Skip to main content

Izumitelj duše - Ze wspomnien Ijona Tichego - Stanislaw Lem





Izumitelj duše








Bilo je to prije nekih šest godina. Baš sam se vratio s putovanja, iskoristivši sve dražesti odmora i ogranicenosti lagodnoga života, kad se jedne kasne veceri, iznenada, pojavi neki posjetilac i prisili me da prekinem pisanje »Memoara«.
Ridokos, u punoj životnoj snazi, škiljio je tako strašno da mi ga je bilo mucno gledati. Osim toga, jedno mu je oko bilo zeleno a drugo smede. A to se isticalo još više jer se cinilo da mu lice pripada dvjema razlicitim osobama: jednoj bojažljivoj i nervoznoj, drugoj — glavnoj — cinicnoj i arogantnoj. Sve je to bilo izmiješano, pa kad me promatrao smedim okom, ukocenim kao da je zacudeno, drugo, zeleno, poluzatvoreno, bilo je podrugljivo.
— Gospodine Tichy — pocne posjetilac tek što je ušao u moj ured — uvjeren sam da su vas opsjedali svakojaki pozajmljivaci, varalice i ludaci kako bi od vas izmamili novac ili vas uvjerili u svoje ludorije, zar ne?
— Pa, jest — odgovorili — dogadalo mi se... Ali što vi želite?
— Medu tim mnoštvom — rece on i ne predstavivši se i ne spomenuvši razlog svog posjeta — od vremena do vremena, makar jedan na tisucu, našao bi se neki genijalan i nepriznat duh. Ako se možemo pouzdati u zakone statistike, to je neizbježno. Pa, gospodine Tichy, ja sam jedan od tih. Zovem se Decantor, profesor sam komparativne ontogeneze... zasad nemam katedre, pa i nemam vremena... uostalom, biti predavac je sterilno zanimanje. Ali to i nije važno. Posvetio sam 48 godina svoga života jednom problemu i upravo sam ga riješio.
— Ni ja nemam vremena... — odgovorili. Covjek mi se nije svidao. Bio je arogantan, premda nije bio fanatican. Radije bih, zapravo, imao posla s fanatikom. Bilo mi je, osim toga, jasno da ce tražiti novac. Po prirodi sam škrt i ne stidim se to priznati, što ne znaci da povremeno nisam posegnuo za lisnicom da bih potakao neki pothvat, ali radio sam to nevoljko, s osjecajem gadenja. Zato sam nakon nekog vremena dodao:
— Biste li mi objasnili o cemu je rijec? Jasno je da vam ne mogu ništa obecati. Nešto je cudno u svemu tome: tvrdite da ste 48 godina rješavali svoj problem. Koliko vam je, zapravo, godina?
— Pedeset osam — ledeno odvrati posjetilac. Stajao je iza stolice, cekajuci da mu ponudim da sjedne. Ucinio bih to jer pripadam kategoriji pristojnih škrtaca, ali me smetalo što tako bestidno ceka na moju ponudu. Osim toga, rekao sam vec, bio mi je antipatican.
— Tim sam se problemom poceo baviti kad mi je bilo deset godina — rece on. — Gospodine Tichy, ja, zapravo, nisam samo genijalan covjek, ja sam bio i cudo od djeteta.
Cesto sam imao posla s takvim hvalisavcima, ali ovo o genijalnosti prešlo je svaku mjeru. Ugrizao sam se za usnu.
— Slušam vas — rekao sam.
Da je moj ledeni ton mogao sniziti temperaturu u prostoriji, vjerujem da bi nakon tih rijeci na stropu nikle sige.
— Izumio sam dušu — odgovori Decantor promatrajuci me smedim okom, dok se drugo, podrugljivo, zabuljilo u strop kao da samo ono nešto opaža na njemu. Izgovorio je to kao da kaže: »Izumio sam novu olovku.«
— Oh, ma nemojte! Dušu? — rekoh gotovo prijateljski, jer me njegova bezobraznost pocela zabavljati. — Velite: dušu? I vi ste je izumjeli? Zanimljivo. O tome sam vec nešto cuo. Možda koji od vaših prijatelja...?
Prekinuo sam ovdje svoju uvredljivu tiradu. Zaškiljio je u mene i rekao tiho:
— Gospodine Tichy, hajde da se dogovorimo. Poštedite me svojih sarkazama na petnaest minuta. A zatim se možete rugati holiko hocete. Vrijedi?
— Vrijedi — rekoh suho. — Slušam vas.
Odmah sam shvatio da se ne šali. Govorio je vrlo kategoricno, a oni koji se šale nisu tako odlucni. »Prije bi se reklo da je lud« — rekoh sam sebi.
— Sjedite — odlucih se napokon.
— To je elementarna stvar — rece covjek koji je tvrdio da se zove Decantor. — Ljudi vjeruju u postojanje duše vec tisucama godina. Filozofi, pjesnici, veliki izumitelji religija, svecenici, crkva, cesto ponavljaju da ona postoji. Prema nekim vjerovanjima, rijec je o netvarnom bicu odvojenom od tijela, što cuva svoje bice i nakon smrti. Drugi, osobito na Istoku, vjeruju da je u pitanju entelehija bez ikakva individualnoga karaktera. Što bilo da bilo, u mislima ljudi postojana je ideja da ih nakon smrti neki dio preživljava. Danas znamo da duša ne postoji. To je samo splet živcanih vlakana koja omogucuju neke životne procese. Ono što osjeca »vlasnik« toga spleta pri svijesti u budnom stanju, to je duša. Odnosno, to je bila prije nego što sam je ja izumio. Bolje receno: prije nego što sam rekao sam sebi da duša ne postoji, a da ipak, ljudi osjecaju potrebu za besmrtnom dušom. Zaneseni su mišlju da opstanu zauvijek, sanjaju o tome da produže granicu trajanja svojeg bica, unatoc godinama što prolaze i raspadanju svega što postoji. Vrlo je zbiljska ta želja što razdire covjecanstvo od njegova nastanka. Zašto se ne bi, prema tome, moglo pronaci nekakvo rješenje za to vjekovno zgušnjivanje snova i nemira? Odmah sam proucio prvu mogucnost, besmrtnost tijela, ali sam odbacio tu varijantu. Ona bi bila samo produženje varavih nada i iluzija, jer bi i besmrtni mogli poginuti u nekoj nesreci. Uostalom, to stvara mnogo teških problema, kao na primjer prenapucenost. Zbog toga sam odlucio: izumjet cu dušu. Samo dušu. Zašto je ne bih mogao konstruirati, kao što se konstruira, na primjer, avion? Ni avioni nisu nekoc postojali, a ljudi su sanjali o letovima i san im se ispunio. I tako sam uspio riješiti teškoce. Sad je samo trebalo znanja, pogodnih sredstava i strpljivosti. Zato sam i došao k vama. Duša postoji, gospodine Tichy. Svatko od nas može imati besmrtnu dušu. U stanju sam je proizvesti za svakoga posebno i potpuno jamciti trajanje. Vjecna? To ništa ne znaci, na kraju krajeva. Ali moja duša, duša koju sam izumio, može preživjeti i kad se Sunce ugasi i Zemlja ohladi... Kako sam vam rekao, svakoga mogu opskrbiti dušom dok je još živ. Poslije smrti ne mogu. Profesor Decantor nudi živima besmrtnu dušu. Dakako, ne besplatno, jer to je proizvod kompleksne tehnologije, delikatan proces koji zahtijeva mucan rad. Zato duša stoji pravo bogatstvo. Kad bih mogao uci u serijsku proizvodnju, cijena bi se smanjila znatno. No zasad je duša skuplja od aviona. Ali ako se uzme U obzir da traje vjecno, cijena je skromna.
— Obracam se vama zato što je izrada te duše iscrpla sva moja sredstva. Predlažem vam da osnujemo udruženje »Besmrtnost«. Vi ste financijer, imate glavni dio akcija i 45 posto dohotka. Akcije bi glasile na ime. Ipak, ja bih u Administrativnom vijecu sacuvao...
— Oprostite — prekinem ga — vidim da ste vec sastavili precizan plan. Ali ne biste li mi izložili pojedinosti vašeg izuma?
— Dakako — odgovori on — ali dok ne potpišemo ugovor pred ovlaštenom osobom, gospodine Tichy, mogao bih vam dati samo uopcene podatke. Iscrpio sam se novcano poslije tih eksperimenata toliko da nemam novca ni da platim patentiranje...
— Shvacam vašu suzdržanost — rekoh — ali shvatit cete da ni ja ni bilo koji drugi financijer — a uostalom, ja i nisam financijer — dakle, nitko vam nece ništa vjerovati na rijec.
— Dakako — prizna on, pa izvadi iz džepa zamotuljak plosnat kao kutija cigareta. — Evo, ovdje unutra je duša... jedne osobe.
— Cija? — zapitah.
— Moje žene — rece on poslije kratkog oklijevanja. Pogledao sam zatvorenu kutiju omotanu vrpcom. Nisam vjerovao, ali sam ipak, zbog odlucnosti kojom je to izgovorio, zadrhtao.
— Necete je otvoriti? — predložih videci da drži kutiju u ruci.
— Necu. Ne još — odvrati on. — Moja je ideja slijedeca: što je naša svijest? Kad me ovako promatrate zavaljeni u naslonjac, kad udišete dim ove fine cigare kojom me niste ni ponudili, kad spazite moj obris pod sjajem ove egzoticne svjetiljke i oklijevate da me proglasite varalicom, ludakom ili cudakom, kad vaše oci opažaju svjetlo i sjene, vaši živci, vaši mišici neprestano dojavljuju mozgu svakovrsne informacije, to, zapravo, predstavlja vašu dušu, da se izrazim jezikom teologa. Vi i ja smatramo da je rijec o aktivnom stanju našeg mozga. Jest, priznajem, »duša« je kontradiktoran termin, ali ga svi razumiju, svi oni koji misle da znaju o cemu je rijec. Razumije se da to materijalisticko gledanje pretvara u fikciju tobožnje postojanje ne samo besmrtne duše nego i postojanoga, bez vremenskog, vjecnog bica. Ta duša, složit cete se, nikad nije postojala. Nitko je od nas nema. Duša mladica ili starca koji cuvaju odredene karakteristike iste individualnosti (pa i duša iz vremena kad je bio dijete ili na samrti) vrlo su razlicita stanja svijesti. No svaki put kad govorimo o necijoj duši mi instinktivno predocujemo psihicko stanje toga covjeka u punom zdravlju. Zbog toga sam izabrao upravo to stanje da bih ostvario svoj projekt. Moja sinteticka duša je, prema tome, presjek sadašnjosti normalnoga i zdravog bica. Kako sam uspio? Modelirao sam vrlo precizno, atom po atom, u prilagodljivoj jezgri, titraj po titraj, oblik živoga mozga. Zato je ova kutija tako malena. Uz malo više truda mogle bi se dimenzije i smanjiti, ali ne vidim razloga za to. Osim toga, to bi bilo i skuplje. I tako je duša fiksirana u toj supstanci. Nije to zapravo ni model ni kruti i ukoceni splet živcanih vlakana kako sam mislio uciniti na pocetku, u pokusnom stadiju. Tu je ležala i glavna prepreka. U toj tvari morala je biti sacuvana živa svijest, sposobna da slobodno misli i osjeca, da sanja i bude budna, osjetljiva na protjecanje vremena a da ipak ne ostari. Zato je bilo potrebno da se kristal ne može pokvariti, ni raspasti, ni razbiti. U pocetku mi se to cinilo, gospodine Tichy, neostvarivo, onako kako se to sada cini vama. Moj jedini adut bila je moja upornost. Tvrdoglav sam, gospodine Tichy. Zato sam i uspio...
— Samo trenutak — rekoh nekako zbunjen— kažete da je u toj kutiji materijalni predmet? Da je u njoj svijest jednoga živog bica? Ali kako ona može biti u dodiru s vanjskim svijetom? Kako može vidjeti, cuti...?
Stao sam jer se na Decantorovu licu pojavio neopisiv smiješak. Promatrao me poluzatvorenim zelenim okom.
— Gospodine Tichy — rekao je — niste, dakle, ništa shvatili... Kakav dodir može postojati izmedu dva partnera ako je vjecnost sudbina jednog od njih? Dobro znate da ce covjecanstvo nestati najkasnije za petnaest milijardi godina. Zašto bi ta besmrtna duša morala slušati, kome bi se mogla obracati?... Niste me slušali kad sam vam govorio da je vjecna. Vrijeme koje ce proteci dok se Zemlja ne ohladi, dok se ne raspadne najcvršca zgrada, dok ne prestanu vrijediti svjetski zakoni, to vrijeme je djelic sekunde za tu besmrtnu dušu. Religije imaju pravo što ne govore o tijelu, jer cemu nam u vjecnosti može služiti nos ili par nogu? Kakve koristi od njih kad Zemlja nestane sa svojim cvijecem i kad se ugasi Sunce? No ne bih se zadržavao na otrcanim problemima... Govorili ste o dodiru sa svijetom. Što je to milijun, milijarda godina, trilijun, u usporedbi s vjecnosti? U tome moru zemaljskog sjecanja covjekova svijest bi se izgubila kao kap krvi u oceanu...
— Dakle — rekoh — mislite da ce doci do potpunog prekida...
— Dakako. Jesam li ikad tvrdio da je u kutiji cijeli covjek? Spomenuo sam samo njegovu dušu. Zamislite da odjednom prestanete primati informacije izvana, kao da vam je mozak odvojen od tijela a vi živite i dalje u punoj snazi. Ocito postajete slijepi i gluhi, obamrli cak, jer nema organa koji bi vam bili na raspolaganju. A ipak zadržavate potpuno svoju unutrašnju viziju, svoju bistrinu duha, živahnost misli. Možete po volji razmišljati, razvijati imaginaciju, pothranjivati svoje nade, osjecati radost i tugu, osjecaje koji proizlaze iz promjene raspoloženja, stanja duše. Evo, to su osobine ove duše koju polažem na vaš stol...
— Ali, je strašno... zgrozim se ja — slijep, gluh, paraliziran... stoljecima!
— Cijelu vjecnost, gospodine Tichy, govorio sam vam o tome. Sloj koji sam izabrao jest od kristala, podvrste nepoznate u prirodi, autonomne tvari koja se ne može fizikalno ni kemijski spajati. U tim nestalnim pokretljivim molekulama sadržana je ta duša što misli i osjeca...
— Cudovište — rekoh tiho i smireno. — Shvacate li što ste ucinili? Ali ljudska svijest se ne može reproducirati. Ako vaša žena živi, krece se, misli, tada je u kristalu samo kopija, nešto što nije ona...
— I nije — odvrati Decanter škiljeci prema kutiji u bijelom papiru. — Moram priznati, gospodine Tichy, da imale pravo. Nemoguce je proizvesti neciju dušu dok taj covjek živi. Bilo bi to besmisleno, paradoksalno. Produženje nastaje samo u trenutku covjekove smrti. Proces fiksiranja prave strukture mozga zahtijeva uništavanje mozgovnog tkiva...
— Zaboga! — promrml jah — pa vi ste... vi ste ubili svoju ženu?
— Dao sam joj vjecni život — odgovori on dižuci se. — To nema nikakve veze s problemom kojim se bavimo. Ako baš hocete, to se tice mene i moje žene. — Stavio je pri tome ruku na paket. — Mene, pravde i policije. Mi raspravljamo o drugim stvarima.
Neko vrijeme nisam mogao izustiti ni rijec. Pružio sam ruku i opipao kutiju u bijelom papiru. Bila je teška kao da je u njoj olovo.
U redu — rekoh — razgovaramo o drugim stvarima. Pretpostavimo da vam dam novac koji tražite. Ali, jeste li zbilja tako ludi da pomišljate da ce se bilo tko dati ubiti zato da bi mu svijest stoljecima i stoljecima bospomocno podnosila nezamislive muke?
— Što se tice smrti — prizna Decantor — to je doista delikatan problem.
Tada sam zapazio da mu je smede oko zapravo boje lješnjaka.
— Ipak — nastavio je on — mogli bismo racunati na neizljecive bolesnike, na one koji su umorni od života, na nepokretne starce koji su pri dobroj svijesti.
— Smrt nije gora od one besmrtnosti koju nudite — primijetih.
Decantor se nasmiješio.
— Možda ce vas zabaviti ovo što su vam reci. — Desna strana njegova lica bila je ozbiljna. — Ja, osobno, nikad nisam osjecao potrebu za dušom ni za vjecnošcu. Ali covjecanstvo vec tisucljecima živi s tim snovima. Dugo sam to proucavao, gospodine Tichy. Sve su religije išle za tim zakljuckom: obecavanje vjecnog života, nada u zagrobni život. Nudim vam to, gospodine Tichy, nudim vam vjecni život. Živjet cete i kad se vaše tijelo raspadne u prah i pepeo. A je li to malo?
— Jest — odgovorio sam — to je malo. Rekli ste da ce to biti besmrtnost bez tijela, bez snage, bez uživanja...
— Koješta — prekine me on. — Mogu vam pokazati zapise svetaca svih religija, djela filozofa, pjesme pjesnika, molitve, legende — nisam zamijetio da se mnogo govori o besmrtnosti tijela. Oni to zanemaruju. Sve su nade zgusnuli u dušu i njeno beskrajno trajanje. U dušu kao kontrast tijelu, oslobodenu fizicke boli, nepredvidivih opasnosti, starenja, borbe za osvajanja, svega onoga što zahtijeva ona pec što polako sagorijeva i gasi se i koja se zove organizam. Nitko nije nikada tražio besmrtnost tijela. Samo duša mora biti oslobodena i spašena. Spasio sam je ja, Decantor, za vjecnost. Ostvario sam san, ne svoj nego cijelog covjecanstva...
— Shvacam — rekoh — vi u odredenom smislu imate pravo, Decantore. Ali jedino u tome što ste danas preda mnom — a sutra cete možda pred cijelim svijetom — otkrili beskorisnost duše. Upravo ste dokazali da besmrtnost o kojoj govore zapisi, evandelja, kurani, epovi, vede, da je ta besmrtnost beskorisna za covjeka. Štoviše, suocen s tom vjecnošcu koju mu nudite, cijeli svijet ce, kao i ja, to vam jamcim, osjetiti gadenje i grozu. Sama pomisao na to da bi vaše obecanje moglo za mene postati stvarnost ispunja me grozom. Vi ste, dakle, pokazali da covjecanstvo laže samo sebi vec tisucljecima. Vi ste razotkrili tu laž.
— Vi, znaci, mislite da moja duša ne može poslužiti nikome? — mirno ce i ukoceno moj sugovornik.
— Uvjeren sam. Tvrdim to... Kako možete i pomisliti da bi moglo biti drugacije, Decantore? Pa i vi ste ljudsko bice!
— Vec sam vam rekao da nisam nikad osjecao potrebu da budem besmrtan. Mislio sam da je to izuzetan slucaj, odstupanje od pravila. Htio sam uslišati želju covjecanstva a ne svoju. Težio sam da razriješim najteži problem, problem razmjeran mojim snagama. Razriješio sam ga. Bio sam nadahnut pisanjem velikih mislilaca svih vremena. Morali biste to procitati, Tichy, taj strah pred krajem svega... strah pred gašenjem svijesti u naponu snage i u žaru... Svi to ponavljaju. Sanjarenje o vjecnosti. Ja sam ostvario njihov san, gospodine Tichy. Možda bi oni...? Elita... geniji...?
— Morali biste pokušati. Ali iskreno sumnjam... nemoguce.
— Kako to! — uzvikne on i u njegovu se glasu zamijeti iskra osjecaja. — Mislite, dakle, da... da to nema vrijednosti ni za koga? Je li to moguce?
— Jest — odgovorio sam.
— Nemojte prerano zakljucivati, Tichy — on ce molecivo —sve je još u mojim rukama. Mogu obaviti neke promjene, mogu prilagoditi... mogao bih svoju dušu opremiti sinteticnim osjetilima. Dakako, to iskljucuje apsolutnu vjecnost, ali kad vec osjetila imaju za covjeka takvu važnost... mogu dodati uši, oci...
— A što bi vidjele te oci? — zapitah. Nije odgovorio.
— Vidjele bi kako se hladi Zemlja... nastavio sam — kako se raspada galaksija... kako se gase zvijezde u beskraju tame, zar ne?
Šutio je.
— Ljudi ne žele besmrtnost — rekoh nakon kratke šutnje — oni samo žele da ne umru. Oni bi željeli živieti, Decantore. Htjeli bi osjetiti tlo pod nogama, vidjeti oblake iznad sebe, voljeti, biti s ljudima i misliti na njih. Ništa drugo. Sve drugo je samo obmana. Nesvjesna laž. Sumnjam da bi vas drugi ljudi tako strpljivo slušali kao ja... osim, dakako, dobrovoljno.
Decantor je neko vrijeme bio nepomican, ociju uprtih u bijeli papir zamotuljka pred sobom. Odjednom ga je zgrabio, lagano kimnuo glavom i okrenuo se prema vratima.
— Decantore! — viknuo sam i on je stao na pragu.
— Što cete uciniti s... tim?
— Ništa — hladno ce on.
— Vratite se, molim vas — rekoh. — Samo na trenutak. Ne možemo je samo tako ostaviti.
Ne znam da li je taj covjek bio genijalan ucenjak, ali bio je prvoklasan lopov. Ne bih vam htio iznositi pojedinosti strašne trgovine koja je slijedila. Nisam imao izbora. Ali znao sam da ga ne mogu pustiti da ode u uvjerenju da me je nasamario. A opet, ne mogu ostaviti ljudski duh, živu svijest nesretne žene koju je ubio, da bude zatvorena u nekoj ladici, medu starinama, medu hrpom papira. Sama rijec nije dovoljno živa. Pokušajte, kad dodete kuci, leci u potpuno zamracenu sobu. Zatvorite oci i zamislite da tako ostajete bez micanja dane i noci, nekoliko tjedana, pa mjeseci, godina, stoljeca — zamislite da je vaš mozak prije tog podvrgnut takvoj operaciji da ne možete ni poludjeti.
Dok smo se cjenkali, progonila me i strašila pomisao da bi netko mogao biti osuden na takvu kaznu, u usporedbi s kojom su paklene muke djecja igra. Trebalo je svakako uništiti tu dušu i dati mu novac koji traži... Dakle, molim vas, nemojte tražiti pojedinosti. Cijelog sam se života smatrao škrcem. Danas sam posumnjao u to samo zato... No, dobro. Nije to bila samo obicna odšteta.
Prebrojili smo novac, a zatim je zatražio da ugasim svjetlo. U tami sam cuo kako šušte novcanice, a onda sam odjednom spazio nešto bjelkasto i pravokutno, plišani jastucic, i na njemu neka vrst fluidnog dragulja, jedva zamjetno svjetlucanje. Kad sam se priviknuo na tamu, cinilo mi se da stvar sjaji plavkastim, sve jacim sjajem. Iza svojih leda osjetio sam isprekidani Decantorov dah. Sagnuo sam se, dohvatio mali cekic i jednim udarcem...
Znate, kad bolje promislim, cini mi se da je Decantor imao pravo. Kad sam htio udariti, ruka me nije poslušala i samo sam malo okrnjio jajoliki kristal. U djelicu sekunde zbila se necujna eksplozija i posvuda su se panicno pocela kovitlati zrna ljubicaste prašine prije nego što su se rasula i nestala. Zatim se opet sve smracilo. U toj tami javio se mukli i ugasli glas:
— Ne morate više udariti, Tichy... gotovo je.
Tada sam mu povjerovao. Imao sam dokaz. Osjetio sam to. Upalio sam svjetlo i neko vrijeme smo se promatrali, zaneseni, kao dvojica ubojica. On je strpao novcanice u džep svoga kaputa pa izašao i ne pozdravivši. Nisam više nikad vidio toga izumitelja besmrtne duše koju sam ubio.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem