Skip to main content

Slike i prilike - The Reflected Men - A. E. van Vogt

Slike i prilike

1.

VRIJEME, 17 sati i 10 minuta. Još petnaest minuta do reaktiviranja kristala.
Edith Price je imala dojam da je visok, lijepo odjeven mladic koji je upravo ušao u knjižnicu gdje je ona bila zaposlena, jedan od mnogobrojnih posjetilaca koji su ljeti obicavali dolaziti u Harkdale. Na odredeni nacin oni su se razlikovali od stanovnika ovog malog gradica u koje se sada i ona ubrajala. Zapisala je njegovo ime — Seth Mitchell. Pretpostavljajuci da želi izvaditi privremenu clansku iskaznicu, pružila mu je pristupnicu.
Tek kad je mladic nervozno odgurnuo formular, obratila je pozornost na ono što joj je govorio. Tada mu je rekla:.
— Aha, vi tražite komad kristala.
— Tocno — odvrati on. — Želio bih da mi vratite mali komad kamena koji sam prije nekoliko godina poklonio muzeju ove knjižnice.
Edith je odmahnula glavom.
— Zao mi je što vam ne mogu pomoci, ali muzej je zatvoren zbog preuredenja. Uvjerena sam da eksponate necemo moci dirati sve dok se ne završe radovi, a cak kad bi to i bilo moguce, potrebna je posebna dozvola našeg glavnog knjižnicara, gdice Davis. A danas je njen slobodan dan.
— Koliko ce dugo trajati to preuredenje?
— Pa, nekoliko tjedana.
Bila je iznenadena vidjevši reakciju koju su njene rijeci izazvale kod ovog pristalog, dobro odjevenog i po svemu sudeci uspješnog mladog poslovnog covjeka, kakve je cesto bila susretala u New Yorku. Problijedio je, promrmljao nešto posve nerazumljivo i udaljio se utuceno kao da u njemu više nema ni trunke života.
Edith Price nije imala obicaj promatrati clanove knjižnice prilikom njihova odlaska, no ponašanje ovog mladica bilo je tako neobicno da ga je pogledom pratila kako teturava koraka odlazi prema glavnom izlazu. Tamo mu se pridružio zdepast, cvrsto graden muškarac. Izmijenili su nekoliko rijeci i zatim zajedno izašli iz zgrade. Nekoliko trenutaka kasnije, Edith je kroz prozor primijetila kako obojica ulaze u novi »cadiliac«. Seth Mitchell je sjeo za upravljac.
Skupi automobil, Mitchellova neuobicajena reakcija na njene rijeci i prisustvo trece osobe, dali su citavoj zgodi prizvuk zagonetnosti i tajanstvenosti. Edith je ustala i rukom mahnula kolegici Tilsit. Uzela je kljuc ženskog zahoda na ocigled svima, ali se pritom kradomice domogla i kljuca muzejske prostorije.
Nekoliko trenutaka kasnije vec je pomno pregledala izloške kamenja 1 minerala.
Bilo ih je ukupno tridesetak. Prema natpisu koji se nalazio pokraj njih, ova je zbirka nastala kao rezultat akcije skupljanja vrijednih minerala i dragog kamenja koju su pokrenuli djecaci tog kraja. Edith je bez mnogo poteškoca pronašla primjerak koji je tražio onaj mladic. Na izblijedjelom komadu papira ispod izloška, pisalo je: »Darovatelji Seth Mitchell i Billy Bingham.«
Otvorila je staklenu kutiju pomicanjem poklopca i vrlo oprezno izvadila kristal. Odmah joj je bilo jasno da izbor kamenja baš nije bio strog. Prirodne sile koje su oblikovale ovaj kamen kao da nisu imale mnogo strpljenja, pa je njegova izvedba bila vrlo neujednacena. Bio je oko šest cm dugacak i tri i pol cm širok, smedkaste boje, s brušenim plohama, ali usprkos tome nije dobro odbijao svjetlost. Nesumnjivo je bio jedan od najnezanimljivijih izložaka u zbirci.
Zureci u taj neugledan, bezvrijedan kamen, Edith je pomislila: Zašto mu ga ne bih veceras nakon posla odnijela u hotel i tako skratila cijeli taj birokratski postupak?
Odlucnim je pokretom skinula požutjelu ceduljicu s imenima darovatelja, koja se jedva držala za podlogu, i upravo je namjeravala staviti hitro kamen u džep kad li se u zao cas sjetila da na sebi ima haljinu bez džepova.
Oh, prokletstvo!, pomislila je.
Buduci da je kamen ipak bio prevelik da bi ga mogla sakriti u šaci, nosila ga je hodnikom kroz stražnji dio zgrade, u namjeri da ga odloži u posebnu kantu za veliki otpad, kad je opazila da se u njoj nalazi razbijeni lonac za cvijece u kojem je još bilo zemlje. Pokraj toga nalazila se i papirnata vrecica.
Trebalo joj je samo nekoliko sekundi da stavi kristal u vrecicu, prekrije ga zemljom iz lonca i ponovo gurne vrecicu u kantu. Njena je dužnost obicno bila da zakljucava zgradu uvecer, pa joj tada uopce nece biti teško uzeti papirnatu vrecicu i ponijeti je sa sobom.
Edith se vrati na svoje radno mjesto.
A kamen je odmah poceo koristiti pijesak iz zemlje kojom je bio prekriven, nastavljajuci djelovanje prekinuto prije dvadeset i pet godina. Te veceri i tokom cijele te noci, Seth Mitchelli razasuti širom svijeta, ponovo su se sjecali svog djetinjstva. Vecina njih se osmjehivala u snu dok su oni drugi, izvan zapadne hemisfere, vec bili na nogama i obavljali svoje svakodnevne poslove.
Nekolicina Setha Mitchella, sjecajuci se kristala, naprosto se nisu mogli otrgnuti od svijeta dalekih uspomena prošlosti.
Cim je našla trenutak slobodnog vremena nakon prisvajanja kamena, Edith se obratila kolegici Tilsit, pitanjem:
— Tko je Seth Mitchell?
Tilsit je bila visoka, vrlo mršava plavuša koja je nosila ocale s tamnim koštanim okvirom iza kojih su svjetlucale nevjerojatno sitne, ali živahne, sive oci. Edith je vec odavno shvatila da Tilsit zna mnogo toga što se dogadalo u Harkdaleu.
— Rijec je o dvojici — rece Tilsit. — Dvojici djecaka, Billy Binghamu i Sethu Mitchellu.
S velikim je zadovoljstvom ispricala Edith pricu o nestanku Billya prije dvadeset i pet godina, kad su on i Seth Mitchell imali samo dvanaestak godina.
Tilsit završi svoju pricu:
— Seth je tvrdio da su se njih dvojica potukli zbog jednog blještavog komada kamena koji su zajedno pronašli. Zaklinjao se da su bili najmanje 150 metara udaljeni od strme litice koja se na tom mjestu dizala iznad jezera, i uporno ponavljao da se Billy nije utopio kao što su to govorili stanovnici ovog kraja. Ono što je još više zbunjivalo svakoga, bila je cinjenica da Billyevo tijelo nije nikad pronadeno.
Slušajuci pricu svoje kolegice, Edith je pokušavala povezati prošlost i sadašnjost. Nije joj bilo jasno zašto je sada vec odrasli Seth Mitchell tražio ono što ce ga, bez sumnje, potsjetiti na žalostan dogadaj iz prošlosti. Ali, muškarci su cudna stvorenja. To joj je bilo sasvim jasno, cekajuci punih pet godina da naide pravi muškarac i pronade je u ovoj zabiti. Jer, do ovog trenutka nitko je nije tražio niti pitao za nju, kako u Harkdalu tako ni u New Yorku.
Tilsit je dodala:
— Cudno je zapravo što se sve dogada ljudima. Seth Mitchell je bio tako shrvan i utucen pogibijom svog prijatelja da je postao sjenka od covjeka. Danas ima farmu blizu Abbotsvilla.
— Hoceš reci da je Seth Mitchell postao farmer? — Edith upita oštro.
— Tako je.
Edith je zašutjela, ali je u sebi došla do zakljucka da Tilsit možda ipak ne zna sve novosti, kao što je to ranije mislila. Naime, što god Mitchell bio, njegovo zanimanje sigurno nije bilo farmer, barem sudeci po izgledu.
Nešto poslije pola deset, Edith je parkirala auto nasuprot ulaza u motel ispred kojeg je nakon kraceg kruženja gradom, ugledala Mdtchellov upadljivi znatno-žut automobil.
Cekala je u mraku, zaklonjena dubokom sjenom drveta ispod kojeg se zaustavila. Osjecala je kako joj srce lupa, a vrucina oblijeva obraze.
Zašto ja sve ovo radim?
Znala je da negdje duboko u sebi gaji nadu kako ce se ova pustolovina možda pretvoriti u ljetnu ljubavnu avanturu. Bilo je to prilicno glupo maštanje dvadesetsedmogodišnje žene, koja bi se, hladnog razuma, trebala najozbiljnije pobrinuti da nade odgovarajuceg muškarca koji bi joj uz malo više truda s njene strane, konacno mogao postati suprugom.
Njeno je kriticno razmišljanje iznenada bilo prekinuto. S mjesta gdje je zaustavila svoj auto i cekala, dobro je vidjela paviljon motela pred kojim je bio parkiran »cadilac«. Vrata su se otvorila, a na njima se pojavila silueta oniskog, cvrsto gradenog muškarca kojeg je vidjela s Mitchellom tog poslijepodneva. Dok je Edith nacas suspregla dah od uzbudenja, ovaj je izašao i zatvorio vrata za sobom.
Krenuo je prema recepciji motela, brzo ušao i još brže izašao, zastavši trenutak. Zatim se hitra koraka uputio prema poslovnom dijelu Harkdalea koji se nalazio u neposrednoj blizini.
Promatrajuci ga, osjetila je kako nestaje njeno uzbudenje i zanimanje. Naprosto nije mogla dovesti u vezu ovog niskog, zdepastog covjeka i Setha Mitchella.
Razocarana, upalila je motor. Vozeci se kuci, osjetila je poniženje, ne zbog onog što je ucinila, vec zbog onoga što je bila namjeravala poduzeti.
Ni sama nije znala kako ce pronaci svog buduceg supruga, ali ovo sigurno nije bio pravi nacin, rekla je sama sebi.
Došavši kuci, Edith je gurnula vrecicu s kristalom u ormaric ispod sudopera, bezvoljno vecerala i otišla spavati.
Niski i zdepasti muškarac vratio se u motel, mrgodeci se.
— Kamena nema. Pretražio sam cijeli muzej, — rece Sethu Mitchellu koji je ležao na krevetu, vezan i zacepljenih ustiju.
Mitchell je tjeskobno gledao kako mu zdepasti pratilac odvezuje noge. Ovaj rece nervozno:
— Razmišljao sam što da uradim s tobom. Možda bi bilo najbolje da te odvezem natrag u New York ili da te ovdje ubijem. Kad odem odavde, policija me više nece tako lako pronaci.
Skinuo je povez s njegovih ustiju i Mitchell duboko udahnu.
— Slušaj — protestirao je, — obecajem ti da necu ni blizu policije...
Zastao je, uplašen i smeten. Nije uopce mogao zamisliti da bi ga ovaj covjek mogao ubiti.
Prišao mu je u podne dok je Mitchell parkirao auto ispred svog ureda, prepredeno se osmjehujuci. U sivom besprijekornom odijelu doimao se poput Arapa koji igra ulogu americkog biznismena. Upitao ga je.
— Gdje je kristal koji ste našli zajedno s Billyem Binghamom?
Seth se nije odmah sjetio o kakvom je kristalu rijec, pa je odrecno odmahnuo glavom.
Nato je ovaj zdepasti muškarac uperio u njega pištolj. Sethu nije preostalo ništa drugo nego da odveze neznanca u Harkdale, pokaže mu strmu liticu pokraj jezera Naragang gdje su se on i Billy potukli. I dok je stajao na tom mjestu, odjednom se sjetio kristala; zatim je pod prisilom pištolja, otišao u knjižnicu i razgovarao s mladom ženom za pultom, osjecajuci kako ga hladno oko pištolja neprekidno prati. Prisjetivši se tog razgovora, Seth rece ocajnicki:
— Možda je ona knjižnicarka...
— Možda — rece onaj drugi, potpuno ravnodušno.
Odvezao je Sethove ruke i mahnuo pištoljem dajuci mu znak da krene. Izašli su iz motela, sjeli u automobil i odvezli se. Kad su stigli do jezera, covjek ga garnu:
— Stani ovdje.
Seth ga je poslušao, a onda je odjeknuo pucanj i ubojstvo je pocinjeno. Ubojica je odvukao mrtvo tijelo do strme litice nad jezerom, zavezao mu teško kamenje za noge i bacio ga u dubinu. Zatim je nastavio vožnju za New York, ostavio kola na Sethovom mjestu u parkiralištu, namjeravajuci se vratiti u Harkdale nakon provedene noci u New Yorku.
Iste te noci Edith Price je imala vrlo nemirne snove u kojima su najrazlicitije Edithe Price prolazile pokraj njena kreveta. Samo je nekolicina tih Editha bila udata i to ju je uznemirilo, cak i u snu. Osim toga, da stvar bude gora, medu njima je bilo mnogo debelih, prljavih i zapuštenih Editha kao i onih mahnitih i duševno bolesnih. Medutim, prilican broj njenih dvojnica izgledale su vrlo energicno i prodorno, i to ju je ohrabrilo.
Probudila ju je zvonjava telefona. Javio se vratar iz knjižnice.
— Halo, gospodice Price, požurite ovamo. Netko je nocas provalio u zgradu.
Edith je bila zaprepaštena.
— Provalio u knjižnicu?
— Da, da. U muzeju je sve ispreturano. Tkogod to bio, mora da je mislio da tu držimo drago kamenje. Svi su izlošci rasuti po podu.
2.
Mršav mladic u radnom kombinezonu nije se ni po cemu razlikovao od mnogobrojnih farmera iz okolice Harkdalea. Edith mu je zapisala ime — Seth Mitchell. Tek joj je onda sinulo tko je to. Podigla je oci.
Izmuceno lice mladica koji se nalazio pred njom bilo je opaljeno od sunca i vjetra. Obrazi su mu bili upali, a oci imale bolestan izgled. Usprkos tome, mladic je bio nevjerojatno nalik onom Sethy Mitchellu kojeg je Edith upoznala dan ranije.
Sve joj je postalo jasno: Ovo je onaj Seth Mitchell kojeg je spominjala Tilsit... Mora da postoji klan Mitchellovih koji slice jedan drugome kao jaje jajetu.
Još je uvijek bila zaokupljena mislima, kad je shvatila što ju je upravo upitao mladi farmer. Ponovila je njegovo pitanje.
— Kamen? Kristal koji ste poklonili muzeju ove knjižnice prije dvadesetpet godina?
Potvrdno je kimnuo glavom. Edith je stegnula usnice. Dobro, sad treba vidjeti o cemu se tu radi...
Ocekujuci njen odgovor, mladic je iz lisnice izvukao novcanicu od dvadeset dolara i pružio joj je.
Vratila joj se hladnokrvnost i sabranost, pa je rekla mirnim tonom;
— To je prilicno mnogo novca za jedan bezvrijedan kamen.
— Ali ja ga želim ponovo imati — promrmljao je. Edith nije razumjela što je dalje govorio, no na kraju je potpuno jasno cula... u vrijeme kad je Billy nestao.
Oboje su zašutjeli, a Edith je konacno shvatila da je to onaj pravi Seth Mitchell.
— Cula sam što se dogodilo s Billyem — rekla je. — Zaista vrlo cudan dogadaj.
Seth Mitchell odvrati:
— Vikao sam na njega, govoreci mu da se gubi i on je naprosto nestao. — Govorio je nervozno i isprekidano. Oci su mu postale bezbojno sive, sjecajuci se pritom svog zaprepaštenja. — Obojica smo posegnuli za kamenom, otimajuci se za njega, a onda je Billy iznenada išcezao.
Cinilo se kao da je uopce ne primijecuje. Nastavio je sa svojom pricom kao da razgovara sam sa sobom. — Kristal je bio blještav, sjajio je. Kasnije se potpuno promijenio. Postao je neugledan, bezbojan i ljudi mi nisu uopce vjerovali kad sam im govorio kako je prekrasan bio taj kamen.
Zastao je, a onda opet nastavio.
— Sve ove godine razbijam glavu kako se to dogodilo. Dugo mi je trebalo da spoznam pravu istinu. No, jucer navecer sve mi je konacno postalo jasno. Što je drugo moglo biti uzrokom Billyeva nestanka? Što drugo nego taj kamen?
Edith je smatrala da je ovo slucaj za psihijatra, a ni u kom slucaju za knjižnicara. Pomislila je da bi najbolje bilo uruciti Sethu Mitchellu taj bezvrijedni kamen. Naravno, to ce morati izvesti uz veliki oprez. Jedini nepromišljeni korak koji je ucinila do sada bio je razgovor koji je dan ranije povela s Tilsit ispitujuci je o Sethy Mitchellu. Prilikom policijske istrage o provali u muzej knjižnice, mudro je šutjela o svojim pothvatima. Dakle, što se prije riješi kamena, to bolje.
— Ako želite možete mi dati svoju adresu — rekla je ljubezno, — pa cu zamoliti glavnu knjižnicarku da vam izade u susret.
Adresa koju joj je vrlo nevoljko dao, jasno je ukazivala da živi u okolici Abbotsvillea. Promatrala ga je, zatim, kako se nezgrapnim koracima udaljava i izlazi iz knjižnice.
Vracajuci se kuci iste veceri, provezla se pokraj motela. Zlatnožutog »cadillaca« više nije bilo.
Vecerala je kasno kao i obicno. Nakon toga, provjerivši da li su vrata stana zakljucana, izvadila je papirnatu kesicu iz ormarica ispod sudopera, i odmah primijetila da se kolicina zemlje u njoj uvelike smanjila.
Uhvatio ju je panican strah da nece više naci kristal. Brzo je razmotala novine i istresla sadržaj kesice zajedno s preostalom zemljom. Odjednom ju je zaslijepilo blještavilo boja. U cudu, uzela je u ruku prekrasan dragi kamen.
— Nije moguce — prošaptala je. — Ono je bio bezbojan kamen. A, ovaj je prekrasan.
Blistao je u njenoj ruci. Njegova grimizna boja je bila nešto živo; kao da se tisuce sitnih ploha okrece i ispreplice u nutrini kamena. Mjestimice, u njegovim dubinama, zraka svjetla uskomešala bi žarište jarko crvenog ognja. Ukrštavanje grimizne boje i žarko crvenog plamena bilo je tako blještavo da su Edith zaboljele oci. Podigla je kristal prema svjetlu, i u njegovoj nutrini opazila urezanu reljefnu kartu suncevog sustava, i to u boji. Prava umjetnicka rezbarija, pomislila je Edith. Grimizna i žarko crvena boja bile su posljedica igre svjetla koje je prolazilo kroz sicušno »sunce« i njegovu grupu planeta.
Pomislila je kako kristal ima carobnu moc. Sjetila se, naime, kako joj je Seth Mitchell pricao da je vikao na Billya Binghama, govoreci mu da se gubi odande, i to u prisutnosti kamena... možda je na njega djelovao zvuk ljudskog glasa...
Pocela je glasno govoriti.
Ništa se nije dogodilo. Slika u nutrini kamena ostala je nepromijenjena. Izgovarala je rijeci, slovo po slovo.
Ništa. Izvodila je citavu ljestvicu glasova, od dubokog alta do vrištavog soprana. Ništa.
Ponovno je pogledala u nutrinu kristala i pomno promatrala obrise suncevog sustava kad se iznenada necemu dosjetila, i vrlo odlucnim i jasnim glasom rekla: Billy Bingham, djecak, hocu da se on vrati, i to odmah!
Rekavši to, osjetila se neizmjerno glupo.
Davno nestalom Billyu nije bilo ni traga ni glasa. Hvalo Bogu; pomisli uzbudeno.
Slijedeceg je jutra Edith ustala rano. Cvrsto je odlucila da je krajnje vrijeme da se otarasi necega što ju je pocelo sve više uznemirivati.
Kad je izvadila kristal iz lonca za cvijece, vidjela je da se prizor u njegovoj unutrašnjosti promijenio. U grimiznom i jarko crvenom odsjaju lijepo su se vidjeli obrisi ljudskog tijela.
Silueta je bila vrlo detaljno iscrtana: jasno se nazirao kostur i svi vitalni organi, a vidjele su se i tamne mrlje koje su upucivale na živcevlje i krvne žile.
Odlucnim je pokretom stavila kamen u malu kutiju, napunila je zemljom — kristalima su, naime, potrebne hranjive tvari, kako je negdje procitala — zamotala je i naslovila na Setha Mitchella, Rural Route 4, Abbotsville.
Zatim se odvezla na poštu. Tek nakon što je predala paket, shvatila je da je opet postupila brzopleto, bez prethodnog razmišljanja.
Pomislila je, ali prekasno: a, što ako se Seth Mitchell pismeno zahvali knjižnici? Imala bi velikih neprilika da objasni nadležnim organima kako je kristal ukrala iz zbirke iskljucivo iz romanticnih pobuda, i kako je zbog dogadaja koji su slijedili, jedva docekala da se riješi tog kamena.
Najbolje bi bilo da sjednem na prvi autobus za New York i zauvijek napustim ovaj mali gradic.
Bila je vrlo neraspoložena i potištena. Sjetila se svih svojih pogrešnih koraka u životu. Sjedila je u svom automobilu uz rub plocnika i razmišljala o prošlosti. O mladicu koji joj je bio prva ljubav u srednjoj školi, i koji je zaista svim svojim bicem pripadao samo njoj. Izgubila ga je zbog svoje brzopletosti. Na brzinu se, naime, prikljucila nekom pokretu koji je propovijedao da se ljudi ne moraju osjecati krivima niti imati grižnju savjesti zbog onoga što su ucinili svojim bližnjima.
Da se nisam prikljucila generaciji koja nema grižnje savjesti, danas bih sigurno bila sretno udata za Richarda Staplesa...
Sjetila se takoder i svog sna o mnoštvu djevojaka koje su nosile ime Edith Price, a koje su prolazile pokraj njena kreveta u tom cudnom snu. Razmišljajuci o svemu tome, došla je do zakljucka da slanje paketa s kamenom, jednom od najmanje reprezentativnih Setha Mitchella, nije baš bio mudar potez.
Da, bio je to zaista neobican san. Kako uopce covjek može zakljuciti što je najbolje za njega u datom momentu, koja odluka, kakva filozofija, kakav realistican pristup? Najbolje za što?
Edith je vec sjedila za svojim radnim stolom u knjižnici, kad je ušla Tilsit s onim posebnim izrazom lica za koji je Edith dobro znala da znaci: Znam nešto novo i zanimljivo.
— Jesi li citala jutrošnje novine, Edith?
Edith je pretpostavljala da Tilsit misli na lokalni dnevnik, »Harkdale Glasnik«. Medutim, Edith ga nije jutros prolistala i to je rekla Tilsit.
— Sjecaš li se da si me prije nekoliko dana pitala za covjeka po imenu Seth Mitchell? — upitala ju je Tilsit.
Edith se, naravno, dobro sjecala toga, ali se pretvarala da nema pojma o kome je rijec.
Tilsit je otvorila novine i pokazala ih Edith. Naslov tiskan masnim slovima glasio je:
PRONAÐEN BILIY BINGHAM?
Edith je automatski posegla za novinama i pocela citati:
»Dvanaestgodišnji djecak izašao je posrcuci iz šikare u blizini jezera Naragang jucer navecer nešto iza 22 sata, i pokušao uci u kucu gdje je prije dvadeset i pet godina živio Billy Bingham. Sadašnji stanar, John Hildeck, stolar, odveo je zbunjenog djecaka u policijsku stanicu. Odavde je mališan odvezen u bolnicu.«
Citajuci ovu vijest, Edith je osjetila slabost u citavom tijelu. Posrnula je i onesvijestila se.
Kad je došla k sebi, ležeci na klupi u ženskom zahodu, još se uvijek vrlo dobro sjecala kako je prethodne veceri, negdje izmedu devet i deset sati, jasno i glasno naredila kristalu da vrati u život Billya Binghama.
3.
Miami. Seth Mitchell koji je živio u tom gradu raskoši i nocnih lokala, nije se mogao požaliti na sudbinu. Imao je novaca, djevojaka, bajoslovnu karijeru kockara na samom rubu gangsterskog podzemlja, i sve to bez ikakvih ogranicenja, jer su svi njegovi potcinjeni bili vrlo poslušni i reagirali na svaki njegov mig poput orkestra na znak dirigentskog štapica. Prilicno dobri rezultati za provincijskog momka koji je sve trikove gradskog života naucio tek nakon svoje dvadesete godine. No, iznenada, sudbina se pocela poigravati s njim. Mitchell je upravo procitao novinski izvještaj o povratku Billy Binghama. Pomno je promatrao novinsku fotografiju uplašenog djecaka starog oko dvanaest godina. Mitchell se iznenadio što nije s potpunom sigurnošcu u tom djecaku mogao prepoznati Billya Binghama. Redakcija »Harkdale Glasnika« se ispricavala citaocima što u svojoj fototeci nisu sacuvali originalnu fotografiju malog Billya, objašnjavajuci pritom da su se Billyevi roditelji po svoj prilici preselili u Texas. No, nitko nije tocno znao u koje mjesto.
Na kraju novinskog izvještaja pisalo je: Jedina osoba koja bi mogla prepoznati djecaka je Seth Mitchell, Billyev najbolji prijatelj iz školskih dana. Mitchellova sadašnja adresa nije nam nažalost poznata.
Mitchell je zajedljivo pomislio kako bi redakcija »Harkdale Glasnika« trebala malo bolje pogledati popis svojih pretplatnika iz drugih saveznih država.
Kad je slijedeceg dana ušao u sobu broj 312 u bolnici u Harkdaleu, ugledao je mališana koji je ležao u krevetu i citao ilustrirane casopise. Ovaj je podigao pogled.
Mitchell je rekao uz smiješak ohrabrenja:
— Ne boj se, Billy. Ja sam ti prijatelj.
Djecak je prestrašeno odgovorio:
— To mi je rekao i onaj debeljko, a onda mi je poceo prijetiti.
Mitchell ga nije pitao tko je bio taj debeljko. Privukao je stolicu i sjeo uz sam krevet.
— Billy, ono što se tebi dogodilo nalik je bajci. Najvažnije u svemu tome jest da se ne moraš nicega bojati.
Billy se ugrizao za usnu, a jedna mu se suza otkotrljala niz obraz.
— Postupaju sa mnom kao da lažem. Onaj mi je debeljko zaprijetio da ce me strpati u zatvor ako im ne kažem pravu istinu.
Mitchell se sjetio kako su i njega ispitivali na slican nacin o nestanku Billya Binghama prije mnogo godina. Ljutito je stegnuo usnice.
— Budi siguran da ti se to nece dogodili. Za to cu se ja pobrinuti. Ja bih ti želio postaviti nekoliko pitanja koja te drugi nisu pitali. Ako ne želiš, ne moraš odgovoriti na njih. Slažeš li se?
— U redu.
Mitchell je ovo shvatio kao znak da može poceti s pitanjima.
— Kako je bio obucen Seth?
— Imao je na sebi smede samterice i sivu košulju.
Mitchell je bio razocaran. Razocaran zbog toga što djecakov odgovor nije u njemu pobudio nikakve uspomene. Nije se uopce mogao sjetiti kakve je hlace nosio tog vremenski davnog dana kad je Billy išcezao netragom.
— Jesi li i ti imao na sebi samterice? — Bio je to pucanj u prazno.
— Da, eno ih tamo. — Djecak je rukom pokazao na komodu u kutu sobe.
Mitchell je ustao, otvorio ladicu koju mu je djecak pokazao i izvadio par iznošenih jeftinih samterica. Vrlo ih je temeljito pogledao sa svih strana, tražeci neki detalj, neku pojedinost koja bi prodrmala uspomene. Ništa. Razocarano ih je stavio natrag u ladicu.
Dvadesetpet godina, pomislio je turobno. Vrijeme mu se cinilo kao gusta, neprozirna koprena koja je bila poderana na nekoliko mjesta. Kroz te rupe nacas bi vidio djelice svoje prošlosti, kratke trenutke vlastita života, od kojih je svaki bio obasjan svjetlom sjecanja jer je imao odredeni znacaj u svom vremenu...
— Billy, — Mitchell je ponovo sjeo uz krevet — rekao si da si prvi pokušao dohvatiti onaj blještavi kamen? Gdje si ga prvi put ugledao?
— Na samoj litici. Do nje vodi strma staza koja se uspinje od obale jezera.
— Jesi li ranije vec išao tom stazom?
Djecak je odmahnuo glavom.
— Vrlo rijetko. Samo onda kad je vrijeme bilo prohladno. Seth i ja smo obicno ostajali uz obalu jezera.
Mitchell je kimnuo glavom. Sjecao se toga.
— Onaj sjajni, blještavi kamen koji si vidio... kako je bio velik?
— Pa, prilicno velik.
— Dva ili tri centimetra?
— Mnogo veci. Desetak centimetara, najmanje. — Billyevo je lice blistalo.
Mitchell nije rekao ništa pokušavajuci u sebi ispraviti grešku. Kamen nije bio duži od 6 centimetara, u to je bio siguran. Osim toga, djecak koji je samo letimicno vidio kamen nije mogao prosuditi o njegovoj pravoj velicini.
Takoder ga je zanimalo da li je Billy uopce dodirnuo kamen, ali je oklijevao s pitanjem jer nije znao kako da ga postavi. Poceo je:
— Prema onom što si. rekao novinarima, izgleda da je tvoj prijatelj... kako se ono zvao? — Cekao je.
— Seth. Seth. Mitchell.
— Seth Mitchell je, dakle, prema tvom iskazu prvi ugledao kamen. Ali ti si ga unatoc tome pokušao šcepati, zar ne?
Djecak je progutao pljuvacku. — Nisam mislio ništa loše.
Mitchell ga je želio umiriti.
— Sve je u najboljem redu, Billy. Kad sam ja bio djecak, prvi koji se docepao nekog vrijednog premeta, postao je i njegovim vlasnikom. A ne onaj, koji ga je prvi spazio.
Nasmiješio se. Billy je rekao:
— Htio sam samo biti onaj koji ce kamen pokloniti muzeju.
Odjek djecakovih rijeci protutnjio je Mitchellovim moždanim celijama i ponovno stavio u pokret njegovo sjecanje. Naraimo, sada se sjecam svega...
Sjetio se i zbog cega je sve to zaboravio. Muzejski odjel knjižnice jedva jedvice je primio od njega kamen, koji je za vrijeme dok ga je nosio u džepu, potpuno izgubio svoj sjaj. Knjižnicarka je progundala nešto o tome kako ne želi obeshrabriti djecu. Njene su ga rijeci medutim u tolikoj mjeri obeshrabrile da je taj dogadaj potpuno izbacio iz svoje memorije.
Teško je bilo vjerovati da bi varalica mogao znati sve pojedinosti o tom dogadaju koje je navodio ovaj djecak. To je znacilo da je Billy Bingham u vrijeme svog nestanka, ipak... Mozak mu je naprosto prestao funkcionirati, potpuno onemogucen nevjerojatnošcu cijelog slucaja. Njegov mu je lijecnik vec nekoliko puta napomenuo da je prebujna mašta prvi znak duševne poremecenosti. Mitchell je duboko uzdahnuo.
— Dobro. Još cu te nešto pitati. U koje doba dana se to dogodilo?
— Seth i ja smo otišli na plivanje poslije škole — rece Billy. — Bilo je kasno poslije podne.
— Dobro. Novine pišu da si se vratio kuci tek oko deset sati uvecer. Gdje si bio sve to vrijeme od kasnog popodneva do deset sati uvecer?
— Nigdje nisam bio — odgovori Billy. — Seth i ja smo se potukli zbog kamena. Ja sam pao, i kad sam se podigao bio je vec mrkli mrak. — Poceo je plakati. — Zbilja ne znam što se dogodilo. Valjda me Seth ostavio tamo ležati na zemlji.
Mitchell je ustao, obuzet mislima: Ovo je smiješno. Zaista moram posjetiti psihijatra...
Zastao je ipak na vratima i uputio djecaku još jedno pitanje.
— Da li te je još netko posjetio... mislim, osim policije, debeljka i... mene?
— Samo neka žena iz knjižnice.
— Iz knjižnice? — u cudu je ponovio Mitchell.
— Da. Pitala me je koliko je tocno bilo sati kad sam se probudio dolje kraj jezera. Ona se zove Edith Price i radi u knjižnici. Naravno, nisam joj mogao odgovoriti na njeno pitanje.
Ova mu se informacija ucinila potpuno beznacajnom. Mitchell rece brzo, hineci blagonaklonost:
— A sad moram ici. Ti samo lijepo nastavi citati stripove. Hvala puno.
Izašao je iz sobe i iz bolnice. Platio je racun u hotelu, unajmljenim se automobilom odvezao na aerodrom i avionom se vratio u Miami. Kad se njegov avion spustio, vec je zaboravio uznemirujuce zvukove daleke prošlosti. Da se oni nikad više ne bi vratili, odlucio je otkazati svoju pretplatu na »Harkdale Glasnik«.
Chicago. Seth Mitchel (iz privatne detektivske agencije Mitchell) zurio je u covjeka, koji je upravo ušao u njegov ured, kao da pred njim stoji utvara.
Trepnuo je ocima i upitao:
— Jesam li lud?
Došljak, dobro graden muškarac tridesetih godina, sjeo je i rekao uz zagonetni smiješak.
— Nevjerojatna slicnost, zar ne?
Glas mu je bio ugodan bariton, i slušajuci ga, Mitchellu se cinilo kao da sluša samog sebe.
Kasnije, pricajuci Marge Aikens o tom posjetiocu, priznao je:
— Osjecao sam se kao da preda mnom sjedi moja slika i prilika.
— A, što je htio? — upitala je Marge, vitka plavuša koja je upravo zakoracila u tridesete i to s mnogo šarma. Mitchell se namjeravao njome oženiti cim joj uspije naci dostojnu zamjenu u agenciji. — Kako je izgledao?
— Tocno kao ja. To ti pokušavam reci cijelo vrijeme. Izgledao je kao pljunuti ja. Cak je imao na sebi odijelo kakvo kod kuce imam u ormaru. — Govorio joj je, molecivo. — Nemoj se ljutiti, Marge. Naprosto su mi popustili živci. Sve je to tako neobicno.
— Da li ti je covjek dao svoju adresu?
Mitchell je nezadovoljno pogledao formular.
— Ne, adresa tu nije navedena.
— Da li je možda spominjao da ce opet navratiti k nama, u ured?
— Ne, nije, ali mi je dao tisucu dolara u gotovom, a ja sam mu dao potvrdu o primitku novca. Time nas je angažirao.
— Za što?
— Eh, to je ono najcudnije. Zahtijeva da pronadem komad oniksa. Rekao je da ga je prije mnogo vremena vidio u muzeju nekog malog gradica južno od New Yorka. Ne sjeca se tocno gdje je taj gradic.
— Ovo ce biti vrlo lagan zadatak ili, pak, vrlo težak — rece Marge zamišljeno.
— Poslušaj me do kraja, — rece Mitchell mrko. — Ja znam gdje se nalazi taj kristal. Možeš li to zamisliti? Poznajem taj kraj kao svoj džep. Tamo sam se rodio.
— To sam potpuno ispustila iz vida — rece MarCe. — Misliš, dakle, da bi mogao pronaci kristal, jer...
Mitchell ju prekine.
— Kamen se nalazi u muzejskom prostoru knjižnice u gradicu Harkdaleu gdje sam se rodio. Pazi sad ovo: ja sam poklonio taj kristal knjižnici, a da cijela stvar bude još cudnija, sanjao sam o tom kristalu prije nekoliko dana.
Marge je bila uporna. — I taj je covjek došao k tebi? Od svih privatnih detektiva u Chicagu, on je našao baš covjeka koji je njegova slika i prilika i koji zna gdje se nalazi kristal?
— Da, došao je k meni.
Marge je napucila usne.
— Seth, to je sjajno. Ne bi mu smio dozvoliti da nam izmakne. Poneki put si preoštar.
— Hvala ti, — rece Seth oporo.
— Zašto mu jednostavno nisi rekao gdje se nalazi kristal?
— Pa da izgubim tisucu dolara? Draga moja, detektiv je vrlo cesto poput lijecnika. Ljudi mu placaju da bi u njihovu korist sakupio podatke kojima on vec raspolaže.
Marge ispruži ruku.
— Daj mi molim te taj formular s njegovim podacima.
Dok ga je citala, upitala je ne podižuci oci.
— Što ceš napraviti?
— Pa, rekao sam mu istinu, da moram završiti jedan posao, što ce još potrajati nekoliko dana, a onda...
Zašutio je i ta je stanka potrajala tako dugo da je Marge podigla glavu i pogledala ga. Odahnula je cim je vidjela izraz njegova lica, koji je bio pronicav i razborit kao uvijek u trenucima kad je razmišljao o problemima svojih klijenata.
Pogledi su im se sreli i on rece:
— Necu otici u Harkdale sve dok ne riješim nekoliko zagonetki. Kao, na primjer, kako je moguce da smo nas dvojica tako nalik jedan drugome...
— Zar nemaš nikakvih rodaka?
— Samo nekoliko bratica.
— Jesi li ih upoznao?
Odmahnuo je glavom.
— Ne, nisam ih vidio od svoje devetnaeste godine kad mi je umrla majka. — Osmjehnuo se turobno. — Znaš, Harkdale baš nije mjesto kamo se covjek rado vraca. No, izbij iz glave pomisao da su mi bratici slicni... — Stresao se od nelagodnosti. — Ne, ni najmanje mi nisu slicni.
— Kad kreneš tamo, bilo bi dobro da se prerušiš.
— Svakako, i to tako da me ni ti neceš prepoznati.
Širom zemljine kugle, dvadesetak Setha Mitchella, od njih ukupno 1811, takoder je razmišljalo o kristalu, sjecajuci se svojih snova od prije nekoliko noci i osjecajuci da nastupa trenutak neizbježne krize.
Seth Mitchell iz Montreala u Kanadi ovako je to opisivao svojoj ženi:
— Osjecam da je kucnuo cas mog obracuna sa samim sobom. Rekao sam ti to vec prije nekoliko dana.
Njegova supruga, lijepa plavuša, koja uopce nije imala smisla za maštu i snove, dobro se sjecala toga i upitala ga zašto se on mora dokazivati sam pred sobom.
Njen suprug odgovori nezadovoljno:
— Imam osjecaj da sam u životu mogao bolje proci i postici mnogo više. Nisam covjek kakav sam mogao biti.
— Pa, što onda? — rekla je. — A, tko je uopce u životu postigao sve? I zar je to važno?
— Sa mnom je gotovo. — Slegnuo je ramenima, — Zao mi je, draga, što imam tako negativan stav. Ali takav me je osjecaj obuzeo. Buduci da nisam postigao sve to, sa mnom je svršeno.
Supruga uzdahnu.
— Dobro me je upozorila majka da muškarce koji se bliže cetrdesetoj, cesto obuzimaju lude misli. To se upravo dogada s tobom.
— Trebao sam biti smioniji, odvažniji, uciniti neko junacko djelo — zajecao je.
— Molim te, što fali zanimanju poreskog savjetnika? — upita ga supruga.
Cinilo se kao da ju njen suprug ne cuje.
— Osjecam da naprosto moram otici u svoje rodno mjesto.
Zgrabila ga je za ruku.
— Moraš odmah lijecniku, na jedan temeljiti pregled.
Dr. Ledoux nije mogao utvrditi nikakve smetnje niti bolest.
— Vi ste potpuno zdravi i u izvrsnom stanju.
Seth Mitchell iz Montreala morao je sam sebi priznati da je njegova uznemirenost potpuno neosnovana.
Unatoc tome, odlucio je da ode u Harkdale cim mu posao to dopusti.
4.
Iznenada je zacula muški glas u kojem se osjetio strani naglasak.
— Gospodice Price, želio bih razgovarati s vama.
Edith je vidjela nejasnu priliku muškarca koji je stajao u sjeni izmedu garaže i kuce u kojoj je živjela, preprijecivši joj prolaz. Prije no što je mogla reagirati, glas je nastavio:
— Što ste napravili s kristalom?
— Ja... ne..., ne razumijem o cemu govorite.
Rekla je to potpuno automatski. Sada je bolje vidjela neznanca. Bio je niska rasta i širokih ramena. Iznenada je u njemu prepoznala covjeka koji je bio u pratnji onog Setha Mitchella koji je vozio zlatnožuti »cadillac«.
— Gospodice Price, vi ste izvadili kamen iz staklenog ormarica u vašem muzeju. Predajte mi ga ili mi recite što ste s njim uradili i više vas necu gnjaviti.
Edith je bila zatecena, ali nije feljela priznati ni rijeci.
— Nemam pojma o cemu vi to pricate — rekla je vrlo tihim glasom.
— Slušajte, gospodice Price... — Neznanac joj je prišao bliže. Glas mu je zvucao pomirljivo, — Podimo u vaš stan i porazgovarajmo o svemu.
Odlanulo joj je. Njen se stan sastojao od iznajmljene sobe i male kuhinje, okružen susjedima od kojih su je dijelili samo zidovi.
Bez oklijevanja, krenula je u kucu i brzo prošla pokraj njega, no u tom ju je trenutku na njeno zaprepaštenje, on zgrabio za ruke i grubo zaustavio. Velikim, snažnim dlanom zatvorio joj je usta i šapnuo joj:
— Imam pištolj.
Gotovo paralizirana od straha, osjetila je kako je opasni neznanac vuce prema pokrajnjoj mracnoj ulicici. Bez ikakvog otimanja dozvolila mu je da je gurne u automobil koji je bio parkiran uz ogradu. Sjeo je u kola pokra nje i netremice ju promatrao. U mraku noci nije mu mogla vidjeti lice. No, kako su minute odmicale, a neznanac nije poduzimao ništa što bi je dalje zastrašivalo, srce joj je pocelo kucati polaganije i mirnije. Konacno je uspjela izustiti pitanje:
— Tko ste vi? I, što hocete od mene?
Neznanac se podrugljivo smijuljio i na kraju rece:
— Najzloglasniji sam od svih Athtara iz 35. stoljeca. Uspio sam ostati u životu zahvaljujuci svojim gotovo nadnaravnim sposobnostima u borbi za opstanak.
Edith je zanijemila.
Glas mu je sada bio oštriji.
— U svijetu iz kojeg dolazim ja sam fizicar. Osjetio sam opasnost u kojoj sam se našao i u vrlo kratkom vremenskom roku uspjelo mi je otkriti u cemu je moc tog kristala i nacin na koji on djeluje. U dodiru s ljudskim bicima, on reagira na vibracije koje proizvodi ljudsko tijelo u svakom svom najsitnijem djelicu. Pri ponovljenim vibracijama, kristal stvara osobu koja proizvodi takve titraje. Obratno, prilikom prestanka vibracija, on je rastvara, uklanja. Spoznavši tu cinjenicu, a buduci da nisam pripadao njegovoj orijentaciji u moje doba, naprosto sam stvorio barijeru smanjujuci na taj nacin svoje vlastite vibracije na minimum i tako sam uspio spasiti glavu. Svi drugi slabiji Athtari nestali su uslijed njegova djelovanja.
Edith sada nije imala što reci, a on je nastavio mrko:
— Ali, ocigledno, osujetivši kristal u njegovu djelovanju, ipak sam na neki drugi, neobjašnjiv nacin, ostao tijesno vezan uz njega. I kad je pao kroz Vrijeme u ovo dvadeseto stoljece, i ja sam se vratio s njim. Nažalost, ne u isto vrijeme, niti na isto mjesto. Stigao sam, naime, tek prošli tjedan i to na onu liticu iznad jezera Naragang. — Završio je pun udivljenja. — Mora da taj kristal posjeduje izvanredan, vrlo složen sustav unutarnje energije. Zamislite! Vracajuci se natrag u dvadeseto stoljece, naslutio je ovo razdoblje mirovanja dugo 25 godina kao i ponovno budenje, pa me je vratio ovamo samo nekoliko dana prije svog reaktiviranja.
Opet je zavladala tišina i sve oko njih bilo je obavijeno nocnom tamom. Edith je skupila svu hrabrost koja joj je preostala i pomakla se malo u sjedištu kako bi sprijecila grc u nozi koji ju je poceo hvatati zbog ukocenosti i nepomicnog sjedenja. Kako se neznanac uopce nije osvrtao na njen pokret, upitala ga je šapcuci:
— Zašto mi sve ovo pricate? Moram priznati da ovo zvuci suludo.
No, u dubini svoje svijesti vjerovala je svakoj pojedinoj rijeci koju joj je neznanac ispricao. U naletu samokriticnosti pomislila je: Mora da sam tek slaba i nevažna Edith Price u mnoštvu mojih slika i prilika.
Uz velik napor uspjela se suzdržati da ne prasne u histerican smijeh.
— Želio bih vas nešto upitati — rece najzloglasniji Athtar.
— Ja o kristalu ne znam ništa.
— Mene zanima jedno — rece A htar nemilosrdnim glasom. — Da li ste možda u posljednje vrijeme ikad pomislili kako je vaš životni put mogao biti drugaciji da niste postali knjižnicarka u Harkdaleu?
Edith se odmah sjetila svih onil misli koje su je obuzele nakon što je poslala kristal poštom u Abbotsville, kao i nekih drugih.
— Pa, jesam, — rekla je tiho.
— Opišite mi jednu takvu misao — rece Athtar.
Ispricala mu je kako je poželjela da uhvati prvi autobus ili vlak i da ode iz Harkdalea.
Neznanac se opruzi u sjedištu. Djelovao je iznenadujuce opušteno i smireno. Upitao je smijuljeci se:
— Da niste vi možda najbolji primjerak medu svim Edithama Price?
Edith nije odgovorila. Osjecala je sve vecu želju da se povjeri ovom neznancu, da mu kaže gdje se nalazi kristal. Athtar je ponovno uzeo rijec.
— Duboko sam uvjeren da Edith Price koja predstavlja orijentaciju tog kristala u 20. stoljecu, sada putuje onim autobusom kojim ste vi željeli krenuti ili traži siguran zaklon negdje drugdje. Isto sam tako siguran da ste i vi u istoj opasnosti kao i ja: odnosno, da vam prijeti nestanak cim kristal izabere savršeni primjerak Edith Price.
U tom je trenutku Edith Price osjetila užasan strah. Pocela mu je pricati svoju pricu, a da pritom uopce nije bila svijesna što mu govori u pola glasa. Slušajuci njenu ispovijed, Athtar je obuzdao poriv da je ubije na licu mjesta. Bio je krajnje oprezan, pomišljajuci da, ukoliko stvari krenu naopako, ova ce mu Edith ostati kao jedina nada da ude u trag ostalim Edithama. Zbog toga ju je namjerno umirio, pustio da ode iz auta i da se udalji u uvjerenju da se spasila.
Poruka je glasila:
— Nisam ga našao. Nisam našao ni kamen. Na farmi nema nikoga. Zar je moguce da ste mi lagali, Athtar.
Procitavši poruku, osjetila je kako joj citavim tijelom prolaze žmarci. Posebno ju je uplašila posljednja recenica. Nakon što je tekst poruke procitala još najmanje desetak puta, osjetila se jacom, odlucnijom u svojim nakanama.
Pomislila je: Ako je sve ovo istina, onda bi najbolje bilo... Što?
Da bude hrabra? Da još jednom detaljno razmisli o situaciji u kojoj se našla? Da stupi u akciju?
Bila je subota.
Prije odlaska na posao, kupila je u maloj prodavaonici tehnicke robe automatski »brovraing« kalibra 0,5 mm. U mladim danima cesto je išla na gadanje u društvu svog drugog momka, onog koji joj je »prodao« filozofiju da je Bog mrtav i da treba uživati u onome što nam se nudi, izbjegavajuci pri tome jedino zatvor. Na kraju, taj ju je momak ostavio, ne osjecajuci vjerojatno nikakvu grižnju savjesti što je ona zbog njega napustila covjeka koji bi joj sigurno bio ponudio brak.
No, unatoc tome, taj ju je drugi momak ipak nauciu kako se puca iz automatskog oružja. Stavila je netom kupljeni automatski pištolj u rucnu torbicu, cvrsto uvjerena da je kucnuo cas da ova Edith konacno stupi u akciju.
Na jedno pitanje ipak nije znala odgovoriti: da li je njena spremnost da puca u samoobrani bio korak naprijed, ili korak natrag u odnosu na njenu želju da bude najbolja od svih mogucih Edith Price?
Toga ju je dana u knjižnici cekala Tilsit s novom novinskom viješcu:
NESTAO MLADI FARMER
»Seth Mitchell, farmer iz Abbotsvillea nestao jej netragom sa svoje farme. Njegov susjed, Carey Grayson svratio je jucer kod Mitchella da kupi žito za sjeme, i našao Mitchellova konja u štali bez hrane, nepomužene krave i izgladnjelu perad. U kuci nije bilo nigdje nikoga. Grayson je nahranio životinje i zatim nazvao Mitchellovog rodaka u susjednoj pokrajini, te o svemu obavijestio šerifa. Istraga je u toku.«
Vratila je novine svojoj kolegici, a u sebi pomislila: Dakle, to je ono što je Aihtar našao...
Zadrhtala je usprkos svojoj odluci. Po svemu sudeci, povratka više nije bilo. Morala je provesti s upornošcu ono što je u mislima nakanila.
Nedjelja.
Odvezla se kolima u New York i parkirala ih dva bloka zgrada od malog hotela u kojem je stanovala ranije. To je sigurno mjesto gdje je otišao barem jedan Edithin duplikat.
Iz telefonske govornice nazvala je hotel i tražila Edith Price. Nakon krace stanke, cula je glas recepcionerka:
— Spojit cu vas... samo trenutak, molim.
Edith je uzbudeno spustila slušalicu. Mlohavo se zgrbila u govornici, zatvorenih ociju. Nije hi sama znala što je uopce ocekivala od tog poziva.
Zar je moguce da sam ja jedina Edith koja je svjesna da postoje i mnoge druge Edith? Da li sam zbog toga u prednosti pred onima koje toga nisu svjesne?
Ili možda negdje postoji neka Edith koja je vec postala najbolja od svih svojih dika i prilika?
U tom je trenutku ugledala pred govornicom niskog, zdepastog muškarca. Protrnula je.
Athtar.
Ona Edith Price koja je izašla iz govornice još je uvijek drhtala i bojala se. No, unatoc tome, prethodna dva dana ispunjena strahom, prijetnjama i povremenom panikom ipak su je preobrazili. Prije je bila prilicno nesretna, buducnošcu opsjednuta mlada djevojka. Sada je samo od vremena na vrijeme zadrhtala od tjeskobe ili straha, cešce se dogadalo da u teškim trenucima cvrsto stisne zube i problemima pristupa realisticki i nepopustljivo.
Ugledavši Athtara, Edith je ponovno osjetila ovu svoju staru tjeskobu. To u neku ruku i nije bilo tako loše, rasudivala je ona realisticnija Edith u njoj. Ona, naime, nije imala povjerenja u najzloglasnijeg od svih Athtara. Bila je cvrsto uvjerena da bi njemu bilo lakše izaci na kraj s onom prestravljenom Edith. Po bijelom danu, u zabacenoj ulicici New Yorka, Athtar, nizak, zdepast, širokih jagodica i sivih obraza, cinio joj se vrlo neprivlacnim i krajnje odbojnim.
Rekao je tihim glasom:
— Zašto mi ne dopustite da ja razgovaram s njom?
Edith ga uopce nije cula. Prvo pitanje njenog toka svijesti nakon 48-satnog napornog razmišljanja je bilo:
— Da li zaista dolazite iz 35. stoljeca?
Uputio joj je brz i prodoran pogled i vidjevši kako je napeta i uzrujana, odgovorio znacajno:
— Da.
— Da li svi u tom vremenu izgledaju poput vas?
— Odluceno je — rece Athtar vrlo službenim tonom, — da se tijelo gradeno zbijenije i bliže tlu može bolje koristiti. Takva je odluka donesena nekoliko stotina godina prije mog rodenja, i prema tome nitko kod nas nije viši od metar i šezdeset centimetara.
— Kako znate da ste baš vi naj zloglasnij i od svih Athtara?
— U mojem vremenu — glasio je odgovor, — posjedovanje oružja smatra se zlocinom i njega mogu imati samo clanovi Udruženja znanstvenika. Zbog toga, politicka i ekonomska moc samo su dio nagrade koju stjecemo borbom za ulazak u to Udruženje. Trudeci se da postanem njihov clan, mnogo sam puta želio osjetiti sigurnost medu bezlicnom, nenaoružanom svjetinom. A kristal, stvarajuci druge Athtare, pomogao mi je u tom nastojanju.
Edith ga je slušala i pritom se sjetila još nekih pitanja koja su je zanimala. Opisala mu je dvije slike koje je vidjela u nutrini kristala, onu sunceva sustava i obrisa ljudskog tijela. Da li on možda zna kakvo znacenje imaju te slike?
— Kad sam prvi put vidio kristal — rece Athtar — u njemu se nalazila slika naše galaksije. Kasnije se ona pretvorila u suncani sustav. Ono što ste vidjeli prvi put, bio je vjerojatno ostatak iz mojeg vremena, u kojem mi gospodarimo svim planetima. A ono što sam ja uspio vidjeti, mora potjecati iz vremena kad je covjek krenuo prema galaksiji. To bi mogao biti znak da se kristal prilagodava dobu u kojem se momentalno nalazi. Nije mi doduše jasno zašto ste vidjeli ljudsko bice umjesto planete Zemlje u ovom vremenskom razdoblju. Da li je taj obris prikazivao muškarca ili ženu?
Edith se nije mogla sjetiti.
Stojeci u prljavoj, uskoj ulicici, tog suncanog nedjeljnog jutra, Athtar je vrtio glavom. Ružno mu je lice bilo ispunjeno strahopoštovanjem. Govorio je s udivljenjem:
— Tako malen kamen, a tako velika moc! — Dodao je, govoreci sam sebi, — Vjerojatno djeluje na osnovi potencijalne energije. U kristalu te velicine nema dovoljno atoma koji bi mogli služiti kao komandna ploca za tako silni tok energije.
Na neki nacin vec je odgovorio na njeno slijedece pitanje, no ona ga je ipak postavila. Uzdahnuo je.
— Ne, kristal sigurno ne potjece iz 35. stoljeca. Pojavio se nenadano. Pretpostavljam da se padajuci kroz Vrijeme vratio iz nekog dalekog buduceg doba. To vracanje se odigrava u vremenskim etapama od 1500 godina.
— Ali zašto bi ga stanovnici buducnosti slali natrag u prošlost? — upitala je Edith u cudu. Što žele od nas?
Njen ju je sugovornik pogledao iznenadeno.
— Do sada mi nije pala na um ova pomisao da je vracanje kamena izvršeno s nekom zadnjom namjerom. On predstavlja tako izvanredan i vrijedan mehanizam da je naša pretpostavka bila kako je u naše vrijeme dospio pukim slucajem, — rekao je i zatim zašutio. Konacno ju je upitao, — Zašto ne ostavite meni da razgovaram s ovom drugom Edith Price, a vi se vratite u Harkdale? Ako uspijem pronaci kristal, javit cu vam se.
Iz njegovih rijeci moglo se zakljuciti da on želi suradivati s njom. Ali ono što je on uistinu mislio, bilo je da kristal uopce ne može koristiti dok ne pronade i ne ubije onu Edith prema kojoj je kamen orijentiran.
Onaj realisticniji dio Edith još uvijek nije imao povjerenja u ovog covjeka. No, pomislila je da on možda posjeduje oružje svog stoljeca koje mu daje totalnu moc, pa je zbog toga velikodušan nudeci joj suradnju.
Buduci da nije imala drugih planova i da se bojala, pristala je.
Gledala ga je kako sjeda u ulašteni novi automobil i odlazi uskom ulicicom. Primijetila je, odsutna duha, da su njegova kola srednje velicine, no tip automobila nije uspjela odrediti. Prekasno je shvatila da je trebala barem zapamtiti registarski broj.
Pomislila je podrugljivo: Kakva sam ja trecerazredna Edith Price...
U tom trenutku uz nju se zaustavio drugi automobil. Iz njega je izašla mlada žena i po svemu sudeci cinilo se da ide prema telefonskoj govornici.
Zaustavila se nenadano pokraj Edith.
— Vi ste gospodica Price?
Edith se okrenula i ugledala zgodnu plavušu, tridesetih godina. Nije ju poznavala. Napravila je korak, dva unazad premda je osjecala da joj ne prijeti nikakva opasnost.
— Da, — rekla je.
Zena se okrenula prema autu i viknula:
— U redu je, Seth.
Seth je izronio iz automobila i prišao im hitrim korakom. Bio je elegantno odjeven, kao i onaj Seth Mitchell iz zlatnožutog »cadillaca«, ali je ipak postojala mala razlika medu njima. Lice mu je odavalo cvrstinu i odlucnost.
— Ja sam detektiv. Tko je onaj covjek s kojim ste malocas razgovarali? — upitao je.
Dakle, pomislila je Edith, i drugi znaju za cijelu tu pricu.
Otišli su u malu kavanu na uglu da o svemu porazgovaraju u miru. Edith je istovremeno osjetila olakšanje i bojazan kad je saznala da su ovi detektivi bili u Harkdaleu dva dana, i ušli joj u trag zahvaljujuci njenoj posjeti Blllyju Binghamu u lokalnoj bolnici. Kad su je na taj nacin otkrili, primijetili su da je u stopu prati i ovaj zdepasti muškarac. I tako su se jutros tri automobila kretala u pravcu New Yorka — Edithin, Athtarov i njihov.
Razmjena informacija trajala je dosta dugo, pa su za to vrijeme popili prilicno mnogo kava, premda je Edith naglo odbila posljednju šalicu, zakljucujuci da bi joj prevelika kolicina kave mogla škoditi obzirom na kristal. Osmjehnula se usiljeno zbog svih ogranicenja koja je sama sebi nametala. Kad su izašli iz restorana, Seth Mitchell je nazvao onu drugu Edith Price. Izašao je iz govornice prilicno uznemiren.
— Telefonistica kaže da je gospodica Price napustila hotel prije dvadesetak minuta u društvu jednog muškarca. Bojim se da smo zakasnili.
Prema Marginim rijecima, on je vec došao do zakljucka da je Athtar opasan covjek. Odlucili su pricekati da se druga Edith vrati. No, premda su ostali u New Yorku skoro do ponoci, mlada se žena nije vratila u hotel.
Nikad se više ni nece vratiti. Naime, vec nekoliko sati, prostrijeljene lubanje, njeno je tijelo, pod težinom ogromnog kamena vezanog za njega, ležalo na dnu East Rivera.
A, Athtar se domogao kristala.
Na svoje veliko razocaranje, ova Edith nije bila orijentacija kristalu.
Cijelu vecer i dio noci proveo je sastavljajuci dijelove svog specijalnog oružja. Imao je cudnovati predosjecaj da ce trebati njegovu moc slijedeceg dana u borbi protiv Edith za koju je smatrao da se vec vratila u Harkdale.
5.
Edith i dvoje detektiva krenuli su u Harkdale dvojim kolima. Seth Mitchell je na Edithinu molbu vozio njen auto. Marge Aikens je išla za njima u vecim kolima.
Za vrijeme vožnje Mitchell je rekao Edith kako cvrsto vjeruje da je ona izvorna Edith i da je kristal još uvijek orijentiran na nju. Smatrao je da je njen zakljucak kako je farmer Seth Mitchell najlošiji primjerak Setha, osudio na smrt nesretnu sliku i priliku Mitchella. Kristal je prihvatio njen zakljucak i vjerojatno uklonio i uništio farmera Setha nekoliko trenutaka nakon što je predala paket s kristalom upucen na njegovu adresu na pošti. Edith je bila zaprepaštena.
— Ali ja nisam željela da se to dogodi — promucala je. Suze su joj potekle obrazima. — Oh jadan covjek!
— Naravno, da to niste željeli, — rece Mitchell. — Samo da provjerim, recite mi molim vas još jednom kojim redoslijedom ste došli do tog zakljucka? Da li je to bilo prije ili poslije vašeg poriva da napustite Harkdale?
— Pa, poslije.
— I recite mi, da li sam vas dobro cuo i razumio da ste htjeli otici natrag na poštu i zamoliti da vam se vrati paket koji ste prije toga poslali?
— Da, to je tocno. — Dodala je, — ali to nisam ucinila.
— Moja je pretpostavka da je u najmanju ruku jedna druga Edith to ucinila, — rece Mitchell.
— Sve je to tako zamršeno — odvrati Edith. — Kako je neka druga Edith mogla otici, ostavljajuci odjecu, novac, kola?
— Razmišljao sam dosta i o tom problemu... — rece Mitchell. — Ocigledno je da kristal može ukloniti sve nejasnoce te vrste. Na primjer, ja više nikad nisam ni pomislio na povratak u Harkdale, nakon što sam ga napustio. A, eto dogodilo se. Da niste možda i vi imali slican problem?
— Ne, koliko se sjecam to mi se nije dogodilo.
Seth Mitchell je kimnuo glavom.
— Da, to sam i pretpostavljao. Mislim da znam rješenje ove sulude situacije, a za to nam kristal uopce nije potreban.
Njegovo je rasudivanje bilo vrlo jednostavno. Prilikom ponovnog stvaranja Billya Binghama, na njenu zapovijed, kristal je doveo djecaka na mjesto udaljeno oko cetiri kilometra od nje. U tom je trenutku ona držala kristal u ruci. No, njezina negativna misao o farmeru Sethu Mitchellu pojavila se tek nakon što je poštom poslala kristal na njegovu adresu i dok se nalazila približno stotinjak metara od zgrade pošte. Prema tome, ako je ona stvarno uništila duševno bolesnog farmera, tada udaljenost izmedu osobe prema kojoj se kristal ravna, odnosno njegove ljudske orijentacije, — a u ovom slucaju to je bila jedna od mnogobrojnih Edith Price — i samog kristala, nije bila odlucujuci faktor.
— Ne slažete se? — upita detektiv.
— Razmišljam malo, — rece Edith. — Možda ja i nisam prava orijentacija kristalu.
— Isprobat cemo to sutra.
— A, Athtar? — upita Edith. — Ne mogu se oteti dojmu da on posjeduje neko specijalno oružje. A, kristal na njega ne djeluje. Što mislite o tome?
— Razmislit cu malo o njemu.
Edith se sjetila kako ju je Athtar pitao o ljudskom liku u kristalu: da li je to bio muškarac ili žena. Sjedila je tako u mraku pokraj ovog Setha Mitchella i osjetila kako joj se misli granaju u dvije odvojene linije.
Prva je bila pokušaj da zamisli ljudski lik u kristalu. A druga:...
Promatrala je njegov profil dok je upravljao kolima.
Sjajan je, ali ipak jedan detektiv ne može biti najbolji od svih postojecih Seth Mitchella kako god bio pametan. Covjek ovakvog zanimanja mora da je negdje u sredini, što je u ovom suludom nadmetanju isto kao da je i najlošiji.
I, išcezao je istog trena.
Nekoliko sekundi nakon što joj se pojavila ta misao, auto koji je tako naglo ostao bez vozaca, nastavio je svoj put ravnom linijom. Njegova brzina, koja je bila oko 100 kilometara pocela se smanjivati cim je nestala noga koja je pritiskala papucicu gasa.
Edith je pogriješila kad je kriknula i zgrabila upravljac, brzo ga okrecuci. Automobil je naglo poskocio i nagnuo se u stranu. Odmah je cvrsto uhvatila volan, ispravljajuci grešku i brzo se premjestila u položaj koji joj je omogucavao da nogom dohvati kocnicu. Skrenula je uz sam rub ceste i zaustavila kola. Marge Aikens odmah je usporila primjecujuci da se nešto dogada. Zaustavila se iza Edith, izašla iz kola i prišla onoj strani auta gdje sjedi vozac.
— Seth — pocela je — što se...
Edith je otvorila vrata i izašla na cestu, drhcuci cijelim tijelom. Osjetila je suludi poriv da pocne bježati s ovog mjesta. Tijelo joj je otežalo. Misli su joj bile okovane strahovitom tjeskobom. Blebetala je potpuno nerazumljivo, pokušavajuci opisati što se stvarno dogodilo.
Dosta je dugo trebalo da Marge shvati pravi smisao njenih nesuvislih rijeci. Tada je Marge iznenada zaprepašteno kriknula i zgrabila Edithu za ramena. Drmala ju je svom snagom. Edith je cula kako Marge vice na nju.
— Ti, budalo! Glupa budalo...
Edith je od tog drmanja osjetila bol u vratu i rukama. Moram biti oprezna. Ne smijem reci niti uciniti nešto cime bih joj mogla naškoditi...
Osjetila je da joj se vraca razum. Marge je bila u histericnom stanju, izvan sebe od ocaja.
Edith je dobro poznavala takvo stanje iznenadne duševne boli. Cesto je sama zapadala u slicna raspoloženja. Lagano je pljusnula Marge po obrazu, jedamput, dvaput, triput. Kad je to ucinila po treci put, Marge ju je pustila i naslonila se na auto jecajuci.
Sa zapada je poceo puhati jak vjetar. Farovi automobila neprestano su promicali pokraj njih, osvjetljavajuci ih tek na trenutak. Dvije su žene sad vec bile u prilicno normalnom stanju, pa su mogle porazgovarati o nastaloj, tragicnoj situaciji. Edith je pokušala vratiti Marginog šefa u normalan život, upotrebljavajuci iste rijeci kojima je u stvarnost uspjela vratiti Billya Binghama.
Imala je predosjecaj da joj to nece uspjeti, jer sve Sethe Mitchelle je nesumnjivo trebalo uništiti jednog po jednog. Imala je pravo. Minute su prolazile. Premda je izvikivala rijeci naredbe na sve moguce nacine, nigdje nije bilo ni traga išcezlom Sethu, cija je prisutnost prethodno unijela u ovu delikatnu situaciju smirenost i razboritost koje proizlaze iz vrlo pronicave i odlucne licnosti.
Konacno, osjecajuci svoj neuspjeh, obje su sjele u svoje automobile i odvezle se put Harkdalea. Marge je imala unaprijed rezerviranu sobu u »Harkdale« hotelu, pa se odvezla tamo, dok je Edith otišla do svog malog iznajmljenog stana.
Bilo je vec skoro cetiri sata ujutro kad se Edith konacno dovukla do svog stancica. Legla je obucena. Vec je polagano tonula u san, kad ju je odjednom obuzeo panican strah. Zar ce najbolja od svih tih mnogobrojnih Editha biti tako nemarna kad je u pitanju osobna higijena?
Potpuno svladana umorom, uz veliku je muku ustala iz kreveta, svukla se, okupala, oprala zube, pocešljala se, presvukla posteljinu i obukla cistu pidžamu.
U toku sna jednom se naglo probudila obuzeta mišlju da joj konformizam nece donijeti spas. Sve ovo što je poduzela u svrhu osobne higijene, bile su samo navike stecene u ranom djetinjstvu i nisu imale nikakve veze s nacinom života koji je željela voditi. Zaspala je zamišljajuci citav niz Editha-buntovnica od kojih je svaka pojedina imala barem jednu znacajku koja je ukazivala na hrabrost i plemenitost.
Kad se probudila vec je bio bijeli dan. Sjetila se da je negdje na kugli zemaljskoj, kristal vjerojatno ostvario sve one misli koje je ona nocas tako jasno zamišljala. Nesumnjivo su sada negdje postojale i hipi Edithe kao i one s više smisla za realnost.
Po prvi puta je shvatila kakve su se sve cudnovate misli vrzmale njenom glavom u posljednjih 36 sati. O Edithama koje su bile krute i nemilosrdne i koje su mogle potpuno hladnokrvno ubiti svog bližnjega, ili obratno, njene slike i prilike koje su bile izvanredno ženstvene, ljupke, rodene zavodnice.
— Ali, sve to je izlišno, — prošaptala je ležeci. — Odluka ce, vjerojatno, biti donesena jednako proizvoljno kao što sam i ja brzopleto, svojim mislima, osudila onog jadnog farmera i onog hrabrog, ali ocigledno ne potpuno savršenog detektiva, na propast.
Ne posjedujuci mjerila dvadesetog stoljeca, kristal je rastvorio i uništio snažnog i dobrog covjeka na temelju prolaznih misli osobe na koju je pukim slucajem bio orijentiran. Po svemu sudeci, buducnost svih Setha Mitchella i Editha Price nije bila nimalo ružicasta, ukljucujuci tu i originalne primjerke.
Dok se oblacila, gledala je kroz prozor modre vode jezera Naragang, tamo u daljini, kao i središnji dio Harkdalea koji se na jednom mjestu, nasuprot hotelu, prostirao uz samu obalu jezera. Lijepi je ovo gradic, Harkdale. Sjetila se kako je prilikom svog dolaska prije mnogo godina, mislila da ovdje nece morati paziti kako se odijeva, kao što je to bio slucaj u New Yorku. Tada se podrugljivo nasmijala sama sebi. Nocas je, razmišljajuci o svemu, promijenila svoj stav iz temelja i ponovo smatrala da je izgled i te kako važan.
Obukla je najljepšu haljinu koju je imala. Ali negdje u najzabacenijem kutku njene svijesti, skrivalo se cvrsto uvjerenje da je sve ovo uzalud. Kriza je bila neizbježna; vrlo joj se lako može dogoditi da prestane postojati, da išcezne bez traga i prije nego što padne noc. Bilo joj je upravo smiješno što mora ici na posao onog dana kad ce umrijeti. Ali otišla je, ipak. Dok je u knjižnici obavljala svoje svakodnevne poslove bila je svjesna svoje potištenosli. Dvaput se pogledala u zrcalo u toaletu i iznenadila se blijedim obrazima i bolesnim ocima koje su je promatrale.
To nisam ja — nitko me ne može suditi prema ovom...
Nadala se da je kristal nece odbaciti zbog njene ošamucenosti. Svaku minutu pred ocima su joj promicale slike onih drugih Editha. Svaka se je od njih nadala da baš ona ima sve kvalitete najbolje slike i prilike. Medu njima se nalazila Edith koja je bila opatica, zatim jedna vrlo kreposna Edith, koja je bila udata, ali je upražnjavala seks vrlo rijetko, posvecujuci svu svoju pažnju djeci, a jedna Edith je cak bila sljedbenica Zen budizma.
Ranije je vec bila nazvala Marge Aiken u hotel. Oko dva sata javila se Marge. Ispricala je da je nazvala New York i saznala da se ona druga Edith nije uopce više vratila u svoj hotel. Prenoseci ovu neveselu vijest, Marge rece:
— Ako vam se javi Athtar, nemojte ni pod kakvim okolnostima ostati s njim nasamo, ukoliko ne vrati Setha Mitchella iz zlatnožutog »cadillaca« i Edith iz New Yorka.
U njenom je daljnjem razmišljanju prekine Tilsitin glas:
— Edith, telefonski poziv za tebe.
Uzela je slušalicu i zacula poznati glas. Bio je o Athtar.
— Želio bih se sastati s vama odmah nakon posla.
Edith odgovori gotovo necujnim glasom.
— Može. Cekajte me u predvorju hotela »Harkdale«.
6.
Athtar je izašao iz telefonske govornice. Lukavi mu se osmijeh proširio ružnim licem. Sada su pred njim bile dvije mogucnosti koje su vodile do konacne pobjede, jer — kristal je bio u njegovim rukama.
Prva je bila da ubije Edith kao postojecu orijentaciju kristala. Više nije želio riskirati ni caska. Cvrsto je odlucio da ona više nece živa stici u hotel.
Medutim, ubojstvo jedine Edith koja mu je još preostala imalo je samo jednu lošu stranu. Premda je po njegovu racunu samo ona mogla biti orijentacija kristalu, ipak u slucaju da je to neka druga Edith, njeno bi mu uništenje onemogucilo da pronade originalni primjerak.
No, taj je rizik morao preuzeti. Kao mjeru predostrožnosti on je vec maknuo kristal s hranjivog tla. Nije tocno znao koliko vremena treba proci do potpunog deaktiviranja kamena, koje ce nastupiti zbog nedostatka hranjivih tvari, no zakljucio je da to nece trajati duže od dva tjedna. Poslije toga, kristal ce se orijentirati prema onome tko ga bude reaktivirao. A, to ce naravno biti on, najzloglasniji Athtar.
Sada, kad je imao svoje specijalno oružje za probijanje barijere, cvrsto je vjerovao da ce do kraja dana postati jedini i iskljucivi gospodar kristala, najizuzetnijeg mehanizma u Vremenu i Prostoru.
Hotel »Harkdale« je spadao u red turistickih objekata koji su ugošcavali posjetioce u toku ljetne sezone. Cijene su mu bile visoke, pa je vrlo dobro zaradivao. Tako stecen novac pametno se trošio, na uredenje, skup namještaj i birano osoblje.
Recepcioner koji bi radio danju imao je tako dobro pamcenje da je zaboravljao samo ono što je smatrao da je zbog gosta potrebno zaboraviti.
A on je bio upravo takav službenik. Ime mu je bilo Derek Slade. Bio je toliko obziran i promišljen da je tog sudbonosnog dana bez ikakve napomene registrirao cetiri gosta koji su se svi zvali Seth Mitchell. On je smatrao da je rijec o jednom te istom Mitchellu koji je svaki put dolazio s drugom ženskom osobom i vec ga je pocela zabavljati cijela ta cudna situacija, kad je i peti put stigao Seth Mitchell, ali ovaj puta bez pratilje.
No, Dereku nije dugo trebalo da shvati o cemu se tu radi. Ovaj privlacan muškarac, Seth Mitchell, smjestio je svoje cetiri žene u posebne sobe, a sada je ocigledno želio i posebnu sobu za sebe. Zašto? To Dereka nije više zanimalo. Kako je sam cesto govorio: život je pun iznenadenja.
Jedva cujnim glasom je rekao:
— Možete bez problema racunati na moju diskreciju, gospodine Mitchell.
Peti Seth Mitchell najprije je u cudu podigao obrve, a onda je zadovoljno kimnuo glavom.
Derek je bio zadovoljan. Za napojnicu od dvadeset dolara morao je reci nešto pametno i umirujuce.
Još je uvijek trljao ruke od zadovoljstva, kad su se otvorila vrata lifta, a kroz njih je izašao još jedan Seth Mitchell i uputio se prema recepciji. U tom se trenutku Seth Mitchell koji je upravo dobio sobu, okrenuo u namjeri da krene za liftbojem koji mu je nosio prtljagu.
Dvojica su se Setha Mitchella gotovo sudarila. Obojica su se maknula u stranu, promrmljali nekoliko uljudnih fraza i isprika i vec su bili na najboljem putu da svaki krene na svoju stranu, kad se Derek osvijestio od šoka.
Sada je kucnuo njegov cas. Malo podigavši glas, rekao je s pravom dozom autoriteta.
— Gospodine Mitchell.
Obojica Setha Mitchella vec su bili prilicno zbunjeni. Cuvši svoje ime, izgovoreno prilicno oštrim tonom, zaustavili su se. Derek važno rece:
— Gospodine Seth Mitchell mogu li vam predstaviti gospodina Setha Mitchella. Gospodo, molim vas pricekajte malo.
Ostavio ih je da se sami zabavljaju dok je on nazivao sobe svih ranije prijavljenih Setha Mitchella. Prvi se brzo pribrao, ali drugi je bio potpuno izbezumljen. Derek je nazivao svaku od cetiri sobe i ubrzo je pred njim stajalo pet Setha Mitchella. Derek se sklonio u stranu.
Cetvorica Mitchella promatrali su svoje slike i prilike, mrmljajuci i cudeci se. Peti je stajao u prikrajku i smješkao se.
U pravi cas zacuo se Derekov miran glas.
— Gospodo, izvolite u sobu za sastanke gdje možete mirno porazgovarati o svemu.
Upravo kad su se uputili u sobu za sastanke, Marge Aiken je ušla u hotel i uspjela letimicno vidjeti profil posljednjeg Seth Mitchella koji je ulazio u sobu. Problijedila je i pojurila prema njemu.
— Sethe — vrisnula je u suzama. — Za ime božje, ja cijelo ovo vrijeme mislim da si mrtav...
Zastala je. Uhvatila je covjeka za ruku. On se okrenuo i tada je tek shvatila da ga ne poznaje.
Nakon što je Marge ukratko ispitala sve Mitchelle predložila je da odmah pozovu Edith da dode u hotel.
Trojica Setha Mitchella izložila su svoja videnja nastalog problema. Slušajuci ih, Marge je gledala u citav niz poznatih lica, ali je samo u jednom od njih prepoznala razboritost, pronicavost koju je tako cesto susretala kod svog šefa.
Seth iz Montreala je rekao:
— Najprije moramo poduzeti sve što je u našoj moci da se zaštitimo od automatskih misli i rasudivanja ove mlade žene koja su bila kobna za farmera Mitchella i detektiva Mitchella.
Drugi Seth nešto je dubljim glasom izrazio svoju zabrinutost zbog Athtara.
— Ubivši Edith Price broj dva, Athtar se najvjerojatnije docepao kristala, a onda je tek otkrio da mrtva Edith nije bila orijentacija kristalu. Zbog toga naš je glavni zadatak da zaštitimo onu Edith koja je njegova prava orijentacija. Trebamo je najprije prebaciti ovamo u hotel, ne obaziruci se na nesrecu koju bi ona mogla izazvati.
Treci je Seth naglasio da problem ne leži u tolikoj mjeri u Edithinom mišljenju o muškarcima koliko u njenom stereotipnom poimanju žene. Kristal je vjerojatno poslušno stvorio citav niz slika i prilika Edith Price koje su obicna ljudska bica s razlicitim moralnim mjerilima ili nešto drugacijim pogledima na otužni svijet dvadesetog stoljeca.
— Želio bih da ona uz pomoc kristala stvori jednu Edith Price koja bi posjedovala ekstra-senzornu moc! Zašto? Da bi mogla razumjeti situaciju u kojoj smo se našli i reci nam što treba ciniti.
Njegove su rijeci izazvale opce odobravanje. Bila je to odlicna ideja samo kad bi se mogla realizirati.
Cetvrti Seth koji je sjedio i šutio, sada je progovorio:
— Bilo bi zanimljivo znati da li bi osoba s takvom ekstra-senzornom moci bila u stanju uci u trag onom Sethu Mitchellu koji je vašem šefu, kimnuo je glavom prema Marge, platio tisucu dolara da pronade kristal.
Onaj Seth koji je u hotel stigao bez supruge, i koji nije dijelio bojazni o kojima su pricali njegovi prethodnici, podigao se i nasmiješio.
— Ne morate ga dalje tražiti, jer ja sam taj Seth. — Kad su se prisutni smirili, on je nastavio. — Želio bih odgovoriti na pitanje koje ste svi postavili. Da, i ja sam poput sviju vas sanjao, i baš kao što je najlošiji Athtar našao u vlastitim mislima adresu jednog od Setha Mitchella, tako sam i ja, ujutro kad sam se probudio, znao adresu detektiva Mitchella.
— Ali zašto niste sami otišli i uzeli kristal? Zašto ste platili tisucu dolara?
Neženja Mitchell se ponovno osmjehnuo.
— Nije mi baš drago što vas moram o tome ja obavijestiti, ali prema mislima koje sam imao poslije mog sna, ja sam najbolji medu svim postojecim Mitchellima.
Ponovno je morao cekati da se slegne žagor prisutnih. Onda je nastavio:
— Ja ne znam zašto sam najbolji. No, platio sam jednoj osobi da ovamo dode umjesto mene jer sam osjetio opasnost, a ipak sam došao danas, smatrajuci da je ovo vrhunac krize. Ne znam ni sam što cu sada. Cak nemam ni osjecaj da je moja uloga u svemu ovom odlucujuca. Naprosto, smatram da ce se stvari poceti dogadati, a ja cu tada stupiti u akciju. — Završio je vrlo jednostavnim rijecima. — Mislim da se više ne moramo baviti mojom licnošcu. Postoje važnije stvari od toga koje trebamo riješiti prije nego što Edith Price stigne. Ponajprije, trebamo obavijestiti policiju buduci da ce neizbježno doci do nasilja...
Harkdale je imao vrlo malobrojne policijske snage, pa je Athtar uspio neopažen uci kolima u grad i stici do parkirališta ispred knjižnice. Sumrak je upravo poceo tamniti i pretvarati se u noc, kad se pojavila Edith.
Iznenadila se ugledavši velika vatrogasna kola koja su upaljenog motora stajala pred ulazom. Zaokupljena zlim slutnjama u vezi svog odlaska u hotel, koji joj se cinio vrlo daleko, kao da je odahnula videci vatrogasna kola.
Da bi došla do svog automobila, morala je zaobici vatrogasna kola s prednje strane. Upravo u tom trenutku grdosija se pocela kretati uz zaglušnu buku motora. Edith je stala, zanjihala se i skocila natrag na plocnik. Vatrogasna su se kola uz škripu kocnica zaustavila tocno ispred nje.
Negdje iza vozila-grdosije, purpurni je bljesak obasjao nebo. Poput izvidnicke rakete, snop je svjetla udario u vatrogasna kola. Pritom se zacuo zvuk kakav ljudske uši još do tada nisu cule: dubok, otegnut i neprekinut protest kvadrilijuna kemijskih spojeva koji napadaju i nagrizaju metal. Sicušni je metak probio debelu celicnu šasiju vatrogasnih kola, putujuci mikromilimetar po mikromilimetar pokraj molekula celika. Metak nije izgubio brzinu prošavši kroz teško vozilo. Pogodio bi i prošao kroz Edithino tijelo, ali njegova je brzina ipak bila samo brzina metka, vrlo velika ali i ogranicena. Projurio je kroz vatrogasna kola dok su ona još bila u pokretu. Metak je prošao unutrašnjim dijelom vozila u djelicu sekunde i promašio Edith za jedva nekoliko centimetara. Bez zaustavljanja, udario je u zid knjižnice, prošao kroz njenu unutrašnjost, izašao na stražnjoj strani i odjurio dalje u noc. Buduci da je njegova kineticka energija bila tocno programirana, nastavio se kretati još stotinjak metara i zatim naglo pao na tle. Nekoliko sekundi kasnije dva policajca u civilu pocela su pucati iz svojih automata na spodobu koja se nazirala u automobilu iz kojeg je ispaljen metak purpurnog bljeska.
Fijuk metaka koji su udarali i pogadali njegova kola, iznenadio je Athtara. No, on je proveo sve mjere predostrožnosti i specijalnom molekularnom armaturom pojacao tvrdocu stakla i metalnih dijelova svog automobila tako da su oni bili neprobojni za tanad.
Ono što ga je uznemirilo bila je cinjenica da je imao samo nekoliko onih specijalnih metaka, a u mraku noci nije mogao ocijeniti velicinu zasjede koju su mu postavili. Zbog toga je, što je brže mogao, stavio kola u pokret, pritisnuo papucicu gasa i velikom brzinom izjurio iz parkirališta.
Policijski je auto krenuo odmah za njim, žmigajuci crvenim signalnim svjetlom na krovu. Premda njihovo oružje nije za Athtara predstavljalo nikakvu opasnost, on se ipak pribojavao barikade na cesti. Projurio je kroz nekoliko manjih sporednih ulica i za samo nekoliko minuta uspio je namamiti policijska kola na cestu koja je vodila uz obalu jezera nasuprot hotelu »Harkdale«.
Zadovoljan svojim manevrom, otvorio je prozor na svojoj strani, usporio, nagnuo se kroz njega i bacio pogled na potjeru iza njega. Zatim je hitro nanišanio u motor njihovih kola i ispalio svoj metak purpurnog sjaja kroz prednji dio. Zacuo se razorni prasak. Pogodeni motor gotovo se, od udara, odvojio od šasije. Uz veliko krivudanje, policijska su se kola zaustavila.
Athtar je okrenuo kola i žurno se vratio u hotel »Harkdale«. Obuzeo ga je vrlo nelagodan osjecaj da mu ponestaje vremena i da mu se bliži kraj. A ipak, trebalo je još samo da se ušulja u hotel i ispali samo jedan jedini metak u jednu jedinu osobu.
Provukavši se kroz kuhinjski prozor hotela, našao se na betonskom podu mracne ostave. Dok je tapkajuci uokolo tražio izlaz, uobrazio je da ga njegovi kolege iz Udruženja znanstvenika prezirno gledaju s visoka. Naravno, pomisli Athtar, stvari ce krenuti drugacije kad zadobije potpunu prevlast nad kristalom. Doci ce do dramatskih promjena kad se on vrati naprijed u svoje vrijeme. Nekoliko stotina clanova Udruženja bit ce odmah smaknuto.
Oprezno je otškrinuo vrata. Koracajuci hodnikom, zacuo je iza sebe jedva cujan šum. Okrenuo se brzo poput munje, naglo vadeci pištolje iz džepa.
Iznenada osjeti jaku bol u ruci tako da je morao spustiti pištolj i skinuti prst s otponca. Pištolj mu je odmah ispao iz uzete ruke i uz štropot pao na betonski pod. Odmah mu je postalo jasno da je ovo tehnologija 35. stoljeca, i tada je ugledao oniskog, zdepastog covjeka koji je stajao na vratima ostave iz koje je on netom izišao.
Nepodnosiva bol u cijeloj ruci nemilosrdno je natjerala Athtara da posegne u unutarnji džep svog kaputa, izvadi kristal i preda ga došljaku.
Athtarova slika i prilika nije rekla još ni rijeci. Zatvorio je vrata ostave, uzeo kristal i podigao pištolj s poda. Prošao je tik pokraj svog zarobljenika, izašao kroz druga vrata i zatvorio ih za sobom.
Tog trenutka popustila je bol u ruci najzloglasnijeg Athtara. Ocajnicki je poletio prema vratima ostave, pokušavajuci ih otvoriti silovitim udarcima. No, vrata nisu popuštala pred njegovim naletima. Athtar je onda pojurio prema drugim vratima. Vidjevši da i ona pružaju cvrst otpor njegovu nastojanju da ih otvori, shvatio je da je uhvacen u zamku molekularnih sila vlastitog vremena. Nije mu preostalo ništa drugo nego da sjedne na betonski pod i ceka.
Sjedeci tamo, bilo mu je jasno da ce se drama s kristalom odsad razvijati bez njega. Ono što ga je zabavljalo u svemu tome, bila je cinjenica da je ta igra mnogo opasnija nego što je on to mislio. U svom napadacu prepoznao je najboljeg od svih Athtara.
Osim toga, ova Edith Price je bila mnogo pametnija i lukavija nego što je on to pretpostavljao. To je znacilo da ce automatsko programiranje kristala za uništavanje svih slika i prilika osim onih najboljih primjeraka prisiliti i nju na neke drasticne korake. Barem se to cinilo najgorem od svih postojecih Athtara.
Prema tome, bolje da je u zaklonu kad se ti dogadaji pocnu odvijati.
Najbolji medu postojecim Athtarima koracao je predvorjem hotela prema sobi za sastanke. Petorica Setha Mitchella su stajali pred vratima, zaklanjajuci pogled na Edith koja je sjedila u sobi. Athtar je izrekao dogovorenu lozinku i predao jednom od Setha automatski pištolj, vlasništvo najlošijeg Athtara. Pretresli su ga, a zatim pustili da pride Marge Aiken koja je stajala na vratima.
Athtar je izgovorio drugu lozinku utvrdujuci tako svoj identitet Athtara-prijatelja kojeg je Edith ponovno stvorila u prvoj fazi akcije. Uveli su ga u dvoranu za sastanke.
Athtar je stavio kristal na konferencijski stol tocno pred Edith. Kad su njeni prsti automatski posegli za kamenom, uhvatio ju je za ruku.
— Imam osjecaj — upozorio ju je — da ce trenutak krize nastupiti onaj cas kad ga vi kao njegova prava orijentacija uzmete u ruku.
Njegov glas i njegove rijeci kao da su dolazili iz velike daljine. Ona je vec bila razmišljala o tome i imala vrlo slicne osjecaje, donoseci odluku da ponovno stvori njega, najboljeg Athtara. I to je takoder bila kriza.
I dok je oklijevala iz obzira prema njemu i njegovim osjecajima Edith je u sebi osjetila dva poriva. Jedan je bio da se prepusti umoru i da stupi u akciju ne razmišljajuci više ni o cemu.
Drugi je poriv bio zasnovan na reakciji svijesti koja ju je obuzela nenadano ispred knjižnice, nakon što je najzloglasniji Athtar pokušao da ju ubije. U tom su, naime, trenutku išcezli svi oni problemi koji su je ranije uznemirivali. Shvatila je da uopce nije važno da li ce biti okrutna i bez milosti pucati na protivnika ili ce pak biti podatna i ženstvena. Pravo rješenje je bilo neprestano prilagodavanje nastalim situacijama zasnovano na cvrstoj odluci. Covjek uvijek mora biti fleksibilan u rješavanju problema. To je jedini nacin. Sjetivši se te savršene misli, poriv zamora je išcezao. Obratila se Marge i rekla smireno.
— Da mu kažem o cemu smo raspravljali dok je on bio dolje u ostavi.
Marge je potvrdno kimnula glavom.
Athtar je slušao s prilicnom dozom sumnjicavosti, a onda rekao.
— Možda je zapovijed kristalu da ponovo stvori svog zacetnika upravo ono što njegovi stvaraoci žele.
— To smo i mi pomislili — rece Edith. A ipak pri tome nije osjecala nikakav strah. Objasnila je — Smatramo, da je kristal programiran tako da traži najboljeg pojedinca medu njegovim slikama i prilikama, te da se najbolji Athtar pokazao vrlo razumnom osobom, a ne kriminalcem; smatramo da stvaraoci kristala znaju tu razliku. Zbog toga možemo biti prilicno sigurni u pretpostavci da je društvo buducnosti normalno i da nam nece nauditi. — Dodala je, — Zbog toga smo, kao probu, stvorili opet i vas.
— Vaše rasudivanje je vrlo logicno i razumno — rece Athtar. — Ali moram priznati da osjecam kako tu nešto ipak nije u redu.
— Imate li kakvu odredenu misao o tome? — upita Edith.
— Ne. — Oklijevao je trenutak, a onda slegnuo ramenima. — No, zašto ne uzmete kristal u ruku, samo to, pa da vidimo ima li moj predosjecaj uopce neku realnu osnovu? — Objasnio je dalje, — Ako sam pogriješio, možemo mirno odbaciti sve moje sumnje.
— Zar ne želite da pogledam kakvu sliku nosi u svojoj unutrašnjosti?
Sethove slike i prilike su, naime, prethodno zakljucile da je videnje unutarnje slike kristala kljuc njene moci nad kristalom Athtar je odvratio;
— Ne, mislim da su stvaraoci potpuno spremni.
Njegove su rijeci, kao skriveni znak ultra-percepcije koja je premošcavala i nekoliko tisuca godina, iznenadili Edith i okovali njene pokrete, ali samo trenutacno.
Oslobodila se mislenih okova.
— U biti — rece Edith naglas, izražavajuci svoju misao — svi mi osjecamo da drugog izlaza nemamo.
Posegnula je i uzela kristal u ruku. Kriknula je od zaprepaštenja.
Neznanac koji je prišao iz ugla sobe, gdje se utjelovio, bio je divovska rasta. Njegova velicina, modra odora nalik ljetnoj uniformi rimskih centuriona, broncana boja kože, široko lice s ocima crnim poput uglja, mrko i odlucno. Držanje mu je odavalo moc koje je bio potpuno svjestan.
Rekao je vrlo dubokim glasom na engleskom jeziku:
— Ja sam Shalil, najbolji živi stvor.
7.
Edith je još cekala da on završi recenicu. Onda je sa zaprepaštenjem uvidjela da je recenica vec završena. Stvaraoci kristala poslali su najjpozvanijeg i najsposobnijeg predstavnika citave njihove rase da razmrsi nastalu situaciju.
Stojeci na vratima, Marge se šcucurila od straha. Kriknula je od zaprepaštenja, na što su dvojica Setha Mitchella dojurila u sobu za sastanke. Prihvatili su Marge koja je bila na rubu histericnog napadaja i nesvjestice, a tada su ugledali cudovište. Druga trojica Mitchella stajali su na vratima.
Svi su kao jedan, bez vlastite volje, kao što je to kasnije utvrdila Edith, ušli u dvoranu, vodeci Marge sa sobom. Posljednji Seth koji je ušao zatvorio je za sobom vrata.
Najbolji Athtar je ustao i rekao oštrim tonom;
— Gospodice Price, uništite ga! On ima zle namjere.
Div je napravio grimasu.
— Ne možete vi mene uništiti. Ja, i samo ja, sada imam potpunu vlast nad kristalom. »Željeti dobro« i »imati zle namjere« relativni su pojmovi. Sigurno je da nemam zle namjere i da želim dobro kad je u pitanju vrijeme i rasa iz koje dolazim. — Letimicno je pogledao petoricu Setha i dvije mlade žene, a zatim zaustavio pogled na Athtaru. — Tko je od vas biološki izvorno ljudsko bice? — upitao je.
Edith je grcevito stezala kristal u ruci i s neizvjesnošcu promatrala prisutne Sethove, ocajnicki tražeci neki znak koji bi upucivao na odgovor. No, svi su oni zurili u diva ne obaziruci se na njenu skrivenu želju.
Jedan je od njih iznenada upitao Athtara:
— Athtare, zašto misliš da njegove namjere nisu dobre?
Athtar odmahnu glavom.
— Ne mogu to tocno opisati — rece nezadovoljan samim sobom. — Ali to osjecam. Oni nisu poslali kristal natrag u ovo vrijeme bez razloga. Njegovo pitanje o pravim, izvornim ljudskim bicima najbolje to pokazuje. Nemojte dati odgovor na ovo kao niti na bilo koje drugo njegovo pitanje.
Cinilo se da je ovo suprotstavljanje bilo potpuno beskorisno. Orijaš je prišao vratima. Grupa Mitchella ga je automatski pustila da prode. Otvorio je vrata i provirio u predvorje hotela. Odmjerivši brzim pogledom situaciju, zatvorio je vrata i okrenuo se prisutnima.
— Moj je zakljucak — rekao je — da su ljudi iz ovog doba izvorni primjerci vaše rase. Upravo su nam oni potrebni za naše pokuse.
Athtar je nervozno rekao svim Sethovima;
— Jedan od vas ima pištolj najgoreg Athtara. Pucajte.
Istog casa, u zraku se pojavio pištolj lebdeci i izmicuci rukama dvojice Sethova, koji su ga pokušali zgrabiti. Konacno se našao u Shalilovoj ruci. Stavio je oružje u duboki džep svoje odore.
Najbolji Athtar pogledao je u Edith. Rekao je potišteno i zlovoljno;
— Ucinio sam što sam mogao... i okrenuo se prema cudovištu. — Što ce biti sa mnom?
Crne su ga oci pažljivo proucavale.
— Kristal mi upravo daje podatke — rece Shalil. — Ti i svi ostali Athtari dolazite iz jednog vremena gdje su ljudi vec biološki promijenjeni, zar ne?
Athtar je pogledao Edith kao da se ispricava.
— Mislim da nema nikakve opasnosti u mojim pitanjima buduci da on vec ima sve podatke koje mi znamo. — Ne cekajuci odgovor, obrati se golemom cudovištu, — Odluka koja je pala u 31. stoljecu, skoro cetiri stotine godina prije mog vremena, jasno je ukazivala da malena, zbijena tijela lakše opstaju i duže žive od onih visokih i mršavih. Medutim, vidim da je u vašem dobu uzor viši, puniji i daleko snažniji covjek nego što smo mi uopce to zamisliti. Što je razlog tome?
— Razni problemi — odgovori Shalil. — U mojem vremenu, koje se prema vašim proracunima odnosi na 93. stoljece, covjek je svemirsko bice. — Zastao je. — Buduci da nas ni vi niti drugi Athtari za sada ne zanimaju, predlažem da vas pošaljemo natrag u vaše vlastito doba.
— Cekajte... — Najbolji Athtar je govorio brzo. — Što namjeravate s ovim ljudima? — Pokazao je rukom na petoricu Mitchella i Edith.
Shalil se nacerio.
— Za naše eksperimente trebaju nam zapravo samo najbolji Seth Mitchell i najbolja Edith Price. Drugi mogu ici. Podesili smo kristal tako da traži najbolje primjerke.
— Ali zašto?
— Nešto se poremetilo. Moramo ponovo prouciti i ispitati porijeklo ljudskih bica.
— Da li su vam potrebni upravo ti najbolji primjerci ili cete jednostavno programirati kristal tako da ih on umnoži u vašem dobu?
— Samo po jedan primjerak svakog od njih može postojati na jednom mjestu i vremenu. Ako njega i nju opet stvorimo u nekom drugom vremenu, oni nestaju iz ovog doba.
— Što cete napraviti s njima? Secirati ih?
— Možda, u krajnjem slucaju. O tome ce odluciti ucenjaci koji budu vršili pokuse. — Glas mu je postao oštriji. — No, zaboravimo sada to. Program je napravljen i hitno nam trebaju uzorci. — Sad je govorio bahato. — Gospodice Price, dajte mi kristal. Necemo biti bespotrebno okrutni, a Athtare cemo poslati kuci.
Athtar je ostajao uporan.
— Gospodice Price, nemojte mu dati kristal. Njegova tvrdnja da je kristal potpuno u njegovoj vlasti možda i nije tocna sve dok nije u posjedu kamena. Ova stvorenja daleke buducnosti sigurno imaju nacina da pronadu drugacije rješenje svog problema.
Edith je stajala, promatrajuci golemog diva, slušajuci strašne prijetnje koje su proizlazile iz njegovih bezobzirnih rijeci. Sada joj je onaj nedostižan cilj — da bude najbolji primjerak Edith Price — izgledao krajnje nepoželjnim.
No, još ju nije potpuno svladao panican strah. Mozak joj je radio bez greške. Misli su joj bile jasne i bistre, nestalo je zbrke koja ju je mucila proteklih dana.
Smatrala je da Athtar griješi i da je ona vec sada izgubila vlast nad kristalom. Bilo joj je potpuno jasno da su stvaraoci kristala morali imati neki preventivni sistem kojim su bili u stanju preuzeti kontrolu nad kristalom u odsudnom momentu.
Htjela je unatoc tome iskušati svoju teoriju.
Pogledala je u kristal i rekla odlucnim glasom:
— Neka se pojavi svaki onaj koji može uništiti ovog diva!
Istog su trenutka nevidljive sile istrgle kristal iz njene ruke, kao što je to malocas bio slucaj s automatskim pištoljem. Bespomocno je gledala kako kristal izmice i lebdi prema Shahilovoj šaci. Njegove su je crne oci gledale pobjedonosnim sjajem.
— Samo u ovoj dvorani imate saveznike. Nigdje drugdje.
— U tom slucaju — zacuo se muški glas — mislim da je kucnuo moj cas bez obzira na posljedice.
Neženja Mitchell se odvojio od grupe svojih slika i prilika i približio se divu.
Zavladala je mrtva tišina. Edith je imala vremena da ocijeni ovog Setha i da osjeti jednostavnu, snažnu covjecnost koju je predstavljao. Vidjela je da je lijepo odjeven u tamno sivo odijelo, da mu mršavo lice ima izraz odlucnosti, da su mu oci smirene i neustrašive. U dubinama svoje svijesti bila je ponosna što u ovako teškom trenutku postoji jedan takav Seth Mitchell. No, premda još nije osjecala strah, primijetila je kako joj tonu nade.
Tišinu je prekinulo cudovište iz daleke buducnosti.
— Pretpostavljam da ste potpuno svjesni da ovim vašim istupom osudujete na smrt ostale Sethove. U ovom vašem vremenu, kristalu ne preostaje druga mogucnost nego da ih izbriše s lica zemlje.
Iza Edith, Marge je jedva cujno zaplakala. Edith se naglo okrenula. Marge se gušila u placu. Edith joj je prišla i zagrlila je rukom oko struka.
— Što se dogodilo?
Marge je i dalje jecala. Kad je progovorila njene su se rijeci jedva mogle razabrati.
— Nema ih više, nestali su... Svi drugi Sethovi su išcezli.
Edith se osvrnula. Više nije bilo nikoga na mjestu gdje su još malocas stajala cetvorica Sethova. Dobila je poriv da otrci do vrata i proviri u predvorje. Mora da su izašli na cas.
Onda je i ona shvatila istinu. Svi su oni bili uništeni, zbrisani.
Zajecala je, ali se nastojala suzdržati jer je Seth Mitchell nastavio govoriti istim, smirenim tonom.
— Rekoh, bez obzira na posljedice. — Okrene se i baci pogled na dvije žene. — Buduci da Sethovi ostaju u sustavu kristala, oni nisu u ništa vecoj opasnosti nego što bi to bili da ovo cudovište provede u život sve one prijetnje koje je malocas izrekao. To se vrlo vjerojatno odnosi i na onog Setha Mitchella iz zlatno-žutog »cadillaca« i na Edith Price koja je vjerojatno ubijena u New Yorku. — Zatim se obratio Shalilu. — Mislim da je vrijeme da pošaljete Athtare natrag u njihovo doba.
Nakon vrlo kratke stanke, oci su se golemog cudovišta malo izmijenile kao da razmišlja o necem. A, onda je rekao:
— Ucinjeno.
Edith je bacila pogled na mjesto gdje je Athtar malocas stajao. Više ga nije bilo.
Shalil je pažljivo promatrao najboljeg od svih Setha Mitchella, i rekao:
— Vi ste se zaista dobro okoristili kristalom, zar ne? — Glas mu je bio vrlo dubok. — Vlasnik jedne... tri, cetiri velike korporacije.
— Da. Zaustavio sam se kad sam dostigao svotu od deset milijuna — rece najbolji Seth. Onda se okrenu i pogleda Edith kao da se ispricava. — Ne znam ni sam što cu sad s tako velikom lovom. Ali to sam sebi zacrtao kao cilj i postigao ga. — Ne cekajuci njenu reakciju, okrene se prema svom divovskom neprijatelju. — Svi Sethi Mitchelli plod su snova jednog djecaka prema podacima kojima je mališan raspolagao. Nesumnjivo je primijetio prethodno, da postoje poreski savjetnici, pravnici, lijecnici, skitnice i policajci. U gradicu poput Harkdalea primijetio je i mnogo turista, a u skladu s maštanjima i snovima jednog djecaka, postojali su, sad ih naravno više nema, i kauboj Seth Mitchell, pa africki lovac Seth, pomorski kapetan, pilot aviona, a vjerojatno i nekolicina privlacnih kriminalaca... Prekinuo je svoju pricu. — Imam osjecaj da uopce ne shvacate o cemu ja to govorim... Kod vas više ne postoje mali djecaci, zar ne?
Oci golemog stvora nemirno su plesale amo tamo.
— Mi smo kopije kristala. Zbog toga cemo vjerojatno živjeti vjecno, ukoliko uspijemo riješiti problem stanica koje pokazuju sklonost zamoru. — Dodao je oklijevajuci, — Što je to djecak?
— Možda je upravo u tom vaš problem, — rece Seth Mitchell. — Smetnuli ste s uma djecu. I varijacije gena. — Najbolji Seth i dalje je netremice promatrao divovsko stvorenje. — Ja sam djelo jednog djecaka, — rece tiho — koji je još dugo vremena nakon nestanka Billya Binghama, bio izložen velikom pritisku i kritici odraslih i zbog toga je pribjegao cestim maštanjima, nalazeci u tome spas od surove stvarnosti. Zamislite maštanja i sanjarije tog djeteta o totalnoj premoci, o nekome koji ce »srediti« sve one podle odrasle osobe koje su s njim postupale kao s lažovom i mucile ga, jednog ce se dana osvetiti on svima njima. Kako? Djecak Seth koji je bio pun ogorcenja još nije znao odgovor na to pitanje. Ali kad nastupi pravi trenutak znao je da ce mu biti potpuno jasno što treba uraditi. Pri tome, naravno, nece biti zao onako kao što su to prema njemu bili odrasli. Njegova ce totalna nadmoc imati u sebi notu plemenitosti.
Njih dvojica, najbolji od svih Setha Mitchella iz 20. stoljeca i najbolji stvor iz 93. stoljeca, stajali su jedan nasuprot drugome na udaljenosti od samo nekoliko desetaka centimetara.
— Možda vi znate bolje nego ja — rece tiho Seth — kako bi kristal reagirao na takvu naredbu.
— Buduci da se radi o plemenitosti — glasio je odgovor — mislim da mogu bez opasnosti staviti na kušnju djelo bujne mašte tog djecaka.
Govorio je oštro i odrešito.
Edith je slušala ovu ubojitu razmjenu rijeci, obuzeta ocajem i malodušnošcu.
Odjednom se dubok glas diva više nije cuo. Osjetila je udarac u nutrini tijela. Sve se oko nje zamaglilo. Negdje iz velike daljine zacula je glas Setha Mitchella koji joj se ispricavao;
— Jedino što mogu, gospodice Price, je da vas pošaljem u buducnost zajedno s njim. Sudeci po vašim mislima, vi znate rješenje problema. Kristal ce vam pomoci. Nadam se da cete uspjeti.
Sekundu kasnije vec je padala u beskonacnost.
8.
Tijelo Edith Price ležalo je na konturnoj izbocini u jednom kutu upravljackog centra kristala. Povremeno, prilazio bi joj divovski stvor i rutinski kontrolirao instrumente koji su je pozorno motrili i nadzirali nevidljive magnetske silnice koje su je pridržavale.
Noc je polagano prolazila. Konacno je osvanuo novi dan. Sunceve zrake, koje su prolazile kroz zidove propusne za svjetlo, otkrivale su nekolicinu divova, ukljucujuci i Shalila, koji su bili okupljeni oko tijela mlade žene iz 20. stoljeca koje je bilo nepomicno, iako se vidjelo da diše.
Treba li je probuditi ili ne?
Raspravljali su o tome dubokim, bucnim glasovima. Buduci da su svi oni bili znanstvenici, sposobni da ocijene najfinije nijanse logickog mišljenja, bili su uznemireni cinjenicom da ova sitna žena predstavlja paradoks.
Sudeci po njenom vanjskom izgledu bila je potpuno bespomocna. Shalilu je uspjelo da je dovede u stanje potpune kome u trenutku kad je Seth dao kristalu svoju naredbu, pa je vec u takvom stanju stigla u 93. stoljece. Ili, drugim rijecima, išcezla je u svom dobu i ponovo je stvorena u Shalilovom vremenu, ali u besvjesnom stanju. Ona više nije imala vlast nad svojom sudbinom.
Njene je otmicare uznemirivala nerazjašnjiva energija koja je zracila iz nje od trenutka kad je stvorena. Nije to bila obicna moc. Bila je je to totalna nadmoc.
Totalna premoc? Apsolutna i neogranicena? Kako je to moguce?
Još su jednom razmotrili sve pojedinosti na telepatskoj osnovi nakon što je Shalil ispricao što se dogodilo dok je bio u 20. stoljecu. Njegov je izvještaj još jednom potvrdio najjvažnije momente: prosjecnost, bezopasnost svih ljudi prošlosti s kojima se suocio Shalil.
Ponovo im je opisao najdramaticniji trenutak: kad je najbolji Seth predvidio da ce kristal razviti neobicnu konfiguraciju energije zasnovanu na maštanjima jednog djecaka o vlasti i nadmoci. Divovskom stvoru je bilo potpuno jasno da je reakcija kristala na Sethovu naredbu potvrdila da je kamen orijentiran na najboljeg Setha. I da se njegova energija nakupljala još od vremena kad je izvorni Seth Mitchell bio dijete. Sudeci po energetskoj reakciji kristala, divovi su nezadovoljno umovali, ovi kristali imaju veci potencijal nego što smo mi to do sada vjerovali.
Kako je to bilo moguce?
No, stvari su za njih stajale još lošije.
Dok je davao naredbe Edith, najbolji moguci Seth Mitchell je dao na znanje da je primio od nje povratnu poruku, vjerojatno putem kristala, prema kojoj je ona sama bila u mogucnosti da poremeti racune i porazi cjelokupnu znanost 93. stoljeca.
Takvo slanje informacija povratnom spregom nije se smjelo odigrati od trenutka kad je Shalil preuzeo vlast nad kristalom. A, prema svim postojecim znanstvenim analizama, Sethova naredba smatrala se nemogucom i neizvedivom. Istina je, doduše, da divovi nisu znali sve pojedinosti o kristalima. Još su se uvijek vršila istraživanja nekih neobjašnjenih podrucja. No, vec se dugo vremena tvrdilo u 93. stoljecu, da se ništa znacajno više ne može otkriti.
Njihov je sada zakljucak bio da možda izvorna, nepromijenjena ljudska bica posjeduju neka posebna svojstva koja su njihovi biološki izmijenjeni potomci izgubili.
Jedan je div progundao:
— Mislim da bi bilo najbolje da je ubijemo.
Drugi je ljutito odbio taj zahtjev.
— Ako pokušaj da je uništimo izazove reakciju apsolutne moci koja zraci iz nje, tu reakciju necemo moci zaustaviti. Mnogo bi pametnije bilo da na osnovu Shalilova izvještaja utvrdimo niži nivo njenih misli, probudimo je i onda bez milosti izvucemo potrebne odgovore i reakcije.
Svi prisutni divovi su potvrdili da je to odlicna ideja.
— Ako nešto krene naopako — zatutnjio je jedan div, — možemo je opet vratiti u besvjesno stanje trenutacnim uništenjem i ponovnim utjelovijavanjem.
Shalil ih je otresito podsjetio:
— A što je s onom njenom cudnom odlukom koju je donijela, u nastojanju da bude najbolja od svih Edith Price, da ce probleme rješavati neprestanim prilagodavanjem nestalim situacijama.
Njegova je opaska docekana s omalovažavanjem.
— U uvjetima njenog životnog vijeka — rekao je jedan od gorostasnih znanstvenika — nemoguce je da ona rješava svaki nastali problem zasebno. Ona cak nije u stanju saznati koji su uzroci i posljedice nekog problema.
Rasprava je završila zakljuckom da prilikom budenja, Edith mora pretpostavljati da je potpuno slobodna...
Ležala je na travi. Osjetna je njene vlati pod prstima i licem. U nosnicama je osjecala njenu svježinu.
Edith je otvorila oci i istovremeno podigla glavu. Svuda oko nje se prostirala divljina. Prašuma. Mala smeda životinjica s kitnjastim repom jurnula je u obližnje grmlje. Edith se brzo podigla, prisjecajuci se svega.
Pedesetak metara od nje golemi Shalil takoder se osovljavao u okomiti položaj. Radio je to vrlo polagano, kao da je mamuran.
Dan je bio maglicast, Sunce je još uvijek bilo visoko na nebu. S desne strane, jedva vidljiv kroz gusto lišce, nalazio se prilicno velik, sivi brežuljak. Na lijevoj strani, tlo se spuštalo i maglica je bila mnogo gušca. Stotinjak metara dalje magla je bila tako gusta da se kroz nju uopce ništa ni ja moglo vidjeti.
Kad je malo bolje pogledala, ipak je mogla kroz nju nazrijeti neku zgradu.
Okrenula se prema divu i upitala:
— Gdje se mi to nalazimo?
Shalil ju je pažljivo promatrao. Nije mogao shvatiti da ona nije mogla ništa naslutiti. Naprosto mu nije bilo jasno da je takvo jadno rasudivanje moguce kod nekoga koji posjeduje bezgranicnu moc.
No, stojeci uz nju, osjetio je njenu zabrinutost. Vrlo nevoljko, uvidio je da se prvobitni zakljucci do kojih su došli njegovi kolege i on sam, obistinjuju. Oni su, naime, zapazili da nju pokrecu automatski stavovi i zaboravljene uspomene koje su se temeljile na cvrstoj psihickoj osnovi. Ona se citavog života pokoravala pravilima u skladu s mišljenjem vecine.
Srednja i visoka škola — to su bili njeni prvi uzori kojih se strogo pridržavala dok je još bila pod nadzorom roditelja. U osnovi ti uzori nisu kod nje nikad dolazili u pitanje.
U njenim je mislima Shalil primjetio spoznaju da milijuni ljudi nisu uspjeli steci fakultetsko obrazovanje. To ga je iznenadilo, no na neki nacin Edith je uspjela otkloniti te misli razlicitim slucajnim okolnostima.
Dakle, u tim podrucjima razvitka licnosti, Edith je postigla mnogo više od vecine ljudi. Ali, za vrijeme boravka u koledžu, prvi puta odvojena od obitelji, vrlo je brzo upala u neki nekonformisticki pokret. Bez obzira na druge clanove, Edithin je iskljucivi razlog pristupanje pokretu bila snažna unutarnja potreba da bude dio te grupe.
Za nju je to bio pocetak odvajanja, koje je njeno kasnije ponašanje jasno odražavalo. Shalil je nadalje zapazio da poput osobe koja se bori s nevidljivim magnetskim silnicama, i ona se borila za povratak onom unutarnjem uzoru ili mjerilu. Nastavak školovanja, razna radna mjesta, razlicita mjesta boravka, druženje s raznim muškarcima, sve je to bila jedna velika zbrka i Shalilu je bilo vrlo teško odluciti koji je postupak u tom mnoštvu predstavljao stremljenje ka pravom cilju.
Da zbrka bude još veca, svi njeni postupci cesto su se mijenjali zbog velikog broja malih radnji koje su se ponavljale u beskonacnost, navike u jelu, oblacenju, radu, spavanju, šetanju, reagiranju, komuniciranju, razmišljanju, sve jedan stereotip za drugim.
Shalila je mucilo to što nije mogao pronaci ni jedan jedini nacin da ude u njene misli, a da pritom odmah ne aktivira jednu od tih stereotipnih misli. Njegove su kolege smatrale da ce im njene svijesne misli otvoriti pristup, smatrali su da ce ga on naci bez poteškoca. Ukoliko u tome ne uspije, dobio je upute da je dovede u besvjesno stanje, a potom ce oni svi opet održati kratki radni sastanak.
Pomisao na takav brzi neuspjeh uznemirila je Shalila.
Nastojeci dobiti na vremenu, rekao je naglas:
— Ovo je Park kristala u mom stoljecu. Ovdje, u netaknutoj divljini našeg planeta, kristali leže zakopani u tlu, pod nadzorm svojih cuvara-znanstvenika.
Rekavši to, ocijenio je da bi problem koji im je ona predstavljala, mogao uzmaknuti pred neprestanim pritiskom verbalnog manevriranja koje bi joj možda dalo poticaja da izrazi i riješi se, svih onih beskonacnih stereotipa koje su u njoj otkrili. U tom slucaju, on bi ih uništio ili pomocu kristala lišio Edith te moci kojom ju je kristal putem nekog nepoznatog cinioca, bio obdario.
Shvatio je da mu glavna briga treba biti da joj više nikad ne dozvoli vracanje u svoje vrijeme. Buduci da je dobro znao da to ona može postici odgovarajucom pozitivnom mišlju, njegova je zadaca bila da je stalno održava zabrinutom, negativnom, nesvjesnom, prevarenom i zavedenom.
Shalil je primijetio u mislima da njegova zabrinutost o narednim postupcima izaziva brzo telepatsko konzultiranje medu njegovim kolegama. Za nekoliko trenutaka primio je od njih slijedeci prijedlog: Skreni njene misli dopuštajuci joj da izvojuje neku sitnu pobjedu i na taj nacin povjeruje da je to tvoje djelo...
Taj mu se prijedlog svidio i Shalil ga je izvršio kao da je to direktiva.
9.
U hotelu »Harkdale« svanuo je novi dan. Marge Aikens je sišla iz svoje sobe, krvavih ociju zbog nesanice. Uputila se do dvorane za sastanke i zavirila u nju. Svjetla su bila pogašena, zavjese su još uvijek bile navucene, a mracna praznina sobe još je više pogoršala njeno neraspoloženje.
Okrenula se da ode i tada primijeti covjeka koji je stajao pored nje. Iznenadeno ga je pogledala.
Recepcioner Derek Slade rekao je vrlo uslužno;
— Gospodo...
Govorio je dalje, ali ga je ona jedva cula. Tek nakon nekoliko minuta shvatila je o cemu on to prica. Rekao je da je u njoj prepoznao onu mladu ženu koja je jucer kasno poslije podne ušla u dvoranu za sastanke zajedno s petoricom Setha Mitchella. Gdje se nalaze cetvorica oženjenih Mithcella, to je htio znati. Njihove su supruge nazivale citave noci, kako ga je obavijestio nocni portir. A takoder ce doci i policija jer su tri gospode Mitchell odlucile da se za pomoc obrate vlastima.
Marge je osjecala poriv da ne prizna da je ona ta žena koju je dan prije vidio. No, kako on nije spomenuo neženju Setha, to je zaokupilo njenu pažnju, pa ga je upitala gdje je Seth.
Derek je odmahnuo glavom.
— U sobi nije. Rekli su mi da je izišao iz hotela rano jutros.
Marge je stajala na vratima konferencijiske dvorane, razmišljajuci što se moglo dogoditi najboljem Sethu. Zašto bi on izišao kad joj je još jucer obecao da ce doruckovati s njom? Tada je primjetila da se Derek Slade zagledao u zatamnjelu unutrašnjost konferencijske dvorane.
Zjapio je otvorenih usta i širom raskolacenih ociju. Iz sobe se zacuo urvik dubokog muškog glasa.
Marge se okrenula.
Cetvorica Setha koji su djelovanjem kristala išcezli jucer navecer, stajali su pokraj vratiju ledima okrenuti od nje.
Shvatila je da je to jedan od ove cetvorice Setha uzviknuo u cudu:
— Hej, tko je ugasio svjetlo?
Marge je odmah razumjela što te rijeci ustvari znace. Sjetila se Billya Binghama koji uopce nije bio svjestan koliko je vremena proteklo od njegova nestanka do ponovnog pojavljivanja.
Isti se slucaj dogodio i sada.
Ispružila je ruku i pritisnula prekidac pokraj samih vrati ju. Kad je to ucinila, peti Seth prišao je bliže iz jednog kuta sobe gdje se iznenada pojavio. Bio je potpuno smeten. Po njegovoj odjeci Marge je zakljucila da se radi o Sethu iz zlatnožutog »cadillaca«, koji se ponovno pojavio bez metka u glavi.
Jedva ga je uspjela letimice pogledati, kad se s druge strane stola iznenada pojavio šesti Seth. Njegovo držanje, pronicavost u pogledu kojim je preletio sobu i prisutne Mitchelle, zaustavivši se na Marge...
Raspoznajuci te znacajke koje je posjedovao detektiv Mitchell, Marge je kriknula.
— Sethe... mili moj...
Poletjeli su jedan prema drugom jedva se uzdržavajuci da ne padnu u zagrljaj. U tom trenutku Marge je primijetila da u njihovoj blizini stoji Edith Price, stidljivo se osvrcuci oko sebe.
Neposredno iza nje pojavio se još jedan Seth. Po njegovoj odjeci Marge je pretpostavila da je on farmer.
Edith je na sebi imala drugu haljinu a i kosa joj je bila pocešljana drugacije — to je bila ona Edith Price koju je u New Yorku ubio najzloglasniji Athtar.
No, Athtarima nije bilo ni traga.
Minute su prolazile, stigao je i neženja Seth, ali Edith Price koja je bila orijentacija kristalu nije se pojavljivala.
Najbolji je Seth objasnio da je otišao na šetnju, i razmišljajuci o svemu šio se dogodilo, došao je do zakljucka da ce se sve dobro okoncati.
Završio je rijecima punim nade:
— I tako, sada ste opet svi tu kao živuci dokaz Edithine moci. Ili, — zastao jo malo — necije druge moci, i dobre volje.
— Ali, kakvu to moc ona ima? — upita jedan Seth. Najbolji Seth se prijateljski osmjehnu.
— Ta mi je mlada žena vrlo draga. U neku ruku ona je slika i prilika našeg doba, ali je ipak na neki nacin uspjela da postane najbolja. — Zašutio je i pogledom preletio sve prisutne slike i prilike, i onda tiho rekao, — Željeli biste znati kakvu to moc ona posjeduje? Boga nema, što ga može zamijeniti? Savršena sposobnost kreativnog prilagodavanja...
Shalil je bio u neprilici. On je nestrpljivo ocekivao radanje iskljucivo osobne, restriktivne misli koja ce, kako su on i njegovi kolege vjerovali, okoncati moc i vlast koju je Edith imala nad kristalom.
No, vrijeme je prolazilo, a ona je i dalje rojila idealisticke misli koje su se odnosile na njega i njegovu rasu u vezi ljudi prošlosti. Svi Sethovi i Edith ponovno su se pojavili u svom dobu. Ona je predlagala suradnju kao rješenje velike opasnosti u kojoj su se našla divovska ljudska bica u njegovom stoljecu — suradnju izmedu divova na jednoj strani i svih Edith i Sethova na drugoj. U provali mašte, zamišljala je vremenski koridor izmedu svog i njegovog stoljeca. No, vlast nad tim koridorom zadržala je ona i njena rasa.
U trenutku kad je Edith uspostavila tu velebnu vezu i prevlast, Shalil ju je, u ocaju, ukinuo. Ponovno se pojavila u bessvjesnom stanju na konturnom ležaju. Oko njenog nepomicnog tijela stajali su golemi znanstvenici, i mrka lica raspravljali o velicini njihova poraza.
Jedan je od njih rekao:
— Ali pogledajmo istini u oci. Mi ipak možemo preživjeti taj poraz.
Problem je bio u tome što nisu postigli nikakav napredak. Edith je još uvijek zracila totalnom moci; i nadalje je u kristalu pobudivala energiju kakvu nitko nije ni mogao zamisliti.
Shalil je imao sjajnu ideju.
— Možda bismo mi trebali preispitati naša vlastita ogranicenja. Možda problem leži upravo u tome što u našem znanstvenom nastojanju nismo uopce uzeli u obzir Zagonetku.
Nakon tih rijeci, zavladala je mrtva tišina. Vidio je da su svi potreseni. Zagonetka je predstavljala zabranjeno podrucje misli zbog svog nenaucnog karaktera: Zagonetka koja predstavlja svemir. Zašto on postoji? Kako je nastao?
Carstvo zaprepaštene tišine prekinuo je jedan od gorostasa grubim, glasnim smijehom.
— Ja o toj zagonetki ne znam ništa i ne namjeravam ništa ni saznati, — rece on — ali kao znanstvenik dobro znam svoju dužnost, našu dužnost. Moramo vratiti u svjesno stanje ovu sitnu ženicu, saopciti joj kakvu bezgranicnu moc posjeduje i vidjeti što ce ona uraditi.
— A — ali ona nas sve može ubiti, — usprotivi se drugi gorostas. Dodao je molecivim glasom, — Ja još nikad nisam bio ubijen.
— To ce ti iskustvo dobro doci — odvrati prvi gorostas. — Sasvim je drugacije od rastvorbe koju vec znaš.
Shalil im je upao u rijec.
— Edith nije ubojica. — Zatim je dodao — Mislim da je to odlican plan. Ide potpuno u našu korist.
Oni su shvatili na što je mislio i dali dozvolu za budenje.
Probudili su Edith. Nakon što se umirila, nakon što su joj saopcili kakvu apsolutnu moc posjeduje, ona je reagirala automatski, upravo kako su to gorostasi predvidjeli. Cijelo joj je bice obuzela neka bezumna nada. Željela je što brže razvrgnuti pogrešne zakljucke koji su je vodili ispraznim putem od jednog do drugog mladica kojima uopce nije bilo stalo do nje i njene sposobnosti da rada djecu. Sve one promašene godine ispunjene razocaranjima nakon što je završila srednju školu, najprije su našle put do njenih ociju u vidu suza, a onda su obuzele i njene rijeci.
— Osim onog što sam vam upravo ispricala... — rekla je otvarajuci pristup 20. stoljecu, a da to uopce nije zamijetila — moja je najveca želja da budem sretno udata.
Divovi sa uocili da je osoba na koju ona misli kao na svog moguceg supruga, neženja Seth Mitchell.
Odmah su naredili kristalu da bez oklijevanja ispuni ovu njenu želju u stvarnom i prenesenom smislu. Zatim su s olakšanjem poceli razmatrati pojam braka.
U vremenu gdje su svi živjeli vjecno, postupkom umnožavanja pomocu kristala, oni sami ne bi nikad bili u mogucnosti postaviti pravo pitanje da bi dobili takav odgovor.
— Vrlo je mala vjerojatnost — rece oprezno Shalil — da ce uzajamno djelovanje izmedu nepromijenjenih ljudskih bica iz 20. stoljeca i izmijenjenih stvorenja iz 93. stoljeca, smanjiti razlike izmedu tih dviju grupacija.
Ocekivao je da ce naici na protivljenje ostalih. Bio je medutim nemalo iznenaden kad je vidio da nitko od njegovih kolega nije uvrijeden.
Jedan je od njegovih drugova cak promrmljao zamišljeno:
— Ako kojim slucajem do toga dode, možda cemo saznati što je zapravo taj kristal.
No, to je naravno, bilo nemoguce.
Kristal je, naime, bio svemirska pojava. Tokovi energije u njemu i oko njega protezali su se i zahvacali mnoge dogadaje, stvari i osobe. No, to je bila samo njegova sporedna funkcija, poput motorickog centra u ljudskom mozgu koji pokrece mišic u vršku malog prsta. Taj mišic naravno mora biti pokretljiv. U protivnom, mozak nece registrirati tu cinjenicu na razini svijesti.
Na razini toka ljudskog postojanja, sustavom odredene interakcije unutar kristala, oko i izvan njega premašuju 10 na 27000-tu potenciju puta broj atoma koji se nalaze u svemiru — što predstavlja dovoljan broj interakcija za životne puteve i sudbine svih ljudi koji su ikad postojali, a možda je to dovoljno i za sve one koji budu ikad živjeli na Zemlji.
Medutim takvo djelovanje nije uopce utjecalo na bit postojanja kristala. Kao gospodar odredenih vremenskih i životnih tokova, on je privremeno zaustavio te tokove u vrijeme svog 25-godišnjeg mirovanja u muzeju Harkdalea. Taj prestanak postojanja nije mu uopce smetao. Kao utjelovljenje svemira, njegovo je trajanje vjecno. Zauzimao je za to vrijeme odredeni prostor i bio vezan uz odredene ljudske sudbine. Premda su njegovi tokovi mirovali cetvrt stoljeca, kristal je znao da postoji, da posjeduje veliku moc i da je može ispoljiti.
Pronašavši taj kristal i desetine tisuca kristala nalik njemu, ljudska su bica iz osmog i devetog tisucljeca koristila te interakcije i tokove, ali ne i njegovu apsolutnu svemirsku moc. Oni su otkrili osnovne zakone — što i kako — njegova djelovanja i bili su cvrsto riješeni da utvrde i zakonitosti kojima bi »objasnili« neke nepoznanice u vezi s kretanjem valova unutar kristala, oko i izvan njih.
Jednog ce dana interakcije svih živih bica i apsolutnog vremena biti ravnomjerno podijeljene medu kristalima. Tek ce tada oni ispoljiti svoj pravi, istinski oblik i znacenje; svaki oblik kristala predstavljat ce svoj svemir. Tek ce tada kristal izvršiti svoje poslanstvo, jer ce... cilj njegova postojanja... biti postignut.
Nikakve žurbe nije bilo.
I tako, kristal je cekao da kucne taj cas. A cekajuci, ispunjavao je manje važne, skoro nevažne ciljeve i zadatke vezane za svoje tokove i interakcije; stvarajuci pritom iluzuje kretanja u vidu dogadaja, stvari, osoba, koje ustvari... nisu nikad ni postojale.
U Harkdaleu danas postoji gradevina neobicnog oblika. Nalazi se tocno na onom mjestu gdje je nestao Billy Bingham na obali iznad jezera Naragang. Zgrada je solidne izrade i odredene ljepote.
Kako je ona sagradena to nitko ne zna. Stanovnici ovog kraja sliježu ramenima kad ih pitate o tome.
Na pozlacenoj spomen-ploci koja se nalazi iznad ulaznih vratiju. piše:
Kompanija KRISTAL
Vlasnici
SETHI MITCHELLI i EDITHE PRICE
Nije otvoreno za posjetioce
Turisti koji zastanu i citaju što piše na ploci iznenadeni su imenima u množini. A starosjedioci nagadaju da kompanija KRISTAL posluje i bavi se kristalima koji se u velikom broju mogu naci u stjenovitim predjelima na okolnim brežuljcima i u jezeru,
U neposrednoj blizini te zgrade, nalazi se lijepa velika obiteljska kuca s prostranim parkom. U toj kuci žive Seth i Edith Mitchell.
Na veliko iznenadenje svojih susjeda, gospodin i gospoda Mitchell (rodena Edith Price) zapoceli su svoj bracni život zakonskim posvojenjem 13-godišnjeg djecaka koga su nazvali Billy Bingham Mitchell.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…

BAJKA O KOMPJUTORU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM - Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTERU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM






Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektronickih racunala, manjih ili vecih »elektronskih mozgova«. Poleander ih je postavio gdje god je mogao — nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: cak je u rubna kamene na ulicama dao ugraditi »elektronske mozgove« koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drvecu, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad pocne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao naciniti nijedan korak a da se ne naide na »elektronske mozgove«.
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo …