Skip to main content

Specijalna emisija - Special Feature - Charles Van de Vet









SPECIJALNA EMISIJA









Pentizel iziđe iz rijeke kroz rupu na zaleđenoj površini podupirući se samo žilavim i snažnim podlakticama. Ostade nepomična, krzna osuta blistavim kapljicama što se začas pretvarahu u inje. Vrebala je, napeto osluškivala i najmanji znak života. Ali obala rijeke bijaše gola i pusta. Slušala je daleke neodređene šumove usnuloga grada. Nikakav drugi zvuk nije narušavao tišinu.

Uspravi se i polako uputi prema obali, ogledavajući se oprezno. U blizini je stajao niz praznih teretnih vagona. Malo dalje stršale su zgrade, pročelja kojih se teško naziru u sjeni. Znala je da su te zgrade za nju opasne i da mora biti vrlo oprezna. Diva može savladati i pleme pigmejaca ako on ne zna snagu povezati s lukavošću.

Da bi postigla prednost, morala se dokopati siromašnih četvrti grada. Ako joj to uspije, i ostane neopažena, bit će na najboljem mjestu da se uključi među domoroce ove planete. U mislima se ponovno prisjeti onih neznatnih obavijesti što je dobila s vrpca o tom tipičnom zemaljskom gradu. Zove se Saint Paul, ima 780.000 stanovnika; to je stari grad, glavni grad oblasti.

Hodajući gipko, pokušavala je dokučiti sociološki profil grada. To je trgovačko središte, gdje se prijevoz robe vjerojatno odvija željezničkom prugom od rijeke do zračnih luka. Na krajevima pruge morale bi se nalaziti stare četvrti. Za Pentizel je bila čista igra kliznuti neopazice preko mračnih uličica i od zgrade do zgrade stići napokon do podzemlja Lactonatowna.

Zasad se sve odvijalo prema njenom planu. U slijedećoj etapi trebalo je dobaviti odijelo i, po mogućnosti, mjesnog novca.

Gotovo čitav sat Pentizel je ostala skrivena u sjeni jedne slijepe ulice, strpljivošću koju joj je nalagao životinjski lovački nagon. Nije joj smetala temperatura od dvadeset pet stupnjeva ispod ništice: u njenom svijetu je hladnije. Upravo zbog te surove klime ona je i odabrala ovu točku sjeverne hemisfere.

Napokon, ledeni vjetar donese joj jak miris. Malo kasnije začu kako joj se približavaju nekakvi koraci. Prikrije se i prepusti osjetljivom senzornom procesu. Njena buduća žrtva bijaše osoba muškog spola, krupne građe, bolesna izgleda, zbog visokih godina ili velika umora.

Žrtva stiže u visinu slijepe ulice, na ulazu koje je Pentizel stajala u zasjedi. Ona naglo skoči naprijed.

Sve se dogodilo vrlo brzo, kao i s onim drugim članom te degenerirane rase kojeg je napala: čovjek se ukočio, skamenjen od iznenađenja; obuzeo ga je užas, mahnito je pokušavao pružiti slab otpor; zatim je s uzvikom predavanja podlegao pred tom snagom, jačom od njegove.

U toku putovanja prema Zemlji Pentizel je pažljivo proučila fotografije i filmove što prikazuju stanovnike te planete. Ali dosad je vidjela samo jednoga živog, i to tek na trenutak. Razodijevajući brzo onesviještena čovjeka, ona izbliza ispita njegovu građu i crte.

Tjelesna struktura bila je vrlo nalik na njenu, upravo kako je i očekivala. Lice, iako drukčije, bilo je unatoč različitosti odljeva, ista vrsta kalupa. Ako je htjela biti nalik na Zemljanke, morala je provesti nekoliko temeljnih izmjena na svom licu, no to nije bilo neizvodivo.

Čovjekove noge pokrivala je kožnata obuća, Pentizel ih razodjene i navuče na svoje. Nije se opterećivala rubljem, odjećom za stopala ili druge dijelove tijela. Zadovoljila se samo hlačama, kaputom od sintetičnoga krzna i pokrivalom za glavu, koje joj je bilo po mjeri. Ta slaba čeljad nedvojbeno osjeća veliku potrebu da se zaštiti od svega i svačega.

Pentizel je postajala sve sigurnija. Spusti krajeve kape preko šiljastih vrhova ušiju, podigne ovratnik kaputa i u nj sakrije donji dio lica. Bijaše zadovoljna: s malo sreće neće pobuditi pozornost.

Sad je trebala naći mjesto gdje će se sakriti i odmoriti.

Žurno se udalji od svoje žrtve i malo dalje, u bloku od dvadesetak kuća, ugleda svijetleći natpis nekog hotela. Bez straha uđe u zdanje, osjećajući se sposobnom da korektno govori domaći jezik (bića njene rase bijahu posebno nadarena za usvajanje jezika, a najveći dio svog putovanja provela je učeći ga preko snimljenih traka). Čak je naučila izraze šatrovačkoga familijarnog jezika.

Uronivši lice dublje u podignuti ovratnik, pristupi činovniku na recepciji. On je pogleda pospano; ona se potapša po bokovima. »Kakva zima!«, promrmlja dajući svom glasu mušku boju.

Činovnik klimne glavom i rukom prikrije zijevanje.

— Želite sobu?

— Da. Za dvije noći.

Pentizel pregleda novčanik što je našla u jednom od džepova hlača i u njemu nađe više pravokutnih listova papira zelene boje. Nedvojbeno, ovdašnji novac. Ona uze list s najvećim brojem — deset — i stavi na pult.

Činovnik uze novčanicu ne pokazavši nikakvo zanimanje.

— Šest i pedeset — reče i pruži Pentizel tri listića s brojem jedan i jedan okrugli metalni novčić. Priloži ključ sobe dodavši:

— Gore stubama. Treća vrata desno.

Kad je ulazila, Pentizel je jednim pogledom ispitala predvorje. Bez oklijevanja se uputi prema stubama.

Našavši se u sobi, ona spusti zasun, duboko udahne i polako izdahne zrak iz pluća, dok joj se čitavo tijelo opuštalo.



Vern Nelson osjeti da ga hvata san. Budući da nije mogao zaspati, prije dva sata se vratio u kontrolnu stanicu da preuzme dežurstvo u noćnoj službi. To je bila javna služba, poklon službenika grada, koji su u tome uvijek pronalazili nekih zanimljivosti! Nehajno su rukovali komandnim volanom i slika, prenesena na veliki ekran, šetala je gradom. Slika obuhvati skladišta, zaustavi se na trenutak na obali rijeke, zatim prijeđe gradom duž željezničke pruge.

Nekoliko ulica dalje Nelson opazi u uglu ekrana kratki brzi pokret. Vrati se natrag. Ono što je izazvalo pokret mora da je sad bilo skriveno iza jedne zgrade.

Trenutak kasnije prilika iziđe iz sjene i nestane u sjeni druge zgrade na drugoj strani ulice. Nelson je nije mogao jasno raspoznati, ali je lako mogao pratiti njeno kretanje.

Na kraju bloka kuća silhueta šmugne u jednu slijepu ulicu i skvrči se iza kante za otpatke.

Protekao je čitav sat. Nelsonu se činilo da se osoba u zasedi nikada neće pomaknuti. Ponovno ga je hvatao san.

Tada se dogodi ono! Licem prema kameri nailazio je proaznik. Približavao se ulazu u ulicu. Zaokupljen promatranjem prilike u sjeni, Nelson samo površno zapazi došljaka. Tek kad je skvrčena osoba skočila, on shvati sudbinu tog čovjeka.

Sve se dogodilo munjevitom brzinom: nakon kratkog otpora pješak je bio onemogućen.

Nelson se ukoči na sjedalu. Napadač je bio obično odjeven. Izdaleka bi se reklo da je to krzneni kaput s crno-bijelim prugama.

Nelson spoji IBM aparat, sinhroniziran s televizijskom kamerom. Začu se lagano zujanje aparata.

— Identifikacija! naredi Nelson.

Napadač je svukao žrtvu i navukao njezino odijelo. Zatim se udaljio — dugim gipkim koracima na četiri šape!

Nelson odgurne stolicu i ustane. Sitne kapi znoja orosiše mu čelo. Nešto nije prirodno. To što se tamo dogodilo nije običan napad. Nestrpljivo pritisne tipku za odgovor na aparatu IBM.

— Nepotpuni podaci, zakriješti aparat.

— Nastaviti promatranje, reče Nelson zaboravljajući da je to bilo sasvim suvišno naređenje.

Svakako je bilo prerano očekivati rezultat. Aparat je samo mogao prikupljati opis čovjeka — ili životinje — koja hoda na četiri šape.

Ispred nekoga osrednjeg hotela prije ulaska u zgradu osoba se uspravi, poprimajući ponovno uspravno držanje čovjeka. Nelson se spoji s kamerom u unutrašnjosti hotela i stane pratiti njeno kretanje prema recepciji. Izgubio ju je iz vida između prizemlja i prvoga kata, ali ponovno uhvati njen trag u trenutku kada je ulazila u sobu. Nova kamera pokaže mu unutrašnjost sobe.

Ne mičući pogled s ekrana, Nelson pritisne tipku interfona na pisaćem stolu. Iz kutije se začu unjkav glas:

— Noćna služba.

Okrećući glavu — ali ne i pogled — prema aparatu Nelson reče:

— Jedan prolaznik je napadnut u Osmoj ulici, pokraj Cedar Street, na ulazu u slijepu ulicu. Brzo pošaljite ljude da mu priteknu u pomoć: oduzeta mu je odjeća. Ako je još živ, mogao bi umrijeti od hladnoće.

— Kola će biti tamo za dvije minute, odgovoriše mu preko interfona.

Za to vrijeme čovjek u sobi hotela — ukoliko je to bio čovjek — mirno je skidao ukradeni kaput i hlače i zajedno s kapom bacio na pod. Tada ga Nelson prvi put jasno vidje. Čitavo tijelo, čak i veliki dio glave, bijaše pokriven krznom s crnim i bijelim prugama. To je prirodno krzno, nije odijelo! Pokapalo se da su točne njegove prve sumnje: sigurno je riječ o nekom izvanzemaljskom biću. Vjerovao je da zna iz kojeg svijeta potječe. Ponovno pritisne tipku za odgovor na IBM aparatu.

— Velika vjerojatnost da to nije ljudsko biće, izgovori aparat jednolično. Iako se još ne mogu donositi zaključci, najvjerojatnije je riječ o članu mačkaste rase s planete Paarae.

Nelsonu je to bilo dostatno. Ovo što se pojavilo moglo je biti njegova životna prilika. Trebalo je samo da zna uzeti svoj dio. On ponovno uključi interfon:

— Spojite me s policijom, brzo.

Dok je čekao, on se spoji s policijskom stanicom, slika koja se pojavi na ekranu upravo u trenutku kad je narednik s izrazom dosade odgovarao preko videofona.

— Ovdje Nelson iz kontrolne stanice RBC, reče on naredniku. Prije nekoliko trenutaka zabilježili smo jedan napadaj pokraj raskršća Osme ulice — Cedar Street. Jedna od naših ekipa za pomoć uputila se prema mjestu događaja. Slažete li se da se sami pozabavimo tim slučajem?

Narednik slegne ramenima:

— Zašto ne? Vi ste uočili incident. Još uvijek pratite napadača?

— Da. Željeli bismo dobiti vaše odobrenje da osobno osiguramo jurisdikciju slučaja.

Narednik podigne glavu, ali Nelson je znao da ga ne vidi jer je veliki ekran bio jednosmjeran.

— Prihvaćate potpunu odgovornost?

— Dakako. Hvala vam na suradnji. To neću zaboraviti. Nelson prekine vezu ne dajući vremena naredniku da odgovori.

Sad je trebalo djelovati brzo i vješto. U trenutku kad se okrenuo prema interfonu, IBM aparat zausti: »Prvi podaci dosad provjereni«. Zaboravio ga je isključiti, pa to sad uradi.

Trebalo mu je šest minuta da dobije majora Gowera, kojeg je, dakako, probudio. Nelson nije okolišao:

— Žao mi je što sam vas probudio, majore. Mislim da sam u gradu ugledao čovjeka-mačku.

— Čovjeka-mačku? — ponovi major, još uvijek pospanim glasom.

— Da, došljaka s planete Paarae. Ilegalno je stigao na Zemlju. To je opasna krvoločna vrsta, koju svi ljudski svjetovi drže daleko od sebe. Već smo ga otkrili u jednom napadu. Ne znamo da li je žrtva mrtva. Na mjesto zločina poslana je ekipa za prvu pomoć.

Sad je Gower već budno slušao:

— Ne gubite ga iz vida, reče pružajući ruku prema hlačama prebačenim preko stolice uz krevet.

— Pratimo ga neprekidno. Sad se sklonio u neki jeftini hotel u Robert Streetu.

Ovo je trenutak za veliku igru; Nelson doda:

— Za nas bi ovo mogao biti sjajan posao, majore. Moramo biti odlučni. Dajete li mi zeleno svjetlo?

Gower nestrpljivo odmahne rukom.

— Vi ste dežurni, reče. — Što ste dosad učinili? Jeste li pozvali policiju?

— Jesam. Javio sam im, ali, samo sam ih obavijestio. Ako mi date svoj pristanak, pojurit ćemo četvrtom brzinom. Predlažem da se bez odgađanja povežemo s našim suradnicima. Svaka minuta je dragocjena. To je događaj koji će dignuti neviđenu prašinu. Za ekskluzivnost suradnici će nam pružiti desnu ruku.

— Osobno ću se pobrinuli za to, izjavi major. (Nelson se divio njegovu živom duhu: u nekoliko razmijenjenih rečenica shvatio je situaciju.) Nastavite nadziranje, doda Gower. Bez oklijevanja upotrijebite sva sredstva; ne zaboravite da stojim iza vas.

Da, to je ono! Došao je trenutak da se počne raditi. Kad je prekinuo vezu, Nelson protrlja vlažne dlanove. Na trenutak mu stane mozak, kao da mu je glava prazna. Je li dorastao vođenju takva pothvata? Treba misliti na stotine sitnica. Odakle da započne? Nesigurnost prođe: sad je potpuno vladao svojim mogućnostima, bio je gospodar situacije.

Nagne se prema interfonu:

— Jesi li sve čuo, Benny?

— Jesam, odgovori Benny. Kome da se najprije obratim?

— Svima. Poveži me sa šefovima svih službi u četvrti. (Obuzet euforijom trenutka Nelson je govorio glasno i s oduševljenjem). Želim da za petnaest minuta svi budu na liniji. Ako se s nekima ne uspiješ povezati, obrati se njihovim pomoćnicima. U svakom slučaju želim po nekoga iz svake službe. Jasno?

— Pokušat ću, reče Benny sa sumnjom u glasu.

— Nemoj pokušavati, odbrusi Nelson. Snađi se da bi uspio. Dok je čekao, on pozove Noćnu službu:

— Jeste li doveli žrtvu?

— Da. U bolnici je. — Živ?

— Ništa ozbiljno. Prošao je prvi strah od šoka i sad se počinje ljutiti.

— Smirite ga. Obećajte mu da će mu odijelo biti nadoknađeno i osigurajte mu besplatnu liječničku pomoć. Ako ustreba, dajte mu odštetu prije odlaska iz bolnice.

— Razumijem.

Nelson je nestrpljivo odbrojio sto koraka dok ga zujanje interfona nije vratilo u sobu. Pogleda na sat. Prošlo je sedamnaest minuta. Nije loše.

— Svi su na izravnoj liniji, obavijesti ga Benny, osim Holmgrena iz službe osoblja, koji je odsutan i...

— Nije važno, reče Nelson.

On duboko udahne i započe:

— Dakle, slušajte me pažljivo, momci. Major mi je dao punu slobodu. Nemamo vremena za razgovor, pa ću se ograničiti samo na to da vam u glavnim crtama prenesem što se dogodilo. Neka svaki zabilježi ono što se odnosi na njegovu službu, a kad završim, požurite. Ako nam uspije, ovaj će događaj uzbuditi cijeli svijet.

»A sada slušajte priču. Prije otprilike jednog sata otkrili smo čovjeka-mačku u Osmoj ulici, blizu Cedar Streeta. Ukoliko niste potkovani u planetologiji, znajte da su ti ljudi-mačke krvoločna vrsta, koja je izvan zakona u svijetu ljudi, pa i u drugim svjetovima. Policija nam je prepustila slučaj. Nadzirat ćemo čovjeka-mačku u svakom trenutku da nam ne promakne nijedan njegov pokret. Skupite svu dokumentaciju što imamo o toj vrsti da je popunimo ukoliko prijenos postane dosadan. Ali, ne bojim se da ćemo se dosađivati s takvom ptičicom.

»Drugo: treba naći tragove njegovoga svemirskog broda. Vjerojatno je skriven negdje u okolici Mississipija. Kad otkrijete kako je stigao i gdje je smješten, napravite umanjenu konstrukciju modela — ali da izgleda kao pravi! Znam dobro da će kritika sumnjati da smo prizor mogli izravno snimiti, ali ko još čita kritike! A televizijski gledaoci će progutati. Priključite i čovjeka-mačku kako napušta svoju spravu — priliku viđenu izdaleka u krznu s crnim i bijelim prugama. Bit će to dobar posao. Pokazat ćete ga kako se zaputio Osmom ulicom i kako se približava Cedar Streetu. Tada se film može spojiti sa stvarnim prizorom koji smo snimili. Sada čovjek-mačka spava u hotelu u Robert Streetu. Ako se dobro organiziramo, film ćemo moći uključiti u sutrašnji program.

»Dok očekujemo daljnje događaje, vijest treba proširiti. Bez straha pretjerujte. Obavještavajte svim sredstvima kako bismo gledaoce držali u napetosti. Moramo ih zagolicati, ali još ne smijemo točno reći o čemu je riječ. Nek im mašta radi. Probudite njihovu znatiželju, nestrpljenje, recite im da se pripreme na najsenzacionalniju televizijsku reportažu »uživo«; da momci više ne mogu izdržati; da tog čovjeka-mačku traže, i opet traže; nek' izgore od želje da saznaju što će napraviti i onda kad spava.

»No, ostavimo sad to, ne zaboravite da je to opasan stvor. Neka se nitko od vas ne približava. I upozorite sve ostale službe da se drže po strani. Pripazite da se ne nađe nekakav idiot koji će sve pokvariti gurajući nos u naš posao. A sve svoje predviđene planove odgodite na neodređeno vrijeme.«

»Mislim da je to sve. U slučaju potrebe nazovite mene, ali samo ako je doista potrebno, jer odsad nemam ni minuta viška vremena.«

Nelson prekine vezu i uspravi se na stolici. Potkošulja mu je bila natopljena znojem.

Imao je deset slobodnih minuta da malo predahne. Onda se ponovno oglasi interfon:

— Halo, još ste tamo?

— Slušam vas.

— Ovdje Noćna služba. Žrtva se zove John Bowman. To smo izvukli iz njega dajući mu odštetu od petsto dolara.

— Odlično.

Nelson se nalakti na stol, rukama obuhvati čelo. Sad kad je prošla najveća napetost, on osjeti lagani umor. Upravo je htio malo zadrijemati, kad ponovno odjekne zvonjava aparata.

— Da?, javi se on.

— Inspekcija krenula u potragu za tragom svemirskog broda, zvijesti glas. Neidentificirani objekt radarom otkriven na dnu Mississipija, istočno od Lambert's Landinga. U istoj razini otkrivena je rupa u ledu. Najvjerojatnije je tu sprava koju tražimo. Želite li da pošaljemo čovjeka-žabu da provjeri?

— Nema vremena. Riskirat ćemo.

On se spoji s Odjelom za snimanje.

— Svemirski brod nađen na dnu rijeke, u blizini Lambert's Landinga, reče. Pripremite se na izradu filma s modelom broda, kako se spušta, roni ispod leda, a nekoliko trenutaka kasnije izranja čovjek-mačka.

— O. K. Već smo složili scenu u kojoj se uputio prema mjestu napada. Prije toga ćemo prikazati sekvencu ateriranja. Više ništa?

— Ništa.

— Ne prekidajte vezu, začuje se glas Bennyja. Major želi govoriti s vama.

— Slušam vas, gospodine. Oglasi se suh odsječan glas majora Growera:

— General Motors & Transportation već je dao svoj pristanak da uloži novac u emisiju, Verne. To vam se isplati.

— Ne brinite, gospodine, umiri ga Nelson. Koliko nude?

— Milijun i pol.

— Nadao sam se da će biti više, reče Nelson, a u glasu mu se osjeti razočaranje.

— Ne brinite, predvidjeli smo da zadržimo isključivo pravo ustupanja za sve nove emisije. Zauzvrat oni su potpisali klauzulu koja im daje prvenstvo u otkupljivanju tih prava, a taj eventualni otkup procijenjen je na tri i pol milijuna.

— Nije loše, prizna Nelson. Ako uspije, to je pet milijuna, a ako stvar propadne još uvijek dobivamo milijun i pol.

— Još nešto: našu odgovornost osigurali smo kod Lloyds de Minneapolisa na sto tisuća dolara. Dakle, bez oklijevanja.

Osigurali smo se za svaki nesretni slučaj ili tjelesnu ozljedu koju bi mogao izazvati čovjek-mačka.



* * *



Unutrašnjim kablom Nelson se poveže s televizijskim programom. Spiker je dramatično deklamirao:

— Ne mičite se sa svojih naslonjača, gospođe i gospodo. Za manje od jednog sata na ekranu vidjet ćete najneobičniji, najsenzacionalniji prijenos, prijenos kakav vam naš kanal dosad nije mogao pružiti. IZRAVNO, kako nikada niste vidjeli!

Ali, pažnja, važna obavijest: usrdno vas molimo ne dopustite djeci da prate ovaj program. Prizori koje ćete vidjeti isključivo su i SAMO ZA ODRASLE. Što se tiče ženskog dijela naših gledalaca, možemo im samo savjetovati da budu krajnje oprezne.

Ukoliko mogu podnijeti prizore nasilja, ako se mogu sučeliti s NAJGRUBLJIM DIVLJAŠTVOM, neka slobodno ostanu ispred ekrana. Ako ne mogu, molimo ih da se povuku i prepuste svoje mjesto gledaocima muškog spola. Ponavljamo: program koji ćete uskoro vidjeti ISKLJUČIVO JE ZA ODRASLE. I to je IZRAVNI prijenos... vidjet ćete sve kao da ste u tom trenutku na mjestu događaja. Slušajte pažljivo; uskoro ćemo vas o svemu podrobnije obavijestiti.

Nelson se nasmiješi. Dobar posao. Pravi lijepak, ono »isključivo za odrasle«. Što se tiče žena, dakako, ostat će prikovane na svojim stolcima. On pozove Odjel za snimanje.

— Predvidite početak specijalnog prijenosa za... (pogleda na sat) 21.30; to je za dvadeset pet minuta. Nastavite obavještavati svakih pet minuta. Sad me povežite s montažom.

Sačeka trenutak i začuje znak da je dobio vezu.

— Ovdje Nelson. Krećemo u devet sati i trideset minuta. Ne više od pet minuta uvoda prije nego što nas odvedete na mjesto napada. Treba brzo prijeći na glavni dio. Kasnije, dok mačka spava u svojoj hotelskoj sobi, ubacit ćemo nekoliko arhivskih slika, ali što je moguće kraćih i zanimljivijih. To će nam omogućiti jedan sat prijenosa između snimanja i transmisije ukoliko bude trebalo nešto izbacivati. Jasno?

— OK. Već smo pripremili arhivske sekvence i one su pregledane. Sjajno su uspjele.

— Imam povjerenja u vas, završi Nelson.



* * *



Prizor napada djelovao je užasno: upravo kako je Nelson i htio. Čak je i njemu, koji je sve to već vidio »uživo«, ponestalo daha: brzina, surovost, nasilje, sve što treba.

Dok je čovjek-mačka spavao, program je nastavljen arhivskim snimcima posvećenim svijetu odakle je potekao. Kamera je bila uperena prema nekoj dalekoj zvijezdi, približavala joj se i stvarala dojam da aterira na zaleđenoj pustoj planeti. Povremeno su se mogli vidjeti ljudi-mačke, snimljeni uživo u svojim rupama. Druge scene, vrlo žive, prikazivale su tamošnju faunu, primjerice pleme poluinteligentnih medvjeda koji su vodili pradjedovski rat s ljudima-mačkama.

Zatim su puštene sekvence što prikazuju spuštanje broda sa Zemlje i uspostavljanje dodira njegove ekipe s mačjom rasom. Jedna je prikazivala napad jedne mačke ubojice na jednog Zemljanina.

Umiješa se spiker tonom svečane ozbiljnosti, dostojnim profesora s vrha katedre:

— Još se ne zna kakvim je sredstvom ovaj čovjek-mačka uspio napustiti svoju planetu, bogatu rijetkom rudačom. Najnovija pretpostavka je slijedeća: jednoga neopreznog istraživača, koji je aterirao na planetu i time prekršio Svemirski kod, vjerojatno je čovjek-mačka ubio i ukrao mu brod. Te sprave su poluautomatske, a ljudi-mačke imaju nevjerojatnu sposobnost prilagođavanja. Dovoljne su im kratke upute o radu ili sažet pregled pa da uzmognu upravljati vrlo složenim mehanizmima. Međutim, još nismo pouzdano odredili da li je sprava kojom se on spustio brod sa Zemlje ili ne...

Odjednom se slika izgubi i prizor se prenese u sobu hotela u Robert Streetu. Čovjek-mačka se micao, budio se...



Pentizel se probudi mučena zvjerskom glađu, što joj je razdirala utrobu. Praktički nije ništa pojela u toku cijelog puta od devet dana kroz svemir, osim konzervi što su pripadale čovjeku kojeg je ubila, a koje je njen probavni sustav mogao apsorbirati. Pojela je samo onoliko koliko je dostajalo da ne umre od gladi. A sad je prošlo šesnaest sati od posljednjeg obroka. Bila je gotovo bolesna od gladi. Trebalo joj je mesa, crvenoga mesa, sirovoga, svježeg, krvavog mesa...

Znala je da bi bilo preodvažno izići: odsad je sve svoje napore morala uložiti na izmjenjivanje svog izgleda, da bude što više nalik na ljudsko biće. Ali glad je ponese, ona zaboravi na oprez. Na brzinu navuče ukradeno odijelo i iziđe iz sobe.

Vani je dočeka snježna oluja. Ona zaprede od zadovoljstva. Snijeg joj je pružao potrebnu zaštitu. Prolaznici su se trudili da se zaštite od užasne hladnoće, što im je odvraćalo pažnju od nje. Skrivajući se iza uzdignuta ovratnika, Pentizel krene ulicom. Kad god je srela nekoga užurbanog prolaznika morala je zatomljivati kruljenje od gladi što joj se penjalo do grla. U nekoliko navrata usne su joj se već napola otvorile i jedva se uspjela obuzdati. Izdali bi je njeni zašiljeni očnjaci.

Da bi napala žrtvu, morala je odabrati mjesto gdje je nitko neće vidjeti i gdje će sigurno moći i pojesti žrtvu. Taj strašni apetit stavljao je u iskušenje njene mogućnosti razborite kontrole. Morala je misliti na to da polurastrgani leš čovjeka ne može ostati neopažen. Dosad je njena prisutnost na Zemlji bila nezapažena; trebalo je, ako je ikako moguće, da tako i ostane.

Trčeći niz vjetar, jedno pseto zaplete joj se među noge i zamalo je obori. U prvi mah se ona razbijesni, ali odmah se predomisli: pala joj je na um nova misao. Okrene se i stane pratiti psa koji se uputio prema praznom parkingu.



* * *



Jadan pas, promrmlja Nelson sliježući ramenima.

Fiksirajući ekran s pomalo gadljivom opčinjenošću, vidio je čovjeka-mačku kako trga tijelo nesretne životinje. Koljač je klečao između dvaju parkiranih automobila. Dok je žderao, krv mu je tekla iz usta. Kad se najeo, zakopao je ostatke svoje žrtve u nanos snijega uz rub parkinga.

Mačketina se zatim vrati u hotel, izvali se na postelju i odmah zaspi. Ponosan, spiker se ponovno pojavi na ekranu i nastavi:

— Mogli ste opaziti da čovjek-mačka ždere hranu ne žvaćući. Zbog šiljastih očnjaka koji prelaze preko unutrašnjih zuba čeljusti ne može micali s jedne strane na drugu, pa ne mora žvakati poput nas. Takav način trganja hrane omogućava mu da stalno oštri očnjake, zbog čega su oni opasni i ubojiti. Stvorenja koja imaju takvo zubalo jedu sirovo meso.

Mi, ljudi, iz ove opaske možemo izvući jednu zadovoljštinu: to da smo daleko iznad te vrste. Budući da je svežder, čovjek može konzumirati sve što može probaviti.«

Odlično, sjajne besmislice, pomisli Nelson. Novi zov interfona privuče njegovu pažnju.

— Samo jedna sitnica, reče glas. Prekinuli smo spikera i ubaciti sliku, jer je mačka... (kratkotrajno oklijevanje). Pa, shvaćate, ima nekih prirodnih potreba koje...

— Jasno, odgovori Nelson, pozabavit ću se tim problemom. Napokon, to bi mogao biti dodatni začin, ako...

Pozove Freda Matthewsa iz odsjeka za cenzuru.

Halo, Fred, reče veselo čovjeku koji se pojavio na unutrašnjem ekranu. Pratite li naš posebni prijenos?

— Vidio sam, odgovori ovaj bez komentara.

— Slušajte, ovo je poseban slučaj. To nije ljudsko biće, shvaćate: jedva nešto više od životinje. Očito je da ne može biti čist poput nas u nekim higijenskim stvarima.

Matthews ga prekine:

— Znam što želite. Nemoguće.

— Ali gledajte, Frede, to je samo bezazlena pojedinost.

— Nećete me nagovoriti da kršim zakon, stari moj. Postoje pravila, a osim toga doličnost je doličnost. Uostalom, kad bi se to samo mene ticalo, odmah bih prekinuo čitavu ovu komediju; ali to nije u mojoj nadležnosti. U svakom slučaju, ne očekujte od mene da ću popustiti skatologiji.

— U redu, promrmlja Nelson prekidajući vezu. Pozove opet svoga prvog sugovornika:

— Odgovor negativan. I dalje treba cenzurirati svaki put kad mačka... Jeste li me razumjeli?



* * *



Drugog dana rano ujutro Pentizel ustane i stane se pripremati, što je trebala mnogo ranije napraviti. Sjedne ispred zrcala, između toaletnog pribora odabere aparat za brijanje.

Ispita kako radi i upotrijebi ga da bi uklonila dlake što joj pokrivaju obraze, čelo i vrat. Kad je završila, rezultat je ugodno iznenadi. Ne bi mogla prevariti pažljivo oko, ali za površan pogled mogla je proći kao ljudski lik.

Ponovno iziđe na ulicu i ovaj put ostavi otkriveno lice, Podigla je ovratnik samo toliko da pokrije donji dio vrata, koji nije bio obrijan. Oluja je i dalje bjesnila. Mačka je lutala Lactonatownom, ali nije nalazila ono što je tražila,

Sad je bila prisiljena upustiti se u nužan rizik. Hodala je puni sat dok nije primijetila čovjeka kržljava stasa, odjevena u dronjke, koji je ulazio u neku oronulu kuću. Ona pođe za njim. Došapne mu nekoliko riječi pružajući novac što joj je preostao. Čovjek glupo zatrese glavom. Činilo se da ne razumije.

U drugom pokušaju imala je više sreće. Čovjek kojeg je sad odabrala vodio ju je ulicama do jedne ogromne zgradurine koju je hitno trebalo ponovno ožbukati. Čovjek uze novac i nestane. Pentizel je oklijevala. Napokon odluči sačekati noć, ocijenivši da će tada biti sigurnije.



* * *



Glas spikera probudi Nelsona iz kratkog sna u koji je utonuo na divanu u svom studiju:

— ... što bi nam moglo izgledali kao šesto osjetilo. Zapravo to nije ništa. Ljudi-mačke imaju samo pet osjetila, jednako kao i mi. Međutim, oni imaju strahovito razvijene instinkte. Osim toga, znanstvenici koji su proučavali tu vrstu pretpostavljaju da ona ima unutrašnju vezu sa svojom podsvijesti. Činjenica je da jedan dio njihova mozga, svjestan ili ne, trenutno prima sve što vidi, sve što čuje, svaki pokret oko njih, a to dovodi do logične procjene situacije i svih njenih dodirnih točaka. Oprostite mi što možda previše zalazim u pojedinosti, ali moglo bi se reći da oni svjedoče o začuđujućoj mogućnosti rekonstrukcije zbilje...

Nelson zadovoljno promrmlja. Taj tip ga razveseljava. Pedant, da, to je prava riječ. Pruži ruku prema interfonu, ali u tom trenutku slika se promijeni i scena se vrati na čovjeka-mačku. Hodao je gore-dolje ispred neke trošne zgrade i razgledao je sa živim zanimanjem. Zatim se nakon nekoliko minuta udalji.

Kamera se približi pokazujući u krupnom planu natpis iznad prozora prizemlja:

Dr R. L. Groggins ESTETSKA KIRURGIJA

Nelson odmah shvati. Dakako, mačka će se pokušati prilagoditi ljudskom izgledu. Pogleda na ekran i vidje da se ponovno uputila prema svom hotelu...

Nagne se prema interfonu.

— Benny — pozove on — pošalji momka tom doktoru Gogginsu. Neka nađe bilo kakvu izliku da dopre do njega. Neka kaže da je došao pregledati plin ili bilo što. Mora prodrijeti u operacionu salu i namjestiti skrivenu džepnu kameru s mikrofonom. Nadam se da tip neće praviti problema.



Kad je pala noć i ulice opustjele, Pentizel se vrati liječniku. Dugo se vrtjela oko mjesta ogledavajući se na sve strane, dok se napokon ne odluči i pozvoni. Nije bilo odgovora, ali ona ostade uporna dok napokon neki glas ne zapita:

— Tko je?

Kroz odškrinuta vrata, zakračunala lancem, proviri lice starca. Pentizel se svom težinom nasloni na krilo. Prsten lanca iskoči i vrata se silovito rastvore, odbacivši doktora nekoliko metara.

Pentizel nasrne na njega, obgrli ga i zarije mu oštre nokte u kožu. Starcu ponestane daha. Pokuša se otimati, no ona ga drugom rukom snažno stegne oko pojasa, toliko da bi mu pokazala kako je svaki otpor uzaludan.

Nakon nekoliko trenutaka doktor se prestane boriti i ona odnese njegovo opušteno tijelo u pokrajnu sobu. Baci ga napola onesviještenog na stol, još neraspremljen od večere. Starac otvori oči i s užasom je stane promatrati. Zatim ga uhvati drhtavica, sruši jedan tanjur i strese se na zvuk razbijenog porculana.

Sporim i prijetećim pokretom Pentizel pruži ruku, raširi kandže nekoliko centimetara iznad čovjekova lica.

— Mogu vas usmrtiti jednim potezom kandža — prosikta. Ne zaboravite na to.

Kratko mu objasni što želi od njega. Tri slijedeća sata stari je kirurg poslušno izvršavao njene naredbe, previše zaplašen da bi pokušao upotrijebiti instrumente i situaciju u svoju obranu, ali ipak dovoljno pametan da dobro obavi svoju dužnost.

U toku operacije Pentizel dva puta dopusti liječniku da se odmori i otpije iz boce koju je držao na ormariću. Mislila je da sadrži piće što smiruje nerve. Ali nije mu dopustila da popije više od gutljaja.

Zahtijevala je da učini sve što je moguće da bi ona postala nalik na ženu sa Zemlje. Počeo je sa šišanjem runa, s glave i rezanjem nokata. Zatim je odrezao zašiljene vrhove ušiju pokrivajući žive rane plastičnom kožom. Odbila je bilo kakvu anesteziju jer tako nešto nije poznavala, pa se bojala kako bi na to reagirao njen organizam. Međutim, kad joj je stao brusiti očnjake, bol je postala toliko nepodnošljiva da mu je dopustila da joj u desni uštrca malo novokaina. Liječnik je mogao nastaviti za nju bezbolno smanjivanje zuba.

Podvrći se takvom tretmanu nije za Pentizel bilo toliko teško zbog boli koliko zbog njenih estetskih uvjerenja. Bila joj je teška pomisao da će joj tek za šest mjeseci uši opet postati šiljaste, a za koju godinu očnjaci zadobiti prvotna duljinu.

Na kraju se razodjene do gola da joj liječnik obrije čitavo tijelo.



* * *



Nelson priguši uzvik.

— To čudovište je ženka!

Postajao je sve napetiji od neispavanosti, nervi su mu popuštali, počeo je govoriti sam sa sobom. Promatrajući obrijano tijelo izvanzemaljske ženke na operacionom stolu, bio je sretan što cenzura nije dopustila prikazivanje tog stvorenja u obavljanju prirodnih funkcija. Činjenica da je ženskog spola pokolebala bi vjerodostojnost emisije.

Sa strepnjom je očekivao poziv cenzure koja će prosvjedovati protiv izlaganja golog tijela. Pripremio je argumente: to nije pornografija nego objektivna zbilja, nerazdvojiva od prikazanog predloška. Ali cenzura se nije oglasila.

Sve pažljivije je pratio liječnikov rad i izvanzemaljsku ženku. Zanosan prizor koji će oduševiti — zaključi on.

Ovako uređeno lice ženke-mačke lako se moglo zamijeniti licem zemaljske žene; čak se moglo reći da nije bilo bez stanovite ljepote. Ali u tijelu nije bilo zabune: bilo je previše žilavo i mišićavo. Zapita se kako nije i prije posumnjao u njen spol; ali napokon, nije ni čudno. Jedino dojke nisu bile ni najmanje nalik na one ljudskog bića. Bilo ih je šest, poredanih u dva reda na trbuhu. Premalene su da bi se vidjele ispod krzna. U vrijeme trudnoće sigurno nabujaju.

Kad je obavio zadatak, liječnik priđe divanu, sjedne i zarije glavu među šake. Ispit je za njega u najmanju ruku bio jednako težak kao i za ženu-mačku.

Odjednom Nelson poskoči i uspravi se na stolici. Bez ikakva uvoda zvijer je prešla u napad. U jednom skoku našla se na liječniku, svladala ga i stezala mu ruke oko vrata sve dok se tijelo nakon nekoliko trzaja nije umirilo.

Sve se odvilo u roku od jedne minute. Žena-mačka napusti stan kroz stražnji izlaz, uvjerivši se prethodno da je nitko nije vidio. Odmah se vratila u hotel, legla i zapala u nemiran san. Povremeno je nešto mrmljala i neprekidno češala svoje ogoljelo tijelo, koje se uskoro orosilo znojem.

— Tako se mačka vratila u svoj brlog da poliže rane, protumači spiker.



* * *



Noć poslije operacije Pentizel se još mučila, ali jači je bio osjećaj stalne, sve nepodnošljivije gladi, koji je na kraju istjera iz sobe. Međutim, nije zaboravila na oprez. Zadovoljila se samo napadom iz zasjede na dva bezazlena prolaznika kojima je otela onoliko novaca koliko je držala da će joj dostajati. Tim je novcem kupila žensku odjeću i veliki komad mesa u trgovini što radi do ponoći. Zatim iznajmi sobu u drugom hotelu. Te je večeri jela umjereno i bez užitka. Zubi su je još uvijek strahovito boljeli, a meso, koje nije bilo sasvim svježe, krvavo, nije joj osobito prijalo.

Gotovo cijeli slijedeći dan provela je spavajući. Navečer se njen snažni organizam oporavio. Sa snagom se vratila i glad, veća nego ikad!

Jedva je suzdržavala nestrpljenje očekujući da padne mrak. S promijenjenim licem osjećala se sigurnijom, ali još uvijek je prevladavao njen atavistički oprez.

Dok je mahnito grabila po sobi, Pentizel otkrije u košari za otpatke nekakvu bočicu sa smeđom tekućinom. Utroba joj je urlala od gladi. Zaželi da okusi piće. Potegne jedan gutljaj. Tekućina joj sprži grlo, ali ubrzo nakon toga imala je osjećaj da joj kroz vene protječe nekakva čudna toplina. S manje zazora potegne drugi gutljaj. Toplina se pretvori u plameni val. Ona isprazni ostatak boce.



* * *



Nestalo je sve mudrosti i razboritosti u Pentizel. Ona iziđe iz hotela i baci se na prvog prolaznika na kojeg je naletjela. Sruši ga na zemlju i zarije mu nokte u vrat. Ali nokti bijahu odrezani i prsti Pentizel skliznu po krvi što je tekla iz rana. Žrtva se stane braniti i, oslobodivši grlo od njena zagrljaja, stane zvati u pomoć glasom punim neopisiva užasa.

Pentizel mu pokuša očnjacima rastrgati vrat, ali i oni bijahu izbrušeni. Bijesna, ona prevrne čovjeka na trbuh i stane na njega. Ščepavši ga objema rukama za vrat, izvrtala mu je glavu u svim smjerovima sve dok mu nisu popucali vratni pršljenovi.

Nakon svega samo podigne glavu i ogleda se oko sebe. Ljudi su se urličući, sa svih strana ustremili prema njoj. Životinjski instinkt za samoodržanjem ponese Pentizel i ona se zaleti naprijed, gurajući one koji su je pokušavali zadržati.

Lako je izmakla goniocima. Ali i dalje se čula njihova galama, što je izazivalo uzbunu među prolaznicima koje je susretala. Tek kada se dokopala Lactonatowna, uspjela ih se napokon osloboditi. Zadihana je trčala nasumce ulicama dok nije stigla do nekoga velikog skladišta. Nije znala kako da uđe. Na kraju ipak nađe zaklon u šupi pored zgrade. Nitko je nije vidio kad je ušla i ona se osjeti sigurnom. Dok se njeno uzbuđenje smirivalo, ponovno osjeti djelovanje alkohola, od kojeg ju je sada hvatao teški san. Legne na zemlju u prašinu i zaspe.

Probudi se nekoliko sati kasnije, svježih osjetila, u punoj snazi. Prva misao zaustavi joj se na gladi što ju je opet morila i od koje se i probudila. Ležeći nepomično nedaleko od sebe začuje šum polakog pokreta. Osjeti isparavanje teškoga ustajalog slatkastog vonja. Poluotvorenih očiju promatrala je oko sebe. U njenom vidokrugu oprezno se micalo nešto malo sivo. Pokretom brzim poput munje ona se digne, baci se na životinjicu i ubije je jednim udarcem. Pentizel slasno proždere štakora. Zatim strpljivo pričeka, pa ubije i pojede još dva.

— Šteta što nije bilo skrivene kamere, promrmlja za sebe Vern Neison. Izišla je s krvavim odijelom i rukama. Vjerojatno je ubila štakora.

Zamišljao je sliku te lijepe žene — izvana potpuno nalik na ženu sa Zemlje — kako kleči u prašini i golim zubima ždere štakora. Strahovit prizor! Ali, na žalost, sad je prekasno!

Doskora druge stvari zaokupe Nelsonovu pažnju. Prvo se pa videofonu pojavi policijski narednik!

— Povlačimo dozvolu isključivosti u aferi žene-mačke, izjavi narednik bez uvoda.

Zašto? — upita Nelson nevina izraza, iako je savršeno dobro znao odgovor.

— Ubojica onog prolaznika prešao je sve granice, reče zajedljivo narednik, to vam ne moram ni govoriti. Stari kirurg je bivši zatvorenik, bez obitelji koja bi žalila za njim: to se još moglo progutati. Ali da jedan časni i uvaženi građanin bude tako...

— Samo nekoliko dana, zamoli Nelson.

— Ne. Ne mogu se izložiti riziku da se dogodi novo ubojstvo. To je preveliki rizik za mene.

Nelson pokuša drukčijom taktikom:

— Zajedno smo napravili ugovor. Iako samo usmeno, ipak zakonski.

— Ja ga sad poništavam. Afera dobiva značajke javnog interesa. Uhvatit ćemo tu ženu-mačku.

— Još samo petnaest minuta, pokuša Nelson. Zaklinjem vas.

On prekine vezu prije nego što je komesar uspio odgovoriti.

— Spoji me s majorom, Benny, reče u interfon.

To mu je bila posljednja nada. Samo je major mogao utjecati na narednika. Sad će se vidjeti kolika je moć Growera u ovome gradu.

Nelson izloži majoru situaciju i prepusti mu odgovornost da to sredi.

Dvadeset minuta kasnije major Grower pozove Nelsona i obavijesti ga da se zabrana emisije odgađa za dvanaest sati. Jedan sat kasnije on osobno posjeti Nelsona u uredu.

— Dobar posao, Verne — reče veselo i sjedne. — Uspjeh emisije prešao je naše nade.

— Drago mi je, majore — odgovori Nelson.

Bio je oprezan jer još nije znao što kani njegov sugovornik. Posjet majora nedvojbeno je imao neki cilj.

— Pa, kakvi su vam sada planovi? — upita major pripalivši cigaru.

— Trenutno se bavimo čišćenjem Mississipija da bismo pronašli brod žene-mačke. Mislio sam da bi reportaža o tome bila izvanredno zanimljiva.

— Bravo, pohvali ga major, ali morate voditi računa o tome da sve bude gotovo do osam sati uvečer. Od komesara nisam uspio dobiti odgodu dužu od dvanaest sati. Zar sam smio riskirati da opozove i tih dvanaest? Što mislite napraviti?

— Prokletstvo, nisam o tome mislio. U svakom slučaju nemam ideje. Jednostavno sam mislio da će se, u trenutku kad se policija dokopa žene-mačke, dignuti takva prašina da će to pružiti materijala za konačnu šokantnu sekvencu.

— Nije loše, Verne, ali to nije dovoljno. Koliko znamo, ona nije naoružana. Dakle, policija će je ubiti i to će biti sve. Ne baš uzbudljivo, zar ne?

Nelson zausti da nešto kaže, ali major ga zaustavi.

— Ne želim vam prigovarati, Verne, pobuni se on. Sjajno ste obavili ovaj posao. Nitko drugi ne bi tako uspio. Ali pogledajmo kako stoje stvari. Pružili ste nam doista senzacionalnu emisiju. Reportažu stoljeća. Možda više nikad neće biti emisije na toj razini. Takva stvar ne smije imati usrani završetak. Ne smijemo dopustiti da to tako padne.

Nelson je morao priznati da major govori ispravno.

— Možete li mi nešto predložiti? — upita.

Grower žalosno odmahne glavom.

— Računam s vama, stari moj. Na vama je da dođete na genijalnu ideju.

On skupi s Nelsonova stola rukavice i kapu, značajno se nakloni i ode.



* * *



Nelson nije otišao na ručak. Jutro i početak poslijepodneva proveo je trčeći po arhivama i pregledavajući stare programe, mozgajući. Nazvao je sve svoje prijatelje i znance u potrazi za genijalnom idejom. Sve je bilo uzalud.

Znao je da mu nije bila potrebna neka senzacionalna činjenica. Ni dokazi krvoločnosti također, jer je žena-mačka već sasvim dovoljno napravila i pokazala da bi trebalo išta dodavati. Ne, trebalo mu je nešto što bi održalo klimu, što bi efektno okončalo priču, neka vrsta konačnog spuštanja zastora.

Oko jednog sata poslije podne počela se rađati ideja. Nije sumnjao da će mačka još danas umrijeti. Ali bila bi šteta da kao protagonist emisije strada od policijskog metka, a da joj se ne pruži čak ni mogućnost da se brani. Kad bi joj se kojim slučajem mogla pružiti ta prilika...

Mogao bi se, na primjer, na nju poslati samo jedan profesionalni lovac. Da, ali to nije ništa bolje od policije. On bi je isto tako progonio i naočigled sviju ubio. Ne, da bi uspio konačni prizor, on mora imati element suparništva, to mora biti utakmica oštroumnosti i lukavstva između čovjeka sa Zemlje i bića s jedne druge planete. Više od običnog lova. Ali koga da angažira osim profesionalnog lovca?

Nakon jednog sata provedenog u prelistavanju novina našao je odgovor. Ubojica. To je melodramski nadimak što su ga reporteri nadjenuli čovjeku kad je uklonio svoju prvu žrtvu prije osam godina. Otada se stalno pojavljivao u nekim od novina.

Nelson nije ništa znao o njemu. Prekopao je arhivu dok nije našao dosje te osobe.

Pravo ime mu je Frank Hall. Stanuje u Anoki u Minesoti, oko trideset kilometara od Saint Paula. Mogli bi ga lako dovesti na vrijeme — izračuna Nelson.

Frank je bio čudna vrst ekscentrika. Bio je na svoj način izvršilac pravde — izvršilac koji je sam krojio pravdu. Sudovi Zemlje, opsjednuti maksimom po kojoj »je bolje tisuću krivaca na slobodi nego jedan nedužan osuđen«, često su griješili u presudama. Mnogo krivaca izbjeglo je kazni.

Prije osam godina jedan kriminalac, poznat u bogatoj sudskoj kartoteci, pucao je na svoje gonioce bježeći nakon jedne provale i ubio jedno dijete. Uz pomoć nekoga sumnjivog advokata i potplaćenih svjedoka bio je oslobođen.

Drugog dana dobio je od Halla pismo: »Vi ste krivac. Umrijet ćete do kraja tjedna.« Cedulja je bila potpisana, što je dokazivalo da Hall igra otvorenu igru i da rado prihvaća rizik. Tri dana kasnije čovjek je bio mrtav. Poginuo u automobilskoj nesreći. Nitko nije ni na koji način mogao optužili Halla.

Jedan drugi oslobođeni kriminalac primio je sedam mjeseci kasnije istu poruku. Našli su ga mrtvog u podrumu njegove kuće. Sve je navodilo na zaključak da je to bilo samoubojstvo. Ni tu se nije moglo ni na koji način utvrditi veza između Halla i tog slučaja.

Kasnije je Hall još petnaest puta poslao sudbonosno pismo. Umro je svaki kome je bilo upućeno. Devetorica su prema poznatim pokazateljima ili poginula u automobilskoj nesreći ili izvršila samoubojstvo. Šestorica su pokušala izbjeći sudbini pokušavajući ubiti Halla prije nego što on njih dotuče. Uvijek je uspio izići na kraj s njima i dokazati da je bilo u samoobrani. Časno je zaradio nadimak Ubojica.



* * *



Žena Hallova — ljupka djevojka — odgovori na Nelsonov poziv preko videofona. Njen muž je odsutan, obavijesti ga. Otišao je u Grand Forks pratiti prijenos praćenja žene-mačke!

Nelson izračuna i zaključi da bi Hall još uvijek mogao stići na vrijeme ukoliko dođe avionom. Na drugi poziv ga nađe.

— Halo, Hall, započne on bez okolišanja, zovem se Vern Nelson. Ja sam odgovoran za specijalnu emisiju o ženi-mački. Nudim vam dvadeset tisuća dolara da je ubijete.

Jednu sekundu Hallovo lice je pokazivalo iznenađenje i nevjericu. Zatim se nasmije, a oči mu podrugljivo bljesnuše.

— Jeste li sigurni da kucate na prava vrata?, zapita. Ja nikada nisam nikoga ubio, osim u samoobrani, dakako.

Nelson suspregne želju da se nasmiješi.

— Ako netko mora poći u lov na ženu-mačku, zar se ne može s razlogom očekivati da će se vrlo brzo naći u situaciji samoobrane?

— Točno, odgovori Hall nakon kratkog razmišljanja. Ali zašto se niste obratili policiji?

— Policija nam je dopustila da vodimo slučaj do osam sati navečer. Nakon toga ona uzima stvar u svoje ruke.

— Razumijem. Žena-mačka protiv Ubojice, to je senzacija za televiziju.

— To niste morali reći. Vidite da igram otvorenim kartama. Onda, što mislite o dvadeset tisuća dolara?

Hall odrečno zakima glavom.

— Žao mi je. Možda vam se to čini smiješnim, ali ja nemam prava da nekoga hladnokrvno ubijem. Čak i ako je to biće s druge planete. Mislim da ne možete sa mnom računati.

Nelson se nije predavao. Istrest će glavni argument, koji je čuvao za rezervu:

Dakle, recimo da je žena-mačka jedna od vaših uobičajenih žrtava. Napravite to kao što ste i sve dosad: da ne prekršite zakon. Ako uspijete, povećavam nagradu na sto tisuća. A poklanjam vam pedeset ako je uhvatite živu. Što kažete na to?

Hall se očito zainteresirao.

— Ona je vrlo opasna — reče sanjarski. — To će biti borba jednakim oružjem: ona je također savršeno sposobna da me ubije.

Prekine i odluči:

— Vaš sam čovjek — reče jednostavno.



* * *



Pentizel je znala da se mora priviknuti na drukčije ponašanje. Odsad više nije bila sigurna u gradu Saint Paul. Sada će je prepoznati, čak ako još i ne znaju tko je ona. Razmišljajući duže, zaključi da više nije sigurna nigdje na ovom svijetu. Bolje je da napusti Zemlju u svom svemirskom brodu.

Uputi se prema rijeci s gorkim okusom poraza. Morala je biti sposobnija i razoriti taj svijet fizički i mentalno nižih bića. Umjesto toga ona je sad morala bježati, tjedan dana nakon dolaska. Bijesno zdere zemaljsku odjeću sa sebe.

Bez teškoća je stigla do rijeke. U te rane jutarnje sate nije bilo prolaznika. Ali tek što je nestala iza grmlja uz rijeku, stala je nadolaziti rijeka vozila što je vodila ljude na posao, te njeno kretanje postane sve teže.

Izgubila je gotovo cijeli dan da bi prešla tri kilometra uz obalu, koja su je dijelila od broda. Srce joj se sledi kad je stigla do mjesta: sve je upućivalo na to da je sprava izvađena iz rijeke! Bila je odsječena, zatočenica toga negostoljubivog svijeta...

Ne htijući izgubiti posljednju nadu, Pentizel uđe u vodu kroz rupu u ledu kojom je i došla i zaroni do dna, do mjesta gdje je ostavila brod. Nestao je. Minutu kasnije ona izroni na površinu stenjući očajno.

Jedina nada da preživi, zaključi ona, jest da dođe do nekog šumovitog kraja. Nije znala kako bi se orijentirala, ali činilo joj se da bi trebala poći prema sjeveru.



Odjednom su sva osjetila Pentizel reagirala istodobno, priopćavajući joj nagli osjećaj opasnosti. Opasnost je lebdjela iznad nje!

Ona legne uz obalu i pokuša odrediti prirodu opasnosti. Do nje su dopirali samo tihi zvukovi. Ostala je nepomična, dišući polako i pravilno. Shvatila je samo to da njen život ovisi o njenim reakcijama koje će se iskušati u idućim trenucima.

Prošlo je pet minuta dok Pentizel nije shvatila da se iznad nje nalazi samo jedna osoba. Osjetila se sigurnijom i neopazice okrenula glavu. Prva stvar što je ušla u njen vidokrug | bila su jedna kola. Nema sumnje da ju je zato gonilac tako brzo dostigao. Vjerojatno je stigao na obalu dok je ona bila pod vodom.

Klečeći, Pentizel još više podigne glavu. I tada se našla u klopci!



Čovjek pored automobila bio je nepomičan, tako da je Pentizel prije opazila uperen revolver nego što je jasno shvatila u kakvom je položaju.

— Jedan pokret i pucam — reče čovjek ravnodušno.

Zamka je postavljena — brzo procijeni situaciju Pentizel. Mogla se popeti na obalu s druge strane — ali ona je znala, jer je i sama iskušala, moć zemaljskog oružja. Dobit će smrtonosni metak prije nego što uspije doći do napadača.

Dok je Pentizel tražila drugi izlaz, sine joj nova spoznaja. Nešto u ponašanju tog čovjeka, u glasu s prostudiranim modulacijama, govorilo joj je da je on ne kani ubiti. To je zagolica. Ne nada li se da je živu uhvati? Ako je tako, onda će napraviti strahovitu glupost — a njene mogućnosti bijega neizmjerno rastu.

Kako se više nije osjećala u neposrednoj opasnosti, Pentizel se ispruži i opusti mišiće. Kad bi samo taj čovjek bio toliko nesmotren pa je pustio da mu se malo približi...

Kako da pogađa njene tajne misli, upravo u tom trenutku on progovori:

— Dođite ovuda i ne pokušavajte napadati.

Polako, gipkim pokretima, Pentizel se uzvere uz padinu obale. Čovjek ju je pratio opreznim glasom:

— Ostanite s druge strane automobila... Ne, ovuda... Polako... Bez naglih pokreta... Hodajte polakše... Stanite... Sad se ne mičite dok ne stigne policija... Ne zaboravite, ako pokušate bježati, pucat ću.

Pentizel je stajala ispred svoga goniča, dijelila ju je samo širina automobila. Kad ne bi bilo te smetnje između njih, čovjek bi već bio mrtav. Ako i nije mogla ništa bolje napraviti, uvijek je mogla pokušati skočiti prema njemu. Možda potcjenjuje svoju brzinu i reflekse. Još uvijek je imala izgleda da ga ubije, čak ako je i pogodi.



* * *



Protjecale su sekunde. Pentizel je promatrala čovjeka snažne pojave, neustrašiva pogleda, tijela čvrsto stojećeg na zemlji, čija je ruka čvrsto stezala dršku teškokalibarskoga pištolja. Taj posljednji pogled probudi nadu u srcu Pentizel! Otkrila je grešku!

Držao je pištolj izravno uperen u nju — ali prst nije bio na okidaču. Lakomislen ili previše siguran u sebe? Pentizel nije oklijevala. Tijelo joj se pokrene brzinom munje.

U skoku prema naprijed preko krova automobila nije uspjela sasvim uhvatiti čovjeka, ali nije se previše preračunala. Ona zgrabi revolver. Sad ga je ona držala!

Okrene se i pritisne okidač.



* * *



Posljednji prizor još nije nestao s ekrana kad major podigne glavu i pogleda Nelsona. Njegove uzdignute obrve bile su rječitije od najsrdačnije čestitke.

Obojica pažljivo pogledaju na ekran, gdje se odvijao svršetak specijalne emisije. Kad je eksplodirao, revolver koji je bio čista podvala, raznio je glavu Pentizel. Dugo je ostala kao ukopana, još se odupiralo to krvavo tijelo. Zatim se savije i beživotno sklizne s krova automobila.

Začuje se blagi glas spikera:

— Gospođe i gospodo, završena je naša specijalna emisija... 
Info 

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…

BAJKA O KOMPJUTORU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM - Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTERU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM






Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektronickih racunala, manjih ili vecih »elektronskih mozgova«. Poleander ih je postavio gdje god je mogao — nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: cak je u rubna kamene na ulicama dao ugraditi »elektronske mozgove« koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drvecu, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad pocne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao naciniti nijedan korak a da se ne naide na »elektronske mozgove«.
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo …