Penzioner
Svakog jutra ustajem u 9 sati — to je moje vrijeme — stanem pred ogledalo i kažem sam sebi: »Dobro jutro, moj gospodine!«
Tako počinje moj dan.
Za jutarnje uređivanje i doručak treba mi jedan sat. Točno u 10 sati izlazim iz kuće. Do podneva je moje vrijeme pažljivo raspoređeno.
Svakog dana iznova zaključujem: »Za mene kao stručnjaka za niskogradnje i bušenja pakao se pretvorio u pravi raj!«
No, o tome poslije.
Ručam uvijek u »Platinhofu«, najboljem lokalu u gradu. Otkako me osoblje upoznalo, poslužuje me s posebnom pažnjom.
Poslije podne sam slobodan. Ljeti obično odlazim na kupanje, a zimi na klizalište. Rado bih i na skijanje, ali u blizini nema terena a putovati nekamo dalje ne mogu jer svakog prijepodneva moram posvršavati svoje poslove.
Ah, da — moram reći da imam 28 godina i da sam penzioner. Na tome mi, dakako, mnogi zavide.
Neoženjen sam i ne namjeravam se ženiti premda mnoge djevojke trče za mnom — slovim kao dobra prilika, ali ne dam se upecati.
Nikad nisam mislio da će mi jednom — i to tako brzo — biti tako dobro u životu.
Odrastao sam u siromašnoj obitelji. Moji roditelji gotovo da i nisu znali što je radost u životu. Majka mi je umrla vrlo rano, a otac nedugo poslije nje.
Neki dalji rođak plaćao je moje školovanje, ali je ubrzo nakon mog upisa na sveučilište poslovno propao. Dakako, nestalo je i novca predviđenog za mene te sam za vrijeme studija bio više gladan nego sit. Bio sam strašno mršav — djevojke su me gledale sa sažaljenjem, nisam im se usudio ni približiti, a liječnici su se međusobno kladili o mom zdravlju i bili su razočarani otkrivajući da unatoč svemu ipak nemam tuberkolozu.
Zapravo, i sam se čudim svome zdravlju.
U početku sam studirao povijest književnosti. Povremeno sam radio u nekom građevnom poduzeću da bih zaradio bar nešto za hranu.
Pošteno rečeno, nisam im bio koristan. Ispadale su mi cigle iz ruku, a jednog sam dana pao sa skele kad mi je neki zidar — da me namagarči — pokazao pticu.
Nisam se ozlijedio, ali me poslovođa dobro izgrdio. »Pokupi svoje stvari i gubi se odavde!«, rekao mi je na kraju. »Bar se više nećemo morati bojati da nekome padneš i na glavu!«
Otada sam se zapošljavao samo još na zemljanim radovima. Za divno čudo, kopanje mi je polazilo za rukom brže i bolje nego mnogima snažnijim od mene.
Osjećao sam neki »unutrašnji zov dubine« — to mi je, očito, pomagalo. Razmišljao sam o tome i ubrzo donio ispravan zaključak: prešao sam na visoku tehničku školu i postao specijalist za niskogradnje i bušenja.
Otada mi je sve bolje polazilo za rukom. Pet godina sam studirao, četiri radio, a već sam godinu dana penzioner.
Svakog prijepodneva skupljam svoje penzije.
Počinjem u ponedjeljak sa crkvom. »Tako je najpravednije«, kažem sam sebi. Nedjeljom vjernici u crkvi ostavljaju mnogo novca, pa je ponedjeljak najpogodniji dan da podignem svoju penziju.
Odlazim, dakle, u župni ured, čavrljam s blagajnikom, hvalim župnika.
Budući da je župni ured blizu »Platinhofa« u kojem objedujem, ponedjeljkom prije podne imam, zapravo, mnogo vremena.
Utorkom primam državnu penziju. Uvjetovano je to propisom o primanju stranaka, u kojem se kaže da se državne penzije moraju podizati utorkom. Blagajna je u drugom dijelu grada i moram požuriti da bih stigao na objed. Nerado uzimam taksi. Svoje prijepodnevne obaveze smatram, naime, kombinacijom poslovne nužnosti i sportske rekreacije. Ne želim, razumije se, da mi se srce osali već u 28. godini.
Srijedom dobivam sindikalnu penziju, u četvrtak su na redu poduzetnici, u petak pravnici, a subotom se odmaram. Nedjelje provodim izvan grada u društvu svoje prijateljice.
Penzije primam i od mnogih drugih ustanova: od vatrogasaca, gimnastičkog saveza, ministarstva vojske, udruženja liječnika, saveza poljoprivrednika, društva ronilaca itd. No, oni mi plaćaju mjesečno ili godišnje; mnogi, dapače, šalju novac po svojim dostavljačima.
Kad sam odlučio da se posvetim niskogradnjama i bušenju, nisam ni slutio koliku će mi sreću to donijeti.
Nisam hvalisav i priznajem: leguru 08/42 otkrio sam posve slučajno.
Nemalo sam se i sam iznenadio spoznavši da su moja svrdla za duboka bušenja dvadesetak puta tvrđa i bolja od do tada najtvrđih i najboljih. Moja su svrdla tonula u utrobu zemlje poput raketa. Bila je to senzacija. Svi veliki listovi poslali su posebne izvjestitelje da prate pokusna bušenja novim svrdlima. Manji listovi propali su zato što nisu poslali svoje izvjestitelje.
Razumije se, poput svih tehničara i ja sam bio ateist. Nebo i pakao — što se to mene tiče? Jednog dana, međutim, kad sam dao da se izvuče svrdlo — bili smo doprli upravo do dubine od pet tisuća kilometara — začuo se iz bušotine neki mukli žamor.
Nagnuo sam se nad bušotinu. Uto mi neki momak skoči gotovo u lice. Bio je sav odjeven u crno, a za njim su iz bušotine neprestano izlazili drugi njemu slični.
Prigovaralo mi se poslije da nisam proučio upute za duboka bušenja, ali za to nije bilo ni najmanje osnove.
Kao što spomenuh, cijelo vrijeme mog studija matematika i gladovanje neprekidno su me pratili. Unatoč tome solidno sam svladao sve stručne predmete i dobro sam znao: upute predviđaju sve moguće slučajeve nesreće i nezgode; postoje propisi o postupcima prilikom izbijanja vatre, potresa, eksplozije, pojave vode ili opasnosti od zaraze.
Nijednim pasusom — pa čak nijednom riječju — nije ukazano na to što da se radi u slučaju kakav se dogodio meni.
Danas je drukčije. Kažu: svako iskustvo se plaća. Uistinu, moje bivše poduzeće donijelo je poslije odgovarajuće propise. Istodobno je i država donijela opću zabranu: ne smije se više bušiti dublje od tri tisuće kilometara.
Čim mi se, dakle, to dogodilo, pojurio sam u svoj ured i u uputama grozničavo tražio rješenje ili barem naznaku za rješenje problema. Napolju su bića odjevena u crno i dalje izlazila iz bušotine. Što, za ime svega, da poduzmem?
Nekoliko baraka u kojima su spavali naši radnici nije moglo primiti ni desetinu tih u crno odjevenih što su izmilili iz bušotine!
Mogao bih o tome pripovijedati štošta. No, obavezao sam se da ću šutjeti, pa sam tako i postao penzioner u svojoj 28. godini.
One noći telefonom sam razgovarao sa svim vladarima ovog svijeta.
Kako li je to bilo uzbudljivo!
A u crno odjeveni mangupi sjedili su u barakama, šetali naokolo, pušili, psovali, cerekali se, kartali, tražili rakiju i pivo. Da nisam zapovijedio da se svrdlo ponovno spusti u bušotinu, tko zna koliko bih ih još izašlo iz dubine.
Moje poduzeće prvo je shvatilo ozbiljnost situacije. »Zatvorite bušotinu!« — naredio je glavni direktor. Zatim se raspitivao da li među izašlima ima i bivših dioničara našeg poduzeća. Spomenuo sam mu broj onih koje sam prepoznao i dodao da su među njima i tri pokojna rukovodioca našeg poduzeća.
Tek što to rekoh, iz telefonske slušalice začu se neobičan zvuk, sličan onome što nastaje pri pucanju prenapete žice. Moje poduzeće trebalo je potom novog generalnog direktora.
U toku noći dežurni s bušotine izvijestio me da sada svrdlo guraju odozdo i da krajnjim naporom — strojevi su radili punom snagom! — uspijeva spriječiti da ga ti u crno odjeveni ne izbace uvis.
Pošao sam osobno pogledati što se događa. Uistinu, svrdlo je podrhtavalo pod silnim pritiskom; odozdo se čulo neobično komešanje.
Nagnuh se niže i razaznah dobro poznat glas. »Otvorite bušotinu!«, vikao je taj glas.
»Ta malo prije ste mi telefonom naredili da zatvorim bušotinu!«, odgovorih.
On je, međutim, odozdo i dalje navaljivao da otvorim bušotinu. Nudio mi je zauzvrat i velike svote novca.
Vratio sam se u svoj ured, odredio da još deset radnika dežura na bušotini i da pazi da svrdlo ne bude izgurano uvis i proklinjao sam svoj smisao za pronalaske, koji me, eto, doveo u tu nezavidnu situaciju.
Prvi pametan savjet kako da sebi pomognem dobio sam iz Rima.
Tamo sam, naime, poslao ovaj brzojav: »Bušotinom otvorila — pakao — trojica papa pobjegla — što da radimo?«
Rim je najprije odgovorio pitanjem: »Iz kojeg su razdoblja pape?«
Pošto se osobno raspitah, odgovorih da su dvojica iz srednjeg a jedan iz novog vijeka.
Na to mi je Rim kratko i jasno naznačio kako da riješim problem: »Pape su varalice — vratite ih natrag — vama nudimo penziju«.
Na sličan sam način još iste noći ugovore o penziji sklopio s ostalim zainteresiranim ustanovama.
Budućnost mi je time bila osigurana.
Moje poduzeće obavijestio je ministra unutrašnjih poslova, on ministra vojske. Sutradan su brodovi blokirali prilaz morem, a s kopna su se našem radilištu približili tenkovi. Istodobno su nebo prekrili avioni i izbacili tri puka najbolje izvježbanih padobranaca.
Kakav je to bio spektakl — to bacanje crno odjevenih mangupa u bušotinu! Kako su to padobranci spretno radili! Bili su ustinu sjajni!
Hvatali su jednog za drugim i — puf! — u visokom luku bacali u bušotinu da se sve pušilo; bujice psovki ništa nisu pomagale tim crnim vragovima. Puna dva tjedna vojnici su radili dok ne bi pali od umora — u međuvremenu su ih tri puta zamijenili drugi.
Kad je i posljednji stanovnik pakla vraćen u dubinu, zatvorili smo bušotinu i pokrili je debelim slojem betona.
Moje poduzeće poslalo mi je pismenu zahvalnicu kakvu nije dobio čak nijedan generalni direktor. Mnoge druge ustanove i poduzeća također su mi zahvalili na sličan način. Penzioniran sam u 28. godini. Ne mogu li, dakle, s punim pravom reći da je za mene kao stručnjaka za niskogradnje i bušotine pakao postao pravi pravcati raj?
Prije podne skupljam svoje penzije, a poslije podne radim što želim. Može li itko od svog zvanja tražiti više?
Comments
Post a Comment