Skip to main content

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem


INVAZIJA S ALDEBARANA





Dogodilo se to nedavno — cini mi se zapravo kao da je bilo jucer. Dvojica stanovnika Aldebarana, pripadnika rase obdarene razumom, koja ce biti otkrivena 2685. godine i koju ce Neirarch (Linne 30. stoljeca) klasificirati kao »grupu coelestiaca« u rodu »megalopterygia« — ukratko: dvojica predstavnika roda »megalopleryx ambigua flirx«, koje je Vrhovna skupština Aldebarana poslala da prouce mogucnosti za koloniziranje planete u podrucju VI parcijalne periferijske tekucine (PPT) — najprije su se spustili na Jupiter, gdje su uzeli uzorke njegova tla. Uvjerivši se da su ti uzorci pogodni za opskrbljivanje »telepathikusa« (»sustava za sporazumijevanje«), odlucili su istražiti odmah i trecu planetu sustava — omanje nebesko tijelo, koje je oko središnje zvijezde kružilo u pravilnoj putanji.
Oba Aldebaranca podese svoje »astromate« na iznadprostornu brzinu i ubrzo se približe atmosferi planeta. Smanjivši zatim brzinu, nekoliko puta oblete oko planete i pocnu se spuštati prema njoj. Oceani i kontinenti sve su sporije promicali ispod njih. Možda bi trebalo spomenuti da Aldebaranci — za razliku od ljudi — nisu letjeli u raketama nego obrnuto: rakete su bile u njima — osim sicušnog vrha.
Buduci da im je obojici planet bio potpuno nepoznat, mjesto za spuštanje izabrali su slucajno. Kao bica što vode racuna o strategiji i pravi sinovi visokorazvijene parastaticke civilizacije, obicno su se spuštali na liniju planetarnog terminatora, tj. na granicu izmedu dana i noci na planeti.
Meko se spustivši na planetu, oni napuste svoje svemirsko vozilo — tocnije receno: odlijepe se od njega i poprime koncentrican oblik karakteristican za sve »metapterygije«, monozoe i polizoe na nižem stupnju razvoja.
Na ovome mjestu valjalo bi opisati došljake, ali njihova je vanjština i predobro poznata. Po mišljenju svih autora, Aldebaranci — poput svih razvijenijih bica iz podrucja Mlijecne staze — imaju mnogobrojne vrlo dugacke hvataljke nalik na ruke sa šakom sa šest prstiju, neobicno velike, odbojne krakate glave i noge takoder sa po šest prstiju. Stariji od ove dvojice, a ujedno i voda, zvao se NGTRX, a mladi — u zavicaju poznat kao strucnjak za planetarna pitanja — PWGDRK.
Odmah nakon spuštanja došljaci su otkinuli nekoliko grana u grmlju oko svoga svemirskog vozila i njime ga pokrili da bi ga sakrili od pogleda slucajnih namjerenika. Zatim su istovarili svoje uredanje — »teremtak« (analizator), napunjen i za djelovanje spreman »aldolicho« (obrambeni sustav) i peripateticki »telepathikus«, o kojem je vec bilo rijeci.
Peripateticki »telepathikus«, zvan Pe-Te, jest uredaj što služi za sporazumijevanje s razumnim bicima drugih planeta i koji, zahvaljujuci iznad prostornim prikljuccima na »super mozak«, može prevoditi na aldebaranski jezik sve što je napisano na stotinu devedeset šest tisuca galaktickih jezika, najecja i žargona. Taj se uredaj razlikuje, a ostali takoder, od zemaljskih, jer Aldebaranci — to ce se otkriti 2685. godine — ne proizvode svoje uredaje i strojeve nego oni nicu iz sjemenki i jaja koji se prethodno geneticki usmjeravaju prema potrebi.
Svojom vanjštinom, ali ne samo njome, peripateticki »telepathikus« podsjeca na tvora, jer je iznutra ispunjen mesnatim stanicama semanticke memorije; ima i mehanizam »alveolarnog translatora« (»sustav za prevodenje glasova«) te »mnemonsko-mnesticku« žlijezdu. Uz to sprijeda i straga ima »ekranske otvore« (EO) svog »interglokokoma«, tj. »interplanetarnoga glosarsko-koherentno-kontemplativnoga komunikatora« (»sustav za meduplanetarna sporazumijevanja«).
Opremljeni, dakle, najnužnijim oni podoše. »Telepathikusa« su držali za upravljac, »teremtak« se kretao ispred njih — na njemu je bio pricvršcen i »aldolicho«.
Mjesto prvog izvidanja nije moglo biti bolje. Bio je to predio obrašten gustim grmljem, iznad kojeg su se navlacili vecernji oblaci. Neposredno prije spuštanja uspjeli su u daljini zapaziti nešto nalik na crtu; mislili su da bi to mogao biti dio prometnog sustava.
Dok su oko nepoznatog planeta oblijetali na velikoj visini, zapazili su vec i druge znakove civilizacije — na primjer: jedva primjetan odsjaj na tamnoj polukugli, vjerojatno osvijetljene gradove. To im je pojacavalo nadu da ce pronaci visokorazvijena živa bica, što su zapravo i željeli. Jer u to doba — prije propasti nedostojnog Syncitija, pred cijom se agresivnošcu nisu mogle obraniti ni stotine planeta vrlo udaljenih od Aldebarana — Aldebaranci su najradije osvajali naseljene planete, smatrajuci da je to njihova povijesna dužnost. Osim toga, nerado su kolonizirali nenastanjene planete, jer su takvi pothvati iziskivali opsežne gradevinske, industrijske i druge investicije.
Oba izvidaca teško su se probijala kroz gusto grmlje, a nepoznate sicušne letece nemani neprestano su ih bockale po rukama i glavi. Iznad sebe nisu vidjeli gotovo ništa, a što su dulje hodali to su ih jace šibale grane po njihovim krakatim glavama, jer rukama nisu dospijevali tako brzo razmicati žbunje ispred sebe. Dakako, oni nipošto nisu namjeravali sami osvojiti i pokoriti planetu — to nije bilo u njihovoj moci. Oni su bili samo prethodnica; nakon njihova povratka na Aldebaran imala bi se — ovisno o podacima u njihovom izvještaju — pripremiti velika invazija.
»Aldolicho« je na svakih nekoliko koraka zapinjao u gustišu pa su ga morali izvlaciti uz velike napore. Pri tome su morali paziti da ne dotaknu obarac, jer su se kroz njegovo mekano krzno i odviše jasno mogle opipati strelice kojima je bio napunjen. Stanovnici planete bez sumnje ce ubrzo postati njegove žrtve.
— Ne mogu se razaznati nikakvi tragovi ovdašnje civilizacije — zacici PWGDRK poslije približno sat hoda.
— Ali, vidio sam gradove — odgovori NGTRX.
— Uostalom... Stani, tamo prijeko je svjetlije... To je zacijelo cesta. Da, pogledaj, cesta!
Izbili su na cistinu, ali ih je ona razocarala. Relativno široka, ravna cistina, nalik na cestu, bila je prekrivena kašastom, ljepljivom supstancijom, koju su na rubovima omedivali složeni oblici valjkastih izbocina i udubina. Mnogi od tih oblika bili su nacinjeni od kamena.
PWGDRK, specijalist za planetarna pitanja, pomisli da su naišli na izmetine gigantosaurusa.
— To nikako nije cesta — rece. — Ni jedno aldebaransko vozilo na kotace ne bi se moglo tuda kretati.
Odmah su analizirali uzorke tla koje je uzeo »teremtak«; na njegovom celu procitali su rezultat ispisan fosforescentnim slovima: kašasto-ljepljiva tvar je mješavina vodikova oksida, aluminija i silicijeva oksida sa znatnim primjesama blt (blata).
Nisu, dakle, naišli na trag gigantosaurusa.
Podoše dalje gazeci travu koja im je dopirala do najviše hvataljke. Iznenada iza sebe zacuju neobicno stenjanje. Zbog sve gušceg mraka u prvi tren nisu uspjeli razaznati ništa.
— Pazi! — zacici NGTRX.
Nešto je stenjuci i njišuci se jurilo prema njima — golemo stvorenje ravna cela, glomazna trupa i glatke kože.
— Nije li to Syncitij? — uzbudeno zapita NGTRX.
Crni div odgmiže pored njih — obojica su bila uvjerena da su vidjela kotace što su divlje tutnjali kao na pravom stroju. Upravo su se htjeli primaci da bolje vide kad ih zalije prava bujica blata. Napola onesviješceni, a uprljani odozgo do dolje, stadoše kao ukopani. Tek kad su sa sebe stresli najvece komade prljavštine, potrce k »telepathikusu« da saznaju nije li se iz krkljanja, škripanja i tutnjave onog stroja što je projurio moglo razaznati nešto smisleno.
»Nepravilni zvuci primitivnog potrošaca ugljikovodika i kisika, koji radi pod uvjetima za koje nije namijenjen«, procitaju na ekranu »telepathikusa« i zacudeno se pogledaju.
— Neobicno — rece PWGDRK. Poslije kraceg razmišljanja — bio je sklon prebrzom zakljucivanju — doda: — Sadistoidalna civilizacija. Iživljava se na strojevima koje je sama stvorila.
»Telepathikus« je u meduvremenu na ultraskopu uspio naciniti savršenu sliku dvonožnog bica koje je sjedilo u stamenom kucištu iznad glave stroja. Uz pomoc »teremtaka«, koji je imao i posebnu žlijezdu za imitirajucu pretvorbu svega i svacega, oni iz odredene kolicine brzo pomiješane gline nacine tocan model dvonošca u prirodnoj velicini, umotaju ga u plasticnu foliju tako da lutka poprimi prirodnu blijedo-ružicastu boju pa prema uputama »teremtaka« i »telepathikusa« oblikuju njen donji dio. Sve je to bilo gotovo za manje od deset minuta. Iz tkanine stvorene na slican nacin nacine i odjecu poput one koju je imao dvonožac u stroju. Lutku obuku, a potom se NGTRX spretno zavuce u njenu šuplju unutrašnjost. Pod ruku uzme i »telepathikusa«, a njegov prednji EO postavi pred usta lutke. Tako maskiran NGTRX je pomicao sad lijevu, sad desnu nogu lutke hodajuci kašastom stazom. PWGDRK ga je, noseci »aldolicho«, slijedio na odredenom razmaku. Ispred obojice se, dakako, kretao »teremtak«.
Ta je operacija bila tipicna. Aldebaranci su takve »maskerade« iskušali vec na desetak planeta — uvijek s potpunim uspjehom. Lutka je uvijek bila navlas slicna nekom od obicnih stanovnika planeta te medu prolaznicima s kojima bi se srela nije pobudivala ni najmanju sumnju. NGTRX je nesmetano pokretao udove i glavu lutke a pomocu »telepathikusa« mogao se tocno sporazumjeti s pravim dvonošcima.
Spustila se mrkla noc. Na obzorju su se tek ponegdje vidjela daleka svjetla kuca. NGTRX je u svojoj »odjeci« udario u nešto što mu je u mraku izgledalo poput mosta. Cuo je žubor vode što je tekla ispod mosta. »Teremtak« se i dalje kretao prvi. Iznenada se zacu njegov poziv u pomoc — karakteristicno zviždanje, cicanje i škripanje — koji prekine glasan: pljus!
Buduci da je NGTRX bio u lutki i ne bi se mogao zavuci ispod mosta, PWGDRK se prilicno namucio dok »teremtaka« nije sam izvukao iz vode. On je, naime, unatoc oprezu, pao u rijeku kroz rupu u mostu. Nije ni slutio da na mostu može bili rupa jer je preko njega tek nešto prije nesmetano prošao dvonošcev stroj.
— Klopka! — zakljuci PWGDRK. — Oni su otkrili naš dolazak!
NGTRX odgovori da ne vjeruje u to, ali ne htjede se prepirati i šuteci podoše polako dalje. Prešavši most, ubrzo otkriju da se blatan put kojim su išli razdvaja. Na sredini izmedu dva kraka puta stajao je neki kosi stup, a na njemu daska. Stup je bio klimav, a zašiljeni kraj daske bio je okrenut prema zapadnom dijelu nocnog neba.
»Teremtak« na zapovijed uperi svjetlo svojih šest ociju na stup; Aldebaranci razaznaju natpis

DOLNIE WIES
5 km

Daska je bila vec napola trula a slova na njoj jedva vidljiva.
— Ostatak prošle civilizacije — pretpostavi PWGDRK. Iz dubine lutke NGTRX upravi EO »telepathikusa« prema dasci. »Putokaz«, procita na EO. On pogleda PWGDRK-a. Neobicno...
— Stup je od celulozoidalnog drva nagriženog od plijesni vrste »arbaketulio papyraceata garg« — rece PWGDRK poslije kratke analize.
— To ukazuje na civilizaciju iz pretkamenog doba!
Osvijetle donji dio stupa. Dolje, u blatu, opaze komadice tankog celulozoidalnog materijala na kojem su bila otisnuta neka slova. Vidjelo se samo nekoliko redova:
Iznad našega gra ...
u jutro sat . ..
u sedam i...
»Telepathikus« prevede, a oni se zacudeno pogledaju.
— Ploca pokazuje u pravcu neba — rece NGTRX — Hm, to bi moglo odgovarati.
— Da, taj DOLNIE WIES zacijelo je naziv njihovog trajnog satelita.
— Besmislica. Kako bi oni mogli imati satelit kad ni komad daske ne mogu izrezati ravno? — zapita NGTRX iz unutrašnjosti umjetnog dvonošca.
Neko vrijeme prepirali su se oko toga. Zatim osvijetle stup s druge strane i otkriju nejasan, ukoso urezan natpis: Marija je divna i...
— Ovo je bez sumnje šifrom iskazan podatak o elipticnoj putanji njihovog satelita — rece PWGDRK.
Upravo je nastavak natpisa premazao posebnom pastom u želji da ga ucini vidljivim kadli »teremtak« iz mraka ispusti slabi opominjuci ultra-cijuk.
— Pažnja! U zaklon! — javi NGTRX. Oni iskljuce »teremtak«. S njim i »aldolichom« PWGDRK se skloni uz rub blatnog puta; NGTRX takoder stane u stranu da ne bude odviše uocljiv. Trenuci napetog išcekivanja. Netko se približava. U prvi tren cinilo se da je to razuman dvonožac jer se kretao uspravno. Neobicno dvonožno bice razaznavalo se sve jasnije, ali nije hodalo ravno nego po nekoj složenoj iskrivljenoj putanji od jednog ruba ljepljivog puta do drugog. PWGDRK odmah pocne bilježiti krivulju, ali shvati da je odviše komplicirana. Iznenada stvorenje posrnu. Zacu se mukli udarac a onda frktanje. Neko vrijeme prilika je puzala — bez sumnje: puzala je! — na sve cetiri, a potom se pokazala u svojoj velicini. Mrmljajuci i dalje se kretala po sinusoidalnoj putanji i prilazila sve bliže. Povremeno je, dapace, snažno dahtala ili zavijala.
— Bilježi! Bilježi i prevodi! Što cekaš? — ljutito NGTRX zacici na »telepathikusa«. Napeto je osluškivao zvukove bica što im je prilazilo.
I — U ha ha! U ha ha! 'amo štap! U ha ha! — culo se iz mraka. Stražnji EO »telepathikusa« nervozno je podrhtavao, ali i dalje nije pokazivao ništa.
— Zašto toliko krivuda? Da li je daljinski upravljen? — zapita PWGDRK nagnuvši se iznad »aldolicha« na rubu puta.
Bice je sada bilo tik pred njima. Prošlo je vec pored natkrivljenog stupa kad sa strane iznenada iskoci NGTRX, pride »telepathikusu« i ukljuci ga.
— Dobar vecer! — umiljato rece »telepathikus« jezikom dvonošca pri cemu je sjajno modulirao glas, a NGTRX je oprugama uoblicio masku i ljubazan osmijeh. To se takoder ubrajalo u davolski plan Aldebaranaca; bili su vrlo iskusni u porobljavanju planeta.
— Štooo? E — hik! — odgovori stvorenje njišuci se na mjestu. Njegove oci polako su se približavale licu umjetnog dvonošca. NGTRX ni ne trepne.
»Visoki stupanj inteligencije, sad cemo uspostaviti vezu!«, pomisli PWGDRK koji se skrivao na rubu puta i uz bok stiskao »aldolicho«. NGTRX prekopca »telepathikus« na odjel za prevodenje i u svom skrovištu pocne razabirati upute za uspostavljanje prvoga taktickog dodira.
Klimava prilika posve se primakla umjetnom dvonošcu, a iz njenoga komunikativnog otvora zacu se:
— Frrranek! Da ti...!
NGTRX se prestraši: zar je u stadiju agresije? Zašto? Zdvojno pritisne na žlijezdu »interglokokoma« na »telepathikusu« i zapita što je rekao došljak.
»Ništa«, oklijevajuci signalizira »telepathikus«.
— Kako ništa?! Ta cuo sam ga! — zacici NGTRX pomocu ultrazvuka.
Istog trenutka stanovnik planete s obje ruke dohvati nakrivljeni putokaz, išcupa ga iz tla i udari njime umjetnog dvonošca po glavi. Plasticna folija pukne pod snažnim udarcem, a lutka se sruši u crno blato zajedno s NGTRX-om koji izbezumljen i ne zacuje prodorni urlik kojim je neprijatelj objavio svoju pobjedu. »Telepathikus«, kojeg je udarac samo okrznuo, odleti daleko uvis, ali se na srecu pri padu doceka na svoja cetiri nogara; padne tik pred PWGDRK-a koji se ukocio od iznenadenja.
— On napada! — zastenja PWGDRK i posljednjom snagom pokuša naciljati iz »aldolicha«.
Hvataljke su mu drhtale dok je pritiskao okidac — bezbroj zujecih strelica poleti u noc da posiju smrt i pustoš. Iznenada zacuje kako se žešce zujeci vracaju i nastoje uci u otvor na »aldolichu«.
Svojim osjetilima za miris ispitujuci uvuce zrak i strese se od straha. Shvatio je: stvorenje se okružilo neprobojnim oklopom etilnoga vodikovog oksida! Bio je bespomocan.
Ticalima koja su gotovo otkazivala poslušnost ponovno pokuša zapucati iz »aldolicha«. No, strelice su zujale u svom spremištu, ali nijedna se nije usudila ni samo vrh pomoliti napolje. Osjecao je, cuo je da se bice uputilo prema njemu. Strašan fijuk ponovno propara zrak, tlo zadrhti a »teremtak« se zabije u blato. PWGDRK svojim hvataljkama zgrabi »telepathikusa« i skoci u gustiš.
— Pasji sinovi! — zagrmi za njim. Zrak prezasicen nagrizajucim otrovom, koji je strašno bice neprestano ispuštalo iz svoga komunikativnog otvora, PWGDRK-u oduzme dah.
Krajnjim naporom on preskoci jarak, stisne se iza grma i oslušne. Nije bio osobito hrabar, ali nikada nije zaboravljao svoje dužnosti. Neizmjerna radoznalost znanstvenika bila je njegova propast. Upravo je na ekranskom otvoru »telepathikusa« procitao prvu prevedenu recenicu strašnog bica i objašnjenje: »Dvonožni sisavac muškog spola zahvacen vjerskim obredom...« kad li ga pogodi strašan udarac u glavu i svemu bijaše kraj.


Oko podneva oraci iz Dolnie Wiesi našli su u jarku na rubu šume Franeka Jolasa — mrtvog pijanog. Kad je došao k sebi, objasnio je da se prethodnog dana posvadio s Franekom Pajdrakom, rukovodiocem strojarnice u kojoj je radio, a da je osim toga »vodio bitku« i s nekim »ljigavim momcima«. U taj tren iz šume je dojurio Jozek Guskowiak vicuci da na križanju leže neke cudne premlacene prilike.
Uistinu, na križanju nadoše dvije nemani — jednu iza jarka a drugu ispred rupe u koju je bio utaknut stup putokaza; pored njih ležala je i velika lutka razbijene glave. Nekoliko metara dalje, u žbunju su ubrzo našli i raketu.
Bez mnogo rasprava seljaci se dadoše na posao. Ubrzo se od astronauta nije mogao naci ni najmanji trag. Oplatom rakete Jolas je pokrio krov svog svinjca koji je odavno vapio za popravkom; od kože »aldolicha« nacinjeno je osamnaest pari cipela; »telepathikus«, univerzalni »interplanetarni komunikator«, poslužio je kao hrana za perad, jednako kao i ostaci »teremtaka«. Jedino se ostatke dvojice Aldebaranaca nisu usudili baciti nijednoj životinji — plašeci se da se ne razboli. Oni su zbog toga privezani za kamenje i baceni u mocvaru.
Najdulje su stanovnici Doline Wiesi razmišljali o tome što da urade s »ultrapenetronskim« motorom astromata. Napokon se Jedrek Barciak, koji je upravo pošao u kosidbu, dosjetio da bi se ta posebna iznadprostorna oprema mogla iskoristiti za pecenje osobito dobre rakije. Anka, Jozekova sestra, spretno je zalijepila razbijenu glavu lutke i odnijela je u staretinarnicu u obližnjem gradicu. Tražila je za nju 3000 zlota, ali je poslovodi to bila previsoka cijena pogotovo zato što se pukotina na glavi nije mogla sakriti.
Tako je jedino što je uspjelo otkriti budno oko reportera lista »Echo« — kad je još istog poslijepodneva redakcijskim kolima dojurio da nacini reportažu — bilo novo, više nego solidno odijelo umjetnog dvonošca koje je sada nosio Jolas. Novinar je, dapace, opipao tkaninu diveci se njenoj izuzetnoj kvaliteti.
— Poslao mi ga je brat iz Amerike — odgovorio je mirno Jolas kad ga je novinar zapitao odakle mu odijelo.
Zbog svega je reporter u tvom clanku iste veceri opširno opisao samo uspješno odvijanje otkupa u selu Dolnie Wies. Dakako — nijednom rijecju nije spomenuo neuspjelu invaziju Aldebaranaca na Zemlju.



Comments

Popular posts from this blog

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…

BAJKA O KOMPJUTORU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM - Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTERU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM






Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektronickih racunala, manjih ili vecih »elektronskih mozgova«. Poleander ih je postavio gdje god je mogao — nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: cak je u rubna kamene na ulicama dao ugraditi »elektronske mozgove« koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drvecu, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad pocne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao naciniti nijedan korak a da se ne naide na »elektronske mozgove«.
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo …