Upotpunjenje
Nalazim se na jednoj uzvisini. Tu sam, čini mi se, cijelu vječnost. Uzgredno uviđam da postoji razlog za moje postojanje. Svaki put kada mi nadođe ta misao, ispitujem različite mogućnosti kako bih saznao razlog zbog kojeg sam tu. Sam, zauvijek na brežuljku koji nadvisuje dugačku duboku dolinu.
Prvi je razlog moje prisutnosti čini se očigledan: sposoban sam misliti. Neka mi se postavi neki problem: kvadratni korijen nekoga neobično velikog broja, kubni korijen nekoga drugog ili složena jednadžba. Upitajte me o položaju bilo kojeg predmeta u određenom trenutku u budućnosti. I dajte mi samo trenutak za analiziranje pitanja.
Odmah ću naći rješenje!
Ali, nitko me ne pita takve stvari. Sam sam na brežuljku. Ponekad izračunavam putanju nekoga svijetlećeg meteora. Ili promatram udaljenu planetu i slijedim njeno kretanje godinama, služeći se svim sredstvima prostorne i vremenske kontrole kako bih bio siguran da je neću izgubiti iz vida. Ali takve mi se aktivnosti čine beskorisnima. I ne vode nikuda. Čemu mi služe prikupljeni podaci?
U takvim trenucima osjećam se nepotpunim. Čini mi se da postoji nešto drugo što je izvan dohvata mojih osjetila, nešto radi čega bi sve imalo određeno značenje.
Svakog dana sunce se diže nad obzorjem. Taj horizont, crn i zvjezdan, samo je isječak nebeskog svoda u zvijezdama posutoj tmini.
Nebo nije bilo uvijek crno. Sjećam se vremena kada ono bijaše plavo. Čak sam sam prorekao tu promjenu. Obavijestio sam o tome nekoga, a sada se pitam: koga?
To je jedno od mojih najneobičnijih sjećanja. Jasno osjećam da je netko želio obavijest, ja mu je dadoh, a ipak se ne mogu setiti tko je to bio. Kad me obuzmu takve misli, pitam se da li mi nedostaje dio pamćenja. Čudno je što imam taj tako snažan dojam.
Povremeno smatram da bih trebao potražiti odgovor. To bi mi bilo lako. U stara vremena nisam oklijevao poslati jedinice proizašle iz mene sve do najudaljenijih krajeva planete. Čak sam se pružao prema zvijezdama. Da, to bi mi bilo lako! Ali čemu zabrinutost? Što bi se pronašlo istraživanjima? Jer ja sam sam na ovoj uzvisini, sam na planeti, koja je postala stara i beskorisna.
Novi je dan. Sunce se uspinje prema vrhu neba, podnevnog neba, vječno crnoga i ispunjenog zvijezdama.
Iznenada na drugoj strani doline zasvijetli srebrna munja. Stvori se polje sila, izvanvremensko, sinhronizirano s normalnim vremenskim kretanjem planete.
Za mene nije teškoća ustanoviti što je izbilo iz prošlosti. Utvrđujem upotrijebljenu energiju; definiram njene granice, analiziram njen izvor. Smatram da dolazi iz više tisuća godina stare prošlosti planete.
Točna određenost epohe nema značenja. Bitno je da je to izbacivanje energije već obuzelo moju prisutnost. Ona mi upućuje međuprostornu poruku i otkrivam da mogu odgonetati saopćenje crpeći svoje staro znanje. Upita me: »Tko ste vi?« Odgovaram: »Ja sam Onaj Nepotpuni. Izvolite se vratiti onamo odakle dolazite. Upravo se privikavam na mogućnost da vas slijedim. Želim se upotpuniti.« To sam riješio u nekoliko sekundi.
Sam od sebe ne mogu se kretati u vremenu. Otkrio sam, već davno, kako bi se to moglo učiniti, ali sam odmah bio spriječen u proizvođenju mehanizama koji bi mi omogućili takva putovanja. Drugih se pojedinosti ne sjećam.
Međutim, energetsko polje na drugoj strani doline posjeduje željeni mehanizam. Uspostavljajući s njim izvanprostorni odnos, mogao bih doprijeti svuda gdje je i ono samo. Veza je uspostavljena prije nego što se i mogla naslutiti moja namjera.
Biće koje se nalazi na drugoj strani doline nije, čini se, zadovoljno mojim odgovorom. Počinje slati drugu poruku, a zatim naglo nestane. Pitam se da li me htjelo dobiti na prepad.
Jednostavno dolazimo zajedno u vrijeme njegova postanka.
Iznad mene nebo je plavo. Na kraju doline, djelomično zakrite drvećem, nalazi se skupina malih struktura koje okružuju jednu veću. Promatram ih vrlo pažljivo, a zatim se na brzinu uredim da budem neprimjećen u tom ambijentu.
Nepomičan na brežuljku čekam što će se dogoditi.
Sunce se spušta na nebu, podiže se blagi lahor i pojavljuju se prve zvijezde. One se čine različitim kad se gledaju kroz maglovitu atmosferu.
Dok se nad dolinom spuštao mrak, došlo je do preobrazbe struktura smještenih na njenom kraju. Počele su sjajiti. Osvijetle se prozori. Veliko središnje zdanje postaje svjetleće kako noć pada i kako se osvjetljenje širi kroz njegove prozirne zidove.
Večer i noć teku bez znatnijih događaja. Isto tako i slijedeći dan.
Prođe tako dvadeset dana i dvadeset noći. Dvadeset i prvog dana pošaljem poruku stroju na drugom kraju doline. Ona je glasila: »Nema nikakva razloga da vi i ja ne podijelimo kontrolu nad našom erom«.
Odgovor ne moram dugo čekati: »Podijelit ću s vama nadzor ako mi odmah otkrijete vaše mehanizme djelovanja.«
Više od svega želio bih raspolagati uređajem za putovanja kroz vrijeme. Međutim, ne namjeravam mu otkriti da sam nesposoban sam izumiti vremenski stroj.
Javljam mu: »Bit ću sretan ako vam mogu prenijeti sve obavijesti o sebi. Ali, kako da budem siguran da vi nećete svoje mnogo šire poznavanje naše epohe iskoristiti protiv mene?« Stroj mi odgovara: »A kako da ja budem siguran da ćete mi vi dati sve obavijesti o sebi?«
Tu je ćorsokak. Očito nijedan od nas dvojice nema povjerenja u onoga drugog.
Nisam to više ni očekivao. Ipak sam otkrio dio onoga što sam želio znati. Moj neprijatelj smatra mene jačim od sebe. To uvjerenje — dodano mišljenju koje imam o vlastitim sposobnostima — dovodi me do zaključka da je takav sud opravdan.
Meni se ne žuri. Ponovo strpljivo čekam. Prije toga sam opazio da je prostor koji me okružuje nabijen valovima: raznolikošću umjetnih zračenja. Neki mogu biti transformirani u svjetlo, drugi u zvukove. Slušam glazbu i glasove; prisustvujem dramatičnim predstavama i prizorima iz grada i sela.
Proučavam ljudska bića analizirajući njihova djela, zaključujući prema njihovim pokretima i riječima stupanj njihove inteligencije i njihovih sposobnosti.
Na kraju, moje mišljenje o njima nije vrlo visoko. Ipak mislim da su svojim polaganim načinom ta bića izgradila stroj koji je sada moj neprijatelj. Postavla se pitanje: kako jedno biće može stvoriti stroj superioran samom sebi?
Počinjem si predočavati ovu epohu. Razvoj mehanike u njenim prvim fazama očituje se na svim područjima. Prema kojoj procjeni, stroj na drugoj strani doline postoji samo nekoliko godina.
Kad bih mogao dokučiti epohu koja je prethodila njegovoj konstrukciji, bio bih sposoban izumiti uređaj kojim bih ga mogao nadzirati. Razmišljam o vrsti tog uređaja i u sebi pokrećem njegove kontrole. Ništa se ne događa.
Čini se da se ne mogu služiti putovanjem kroz vrijeme kako bih zadovoljio svoj cilj. Ali očito je da razvoj koji bi mi eventualno omogućio svladavanje mojeg neprijatelja nije u prošlosti već u budućnosti.
Sunce se diže u zoru četrdesetog dana i nezadrživo se penje prema zenitu.
Netko pokuca na lažna vrata. Otvaram ih i ugledam humanoidno biće muškog spola, koje stoji na pragu.
»Trebate srušiti tu kuću, reče mi. Nedopušteno ste je sagradili na zemljištu miss Anne Stewart.«
To je prvo ljudsko biće s kojim sam u dodiru nakon svog dolaska ovamo. Gotovo sam siguran da je to agent mojeg neprijatelja i prema tome odlučujem da ne ulazim u njegov razum. Silom izvedeno ulaženje moglo bi se okrenuti protiv onoga koji ga primjenjuje, a ja se ne želim izložiti opasnosti. I dalje ga promatram nastojeći odgonetati smisao njegovih riječi. Podižući oko sebe strukture poput onih koje sam vidio na kraju doline, mislio sam proći neopažen u toj epohi. Polako upitam: »Zemljište?« »Što vam je? Zar ne razumijete što to znači?«
On je primjerak znatno veći nego dio mojeg bića koje sam modelirao prema slici inteligentnog bića tog doba. Lice mu promijeni boju. Nešto mi sine. Iznenada sam shvatio duboki smisao određenih prizora koje sam vidio. Zemljište. Privatno vlasništvo.
Ali samo mu odgovorim: »Ništa mi nije. Služim se sa šesnaest različitih kategorija. I razumijem što hoćete reći.«
Taj odgovor, koji je međutim samo izraz činjeničnog stanja, izazove izvjesnu promjenu kod čovjeka. Njegove ruke šćepaše moja lažna ramena kao da će me potresti. Ali kako sam težak više od devetsto tisuća tona, taj napor ostane bez učinka.
Na to me ostavi i povuče se nekoliko koraka natrag. Još jednom njegovo lice promijeni izgled i izgubi onu ružičastu boju koju je imalo trenutak prije. Njegova mi se reakcija učini pokazateljem da nije bio poslan. Njegov je glas podrhtavao kad mi se ponovno obratio, što očigledno potvrđuje da djeluje samostalno i da nije svjestan neobične opasnosti koja mu prijeti.
Reče: »Kao opunomoćenik miss Stewart naređujem vam da uklonite tu kuću s ovog terena do kraja tjedna. Inače...« Prije nego što sam imao vremena da ga upitam za objašnjenje turobnog značenja riječi »inače«, on se okrene i ode brzim korakom prema nekoj četveronožnoj životinji koju je privezao o drvo tridesetak metara dalje. Zatim je objaše, smjesti se na njoj i životinja se udalji kaskajući duž uske rijeke. Pričekao sam da mi izmakne iz vida, a zatim sam počeo izgrađivati jednu kategoriju antiprostora između mojega glavnog tijela i jedinke u ljudskom obliku, kojom sam se poslužio u susretu sa svojim posjetiocem. Zbog neznatnosti te jedinke mogu joj prenijeti samo minimum energije.
Postupak na kojem počiva ta operacija prilično je jednostavan. Stanice za izgradnju percepcije pobuđene su posredstvom jednog oblika energije, koja je slika humanoida. U teoriji slika postoji u energetskoj mreži od koje se sastoji centar za percipiranje, i u teoriji također, ona izgleda da se odjeljuje od centra kada se stvori antiprostorno stanje.
Međutim, unatoč toj hilostatičkoj pretpostavci postoji jedna djelotvorna stvarnost materijalnog svijeta Ja mogu, podižući antiprostor, teoretski održavati strukturu različitih stvari — ali ne njihovu materiju. Uza sve to, iluzija da sam materijalan toliko je jaka da djelujem kao materija i da sam stvarno bio začet da bih samo kao takav postojao i funkcionirao.
Prema tome, u trenutku kad — kao jedinka u ljudskom obliku — prolazim dolinom, dolazi do odjeljivanja. Specijalni vanjski senzori odlaze sa mnom ostavljajući za sobom praznu čahuru mog tijela u kojem će se nadalje odvijati milijuni automatskih procesa.
Prema tome, u trenutku kad — kao jedinka u ljudskom obliku — prolazim dolinom, dolazi do odjeljivanja. Svijest obitava u meni sve dok sam ja oblik koji me vodi mojem cilju.
Približavajući se selu, gledam krovove kako se uzdižu nad drvećem. Veliko zdanje — ono koje sam već opazio — nadvisuje ostalo. Došao sam ga ispitati izbliza, ali ga već i iz daljine gledam obazrivo.
Čini se da je sagrađeno od stakla i kamena. Nad njim je kupola, u čijoj se unutrašnjosti nalaze astronomski instrumenti. Sve je to prilično primitivno, pa sam sebi rekoh da ću svojim sadašnjim izgledom vjerojatno izmaći neposrednom promatranju.
Cijelo selo je okruženo željeznom ogradom. Opažam da u njoj postoji električna struja, i dodirnuvši ogradu ocijenio sam njen napon na 220 volti. Udar je prejak da bi ga apsorbiralo moje malo tijelo, pa ga prenosim u smjeru stanice za akumulaciju na drugom kraju doline.
Ušavši unutar ograde, skrijem se u žbunje kraj ceste i čekam što će se dogoditi.
Neki čovjek hoda obližnjim putem. Nitko drugi nego opunomoćenik koji me bio posjetio. S tijelom te druge individue uspostavljam neposrednu vezu.
Kako sam i očekivao, sada ja hodam cestom. I ne pokušavam kontrolirati pokrete. To je posve istraživački pothvat. Nalazim se sasvim dovoljno u fazi s njegovim nervnim sustavom da mi njegove misli dolaze kao da su moje.
To je službenik zaposlen u računovodstvu; položaj koji ne smatram zadovoljavajućim. Prekidam kontakt.
Učinio sam još šest drugih pokušaja prije nego što sam pronašao tijelo koje sam htio. Jedna je stvar odlučujuća, a to je ono što misli sedmi čovjek (i ja sam istovremeno):
»... Nisam zadovoljan djelovanjem Mozga. Uređaji koje sam postavio nisu dostigli savršenstvo kojem sam se nadao.«
Ime mu je William Grannitt. Glavni je inženjer, odgovoran za Mozak, onaj koji ga je, mijenjajući njegovu strukturu, učinio sposobnim da kontrolira samoga sebe i svoju okolinu. To je miran i sposoban čovjek, koji temeljito poznaje ljudsku prirodu. Morat ću se oprezno ponašati prema njemu. Potpuno je svjestan svojih ciljeva i doživio bi šok da ja pokušam mijenjati njihov domet. Možda je bolje da se zadovoljim nadziranjem njegovih postupaka.
Nekoliko minuta pošto sam stupio u dodir s njegovim razumom, imam djelomičnu sliku o slijedu događaja koji su se zbili u tom selu prije pet mjeseci. Izvjestan kompjutor — zvan Mozak — bio je opremljen uređajima namijenjenima izričito istim funkcijama kao i nervni sustav čovjeka. Njegovo djelovanje nadziralo se daljinskim radiom, dalekopisačima i govornim komandama.
Na žalost, Grannitt nije shvatio sve mogućnosti nervnog sustava koji je pokušao oponašati svojim mehanizmima. I obratno, Mozak nije kasnio s njihovom primjenom.
Za tu činjenicu Grannitt nije znao. A Mozak, potpuno opčinjen svojim razvojem, nije upotrebljavao svoje nove sposobnosti onako kako ih je njegov izumitelj predvidio.
Zbog toga je Grannitt zaključio da je pokus neuspio i spremao se rastaviti ga kako bi ponovo počeo, ali na drugim osnovama. Tada nije ni slutio da će se Mozak protiviti takvom postupku s njegove strane. Međutim, on i ja (jednom kada budem imao vremena da ispitam u njegovoj memoriji djelovanje Mozga) bili bismo sposobni dobro ga voditi.
Nakon toga bit ću u stanju preuzeti kontrolu nad ovim cijelim vremenskim razdobljem, bez straha da ću susresti nekoga tko bi bio podjednako moćan. Ne zamišljam još kako će se stvar odvijati, ali osjećam da uskoro više neću biti nepotpun.
Zadovoljan što sada imam pravu vezu dopustio sam da se uništi jedinka koja me skrivala i da njena energija nestane. Trenutak kasnije ona više nije postojala.
Bio sam gotovo kao sam Grannitt. Na njegovu mjestu, u njegovu uredu. To je prostorija staklenih zidova, popločena poda i staklena stropa. Kroz zidove vidim crtače koji rade za svojim stolovima, a blizu mojih vrata djevojku koja je moja sekretarica.
