Replikatori
I
Ubivši neman, Matlin je stajao na mjestu i polako bjesnio. U agoniji životinja se žestoko trznula i tijelo visoko skoro cetiri metara u saltu mortale prevrnulo se na teretni dio Matlinovog kamiona.
Sada tamo leži, sa slonovskom glavom i cetvrtinom trupa iskrivljenim na stranu, dok uz rub strši ogromna ruka sa šakom. Od tone sjajnog crnog tijela ostala je zgnjecena, mlohava masa na dnu velikog metalnog nosaca... koja stvara problem.
Za Matlina je to znacilo samo jedno: problem.
Steve Matlin bio je izuzetno sumnjicav i gnjevan covjek. Impulzivno je htio istovariti neman u žbunje pokraj ceste, ali je protiv volje odustao od te namjere. Nažalost, vidjela su ga dvojica policajaca u patrolnim kolima dok je vozio rijetko korištenom cestom uz jezero. Ako ta dvojica pronadu truplo, znat ce da je on ubio neman.
Zatecen, zakljucio je da je on taj koji se mora pobrinuti za mrtvo cudovište. Razmišljajuci o tome, shvatio je da ce morati unajmiti dizalicu, a ako pogriješi i istovari ga na krivom mjestu morat ce ga iznova utovariti na svoj kamion. A ako ga jednostavno odveze kuci, morat ce kopati jamu.
Bolje da ode na policiju, mracno je razmišljao, i da kao dobar gradanin posluša njihov savjet.
Razjaren zbog te neugodnosti, ali pomiren sa sudbinom, odvezao se do glavne ceste. Tamo je, umjesto da skrene nalijevo prema svojoj farmi, nastavio za Minden, najbliže prigradsko naselje. Stigavši u grad, krenuo je do policijske stanice, zakocio i stao, te ljutito zatrubio.
Nitko nije izašao.
Ogorceni Matlin samo što nije sjeo na trubu i sve ih raznio zaglušujucom bukom, kada mu iznenada sine. Policijski štab se nalazio u sporednoj ulici, a zbog nekog razloga, u blizini nije bilo nijednog automobila niti covjeka.
... Vruce poslijepodne, prazna ulica, jedinstvena prilika...
Matlin otkaci polugu i ukljuci mehanizam za istovar. Trenutak kasnije, ispustio je truplo. Izveo je kamion, dodajuci brzinu, vrativši na mjesto mehanizam za istovar.
II
Te noci, prije nego što je otišao u krevet, upita ga njegova žena Cora:
— Jesi li cuo štogod o bicu iz svemira?
Matlin se munjevito sjeti nemani koju je odvezao u grad. Prezirno pomisli: One budale! Naravno, bice iz svemira? Ali rece glasno, otresito:
— I ti gledaš to smece na televiziji?
— Bilo je vijestima — ona se branila. — Našli su ga na ulici.
Dakle, to što je on ubio. Osjetio je iznenadnu radost. Riješio ga se. Zadovoljno pomisli: uštedio sam dvadesetpet somova. Konacno da i ja imam malo srece.
Tiho je otišao u krevet.
Cora je neko vrijeme ležala slušajuci kako on mirno spava, raz-mišljajuci o cudovištu iz svemira. Razmišljala je o svemiru koji postoji negdje daleko od ogranicenog svijeta Steva Matlina. Davno jednom radila je kao uciteljica. Ali od toga vremena dijelile su je dvije decenije. Ponekad joj je bilo teško shvatiti da je sada stvarni svijet tako daleko od nje.
A tamo vani, ispred policijske stanice Mindena, pronadeno je mrtvo tijelo bica koje nikada ranije nije videno na Zemlji. Televizijske kamere unijele su u sve domove sliku cudovišta snimljena u krupnom planu, bocno i iz zraka. Nitko nije mogao ni slutiti kako se našlo na tom mjestu. Najviši državni i vojni cinovnici, javljali su komentatori, poceli su se skupljati oko divovskog tijela i uzrujano razmijenjivali mišljenja.
Prošla su dva dana. Ekspedicija u potjeri za monstrumom stigla je na Matlinovu farmu, izmedu ostalih koje je posjetila. Cora je odlucno stresla glavom i kategoricki zanijekala da je Steve prevezao životinju.
— Sto god da se dogodilo, on bi rekao meni — oštro je dodala. — Zaista! Uh!
Ipak se zamislila: Taj covjek! Taj nevjerojatni covjek! On je to mogao uciniti.
Posjetioci nisu zamijetili njenu iznenadnu zbunjenost. Ocigledno su pretpostavljali da bi muž o tako necem razgovarao sa svojom ženom. Covjek s kojim je razgovarala, lijepa izgleda i ugodna glasa, njenih godina, koji se predstavio kao John Grahman i jedini koji nije imao vojnu policijsku uniformu, ljubazno je rekao:
— Recite suprugu da je nagrada oko sto tisuca dolara onome tko nam pomogne.
Bucno, u dugoj koloni motorkotaca i automobila, ekspedicija se udaljila.
Iduceg jutra Steve Matlin je vidio još jedno cudovište. Slijedio je trag onog prvog cestom pored jezera i iznenada ga ugledao. Bacio se u jarak i ostao tamo ležati.
Razlog, zašto je krenuo tim putem, nije mu bio u potpunosti jasan. Kada mu je Cora spomenula novcanu nagradu, istoga trenutka narugao se njenoj lakomislenosti.
Ti prokletnici nikada ne bi podijelili nagradu s nekim tko nije njihov — zakljucio je. — S nekim tko zaista nema cvrsti dokaz.
A on ce ga imati.
Vidjevši cudovište, osjetio je kako sav gori. Toplina se širila njegovom kralježnicom i razarala mu mozak. Strah! Dršcuci je podigao pušku.
U tom trenutku monstrum se pojavio s predmetom koji je bljesnuo na suncu. Metak je zažvidukao pored Matlinove glave i uz silovit tresak zabio se u stablo sa strane. Tlo se zatreslo. Silovita eksplozija zagluši Matlinovo uho.
Sjetio se ratnih iskustava i oružja iz Drugog svjetskog rata. To što je monstrum držao, ucinilo mu se poput puške kojom se. tada služio, ali puno vece. Puška je ponovo bljesnula. Ovaj put metak je udario u stijenu ispred Matlina. Po njemu se rasprsnula kamenje s oblakom prašine. Osjetio je bol po cijelom tijelu. Odjeknula je još jedna eksplozija. Tek tada je smogao snage da pogleda uokolo. Ruke su mu bile ljepljive od kapljica krvi.
Prizor je bio užasan. Otkoturao se natrag, i nastavio oprezno puzati. U jednom trenutku pridigao se i potrcao do kraja jarka. Tada je shvatio da je jarak suviše plitak da bi poslužio kao sigurno sklonište.
Sto da radi?
Sjetio se kroz koje je sve opasnosti prošao tokom rata. Rat nikada nije prihvacao — rat koji mu je oduzeo nekoliko godina života. Sjetio se slicnih situacija — provlacenja, puzanja i probijanja — iz njemu tako nemila rata. Uvijek je razmišljao kako je suludo da se razumna osoba bori na neprijateljskom tlu. Ali, ratna disciplina nalaže bezuvjetno ukljucenje u najopasnije situacije.
Je li moguce da to i sada mora ciniti — zbog vlastite gluposti što je ovamo došao?
Dok je tako cucao, preplašen, još dva taneta, poput topovskih, zaparala su stijenu uz koju je malocas stajao. Top protiv puške! Matlin zažel pobjeci. Sada je njegova znatiželja zbog koje se u ovo upustio više nije imala smisla, jer je vatra baruta u neposrednoj blizini u svakom novom pucnju tražila samo njegovu smrt. Ležao je na dnu jarka, ne usudujuci se podici glavu. Njegova puška bila je poput igracke...
Zazvonio je telefon. Javila se Cora. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da prepozna hrapav glas s druge strane.
— Zovem iz govornice pokraj ceste. Možeš li saznati gdje je ekspedicija koja traga za cudovištem? — upitao je.
— Mama je upravo zvala. Kaže da su bili kod nje. Zašto?
— Goni me to cudovište — rece joj. — Reci im da idem prema glavnoj cesti, iz pravca spremišta za camce. A cudovište vozi kamion velik poput kuce.
— Goni te? — povice Cora. — Tko te goni? Gdje?
— Drugi monstrum. Na sporednoj cesti pokraj jezera — promrmlja Matlin i spusti slušalicu
III
Bitka na glavnoj cesti zapocela je oko dva sata poslijepodne. Cudo-vište je izišlo iz kabine kamiona, visoke šest metara. Puzao je iza vozila i s puškom velicine topa nišanio na sve u pokretu.
Dvadesetak ljudi stajalo je iza žbunja uz malene automobile i sa sicušnim puškama u rukama. Ležeci pored Grahama, Matlin zacuje kako ovaj uzbudeno govori majoru:
— Ponovno traži pomoc za zracni napad.
Deset minuta kasnije, na horizontu se pojavio prvi helikopter. No, bila je to televizijska ekipa sa spremnim kamerama. Leteca grdosija kružila je oko kamiona i snimala golemo cudovište. Ispocetka cinilo se da ovog ne privlaci zaglušujuca buka. Ali u jednom trenutku mu sine.
Podigao je dugacku pušku. Prvi metak razmrskao je pilotsku kabinu. Neki metalni oštri predmet pogodi pilota i on se onesvijesti. Helikopter produži u nekontroliranom letu. Sljedeci golemi metak raznese mu rep. Helikopter se nekoliko puta okrene u zraku i sruši u šumarak s druge strane brežuljka.
To je znacilo da vojni helikopteri više nisu imali prilike za izne-nadenje. Dok su se približavali, vec ih je nišanila topovska puška. Okretali su se i nestajali — ali tek nakon što su tri bila srušena, od kojih jedan u plamenu. Tada su poceli paljbu iz daljine.
Jedan je odletio nalijevo i nestao nisko iza brežuljka. Iznenada se pojavio iza monstruma, i dok su ostali otvarali vatru s prednje strane, ovaj mu je nišanio u leda.
Unakrsna paljba gotovo odnese glavu monstruma koji nije imao vremena vidjeti s koje strane dolazi njegova smrt.
Matlin istupi zajedno s ostalima, ljutito stišcuci svoj »zahtjev«. Bio je bijesan što mu nisu ponudili isplatu prema njegovim pravima. To je uistinu ocekivao, a zbivanja oko njega bila su potpuno drugacija.
Nestrpljivo je stajao pored kamiona dok su ostali proucavali neman, golemo vozilo i pušku. Grahamov glas prene ga iz razmišljanja. Dvaput ga je pozvao, pokazavši veliku pušku.
— Što misliš o njoj?
Matlin istog trenutka zaboravi na bijes što ga je grizao do kostiju. Konacno, sada je trenutak, pomisli. Pružio je Grahamu svoj zahtjev i rekao:
— Molim da to potpišete.
Potom se nagnuo nad neobicnim oružjem. Istog trenutka iznio je svoje mišljenje:
— Izgleda poput repetitorke kakvu i ja imam, ali je mnogo veca. Moguce da ju je proizveo isti proizvodac.
Dok je govorio, ljutilo ga je što Graham drži njegov zahtjev, a da ga nije ni pogledao.
Graham upita cudnim glasom:
— A koji je proizvodac?
— Messer — rece Matlin.
Graham uzdahne i u nevjerici zatrese glavom.
— Pogledaj što piše! — uzvikne.
Metlin se sagne. Crna, metalna slova bijesnu mu pred ocima: MESSER.
— A koje je marke tvoj kamion? — upita Graham.
Matlin tiho obide golemi kamion i još jednom se zapanjeno zagleda se u slova. Bila su ista kao i na njegovom kamionu: FLUG.
Vrativši se do Grahama, potvrdio je njegovu pretpostavku da je i kamion istoga tipa. Graham kimne i vrati mu pismeni zahtjev.
— Da sam ja to pisao, gospodine Matline, to bi ovako glasilo: »Kao covjek koji je najviše ucinio da se sprijeci traganje za bicem iz svemira, mislim da ja — a to ste vi, gospodine Matline — najmanje zaslužujem neku nagradu«.
Matlin je problijedio od te neocekivane reakcije koja je ugrozila sva njegova prava. Ali, te rijeci zbunile su ga tek za trenutak. Obuzeo ga je nesavladiv bijes.
— Zašto, prokleta varalico!
— Cekaj! — ljutito ce Graham i prijeteci podigne ruku. Njegove celicnosive oci cinicno su pratile svaki Matlinov pokret. — Ako nas odvedeš na mjesto gdje si susreo cudovišta, ako nam pomogneš da ih lociramo, ponovo cu razmotriti tvoj zahtjev. Dogovoreno?
Noc ih je zatekla u traganju.
Ekspedicija je stigla do jezera. Kada su se utaborili, kroz tamu je odjeknuo prodoran tutanj. Matlin je skocio sa stražnjeg sjedišta svoga kamiona i potrcao prema obali jezera. Gledao je preko mracne vode, prema otoku nasred jezera. Ostali su dotrcali za njim.
Buka je dopirala s otoka.
— Zvuci poput eskadrile mlaznih aviona — netko je vicuci nadglasao buku — a cini se da dopire s ove strane.
Stigli su iznenada, u to su se svi uvjerili. Avionska buka tutnjila im je nad glavama. Na tamnom nebu vidjeli su helikopter divovskih dimenzija. Ubrzo je nestao iza mracne obale. Sada se culo samo prigušeno lupanje motora.
Graham je prišao Matlinu.
— Nisi li rekao da u blizini imaš kucicu?
— Da — odgovori Matlin oprezno.
— Imaš li tamo camac?
Matlin groznicavo zakljuci:
— Ne misliš valjda na otok? Sada!
— Platit cemo najam camca — ozbiljno ce Graham. — Pismeno garantiramo naknadu za svaku oštetu. A ako je to baza iz koje djeluju nemani, potpisat cu tvoj zahtjev.
Matlin je oklijevao. Camac i zemljište ispred jezera bili su njegov najveci san. Cak ni Cora nikada nije shvacala koliko mu to znaci. Onog dana kada je ubio prvo cudovište, utovario je s farme kamion pijeska i iskrcao ga na obalu.
Trebao mu je novac da ostvari svoj životni san, a to je pješcana obala jezera, ribarska kucica i veliki camac o kojem je toliko sanjao, ali ga nikada nije mogao kupiti.
— Dobro. Pristajem — rekao je
Štedljivo je koristio rucnu svjetiljku vodeci po otoku Grahama i još dvojicu, u jednom trenutku osjetili su pod nogama tvrdo tlo. Ispod trave iskopali su komad metala.
Graham je putem radija razgovarao s ljudima u logoru. Obavijestili su ga da ce tražiti pojacanje zrakoplovstva. Do jutra stici ce nekoliko stotina obucenih ljudi s tenkovima specijalne jedinice s topom i ostalom opremom
Kad je utihnuo glas s radija, ponovo su ostali u tami, bez glasa oko sebe. Od obecanog sutrašnjeg pojacanja dijelilo ih je mnogo sati.
Matlin je — opet — bio taj koji ih je poveo prema velikom i osvijetljenom brodu.
Bio je toliko zanesen i zainteresiran da je shvatio kako je daleko otišao tek kada se našao u prvoj sobi, zajedno s ostalima.
Zastao je. Okrenuo se kao da ce potrcati. Ali se nije pomaknuo s mjesta.
Ustuknuo je pred prizorom.
Oni su stajali u okrugloj sobi promjera od oko stotinu metara. S poda i sa stropa stršali su brojni i cvrsto postavljeni metalni prikljucci. Drugih predmeta nije bilo.
Matlin s ostalima dode do rampe što ih je vodila prema nižem nivou. Tu se nalazilo mnoštvo velikih, ugradenih aparata — ako se to tako može nazvati — a ovaj prostor bio je takoder prazan.
Na trecem nivou pronašli su uspavanu »djecu«. Njih dvoje.
Svako dijete ležalo je na ledima na nekoj crnoj metalnoj strukturi što je izgledala poput kutije. Ono vece bilo je upola manje od odraslog cudovišta, a mlade je imalo šezdesetak centimetara. Nije bilo teško pogoditi da su ta dva bica nove verzije dvojice ubijenih cudovišta.
Graham i dvojica službenika znacajno se pogledaše, a Matlin iskoristi priliku i brzo pruži svoj zahtjev. Državni službenik zaprepašteno ga pogleda: odmah je shvatio Matlinovu odlucnost te ravnodušno uzme olovku i potpiše.
Trenutak kasnije, s papirom u ruci, Matlin krene prema rampi. Sada se znojio od straha. Shvatio je da nema drugog izbora. Morao je dobiti taj potpis. Ali sada... želio je pobjeci od svega, od sve te zbrke koja ga se uistinu ne tice.
Prošuljavši se kroz drvece, našao se oko kilometar udaljen od svoje farme. Bila je u plamenu. Cuo je iznad glave tutnjavu gigantskog motora.
Gorili su kuca, sjenik i garaža! U svjetlu plamena jasno je vidio kako se diže veliki helikopter i nestaje na mracnom nebu.
Znaci, cilj mu je bila njegova farma!
Proletio mu je s desne strane. Ništa nije vidio, ali je cuo zaglušujucu buku.
Matlin je na polju nedaleko škole pronašao Coru i sina. Preplašeno su cucali na zemlji. Cora je drhtavim glasom rekla o cudovištu koje ih je posjetilo.
— Kako to da su znali da je to tvoja farma? — zabrinuto je upitala. — Zaista ništa ne razumijem?
IV
Vatra se stišavala. Ljudi su se poceli sakupljati u dvorištu. Matlin je odnio sina u svoj kamion. Nije shvacao zašto nisu ubili njegovu ženu i sina. Cora i mali ostali su sami na farmi. Ovisili su o njihovoj milosti.
Prišao mu je susjed Dan Gray.
— Steve, predlažem da nocas spavate kod nas.
Kada su ušli u Danovu kucu, na televizijskom ekranu reporter je upravo izvještavao o Stevu Matlinu koji je ostavio trojicu ljudi na milost i nemilost nepoznatog bica iz svemira. Jasno je izgovorio Matlinovo ime.
Matlin prepozna clana ekspedicije. Pogledavši oko sebe, susretne izbezumljene pogleda susjeda, žene i sina. Gledali su ga užasnuti.
— Steve! Nisi valjda! — vrisnula je Cora.
— Tužit cu ga zbog kletve! — Matlin povice ogorceno.
— Znaci, nije istina — zacvili Cora. — Kako ih nije stid! Govoriti takve laži!
Matlin se razbjesni što ga je krivo shvatila.
— Nisu to laži, vec su svi oni hrpa idiota. Zašto bih ostao na tom otoku? Ako su oni ludi, zašto bih i ja bio takav.
Vidio je na njihovim licima da im ova kristalno jasna istina nije potpuno jasna.
— Dobro — zamišljeno doda. — Vidim da ovdje nisam poželjan. Idemo, Cora.
— Cora i djecak mogu ostati — rece gospoda Gray stisnutih usana.
Matlin se gotovo pomirio s njihovom glupošcu.
— Doci cu po vas ujutro — kaže ženi.
Cora ne odgovori.
Gray isprati Matlina do kola. Vrativši se u sobu, odmahne glavom. Rece Cori:
— Zanimljiv je tvoj muž. Ne skriva ti ono što misli.
— Dovoljno je da to jednom nije sakrio — tvrdo ce Cora. — Kako je samo mogao ostaviti te ljude! — oci su joj se zacaklile od suza.
— Kaže da su ga namamili na otok.
— Nitko ne može namamiti Steva. Imao je svoj razlog zašto je otišao na otok..
— Kaže da je odjednom shvatio da su generali još jednom ucinili isto — tajno krenuli na front. A buduci to nije njegov rat...
— Ako nije njegov, a ciji je onda? On je prvi poceo.
— Bez obzira, generali su na borbenoj liniji, a Stevu to nije svejedno. Uvjeravam te.
— To je nevjerojatno — rece Cora. — On misli da je Drugi svjetski rat bio cista urota i da je taj rat protratio njegovo vrijeme. On živi u nekom svom izoliranom svijetu. Ništa ga ne može poljuljati, kao što ste i sami vidjeli.
Matlin se odvezao na farmu. Spavao je u stražnjem dijelu svoga kamiona. Iduceg jutra vratio se na Danovu farmu. Dan ga pozdravi i kaže.
— Dakle, Steve, konacno ce to bili tvoj rat.
Matlin je buljio u svoga susjeda. Poznavao je smješak na njegovu licu, ali te rijeci nisu mu baš ništa znacile. Zato ništa ne odgovori, vec ude u kucu.
Dvije žene gledale su televizijski program. Matlin ni ne baci pogled na ekran.
— Jesi li spremna? — upita Coru.
Obje žene su ga zaprepašteno pogledale. Gospoda Gray prva progovori. Gotovo da je bila bez daha.
— Vrlo mirno to podnosiš?
— Sto podnosim?
Gospoda Gray bespomocno pogleda Coru.
— Ja mu ne mogu reci — prošapta.
Matlin upitno pogleda svoju ženu.
— Pretpostvljam da si vec cuo — rece Cora — Cudovište se vratilo i zateklo na otoku gospodina Grahama i dvojicu njegovih kolega. Razgova-ralo je s njima putem neke mehanicke naprave za prevodenje. Izjavilo je da ce napustiti Zemlju, ali prije toga mora nešto uciniti. Da mora... Da mora...
Matlin je bio nestrpljiv.
— Do vraga, Cora, krenimo vec jednom! Usput ceš mi ispricati.
— Da mora — najprije ubiti tebe — rece Cora.
Matlin za trenutak ostane bez rijeci. Potom zamuca:
— Mene! To je smiješno! — doda. — Mene se to ništa ne tice.
— Kaže da se sve to tice iskljucivo i jedino tebe.
Matlin je bio šokiran. Nije mogao progovoriti, nije mogao poreci optužbu. Ali je u sebi tiho protestirao: Životinja je prva krenula na mene. Sto sam mogao uciniti?
Cora je nastavila tugaljivim glasom:
— Reklo je da ni na jednoj planeti koju je posjetio nitko nikada nije ubio bez upozorenja, bez ikakvog pitanja.
Matlin je beznadnim pogledom buljio u nju. Osjecao se poraženim i preplašenim. Ali jedva da je u sve to mogao povjerovati. Mislio je: Želim jedino da me svi puste na miru!
I tek tada shvati da je sve te godine svojim življenjem podržavao neistinu smatrajuci da ga se ne tice ono što se dogada negdje drugdje. Živio je držeci se cvrsto svog uvjerenja, nije dozvoljavao neku drugu istinu osim one koju je on poznavao. Žestio se i stvarao zid oko sebe, a zadnja misao uvijek mu je bila ista: Neka mi ništa ne govore, neka misle što hoce.
A sada je on bio jedina osoba na Zemlji, jedino ljudsko bice koje posjetilac iz svemira želi ubiti...
Ponovo je shvatio smisao Danova smijeha. Ovaj je bespomocno raširio ruke:
— Ne mogu ti pomoci, Steve. Vjerovao ili ne, ali vrlo si mi drag. Mislim da te razumijem. Ali oprosti, ovo izgleda poput poetske pravde. Ne znam nijedno drugo bice komu se nešto tako dugo pripremalo.
Matlin se okrene i izide iz sobe. Osjetio je da je Cora žurno pošla za njim.
— Samo trenutak, Steve — rekla je. — Imam nešto za tebe.
Matlin se okrenuo. Bili su sami u predvorju.
— Evo! — rekla je skidajuci s prsta vjencani prsten. — Trebala sam ti ga vratiti prije devetnaest godina, ali sam dopustila da me u tome sprijeci rodenje našeg prvog djeteta. Sada nastavi po svome. Dvadeset godina bio si najsebicniji i najneuravnoteženiji covjek na svijetu, te se nadam da ceš i ovaj problem sam riješiti, onako kako ti najviše odgovara.
Matlin uzme prsten.
— Na mom licu vidiš ljudski rod kakav uistinu jest. Nikada se nisam pretvarao. To je sve.
Gurnuo je prsten u džep.
— Cuvat cu ga i vratit cu ti ga kad predeš preko ovih gluposti. Moji osjecaji prema tebi nikada nisu bili lažni.
Okrenuo se i izašao iz kuce.
Kola su se zaustavila ispred Grayove kuce. U njima je bio John Graham. Izišao je i krenuo prema Matlinovom kamionu.
— Došao sam te vidjeti — kaže mu.
— Zuri mi se! — uzvrati Matlin.
— Imam za tebe tri poruke.
— Govori!
— Vlada ne može dozvoliti da jedan americki gradanin bude ubijen na taj nacin. Stoga ce — nastavto je — izmedu Steva Matlina i bica iz svemira stati oružane snage.
Matlin je neprijateljski buljio u njega.
— Cudovište može duplicirati sve što vidi. Dakle, sve su to samo velike rijeci.
Graham je istim formalnim tonom dodao da su vojne vlasti upoznate sa sposobnošcu svemirskog bica da može duplicirati pušku, zatim kamion i helikopter, što je uostalom vec ucinio.
Matlin se osorno nasmije, ali se taj smijeh sledi na njegovom licu.
Jer generali — rekao je Graham — znaju kako mogu iskoristiti informaciju o dupliciranju.
— Dobro, dobro — otresito ce Matlin. — Koja je druga poruka?
— Privatne naravi — rece Graham.
Koraknuo je naprijed. Zamahnuo je šakom koja je savršeno tocno sjela na Matlinovu celjust. Matlin ledima padne preko auta, sklizne na zemlju i ostane sjediti držeci se za celjust, pogleda uprtog prema Grahamu.
— Svi se slažu da sam to zaslužio. To cu i podnijeti — rece mirno. — Koja je treca poruka?
Graham je, ocekujuci napad, ustuknuo. Ali se u njemu primirilo borbeno raspoloženje. Iznenadeno je kimnuo glavom.
— Steve — rece — zadivljuješ me. Mislim da te cak i poštujem.
Matlin ništa ne odgovori. Ostao je sjedini, s taktovima preko koljena.
Trenutak nakon toga. Graham je nastavio:
— Generali misle da mora postojati još neki razlog zašlo cudovište želi ubiti samo tebe. Možda ti znaš nešto više. Da li si nešto zatajio? —- Graham ga pažljivo proucavao.
Matlin odmahne glavom, ali ga je ovo ipak zanimalo. Polako je ustao, namršten i zamišljen, dok je sa sebe stresao prašinu.
— Pretpostavlja se da je sposobnost dupliciranja zasnovana na percepciji koja je nepoznata ljudskom rodu.
— Hej! — Matlin razrogaci oci. — Misliš na golube pismonoše ili ptice selice, ili na losose koji se vracaju u vode gdje su mrešceni?
— Suština je u tome da posjeduješ izvjesnu sposobnost protupunjenja Zašto te cudovište želi ubiti prije nego što drugima otkriješ to što znaš.
— Oni su poludjeli — Matlin je odmahivao glavom. — Ništa ja ne znam.
Graham ga je još trenutak promatrao. Potom je zadovoljno rekao:
— Bez obzira na to, vojne sile ne mogu prepustiti slucaju cudovište koje je životom zaprijetilo americkom gradaninu. Zato ce na nj baciti atomsku bombu i jednom zauvijek sve okoncati.
Matlin se zbog necega uznemirio.
— Samo trenutak — rekao je zamišljeno. — A što ako duplicira i atomsku bombu? Onda ce imati sve, a mi o njemu i dalje necemo ništa znati.
Graham je bio nestrpljiv.
— Polako, Steve. Bomba ce biti mala, ali dovoljno jaka da uništi taj svemirski brod. Meni osobno je žao što ce tako završiti, ali u ishod ne sumnjam. Kada padne bomba, nece imati što duplicirati — jer više nece postojati.
— Reci im da o svemu još jednom razmisle — rece Matlin.
Graham pogleda na sat.
— Bojim se da je za to vec kasno, Steve. Naime, oni pretpostavljaju da s bicem iz svemira imaš neke telepatske veze. Cinjenica je da bombu bacaju — ovoga trenutka!
Rekavši to, iz daljine se zacuje potmuli tutanj. Obojica su se instink-tivno bacila na zemlju. Kada su nakon nekoliko trenutaka ustali i pogledali prema farmama, preko drveca u daljini, vidjeli su malu i dobro poznatu, opaku gljivu kako se uzdiže na drugoj strani obzora.
— Gotovo je — rece Graham. — Šteta. Ali tko mu je kriv što ti je zaprijetio životom.
— Sto je s drugim brodom? — upita Matlin.
— Kakvim drugim?
Nevoljko su razgovarali, a sada su se zablenuli jedno u drugo. Graham je prvi prekinuo tišinu
— Dodavola! — izusti.
V
U glavnom štabu bili su prilicno tvrdoglavi. Dva dana uporno su odbijali mogucnost da postoji još jedan brod.
Treceg dana radar je otkrio nepoznati objekt na polju H, a s kojeg je krenuo avion s atomskom bombom s ciljem da na otoku uništi svemirski brod.
S kontrolnog tornja zatražena je veza s nepoznatim zracnim objektom koji mu se približavao. Nije bilo odgovora. Netko je pritisnuo alarmno dugme za opasnost od bombardiranja. Zatim se bacio u tunel za ventilaciju i naglavce se survao u sklonište duboko ispod.
Bio je to covjek istancanih refleksa i jedan od osamstotina kojih je preživilo.
Nakon njegovog skoka u sklonište, atomska bomba uništila je polje H.
Istodobno je televizijski helikopter kružio nad otokom nasred Matlinova jezera snimajuci krater nastao nakon eksplozije. Iznenada se iz velike visine i gotovo necujno spustio svemirski brod.
Helikopter je odletio s otoka, snimivši još nekoliko slika.
Tražeci Matlina, Graham je posjetio Coru.
Ona je samo odmahnula glavom.
— Steve je otišao. Rekao je da ne može sjediti skrštenih ruku dok ga progoni to cudovište.
Matlinova je slika objavljena na televiziji.
Cetiri dana nakon toga, Graham je intervjuirao cetvoricu mladica koji su pokušali uhvatiti Matlina i izruciti ga cudovištu.
— Predamo li samo tog jednog covjeka koji je za sve kriv, to znaci da se svi mi možemo vratiti svakodnevnim brigama i vlastitom životu
Sljedeceg dana Graham je razgovarao s dvojicom ljudi koji su tvrdili da su bili svjedoci dvoboja na otvorenoj cesti; Matlin je bio u svom kami-onu, a cudovište u golemom mlažnjaku. Matlin se branio »bazukom« i porazio cudovište.
General Maxwell Day, koji je pratio Grahama, naglas se pitao nije li Matlin covjek koji je opljackao mornaricu i odnio camac za ispaljivanje raketa i pola tone municije.
Graham je telefonirao Cori.
— Provjeravam izvještaj — rekao je. — Da li bi Steve mogao koristiti mornaricku opremu?
Cora je pažljivo odgovorila:
— To oružje pripada americkim gradanima, zar ne?
— Da.
— U tom slucaju smatram da je stvar jasna. Steve je americki gra-danin i kao takav — on je suvlasnik. Platio je to oružje preko poreza ili ga je zaradio u Drugom svjetskom ratu.
Graham prekrije rukom slušalicu:
— Moglo mu je tako nešto pasti na pamet.
Oficir mornarice uzme slušalicu.
— Gospodo Matlin?
— Da?
— Mogu li vam postaviti nekoliko intimnih pitanja o vašem suprugu?
— Izvolite.
— Naime, gospodin Graham cijeni vaše mišljenje te cu biti vrlo oprezan! Da li je vaš suprug inteligentan?
Cora je oklijevala:
— Znam tocno na što ciljate. S jedne strane — Ne! A s druge, on je natprosjecno inteligentan.
— Da li je hrabar?
— Kad ga cujete kako govori, zakljucili biste: Ne! Ali ja mislim da je izuzetno hrabar. No, u svemu je presudna cinjenica da je rijec o njegovoj koži.
— Sto on misli o generalima?
— Da su idioti.
— Je li on pošten covjek?
— To, to ovisi. Kao primjer navodim da je onoga dana nosio pušku s namjerom da u krivolovu ubije srnu.
— Htio sam pitati kakav je kada duguje nekome novac?
— Da ga citiram, on covjeku nece priuštiti zadovoljstvo da mu nešto duguje.
General Day se nasmiješio:
— Gospodo Matlin, da li biste se vratili svome suprugu kada bih mu dodijelio cin narednika?
— A zašto ne kapetana?
— Ako malo bolje razmislite, gospodo Matlin. on bi i s ovim cinom bio vrlo zadovoljan.
— Oh, da. U pravu ste. Bio bi zadovoljan. Da, ja bih mu se vratila. Ali jedno ste zaboravili. On više nije u mornarici.
— Bit ce, gospodo Matlin. Dovidenja. — Spustio je slušalicu.
Sat kasiije, na televiziji, radiju i u novinama objavljeno je da je Matlin ponovno u službi mornarice te da se mora prijaviti najbližoj mornarickoj bazi.
Oko ponoci je u mornaricku bazu u kojoj se prijavio Matlin sletio avion s Grahamom i još nekoliko oficira. Donijeli su mu uniformu. Matlin je bio namršten i neobrijan. Nevoljko ju je obukao. Slijedilo je ispitivanje Zanimalo ih je sve što ce reci, sve što bi mu moglo pasti na pamet.
— To je suludo — protestirao je Matlin. — Ja ne znam ništa odredeno, ništa posebno — osim da je to nešto vani i da me hoce ubiti.
— Mišljenja smo da su vam neke stvari ipak poznate.
— To je samo hrpa...!!!
— Matline, to je naredba!
Mracan i zamišljen. Matlin se pomirio s naredbom Rekao im je sve što je doživio i sve što je razmišljao o cudovištu tokom nekoliko proteklih dana Mnogo toga nije shvacao, to ga je mucilo, dovodilo do ludila Bile su to vizije doma na nekoj drugoj planeti. Na drugoj zvijezdi. Vizije beskonacnih godina putovanja, napuštenog otoka i svemirskog broda na dnu jezera, tamo gdje se duplicira tisuce atomskih bombi.
Prisutni su problijedili Graham je ostao pribran
— Samo nastavi — požurivao ga je
— Tame je samo jedno bice, ali je ono dovelu mnoštvo rezervnih. To bice se može povecati.
Zastao je.
— Dovraga! — promumlja — Ne volim o ovome govoriti! Zašto moram govoriti? To su tek suludi snovi.
Graham baci pogled na mornarickog zapovjednika, potom na Matlina Rece:
— Matline, uvjereni smo da to uopce nisu snovi. Na neki nacin ti si u telepastoj vezi s tim bicem. Probio si njegov mozak, a nas zanima što je u njemu Moramo to saznati i zato nastavi!
Ovo je bio sažetak Matlinovih cudnih snova:
— Nepoznato bice stiglo je solarnim sistemom u dva broda, s tijelima razlicita uzrasta koja su ravnomjerno rasporedena u oba broda. Kad je uništen jedan brod — zajedno s teretom — odmah je bio dupliciran i sada opet postoje dva broda.
Kada je jedno tijelo bilo uništeno, stvoreno je slijedece u liniji, a ono se ubrzano razvijalo. Nakon dva dana izraslo je novo bice. Ono je sacuvalo kompletnu »memoriju« svega što se dogodilo njegovom prethodniku. Ekstra senzorna percepcija automatski je zabilježila život prethodnog sebe.
Po dolasku prvo bice se probudilo u stanju potpunog prihvacanja informacija. Htjelo je biti sposobno duplicirati misli i osjecaje njegove novootkrivene planete.
— Da bude poput njih, da misli kao oni, da govori njihovim jezikom. — Bilo je u bespomocnom trenutku kada je naišlo na Steva Matlina.
Bila je to cijela prica. Bice se poistovjetilo s osobom Steva Matlina.
— Steve, da li ti je jasno da je to stvorenje od tebe preuzelo razarajuce ideje? — upitao je Graham.
Matlin zažmiri.
Sjetivši se onoga što mu je rekla Cora, Graham upita:
— Imaš li prijatelja, Steve? Nekoga poput tebe? Negdje nekoga?
Matlir se nikoga nije mogao sjetiti, osim Core i djece. Njegova osje-canja prema njima bila su cista. Ona se borila da troje starije djece pošalje u grad na školovanje. Gajio je prema njoj iskrene osjecaje, a na neki nacin i prema njima.
— Zbog toga je ona živa — napeto ce Graham. — Zato je cudovište nije ubilo onog dana kada je zapalilo farmu.
— Ali, zašto je zapalilo farmu? — ljutio se Matlin.
— Mrziš to mjesto, zar ne?
Matlin je šutio. Da, stoput je rekao da mrzi tu farmu.
— Sto bismo trebali uciniti s polovicom stanovništva u ovoj zemlji, Steve?
— Mislim da bismo s lica zemlje trebali izbrisati ljudski rod i sve poceti iznova — automatski je odgovorio.
Graham je razmišljao. Potom tiho upita:
— Da li bi u svojoj izjavi nešto izmijenio?
Odjeven u mornarsku uniformu, Matlin se pogleda u ogledalo.
— Kao što vidite, ovdje sam. Nazad ne mogu. Pozvan sam da ucinim ono što je na pameti idiotskim generalima. Dakle, recite što moram uraditi.
Baš u tom trenutku — Stvorenje je prekinulo proces groznicavog dupliciranja atomske bombe... i opet postalo ono što jest.
Prinudna mentalna veza s Matlinom bila je prekinuta.
Dršcuci, Stvorenje je dalo izvještaj putem trenutnog relejnog valnog odašiljaca ciji je prijemnik bio na udaljenosti svjetlosnih godina:
»Ono cega smo se bojali prilikom slijetanja na novu planetu dogodilo se upravo meni. Bio sam krajnje pripremljen za prijem svake nove misli i baš tada moje prvo tijelo uništio je dvonožni stanovnik ovog sistema, jedno bice nevjerojatnih ideja — što nesumnjivo vuce korijen iz ranijeg krivog postupka. Nesposobnost da se odbaci prethodno uvjetovani šok cini se da je jedinstven fenomen ljudi na ovoj planeti.
Shvativši da je on ostao živ, nekoliko puta sam ga pokušao ubiti. Nisam u tome uspio, jer je on bio neocekivano snalažljiv. Sada je stavio na sebe odjecu koja se zove uniforma i to ga je pretvorilo u miroljubivu osobu.
Tako sam se oslobodio. Razumije se, i dalje mogu osjetiti gdje se on nalazi, ali on više ne može primati moje misli, niti ja njegove. Dakle, moram javiti da sam pritješnjen zracnom flotom. Slika stvorena o meni kao o dobrocudnom posjetiocu potpuno je promijenjena zbog onog što se dogo-dilo. Ocigledno protiv njih više necu koristiti oružje; ocigledno je ova ekspedicija tako i zamišljena.«
Odmah je poslana grupa astronauta. Uspješno su sletjeli na Njegov drugi zracni brod izvjestivši da su u njemu cetiri tijela razlicita uzrasta.
Dok su uletjeli brodom u tihu orbitu, na Zemlji je ostao Matlin kojeg su upravo vozili prema obali jezera. Tamo ga je cekao veliki vojni camac. Graham i general Day su ga pratili dvogledom dok se skupim plovilom približavao obali otoka, ne brineci zbog oštecenja.
— Mislim da je razbio camac — rece Graham.
— Dobro.
— Dobro?
— Moja teorija o njemu pala bi u vodu kad bi se utvrdilo da se prema državnoj imovini ponaša na isti nacin kao prema svojoj. Evo još jednog dokaza da je baš takav kao što sam mislio.
Matlin je došao do jame na dnu koje je ležao drugi razoren brod nepoznata posjetioca. Jama je bila puna vode. Držeci se naredbi, Matlin se pocne spuštati. Podigne pušku i opsuje, probijajuci se prema ulazu u letjelicu.
VI
Graham, general Day i major artiljerije pratili su Matlinov put na televizijskom ekranu. Slika je bila kristalno jasna. Kroz savršene teleskop-ske lece Matlin je izgledao poput sicušnog ljudskog bica koje se krece.
— Zašto smo uopce trebali nekoga poslati? — bunio se Graham — Sve smo mogli raznijeti eksplozijom. Kao što ste ranije naglasili, gore imamo dovoljno toga da ga uništimo — pokazao je prema nebu.
General Day je objasnio da mu se Grahamovo prijašnje mišljenje više svidalo. Jer, stranac bi se možda mogao braniti
— Za oprez više nemamo vremena — prekine ga Graham. — Srušili smo za sobom sve mostove
Nije pametno izazivati to bice dok god nema pravog sukoba, objasnio je oficir mornarice.
— Sukob izmedu super-bica — i Matlina!
— Koga smo još mogli poslati? Nekog jadnika? Ne, Matlin je u ovoj igri. Dobro ce se snaci. Kada vidi lice cudovišta, nece se iznenaditi, jer mu nije prvi put.
— A zašto ti nisi išao? Ili ja?
Day je govorio glasom koji u tom trenutku nije išao uz autoritativnu izjavu visokog oficira.
— Kako bih inace bio general? Kada u nešto sumnjam, slušam što ostali misle. Uvijek ima takvih ciji instinkt nadmašuje razum.
Graham se s naporom pokuša pribrati.
— Cuo si Matlinovu istinu. I njegovo mišljenje o ljudskom rodu.
General Day ga iznenadeno pogleda.
— Hoceš reci da ne dijeliš niegovo mišljenje?
— Ne
— Zar ne misliš da su ljudska bica nemoguca?
— Ne. Mislim da su užasna — rece Graham.
— Mladicu, mislim da si pretjerao — mirno zakljuci general — Mi iz mornarice nalazimo razumijevanja za ljudsko ponašanje, što zbunjuje sve vas — isprane mozgove.
Zašutio je.
— S Matlinom su loše postupali u Drugom svjetskom ratu.
— Sto? — oprezno ce Graham
— Pitao si kakve veze ima taj rat. Gospodine Graham, treba shvatiti da je pravi pomorski pješak — kralj. A Matlin je takav. Ali su s njim postupali kao s obicnim redovom. On to nikada nije zaboravio. Dvadeset godina cekao je priznanje. Ja mu ga dajem. Pomorski pješak-kralj gospo-dine Grahame, može voditi rat, zauzeti grad ili pregovarati s tudom vladom. A oni koji moraju postati generali smatraju se podvrstom roda. Svi oni to odlicno znaju. Matlinu se ne može dogoditi da me pita za savjet, mene ili tebe ili americku vladu. Sam ce sagledati situaciiu i donijeti odluku, a ja cu ga pokrivati. Okrenu se majoru i naredio:
— Paljba!
— Paljba! — povikao je Graham.
Day mu strpljivo objasni, kao da govori djetetu, da je u ovom kritic-nom trenutku nužno indoktrinirati ovog izuzetnog pomorskog pješaka i još jednom mu utuviti u glavu golu istinu da generali uvijek sve uprskaju.
— Kratak podsjetnik, gospodine Graham. To je sve.
Prva granata pala mu je s lijeve strane. Poprskala ga je kiša blatnjave vode. Uslijedila je još jedna granata. Eksplodirala je s desne strane. Poludio je od bijesa.
S prestankom paljbe, nestao je i njegov bijes. Od svega je osato samo jedan: odvažni pripadnik pomorske pješadije.
Covjek koji ulazi u nepoznati svemirski brod zna da mu je život u opasnosti, da ne smije vjerovati drugim ljudima i da, konacno, drugi ne brinu o njegovom životu. Protiv takve istine uvijek se borio s gorcinom i gnjevom. Sada više nije sumnjao. Ljudi su takvi. Ako ne mogu drugacije, pucat ce u leda. Kada to shvatiš, možeš prijateljevati s njima, stisnuti im ruku i uživati u društvu — osloboden predrasude da im vjeruješ ili da im sudiš.
Spazivši Stvorenje, Matlin pritisne pušku, ali je iduceg trenutka namjerno spusti. Cijev zvonko udari o metalni pod. Jeka utihne. Sada su se gledali oci u oci. Matlin je cekao.
Iz zvucnika na stropu zacuje se metalni glas:
— Razgovaramo preko kompjutora koji prevodi moje misli na tvoj jezik. I obratno. Zašto su poslali baš tebe — covjeka kojemu sam prijetio da cu ga ubiti?
Glas je nastavio:
— Ali više te ne namjeravam ubiti. Možeš slobodno govoriti.
Matlin otvoreno rece:
— Moramo odluciti što cemo s tobom. Imaš li neki prijedlog?
— Želim zauvijek napustiti ovu planetu. Možeš li to organizirati?
Matlin je bio praktican. Može li to Stvorenje otici bez obzira htjeli to ljudi ili ne?
— Ne.
Matlina iznenadi vlastiti odgovor.
— Ne posjeduješ neko posebno oružje iz... iz zemlje s koje dolaziš?
— Ne — priznalo je Stvorenje.
Matlin se ponovno iznenadi.
— Znaci, možemo s tobom ciniti što god želimo. Ne možeš nas sprijeciti?
— Tocno, osim što...
Matlin je htio znati što je to osim. Pred njim su treptale goleme oci, kolutajuci u crnim ocnim kapcima kakve nikad ranije nije vidio.
— Osim što cete sami sebi naškoditi ako me ubijete.
— Budi jasniji — rece Matlin.
Ne skidajuci pogled, Stvorenje mu objasni.
Matlinov camac bio je pun vode kada je konacno stigao do obale jezera. Cekali su ga Graham i ostali
Matlin im pride i salutira. General Day uzvrati pozdrav i rece:
— Molim izvještaj.
— Rekao sam mu da može ici. Krenut ce na moj signal.
— Što? — Graham je bio zapanjen. Nije vjerovao vlastitim ušima. — Ali zašto?
— Ne brini — rece general Day. — Bit ce upravo tako.
Zacuo se njegov glas preko zvucnika:
— Za nekoliko trenutaka poletjet ce strana letjelica. Propustite je. Ovo je odluka ovlaštene osobe.
Matlin nije potpuno shvatio.
— Je li sve u redu? — upitao je.
Grahamu se ucinilo da Day oklijeva. Graham šapne:
— Barem ceš saznati kako ga je nagovorio?
— Dobro! — Dayova odluka bila je kratka. Matlin podigne pušku i opali u zrak.
— Nikada nisam izgubio kladeci se na pripadnika pomorske pješadije — rece Day. — Siguran sam da necu ni ovog puta.
Brod se dizao s otoka, bezumno i sigurno. Proletio je iznad njihovih glava, postižuci brzinu. Leteci prema nebu, bivao je sve manji. Vidjela se još samo jedna tocka, a onda je i ona išcezla.
U meduvremenu se Stvorenje, s kojim je Matlin razgovarao, spremilo za meduplanetarno putovanje. Sada se odmaralo na jednoj od kutija za spavanje. Uskoro ce biti u stanju obamrlosti...
Potom se dogodilo ono što je monstrum rekao Matlinu — prekrivena stvarnost koja ga je ucinila beskorisnim i nepotrebnim, cak opasnim da bi mogao uništiti sebe i svoj brod.
Na jednoj planeti, poslije puno suncevih godina, Stvorenje su ponovo probudilo.
Comments
Post a Comment