih imati obuvene — napomenuo je Hanley — kao ja.
— Leonarde, pa necu spavati obuvena, pa cak i ako je to posljednji put... — odjednom je naglo zašutjela i dodala: — Obut cu ih da vidim idu li mi na nogu.
Za doruckom je zapazio da je došla šepajuci, sa suzama u ocima, ali ne tužeci se. Toga je popodneva jedan traktor iznenada eksplodirao i njegov je vozac poginuo. Djelic eksplodiranog materijala raznio je ruku nekom petogodišnjem djecaku koji se nalazio blizu. Žene su vrisnule, lijecnici su brzom intervencijom ublažili djecaku bol i spasili ga. Ljudi su poceli protestirati. Jedan od njih došao je k Hanleyu.
— Ne možemo to dugo trpjeti. Imamo pravo da se odmorimo — rekao je.
Rogan se pojavio malo prije zalaska sunca i šutke saslušao izvještaj o dogadajima.
— Bit ce još neprilika — primijetio je napokon
— Ne shvacam zašto ne zapalimo sve šume i riješimo se tih neugodnosti? — primijetio je kad se Rogan vec poceo udaljavati. On se na to okrenuo i pogledao ga. U svjetlu sunca na zalazu oci su mu bile gotovo žute.
— Dakle, Hanley, vi govorite kao neki deran. Kažem vam: ne možete vatrom pobijediti tu Inteligenciju, premda je vatra jedino cega se boji Inteligencija drveca. Taj strah, ta ranjivost zgodna je prilika da joj se ide na ruku, da se okoristite njome.
— Kako to funkcionira? — zapitao je Hanley zbunjen. — Kako ta Inteligencija pokrece kamenje i vjetrove?
— Te pojave ovise o cinjenici da njihova životna energija tece brže nego naša. Živcani impuls u vas ili u mene tece oko 100 metara u sekundi, a na ovom planetu oko 12 kilometara. I same stijene imaju mogucnost osnovnog oblika života. Kristali se lako stvaraju i mogu biti potaknuti da se povedu za svakim titrajem koji bi ih dotakao. Što je najva-žnije, stalni tok životne energije struji i preko tla. Rezultat je toga da se na sve može utjecati i sve nadzirati. Energija se odvodi prema površini tla preko korijena trave ili preko pijeska i podigne se snažan vjetar da bi rashladio »živahnost« na površini...
— Ali — primijeti Hanley, skupivši obrve — zašto me nije ubilo ono drvo na kojem sam proveo dan i noc?
— Pa da privuce pažnju na sebe? — odvrati Rogan jedva zamjetno se nasmiješivši. — Moglo je pokušati nešto drugo, što bi se cinilo slucajnim ... na primjer da pukne neka grana... ali ništa otvoreno. Hanley, ne preostaje drugo nego da suradujete. Na to se morate pripremiti.
Mirno i sažeto je iznio etape. Nekoliko godina ne ulaziti u podrucja gdje raste šuma, ne upotrebljavati drvo, osim suhih grana, koje ce se moci odrezati pošto se šuma »složi« s time. Uskladištiti i materijal potreban za gašenje vatre da bi se pomoglo obližnjim šumama u borbi protiv samoniklih požara.
Kad je Rogan završio, Hanley je razmislio i zapitao:
— Kako cemo kontaktirati s Inteligencijom kad vi odete?
Tek što je to zapitao, zapazio je kako mu se približava Eleonor. U svjetlu sunca, što je zalazilo, ona je napregnuto slušala Roganov odgovor.
— Samo vrijeme može pomoci da se riješi taj problem — odvratio je Rogan slegnuvši ramenima.
Sagradili su naselje Nova Zemlja na obali potoka. Nigdje stabala. Rogan ih je uvjerio da su grmovi tek neznatno povezani sa životom stabala i mogu se upotrebljavati u bilo koje svrhe.
U sljedecih jedanaest dana pretrpjeli su osamnaest napada. U jednom se kamen od 60 metara promjera kotrljao prema njima i srušio dvije kuce, prošao još dva kilometra i poceo se vracati. Iz camca su ga smrvili atomskim topovima. A onda se jedne noci nije dogodilo ništa. U zoru je došao Mark Rogan, blijed, umoran, ali nasmiješen.
— Vrlo dobro — primijetio je. — Imate srece.
Ljudi su mu povladivali. Žene su pocele plakati i pokušavale su mu dodirnuti ruku. Hanley je stajao po strani i mislio: »Prerano je za prognoze«.
Prolazili su dani i nikakvih napada nije bilo. Straže su znale i pozaspati na svojim mjestima, pa su napokon i ukinuli stražarenje. Kad je istekao i osamnaesti dan primirja, netko je zakucao na Hanleyeva vrata. Eleanor je pošla da otvori i Hanley je cuo kako tiho razgovara s nekim. Blagost glasa probudila je u njemu sumnje i pošao je prema vratima, ali su se vrata zatvorila i Eleanor se vracala gotovo bez daha.
— On odlazi — rekla je.
Hanley nije zapitao o kome je rijec. Požurio je van i vidio kako se Rogan udaljuje, sad je vec bio nejasna sjena u narasloj tami. Ni tjedan dana poslije nisu stizale vijesti o njemu. Medu naseljenicima se govorkalo da je pošao na drugi kraj galaksije, na svoj nacin. Hanley se pokušao narugati toj pripovijesti, ali kad ju je cuo i medu tehnicarima, shvatio je melankolicno da ce legenda o Marku Roganu nadživjeti sve demantije.
Prošla su dva mjeseca. Jednog se jutra Hanley probudio i ustanovio da se Eleanor uvukla u njegov krevet.
— Željela bih da moj muž zna da ce se obitelj Hanley povecati za jednoga clana — rekla je.
Pošto ju je poljubio, Hanley je neko vrijeme šutke ležao kraj nje. »Bude li imao zelene oci i crnu kosu, ja cu, ja cu...« — pomislio je.
Nije uspio ustanoviti što ce uraditi tada. U sebi je mumljao obuzet ljubomorom. Ali je vec pomalo u dubini svijesti shvacao da je ljudska vrsta na putu da preživi još na jednom planetu.


Wiki

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…