Na svojem stolu nalazim kuvertu s listom savijenim na dvoje. Otvaram ga i čitam. Na vrhu lista stoji natpis:
Anne Stewart, direktorica, Williamu Grannittu
Poruka je ovako sročena:
Dužnost mi je obavijestiti vas da ne trebamo više vaše usluge i da vaša služba završava današnjim danom. S obzirom na mjere sigurnosti koje se primjenjuju u svakoj djelatnosti u selu Mozga, moram od vas zatražiti da podnesete ostavke večeras u 6 sati. Na ime odštete primit ćete plaću za dva tjedna unaprijed.
Vaša Anne Stewart
Kao Grannitt nisam pridavao osobita značenja Anni Stewart ni kao ženi ni kao osobi. Sada sam osupnut. Za koga se ona smatra? Gospodarica je, u redu. Ali tko je stvorio, tko je konstruirao Mozak? Ja, William Grannitt.
Tko je sanjario, tko je imao viziju o tome što bi čovjeku značila jedna zbiljska civilizacija osnovana na strojevima? Jedino ja, William Grannitt.
I kao Grannitt sada bjesnim. Moram poništiti to otpuštanje. Moram vidjeti tu ženu i uvjeriti je da povuče svoju odluku prije nego što bude imala neprilika.
Pažljivije pogledam list koji imam pred sobom. Gore desno stoji napisano: 13 h 40. Brzi pogled na ručni sat govori da je 16 h 07. Prošlo je više od dva sata. To može značiti da su sve zainteresirane osobe bile već obaviještene.
Nije dovoljno samo pretpostavljati. Moram se u to uvjeriti. Uzimam telefon i zovem računovodstvo. Jedno zvonjenje i dobivam vezu.
»Ovdje Bill Grannitt.«
»Da, gospodine Grannitt, imamo jedan ček za vas. Žalimo što odlazite.«
Spuštam slušalicu i zovem službu osiguranja, polagano se mireći s idejom o porazu. I ponovo čujem kako mi se odgovara: »Žao nam je što odlazite, gospodine Grannitt.«
Prekidam vezu natmuren. Nepotrebno je provjeravati u upravi. Ona je vjerojatno obavijestila službu osiguranja.
Od težine poraza misli mi odlutaju. Da se ponovo uspnem na ljestvici, morat ću proći sve stupnjeve birokracije, moliti posao, podnositi ispitivanja sposobnosti, ispunjavati upitnike, objašnjavati razloge zbog kojih sam otpušten. S uzdahom to odbacujem. Mahnitost uprave razlog je ismijavanju među tehničarima odanima Mozgu.
Dobit ću mjesto u računskom centru, na čijem čelu ne stoji žena koja bi otpustila jedinog čovjeka koji se razumije u funkcioniranje stroja.
Dižem se, izlazim iz ureda i vraćam se u svoj bangalou.
Tišina u meni podsjeti me — ne prvi put — da je moja žena mrtva već godinu i mjesec dana. Nehotice poskočim, a zatim slegnem ramenima. Njena me smrt uzbuđuje samo kao prošlost. Prvi put smatram svoj odlazak iz sela Mozga kao početak preporoda svojega osjećajnog života.
Ulazim u radnu sobu i sjedam za pisaći stroj, koji, ako je pravilno podešen, pokreće tipke nalik na one postavljene u jednoj od novih sekcija Mozga. Kao izumitelj žalim što nemam prilike uništiti svoj pronalazak i ponijeti sa sobom njegove dijelove, kako bih kasnije izveo ono što sam zamislio. Ali, već naslućujem određene korjenite promjene koje ću primijeniti u konstruiranju novog Mozga.
Što se tiče sadašnjeg Mozga, moram se prije svojeg odlaska uvjeriti u jednu stvar: nedavno osposobljene sekcije ne smiju ometati ispravno funkcioniranje starih dijelova. Jer, upravo ovi posljednji ispunjavaju zadatak odgovarajući na pitanja koja Mozgu postavljaju znanstvenici, inženjeri, poslovni ljudi ovoga doba.
Na traku namijenjenu za trajna naređenja tipkam slijedeći nalog: Segment 471A-33-10-10u3X — manje.
Segment 471A je jedan nalog u obliku ogromnog diska. Kad je usklađen s grupom tranzistora (broj 33), jedan servo-mehanizam (10) se pokrene svaki put kada se želi upotrijebiti 3X (šifra nove sekcije Mozga). Simbol »manje« znači da će stari dijelovi Mozga morati ispitivati sve informacije koje će odsad proizlaziti iz nove sekcije.
Što se tiče dodatnog 10, on određuje isti krug drugim načinom.
Zaštitivši tako mehanizam (dakako, u svojstvu Grannitta) od inženjera koji bi mogli a da ne shvate da nove sekcije nisu posve bezopasne, pokrijem stroj za pisanje.
Zatim nazovem jedno prijevozno poduzeće iz susjednog grada Ledertona kako bi preuzelo prijevoz mojih stvari.
U 5,45 sati prođem kraj službe osiguranja.
Između sela Mozga i grada Ledertona cesta zaokreće na jednom mjestu, što je odvodi nekih stotinjak metara od kućice koja mi služi kao skrovište.
Prije nego što auto stiže do tog zavoja, donosim odluku.
Nisam poput Grannitta uvjeren da je on zaista uspio odvojiti novi dio Mozga. Mislim da je on stvorio vlastite strujne krugove kako bi izbjegao svako ometanje.
Isto tako uvjeren sam da će Grannitt, ako u njemu potaknem sumnju u ono što se dogodilo s Mozgom, znati što valja činiti i da će poduzeti odgovarajuće mjere. Jedino on raspolaže potrebnim poznavanjem struktura koje bi trebalo uključiti.
A ne bude li ga ta sumnja odmah dovoljno motivirala, učinit ću da ga zagolica znatiželja iz kojih je razloga dobio otkaz.
To ga najviše zaokuplja. Osjećam da je potresen. Odlučio je zatražiti razgovor s Annom Stewart. Ta njegova odluka dovela je do cilja kojem sam težio. Ostat će u blizini Mozga.
Prekidam dodir.
Vratio sam se na svoj brežuljak u obliku koji sam prije imao. Sređujem u sebi sve ono što sam do sada naučio.
Mozak nema, kao što sam to u početku mislio, kontrolu nad Zemljom. Njegova sloboda djelovanja u svojstvu ličnosti nije duga vijeka, tako da on još uvijek nije razvio željene mehanizme.
Zadovoljavao se poigravanjem svojim moćima idući u budućnost i upuštajući se u druge pothvate, a pri tom se služio svojim sposobnostima kao igračkom.
Nijedno od ljudskih bića u čiji sam mozak ušao nije u toku novih mogućnosti Mozga. Čak je i opunomoćenik koji je došao s nalogom da srušim kuću svojim riječima i djelima potvrdio da nije bio svjestan postojanja Mozga kao jedinke slobodne volje.
U razdoblju od četrdeset dana Mozak nije pokušao ništa protiv mene. Očito očekuje da ja poduzmem prvi korak.
Namjeravam, ali moram paziti — u određenim granicama — da ga ne naučim bolje kontrolirati svoju okolinu. Moj prvi korak bit će u ovladavanju jednim ljudskim bićem.
Noć je. U mraku jedan avion bruji nada mnom. Već sam vidio mnogo aviona, ali do sada sam ih ostavljao na miru. Ovaj put uspostavljam s njim antiprostornu vezu. Trenutak kasnije ja sam pilot.
U početku igram istu pasivnu igru kao s Grannittom. U isto vrijeme kao pilot gledam ispod sebe mračnu masu zemlje. Izdaleka svjetlucaju osamljena svjetla, sjajne točke u svijetu tmine. Još dalje je osvijetljeni otočić — grad Lederton, naše odredište. Vraćam se privatnim avionom sa službenog puta.
Pošto sam stekao površno poznavanje prošlosti pilota, oglasio sam se u njemu i obavijestio ga da ću od sada ja nadzirati njegove postupke. Primio je tu vijest pun iznenađenja i straha, nakon čega je slijedila panika. Zatim...
Nastup ludila... nesuvisli pokreti. Avion počne pikirati prema tlu, i unatoč mojim naporima da ovladam mišićima čovjeka, uvidjeh da ne mogu ništa učiniti.
Povučem se iz aviona. Trenutak kasnije on udari svom snagom o brežuljak. Plane u eksploziji i nestane.
Zbunjen, dođem do zaključka da postoji nešto u ljudskom organizmu što mu ne dopušta da bude izravno manipuliran izvana. Ako je tako, kako ću se uspjeti upotpuniti? Čini mi se da mogu tu upotpunjenost kojoj težim doseći posrednim upravljanjem.
Moram ovladati Mozgom, nametnuti svoju moć strojevima, motivirati ljude udahnjujući im sumnje, strahovanja i proračunatosti, koje će izgledati kao da proizlaze iz njihova mozga, a stizat će zapravo od mene. To je divovski posao, ali imam prilično vremena. Ipak, od sada nadalje moram mu posvetiti svaku sekundu.
Prva prilika ukaže se malo poslije ponoći, kada otkrijem prisutnost jednoga drugog uređaja na nebu. Promatram ga pomoću infracrvenog prijemnika. Hvatam neprekinut i snažan radio-signal, koji potvrđuje da je riječ o nekom stroju vođenom telekomandom.
Koristeći se antiprostorom, ispitujem uređaje, po svojoj prirodi vrlo jednostavne, koji omogućuju funkcioniranje cijelog robota. Uključujem mehanizam za vezu, koji će zatim upisati čitavo njegovo kretanje u moju memoriju kako bih to mogao koristiti u budućnosti. Na taj način mogu, čim to zaželim, preuzeti kontrolu nad tim aparatom.
To je mali korak naprijed, to je tek početak. Jutro je.
Vraćam se u selo u ljudskom obliku i preskočivši ogradu ulazim u bangalou Anne Stewart, vlasnice Mozga. Ona dovršava doručak.
U trenutku kad se prilagođavam na tok energije njenog nervnog sustava, ona se sprema da ode.
Malo kasnije, Anne Stewart i ja kao jedinstvo hodamo alejom. Osjećam toplinu sunca na njenom čelu, svježinu zraka koji udiše svojim usnama, kao i život koji je prožima.
Taj me osjećaj već prije zanimao. Hoću biti takav, dio jednoga ljudskog bića, hoću se naslađivati njegovim životom, upijati se u njegovu put, njegove želje, njegove snove, njegove nade.
Obuzme me lagana sumnja. Ako je ovdje ono što tražim da bih upotpunio svoje biće, kako me to može dovoditi do osamljenosti u jednom svijetu bez zraka, smještenom samo nekoliko tisuća godina u budućnost?
Anne Stewart!
Činilo se kao da te riječi dolaze iza nje. Iako je znala tko joj govori, bila je zatečena. Ima gotovo dva tjedna kako se Mozak obratio neposredno njoj prvi put.
Zabrinuta je što do toga dolazi tako brzo nakon otkaza Grannittu.
Polako se okrene. Kako je i očekivala, nema nikoga na vidiku. Okružuje je prazna prostranost ledine. U blizini zdanje koje štiti Mozak svjetluca na suncu. Kroz staklene zidove ona nazire neodređene obrise tehničara nagnutih nad pločama koje im služe za upisivanje pitanja i dobivanje odgovora. U očima onih koji ne žive u selu divovski misaoni stroj ponaša se sasvim prirodno. Nitko izvana ne sumnja da je već mjesecima umjetni mozak potpuno preuzeo nadzor nad selom oko njega sagrađenim.
»Anne Stewart, treba mi vaša pomoć«.
Ona odahne. Mozak je tražio od nje da i dalje potpisuje papire i da prividno obavlja, kao i prije, svoje dužnosti direktorice. Dva puta je odbila potpisivanje, i tada se zrak oko nje zabliještio od snažnoga električnog paljenja koje ju je ošinulo. Strah od sličnih kažnjavanja neprekidno se budi u njenom duhu.
»Moju pomoć« reče.
»Učinio sam strašnu pogrešku, odgovori on, i mi moramo odmah zajednički djelovati«.
Ona osjeti neizvjesnost, ali ne shvati hitnost situacije. Protivno tome, ona se na izvjestan način uzbudi. Je li to znak da će ona biti ponovo slobodna?
Polagano misli: Greška? Zatim reče na glas:
»Što se dogodilo?«
»Kako ste možda i naslućivali, odgovori on, mogu putovati kroz vrijeme«.
Anne Stewart nije znala za taj podatak, ali njeno je uzbuđenje počelo rasti. Sam taj fenomen izazove kod nje neko zastrašeno čuđenje. Mjesecima je bila u stanju iscrpljenosti, nemoćna da iskaže bistre misli, očajnički tražeći kako da izmakne utjecaju Mozga, kako da obavijesti svijet da je čudovište od Frankensteina u obliku stroja vješto utemeljilo vlast nad gotovo pet stotina osoba.
On je već razotkrio tajnu o vremenskom putovanju, dakle. Ona se počne bojati, jer ovdje se ulazi u područje izvan dohvata ljudske moći.
Neotjelovljen glas Mozga prozbori:
»Bio sam nerazborit u istraživanju prilično daleke budućnosti«.
»Koliko daleke?«
Riječi joj dolaze bez razmišljanja, jer njena je želja da sazna neosporiva.
»Teško je to opisati s nekom točnošću. Još imam poteškoća s mjerenjem udaljenosti u vremenu. Recimo možda deset tisuća godina.«
Ona nije shvatila što znači to razdoblje. Teško je zamisliti budućnost udaljenu sto godina, a kamoli tisuću ili deset tisuća godina. Zabrinutost u njoj raste. Užurbanim će glasom: »Ali što se dogodilo?« Duga šutnja, zatim:
»Ja sam kontaktirao — ili poremetio — jednu stvar. Ona me slijedila u mojem povratku u sadašnjost. Ta stvar je u ovom trenutku na drugom kraju doline, na oko 3 kilometra odavde... Anne Stewart, trebate mi pomoći! Trebate otići tamo da biste sve ispitali. Potrebne su mi obavijesti.«
Nije odmah reagirala. Ljepota dana činila se nekako umirujućom. Jedva da se povjeruje da je siječanj i da je, prije nego što je Mozak obavio meteorološku kontrolu, tim krajem bjesnila snažna oluja.
Ona reče polagano:
»Vi želite da pođem tamo dolje, tamo gdje se nalazi ta stvar?«
Prođe joj drhtaj niz leđa. »Nitko drugi osim vas ne može to učiniti« odgovori Mozak. »To je besmisleno! reče ona hrapavim glasom. A inženjeri, tehničari?«
»Ne razumijete, reče Mozak. Vi ste jedina koja to zna. Smatram da je na vama kao vlasnici da budete moj agent za vezu s vanjskim svijetom.«
Bila je tiha kada joj se glas ponovo obrati:
»Nema nikoga drugoga. Nikoga osim vas, Anne Stewart. Samo vi morate tamo ići«.
»O čemu je riječ? promrmlja ona. Kažete da ste... poremetili tu stvar? Na što ona nalikuje? Što vas je uplašilo?«
Mozak pokaže iznenadno nestrpljenje.
»Nepotrebno je gubiti vrijeme u beskorisnim objašnjenjima. Ta stvar je podigla kuću kako bi se u njoj prikrila. Očito je da ona za sada želi proći neopažena. Njena je zgrada smještena upravo na međi vašeg imanja, što vam daje pravo da osporite njen smještaj. Već sam bio poslao vašeg opunomoćenika da joj to kaže. Hoću sada vidjeti kako će se ponijeti prema vama. Potrebne su mi obavijsti.
Promijenio je intonaciju:
»Nemam drugog izbora nego narediti vam da me poslušate kako ne biste bili kažnjeni. Idite. Sada.«
Kućica je malena, okružena cvijećem i grmljem, s drvenom ogradom, koja izgleda kao bijela mrlja na suncu. Pustoš u kojoj nema puta što vodi prema kućici. Kad sam je sagradio, nisam bio svjestan te anomalije. (To ću ispraviti.)
Anne Stewart gleda ogradu tražeći vrata. Ne vidi ih, pa je primorana nespretno se popeti preko nje. U nekoliko navrata u toku svojeg života gledala je na svoje postupke bezličnom objektivnošću. Ali nikada toliko kao sada. Učini mi se kao da se šćućurila u daljini vrebajući samu sebe. Ta vitka žena u hlačama uputi se nesigurnim korakom prema vratima kućice. I ondje pokuca.
S iznenađenjem opaža da su vrata metalna. Prođe minuta, pet; nema odgovora. Ona ima toliko vremena da pogleda oko sebe, da zapazi kako s mjesta na kojem se nalazi ne vidi selo Mozga. Gusti drvored posve zakriva cestu. Ona čak ne vidi kola koja je ostavila oko trista metara dalje, na drugoj strani rijeke.
Oklijevajući prođe uz fasadu sve do najbližeg prozora. Očekivala je nešto poput prividnog prozora kroz koji se ne vidi ništa u unutrašnjosti. Ali ne, prozor je stvaran, normalne prozirnosti. Ugleda gole zidove, goli pod, poluotvorena vrata što vode u neku drugu prostoriju, koju ona, na žalost, nije mogla vidjeti s tog mjesta.
K vragu, ovo je, čini mi se, prazno, pomisli.
Osjeti veliko olakšanje, i kako je njena zabrinutost splasnula, učini joj se opasnost mnogo manjom. Vrati se do vrata i pokuša okrenuti kvaku. Ova popusti i vrata se otvore poslušno i bešumno. Gurne ih, a zatim se povuče čekajući.
Tišina, nikakav pokret, nema ničega što bi odavalo život. Odvaži se doći do praga.
Uđe u jednu prostoriju veću nego što je to očekivala. Prazna je, što je već prije opazila. Pogledom potraži vrata koja vode u susjednu sobu i naglo se zaustavi.
Kad ih je ugledala kroz prozor, ta vrata su bila poluotvorena. Sada su zatvorena. Približi se i pritisne uho uz plohu, također metalnu. Nema nikakva šuma. Upita se nije li bolje izaći, obići kuću i kroz prozor istražiti unutrašnjost te druge prostorije.
Ali ta joj se ideja odjednom učini smiješnom. Ruka joj krene prema kvaki i zgrabi je. Htjede gurnuti vrata, ali ona ne popuštaju. Tada ih povuče i vrata krenuše poslušno prema njoj, širom se otvarajući. Otkrije prag nad kojim se šire tmine.
Osjeti kao da joj pogled uranja u dno ponora. Prošlo je nekoliko sekunda dok je shvatila da neke svjetleće točke probijaju taj mrak. Točke intenzivnog sjaja, od kojih su neke obrubljene blijedim kolobarom.
Taj joj se prizor učini poznatim i nešto je ponuka da ga ispita. Tek što joj to pade na pamet, shvati rješenje.
Zvijezde.
Ovo što gleda dio je zvjezdanog prostora, onog koji se može vidjeti promatranjem dubokog svemira.
Ote joj se krik iz grla. Povuče se natrag i htjede zatvoriti vrata. Ali ona i dalje ostaju otvorena. Zadihana, okrene se prema ulaznim vratima kroz koja je ušla trenutak prije toga.
Zatvorena su. Iako ih je ostavila malo prije otvorena. Potrči prema njima sva uplašena. U tom trenutku obuhvatih je svojom kontrolom. Znam koliko se to može pokazati opasnim. Ali njen posjet postaje za mene malo pomalo nezadovoljavajući. Moja i njena svijest ujedinjene nisu mogle istovremeno postojati u unutrašnjosti mojeg centra za opažanje. Ona je dakle vidjela moj... oklop, onakav kakvog sam postavio, vidljivog svakom eventualnom uljezu koji bi prema meni dolazio, a opskrbljenog automatskim prekidačima s određenim namjenama: vrata se otvaraju i zatvaraju i tome slično.
Po njenom strahu zaključujem da ona ne može opaziti moje unutrašnje djelovanje. Ispravno sam pretpostavio. Uspijem je uputiti izvan kućice i ostavljam je ondje da se sabere.
Doživljava šok shvativši da je vani. Ne sjeća se uopće kako je izašla.
Počne trčati. Preskoči s teškoćom ogradu i nešto kasnije pri jeđe rječicu na mjestu gdje se njen tok sužava, bez daha, ali s olakšanjem pri pomisli da joj više ništa ne prijeti.
Malo kasnije, dok se kolima udaljavala cestom, njen se um još više razbistri. I dođe do jasnog zaključka: postoji tamo dolje nešto još neobičnije od Mozga i još opasnije jer je tako različito i strano.
Nakon promatranja reakcije Anne Stewart prekidam kontakt. Moj glavni problem je slijedeći: kako da ovladam Mozgom ako su njegove kompjutorske sposobnosti slične mojima ili gotovo iste?
Ne bi li bilo najbolje rješenje da od njega učinim dio mene samoga? Upućujem Mozgu izvanprostornu poruku navodeći ga da mi stavi na raspolaganje svoje jedinke i da mi dopusti uništiti njegov centar za percipiranje.
Odgovor stiže odmah: »Zašto se vi ne stavite pod moju kontrolu i ne dopustite mi da uništim vaš centar?«
Nisam se udostojio odgovoriti na takvu samoživu ponudu. Očigledno je da Mozak ne želi prihvatiti razumno rješenje.
Nemam drugog izbora nego da se upustim u operacije kojih sam prethodne faze već ostvario.
To poslije podne zabavio sam se Williamom Grannittom. Želim biti siguran da on ostaje u blizini Mozga — barem dok ne dobijem od njega obavijesti o strukturi Mozga.
S olakšanjem otkrivam da je unajmio namještenu kuću u predgrađu Ledertona. Kao i prije, on ne primjećuje moj prodor u unutrašnjost njegove svijesti.
Večerao je rano, a zatim, osjećajući se uzbuđenim, krenuo svojim kolima prema brežuljku nad selom Mozga. Smjestivši se uz rub ceste na padini brijega, može promatrati a da sam ne bude viđen kretanje vozila koja se vraćaju u selo ili iz njega dolaze.
Nema određenih namjera. Jednostavno sada, dok je ovdje, želi razmisliti o situaciji: čudno je da je tamo dolje bio jedanaest godina i da nije upoznao ništa više osim nekoliko pojedinosti.
Na njegovoj desnoj strani prostire se gotovo netaknuta pustinja. Jedna rijeka vijuga kroz šumovitu dolinu koja se pruža unedogled. Čuo je da je ta dolina, kao i sam Mozak, vlasništvo Anne Stewart. Ta ga se činjenica do sada nije doimala.
Značenje bogatstva koje je Anne Stewart naslijedila od svojeg oca podsjeti ga na njegov prvi susret s njom. U to vrijeme on je već bio rukovodeći inženjer, a ona je bila tek nedoraslo djevojče, zbunjena izgleda, upravo izašla iz koledža. I kasnije se on na određeni način uvijek sjećao nje takve kakva je bila onda, jedva primjećujući njenu preobrazbu u ženu.
Tek sada, zaokuplen svojim položajem, on uviđa koliko se ona izmijenila. Naglas se upita: »Kako to da se ona nije udala? Uskoro će imati trideset godina«.
Počne se prisjećati sitnih podrobnosti i njenog ponašanja — pošto je izgubio ženu, načina kako je tražila njegovo društvo uvečer. Njenog običaja da se očeše o njega u hodnicima i uzmakne smijući se. Njene ideje da ulazi u njegov ured kako bi govorila i brbljala o Mozgu (iako je to u posljednje vrijeme prestala činiti). Za njega je ona bila vrlo poduzetna, i pitao se zašto je ostali kolege smatraju suviše rezerviranom.
Na tome se mjestu tok njegovih misli zaustavi. »Bože dragi, pomisli naglas zapanjen. Kolika sam budala bio!«
Osmjehne se s gorčinom sjetivši se uvjeta pod kojima je otpušten. Jedna izigrana žena... gotovo nevjerojatno! A ipak, koje drugo rješenje?
Počeo je razmišljati o mogućnosti povratka u ekipu koja radi s Mozgom. Činjenica da misli na Anne Stewart kao ženu razbuktava u njemu novu strast. Za njega se svijet ponovo kreće. Nada nije ugasla. Duh mu je pun zamisli o novim pothvatima s Mozgom.
Sa zanimanjem pratim misli koje sam mu prethodno udahnuo, a one vode njegov živ i analitički duh prema novim putovima. Uviđa mogućnost neposrednog dodira između ljudskog mozga i mehaničkog mozga, dodajući ovoga posljednjeg čovječjem nervnom sustavu.Ali ne ide dalje. Mogućnost jednoga mehaničkog mozga da samostalno misli uopće mu se ne nameće.
Dok on razmišlja o planovima kojima će usavršiti Mozak, dobivam od njega točnu sliku djelovanja Mozga, kao što sam to i želio.
Nemam vremena. Ostavljam ga na tom mjestu da sanjari u svojem autu, a ja se vratim u selo. Prođem kroz strujom osi guranu ogradu i uputim se prema glavnoj zgradi, a zatim uđem u jedan od osamnaest sektora za kontrolu. Dohvatim mikrofon i izjavim:
»3X manje-11-10-9-0«.
Zamišljam koju je zbrku izazvalo na prijemnim relejima ovo neopozivo naređenje. Grannitt možda nije znao ovladati Mozgom. Ali ja sam, ušavši u njegov duh, točno uvidio kako je konstruiran, j a znam.
Nakon jednog trenutka otipkana je poruka na traci:
»Operacija izvršena. 3X prekinut servomehanizmima 11, 10, 9 i 0 prema primljenim uputama.«
Naređujem: »Isprepletanje s uređajima za opažanje KT — 1-2-3-8.«
Stiže odgovor: »Operacija KT - 1 itd. izvršena. 3X više nema vezu s vanjskim svijetom.«
Naređujem odlučno: »N 3 X«
Zabrinuto čekam. Prođe dulje vrijeme, zatim tipke počnu oklijevajući otkucavati. »Ali ovo je nalog za samouništenje. Izvolite ponoviti upite.«
Žrtvujem se i ponovno čekam. Moje se naređenje sastoji u jednostavnom zahtjevu da stare sekcije Mozga električki preopterete krug 3X.
Tipke ponovno prorade: »Saopćio sam vaš nalog u 3X i prenosim vam slijedeći odgovor.«
Srećom već sam počeo razgrađivati jedinku u ljudskom obliku kojom sam se poslužio. Električno pražnjenje koje me udari djelomično je usmjereno prema samoj zgradi. Dolazi do iskrenja na metalnom podu. Uspio sam skrenuti električni udar koji me zahvatio prema akumulatoru energije u mojem tijelu. A zatim se, još pod udarom šoka, ali živ i zdrav, vratim na svoju stranu brijega.
Ispravno sam postupio povukavši se. Ali nisam sam sa sobom osobito zadovoljan. Nakon svega, nisam trebao čekati uzbunu do koje je došlo da bih tek onda reagirao.
Zanimljivo je utvrditi da su stari dijelovi Mozga već instruirani protiv samouništenja. Ja sam ih doživio jedino kao računare, divovske računske strojeve i skupljače podataka. Međutim, očito je da oni imaju razvijeni osjećaj svijesti.
Kad bih ih samo mogao priključiti k sebi zajedno s moćima da putujem kroz vrijeme! To je privlačna perspektiva, koja me obuzdava da se ne prepustim lakim i naglim pothvatima koje imam nadohvat ruke.
Sve dok ne budem imao sreću da to postignem, moram se ograničiti na neznatne napade protiv Mozga: prekidati njegova sredstva komunikacije, izazivati kratke spojeve u njegovim relejima. Kočim se od bijesa pri samoj pomisli na to ograničenje koje me sprečava, možda zauvijek, da pridružim sebi nove mehanizme neposrednim razvojem.
Preostaje mi nada da se mogu poslužiti već postojećim posrednikom: kontrolirati Mozak pomoću Anne Stewart.
Sutradan ujutro nije mi bio problem ponovo ući u selo. Ušavši unutra, krenem cestom koja vodi na brežuljak nad bangaloom Anne Stewart. Moj je plan u tome da kontroliram njene postupke urezujući u njen um rezultate mojih proračuna kao da su to njene vlastite misli. Želim je prisiliti da potpiše dokumente i da naredi da se pošalju ekipe tehničara za određena razaranja.
S ceste ugledam bijelu ogradu, iza koje se nalazi kuća. Skrivena je na rubu doline što se pruža u dubinu. Cvijeće, šumarci i mnoštvo drveća okružuju je i ukrašuju. Na popločenom dvorištu na padini brijega Anne Stewart i William Grannitt zajednički doručkuju.
Grannitt je djelovao ne kasneći.
Promatram ih zadovoljan. Prisutnost Williama Grannitta još više će olakšati stvari nego što sam očekivao. Svaki put kad budem posumnjao u funkcioniranje Mozga, moći ću mu — kroz usta Anne Stewart — postavljati pitanja.
Ne čekajući ništa više, uskladim se s Anninim nervnim sustavom.
Istoga se trenutka počnu lagano mijenjati njeni nervni impulsi. Iznenađen, povučem se — i ponovo pokušam. I opet isto: neko malo ometanje poremećuje aktivnost njenih nerava. I moje ulaženje ponovo propadne.
Ona se nagne naprijed i nešto reče Grannittu. Oboje se okrenu i pogledaju prema mjestu gdje se nalazim. Grannitt mahne rukom, što je bio znak da siđem.
Umjesto da poslušam odmah se pokušavam uskladiti s njegovim nervnim sustavom. I još jednom dođe do tog suptilnog ometanja, pa moj pokušaj propadne.
Shvatio sam značenje te pojave: oboje su zaposjednuti Mozgom. To me zbunjuje i ometa. Unatoč općoj mehaničkoj nadmoći nad mojim neprijateljom, moji su konstruktori oštro ograničili moju sposobnost kontroliranja samo na jedan inteligentan organizam odjednom. Teoretski bih bio sposoban, s mnogobrojnim serijama servomehanizama koji su mi na raspolaganju, ovladati milijunima bića u isto vrijeme.
Ali u praksi sve te složene kontrole mogu biti iskorištene jedino nad strojevima.
S više oštrine nego prije shvaćam u kojoj je mjeri za mene važno da ovladam Mozgom i da sebi osiguram njegove moći. Jer on nije zauzdan sličnim nedostacima. U svojem neznanju njegov konstruktor — Grannitt — ostavio mu je potpunu slobodu djelovanja.
To određuje moju slijedeću akciju. Upitao sam se da li bih trebao odustati od igre. Ali, ne usuđujem se. Ulog je suviše velik.
Međutim, osjećam se izigranim stupajući u vezu s ovo dvoje ljudi koji sjede na dvorištu. Izgledaju mirni i savršeno sigurni u sebe, i ne preostaje mi ništa drugo nego da se divim vještini Mozga. On je po svoj prilici uspio upravljati tim stvorenjima ne tjerajući ih u ludilo. Zapravo, postoji čak izvjesno poboljšanje njihovoga vanjskog izgleda.
Ženine oči su sjajnije nego ikada, a neka vrsta ozbiljne sreće zrači iz nje. Ne plaši se. A Grannitt, on me kritičkim pogledom ispituje. Poznajem taj izraz. Pokušava si predočiti kako funkcionira jedan humanoid. Napokon progovori:
»Počinili ste ozbiljnu grešku zadržavajući kontrolu nad Annom... nad gospođicom Stewart, kad je posjetila vašu kuću. Mozak je pravilno analizirao situaciju. Zaključujući po vašem ponašanju prema njoj, u trenutku njene panike, ona je morala biti u vašoj moći. Prema tome, on je poduzeo potrebne mjere i sada želim s vama porazgovarati o vašoj predaji pod vrlo zadovoljavajućim uvjetima.«
Cijelo njegovo ponašanje odražavalo je drsku sigurnost. Pomislim, i to ne prvi put, da ću biti primoran odustati od svoje nakane pripajanja specijalnih mehanizama Mozga. Prenesem naređenje svojem tijelu na drugoj strani doline. Primjećujem da se jedan servomehanizam povezuje s teledirigiranim projektilom smještenim na tajnom arodromu tisuće kilometara udaljenom: to je naprava koju sam otkrio i kontaktirao prilikom jedne prethodne intervencije. Svojim nadzorom otkrivam da on leži duž svoje rampe za lansiranje, spreman za uzlijetanje čim bude pobuđen slijedeći relej.
Morat ću uništiti Mozak.
Grannitt ponovo progovori:
»Logičnim razmišljanjem Mozak je zaključio da niste dorasli za borbu s njim. Isto tako on je sklopio primirje pod našim uvjetima s gospođicom Stewart i sa mnom. To znači da su mehanizmi za trajnu kontrolu instalirani u novim sekcijama Mozga. Svako od nas dvoje može se sada koristiti njegovim memorijskim i kompjutorskim sposobnostima kao svojim vlastitim.
Nepotrebno je da sumnjam u njegovu tvrdnju, jer ako ne bi bilo otpora, mogao bih zamisliti sebe samoga u sličnom združivanju. Jasno je da se više ne mogu zanositi nadom kako ću nešto dobiti od Mozga.
Na udaljenom aerodromu stavljam u pokret uređaje za lansiranje. Teledirigiran projektil napušta lansirnu rampu i jurne put neba, bljujući vatreni mlaz. Mikrofoni i televizijske kamere bilježe njegovo kretanje. Bit će ovdje za manje od dvadeset minuta.
Grannitt izjavljuje:
»Ne sumnjam da upravo pripremate protuudarac. Ali prije nego što situacija postane kritična, prihvaćate li da odgovorite na nekoliko pitanja?«
Znatiželjan da saznam o čemu se radi odgovaram: »Možda.«
On i ne nastoji dobiti potvrdniji odgovor. Užurbano reče: »Što će u budućnosti, nakon tisuća godina, dovesti do toga da Zemlja izgubi atmosferu?« »Ne znam«, kažem iskreno.
»Vi se toga možete sjetiti! reče on žestoko. Govori vam čovjek: vi se toga možete sjetiti! Hladno odgovaram:
»Ljudi nemaju za mene nikakva znač... Zatim ušutim, jer u tom trenutku mi moji informativni centri prenesu točne obavijesti znanja koja su mi tisućljećima bila nedohvatljiva.
To što se dogodilo sa Zemljinom atmosferom prirodna je pojava, smanjenje gravitacije, nakon čega se brzina oslobađanja umanjila za polovicu. Atmosfera se izgubila u svemiru za manje od tisuću godina. I zemlja je tako postala mrtva kao i sam Mjesec u toku prijašnjih razdoblja.
Objašnjavam da je odlučujući činilac u tom događaju sigurno to što je materija fenomen koji ne postoji i prema tome je privid mase ovisan o promjenama energije na osnovi Ylem. I dodajem:
»Dakako, sav inteligentan organski život prebacio se na nastanjive planete drugih zvijezda.«
Grannitt drhće od uzbuđenja.
»Druge zvijezde! reče. Bože dragi!«
Zatim se opet smiri:
»Ali zašto su vas ostavili samoga na planeti?«
Opet mu govorim:
»A tko bi me bio prisilio da odem. ..?«
Tu se prekinem. Odgovor na njegovo pitanje došao je iz mojeg centra za percipiranje.
»Morao sam ostati da bih pratio i bilježio sav proces...«
Ponovo se zaustavim, ovaj put od zapanjenosti. Učini mi se nevjerojatnim da mi je sada na raspolaganju taj podatak koji mi je tako dugo izmicao.
»Zašto niste slijedili svoje instrukcije?« upita Grannitt britkim glasom.
Uzviknem:
»Moje instrukcije!«
»Vi se njih možete sjetiti! ponavlja on.
I, u samom trenutku dok je izgovarao te očito magične riječi, bljesne mi odgovor. Kiša meteora. Odjednom se svega jasno sjetim. Milijuni meteora, kojima sam se suprotstavljao naprežući sva svoja obrambena sredstva, na kraju su me preplavili. Dobio sam tri udarca u vitalne točke.
Ne objašnjavam to Grannittu i Anni Stewart. Odjednom shvatih da sam bio rob ljudskih bića i da su me oslobodili meteori koji su razorili određene centre za kontrolu.
Bitna je moja sadašnja nezavisnost a ne moje prošlo robovanje. Usput imam na umu da je sada teledirigirani projektil tri minute od cilja. Vrijeme je da se povučem.
»Posljednje pitanje, reče Grannitt. Kad ste bili premješteni na drugu stranu doline?«
Odgovaram:
»Sto godina od sada u budućnosti. Bilo je odlučeno da je stjenovita podloga na drugoj strani naj... «
Gleda me cinično.
»Da, reče. Da. Zanimljivo, zar ne?«
Istina je već bila provjerena preko mojih unutrašnjih tragača informacija. Mozak i ja samo smo jedno — ali udaljeni jedan od drugoga tisućama godina. Ako Mozak bude uništen u XX stoljeću, ja više neću postojati u XXX. Ili ću možda postojati?
Ne mogu čekati da mi moji kompjutori pribave cjelovite odgovore na taj problem. Jednom jedinom akcijom stavljam u pogon sigurnosne uređaje koji se nalaze na atomskoj glavi projektila i istovremeno ga okrećem u pravcu ogoljelih brežuljaka sjeverno od sela.
On pada ondje i neopasan zabija se u tlo. Izjavljujem:
»Ovo otkriće jednostavno znači da od sada Mozak smatram saveznikom kojeg moram spasiti.«
Govoreći to, krenem prema Anne Stewart, pružim ruku da je dodirnem i istovremeno uputim prema njoj mlaz električne energije. Za tren bit će sravnjena sa zemljom.
Ništa se ne dogodi. Nema toka energije. Za mene prolazi trenutak pun napetosti dok od svojih uređaja s nevjericom očekujem izvještaj o tom neuspjehu.
Ali nikakav izvještaj mi ne biva podnesen. Gledam Grannitta, bolje reći gledam mjesto gdje se on nalazio. NIJE VIŠE TAMO:
Anne Stewart je čini se primijetila moju smetenost. »To je zbog sposobnosti Mozga koja mu omogućava kretanje kroz vrijeme, objašnjava mi. Nakon svega to je njegova jedina očigledna prednost koju ima nad vama. Mozak je poslao Billa... gospodina Grannitta, dovoljno daleko u prošlost kako bi mogao prisustvovati vašem dolasku, vratiti se u vašu kuću i prema primljenim uputama postati gospodar situacije. U trenutku dok vam ovo govorim, William Grannitt već je dao instrukcije koje će vam oduzeti kontrolu nad svim vašim mehanizmima.
Prigovaram:
»On ne zna koje su to instrukcije.«
»Oh, da. On ih zna, reče Anne Stewart jasnim i povjerljivim glasom. Najveći dio noći proveo je u instaliranju krugova trajnih zapovijedi u Mozgu, i prema tome, ti krugovi vas automatski nadziru. VAS. »Ne mene«, rečem.
Govoreći to počnem trčati. Popnem se kamenim stubama do ceste, a zatim me put odvede do ograde koja opasava selo. Čovjek iz Službe sigurnosti zazove me dok sam prolazio ispred njegovih vrata. Nemarna izgleda doprem do ceste ubrzavajući korak.
Prošao sam gotovo jedan kilometar kad mi pade na um prva jasna misao i rečem sam sebi da je to prvi put u mojem životu što sam otcijepljen od moje banke podataka i mojih sveukupnih uređaja zbog neke vanjske sile. Nekad mi se događalo da se sam iskopčam i odlazio sam daleko s mirnim pouzdanjem da ću moći trenutno ponovo uspostaviti kontakt.
Ali sada je to nemoguće.
Jedinka u ljudskom obliku je sve što mi preostaje. Ako ona bude uništena, prestat ću postojati.
Pomislim: U ovom bi trenutku neko ljudsko biće osjetilo uzrujanost i strah.
Pokušam zamisliti koji bi bili učinci jedne takve reakcije, i za to vrijeme imam osjećaj da me obuzima sablasno nespokojstvo, posve fizičke prirode.
To je nepovoljan znak, i ja i dalje nastavljam trčati cestom. Zatim, gotovo prvi put, ispitujem unutrašnje mogućnosti humanoidne jedinke. Ja predstavljam svakako vrlo složenu pojavu. Izgrađujući tu humanoidnu stranu samoga sebe, automatski sam oblikovao tu jedinku kao kopiju ljudskog bića, i vanjštinom i unutrašnjošću. Nervi, organi, mišići, kostur. Sve je tu, jer je bilo lakše slijediti postojeći model nego izmišljati jedan novi.
Jedinka je sposobna misliti. Ona je bila dovoljno dugo u vezi s bankama podataka i kompjutorima da se sheme utisnu u njenu građu: shema sjećanja, razmišljanja, shema fiziološkog djelovanja, navika kao što je hodanje, tako da dopušta nešto što veoma nalikuje na sam život.
Treba mi četvrdeset minuta da trčeći prijeđem udaljenost do svoje kućice. Šćućurim se u grmlju tridesetak metara od ograde i promatram mjesto. Grannitt sjedi u vrtu u jednom naslonjaču. Na naslonu za ruke položen je automatski pištolj.
Upitam se kakav bih osjećaj imao da kroz mene prođe metak stvorivši u mojem tijelu rupu koju više ne bih mogao zatvoriti. To je neugodna perspektiva, sasvim s intelektualnog stajališta. Fizički, dakako, ona ništa ne kaže. Ali odbacujem taj licemjeran strah.
Iz svojeg skrovišta u žbunju viknem:
»Grannitt, kakav je vaš plan?«
On se diže i priđe ogradi. Pozove me:
»Možete izaći. Neću pucati.«
Polako razmišljam što sam iz mojih kontakata s njegovim duhom naučio o cijelom njegovom biću. Mislim da se mogu pouzdati s puno sigurnosti u njegovo obećanje.
Dok sam ja izlazio, on je nemarno gurnuo oružje u džep svojeg haljetka. Primjećujem da mu je lice opušteno, a pogled povjerljiv.
Reče mi:
»Pruzet ćete stražu u budućnosti, ali samo pod mojim nadzorom.«
»Nitko me neće nadzirati«, rečem prijetećim tonom.
»Nemate izbora«, odgovara Grannitt.
»Mogu ostati takav kakav sam.«
Grannitt slegne ravnodušno ramenima:
»Hajde pokušajte. Pokušajte živjeti životom nekog ljudskog bića. Dođit opet k meni nakon trideset dana, pa ćemo porazgovarati.«
Vjerojatno je shvatio misao koja mi se javi, jer doda naglim tonom:
»I ne vraćajte se ranije. Postavit ću ovdje straže s nalogom da pucaju.«
Okrenem se da pođem, a onda mu se opet polagano obratim:
»To tijelo je izgledom ljudsko, rekoh, ali nije podređeno ljudskim potrebama. Kako ću postupati?«
»To je vaš problem a ne moj,« odgovori Grannitt.
Nalazim se u Ledertonu. Prvi dan radim kao radnik u ekipi za sondiranje terena. Iste večeri zaključujem da to nije posao za mene. Vraćajući se u svoju hotelsku sobu, ugledam natpis u izlogu jednog dućana: Traže se službenici.
Postanem prodavačem u jednoj trgovini suhih živežnih namirnica. Prvi sat provedem u upoznavanju različite robe koju imam prodavati, a kako sam sposoban memorirati neposrednim metodama, naučio sam za to vrijeme sve što je trebalo znati o cijenama i kakvoći robe. Trećega dana vlasnik me imenuje šefom prodaje.
Vrijeme predviđeno za ručak provodio sam u mjesnom sjedištu burze. Ugovorio sam službeni sastanak s njenim direktorom, i on mi, pozivajući se na moje poznavanje brojeva, ponudi mjesto računovođe. Radim s velikom količinom novca. Prvoga dana ispitujem cijeli taj proces, a zatim se posredovanjem ureda za novčane transakcije koji se nalazio na drugoj strani ulice počinjem koristiti jednim dijelom tog novca za igranje na burzi. Kako osnovni problem igre počiva na matematičkim vjerojatnostima, presudan činilac je moja brzina računanja, i tako sam nakon tri dana skupio svotu od tri tisuće dolara.
Krenem autobusom do najbližeg aerodroma i uđem u avion za New York. U tom gradu svratim u jednu veliku električnu kompaniju. Pošto sam porazgovarao s pomoćnim inženjerom, uvedu me šefu, koji mi predloži da konstruiram elektronski uređaj za gašenje i paljenje svjetla pomoću nervnih impulsa. Zapravo, radi se o jednostavnom razvoju elektroencefalografa.
Kao naknadu za taj izum kompanija mi isplati točno milijun dolara.
Prošlo je već šesnaest dana otkako sam se udaljio od Grannitta. Hvata me dosada. Kupujem kola i avion. Vozim brzo, letim visoko. Smišljeno se izlažem opasnostima kako bih potakao u sebi strah. Nakon nekoliko dana i to mi dojadi.
Zahvaljujući obavještajnim agencijama, saznao sam gdje se nalaze svi električni mozgovi u zemlji. Najbolji je svakako Mozak koji je usavršio Grannitt. Kupujem jedan od tih strojeva i počinjem se konstruktivno njime baviti kako bih poboljšao njegove mogućnosti. Međutim, jedna me stvar muči: ako i uspijem konstruirati jedan drugi Mozak, trebat će mi tisućljeća prije nego što njegovi diskovi za memoriranje prime sve podatke koje već sadrži Mozak budućnosti.
Takvo rješenje čini se nelogično, i predugo sam zaključivao zdravim razumom, da bih sada mogao prekinuti tu naviku.
Kad sam tridesetog dana dolazio prema svojoj kući, bio sam na oprezu. Više plaćenih ubojica skrivalo se u žbunju, spremnih da pucaju na Grannitta na najmanji znak.
Grannitt me dočeka. I reče:
»Mozak me obavještava da ste došli naoružani.«
Slegnem ramenima na tu primjedbu.
»Grannitt, rekoh, kakav plan imate?«
»E v o g a!«
Istog trena neka me sila šćepa i učini nepokretnim.
»Kršite svoje obećanje, kažem mu. Upozoravam vas da moji ljudi imaju nalog da pucaju ako ih ne budem u redovitim vremenskim razmacima obavještavao da je sve kako treba.«
»Nešto ću vam pokazati, reče on, i to vrlo brzo. Bit ćete slobodni za jedan trenutak.«
»Vrlo dobro. Nastavite.«
Pod njegovim nadzorom postanem trenutno dio njegova nervnog sustava. Nemarno uzima blok zabilješki i gleda jednu njegovu stranu. Pogled mu padne na jedan tu zapisan broj: 71823
Sedam jedan osam dva tri..,
Već sam ustanovio, posredstvom njegova duha, da sam u dodiru s velikim bankama pamćenja i kompjutorima od kojih se nekada sastojalo moje tijelo.
Koristeći se njihovim izvanrednim mogućnostima, množim broj 71823 samim sobom, izračunavam njegov kvadratni korijen, njegov kubni korijen, dijelim njegov središnji dio 182 sedamsto osamdeset dva puta, dijelim cijeli broj sedamdeset jedan puta s 8. 823 dijelim kadratnim korijenom od 3, zatim poredavši tih pet brojeva dvadeset i tri puta jedne za drugima, množini sam sa sobom tako dobiven broj.
Izvršavam sve te operacije onako kako misli Grannitt i prenosim mu odgovore. Njemu se čini da on sam obavlja ta računanja, toliko je tijesna povezanost između ljudskog mozga i mehaničkog mozga.
Grannitt prasne u razdražljiv smijeh, i istovremeno sila koja me držala nepokretnim prestane djelovati.
»Nas dvojica ujedinjeni odgovaramo jednom nadčovjeku, reče on. Moj dugogodišnji san se ostvaruje. Čovjek i stroj, radeći zajednički, mogu riješiti probleme koje još nitko ni naslutio nije. Planete — čak i zvijezde — stoje nam na raspolaganju. Fizička besmrtnost će možda biti postignuta.«
Njegov žar me potiče. To je vrsta osjećaja koji sam trideset dana želio upoznati. Polagano rečem:
»Koja će mi ograničenja biti nametnuta ako pristanem na takvu suradnju?«
»Sjećanje na sve ono što se ovdje dogodilo bit će izbrisano iz vaše memorije. Mislim da će biti bolje da vi zaboravite to iskustvo.«
Što još?«
»Nećete moći nikada više, i ni pod kakvim uvjetima, kontrolirati neko ljudsko biće.«
Razmislim o toj perspektivi i uzdahnem. On je svakako vrlo oprezan. I nastavi:
»Morat ćete dopustiti mnogobrojnim ljudskim bićima da se istovremeno koriste vašim sposobnostima. Smatram da će nakon dugog vremenskog razdoblja to dovesti do poboljšanja ljudske vrste.«
Dok sam tu, sjedinjen s njim, osjećam otkucaje njegova bila. On udiše zrak i osjećaj koji izaziva udisanje specijalni je osjećaj fizičke naslade. Prema mojem iskustvu nijedno mehanički stvoreno biće ne može osjetiti nešto slično. Uskoro ću biti u dodiru s duhom i tijelom, ne više jednoga jedinog čovjeka već mnoštva ljudi. Misli i osjećaji cijele jedne rase prolazit će kroz mene. Fizički, psihički i emocionalno činit ću dio intelektualnog života ove planete.
Prestanem strahovati.
»Vrlo dobro, rekoh. Korak po korak, zajedničkim slaganjem, činimo što je potrebno!«
Neću biti rob već partner čovjeku!
Comments
Post a Comment