Skip to main content

Proces rasta - Process - A. E. Van Vogt


Proces rasta



Pod blještavim svjetlom toga udaljenog sunca šuma je disala i živjela svojim životom. Bila je svjesna broda što se spuštao kroz rijetiku sumaglicu gornjih slojeva atmosfere. No njezino instinktivno neprijateljstvo prema nepoznatu predmetu nije odmah uputilo poziv na uzbunu.
Deseci tisuća četvornih milja šume, s korijenjem što se isprepletalo pod zemljom, s milijunima krošanja, blago su se njihali pod laganim dodirima povjetarca. A tamo dalje, iznad brežuljaka i planina i uzduž gotovo beskrajne morske obale, prostirale su se druge šume, podjednako snažne i moćne poput nje same.



Od nepameti je šuma stražarila čuvajući zemlju od opasnosti koju je nejasno naslućivala. Sad se polako počela prisjećati u čemu se opasnost sastojala. Potjecala je od brodova, poput ovoga što se polako spuštao s neba. Šuma se nije posve jasno sjećala kako se branila u prošlim vremenima, ali je upravo grozničavo osjećala da se mora pripremiti za obranu.
I dok je postojala sve svjesnija broda što ju je nadlijetao visoko gore u sivo crvenom nebu, njezino je lišće šaputalo prastaru priču o bitkama koje je vodila i u kojima je izlazila kao pobjednik. Misli su strujale sporim tokovima kroz vi bracijske kanale i moćni udovi desetak tisuća stabala treperili su sve tananije i sve napetije.
Neizmjerna snaga tog drhtaja, koja se prenosila od drveta do drveta, zahvaćajući polako cijelu šumu, postupno je proizvela zvuk i pritisak. U početku je zvuk bio posve neprimjetan, poput povjetarca što lahori vječno zelenim kanjonima. Ali postajao je sve jači. Materijalizirao se. Postao je jedinstven i sveobuhvatan. I sad je cijela golema šuma stajala tu trepereći u groznici neprijateljstva, čekajući da joj se približi ta stvar na nebu.
Nije ju trebalo dugo čekati.
* * *
Brod je kliznuo sa svoje putanje. Njegova brzina, sad kad se nalazio blizu tla, bila je veća no što se činilo u početku. I bio je golem. Kočio se sad u svoj svojoj veličini iznad najbližeg drveća, spuštaju se sve niže, ne vodeći ni najmanje računa o krošnjama ispod sebe. Grane su počele praskati, slamati se, i cijela su stabla bila zbrisana kao bespotrebne i mrtve stvari, bez težine i snage.



Brod je silazio, presijecao put kroz šumu što je stenjala i vrištala. Spustio se svom težinom na tlo pune dvije milje pošto je prvi put dodirnuo grane drveta. Iza njega je ostao golemi otkos slomljenih stabala što su drhtala i pulsirala u Sunčevu svjetlu, ravni trag razaranja — i to je bilo nešto, šuma se iznenada prisjetila, nešto što joj se već u prošlosti događalo.
Šuma se počela oslabađati svojih izmrcvarenih dijelova. Povukla je iz njih sav drvni sok i treptanje u pogođenim područjima je prestalo. Poslije će ona onamo poslati nove mladice da zamijene ono što je sada bilo mrtvo. Zasad je prihvatila djelomičnu smrt. I tad se u nju uvukao strah.
Bio je to strah pun bijesa. Osjećala je brod što je počivao na slomljenim deblima, na dijelovima njezina tijela koji još nisu bili mrtvi. Osjećala je hladnoću i krutost čeličnih zidova i njezin strah i bjesnilo postajali su sve jači.
Šapat misli prostrujao je vibracijskim kanalima. Čekaj, rekla je, ja posjedujem sjećanje. Davno zaboravljeno sjećanje na dolaske brodova poput ovoga. No, sjećanje se nije željelo obnoviti. Napeta, ali i nesigurna u sebe, šuma se pripremala za prvi udar. Počela je rasti oko broda.
Još u davnim vremenima ona je u sebi otkrila snage rasta sposobne za takav pothvat! Bilo je doba kad šuma nije bila tako prostrana kao danas. A onda, jednoga dana, postala je svjesna da se primiče drugoj šumi, sličnoj sebi. Dvije mase zbijenih debala što su rasla, dva gorostasa isprepletena korijenja, približavala su se jedan drugome oprezno, polako, čudeći se, uzbuđena spoznajom da je moguće postojanje njima sličnog životnog oblika. Približavala su se, dodirnula — i borila se godinama.



Za vrijeme tog dugotrajnog sukoba zaustavio se gotovo cjelokupan rast središnjih dijelova. Drveće se prestalo razvijati i granati, lišće je, pritisnuto nuždom, postalo čvršće i obavljalo svoje funkcije intenzivnije i u duljim razdobljima. Korijenje se razvijalo sporije. Sva se raspoloživa snaga šume uredotoeila na proces obrane i napada.
Zidovi debala izrastali bi preko noći, golemo korijenje prokopavalo je svoj put kroz tlo na milje u dubinu, probijajući se kroz stijene i rude, gradeći prepreku od živoga drveta, da bi se zaustavio osvajački pohod druge, neprijateljske šume. Na površini su se prepreke zgusnule u pojaseve šire od jedne milje, drveće je stajalo gotovo deblo uz deblo, i tu, na tim gustim barijerama, bitka je napokon prestala. Šuma se pomirila s preprekom koju je podigao njezin neprijatelj. Zatim je izborila sličan status quo s drugom šumom koja ju je napadala s druge strane.
Granice demarkaciona područja postale su prirodne, kao što je bilo prirodno veliko slano more na jugu i visoki ledeni vrhunci čiji se led nije otapao cijele godine.
Kao što je to činila u bitki protiv dvaju svojih neprijatelja, šuma je sad usredotočila sve svoje snage protiv broda napadača. Drveće je počelo rasti za stopu svakih nekoliko minuta. Puzavice su se uspele na drveće i prebacile preko vrha broda. Bezbrojne lijane brzale su preko kovine i omatale drveće na drugoj strani. Korijenje tog drveća zakopalo se duboko u zemlju i usidrilo u slojevima stijena težih od ijednog broda što je ikad bio sagrađen. Debla su postajala deblja, a lijane su se proširile u čudovišno debele kablove.
Kad je svjetlo prvoga dana prešlo u sumrak, brod se našao zakopan pod tisućama tona drveta, skriven u lišću tako debelom da nijedan njegov dio više nije bio vidljiv. Došlo je vrijeme konačna obračuna.



Neposredno pošto se spustio mrak, sićušno korijenje počelo je, isprva nespretno, opipavati donji dio broda. Korijenje je bilo beskrajno maleno, tako sitno da su njegovi izdanci na vrhovima imali promjer od jedva nekoliko atoma, tako maleno da je u usporedbi s njima čvrsta kovina izgledala poput prazna prostora. Korjenčići su bili tako nevjerojatno maleni da su lako prodrli u najčvršći čelik.
U taj čas, kao da je samo na to čekao, brod je poduzeo protuakciju. Kovina se ugrijala, postala vrela, a zatim se užarila do usijanja. Bilo je to dovoljno. Sitni korjenčići smežurali su se i uginuli. Veće korijenje koje je okruživalo kovinaste zidove polako se zapalilo kad ga je zahvatila ubitačna jara.
Na površini je počelo strahovito razaranje. Plamenovi su šiknuli kroz stotine otvora brodske površine. Prvo su počele gorjeti lijane, a zatim i drveće. Nije to bio plamen nekontrolirane vatre, nije bilo žestoka požara koji se prenosi s drveta na drvo nezadrživim bijesom ognja. Davno prije šuma je naučila kako da kontrolira vatru koju bi izazvao grom ili spontano tinjanje. Trebalo je samo da se drvni sok pošalje u napadnuta područja. Što zelenije drvo to ga je natapala veća količina soka i vatra je morala biti snažnija da bi moglo gorjeti. Šuma se odmah nije mogla prisjetiti da li se ikad prije sukobila s vatrom koja bi stvarala prave prodore duž linija stabala što su lučila ljepljiv sok iz svake pore svoje kore.
Ova je vatra to mogla učiniti. Ona se razlikovala. Nije to bio naprosto oganj, bila je to energija. Ona se nije hranila drvetom, hranila se samom sobom.
Ta je činjenica napokon potpuno obnovila sjećanje šume. Jasno i nepogrešivo sjećanje na ono što je uradila davno da bi oslobodila sebe i svoj planet broda nalik na ovaj. Počela se povlačiti iz njegove blizine. Napustila je spaljeno drveće i guštaru kojima je pokušala zarobiti svoga neprijatelja. Kad je dragocjeni drvni sok bio povučen u zdravo drveće, što je sad podiglo drugu liniju obrane, plamenovi su buknuli sjajniji i vatra je plamsala takvom žestinom da je cijeli prostor bio okupan sablasnom svjetlošću. Bilo je potrebna neko vrijeme dok šuma nije shvatila da plameni zraci više ne struje iz broda i da preostali žar i dim dolaze od drveta što je gorjelo.
Bilo je to, prisjećala se, upravo ono što se događalo u prošlosti. Pomamno, iako ponešto nevoljko, šuma je počela ostvarivati jedini način da se riješi uljeza. Pomamno, jer je potajno bila svjesna da je plamenovi iz broda mogu potpuno uništiti. Nevoljko, jer je način obrane koji je pripremala donosio sa sobom patnju i razaranje, što će ih donijeti udarci energije jedva nešto manje snažni od onih kojima se na nju oborio svemirski brod. Deseci tisuća korjenčića počeli su rasti prema stijenama i geološkim formacijama, koje su do tada pažljivo zaobilazili, od vremena dolaska posljednjega broda. Unatoč žurbi, sam je proces bio polagan. Malo korijenje, trepereći od nelagodna pređosjećaja, prisililo se na prodor u udaljene, duboke naslage, iz kojih je unutrašnjim procesom osmoze počelo razdvajati zrnca čiste kovine od nečista, prirodna materijala. Zrnca su bila gotovo isto tako malena kao i korijenje koje je prije bilo prodrlo u čelične zidove broda, dovoljno malena da se mogu prenijeti, rastvorena u drvnom soku, kroz labirinte većega korijenja.
Uskoro je na tisuće zrnaca plovilo kanalima, a onda ih je bilo na milijune. Iako je svako za sebe bilo sićušno, tlo u kojem je šuma počela taložiti zrnca, uskoro je blistao u svjetlu vatre što je jenjavala. Kad se sunce toga udaljenog svijeta podiglo iznad horizonta, srebrnasta se sjaj prostirao stotine stopa oko broda.
Ubrzo nakon podneva stroj je pokazao da je svjestan onoga što se događa. Niz otvora pojavilo se u njegovim zidovima i leteći su predmeti isplutali iz njih. Spustili su se na tlo i počeli skupljati srebrnastu materiju duguljastim predmetima koji su finu prašinu usisavali u ravnomjernim količinama. Radila su uporno i krajnje pažljivo. Sat prije mraka strojevi su sakupili dvanaest tona najfinije prašine urana 235.
Kad je pala noć, sve su dvonošne stvari nestale u unutrašnjosti broda, otvori su se zatvorili. Dugačka silhueta u obliku torpeda polako se podigla uvis i krenula prema nebu još obasjanom suncem.



Šuma je postala svjesna situacije kad je njezino korijenje, duboko ispod mjesta na kojem je stajao brod, izvijestilo o iznenadnom smanjenju pritiska. Prošlo je više sati prije nego što je zaključila da joj je uspjelo otjerati neprijatelja. A protekli su dugi sati prije no što je shvatila da prašina urana, što je još uvijek ležala na tome mjestu, mora smjesta biti uklonjena. Zračenje je bilo preintenzivno i zahvaćalo je preveliki prostor.
Neočekivan događaj što je uslijedio zbio se zbog vrlo jednostavna razloga. Šuma je izdvojila radioaktivni materijal iz stijena. Da bi ga se riješila, morala ga je vratiti u najbliže stijene koje su bile u stanju asporbirati radioaktivnost. Šumi se to činilo posve jednostavnim. Jedan sat pošto je počela provoditi svoj plan u djelo, golema se gljiva nuklearne eksplozije podigla u stratosferu.
Bilo je to nešto golema, nešto što šuma nije mogla pojmiti. Još nikad dotad nije vidjela ni čula smrt tako golemih razmjera. Bilo je to dragocjeno iskustvo. Strahovit orkan sravnio je sa zemljom četvorne milje drveća, toplotni udar i radijacija razbuktali su vatre s kojima se borila satima. Straha je polako nestalo kad se prisjetila da se i to dogodilo jednom u davna vremena. Sjećanje je potisnula jasna vizija prilike što joj se pružala...
Neposredno poslije svanuća idućeg jutra šuma je napala. Njezina žrtva bila je šuma što je — prema varljivu sjećanju — jednom davno zauzela njezin teritorij.
Uzduž cijeloga fronta što se prostirao između dvaju gorostasa buknula su atomske vatre. Snažna barijera drveća, koja je predstavljala vanjsku liniju obrane druge šume pala je pod udarcima strahovite energije.
Neprijatelj je reagirao normalno i povukao sve svoje rezerve drvnog soka. Kad je usredotočio svu svoju energiju na ogroman posao učvršćenja nove linije obrane, bombe su ponovo prasnule. Eksplozije su raznijele glavne zalihe sokova neprijatelja. Neprijatelj nije shvaćao što se događa i bio je izgubljen.
U ničiju zemlju, gdje su pale bombe, šuma napadač krenula je gotovo beskrajnom množinom korijenja. Gdje god je naišla na otpor bljesnula je nuklearna eksplozija. Uskoro, u podne idućeg dana, titanska eksplozija razorila je osjetljivu masu središnjeg drveća i bitka se završila.
Šumi su bili potrebni mjeseci da se razraste na području svoga poraženog neprijatelja, da istisne tuđe korijenje što je umiralo, da zavlada drvećem bez obrane i nepovratno ga u ključi u svoj posjed.



Kad je taj posao bio završen, okrenula se svom snagom protiv šume sa svoje druge strane. I ovaj put je napala atomskim udarom i paklenom je vatrom pokušala slomiti protivnika.
Odgovorila joj je jednaka sila. Eksplozija atoma.
Njezino je znanje prodrlo kroz barijeru isprepletenim korijenjem što je razdvajalo dvije šume.
Dva su čudovišta gotovo razorila jedno drugo. I preživjeli su samo bijedni ostaci koji su započeli mučan proces obnove. Kako su godine prolazile, sjećanje na ono što se zbilo postupno je blijedilo. Ono nije bilo nevažno. Brodovi su, zapravo, i dalje stizali. No, čak da se šuma i sjećala kako joj je to polazilo za rukom, njezine atomske bombe ne bi na neki način, eksplodirale u blizini broda.
Da bi se uljez otjerao, valjalo je poduzeti da se stroj okruži debelom naslagom fine radioaktivne tvari. Brod bi je krajnje brižljivo sakupio, a zatim nestajao najvećom brzinom.
Pobjeda je bila tako jednostavna stvar.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…

BAJKA O KOMPJUTORU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM - Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTERU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM






Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektronickih racunala, manjih ili vecih »elektronskih mozgova«. Poleander ih je postavio gdje god je mogao — nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: cak je u rubna kamene na ulicama dao ugraditi »elektronske mozgove« koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drvecu, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad pocne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao naciniti nijedan korak a da se ne naide na »elektronske mozgove«.
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo …