Zacarano selo
Svemirski je brod ležao uništen u marsovskoj pustinji. Posada je izginula u katastrofi. Jedini preživjeli, Bili Jenner, neko je vrijeme vikao bijesno jedini apel izmedu neprekidnih rafala vjetra:
— Pioniri svemira! Pioniri svemira!
Tako su ih prozvali prije nego što su odletjeli prema Marsu. Bio ga je obuzeo ponos kad je cuo da ga tako zovu prvi put.
Njegov je bijes splasnuo kako je prevaljivao kilometre i od razdiruce boli za nestalim drugovima ostala je samo prigušena bol. Postao je svjestan da se prevario u racunu. Potcijenio je brzinu kojom je jurila raketa prije nego što je udarila u marsovsko tlo. Mislio je da ima oko 600 kilometara do polarnoga mora, tankoga sloja vode koji su on i njegovi drugovi mogli vidjeti dok su se približavali crvenom planetu. Brod je, zapravo, morao prijeci mnogo vecu udaljenost prije nego što ce se razbiti.
Prolazili su dani, mnogobrojniji od zrna pijeska što je pokrivao površinu toga cudnog planeta i uvlacio se u poderanu odjecu. Jenner je u toj strahoti koracao duž bezgranicnoga i sprženoga krajolika. Nije si mogao dopustiti da se preda.
Prije nego što ce prijeci brežuljak pred kojim je sada, on ustanovi da je pri kraju njegova rezerva sinteticne hrane.. Od cetiri cuturice preostala mu je samo jedna, i to gotovo prazna, tako da se jedva usudio ovlažiti raspucale usne i osušeni jezik kad bi žed postala nepodnošljiva.
Kad je prešao veci dio brežuljka što se dizao pred njim, postao je svjestan da to nije dina. Zaustavio se i pri pogledu na brdo obeshrabrio se. Nekoliko je minuta razmišljao o besmislenosti toga puta u nepoznato. Ipak, dospio je do vrha. Pred njim se, okružena brežuljcima iste visine kao i onaj na kojemu je stajao, pružala široka udolina, kao prirodna kotlina. U sredini toga kruga, u dolini, dizalo se selo.
Sa svoga promatrališta mogao je razaznati stabla i mramorom poplocana dvorišta nekih zgrada. Grozd zgrada dizao se oko mjesta koje se cinilo kao glavni trg sela. Vecinom su to bile niske kuce, ali su se i cetiri vitka tornja ocrtavala na obzorju. U jutarnjem svjetlu blještale su sjajem mramora.
Iznenada je do njega dopro slabašan zvuk, oštar i isprekidan. Pojacavao se pa gubio, da bi se opet pojavljivao. I dok je Jenner koracao prema izvoru razdražujuceg zvuka, taj neprirodni i vilinski zvuk udarao je u bubnjice.
Da bi brže stigao, on se klizao niz stijene i pri padu se udario. Kao lud se spustio niz obronak što je vodio u dolinu. Zgrade su izbliza izgledale nove i sjajne. Zidovi su odražavali zrake sunca u kaleidoskopu nestvarnih boja. Posvuda uokolo cudna je vegetacija okruživala selo: grmlje okerastog lišca, zelenožuto drvece sa crvenim i grimiznim plodovima.
Jenner pohlepno pride najbližem drvetu. Izbliza je izgledalo krhko i osušeno. Njegov krupni plod bio je, medutim, jedar i socan.
Kad ga je prinosio ustima, sjeti se savjeta kojima su ga obasipali: ne piti ni jesti ništa prije nego što se podvrgne ozbiljnoj kemijskoj analizi. Suvišan savjet za covjeka kojemu je jedini kemijski aparat njegov organizam.
Ipak, bio je svjestan opasnosti, pa je postao oprezan. Pažljivo je zagrizao u plod. Okus je bio tako ljut da ga je odmah ispljunuo. Cinilo mu se da je spržio usta, zateturao je, zgadilo mu se i poceo je povracati. Mišici su mu se grcili i morao se nasloniti na rub mramora da ne bi pao. Pošto je prošla, kako se njemu cinilo, cijela vjecnost, Jenner je prestao drhtati i razbistrilo mu se pred ocima. Podigao je pogled prema drvetu, uzroku njegove mucnine. Bol je malopomalo popuštala i on se opuštao. Blagi je vjetar njihao suho i šuštavo lišce, a šuštanju su se pridružila i susjedna stabla, pa je to melodiozno šuštanje iznenadilo Jennera. Odjednom je zapazio nelogicnost, jer je povjetarac bio u toj dolini vrlo blag, za razliku od tornada što je meo pustinju.
Buka se više nije cula i Jenner se odjednom sjeti cudnoga piskavog zviždanja koje je prije cuo. Ukoci se, napregne uši, ali culo se samo šuštanje lišca. Nije li to, pitao se, znak za uzbunu koji treba da upozori stanovnike sela na njegov dolazak.
Groznicavo se digao tražeci pištolj. Svladao ga osjecaj poraza. Neko se vrijeme nicega nije mogao sjetiti, a zatim se prisjetio da oružje nije imao vec prije tjedan dana. Promotrio je okolicu, ali nije opazio znaka života razumnih bica... Sabrao se. Nije mogao napustiti ovo mjesta, nije imao nikakva utocišta. Bude li trebalo, borit ce se do kraja života da ostane u selu.
Jenner je pažljivo otpio gutljaj vode iz svoje cuturice, ovlaživši ispucale usne i osušeno grlo. Zatim je isto tako pomno zacepio limenku i uputio se drvoredom prema najbližoj zgrad, obišao je i pregledao sa svih strana. Na jednoj je strani širom otvoreni trijem vodio u zgradu. Kroz otvor je mogao zapaziti svjetlucanje mramornoga poda.
Jenner je izvana pregledao sve zgrade, držeci se na prilicnoj udaljenosti od otvorenih trijemova. Nije vidio nikakva znaka animalnoga života. Kad je stigao na drugi kraj platforme na kojoj je sagradeno selo, okrenuo se na mjestu i odlucio da istraži unutrašnjost tih zgrada. Izabrao je jednu od zgrada koja je imala toranj. Na nekoliko koraka od zgrade odjednom shvati da se mora sasvim prignuti da bi prešao preko praga. Zakljucak što ga je stvorio iz te cinjenice zaustavio ga je. Te su kuce bile sagradene, dakle, za život koji se razlikovao od života »homo sapiensa«.
Nastavio je ulaženje, prignuo se da bi ušao u zgradu. Srce mu je lupalo, mišici su mu bili napeti. Našao se u središtu gole prostorije. Duž jednoga zida niske stijenke od mramora tvorile su cetiri pregrade s pojilištem.
Druga je prostorija imala cetiri mramorna sloja, iznad svakoga ležaljka. cetiri prostorije bile su u prizemlju. Iz jedne, vodio je zavojit prilaz, vjerojatno u neku sobu u tornju.
Jenner nije više istraživao prizemlje. Njegov prvi strah da ce sresti neka cudna bica ustupio je mjesto uvjerenju da nece sresti nikoga. Ne sresti nikoga znacilo je za njega polagano umirati bez vode i hrane i bez nade da ce je naci. U groznicavoj je žurbi išao od zgrade do zgrade, buljio u prazne i tihe prostorije, viknuvši ponekad nešto prigušenim glasom.
Nije bilo sumnje: bio je sam u napuštenom selu, na mrtvom planetu, bez živeža, bez vode ili gotovo bez nje, i bez nade.
U cetvrtoj i najmanjoj prostoriji zgrade s tornjem shvatio je napokon da mu je trud uzaludan. Soba je imala samo jedan boks i Jenner se umorno svali u nj. Odmah je zaspao. Kad se probudio, postao je svjestan dvije cinjenice: zviždanja, koje je cuo i prije nego što je otvorio oci, onog oštrog zviždanja koje ga je docekalo u dolini, premda jedva cujno; drugo je bilo kapanje neke tekucine sa stropa. Tekucina je imala takav miris da je Jenner trebao samo pomirisati pa da shvati. Odmah je napustio prostoriju kašljuci, suznih ociju. Izvadio je rupcic i poceo brisati dijelove tijela na koje je pala tekucina.
Kad je izašao, zaustavio se i pokušao objasniti sebi ono što mu se dogodilo. Selo je još imalo isti izgled. Lišce je šuštalo na vjetru, sunce je blistalo s vrha brežuljka. Prema njegovu položaju Jenner je ustanovio da je jutro. Dolina se kupala u bjelkastom sjaju neba bez oblaka. Kuce su blistale na svjetlu napola sakrivene vegetacijom. Cinilo mu se da je u oazi usred pustinje. Bila je to zaista oaza, ali za Druge. Za njega je prije bila fatamorgana nego oaza, sa svojim otrovnim vocem i negostoljubivim prostorijama.
Vratio se u zgradu i oprezno promotrio mjesto gdje je spavao. Više nije kapao zatrovani tuš, zrak u boksu bio je svjež i okrepljujuci. Ude preko praga sobe namjeravajuci provesti pokus. Pred ocima mu slika Marsovca, davno umrloga, kako se ipružio na podu boksa dok po njegovu tijelu kaplje blagotvoran tuš. Cinjenica da je taj tuš smrtonosan za covjeka naglašavao je razlike u strukturi i metabolizmu izmedu dviju vrsta. Nije bilo sumnje u prirodu te tekucine, a korisnik se privikao na jutarnje tuširanje...
Jenner se u »kupaonici« ispružio na podu, stavljajuci noge u pregradu. Polako se uvlacio, i kad je bokovima ušao u pregradu, sa stropa, na kojem nije bilo otvora ni napuklina, pocela mu je kapati žuta tekucina po nogama. Jenner je brzo izašao. Tuš je odmah prestao kapati. Jenner je ponovio pokus, kako bi se uvjerio da je pojava zaista rezultat automatskog procesa. Treperio je od uzbudenja. Po analogiji, to postojanje automatskog sustava za tuševe razumijevalo je i analognu kibernetsku liniju i za ostale djelokruge.
Zadihan, ude u glavnu prostoriju i oprezno ude u jednu od pregrada. Kad je ušao u nju bokovima, pojilo pod njegovim nogama napunilo se toplom kašom. Gledao je tu masnu smjesu, zadivljen i prestrašen u isti cas. Hrana i pice! No, sjetio se neugodna okusa marsovskog voca i to ga je malo smirilo. Prignuo se i umocio prst u tu toplu smjesu, pa ga stavio u usta. Okus je bio bljutav, ogavan poput kuhana drva. Smjesa je polako prolazila kroz grlo, oci su mu pocele suziti, ispucane usne su se zgrcile. Shvatio je da ce mu biti zlo i pojurio prema izlazu. Nije dospio.
Kad se napokon pribrao i spremio da izade, osjetio je da je trom i bezvoljan. U tom stanju duboke tjelesne i duševne depresije opet je zacuo ono zviždanje. Zacudio se kako to da neko vrijeme nije cuo taj jezoviti zvuk. Pokušajuci ustanoviti odakle dolazi zvuk, pažljivo je promatrao krajolik. Zviždanje je dolazilo, cinilo mu se, odasvud i niotkud. Svaki put kad bi se približio mjestu gdje je zvuk bio najjaci, on bi se izgubio ili zacuo s drugoga mjesta, pocesto i s drugoga kraja sela. Pokušao je zamisliti karakteristike civilizacije koja, cinilo se, cijenila tako paklenski zvuk. To je zviždanje, ocito, godilo domorocima. Zaustavio se. Možda je to neka vrst lokalne glazbe?
Zadovoljila ga je pomisao na to i on u mislima pokuša zamisliti selo kakvo je bilo tisucljecima prije toga: melomani su, zacijelo, obavljali svoje svakidašnje zadatke pri akordima tikvih melodija.
Gnusno se zviždanje nastavljalo, cas slabije, cas jace. Potražio je utocište u prostorijama zgrade, nadajuci se da ce ona djelovati kao zaštitna ograda od zvuka. No, uzalud. Zviždanje ga je pratilo posvuda. Povukao se do pustinje i morao se penjati do pola brežuljka da bi se dovoljno udaljio od toga zvuka. Zadihan, ali s olakšanjem, svalio se na pijesak, pitajuci se što da radi.
Pred ocima mu slika crvenoga pijeska, strmih dina, marsovskog sela, udvojen izgled neba i pakla. Jenner je odlucio da ostane ovdje, u toj cudnoj oazi, obecavajucoj i varljivoj. Groznicavo je promatrao oblizujuci jezikom osušene usne. Shvatio je da ce umrijeti ako ne uspije promijeniti automatski niz raspodjele hrane. Automat je negdje sakriven, u debelim zidovima ili ispod poda.
U stara su vremena preživjeli pripadnici marskovske civilizacije naselili ovo mjesto. Kad su umrli, selo je ostalo kako bi pružilo utocište nekom marsovskom namjerniku. Na žalost, nestali su svi Marsovci, ostao je samo Bili Jenner, pilot prvoga broda sa Zemlje na Mars.
Mora izmijeniti mehanizme raspodjele tako da mu spravlja jela i pica koje može pojesti Zemljanin. Bez oruda, ali s površnim znanjem kemije, mora prisiliti prehrambenu shemu sela da promijeni svoje obroke.
Groznicavo je dohvatio cuturicu i otpio gutljaj, boreci se protiv želje da ne popije sve odjednom. Kad se uspio svladati, Jenner se digao i uputio prema selu. Pomislio je da ce izdržati još tri dana. U tom kratkom vremenu treba da ukroti selo.
Vec je došao do drvoreda, kad postade svjestan da više ne cuje »glazbu«. Oporavljen, zgrabi jedan grm i išcupa ga. Lako ga je išcupao i opazio da je korijen srastao s mramorom. Pažljivo je promatrao biljke, zamjecujuci da ne rastu na rubu mramorne ploce na kojoj je sagradeno selo. Reklo bi se da su jednostavno srasle s pijeskom. Još jedna išcupana biljka dokazala mu je da one gotovo i nemaju korijena. Promatrao je mjesto odakle je išcupao grm. Samo pijesak. Odbacio je patuljastvo drvo, kleknuo i zarinuo ruke u pijesak. Koliko god duboko zario ruke, osjecao je pod prstima samo pijesak.
Digao se i išcupao još jednu biljku. Ni ona nije imala korijena, ispod nje samo pijesak. Ne vjerujuci, Jenner pode prema vocki, zgrabi je, prodrma i mramor pod njom popusti i razdrobi se. Drvo padne uz buku slomljenih grana. Lišce i grancice pretvorile se u prah pri udarcu. Na mjestu gdje je stajalo drvo vidio se samo pijesak.
Pijesak, pijesak, posvuda pijesak. Cijeli Mars pokriven pijeskom. Ipak, vidio je i sezonsko bilje. No, osim onog najotpornijeg, sve je ugibalo na pocetku ljeta. Jenner je, uostalom, planirao da brod pristane kraj jednog od onih kratkotrajnih mora. No, brod se od pocetka nije pokoravao komandama i ne samo što se razbio nego je uništio i izglede sa preživljavanje jedinoga preživjelog.
Jenner je prestao razmišljati. Dohvatio je jedan od išcupanih grmova, stao nogom na komadic mramora s kojim je biljka bila srasla i poceo potezati iz sve snage. Jedva je uspio odvojiti kamen od biljke, ali bilo je jasno da su oni cjelina. Patuljasto je drvo proizašlo iz mramora. Jenner je cucao kraj rupe iz koje je išcupao grm. Ustanovio je da je taj navodni »mramor« samo obican vapnenac. Kad se nagnuo nad plocu od koje je htio otkinuti komad, spazio je kako je ona promijenila boju. Jenner je iznenadeno ustuknuo. Oko napukline kamen je postao narancastožut. Jenner je promatrao pojavu ne znajuci što da poduzme. Pipnuo je kamen rukom. Cinilo mu se da je namocio ruku u kiselinu. Povukao se opecenih prstiju, iznenaden.
Bol nije popuštala, osjecao je kako klone, pritisnuo je, jauknuvši, ozlijedenu ruku k tijelu i naslonio se na najbliže drvo. Kad je bol popustila, pogledao je opecenu ruku i vidio da je koža izjedena i da je izbio mjehuric. Jenner. promotri mramornu plocu i ustanovi da je još obojena cudnom bojom.
Selo je bilo na oprezu, spremno da se brani protiv napada.
Jenner se iscrpljen svali pod drvo i pocne razmišljati u sjeni. Samo jedan je moguc zakljucak: kako god se to cinilo nevjerojatnim, selo je bilo živo. Sjedeci na pijesku, Jenner je pokušao zamisliti golemu masu žive materije što se sredila, pretvorila u kuce i prilagodila potrebama cudnog života, postavši savršeni poslužitelj u pravom smislu te rijeci.
Ako je to bice prihvatilo da služi jednu rasu, zašto to ne bi ucinilo i za drugu? Ako se selo prilagodilo marsovskom metabolizmu, bez sumnje se može prilagoditi i metabilizmu Zemljanina... Bit ce teškoca, i Jenner je znao da ce selu uzmanjkati neki bitni elementi. U atmosferi je bilo dovoljno kisika za sintezu vode, pijesak sadrži mnoge sastojke... Zaspao je misleci na neuspjeh.
Kad se probudio, bila je noc. Jedva se digao, nevjerojatno umoran. Ovlažio je usne vodom iz cuturice i teturajuci se uputio prema najbližoj zgradi. Nocnu je tišinu remetio samo zvuk njegovih koraka po »mramoru«. Osluškivao je. Vjetar se stišao, brežuljci što su okruživali udolinu nisu se vidjeli u pomrcini. Zgrade su se vidjele: mracne siluete u mracnom svijetu.
Unatoc novoj nadi, Jenner prvi put pomisli da bi bilo bolje umrijeti. Uspije li cak i preživjeti, njegovi izgledi u buducnosti bili su mracni.
Dobro se sjecao kako je javnost bila ravnodušna, kakve su teškoce imali kad je trebalo prikupiti sredstva za financiranje ekspedicije, sjecao se tehnickih prepreka prilikom konstrukcija broda. I neki stvaraoci broda pocivali su sada u marsovskoj pustinji. Proci ce zacijelo dvadeset godina prije nego što neki drugi brod sa Zemlje pokuša stici do jedinog planeta Sunceva sustava koji je pokazivao znakove života. Za to vrijeme on ce biti sam, usamljen danima i nocima, samotan godinama. Nadati se mogao samo ako uspije u svojem pothvatu.
Mucio ga je i drugi problem: kako da privoli ovo selo da promijeni svoje mehanizme?
Selo je moralo zamijetiti da je Jenner došao. Astronaut se pitao postoji li neki proces koji bi omogucio njegovu domacinu da shvati kako je njemu potrebna drukcija hrana i drukcija glazba, drukcija kupelj, u kojoj bi bila upotrijebljena voda a ne otrovna tekucina...
Zadrijemao je. Bio je umoran. Budio se dvaput, izgorjelih usana, blistavih ociju, oznojena tijela. Nekoliko puta do svijesti mu je doprlo da vice prigušenim glasom od straha i bijesa u noci. Vjerovao je tada da umire. Dugo se okretao, dok su ga grijali valovi topline. Kad je pocelo svitati, zacudio se što je još živ. Skocio je s ležaljke na kojoj se ispružio i pošao prema vratima.
Vani je puhao ledeni vjetar i osvježio mu užareno lice. Pitao se da li bi mu množina pneumokoka u krvi omogucila da brzo skonca. Nije bio siguran.
Malo zatim je zadrhtao i vratio se u kucu. Zapazio je da vjetar nije prodirao u zgradu premda trijem nije imao vrata. Prostorije su bile hladne, ali nije bilo propuha. To je opet pokrenulo niz pitanja u njegovu groznicavu duhu: odakle toplina koja ga je grijala cijele noci? Nagnuo se nad ležaljku koja mu je poslužila kao krevet i u trenutku je osjetio kako ga je zapljusnuo val vrucega i suhoga zraka.
Udaljio se od peci i proklinjao svoju glupost. Ove je noci izgubio pola litre znoja spavajuci na ugrijanoj ploci. Ovo selo ocito nije sagradeno za ljudska bica. Cak su i ležaji zamišljeni za stvorenja koja vole suhe kupelji. Ostatak dana Jenner je proveo u sjeni drveta. Bio je iscrpljen, samo ga je povremeno zaokupljao problem. Kad je opet zacuo zviždanje, najprije ga je zasmetalo, ali bio je preumoran da bi se maknuo i navikao se. Cak ga i nije cuo od umora.
Kasno poslije podne on se sjeti grma i drveca koje je išcupao i zapita što li je s njima. Posljednjim kapima vode ovlaži ispucale usne i jezik, diže se s mukom i pode da vidi što je s osušenim ostacima. Ni traga od njih! Nije mogao pronaci ni rupe iz kojih ih je išcupao. Živo je selo apsorbiralo mrtvo tkivo i popravilo okrnjeno tlo. To je opet oživjelo Jennera. Groznicavo je pomislio na pitanja mutacija, genetickih popravljanja, na oblike života sposobne da se prilagode razlicnim klimatskim uvjetima... Bilo je rasprava o tome pitanju prije nego što je pošao sa Zemlje. Dakako, uopcenih, shematskih, usmjerenih na to da se astronauti upoznaju s razlicnim bicima koja bi mogli sresti za vrijeme putovanja. Bilo je važno zapamtiti: prilagoditi se ili umrijeti.
Selo se svakako mora prilagoditi njemu. Nije se mogao zanositi mišlju da ce mu ozbiljno nauditi, ali može pokušati. Ako želi preživjeti sucelice selu, mora ga smatrati neprijateljem.
Poceo je uzbudeno tražiti po džepovima. Prije nego što je izašao iz ostatka rakete, bio se opskrbio sitnim materijalom: nožem s više oštrica i pribora, metalnom zdjelicom, tranzistorom, malim akumulatorom koji se mogao puniti pomocu dinama radi kojeg je nosio snažni elektricni upaljac.
Jenner je prikljucio upaljac na akumulator i poceo usijanim vrhom aparata obradivati »mramor« na kojem je sagradeno selo. Reakcija je ubrzo uslijedila. Materija od koje je sagradeno selo postala je crvena. Kad je jedan dio sela poprimio grimiznu boju, Jenner je požurio u najbliže pojilo, dovoljno ušavši u nj da bi ga mogao aktivirati.
Neko vrijeme nije se ništa dogodilo. Kad se, napokon, u pojilištu pojavilo jelo, bilo je jasno da je selo shvatilo razlog njegova cudnog postupka. Ovaj put mu je selo ponudilo bjelkastu i kašastu smjesu, a ne sivu i otrovnu kao prije. Jenner umoci prst u tu želatinoznu masu. Zaboljelo ga, jauknuo je i izvadio prst, pa ga odmah obrisao. Još je neko vrijeme taj prst ostao bolno osjetljiv. Bilo je sad važno saznati da li mu je selo hotimice spravilo ovo opasno jelo ili se trudilo da ga smiri sastavljajuci neko jelo zbog nepoznavanja pravoga metabolizma svoga posjetioca.
Jenner odluci dati selu novu priliku ponovo ušavši u jednu od obližnjih pregrada. Mlaz je bio ovaj put jace žut nego prije. Nije ozljedivao ljudsku kožu, ali cim je Jenner kušo kap tekucine, morao ju je odmah ispljunuti. Kao da je kušao smjesu gipsa i petroleja.
Bio je žedniji nego ikad i neraspoložen zbog okusa hrane koju je odbacio, pa izade iz zgrade i izvadi cuturicu ne bi h iscijedio još koju kap. Kako se neoprezno žurio, nekoliko je kapi prolio po ploci. Odmah se bacio na trbuh i poceo pohlepno lizati dragocjenu vodu. Lizao je više od minute, a ostalo je još vode na ploci »mramora«. Kao da je izvirala iz mramora. Jenner je to zapazio i zadovoljno promatrao kapi vode što su svjetlucale na suncu što se priklonilo zapadu.
Opet se prignuo i polizao svaku kap. Neko je vrijeme bio okrenut prema tlu, uživajuci u kapima koje mu je pružilo selo.
Sunce je zalazilo polako iza brežuljaka što su okruživali selo. Odjednom je pala noc i krajolik je utonuo u duboku tamu. Zrak je postao svjež, a uskoro i leden. Jenner je poceo drhtati, vjetar je prodirao kroz poderanu odjecu. Bio bi bijesno utažio žed da se tlo na kojim se ispružio nije odjednom razmrvilo. Jenner se, iznenaden, digao i u pomrcini opipao površinu ploce koja ga je bila napojila. »Mramor« se razmrvio, dajuci Zemljaninu svu vodu koju je mogao iscrpsti. Zahvaljujuci toj žrtvi, Jenner je, prema svojoj procjeni, popio veliku cašu vode.
U tome je bila neosporna želja sela da mu pomogne, ali on je zakljucio ipak da je taj uspjeh prilicno alarmantan. Bude li se svaki put kad mu dade pice dio ovog sela razmrvio, zacijelo nece imati neiscrpne rezerve.
Jenner ude u prostoriju gdje je spavao prošle noci i legne na jednu od ležaljki. No, morao je ipak sici s nje jer je prijetila opasnost da bude skuhan pri onakvoj vrucini. Pricekao je kako bi dao na znanje bicu koje upravlja selom da bi bila poželjna promjena temperature, a zatim opet legne na ležaljku. Uzalud. Toplina je bila visoka.
Nije se više trudio, nešto zbog umora, nešto zbog toga jer mu se previše spavalo a da bi imao snage upotrijebiti neku metodu koja bi mu omogucila da selu stavi do znanja da mu je potreban drukciji krevet. Zadrijemao je ležeci na podu, uvjeren da mu njegovo utocište nece moci dugo pružati siguran opstanak. Budio se više puta nocu, ponavljajuci promuklo:
»Nemam dovoljno vode!...« Zatim bi zaspao, ponovo se budio, napet i uznemiren...
Ipak, ujutro se probudio snažan, vratila mu se neukrotiva volja, koja ga je držala u tumaranju tisucama kilometara pustinje. Uputio se prema najbližem pojilu. Pošto ga je »aktivirao«, prošlo je više od minute a da nije bilo reakcije. Ali iznenada se na dnu posude pojavila voda otprilike za jednu cašu. Jenner je požudno pio, a zatim pricekao hoce li se cudo ponoviti. Uzalud je cekao. Ustanovio je da se cijeli jedan odsjek sela žrtvovao za tu cašu vode. Buduci da se selo nije moglo micati, on odluci da sam nade vodu. Za to ce ga vrijeme selo zacijelo štititi. Znaci, njegov ce se domacin pobrinuti za jelo...
On pocne pretraživati svoje džepove. Kad je bio ostao bez mršave rezerve hrane, ostalo mu je ponešto te hrane u džepovima poderanoga odijela. Ostaci hrane su se u njegovim džepovima rastvorili, ali on je znao pronaci jestivih mrvica. Morao je proceprkati po kutovima odjece kako bi otkrio mrvice kruha i mesa, masnoce i drugih ostataka hrane.
Brižljivo je pobrao te mrvice, nagnuo se nad pregradom i pažljivo stavio mrvice u pojilo. Selo mu može ponuditi, dakako, samo blijedu kopiju takve hrane. Pricekao je nekoliko trenutaka, a zatim je ušao u obližnje pojilo. Na dnu je stajala zdjelica kašaste guste mase.... Kušao ju je. Imala je opor okus i zaudarala je po pljesni i ustajalosti. Bila je brašnasta, ali ju je želudac mogao podnijeti.
Jenner je jeo polako, svjestan da ga je ovom prilikom selo držalo na milosti i nemilosti. Nije mogao biti siguran ne sadrži li ovo jelo neki otrov s usporenim djelovanjem.
Kad je pojeo, uputio se prema pregradi susjedne zgrade. Ondje je dobio opet nekoliko gutljaja vode. Tada je odlucnim korakom pošao prema zgradi ukrašenoj tornjem. Pošao je prilazom što je vodio u gornje prostorije. Ondje se nakratko zadržao. U prostoriji su bile tri duguljaste ležaljke. Želio je doci do vrha prilaza što je vodio na vrh tornja. Prešao je neku prostoriju namjena koje mu je ostala zagonetna. Zatim je stupio na platformu oko 25 metara od tla. Sa svoga promatrališta mogao je vidjeti iznad kruga brežuljaka što su zatvarali selo. I prije se namjeravao uspeti, ali nije imao snage. Promotrio je cijelo obzorje, ali ga sada potpuno napusti nada. Krajolik je bio pustinjski i beživotan, dokle mu je pogled sezao pružala se spržena i neplodna pjeskovita ravnica... Jenner je kao izvan sebe promatrao taj strašni prizor. Ako je i postojalo negdje neko marsovsko more, ono je bilo izvan domašaja njegovih smalaksalih snaga.
Bijesno je stisnuo šake pred neizbježnom sudbinom što ga je ocekivala. Još je gore što je on smatrao da se nalazi u brdovitom podrucju, a mora i brda su dva vrlo važna prirodna rezervoara vode. Morao je znati da se u ovom sumornom krajoliku diže malo planina. Samo ga je sretan stjecaj okolnosti mogao dovesti u takav planinski masiv. Njegov se bijes polako hladio. Sišao je s tornja koracajuci mehanicki, prazna i glupava pogleda.
Njegov plan o traženju izvora vode za selo propao je u zametku. Dani su tekli a da on to i nije bio svjestan. Svaki put kad bi jeo, zamijetio bi da je njegova porcija vode bila sve manja. Poceo je vjerovati da mu je svaki obrok posljednji... Cinilo mu se nemoguce da selo podnese toliku žrtvu kad više nema sumnje u njegovu sudbinu.
Ozbiljna je stvar bila to što ponudena hrana nije odgovarala njegovu metabolizmu. Doveo je selo u zabludu podnijevši mu pokvarene, ustajale uzorke hrane. Tako je samo produžio svoju agoniju. Poslije svakog obroka osjecao se mucno, dobivao bi vrtoglavicu. Cesto bi ga boljela glava i cijelo bi mu tijelo drhtalo u groznici.
Selo je cinilo što je moglo. Ostalo je padalo na njega, koji se nije mogao naviknuti ni na zemaljsku pokvarenu hranu. Za dva dana bio je tako bolestan da se nije mogao dovuci do najbliže pregrade. Satima bi kao mrtav ležao na plocama sela. Druge noci boljelo ga je tako nesnosno da je donio ocajnu odluku: »Uspijem li se uspeti na jednu od ovih ležaljki, ona toplina ce me ubiti i kad apsorbira moj organizam, selo ce nadoknaditi dio vode koju mi je ustupilo.«
Bilo mu je potrebno više od jednog sata da se smjesti na ležaljku, a onda se svalio kao mrtav... Posljednja mu je misao bila: »Dragi moji drugovi, evo me k vama.«
Halucinacija je bila tako živa u njegovu duhu da mu se nekoliko trenutaka cinilo da se vratio na svoje pilotsko mjesto u brodu i svi su se drugovi skupili oko njega. Zaspao je s olakšanjem. Probudio ga je zvuk violine što je izvodila sjetnu i gorku tužaljku civilizacije izumrle prije više od tisucu godina.
Jenner je neko vrijeme slušao, a onda odjednom shvati važnost dogadaja. Ta je simfonija bila zemaljski ekvivalent onome oštrom zviždanju, što ga je toliko smetalo kad je stigao u oazu. Selo je prilagodilo svoju glazbu svome gostu.
Obuzeo ga je opci osjecaj zadovoljstva. Ležaljka mu se cinila ugodno mlaka a ne vruca... Sišao je veselo do pregrade. Dok je puzao prema pojilu, nosom uz pod, valov se napunio toplom smjesom tako zamamljiva mirisa da je u nju zarinuo lice kako bi bolje mogao laptati poslasticu. Imala je okus guste juhe s mesom, bila je topla i godila je ustima i usnama. Kad je sve progutao, Jenner prvi put nije osjecao potrebu za vodom.
»Pobijedio sam« — pomislio je — »selo je pronašlo nacin.«
Malo poslije sjetio se tuša i odvukao se u kupaonicu. Oprezno je pogledao u strop, zatim se malo-pomalo smjestio u boks. Poškropila ga je žuckasta tekucina, svježa i ugodna.
Zanesen od radosti Jenner je skakutao na mjestu, mašuci žestoko produžetkom na kraju cetiriju nogu. Podigao je izbocenu njušku prema stropu pustivši da mlaz vode ispere ostatke hrane koji su mu ostali medu ocnjacima.
Zatim se gegajuci uputio prema izlazu, kako bi se ispružio na suncu i slušao nezemaljsku glazbu.
Comments
Post a Comment