Skip to main content

Konacno naredenje - Final Command - A. E. van Vogt

Konacno naredenje


Barr je stajao na brežuljku što je nadvisivao Star, glavni grad galaksije kojom su vladali ljudi, i pokušavao donijeti odluku.
Negdje u tami, njemu s lijeve strane, stajao je njegov robot cuvar i Barr je to dobro znao. Muškarac i žena prošli su vrhom brežuljka, zastali ljubeci se, a zatim su krenuli nizbrdo. Barr ih je jedva i pogledao. Problem koji je trebalo da riješi obuhvacao je cijelu civilizaciju ljudi i robota, a ne pojedine individue.
Cak je i bijeg stranog, neprijateljskog zatvorenika, prije nekoliko sati, bio od nevelikog znacenja u usporedbi s osnovnim, bitnim problemima. Iskreno govoreci, on je taj bijeg smatrao znacajnim dogadajem, i naredio je robotskim jedinicama iz udaljenih gradova da dodu u glavni grad i pomognu u potrazi, no još mu je glavni problem predstavljalo donošenje odluke koja ce sve te pojedinacne akcije ujediniti sa zajednickom svrhom i dati im zamaha.
Iza njegovih leda zacu se nejasna buka, i Barr se okrenu. Shvati da se nekoliko trenutaka ranije zbio incident; covjek i žena, ocigledno zanijeti jedno s drugim, naletjeli su na robota cuvara. Robot je izgubio ravnotežu i sada je ležao ispružen na zemlji. Covjek se sagnuo da mu pomogne ustati.
— Oprostite, molim vas. Nisam... — zastade usred recenice. Dodiruno je odjecu ispod koje se nalazila struktura od kristala i u tom je trenutku shvatio koga je to zapravo srušio. — Oh, pa ti si robot!
Uspravi se, ne želeci više pomoci robotu da stane na noge i odreza ljuti tim glasom:
— Mislio sam, da roboti dobro vide u mraku.
— Oprostite. Gledao sam na drugu stranu — odgovori robot i nestade.
— Drugi put pazi kamo gledaš! — odvrati covjek osornim glasom.
Incident je na tome završio. Bio je to sasvim tipican razgovor izmedu robota i covjeka. Covjek i djevojka nastaviše puteljkom nizbrdo i nekoliko trenutaka kasnije zatreperiše farovi automobila, nestajuci iz vida iza gustog grmlja.
Barr se približi cuvaru. Ono što se dogodilo prije nekoliko trenutaka bilo je u izravnoj vezi s izvanredno važnom odlukom koju je morao donijeti.
— Kako si se osjecao malo prije? — upita robota, ali istog trena shvati da se nije izrazio odviše jasno. — Da li ti je zasmetalo njegovo držanje, prema kojem si ti bio jedini krivac za nezgodu koja se netom dogodila?
— Da, jest — odgovoricuvar, otresajuci prašinu s odjece. Ispravi se i doda: — Napokon, on je bio taj koji se kretao.
— Jesi li osjetio kakav poticaj da se pobuniš? — Barr je bio uporan. Istog je trenutka zažalio što je ovako složio pitanje; bilo je to odviše precizno. Užurbano doda: — Jesi li osjetio želju da mu odgovoriš otvoreno?
— Nisam! Imao sam osjecaj da sam umiješan u emocionalni sukob — odgovori polako cuvar.
— Ali nije li gotovo nemoguce stupiti u kontakt sa covjekom na osnovi koja nije emotivna? Ljudi su nestrpljivi, bijesni, plemeniti, promišljeni, lakomisleni... — Barr zastade: — Mogao bih tako nastaviti nabrajati u beskraj.
— Mislim da imate pravo.
Utonuo u razmišljanja, Barr se okrenu i ponovo pogleda golem grad koji se prostirao pred njim. Efekt svjetlucavih sazvježda i zvijezda, po kojem je glavni grad i dobio svoje ime, postignut je osobitim rasporedom svjetla i svjetiljki na ulicama. Svi glavni centri namjerno su grupirani tako da se svjetlošcu zgrada i svjetiljki na ulicama postigne željeni efekat.
Barr napokon prekinu šutnju i, ne okrecuci se, rece:
— Pretpostavimo da ti ja, na temelju ovlaštenja koja imam kao direktor Savjeta, naredim da uništiš samoga sebe... — oklijevao je nekoliko trenutaka. Za njega, pitanje koje je imao na umu tek je dodirivalo površinu mnogo složenijeg problema koji ga je obuzeo. No za robota cuvara, to je stvar od bitne važnosti. Bez obzira na sve, Barr ga postavi: — Kakva bi bila tvoja reakcija?
— Kao prvo, provjerio bih da li je naredenje koje ste izdali u okvirima vaših službenih ovlaštenja — odgovori cuvar.
— A zatim? — doda Barr. — Mislim, da li bi ti to bilo dovoljno?
— Vaša vlast potjece od povjerenja koje su vam ukazali glasaci. Cini mi se da Savjet ne može. izdati takvo naredenje bez podrške onih koji su ga izabrali.
— Što se zakona tice — odgovori Barr — Savjet može postupati s pojedinim robotima kako želi, ne tražeci za to odobrenje drugih institucija vlasti. — Na kraju doda: — S ljudima, naravno, Savjet ne može raspolagati na isti nacin.
— Dobio sam dojam — rece cuvar — da ste mislili na sve robote, ne samo na mene.
Barr je šutio nekoliko trenutaka. Shvatio je da nije bio ni svjestan kako odaje svoje skrivene misli. Napokon rece:
— Kao pojedinac, ti moraš izvršavati naredbe koje ti se daju. —Nekoliko je sekundi oklijevao, a zatim nastavi: — Ili, možda, misliš da bi množina u vezi s tim pitanjem nešto promijenila?
— Ne znam. Naredite mi i vidjet cu što mi je ciniti.
— Ne treba toliko žuriti! — odvrati Barr. — Još nismo došli do stupnja na kojem se izdaju takve zapovijedi... — Zastade, i u sebi dovrši zapocetu recenicu »... bar za sada«.
— o o o —
Covjek je sastavljen od gena i neurona. Robot je sastavljen od kristala i elektronskih cijevi. Ljudska neuronska stanica ne stvara svoje vlastite impulse; ona prenosi vanjske podražaje. Robotova kristalna struktura vibrira u skladu sa postojanim impulsom iz elektronske cijevi; promjena karakteristika impulsa mijenja frekvenciju vibriranja. Ovakva promjena nastaje kao posljedica vanjskih podražaja.
Covjek se hrani i podvrgava kirurškim zahvatima kako bi mu organizam i dalje funkcionirao efikasno. Robot mijenja svoje baterije i izmjenjuje cijevi. I covjek i robot razmišljaju. Covjekovi se organi kvare i tkivo mu se vraca u prvobitno stanje Robotova kristalna struktura uništava se suviše velikom kolicinom vibracija, dolazi do premora materijala i na kraju nastupa smrt. Da li se jedan od njih može smatrati manje živom, inferiornijom životnom formom od onog drugog?
Takve i slicne misli promicale su Barrovim umom, muceci ga sve više i više.
Od samog pocetka ljudi su se vladali kao da roboti nisu doista živa bica. Roboti su obavljali poslove. Upravo su dobili najveci galakticki rat u povijesti covjecanstva. Istina, covjek je odredivao strategiju i odlucivao o taktici, ali za ljude je to bio rat koji se vodio u sobi, za stolom. Roboti su bili u svemirskim brodovima i spuštali se na daleke nepoznate planete pod ubitacnom vatrom neprijatelja.
Na kraju se dogodilo da se odredeni broj ljudi zabrinuo zbog dominantne uloge robota u ljudskoj civilizaciji. Djelomicno, bio je to strah od robota, no to se nije priznavalo otvoreno. S druge strane, radilo se o zamišljenoj slici bespomocnog covjecanstva, ako se dogodi da neprijatelj ikada uspije slomiti obrambene linije koje su držali roboti. Takvi ljudi predlagali su rješenje: uništiti sve robote! Prisiliti ljude i žene da ponovno preuzmu kontrolu nad svojom civilizacijom!
Smatralo se da je golema vecina ljudi suviše mekoputna da bi se mogla oduprijeti jednoj ovakvoj odluci... sve dok ne bude prekasno.
Nesložni Savjet ovlastio je Barra da sam donese odluku.
— o o o —
Na Barrovu zapovijed cuvar mahnu rukom, zaustavljajuci površinsko vozilo, koje stade, obasjano upaljenim svjetlima, priceka ih da se popnu, a zatim nepogrešivo jurnu u gustu prometnu gužvu.
Skupina mladica i djevojaka nagrnu unutra na iducoj stanici. Tupo su se zapiljili u blistave oznake direktora Savjeta na Barrovu rukavu, no cim se vozilo zaustavilo na posljednjoj stanici pohitali su prema raskošno osvijetljenom zabavnom, parku u blizini.
Barr je sišao bez žurbe. Namjerno je došao baš ovamo, nadajuci se da ce tu naci pogodnu atmosferu za razmišljanje i stjecanje dojmova koji bi mu mogli pomoci pri donošenju odluke. U trenutku kada je zakoracio na tlo jedan leteci robot proleti na samo nekoliko desetaka metara iznad njega. Za njim je naišao još jedan, a onda još njih desetak. Barr stade i, podignuvši glavu, poce ih promatrati zainteresirano.
Sakupili su se i lebdjeli oko tornja koji se nalazio nekoliko stotina metara niže niz ulicu. Oprezno, s oružjem u rukama, koje se lako moglo zapaziti, nacinili su krug i poletjeli prema gornjim katovima tornja. Sa suprotne strane ulice, druga je skupina robota, takoder opremljenih opremom za letenje, odlepršala do vrha jedne visoke zgrade. Kao i vecina ostalih poslovnih zgrada, i ta je imala posebne ulaze na svakom uredu, kako bi roboti koji su tamo radili mogli sletjeti i uci. Bit ce potrebno pažljivo pretražiti sve te male terase za slijetanje jer je i neprijatelj bio sposoban da leti, iako ne odviše lako i spretno, jer je ova atmosfera za njega bila prilicno rijetka.
Barr je nekoliko minuta promatrao tragace, a zatim mu pažnju privuce veseo žamor zabavnog parka. Desetak orkestara sastavljenih od robota glazbenika sviralo je tihe, jecave ali brze melodije, dok je veliki broj ljudskih bica plesao i ljuljao se u ritmu. Barr se okrenu prema robotu cuvaru.
— .Jesi li ikada zaželio plesati? — upita, ali shvati da bi se to pitanje moglo shaviti na pogrešan nacin i doda: — Ozbiljno pitam.
— Nisam.
— Ne misliš li da je to možda malo neobicno? — Zastane. Hocu reci, roboti su naucili da se vladaju vrlo slicno ljudima. Imaju jednaka gledišta i cio niz ostalih stvari u kojima su isti ili slicni.
Cuvareve blistave oci gledale su ga ukocenim pogledom s gotovo ljudskog lica.
— Imaju li? — upita.
— Da — odgovori Barr i nastavi cvrstim .glasom: — To je stvar cijelog društva. Po svoj prilici ti ni sam nisi svjestan u kojoj si mjeri prihvatio ljudski nacin vrednovanja stvari. Je li ti ikada palo na pamet da bi takav, ljudski nacin vrednovanja stvari mogao biti pogrešan?
Robot je šutio. Kada je napokon progovorio, bilo je ocigledno da je logicki preispitao sve argumente, naravno, u odredenim okvirima u kojima je bio sposoban razmišljati.
— Sastavljen sam prije stotinu devedeset cetiri godine. Došao sam u svijet ljudi i robota. Moj je prvi zadatak bio da naucim upravljati transportnim vozilima. Svoj sam zadatak izvršavao s uspjehom, kao i sve ostale dužnosti koje su mi kasnije bile dodjeljivane.
— Zašto je tvoj prvi zadatak bio da nauciš upravljati transportnim vozilima? — upita Barr, a odmah zatim prijede na ono glavno što ga je zanimalo: — Zbog cega si pristao na takvo ogranicavanje svojih aktivnosti?
— Pa... nije bilo dovoljno operatora za transportna vozila.
— A zašto nisi dobio zadatak da nauciš plesati? — nastavi Barr, i doda: — Najozbiljnije pitam. Ne šalim se s tobom.
Robot je pitanje shvatio sasvim doslovno, pa upita:
— Kakav bi mogao biti cilj takva zadatka?
— A kakav je cilj njihova plesanja? — rece Barr i kimnu prema parovima koji su plesali.
— Receno mi je da to stimulira reproduktivne aktivnosti. Mi roboti imamo jednostavniju metodu. Mi jednostavno napravimo drugog robota.
— Ali, kakva je korist od stvaranja bica koje ce kasnije odrasti i postati plesac?
— Beba, dijete koje raste, adolescent, odrasli covjek... svima njima su potrebni roboti, da paze na njih. Kad ne bi postojala ljudska bica na koja bi trebalo paziti i pomagati im, ne bi bilo potrebe ni za robotima — odgovori cuvar mirno.
— Ali, zašto se ne bi pravili roboti bez obzira na to postoji li potreba za njima? To se može uciniti. Zar ne shvacaš? — Barrov glas postade vrlo sugestivan. — Pocetni je zadatak vec ostvaren. Covjekov mozak nije više neophodan posrednik. Robot je stvoren. On postoji. On je u stanju da stvori novog robota.
— Sjecam se da se o slicnim stvarima i na slican nacin pricalo i u mojoj borbenoj jedinici. Zaboravio sam na to — odgovori cuvar polako.
— Zašto? — Barr se zainteresira i postade pažljiviji: — Jesi li takve misli namjerno iskljucio iz svoga mozga?
— Pokušao sam zamisliti svijet u kojem bi roboti upravljali strojevima, jedni za druge, a ne za ljude...
— I da lete naokolo, u svemirskim brodovima — nastavi Barr — i da koloniziraju druge planete, i da stvaraju nove gradove, i da se bore u bitkama s neprijateljima. I, kako ti se sve to cini?
— Cini mi se apsurdnim. Od kakve je koristi ispuniti svemir robotima?
— A od kakve je koristi ispuniti ga ljudima? — upita Barr tmurnim glasom. — Možeš li odgovoriti na to pitanje?
— Ne shvacam zašto mi direktor Savjeta postavlja takva pitanja — odgovori robot.
— o o o —
Barr je šutio. Ove noci on mora donijeti odluku, a bilo je još tako mnogo pitanja.
Razmišljanje je splet sjecanja i asocijacija. Unutar lanca ljudskih neuronskih stanica stvara se elektrokoloidalna napetost, koja se može razlikovati, zavisno od stimulacije. Kad stigne slican poticaj, lanac se aktivira i javlja se sjecanje. Ono se krece živcanim sistemom, kako bi se spojilo s ostalim sjecanjima. I tako dolazimo do asocijacija.
Robotova kristalna struktura pamti. Stimulirana odredenom energetskom razinom, svaka molekula može osloboditi sjecanje spremljeno u njoj. Opet, na slicnoj osnovi, dolazimo do sistema asocijacija i misli.
Tako je Barr razmišljao: Cak i danas, covjek smatra kako je ljudsko mišljenje 'prirodnije' od robotovog...
Barr i njegov cuvar sjedili su u gledalištu ljetnog kina. Noc je bila vrlo topla a zrak prepun pomiješanog mirisa parfema i vonja znoja. Unatoc toplini, parovi su sjedili cvrsto priljubljeni jedno uz drugo, držeci se za ruke, a ponegdje se mogla vidjeti djevojka glave naslonjene na "mladicevo rame.
Barr se nagnu preko cuvara i rece mladicu blagim, ugodnu. Na programu je bio ljubavni film u boji. Pažljivo izradeni i prerušeni roboti, odjeveni poput muškaraca i žena, prolazili su kroz sve emocije ljudske ljubavi, naravno, u onoj mjeri u kojoj im je to bio dopustio robot cenzor.
Barr je razmišljao: »Na koji ce se nacin svi ovi ljudi zabavljati ako odlucim ono što je Savjet zapravo, u osnovi, imao na pameti kad mi je prepustio da donesem konacnu odluku?« Ni trenutka nije sumnjao u svoj zakljucak u vezi s mišljenjem Savjeta. Unatoc prividnoj nesigurnosti i neodlucnosti, kao i nacinu na koji je Marknell prepustio njemu da odluci, bilo je jasno: Savjet je želio da se roboti unište.
Ljudi ce ponovo morati nauciti sve ono što su nekada davno znali. Kako glumiti, kako upravljati i snimati kamerom? Kako obavljati sve ostale sitne poslove vezane uz tu golemu industriju? Naravno, ljudi bi bili sposobni da sve to ponovo nauce. Za vrijeme rata zaceto je nekoliko slicnih pokreta, no oni su još bili u pocetnoj fazi, bez nekog velikog utjecaja i važnosti. No najvažnije je bilo to da su oni ukazivali na pravac kojim je trebalo krenuti.
— o o o —
Barrova se razmišljanja odjednom prekinuše. U polutami koja je vladala u posljednjim redovima kina neki mladic, sam, sjede pored robota cuvara. Nekoliko je trenutaka gledao što se dogada na ekranu, a onda polaganom, lijenom kretnjom pogleda naokolo. Ugleda cuvara i ukoci se. Okrenuo je glavu s izrazom ne odviše naglašenog, ali ipak primjetnog gadenja na licu.
Barr se nagnu preko cuvara i rece mladicu blagim, ugodnirri glasom:
— Opazio sam kako ste postali nervozni kad ste vidjeli tko sjedi pored vas.
Pažljivim pogledom promatrao je izraz covjekova lica. Nije bilo nikakve ocigledne reakcije.
— Želio bih znati kakve su vam bile emocije u tom trenutku i na što ste mislili — Barr je bio uporan.
Mladic se, ocigledno smeten, promeškolji i okrenu, gledajuci sjajne oznake na Barrovu rukavu:
— Ne mogu glumiti da ne osjecam ono što osjecam — promrmlja.
— Naravno da ne. Sasvim vas shvacam... — zastade Barr da uoblici iducu misao: — Radim na jednom istraživanju za Savjet. Želio bih da mi iskreno odgovorite na moja pitanja.
— Jednostavno, nisam ocekivao da cu na ovom mjestu naici na robota.
— Želite li time reci kako je neprirodno da se robot nade na ovakvom mjestu? — upita Barr, pokazujuci prema ekranu. — Zato što je rijec o ljubavnoj prici izmedu ljudskih bica?
— Da, tako otprilike.
— A opet, s druge strane — primijeti Barr — roboti glume u toj prici. — Opaska je bila isuviše ocigledna, pa brzo doda: — Oni shvacaju i osjecaju sve emocije karakteristicne za takvu vezu.
— Prilicno su pametni i spretni u toj vrsti stvari — rece mladic.
Barr se povuce prilicno zbunjen. Još jedna nejasna reakcija. Po kojim se kriterijima ocjenjuju inteligencija i snaga životnog iskustva, ako ne u odnosu prema aktivnostima i postignutom rezultatu?
Barr se ponovo nagnu prema mladicu i rece:
— Pretpostavimo da vam kažem kako roboti osjecaju odredeno zadovoljstvo pri nekoj stimulaciji svjetlom. — Još jednom osjeti kako su mu primjedbe neprimjerene situaciji, ali nastavi: — Živcani sistem od kristala osobito je osjetljiv na svjetlosne i zvucne podražaje. Pjevanje, glazba, ljudi koji se krecu... sve to u njima stvara ugodu.
— Što robot radi umjesto seksa? — upita covjek smijuci se. Iznenada, bio je dobro raspoložen, kao da je dobacio primjedbu na koju se ne može odgovoriti. Ustade i pomaknu se prema jednom od udaljenijih sjedala, govoreci: — Žao mi je. Ne mogu više razgovarati s vama, želio bih vidjeti film.
Barr ga gotovo nije ni cuo. Mrmljao je prigušenim glasom, razgovarajuci sam sa sobom: »U sebi, u hranjivoj sredini, cuvamo kristalnu strukturu, i njen se prvi rast zbiva u našoj unutrašnjosti, predstavljajuci tako na neki nacin produžetak vlastite inteligencije. Taj rast stvara u nama izvanrednu ekstaticku polubol. Bez sumnje, ni ljudski spolni odnosi ne dovode do osjecaja koji se mnogo razlikuju od naših...«
To je bila velika tajna robota. Misao ga je tako iznenadila da ju je zamalo odao. Sigurnost zakljucaka koji bi iz toga morali slijediti ucinila je da mu mozak reagira brže i sprijeci ga da se ne prenagli. Ovo je bila borba izmedu dvaju oblika života. Dok se nalazio na položaju Vrhovnog zapovjednika ljudsko-robotskih snaga u ratu protiv neprijatelja iz druge galaksije naucio je nešto izvanredno važno i istinito. U borbi za golu egzistenciju i nadmoc medu vrstama, nema nikakvih ogranicavanja u...
— o o o —
Sumorni i mracni tok njegovih razmišljanja iznenada prekide visok covjek koji sjede na prazno mjesto pored njega.
— Zdravo, Barre. Rekli su mi da si pošao ovamo. Želio bih razgovarati s tobom.
Barr se okrenuo polagano.
Nekoliko je dugih trenutaka proucavao izraz lica vode sekcije ljudi u Savjetu i razmišljao: »Kako mu je uspjelo da me pronade ovdje? Mora da sn me njegovi uhode pratili sva dovdje.
— Zdravo, Marknell — odvrati Barr snažnim glasom. Osjeti da ponovo vlada situacijom i doda: — Mogao si me naci sutra, u mom uredu.
— Ono što ti moram reci ne može cekati do sutra ujutro.
— Zvuci zanimljivo — primijeti Barr.
Sjedeci do njega u tami, Barr shvati koliko je Marknell zapravo vitalan i snažan covjek. Bit ce ga teško ubiti, pod bilo kojim okolnostima. No, vec sama boja njegova glasa odavala je covjeka potpuno svjesnog krize. Moglo bi se dogoditi da ga ipak mora ubiti, ako suviše posumnja.
Prvi je put osjetio nezadovoljstvo zbog svoje odluke da veceras izide u pratnji samo jednog robota cuvara. Pomislio je kako bi bilo da se zaštiti pozivajuci pripadnike elitnih robotskih odreda, ali odluci da priceka, bar dok vidi što, zapravo, želi Marknell.
Nevolja s najodanijim — s njegove tocke gledišta — robotima vojnicima bila je u tome što ih je bilo vrlo lako prepoznati. Nakon rata svi su oznaceni nekom neškodljivom kemijskom tvari koja je upadljivom bojom obojila vidljive dijelove kristalne strukture. Taj grubi izgred pocinjen je u trenutku kada su Barr i vecina robota oficira bili na položajima na udaljenim postajama.
Od prvog trenutka kad je za to saznao, Barru je bilo sasvim jasno da je rijec o jednostavnom nacinu brzog identificiranja svih vojnika koji su se borili u prvim redovima, i koji su mogli postati opasni za ljude. Vec više od godinu dana govorio je sebi da je to upravo glavni razlog zbog kojeg je potrebno da sam krene u akciju kao direktor Savjeta.
— Što ti je na pameti? — progovori.
Marknell rece polaganim lijenim glasom, pokazujuci pokretom ruke zabavni park koji se prostirao naokolo:
— Pazio si malo na djecicu, ha?
— Baš tako — odvrati Barr. — Na djecicu!
Prepoznao je opasku kao profinjeni psihološki napad. Bio je to pokušaj da se pokaže kako je samo jedna nevažna i nezrela manjina ljudskih bica posvetila svoj život zadovoljstvima. Bilo je gotovo bizarno, kako je jedan tako ocit pokušaj da mu se podmetnu pogrešni zakljucci ipak u njemu posijao sjeme sumnje. Bilo je to suviše izravno i pokazivalo je da je Marknell svjestan problema. Uz to, bez sumnje, znacilo je i odredenu mogucnost protumjera.
Odgovarajuci na Marknellovo ironicno pitanje odao se, no to i nije bilo toliko važno. Hladnim glasom nastavi:
— Ne vidim da bi se više moglo išta uciniti. Bijeg zatvorenika omogucio mi je da u glavni grad pozovem dvije stotine tisuca robota vojnika.
— Toliko mnogo — odvrati Marknell. Nasloni se, pokazujuci svojim pokretom kako je svjestan važnosti priznanja koje je upravo cuo. Oci mu se suziše: — Dakle, odmah si otkrio sve karte, bez odlaganja. Nadao sam se da ceš biti diskretniji. Nisi ostavio baš previše mjesta za kompromis.
— Samo slabici prave kompromise! — odvrati Barr srditim glasom. U istom je trenutku osjetio nezadovoljstvo zbog svoje izjave, osjecajuci koliko je netocna. Ljudska je povijest bila prepuna zapanjujucih kompromisa. Nekada davno razmišljao je o njima kao o rezultatu nelogicnog nacina razmišljanja i razumijevanja. Zatim je zapoceo svoju detaljnu studiju ljudskih emocija, s namjerom da s vremenom i u robotima stvori korisne emocionalne sisteme. S vremenom postajao je sve više i više svjestan da je, zbog kontakata s ljudskim bicima, i sam poceo automatski prihvacati ljudske stavove i reakcije. Cak je i uspješan pokušaj robota znanstvenika da pronadu zamjenu za ljudske osjecaje vezane za spolni cin bio u svojoj osnovi zacet spoznajom da postoji nešto što treba udvostruciti.
Barr svjesnim naporom zatvori svoj mozak za ovakve i slicne misli koje su ga mogle pokolebati. Doba u kojem je još mogao sumnjati sada je bilo samo prošlost.
— Dovoljno je da emitiram jedan radio-signal i ljudska ce vrsta nestati iz svemira — rece Marknellu.
— No, zacijelo, ne baš tako brzo — odvrati Marknell. Usne mu se razmaknuše u neveseo osmijeh.
Barr ucini rukom kretnju koja je znacila da je razgovor završen. U istom trenutku osjeti kako ga ta kretnja mnogo više uznemiruje no što bi mu donijela zadovoljstva; bila je to tako ocita podsvjesna imitacija ljudske nestrpljivosti.
— Možeš li mi dati jedan jedini razlog zbog kojeg ne bi trebalo da izdam takvo naredenje? — rece glasno, hrapavim glasom.
— Zaboravio si nešto. Zaboravio si jednu malu stvar — Marknell energicno zakima glavom i zašuti, mracan, ali izazovan.
Barr se zadubi u razmišljanje o mnogobrojnim mogucnostima. Bio je uznemiren i to je morao priznati, ako ne drugima a ono sebi. Pomisli kako se cio problem može rastaviti na komponente; sjedeci u tišini, on to i ucini: kontrola energije, goriva i materijala potrebnih za izradu robota potpuno je u rukama robota; kontrola stvari prijeko potrebnih za život robota potpuno je u rukama robota; kontrola stvari i namirnica potrebnih za život ljudi u rukama je robota koji nisu ništa znali o zavjeri; namirnice su raštrkane po cijelom planetu i pod izvjesnom su kontrolom robota, no zapravo je kompletna kontrola nemoguca.
Sve je teklo onako kako je bio zamislio ranije. Nije postojalo ništa što bi se moglo oduprijeti nadmocnim snagama robota. Sam rat s neprijateljima iz druge galaksije bio je dobar trening koji mu je omogucio da se dobro pripremi i za ovu situaciju. Iznenadni fantasticni prijedlog koji je iznio Savjet — da se unište svi roboti — donio je sa sobom i neodgodivu potrebu konacne crno-bijele odluke.
Krutim pokretom okenuo se. prema Marknellu i upitao izazovnim glasom:
— Što sam zaboravio?
— Odbjeglog neprijateljskog zatvorenika!
— Kakve to veze ima s glavnom stvari? — poce Barr, a zatim za trenutak zastade dok mu se radala jedna neobicna misao.
— Ti si mu omogucio da pobjegne!
— Jesam. — Barr razmotri novu situaciju, a zatim poce analizirati mnogobrojne mogucnosti koje su mu pale na pamet. Napokon rece polagano: — Zamislio sam sliku ocito opasnog neprijateljskog cudovišta na slobodi, usred velikog grada. Njegovo oslobadanje omogucilo mi je da pozovem specijalne jedinice robota u zonu koja je njima zabranjena u normalnim situacijama. Kao rezultat svega toga roboti ce ove noci preuzeti vlast u glavnom gradu galaksije tocno u trenutku kada ja izdam takvu zapovijed. — Raširio je ruke u tipicno ljudskoj pozi zbunjenosti. — Cini mi se da bijeg zarobljenog neprijatelja nema osobitog znacenja.
— Ima. Vidjet ceš, ima — rece Marknell i ustade. Uspravio se u svojoj punoj visini pored Barra. — Prijatelju moj, kad smo otkrili da si kao vrhovni zapovjednik vojske poceo širiti glasine o zasebnoj vrsti robota...
— To nije bila samo moja ideja. Ona se pojavila u glavama svih viših oficira robota — odvrati Barr mekim glasom i doda: — Vidiš, roboti su odrasli. A ljudi su se, na svoju nesrecu, suviše dugo držali svojih privilegija.
Marknell se pravio da nije cuo njegove rijeci:
— Odlucili smo, prvi put u povijesti ljudsko-robotskog društva, da na mjesto direktora Savjeta postavimo robota. Tu si prijateljsku gestu ocito previdio. Svoju novodobivenu vecu moc iskorištavao si sve jace i jace, razvijajuci zavjeru robota protiv ljudi.
— Može li se reci da jedna vrsta kuje zavjeru protiv druge — upita Barr — ako je jedina prava svrha te »zavjere« bila da se stekne ravnopravnost? — Glas mu postade leden. — Bojim se da se nalazimo suoceni s iskonski starim elementima bitnog neshvacanja. Sve ovo što se sada zbiva došlo je kao logicna posljedica iritirajuceg odbijanja dobrog dijela ljudi da se priznaju pravedni zahtjevi druge skupine živih bica.
Marknell ga je netremice promatrao:
— Ne mogu se oteti dojmu da je u osnovi tvojih razmišljanja svijet bez ljudi. S intelektualne tocke gledišta, to me stajalište zacuduje. Robotima su potrebna ljudska bica. Oni su zavisni od ljudske civilizacije u onoj mjeri u kojoj ni sam covjek to nikada nije bio.
Barr odvrati mracnim glasom:
— Baš suprotno: robotima nije potrebna strojevna civilizacija, a to je, cini mi se, upravo ono što si ti želio reci. Robot može živjeti od zemlje, i to bez ikakve druge opreme. Sve tvari potrebne tijelu jednog robota mogu se izdvojiti iz Zemljine kore. On svoje baterije može napuniti onim što se nalazi u tlu ili u zraku. Može sam vakuumirati svoje cijevi, a ima i dovoljno oruda i znanja potrebnih da zadovolji svoje potrebe. Za vrijeme rata pokazalo se da robot može preživjeti gotovo neograniceno dugo u uvjetima koji bi ubili vecinu ljudi.
Marknell zatrese glavom.
— Ovo je apsolutisticki govor — rece. — Sasvim je sigurno da ti nisi u položaju u kojem bi mogao s ljudima razgovarati na ovakav nacin. Barre, teško si me razocarao.
— I ti si mene — odvrati Barr tamnim glasom. — Kada sam shvatio da mi predlažete da ja odlucim o uništenju svih robota... — Zastade. Borio se sa samim sobom, pokušavajuci nadvladati bijes koji ga je snažno obuzeo. — Cini mi se da sam upravo u tom trenutku postao svjestan da se u razmatranjima o ljudskim bicima treba služiti terminima bezuvjetnosti i apsolutnosti. Sve ono što se ranije zbivalo predstavljalo je samo mjere opreza, izgradivanje puta prema jednom manje beskompromisnom cilju, zasnovano na nadi da ce ljudska bica...
— Barre, ti si onaj koji je pokazao kakav je u biti tvoj odnos prema nama, a ne mi prema tebi. Na emocionalnoj osnovi, u tvom se mozgu iznenada zacela ideja o uništenju ljudske vrste. A to je upravo i bilo ono što smo željeli saznati. Iz cinjenice da smo problem i njegovo razrješenje prebacili na tebe, da ti odluciš, nisi izveo nikakve zaljucke. Poduzeo si sve ono što si smatrao prijeko potrebnim da bi nas uništio, a zatim si došao ovamo, pretvarajuci se i obmanjujuci samoga sebe razmišljanjima o tome kako, zapravo, razmatraš sve cinjenice prije donošenja konacne odluke.
— Po tvojim opaskama vidim da si na osnovi mojih emocionalnih reakcija zakljucio o tome trebaju li roboti preživjeti ili ih treba uništiti — rekao je Barr. — Marknelle, roboti se medusobno razlikuju isto toliko koliko se razlikuju ljudi. Te razlike obicno zavise od asocijacija stvorenih u mozgu pojedinca. S jedne strane, imaš mene i one koji su slicni meni. Mi smo imali prilike steci tako široko iskustvo da nam se nijedna ideja ne može ciniti dovoljno radikalnom. S druge strane, imaš mog cuvara koji prihvaca svoj život i sva zbivanja gotovo ne postavljajuci nikakva pitanja. Vjerujem da je u onim starim danima, u doba kad su ljudima vladale tiranije, takoder bilo vrlo mnogo ljudi koji su svoju sudbinu prihvacali na isto tako pokoran i ponizan nacin. — Iznenada nastavi oštrim glasom: — Ali, dosta je vec ovog razgovora. Žalim što je došlo do situacije kad se više ne može govoriti drukcije vec samo u terminima iskljucivosti, ali to je upravo onako kako ljudi vode rat. A tako cemo se i mi boriti. Ako mi ne ponudiš ni jedan jedini logican razlog zbog kojeg to ne bih trebao uciniti, emitirat cu zapovijed svojim jedinicama.
— Vec sam ti jednom rekao koji je to razlog. Odbjegli neprijateljski zarobljenik — odvrati Marknell cvrstim glasom.
Barr se ponovo zamisli. Na to je bio potpuno zaboravio.
— o o o —
Nakon nekoliko minuta razmišljanja još nije shvacao kako bi to bijeg jednog zarobljenika mogao izmijeniti stvari. Rijec je samo o jednom neprijatelju. Da ih je bilo tisucu, opasnost bi bila ocita. No upravo je ta malobrojnost, zajedno sa sporim prirastom stanovništva, bila glavni problem neprijatelja. Pojedinacno promatran, odrasli neprijatelj posjedovao je tako fantasticne sposobnosti da su mu mogle naškoditi samo snažne energetske zrake.
Marknell je odlazio. Barr potrci za njim. Kada je izašao iz prostora ljetnog kina, zapljusnuše ga valovi muzike. Kad je sustigao Marknella, ovaj se iznenada zaustavi.
— Dakle, ipak si znatiželjan? — rece covjek i kimnuvši glavom nastavi, više za sebe nego za Barra: — Cini se da je previše ocekivano od tebe da proracunaš mogucu kompleksnost tajnog plana neke druge osobe. Da ti kažem kako stvar izgleda s mog gledišta: stvorio si nekakav plan za uništenje ljudi; nije li tako?
— Ljudi nikada nece robotima priznati jednakost. Prijedlog Savjeta da se unište svi roboti pokazao je tako izrazitu bezosjecajnost ljudi, da su rasprava i kompromis o tom pitanju nemoguci — odvrati Barr jednostavno.
— U svakom slucaju, imaš na umu naše uništenje. Kako to namjeravaš izvesti? — nastavi Marknell sigurnim glasom.
— Iznenadna pobuna — odgovori Barr — na svim planetima; i nemoj se nadati da za veliku vecinu ljudi to nece biti iznenadenje. — Zastade ocekujuci reakciju. Kad je opazio Marknellovu mirnocu, nastavi ljutito: — Neprekidni: napadi, metodicno uništavanje izoliranih skupina, bilo gladovanjem, bilo drugim metodama, masakriranje ljudskih armija ma gdje da se pojave. Bez milosti, bez poštede. To je borba na život i smrt, borba za opstanak.
Ugleda kako Marknellovo lice polako gubi boju. Covjek napokon rece mracnim glasom:
— Tvoja je prava namjera da nas uništiš. Barre, dopustio si da ti osjecaji nadvladaju razum. Možda su naše metode u ponašanju prema tebi bile suviše okrutne. Ljudi takoder griješe, a mi smo pogriješili s tobom. No vec i sama cinjenica da si bio spreman prihvatiti prijedlog Savjeta da razmisliš o odluci, a s druge si strane odmah stupio u akciju, pokazuje da smo imali pravo kad smo htjeli takvim potezom napokon do kraja rašcistiti situaciju. — Tihim glasom dovrši misao: — Ono što me trenutno najviše zaokuplja, jest da te pokušam uvjeriti da razmotriš i druga moguca rješenja.
— Da, jedno je od najraširenijih mišljenja medu ljudima —upade ljutito Barr — to da su roboti logicna bica, sposobna da svoje osjecaje drže na uzdi. Promatrajuci ljudska bica u toku dugog niza godina, i sam sam to mišljenje prihvatio kao istinito. Iz svega toga moram zakljuciti kako je moje mišljenje o ovom izvanredno važnom pitanju temeljeno na cvršcoj logici, a time i ispravnije od tvojega.
— Smatram da je takozvana logicka superiornost robota nad ljudima u velikoj mjeri preuvelicana. Što se emocija tice — Marknell zatrese glavom — Barre, ti i ne shvacaš što i kako govoriš.
— Moram priznati da bi postojao neki smisao u traženju drugih mogucih rješenja kada ti ne bi govorio samo u svoje ime — odvrati Barr hrapavim glasom. — Mogli bismo donijeti nove zakone, ali ovi ljudi ovdje ne bi bitno izmijenili svoje ponašanje. — Pokaže rukom prema plesacima i nastavi energicno: — Marknelle, bit ce potrebne stotine godina prije no što vecina ljudi shvati i prizna da su roboti isto tako živa bica kao i oni.
— I zbog toga želiš brzu akciju. Sve mora biti sredeno sada — upade oštro Marknell i nastavi: — Iznenada, nakon tisucu godina sporog razvoja, i to razvoja ponajviše u smislu samo mehanickih poboljšavanja, iznenada moramo promijeniti svoje vladanje i nazore. I ti i ja sasvim dobro znamo da se ljudi ne mijenjaju tako brzo. Podsjecam te da si u svim svojim ranijim akcijama morao uzimati u obzir i odredeni konzervativni karakter ljudskog i robotskog uma. Nemoj zaboraviti ovo posljednje, Barre. Postoji nemalo robota koji ce se oduprijeti tvom pokušaju da ih prisiliš da odrastu. Bit ceš prisiljen da ih uciš polako, s ne malim naporom, pa cak i ako u svemu tome uspiješ, njima se to svejedno nece svidjeti.
Barr ne rece ništa. Bila je to za njega posebno osjetljiva i ranjiva stvar, ti roboti koji su ga bijelo gledali kada im je govorio da su oni živa bica. Sve je to problem asocijacija pojmova, rece Barr u sebi, proces prihvacanja novih ideja. Taj je proces mogao biti brz ili spor, a sve je zavisilo od toga koliko je mnogo ljudi bilo u okolini, dovodeci svojom prisutnošcu robota u nedoumicu. Upravo je namjeravao da to kaže nagi as, ali Marknell ga je preduhitrio:
— Osim toga, cio proces nece trajati ni sto godina. Potejenjuješ moc suvremenih metoda propagande. A uz to, ima tu još nešto. Što ocekuješ od ljudi? Osjecaš li ubilacki poriv da ih kazniš za sve one godine kad u robotima nisu vidjeli ništa više osim obicnih strojeva? Ili se, možda, ipak možeš prilagoditi zamisli da se napokon može stvoriti društvo ljudi i robota, društvo u kojem ce svatko imati razumijevanja za onog drugog? Vidiš, prijatelju moj...
Barr ga nije više slušao. Bio je to prilicno inteligentan nacin iznošenja stvari, svojevrsna implikacija da bi on, zapravo, mogao prihvatiti obecanje o ravnopravnom statusu ljudi i robota. Vidio je u Marknellu covjeka spretnog u baratanju rijecima, s obecanjem da ce ljudi jednoga dana poštovati robote, da ce jednoga dana sve biti u najboljem redu. U meduvremenu, bilo bi najpametnije pustiti stvari da ostanu kakve su u ovom trenutku, ne mijenjati ih na silu. Po svoj prilici, ljudi ce se s vremenom infiltrirati u industriju, posebno u ratnu industriju, tako, ako im se bude dopustilo da dobiju na vremenu oni ce postupno nadrasti svoj sadašnji potcinjeni status bica bez oružja i bez ikakva tehnickog treninga, s izuzetkom nekoliko pojedinaca. U ovom trenutku ljudi su bili vrlo ranjivi, a bit ce takvi i iducih nekoliko godina. Može se vrlo lako dogoditi da se ovakva prilika nece vjše nikada ponoviti.
— Marknelle — rece Barr s neopozivošcu u glasu — covjek koji stoji oci u oci s odredom vojnika koji treba da ga strijeljaju još osjeca poticaj da raspravlja, i da prizna i prihvati sve svoje greške. Prije, pa cak i za vrijeme rata, možda bismo ti bili zahvalni na ovakvom kompromisu kakav nam sada nudiš. No danas je prekasno. Više od sto devetnaest milijuna robota uništeno je u ratu. S obzirom na tu cinjenicu tvoji lukavi i ocajnicki apeli zvuce jeftino i prazno, bez ikakvog stvarnog znacenja. — Prekinuo je misao i nastavio bijesnim tonom: — Hajde brzo, imaš još samo nekoliko trenutaka. Reci zašto bi me bijeg zarobljenog neprijatelja morao natjerati da povucem naredenje za podizanje pobune?
Marknell je oklijevao. Napokon progovori:
— Iznijet cu ti jedan aspekt stvari. Samo pomisli: dvije stotine tisuca pripadnika elitnih jedinica još nije uspjelo uhvatiti odbjeglog neprijatelja, a rijec je samo o pojedincu. Kad pocneš iskorjenjivati ljude, imat ceš ne jedno nego nekoliko milijardi bica koje ceš morati uloviti. Ako te to ne može natjerati da staneš i razmisliš, onda zaista ne znam što može.
Olakšanje koje su mu donijele te rijeci bilo je za Barra golemo. Iduceg trenutka osjetio je da se ljuti na samoga sebe zato što je dopustio da se toliko zabrine ni zbog cega. Napokon priguši ljutnju i pažljivo razmotri sve mogucnosti koje su se mogle pojaviti.
Sve su mogucnosti bile beznacajne. Svi detalji bili su vec ranije razmatrani. Obicni brojevi, broj ljudi, sve to nije bilo nikakav osobito važan faktor. Ono što se brojalo bilo je oružje, kontrola nad industrijom, i posjedovanje strategijski važnih pozicija. Nijedan od robota viših oficira nije sumnjao u to da ce za cijelu operaciju biti potrebno dosta vremena. Cak je postojala prilicna vjerojatnost da ljudski rod nece nikada biti do kraja iskorijenjen. No nekoliko milijuna kukavno sakrivenih ljudi, raštrkanih na nebrojeno mnogo planeta, nikada nece moci postati opasnost jednoj organiziranoj, jakoj civilizaciji.
Barr je svoju misao htio izreci haglas, ali zaustavi se i razmisli. Da li je to bilo sve što mu je ponudio Marknell kao upozorenje i opasnost? Cinilo se nevjerojatnim.
Bila je to tako sitna stvar, u svojoj biti, da je Barr osjetio kako se u njemu rada sumnja da je to doista sve što se krije iza Marknellovih rijeci. Mora da je u pitanju nešto sasvim drugo.
Morat ce saznati o cemu je rijec.
Zapazi da ga Marknell promatra uzbudenim, ali i upitnim pogledom.
— Barre, vrlo je zanimljivo promatrati tvoje reakcije — najzad rece Marknell. — Sve tvoje asocijacije i cijelo tvoje ponašanje, sve to tako neodoljivo podsjeca na ljudske reakcije.
To je bilo nešto što je i sam Barr vec ranije bio opazio; i nije bio ni najmanje oduševljen usporedbom. A to ga je posebno uznemiravalo i zbog toga što tajni eksperimenti s novim robotima nisu još uspjeli pronaci i stvoriti nikakve odredene karakteristike koje bi se mogle uzeti kao iskljucive osobine robota. Bijesno pomisli kako zna koji je pravi razlog takvoj situaciji. Roboti ucitelji, orijentirani i trenirani za rad s ljudima, nesvjesno su prenosili sisteme ljudskog vladanja i asocijacija i na robote. Bit ce potrebno nekoliko generacija da se sve prihvacene karakteristike uspješno uklone iz ponašanja i razmišljanja robota.
Marknell je ponovo govorio:
— To je ono na što racunamo, Barre. Ta ljudskost u vama. Voljeli vi to ili ne, svidalo se to vama ili ne, istina je takva. To je u samoj osnovi živcanog sistema svakog robota. Kažem ti, to je stvar koju nikada necete uspjeti eliminirati. A od onog trenutka kada su tvoji znanstvenici napokon otkrili prije desetak godina da rast kristala, koji se ranije proucavao kao zaseban proces u laboratorijima, predstavlja dugo traženi ekvivalent za ljudski seks, Barre, od toga ste trenutka nepovratno uhvaceni u zamku iz koje nikada necete moci umaci. — Nešto ga je u Barrovu reagiranju na njegove rijeci zaustavilo. Zatrepce ocima i nastavi: — Da, zaboravio sam, to je tajna, je li tako? — Sada nije više izgledao tako potišten kao ranije.
— Kako ste to uspjeli saznati? — upita Barr iznenaden. — Pa, samo jedan mali postotak robota uopce zna o tome. Ti... — Zastade usred recenice. Misli i asocijacije koje su mu dolazile bile su prilicno uznemirujuce.
Marknell ponovo poce, smireno i pažljivo.
— Želio bih da razmisliš o svemu. Razmisli dobro! Ne postoji li u tvome planu ipak nekakva praznina? Neko neveliko podrucje gdje si uplašen, na kome te je strah od moguceg razvoja dogadaja? To može biti nešto što pokušavaš sakriti i od samoga sebe, no to je tu, od toga ne možeš pobjeci.
— Pricaš gluposti, i sam si svjestan toga — odvrati Barr hladnim glasom.
Cinilo se da ga Marknell ne cuje:
— Sve ovo za tebe je novo. Ni sam ne možeš shvatiti kako se sve to može odraziti na tebe. Tvoji osiguravajuci sistemi ce otkazati. Barre, tvoje ce te misi uništiti.
— Ne, to ne postoji — odvrati Barr. — Ništa takvo ne postoji Ako je to sve što želiš da mi kažeš, Marknell...
Covjek pogleda na sat, zatrese glavom i progovori odlucnim glasom:
— Direktore Barr, nudimo vam konacnu jednakost.
Barr tvrdoglavo istakne svoj odgovor i odbijanje:
— Suviše kasno! — Ironicnim glasom doda: — Treba li da ponovo pocnemo o istoj stvari, na isti nacin?
— Barre, prije nekoliko stoljeca ljudi su se borili da steknu pravo da se bave tehnikom, da upravljaju industrijom. To im je pružilo zadovoljstva koja, vjerujem, ni roboti nece htjeti odbiti, kada im bude ponuden izbor — odgovori Marknell.
— Mi cemo upravljati industrijom — prasnu Barr — ali za svoje vlastito dobro. — Nije mogao a da ne doda: — Dakle, sada pokušavamo robovima prikazati kako je ropstvo, zapravo, sasvim zgodno i atraktivno, je li?
— Ljudi trebaju robote, a roboti trebaju ljude. Zajednickim snagama možemo podici civilizaciju do najviših vrhunaca. Ovo je svijet u kojem naše dvije vrste zavise jedna od druge.
— Da, istina je da ljudima trebaju roboti, ali nije istina da robotima trebaju ljudi. — Još jednom ponovi: — Marknellu, ako je ovo sve što si mi imao reci...
Marknell pognu glavu i progovori polagano, tihim glasom:
— Pa, tako dakle? Pokušao sam ti ponuditi jednostavan nacin da se izvuceš iz ove situacije, a ti odbijaš sve što ti kažem. Najcudnije je da nisi shvatio moju aluziju na našu protuakciju.
— Dakle, ponovo smo se vratili na bijeg zarobljenika — rece Barr. Odmahnuo je rukom, pokazujuci time svoju nezainteresiranost da se vrate na staru temu. — Dakle, mi roboti trebalo bi da se uplašimo jednog jedinog predstavnika vrste koju smo nadvladali i odbili sve njezine napade!
— Ne bi — odvrati Marknell cinicno. — Trebalo bi da se bojiš toga gdje se stranac nalazi u ovom trenutku.
— Što želiš time reci? — Barr se upravo spremao da nastavi kada mu u umu bijesnu jedna nevjerojatna misao: — Ali, to je nemoguce! — dahnu — pa ti uopce nisi znao za...
Kolosalne stimulacije uznemirile su svaki molekul kristalne strukture njegova mozga. Negdje iz daljine, s pozadinom veselog žagora zabavnog parka, cuo je Marknella kako govori:
— A to još nije sve. Dogovorili smo se sa strancem da nas opskrbi oružjem, no, možda ce ti biti lakše da shvatiš neke stvari ako mi dopustiš da te u njih pokušam uvjeriti.
Njegovi prsti povukoše Barra za rukav. Gotovo nesvjesno robot pode za njim.
Stigli su do dugacke, visoke zgrade. Dok je ulazio, Barr ugleda ljude koji su stražarili na svim ulazima. U rukama su imali mala energetska oružja koja su proizvodili roboti. No, pomisli, bar još nemaju strano oružje. Ljudi su ga gledali hladnim, neprijateljskim pogledom.
Ugledavši ih, Barr osjeti olakšanje. Nije bilo nikakvog znaka da se negdje medu njima nalazi oslobodeni stranac.
Osjeti kako je cijela ova predstava organizirana samo za njega.
U istom se trenutku zapita što se, zapravo, dogodilo s robotima koji su cuvali zgradu. Kao što je bio slucaj i sa svim ostalim centrima koji su bili strategijski važni za robote, pokušao je da ni na ovu zgradu ne privuce preveliku pažnju. Problem je bio u tome što je robote cuvare odredivala centralna agencija, a ona je bila u rukama ljudi. Kao posljedica takva stanja dogodilo se da se našao u situaciji da na svakom podrucju postavi po nekoliko svojih robota samo na kljucne pozicije. Nije uopce sumnjao u to da bi ti roboti relativno lako mogli biti izoliram i uništeni iznenadnim napadom, naravno, ako bi ljudi posumnjali u njih. Ostali bi se roboti sasvim sigurno pokorili vlastima.
Polako, Barr se ispravi i, okrenuvši se prema Marknellu, progovori odlucnim glasom:
— Nadam se da si svjestan da sam ovamo došao kao vojnik koji je spreman i da pogine. — Doda mracnim glasom: — Što se toga tice, moraš priznati da roboti imaju mnogo više iskustva od ljudi.
— Barre, divim se tvojoj celicnoj volji. Ali upozoravam te još jednom, nemaš dovoljno iskustva koje bi ti omogucilo da se odupreš odredenim šokovima. Sjeti se, vec i sama pomisao na ono što se moglo dogoditi gotovo te je paralizirala.
Barr je slušao smirena izraza lica. Gledao je s ljutnjom na taj trenutak slabosti. Ali nije bilo ništa više. Nije moglo biti ništa više... Brinuo sam se zbog eksperimenta, rece samome sebi, ne zbog njega. No, svakako, eksperimenti mogubiti nastavljeni i s drugim robotima, kasnije.
— Došao sam ovamo zbog tvoje izjave da ce stranci opskrbljivati ljude oružjem. — Žustro zatrese glavom i nastavi: — Ne mogu u to povjerovati; mnogo smo puta pokušavali stupiti u kontakt s neprijateljem, ali uvijek bez uspjeha. Ali, da nisam došao ovamo, to bi znacilo da ne izvršavam svoju dužnost do kraja, cak ako to znaci dati i život za stvar za koju se borim.
— Vidjet ceš — Odgovori kratko Marknell.
Pokazao je Barru jedna vrata, i on ih otvori. Kad je ušao, osjeti da je upao u lukavu zamku.
Krilato cudovište, visoko gotovo dva i pol metra, obruši se prema njemu. Svjetlucave izrasline na glavi, slicne kostima, svjetlucale su plavicastim sjajem elektricnog pražnjenja. Bljesnula je iskra, dovoljno snažna da spali sve elektricne vodove robotova tijela.
Nesvjesno, Barr skoci natrag.
U istom trenutku shvati da je to »staklena« soba. Od neprijatelja je bio odijeljen barijerom od neprobojna stakla. Na ovom su mjestu u prošlosti vanjski roboti dolazili gledati eksperimentalne robote na kojima su obavljana istraživanja. Vrata prostorija za robote vidjela su se s druge strane staklene barijere. Trenutno su sva bila zatvorena.
Nekoliko trenutaka Barr je gledao mracnim pogledom, a zatim se ponovo okrenu prema Marknellu.
— Pretpostavljam da cete prije ili kasnije otvoriti vrata, ako vam se ne pokorim. — Žurno doda: — Uvjeravam te, to na mene nece imati nikakva efekta.
— Barre, u ovom trenutku još možeš spasiti cijelu situaciju; pokori se razumu, ne moraš nama — odvrati Marknell.
Barr napravi grimasu:
— Ljudskom razumu? — Odmahnu rukom i ponovo osjeti nezadovoljstvo zbog svog postupka, a zatim rece: — Naravno, a sada ceš mi reci kako robotima neki drugaciji razum nije ni dostupan.
— Reci mi nešto o eksperimentima koje ste ovdje izvodili — odvrati Marknell.
Barr je oklijevao nekoliko trenutaka, a onda shvati da mora biti pripravan dati neke informacije ako i oh želi saznati ponešto od onoga što ga zanima.
— Ovdje smo izolirali robote — rece. — Pazili smo da im ne prenesemo pogrešnu sliku o životu. Znaju o ljudima i o strancima, ali ih nikada nisu vidjeli uživo. — Zastade, a zatim nastavi, glasom koji je dao naslutiti da želi ostaviti dojam na sugovornika: — Svaki robot u ovoj zgradi naucen je da vjeruje da su roboti jednaki svakoj drugoj formi života u svemiru, da su roboti jednakovrijedni svim drugim živim bicima.
— Doista to i jesu — rece Marknell.
Ocigledna propagandna akcija razljutila je Barra i on odvrati ledenim glasom:
— Ne vidim nikakva osobita smisla u ovom našem razgovoru. Vratimo se stvarnosti. Što namjeravaš uciniti?
— Na sve moguce nacine, svim sredstvima. Vrlo konkretno, vidjet ceš — odgovori Marknell. Zijevnu, kao da razmatra rijeci koje je izgovorio, a onda nastavi: — Naravno, cim sam postao svjestan opasnosti, potrudio sam se da pronadem sva moguca sredstva protuudara u slucaju iznenadnog napada robota. Izmedu ostalog, posjetio sam i stranca zarobljenika koji je uhvacen za vrijeme rata. Možda se sjecaš da je on konacno doveden na Zemlju samo na moje uporno inzistiranje.
Zastade, no kada Barr nije prokomentirao njegove rijeci, nastavi:
— Moja pojava iznenadila je zarobljenika. Sasvim normalno sam ušao unutra, okružen robotima, a zarobljenik je pomislio da sam i ja takoder zarobljen. Njegov prvi pokušaj da stupi sa mnom u kontakt bio je izazvan osjecajem da smo u istoj situaciji. Upravo sam se spremao da mu objasnim složenu situaciju naše civilizacije, kada mi je na um pala izvanredno važna implikacija njegova vjerovanja da sam i ja zarobljenik. Barre, jesi li svjestan da se stranci nikada nisu borili ni s kim vec samo s robotima? To je bio rat izmedu stranaca i robota. Oni uopce nisu znali da postoje ljudska bica. Naravno, nisam stao na tome, i poceo sam dalje istraživati. Otkrio sam da je njihov osnovni razlog za otpocinjanje rata i ocajnicku snagu kojom su se borili bila cinjenica da su im roboti, kao bica od anorganske materije, bili sasvim strani. Još je zapanjujuce bilo to što se dogodilo kada je stranac spoznao da su ljudi bica sastavljena od organskih spojeva. Nije znao kako da mi što srdacnije pokaže koliko želi da postanemo prijatelji... Ispricao sam mu zamršenu pricu. Tebi je necu ponavljati. Uglavnom, krajnji rezultat svega bio je taj da je telepatski stupio u vezu sa svojom vrhovnom komandom, sve im je objasnio, i za nekoliko dana strani svemirski brodovi približit ce se planetima koje kontrolira Zemlja. Ako bude emitiran odredeni signal, brodovi ce se spustiti i opskrbiti oružjem ljude na tim planetima. Bude li potrebno, borit ce se zajedno s nama protiv zajednickih neprijatelja, robota. Barre, vjerujem da i sam shvacaš prilicno mracnu ironiju situacije u kojoj smo se našli. Pokazalo se da je cijeli ovaj ocajnicki rat sa strancima bio nepotreban. Uvjeravam te da su mnogi ljudi uvidjeli greške koje smo pocinili i prije nego što je završio rat. Ljudi koji žele promijeniti odnos prema robotima jaci su no ikada ranije. Ljudi ponovo postaju aktivni stvaraoci u vlastitoj civilizaciji. A sada, kao posljednji poticaj da razmisliš, imam ovdje jednog tvog, pa... recimo, prijatelja, jednog od eksperimentalnih robota koje smo pronašli u ovoj zgradi.
Marknell koraknu u stranu. Barr je cekao, osjecajuci slabost i smetenost, kao da mu mozak više ne funkcionira onako kako bi trebalo.
Robot koji je ušao nije bio u pratnji stražara. Nije cak bio ni presvucen kožom koja bi ga ucinila više nalik na ljudsko bice. Imao je pokretane udove, a i glavu je mogao pomicati, no njegov »živcani sistem« satkan je od neke cvrste prozirne tvari i na jednoj je strani imao dovoljno mjesta za rast. Gotovo mu je cijelo tijelo bilo neprozirno za ljudske oci, no Barr je mogao vidjeti svaku cijev, svaki pokretni dio.
Promatrao ga je u napetoj zapanjenosti, kad mu pridošlica rece:
— Uh, direktore, prilicno ste nas iznenadili puštajuci ljude da upadnu ovamo na ovakav nacin. No ipak, sretan sam što mogu izvijestiti da smo svi preživjeli šok bez ikakvih posljedica.
Barr promuca nejasnim glasom:
— Ja... drago mi je da... — zatim se pribra i rece: — U ovom su svijetu šokovi normalna stvar.
Eksperimentalni robot pogleda prema Marknellu:
— To je dakle jedna od vrsta s kojima cemo dijeliti svemir. Nadam se da vam nece smetati ako kažem da smatram kako smo mi roboti prirodno najtalentiraniji i najobdarenrji.
Barr dobaci Marknellu ne odviše sretan pogled i promrmlja nešto sebi u bradu. Još se jednom pribra i rece cvrstim glasom:
— Potpuno imaš pravo.
— Hocu reci — nastavi robot — pogledaj samo sve te ogranicenosti pod kojima djeluju organske forme života. Organska stvorenja moraju se hraniti drugim organskim bicima, a to zavisi od tako mnogo nestalnih faktora, kao što su vrijeme, prisutnost odredenih elemenata u tlu, i tako dalje, tako da je teško povjerovati kako iz svega toga može proizaci nešto savršeno. Cini mi se sasvim ocito da su se organske forme života pojavile mnogo kasnije od anorganskih. Direktore, kakva je opca teorija o tom problemu? Sasvim je sigurno da roboti prethode svim ostalim formama života. To je jedini logican zakljucak.
Barr je želio nešto reci, ah ga je Marknell preduhitri.
Covjek dodirnu osjetljivu ruku eksperimentalnog robota i rece:
— Željeli bismo da izbliza pogledaš još jednu formu organskog života. Ovuda, kroz ova vrata, u prostoriju s one strane stakla.
Dok je Barr gledao, covjek i robot kretali su se duž staklena zida. Sve oko njega postajalo je na jedan cudan nacin tamno, kao da su mu preko ociju stavili filtar. Iz neke neodredene mracne daljine Barr zacu grmljavinu. Prepozna u tome zvuku prejake vibracije svojih kristalnih struktura. Iznenada, u njegovu se mozgu stvori slika onoga što ce se dogoditi za nekoliko trenutaka. U bunilu ugledao je svjetlucavu munju stranog bica kako pogada robota koji ništa nije ocekivao. Zamislio je njegovo iznenadenje i agoniju, stravicnu spoznaju o neizbježnoj smrti.
Svi ovi prizori bljesnuli su mu u mozgu prije nego što je robot stigao do vrata. Marknell se nagnuo i prstima nešto pipao oko brave. Nije se okrenuo, da bi još jednom upozorio Barra, što je ovaj pomalo ocekivao. Marknellovi pokreti odavati su covjeka koji sasvim dobro zna što radi, odlucni i sigurni.
Barr pomisli: »On ocekuje da cu se slomiti. On ocekuje da cu ga zaustaviti«.
To je bilo smiješno. Samo zato što je baš ovaj robot izrastao iz njegove vlastite kristalne strukture...
Dok je Marknell polaganim pokretima otvarao vrata. Barr se zapanji zacuvši panican glas koji je vikao:
— Marknell!
Istog je trenutka shvatio da je to bio njegov glas, da je on bio taj koji je vikao. Implikacije tog poteza šokiraše ga. A opet..
Marknell se okrenu.
— Da, Barr?
Barr se trudio da ponovo u sebi razbudi onaj prijašnji gnjev. Nije mu uspijevalo. Zamagljenost vibracija miješala mu se s mislima; a opet, iznenada je postao svjestan niza stvari koje mu ranije nisu bile baš sasvim jasne.
— Marknelle, prihvacam tvoju ponudu!
— Želim cuti naredenje u tom smislu! — odvrati covjek neopozivo. — Imam ovdje radio koji se može namjestiti na valnu dužinu kojom se roboti koriste pri komuniciranju.
Covjek se okrenu i rece drugom robotu.
— Mislim da je bolje da ovaj susret odložimo za kasnije. Momak s one strane prilicno je temperamentan.
— Ne bojim se.
— Drugi put. Savjetujem ti da se vratiš u svoje prostorije — odvrati Marknell.
Robot pogleda Barra, a ovaj kimnu glavom. Kada je eksperimentalni robot otišao, Barr rece:
— Što želiš da naredim? Marknell mu pruži list papira.
Barr procita: »Na temelju sporazuma postignutog izmedu voda ljudi i voda robota, od ovog trenutka obje ove životne forme smatrat ce se potpuno ravnopravnim. Detalji ce biti utvrdeni kasnije. Sve specijalne jedinice neka se odmah vrate u svoje baze i spreme za novo doba suradnje izmedu dviju velikih i ravnopravnih vrsta.«
Kada je Barr završio emitiranje poruke, pogleda prema gore i ugleda covjeka kako stoji pored njega pružene ruke.
— Cestitam ti kao otac drugom ocu. Imaš doista divnog sina, Barre — rece Marknell.
Stisnuli su jedan drugom ruku.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…