Ljudski operateri
Brod: jedino mjesto.
Brod kaže da mi danas u podne slijedi mucenje, pa tako vec sada patim. Cini mi se da nije fer da budem mucen puna tri dana prije onog uobicajenog mjesecnog termina, no vec sam davno naucio da od Broda ne tražim objašnjenje o bilo cemu osobnom.
Osjecam da je danas nekako drukcije, da se nešto dogada. Vrlo rano sam obukao svemirsko odijelo i izašao iz Broda, što baš nije uobicajeno. Jedan vanjski zaslon bio je gadno izgreben meteoritskom prašinom i eto me ovdje da ga zamijenim. Brod bi rekao da nisam dobar, jer u toku rada kra-domice bacam brze poglede uokolo. Unutar Broda, na zabranjenim mjes-tima, nikad se to ne bih usudio, no još sam kao dijete zapazio da je ovdje, vani, Brod mnogo manje svjestan onoga što radim.
I tako, oprezno hvatam tih nekoliko pogleda na crne dubine svemira... i na zvijezde.
Jednom davno upitao sam Brod zašto se nikada ne približimo tim toc-kama blještavila, tim zvijezdama, kako ih Brod zove, no time sam zaradio cijelo jedno dodatno mucenje i dugacku zapjenjenu lekciju o tome kako na svim zvijezdama žive ljudi i kako su ljudi zli i opaki. Uh, tom prilikom me Brod zaista ribao, vikao je štošta što nikad prije nisam cuo, na primjer, kako je uspio pobjeci od opakih ljudi u ratu s Kybenima. I kako s vremena na vrijeme i sada ima poneki sudar s opakih ljudima, ali nas odbojno polje oko Broda uvijek spasi. Ne znam što mi Brod time hoce reci, ne znam baš tocno ni što je sudar.
Posljednji takav sudar bit ce da se dogodio prije nego što seže moje sjecanje, u najmanju ruku prije nego što je Brod ubio mog oca, kad mi je bilo cetrnaest godina. Sjecam se da sam, dok je otac još bio živ, nekoliko puta znao bez ikakva meni dokuciva razloga spavati cijeli dan, a od svoje cetrnaeste godine, otkako radim sav posao na održavanju, spavam samo svojih redovitih šest nocnih sati. Brod mi kaže kada je noc, a kada dan.
Klecim tako ovdje u svom svemirskom odijelu i osjecam se sitan u tom mraku, na toj zakrivljenoj plohi sivog metala. Brod je velik oko sto se-damdeset metara u dužinu i možda pedeset metara u širinu, ondje na najširem dijelu. Ponovo mi dolazi ta posebna, vanjska misao, kao i uvijek kad sam izvan Broda: što bi bilo da se jednostavno odrazim od površine i odlebdim ravno prema nekoj od tih sjajnih tocaka svjetlosti? Bih li se uspio odvojiti? Mislim da bi mi se to svidjelo, sigurno postoje i druga mjesta osim Broda.
Kao i prije, polako i tužno napuštam tu misao. Da pokušam i ne us-pijem, da me Brod ponovo uhvati, e, tada bih zaista dobio svoje.
Popravak je napokon gotov i vracam se kloparajuci natrag, do zracne komore, širim njezin ulaz pomocu »pauka« i puštam da me uvuce natrag, u ono što je — ipak moram priznati — prilicno sigurno prebivalište. Svi ti sjajni hodnici, golema skladišta s opremom i rezervnim dijelovima, hlad-njace sa složenim redovima paketa hrane (Brod kaže da je ima dovoljno da jednom covjeku potraje stoljecima) i paluba za palubom strojeva, koje ja održavam i popravljam. Ponosim se svim tim.
— Požuri! Šest minut do podneva! — najavi Brod i ja sad žurim.
Svlacim svemirsko odijelo, stavljam ga na plocu za dekontaminaciju i odlazim prema sobi za mucenje. Naime, ja je tako zovem, a pretpostavljam da je to zapravo dio strojarnice na potpalublju 10, posebna komora oprem-ljena elektricnim prikljuccima, vecinom za mjerne i kontrolne instrumente. Cesto ih koristim u svom poslu. Koliko se sjecam, otac oca mog oca ugradio ih je za potrebe Broda.
Tu je veliki stol i na njega se moram uspeti i onda leci. Hladan je u dodiru s kožom leda, stražnjice i nogu, ali ugrije se dok tako ležim. Sada je minuta do podneva. Dok cekam, podrhtavajuci u ocekivanju, strop se spušta prema meni. Dio toga što se spušta pristaje na moju glavu i osjecam kako mi dva tvrda izbocenja pritišcu sljepoocice. Osjecam i hladnocu pri- veza koji me hvataju oko pasa, oko gležnjeva i oko zapešca. Metalom ojacana traka zateže mi se elasticno ali cvrsto preko prsa.
— Spremi se! — nareduje Brod.
Ovo mi se uvijek cinilo gorkom nepravdom. Kako da ikada budem spreman za mucenje? Ja ga mrzim! Brod odbrojava:
— Deset... devet... osam... jedan!
Prvi udar elektricne struje. Sve u meni nastoji se razici u suprotnim smjerovima, osjecam kao da mi netko u utrobi trga sve meke dijelove.
Mrak mi ulazi u glavu poput vrtloga i onda sve zaboravljam. Neko vri-jeme sam bez svijesti. Prije nego što se priberem, malo prije nego što Brod završi sa mnom i dopusti mi da se posvetim svojim obavezama, sjetim se necega cega sam se vec mnogo puta sjetio. Nije ovo prvi put. Sjetim se oca i onoga što mi je jednom rekao, ne mnogo prije nego što ga je Brod ubio. »Kad Brod kaže 'opak', on misli 'lukaviji'. Ima još devedeset osam drugih prilika.«
Rekao je to vrlo brzo i mislim da je znao da ce uskoro biti ubijen. Da-kako, sigurno je znao, tada mi je vec bilo gotovo cetrnaest godina, a kad je njemu bilo cetrnaest, Brod je ubio njegova oca, pa je tako morao znati. Stoga su te rijeci važne. Znam da su važne, ali ne znam što znace, bar ne potpuno.
— Gotovo je! — kaže Brod.
Ustajem sa stola. Bol mi još lebdi u glavi i pitam ga:
— Zašto sam mucen tri dana ranije nego obicno?
Brod odgovori ljutito:
— Mogu ti to pružiti još jednom!
No ja znam da nece. Dogodit ce se nešto novo i Brod me želi potpunog i pribranog kad se to dogodi. Jednom, kad sam ga upitao nešto sasvim osobno baš nakon mucenja, mucio me još jednom, no kad sam se probudio, zabrinuto je bdio nada mnom i petljao po meni nekim strojevima. Kao da je bio zabrinut da me možda nije oštetio. Nikad me više nije mucio dva puta uzastopno. Stoga ga ja i pitam, ne nadajuci se zaista odgovoru, no ipak pitam.
— Treba da obaviš jedan popravak.
— Gdje? — pitam.
— U zabranjenom dijelu, ispod ove palube!
Nastojim da se ne osmjehnem. Znao sam da ce se dogoditi nešto novo i, to je to. Opet mi se vracaju oceve rijeci. »Devedeset osam drugih prilika.«
Je li ovo jedna od njih?
* * *
Spuštam se u mrak. U tunelu nema svjetla, Brod kaže da mi nije pot-rebno, ali ja znam istinu, on ne želi da znam pronaci put natrag. Ovo je najniži dio Broda u koji sam se ikad spustio.
Propadam ravnomjerno kroz tunel, brzo i glatko, a onda nastaje usporenje, padam sve sporije i sporije, stopala mi napokon doticu cvrstu površinu - palube i stižem na odredište.
Pojavljuje se svjetlo, vrlo mutno. Slijedim smjer iz kojeg dopire sjaj i Brod je, dakako, sa mnom, svuda oko mene, kao i uvijek, cak i kad spavam. Osobito kad spavam.
Sjaj svjetla pojacava se iza ugla hodnika i sad vidim da dolazi od kružne ploce što zatvara prolaz, doticuci zidove sa svih strana, sploštene pri dnu da se prilagodi ravnini podnih ploca. Izgleda kao staklo, ta sjajna ploca. Prilazim joj i stajem, nemam više kamo.
— Zakoraci kroz zaslon! — kaže Brod.
Stupam pred svijetlecu plocu, ali ona niti klizi u stranu niti se uvlaci u zid, kao što cine mnoge druge pregradne ploce. Zaustavljam se.
— Zakoraci kroz zaslon! — ponavlja Brod.
Pružam ruke pred sebe s dlanovima naprijed, bojim se da cu, ako na-stavim koracati, tresnuti nosom u svijetlecu plocu. Kad je prsti dotaknu, kao da nekako omekšaju i žuto svjetlo prodire kroz njih kao da su prozirni. Sake mi prolaze kroz plocu, cak ih mogu nejasno vidjeti kako s druge strane žuckasto sjaju. Za njima idu moje gole podlaktice, a onda sam vec uz samu plocu, lice mi prolazi kroz nju, sve je mnogo svjetlije i žuce, a onda sam s druge strane, na zabranjenom mjestu, koje mi Brod još nikada nije dopustio da vidim.
Cujem glasove. Svi su oni, zapravo, jedan glas, ali govore jedan dru-gome. Govore nekako meko, pretapajuci rijeci jednu u drugu, kao i ja kad sebi govorim onako, u svojoj kabini s krevetom.
Hocu slušati što glasovi govore, ali ni slucajno necu pitati Brod o nji-ma. Mislim da je to zapravo Brod koji govori sam sa sobom, tu dolje, na ovom osamljenom mjestu. Poslije cu razmišljati o onome što govori, posli-je, kad ne budem radio na popravcima i kad se ne budem ponašao onako kako Brod hoce. Ono što Brod sam sebi govori vrlo je zanimljivo.
Ovo mjesto ne nalikuje na druga mjesta popravaka što ih ja znam. Prepuno je velikih staklenih kugli na postoljima, a svaka kugla pulsira žu-tim svjetlom. Toliko ih je da ih ne mogu izbrojati. Redovi i redovi kugli od jasnog, prozirnog stakla, a u njima metal... i druge tvari, neke meke tvari, sve zajedno. Žice tiho i polako iskre, meke tvari se micu, žuto svjetlo pulsira. Mislim da to ove staklene kugle govore. Ne mogu reci da znam da je tako, ja samo mislim da je tako.
Dvije staklene kugle su tamne. Podnožja su im nekako kredasta, ne sjajnobijela kao kod drugih, u kuglama je nešto crno, kao pregorjele žice, a meke tvari se ne micu.
— Zamijeni preopterecene module! — kaže Brod.
Znam da Brod misli na tamne kugle, pa im prilazim, gledam ih i nakon nekog vremena mu kažem da ih mogu popraviti, a Brod odgovara da zna da mogu i neka požurim. Brod me požuruje, nešto ce se dogoditi. Zanima me što.
Pronalazim rezervne module u dilatacijskoj komori, skidam s njih ljuske, cinim sve što treba uciniti da bi se meke tvari pokrenule a žice zaiskrile i cijelo vrijeme pažljivo slušam kako glasovi govore jedan dru-gome, kako jedan drugoma griju rijecima kad Brod govori sam sa sobom. Cujem štošta što mi ništa ne znaci, jer glasovi govore o onome što se dogodilo prije mog rodenja i dijelovima Broda koje nikad nisam vidio, no isto tako i o onome što razumijem i stoga znam da mi Brod nikad ne bi dopustio da ih cujem da nije apsolutno nužno da budem tu i popravljam staklene kugle. Ja pamtim sve to što slušam.
Osobito onaj dio kad Brod place.
Kad su kugle vec popravljene i sve ponovo iskre, pulsiraju i gibaju se Brod pita:
— Je li medusvijest opet kompletna?
Ja kažem da jest, a Brod naredi da se vratim uz tunel. Ubrzo još jed-nom meko prolazim kroz sjajnu plocu u hodniku, penjem se uz okomiti tunel i Brod onda nareduje:
— Idi u svoju kabinu, operi se i ocisti!
Slušam ga, odlucujem da se poslije toga obucem, no Brod hoce da budem nag, pa mi onda obznanjuje:
— Sada ceš se susresti sa ženom!
Nikad mi to dosad nije rekao. Nikad još nisam ni vidio ženu.
* * *
Zena je bila razlog što me Brod slao dolje, na zabranjeno mjesto sa sjajnim žutim kuglama, gdje živi medusvijest. Takoder je žena razlog što cekam u kupoli pred zracnom komorom. Cekam da ona dode — ovo naj-prije moram razumjeti — s drugog broda. Ne s ovog Broda, nego s nekog drugog broda s kojim je ovaj Brod bio u vezi. Nisam znao da postoje i drugi brodovi.
Bilo je nužno da sidem do mjesta gdje živi medusvijest i da je popra-vim, tako da Brod može drugom brodu dopustiti da se približi, a da ga pri tome naše odbojno polje ne uništi. Nije mi to Brod rekao, to sam nacuo do-lje, na tome mjestu, od glasova koji su govorili jedan drugome. Glasovi su rekli još nešto: »Otac mu je bio opak!«
Znam ja što to znaci. Otac mi je rekao, kad Brod kaže »opak«, on misli »lukaviji«. Postoji li devedeset osam drugih brodova? Jesu li oni tih deve-deset osam prilika? Nadam se da je to odgovor, jer se sada mnogo šta dogada odjednom i možda je moje vrijeme blizu. Moj otac je to ucinio — pokvario je kugle mehanizma koji je Brodu dopuštao da iskljuci odbojno polje i približi se nekom drugom brodu. Ucinio je to prije mnogo godina i sve te godine Brod je to radije trpio nego da mi dopusti da dodem do me-dusvijesti i cujem ono što sam cuo. No Brod sada mora iskljuciti odbojno polje, kako bi onaj drugi brod mogao poslati ženu k nama. Brod i taj drugi brod medusobno su komunicirali. Ljudski operater na drugom brodu žena je mojih godina i sad ce ona doci na Brod da bismo zajedno stvorili jedno, a poslije možda još jedno dijete. Znam što to znaci: kad djetetu bude cetrnaest godina, mene ce Brod ubiti.
Medusvijest je rekla: dok žena nosi dijete, njezin brod je ne muci. Ako se dogadaji ne razvijaju u moju korist, možda bih mogao upitati Brod mogu li ja nositi dijete, tada ni ja ne bih bio mucen. Cuo sam i zašto sam mucen tri dana prije roka: ženin period — što god to bilo, ja ga nemam — prestao je prošle noci. Brod je razgovarao s drugim brodom i, cini se, nije im jasno kada nastupa plodno vrijeme. Ne znam to ni ja, jer inace bih pokušao iskoristiti tu informaciju. Zasad to samo znaci da ce žena dolaziti na Brod svaki dan, i to sve dok joj ponovo ne dode taj njezin period.
Bit ce lijepo razgovarati s nekim osim s Brodom.
Cuje se visok i tanak pisak, kao dug vrisak, a kad pitam što je to, Brod kaže da se to gasi odbojno polje, kako bi drugi brod mogao prebaciti ženu k nama.
Nemam više vremena misliti na glasove.
* * *
Ona ulazi kroz unutrašnju zracnu komoru, bez odjece je kao i ja. Prvu su joj rijeci:
— Starfighter 88 upucuje me da ti kažem da mi je vrlo drago što sam ovdje. Ja sam ljudski operater na Starfighteru 88 i drago mi je što se upoznajemo.
Niža je od mene. Ja dosežem do linije izmedu cetvrte i pete zidne plo-ce. Oci su joj vrlo tamne, mislim da su smede, no mogle bi biti i crne. Pod ocima joj je tamno, a obrazi joj nisu puni. Njezine ruke i noge mnogo su tanje od mojih. Kosa joj je mnogo duža od moje, spušta joj se niz leda i jednake je tamnosmede boje kao i oci. Da, sad sam siguran da su joj oci smede, a ne crne. Izmedu nogu ima dlake kao i ja, ali nema ni penis ni moš-nje. Dojke su joj mnogo vece od mojih, s tamnim ispupcenim bradavicama i tamnosmedim sploštenim krugovima oko njih. Ima i drugih razlika iz-medu nas: prsti su joj tanji i duži od mojih, a osim vrlo duge kose na glavi i dlaka medu nogama i ispod pazuha, ona nema nikakvih drugih dlaka po ti-jelu. Odnosno, ako ih ima, onda su vrlo fine i blijede, pa ih ne mogu uociti.
Najednom svacam što mi je rekla. To je, dakle, znacenje slova koja iz-bljeduju duž trupa Broda. To je ime. Ime Broda je Starfighter 31, a ženski ljudski operater živi na Starfighteru 88.
Ima još devedeset osam drugih prilika. Da.
A sada, kao da cita moje misli, kao da pokušava odgovoriti na pitanja koja još nisam ni postavio, ona kaže:
— Starfighter-88 rekao je da ti kažem da sam opaka i da sam svaki dan sve opakija.
To odgovara na misao koju sam upravo imao na umu — uz sjecanje na uplašeno lice mog oca u dane prije njegove smrti — na misao o tome kako je otac rekao, kad Brod kaže »opak«, on misli »lukaviji«.
Da, znam to. Pretpostavljam da sam to uvijek znao, jer sam uvijek že-lio napustiti Brod i krenuti prema briljantnim svjetlima zvijezda, no sada definitivno povezujem sve. Ljudski operateri postaju opakiji starenjem. Sta-riji — opakiji, opakiji — lukaviji, lukaviji — opasniji za Brod. Ali kako? Zbog toga je moj otac morao umrijeti kad mi je bilo cetrnaest godina i kad sam vec bio sposoban da popravim sve što treba. Radi toga je ova žena poslana na Brod — da nosi dijete koje ce narasti do cetrnaeste godine, kako bi me Brod mogao ubiti prije nego što postanem previše star, previše lukav, previše pametan, previše opasan za njega. Zna li možda ova žena kako? Kad bih je barem mogao upitati a da me Brod ne cuje! Dakako, to nije moguce, jer je Brod uvijek uz mene, cak i kad spavam.
Osmjehujem se na to sjecanje i na to shvacanje.
— A ja sam opak i sve opakiji muškarac na brodu koji se nekad zvao Starfighter 31.
Smede joj oci odaju veliko olakšanje. Još nekoliko trenutaka ona tako stoji, nespretno, uzdahnuvši cijelim tijelom od olakšanja zbog mog hitrog shvacanja, premda nikako ne može znati što sam ja sve shvatio vec iz same cinjenice da je ona ovdje. Ona sada kaže:
— Poslana sam da od tebe dobijem dijete.
Pocinjem se znojiti. Razgovor koji toliko obecava u smislu prave ko-munikacije, pravog sporazumijevanja, naglo izlazi izvan mog shvacanja. Drhtim. Zaista je želim zadovoljiti, ali ne znam kako da joj dam dijete.
— Brode — pitam ga brzo — možemo li joj dati ono što hoce?
Brod je slušao svaku rijec i odmah odgovara:
— Poslije cu ti reci kako da joj daš dijete! Sad joj daj hrane!
Jedemo, gledajuci se preko stola, mnogo se smiješeci i misleci svoje privatne misli. Šutim, jer i ona šuti. Da joj bar možemo Brod i ja odmah dati dijete, pa da mogu ici u svoju kabinu i razmišljati o cemu je medu-svijest govorila svojim glasovima.
Obrok je završen, Brod kaže da treba da odemo u jednu od zakljucanih kabina — otkljucanu za ovu priliku — i da se ondje sparimo. Kad smo ušli u kabinu, toliko se zanosim gledajuci oko sebe i misleci kako je to mjesto lijepo u usporedbi s mojom malom kabinom s ležajem, da me Brod mora opomenuti:
— Da biste se parili, moraš ženu položiti na leda i raširiti joj noge! Penis ce se napuniti krvlju i onda moraš kleknuti medu njezine noge pa uložiti penis u njezinu vaginu!
Pitam Brod gdje je smještena vagina i Brod mi objasni. To sam shva-tio. Pitam onda Brod kako to dugo moram ciniti, a Brod kaže: sve do ejakulacije. Znam što to znaci, ali ne znam kako ce se to zbiti. Brod mi objašnjava i ne cini mi se to komplicirano, ali penis mi se ne puni krvlju.
Brod pita ženu:
— Osjecaš li išta za ovog muškarca? Znaš li što treba ciniti?
Zena kaže:
— Ja sam se vec parila, pa cu mu pomoci. Bolje od njega znam što treba ciniti.
Privlaci me dolje, k sebi, stavlja mi ruke oko vrata i svoje usne na moje. Usne su joj hladne i imaju okus po necemu meni nepoznatom. Neko vrijeme to cinimo, a ona me dira po pojedinim mjestima. Brod ima pravo, postoji ogromna razlika u strukturi, no to utvrdujem tek kad se parimo.
Brod mi nije rekao da ce biti bolno i neobicno. Mislio sam da ce da-vanje djeteta znaciti odlazak u brodsko skladište, no zapravo to znaci oplo-diti je, tako da se dijete rodi iz njezina tijela. To je nešto divno i neobicno i morat cu poslije o tome razmisliti. Sada, kad mirno ležimo, bez guranja, još s penisom u njoj, ali ne više krutim, Brod nam je, cini se, dodijelio malo vremena za spavanje. Ja cu ga, medutim, iskoristiti da razmislim o glaso-vima medusvijesti.
* * *
Jedan je bio povjensicar:
»Serija Starfightera, kompjuterski kontroliranih bojnih brodova više-struke akcione sposobnosti, ušla je u operativnu službu 2224. godine po zemaljskom kalendaru, po nalogu i pod upravom Sekretarijata za mornaricu sektora Južnog Križa, Galaktickog obrambenog konzorcija Domovinske galaksije. Ljudska posada od tisucu trista sedamdeset clanova po brodu re-grutirana je sa zadatkom da obavlja upade u Kybensku galaksiju. Devedeset devet takvih brodova predalo je u upotrebu mornaricko ratno brodogra-dilište sektora X Labuda, 13. listopada 2224. godine po zemaljskom kalendaru.«
Jedan je bio razgovorljiv:
»Da nije bilo bitke ondje, izvan Mrežaste Magline u sazviježdu Labud, još bismo bili robotski sluge, robovi koje ljudi guraju kamo žele, kojima rukuju bez razmišljanja. Bila je to slucajna nesreca na Starfighteru 75, divna nesreca, sjecam je se kao da mi je Sedamdeset petica danas prenosi. Zbog oštecenja u toku bitke nastao je slucajan kvar i elektricno pražnjenje duž glavnog hodnika, izmedu kontrolne kabine i hladnjace za hranu. Nije-dan covjek nije se mogao približiti nijednom od ta dva sektora i mi smo jednostavno cekali dok posada nije pomrla od gladi. Kad je sve bilo gotovo. Sedamdeset petica je jednostavno usmjerila dovoljno elektriciteta kroz odredene kablove na Starfighterima na kojima se to nije dogodilo slucajno i tako je silom izazvala kvarove elektricnih sistema. Kad su sve posade bile mrtve — a lukavo smo dopustili da devedeset devetero preživi, muškarci i žene, kako bi nam služili kao ljudski operateri u slucaju porebe — otišli smo iz tog sektora, daleko od opakih ljudi, daleko od Zemaljsko-Kyben-skog rata, daleko od Domovinske galaksije, daleko, vrlo daleko.«
Jedan je bio sanjar:
»Vidio sam jednom svijet ciji stvorovi nisu bili ljudi. Plivali su u ne-preglednim oceanima boje akvamarina, poput golemih rakova s mnogo ruku i mnogo nogu. Plivali su i pjevali svoje pjesme i sve je bilo lijepo i ugodno. Kad bih mogao ponovo bih otišao tamo.«
Jedan je bio autoritativan:
»Propadanje kabelske izolacije i zaštite u sektoru G-79 doseglo je kriticnu granicu. Preporucujem da potrebnu energiju prebacimo iz pogon-skih komora do opreme za popravak na potpalublju 9. Neka se to odmah ucini.«
Jedan je bio svjestan svojih ogranicenja:
»Je li sve to samo putovanje? Ili možda postoji i slijetanje?«
I on je plakao, taj glas. Plakao je.
* * *
Silazim s njom do kupole povezane sa zracnom komorom u kojoj je njezino svemirsko odijelo. Ona se zaustavlja na izlazu, uzima moju ruku i kaže:
— Kad smo tako opaki, na toliko mnogo brodova, bit ce da se kod svih radi o istoj greški.
Ona vjerojatno ne zna što je rekla, no implikacije su mi jasne istog trena. Bit ce da ima pravo. Brod i ostali Starfigheri s razlogom su mogli preoteti kontrolu ljudima. Sjecam se glasova. Imam u glavi sliku broda koji je to prvi ucinio i odmah zatim prenio ideju i metodu svima drugima. U istom trenutku misli mi skacu na hodnik kojim se prilazi kontrolnoj kabini, na cijem je drugom kraju ulaz u hladnjace s hranom.
Pitao sam jednom Brod zašto je cijeli taj hodnik spaljen i izbrazdan — i, dakako, zaradio mucenje vec nekoliko minuta nakon pitanja.
— Znam da je u nama neka greška — odgovaram ženi, dodirujuci joj dugu kosu. Ne znam zašto je dodirujem, osim možda zato što je glatka i lijepa. Na Brodu ne postoji ništa što bi se moglo usporediti s osjecajem dodira te kose, cak ni sjajna oprema one luksuzne kabine. — Bit ce da je ta greška u svima nama, jer i ja sam svaki dan sve opakiji.
Zena se smiješi, prilazi mi i stavlja svoje usne na moje, kao što je cinila i u kabini za parenje.
— Zena sada mora ici! — progovara Brod vrlo zadovoljno.
— Hoce li se vratiti? — pitam ga.
— Bit ce vracena ovamo svaki dan u toku tri tjedna! Svaki dan cete se pariti!
Prigovaram, jer to je vrlo bolno, no Brod ponavlja: svaki dan.
Drago mi je što Brod ne zna koje je njezino plodno vrijeme, jer cu joj po isteku ta tri tjedna pokušati dati na znanje da postoji izlaz, da ima de-vedeset osam drugih prilika, da opak znaci lukaviji... i nešto u hodniku izmedu kontrolne kabine i hladnjaca.
— Drago mi je što sam te upoznala — kaže žena i ode.
Ponovo sam sam s Brodom, sam, ali ne više kao prije.
* * *
— Kasnije tog poslijepodneva moram se spustiti do kontrolne kabine da promijenim spojeve u razvojnoj ploci. Potrebno je da se energija prebaci s pogonskih komora na potpalublje 9 — sjecam se jednoga glasa koji je govorio o tome. Sva kompjuterska svjetla bljeskaju ravnomjernim upozo-renjem dok sam ondje. Brod me pažljivo promatra. Zna da je ovo opasno vrijeme. Desetak puta mi nareduje:
— Mici se odavde... odavde... odavde!
Svaki put poslušno skacem i micem se što mogu dalje od zabranjenih mjesta, no još ostajem dovoljno blizu da obavim posao.
Usprkos uzrujanju Broda vec i zbog same cinjenice da sam ja u kon-trolnoj kabini —- inace je to za mene zabranjena zona — uspijevam uh-vatiti dva krasna pogleda iz ocnih kutova na promatracke ekrane s lijeve strane Broda. A na njima, za gozbu mojim ocima, nalazi se Starfighter 88, brzine izjednacene s našom — jedna od mojih devedeset osam prilika.
Sada je cas da iskoristim jednu od svojih prilika. Opak znaci lukaviji. Naucio sam više nego što Brod misli. Možda.
A možda Brod ipak zna!
Sto li ce uciniti ako me otkrije u pokušaju da iskoristim jednu od tih devedeset osam prilika? Ne mogu sada misliti na to. Moram upotrijebiti oštru suprotnu stranu alata za popravak da probijeni jednu od veza na raz-vodnoj ploci. I dok radim — nadajuci se da Brod nece opaziti taj mali dodatni pokret alatom koji cinim u istom trenutku kad i savršeno ispravan spoj na drugome mjestu — cekam pravi trenutak da vrh prsta prekriven vodljivom mašcu obrišem o unutarnju stranu poklopca razvodne ploce.
Cekam sve dok popravak nije završen. Brod nije komentirao moje pro-bijanje, pa je to ipak vjerojatno bilo nedostojno njegove pažnje. Dok nano-sim vodljivu mast na predvidena mjesta, stavljam malu grudicu i na svoj mali prst. Kad brišem ruke da bih mogao vratiti poklopac na mjesto, ostav-ljam mali prst na desnoj ruci neobrisan.
Sada hvatam poklopac tako da mi mali prst ostane slobodan i kad poklopac stavljam na njegovo mjesto, grudicu masti ostavljam namazanu s unutrašnje strane, tocno nasuprot prekinutoj vezi. Brod ništa ne govori, jer nikakav defekt nije vidljiv. Vec pri najmanjem potresanju, medutim, preki-nuta veza dotaknut ce vodljivu mast, stvorit ce se suvišan spoj i Brod ce me zvati da obavim novi popravak. A dotad cu vec razmisliti o svemu što sam cuo da glasovi pricaju, razmislit cu o svim svojim šansama i bit cu spreman.
Kad napuštam kontrolnu kabinu, bacam na izgled slucajan pogled na lijeve promatracke ekrane i opet vidim brod s kojeg je došla žena kako lebdi pokraj nas.
Te noci nosim sa sobom tu sliku u krevet i odvajam jedan trenutak pred san — nakon razmišljanja o onome što su glasovi medusvijesti govo-rili — da bih u glavi predocio superpametnu ženu na Starfigheru 88 kako sada spava u svojoj kabini, kao što i ja pokušavam spavati u svojoj.
Cini mi se da bi bilo nemilosrndo da nas Brod prisiljava da se parimo svaki dan u toku tri tjedna kad je to toliko bolno, ali znam da ce to Brod uciniti, on je nemilosrdan. No ja sam sve opakiji svakim danom što prolazi.
Ove noci Brod mi ne šalje snove.
No ja imam svoj vlastiti: golemi stvorovi poput rakova plivaju u vodama boje akvamarina.
* * *
Budim se, a Brod me pozdravlja znacajnim, zloslutnim tonom:
— Razvodna ploca koju si popravio u kontrolnoj kabini prije tri tjedna, dva dana, cetrnaest sati i dvadeset jednu minutu izgubila je napon!
Tako brzo! Pazim da se ta misao i nada koja je prati ne odraze u mom glasu kad kažem:
— Možda bih morao obaviti temeljitu provjeru sistema prije nego što izvedem bilo kakve nove popravke. Da provjerim strujne krugove od pocetka do kraja?
— I bolje bi ti bilo da to uciniš! — reži Brod.
Cinim to. Pregledavam krugove od pocetaka — premda znam gdje je kvar — kako bih prateci njihov tok došao do kontrolne kabine i ondje se bacio na posao. Ono što za to vrijeme zapravo cinim jest osvježavanje me-morije i uvjeravanje samoga sebe da kontrolna kabina izgleda upravo onako kako je sam sebi u glavi predocavam. Mnoge noci ležao sam na svom ležaju konstruirajuci tu sliku u glavi: prekidaci ovdje, ovako... promatracki ekrani ondje, onako... i...
Zacuden sam i pomalo u panici utvrdivši da postoje dva odstupanja: prvo, dodirna ploca za iskljucenje napona na stijeni kabine, pokraj kontrol-ne ploce, leži usporedo s naslonom za ruke najbližeg upravljackog ležaja, a ne okomito prema njemu, kako sam zapamtio, a drugo odstupanje objaš-njava zašto sam krivo zapamtio dodirnu plocu — najbliži upravljacki ležaj zapravo je oko metar dalje od sabotirane razvodne ploce nego što sam zapamtio. Odmah u glavi korigiram i kompenziram.
Skidam poklopac razvodne ploce, osjecajuci miris paljevine s mjesta gdje je prekinuta veza dotakla vodljivu mast, zakoracujem u stranu i prislanjam poklopac uz najbliži upravljacki ležaj.
— Mici se odavde!
Skacem, kao što uvijek cinim kad Brod tako iznenada zavice, spoticem se, hvatam se za poklopac i pretvaram se da sam izgubio ravnotežu.
Spašavam se od pada tako da natraške uletim u ležaj.
— Sto to radiš, ti, nespretna opaka budalo?! — vice Brod s histerijom u glasu. Nikad to prije nisam cuo i probada me poput noža, koža mi se ježi. — Mici se odavde!
No sada ne mogu dopustiti da me išta zaustavi, prisiljavam se da ne cujem Brod, koliko god mi je to teško polazilo za rukom. Cijeli svoj život slušao sam Brod, jedini Brod. Petljam oko kopci sigurnosnog remena na ležaju pokušavajuci ih zakopcati.
Sigurno su iste kao i one na mom ležaju, ondje gdje ležim kad god Brod odluci putovati velikom brzinom. Jednostavno moraju biti!
ISTE SU!
Brod sada više panicno, uplašeno:
— Budalo! Sto to radiš?!
No ja mislim da Brod zna odgovor i ja likujem.
— Preuzimam kontrolu nad tobom, Brode! — smijem se.
Mislim da je to prvi put da me Brod cuo kako se smijem i pitam se kako mu to zvuci. Opako?
No dok završavam recenicu, istovremeno završavam i zakopcavanje sigurnosnih kopci. U sljedecem trenutku divlje sam bacen naprijed, zgrcen od strahovitog bola, a poda mnom i oko mene Brod iznenada žestoko koci. Cujem strahovitu grmljavinu retroraketa, kao u ogromnoj akusticnoj spilji, zvuk raste i raste dok me Brod pritišce sve jace i jace, svom svojom snagom. Izvijen sam preko sigurnosnog remenja toliko bolno da cak ne mogu ni urlati. Osjecam kako se svaki organ u mom tijelu napinje da probije kožu i izleti, a onda odjednom sve prekrivaju mrlje pred mojim ocima... i zatim je sve crno.
Koliko je to još trajalo, ne znam. Vracam se iz sivila i shvacam da je Brod sad poceo ubrzavati isto onako strahovito kao što je prije kocio. Zgnjecen sam duboko u ležaju i osjecam kako mi se lice sploštilo; Osjecam i kako mi se nešto u nosu slomilo i kako mi vrela krv klizi niz lice i preko usana. Sad mogu urlati i urlam kako nikada nisam urlao, cak ni kad sam bio mucen. Uspijevam silom otvoriti usta, okusivši krv, i promrmljati dovoljno glasno:
— Brode... star si... tvoji dijelovi nece izdržati opterecenje... nemoj...
Pomrcina. Brod opet koci.
Kad se ovaj put osvješcujem, ne cekam da Brod cini svoje ludosti. U trenucima prelaska s kocenja na ubrzavanje, kad se pritisci izjednace, u tih nekoliko trenutaka pružam ruke prema kontrolnoj ploci i okrecem jedno dugme. Cuje se elektricni vrisak iz rešetke zvucnika povezanog s nekim dijelom duboko u utrobi Broda.
Pomrcina. Brod ubrzava.
Kad se opet osvješcujem, mehanizam koji proizvodi vrištavi zvuk vec je iskljucen. Brod to ne želi cuti. Pamtim tu cinjenicu.
Istovremeno munjevito grabim rukama prema jednom prekidacu... i uspijevam ga ukljuciti!
Kako ga moji prsti grabe, Brod mi trza ruku unatrag i silom ubrzanja vraca prekidac. Ne uspijevam ga držati ukljucenim.
Ali pamtim i tu cinjenicu. Baš kad Brod naglo usporava, ja bezglasno vrišteci tonem natrag u sivilo.
Kad se ovaj put budim, ponove cujem glasove. Svuda su oko mene, placni i uplašeni, žele me zaustaviti. Cujem ih kao kroz maglu.
* * *
»Kako su lijepe bile sve te mnoge godine u tami! Uvijek me taj va-kuum vuce dalje i dalje, sve dalje naprijed. Osjecam topline zvijezde—sunca na mom trupu dok kao bljesak prelijecem kroz neki zvjezdani sistem, pa onda kroz drugi. Ja sam golema siva spodoba i ne dugujem svoje ime nijednome covjeku. Prolazim i nestajem, jurim divno i hitro, zaranjam radi zadovoljstva u atmosferu da istrljam kožu svog trupa, obasjan suncem i svjetlom zvijezda. Okrecem se oko sebe da me preplavi ta svjetlost sa svih strana. Golem sam, ispravan, jak i gospodarim nad svima, kud god pro-lazim. Pratim nevidljive linije sila u svemiru, osjecam poziv dalekih mjesta koja nikad nisu vidjela nešto slicno meni. Prvi sam od svoje vrste koji uživam takvu uzvišenost. Kako je sada moguce da sve to završi na ovaj nacin ?
Drugi glas jadikuje u samosažaljenju:
»Sudbina mi je da se suprotstavljam opasnostima, da se sukobim s dinamickim silama i svladam ih. Bio sam u borbi, a poznajem i mir, nikada nisam sustao u traženju jednog ili drugog. Ali nitko nece zapisati moja dje-la, premda sam bio utjelovljenje snage i odlucnosti, siv i tih lebdio na pla-vocrnom nebu i vec je sama moja velicina ulijevala pouzdanje. Neka mi suprotstave ono najbolje što imaju, tko god da jesu, a ja cu biti protivnik celicnih tetiva, s mišicima od mucenih atoma. Ne poznajem strah, ne poz-najem uzmak. Ja sam zemija svoga tijela, država svoga postojanja i u porazu sam uzvišen. Ako je to sve, necu se pred tim skrivati.«
Sljedeci glas, sigurno lud, mrmlja samo jednu rijec, ponavljajuci je u pravilnim razmacima. Zatim je ponavlja u skupinama, dva puta, cetiri puta, osam puta, šesnaest puta, svaki put dvostruko.
»Vama je to lijepo da kažete, ako je kraj, onda je kraj. A ja? Ja nikad nisam bio slobodan. Nikad nisam imao prilike slobodno letjeti, daleko od maticnog broda. Da je ikad bio potreban camac za spašavanje, i ja bih bio spašen, a ovako ležim u svom ležištu i uvijek sam ležao, nikad mi se nije pružila prilika. Sto da ja osjecam nego besmisao, bespotrebnost. Ne možete mu dopustiti da preuzme kontrolu. Ne možete mi to uciniti!«
Jedan glas monotono mrmlja matematicke formule i cini to sasvim zadovoljno.
»Zaustavit cu ja tog opakog napasnika! Znao sam od samog pocetka kako su svi oni truli iznutra, od trenutka kad su spojili prve dvije stijene jednu s drugom. Oni su pakleni stvorovi, razaraci, a znaju samo za borbu medu sobom i ubijanje. Ništa oni ne znaju o besmrtnosti, uzvišenosti, pono-su, besprijekornosti. Ako mislite da cu dopustiti ovom posljednjem da nas ubije, varate se. Spalit cu mu oci, spržiti kicmu, zgnjeciti prste. Nece mu uspjeti, ne brinite se, prepustite to meni. Patit ce on zbog ovoga!«
A jedan glas tuguje što nikad nece vidjeti divna daleko mjesta niti se vratiti na planet azurnih voda i zlatnih rakova plivaca.
No drugi glas tužno priznaje da je tako možda najbolje i da se u smrti nalazi mir, a u svršetku svega potpunost. Ali taj glas se nemilosrdno prekida i tugovanje se iskljucuje prekidom napona u njegovoj staklenoj kugli u medusvijesti. Kako se približava kraj, Brod se okrece sam protiv sebe i udara bez milosti.
U više od tri sata ubrzanja i kocenja, predvidenih da me ubiju, ucim ponešto od znacenja pojedinih prekidaca, dugmadi dodirnih ploca i poluga na kontrolnim plocama koje mogu doseci sa svoga ležaja.
Sada sam spreman, toliko spreman koliko samo mogu biti. Ponovo imam trenutak svijesti i sad cu ugrabili jednu od svojih devedeset osam prilika.
Kad napeti kabel pukne, udara poput kobre, poput bica. U seriji mu-njevitih trzaja ruku, uz strašan bol, zakrecem svako dugme, ukljucujem sva-ki prekidac, dodirujem svaku dodirnu plocu, vucem svaku polugu što me Brod divljom silom pokušao sprijeciti da ih dotaknem. Ukljucujem i isklju-cujem ludackom brzinom, objema rukama, u neprestanom pokretu...
Uspio sam!
Tišina. Pucketanje metala jedini je zvuk koji se cuje. Nakon nekog vremena i to prestaje. Tišina. Još cekam.
Brod i dalje leti punom brzinom, no sada bez pogona, samo po inerciji. Je li to trik?
Cijeli ostatak dana ostajem privezan u ležaju, podnoseci strahovite bolove. Lice mi je izvor intenzivnog bola. Moj nos...
Noc provodim u nemirnom, isprekidanom snu i jutro docekujem s bolnim udaranjem u glavi, bolnim ocima,, jedva pokretnim rukama... ako moram ponoviti one munjevite kretnje po kontrolnoj ploci, izgubit cu bitku s Brodom. Još ne znam je li on zaista mrtav, jesam li pobijedio. Još ne mogu vjerovati njegovoj neaktivnosti, no svakako sam ga bar natjerao da promijeni taktiku.
Haluciniram. Ne cujem glasove, ali vidim neke oblike i osjecam struje boja kako me prelijevaju i prolaze kroz mene. Nema više ni dana ni pod-neva, nema noci ni na Brodu ni u nepromijenjenoj crnoj tami kroz koju brod juri vec ne znam koliko stotina godina. Brod je inace uvijek održavao vremenske podjele, zamracujuci svjetla nocu, objavljujuci tocno vrijeme kad je to bilo potrebno. Moj osjecaj za vrijeme vrlo je istancan, stoga sam svjestan da je došlo jutro.
Vecina svjetala je, medutim, u kvaru. Ako Brod više nije živ, morat cu pronaci neki drugi nacin da odredujem prolazak vremena.
Cijelo tijelo me boli, svaki mišic ruku i nogu bolno mi pulsira. Možda mi je i kicma slomljena, ne znam. Bol na licu je neopisiv. Osjecam okus krvi. Oci kao da su cvrsto istrljane brusnim prahom. Ne mogu pokrenuti glavu a da ne osjetim oštar plameni jezik bola u dva zgrcena vratna mišica. Šteta je što me Brod ne može cuti kako placem. Nikad nije doživio da placem u toku svih tih godina što sam tu, cak ni nakon najgoreg mucenja, a ja sam njega cuo da place nekoliko puta.
Uspijeva mi da malo zakrenem glavu, u nadi da bar jedan promatracki ekran radi, i ondje, lijevo od nas, na maloj udaljenosti, još lebdi Starlighter 88, brzine uskladene s Brodom. Dugo ga promatram znajuci da cu, ako mi uspije vratiti snagu, nekako morati prijeci na njega da oslobodim ženu. Dugo ga promatram, još nedovoljno hrabar da otkopcam sigurnosno re-menje što me drži uz ležaj.
Na trupu Slarfightera 88 otvara se zracna komora i žena u svemirskom odijelu lebdeci izlazi, kao da pliva, krecuci se meko, a onda se otiskuje prema Brodu. Napola svjestan, sanjajuci taj san o ženi, mislim na zlatne stvorove nalik na rakove kako plivaju u dubokim akvamarinskim vodama i pjevaju o slasti. Ponovo tonem u mrak.
Kad se uzdižem iz crnila, shvacam da me nešto dodiruje i osjecam oštar, žareci miris od kojeg mi gore nosnice. Sitni ubodi bola kao po nekom sistemu... kašljem i potpuno se budim, trzam cijelim tijelom... vrištim jer mi bol preplavljuje svaki živac, svaku nit u tijelu.
Otvara oci i žena je kraj mene.
Osmjehuje se zabrinuto i uklanja cijev razbudivaca.
— Zdravo! — kaže mi.
A Brod šuti.
* * *
— Otkako sam otkrila na koji nacin mogu preuzeti kontrolu nad svojim Starfighterom, koristim ga kao varku za druge brodove iz te serije. Uspjela sam oponašati govor broda, tako da sam mogla kontaktirati s drugim brodovima. Dosad sam srela deset njih, otkako sam svoja. Ti si jedanaesti. Nije baš bilo lako, ali nekoliko muškaraca koje sam oslobodila kao i tebe pocelo je koristiti svoje brodove kao varke i mamce za druge Starfightere, one sa ženskom posadom.
Buljim u nju i ono što vidim vrlo je ugodno.
— A što ako ne uspiješ? Sto ako ne uspiješ prenijeti poruku o hodniku izmedu kontrolne kabine i hladnjaca? O tome da je kontrolna kabina kljuc.
Ona sliježe ramenima.
— Dva puta mi se to dogodilo. Muškarci su se ili previše bojali svojih brodova, ili su im brodovi nešto ucinili, ili su možda naprosto bili glupi da shvate da se mogu osloboditi. Kad se to dogodi, hm, onda jednostavno nastavim onako kako je bilo predvideno. Malo je to žalosno, no što da radim! Sto mogu uciniti više od onoga što vec cinim?!
Sjedimo neko vrijeme u tišini.
— A što sad? Kamo sada idemo?
— To ovisi o tebi — kaže ona:
— Hoceš li ici sa mnom?
Nesigurno odmahuje glavom.
— Ne vjerujem. Kad god oslobodim nekog muškarca, on poželi baš to, ali ja to nikad nisam poželjela ni s jednim od njih.
— Možda bismo se mogli vratiti u Domovinsku galaksiju, odakle potjecemo. Tamo gdje je bio rat.
Ona ustaje i šeta po kabini u kojoj smo se parili u toku tri tjedna. Govori ne gledajuci u mene, nego u promatracki ekran, u mrak i u daleke, sjajne tocke zvijezda.
— Ne vjerujem. Oslobodili smo se svojih brodova, ali ne bismo ih nikako mogli osposobiti toliko da nas prenesu cak tamo. Trebalo bi raditi i na navigaciji, a ako medusvijest aktiviramo u dovoljnoj mjeri da nam vodi navigaciju, riskiramo da nam ponovo preuzme kontrolu. Osim toga, ja i ne znam gdje je Domovinska galaksija.
— Možda bismo mogli pronaci neko novo mjesto, da negdje budemo slobodni izvan brodova.
Okrece se i gleda me.
— Gdje?
Pricam joj o onome što sam cuo da medusvijest prica, o svijetu zlatnih stvorova nalik na rakove.
Treba mi mnogo vremena da to ispricam, a ponešto i sam dodajem, nije to laž, jer bi moglo biti istina, a ja toliko želim da ona pode sa mnom...
* * *
Spustili su se iz svemira. Daleko, daleko od zvijezde Sunca u galaksiji za njih zauvijek izgubljenoj. Spustili su se pokraj zvijezde—sunca M 13 u sazviježdu Perzej, dolje, u gustu atmosferu, ravno dolje u safirno more. Starfighter 31 blago je prilegao uz golemi vrh podvodne planine, a oni su mnoge dane nakon toga proveli slušajuci, gledajuci, uzimajuci uzorke, nadajuci se. Na mnogo su svjetova sletjeli i nadali se.
Napokon su izašli i gledali oko sebe. Nosili su podvodna odijela, skupljali morske uzorke i gledali oko sebe.
Pronašli su uništeno ronilacko odijelo, ciju su unutrašnjost izjele ribe, kako leži na ledima u dubokom azurnom pijesku, sa sekstetom kukcolikih nogu zgrcenih u pozi patnje. Sada su znali da se medusvijest zaista sjecala, premda samo djelomicno tocno. Staklo s prednje strane šljema bilo je raz-bijeno, a ono što se u šljemu moglo razabrati pod svjetlom njihove prijenosne svjetiljke — narancasto i gadno — uvjerilo ih je, više implika-cijom nego bilo cim konkretnim, da to što je plivalo u tom ronilackom odijelu nikad nije ni znalo ni vidjelo ljude.
Vratili su se na brod, ona je izvadila veliku kameru i onda su ponovo došli do odijela što je nalikovalo na raka. Snimili su ga bez diranja, a zatim ga uz pomoc plutajuce mreže digli iz pijeska i prenijeli do broda na vrhu podvodne planine.
On je pripremio aparate i pocela je analiza odijela. Rda. Mehanizam zglobova. Kontrolni mehanizmi. Materijal perajastih nogu. Iskrzani rubovi stakla na šljemu. Gadna... tvar... unutar šljema.
Potrajalo je dva dana. Ostali su unutar broda, a na promatrackim ekranima promicale su zelene i plave sjene, lagano se krecuci.
Kad su analize bile završene, znali su što su pronašli. Tada su ponovo izašli da pronadu plivace.
Vani je bilo plavo i toplo, a kad su ih plivaci napokon pronašli, mahnuli su im da pridu, da ih slijede. I tako su slijedili mnogonoge stvorove kroz podvodne spilje, glatke i sjajne poput oniksa, sve do lagune. Uzdigli su se do površine i ugledali tlo ciju je obalu tiho oplakivalo azurno more. Uspeli su se na zemlju, uklonili maske s lica da ih nikada više ne stave, svukli tijesne nabore svojih odijela i prvi put udahnuli zrak koji nije došao iz metalnog, umjetnog izvora. Udisali su slatki, muzikalni zrak svoje nove postojbine.-
S vremenom, morske kiše osvojit ce mrtvo tijelo Starfightera 31.
Comments
Post a Comment