ZAR DA TI SE POPNU NA GLAVU?
Stanovali smo u trećem katu kuće u središtu grada i nikome nismo dopuštali da nam bilo što ostane dužan. Dakako, ni Dörfeltovima iz kuće preko puta. S njima nas je vezalo dugogodišnje prijateljstvo sve do onog dana kad je gospođa Dörfelt još prije nove godine pozajmila naš okvir za tortu i nije ga vratila.
Kad ju je moja majka poslije tri puta uzalud upozoravala da nam ga vrati, popustilo joj jednog dana strpljenje te je na stubištu rekla gospodi Muschg — koja je stanovala u četvrtom katu — da je »gospođa Dörfelt najobičnija šlampavica.«
Netko je zacijelo to ispripovijedao gospodi Dörfelt jer su već sutradan njeni sinovi Klaus i Achim pretukli mog najmlađeg brata Hansa da je sav bio plav.
Upravo sam bio u veži kad je Hans dotrčao plačući. Uto opazih gospodu Dörfelt kako izlazi iz kuće. Potrčah preko ceste, dohvatih njenu torbu s kojom je odlazila u trgovinu i istresoh joj je na glavu. Ona odmah stade izbezumljeno zvati u pomoć kao da sam joj učinila bogznašto. A samo joj je nekoliko komadića razbijenog stakla pritiskalo glavu jer je u torbi nosila prazne boce mlijeka.
Možda bi sve ostalo na tome da nije bilo baš vrijeme ručku — gospodin Dörfelt je kolima upravo dolazio kući.
Hitro pođoh kući. No, moja sestra Elli, koja je također u podne dolazila na ručak, padne u šake gospodina Dörfelta. On je udari u lice i razdere joj suknju. Čuvši njene prestrašene krike moja majka poleti na prozor i, vidjevši što se događa, baci teglu s cvijećem na gospodina Dörfelta.
Otada nas je od Dörfeltovih dijelio nepremostivi ponor neprijateljstva.
Nismo htjeli da se bilo tko od nas više susretne s Dorfeltovima, te je Herbert — moj najstariji brat, koji je učio zanat kod jednog optičara — na kuhinjski prozor postavio dalekozor. Tako je naša majka mogla nadgledati Dörfeltove kad nas nije bilo kod kuće i upozoravati nas na eventualnu opasnost pri povratku.
Čini se, međutim, da su i Dörfeltovi nabavili sličnu napravu jer su jednog dana iz zračne puške zapucali na naše prozore. Neprijateljski dalekozor odmah sam onesposobio preciznim pogotkom iz malokalibarske puške, ali je iste večeri u zrak odletio naš »volkswagen« parkiran u dvorištu.
Naš otac — koji je radio kao šef sale u uglednom »Cafe Imperialu«, dobro zarađivao i učio nas da sa svakim valja imati čiste račune — predloži da o svemu obavijestimo policiju i od nje tražimo pomoć.
No, to nije odgovaralo našoj majci, jer je gospođa Dörfelt po cijeloj ulici razglasila da smo mi — to znači: cijela obitelj — »toliko prljavi da se kupamo najmanje dva puta svakog tjedna te da smo mi krivi za to što se u cijeloj zgradi troši mnogo vode koju plaćaju svi stanari zajedno«. Odlučili smo, dakle, da vlastitim snagama nastavimo borbu bez obzira na njenu žestinu. Zapravo, nismo se više mogli povući jer je cijelo susjedstvo napeto iščekivalo nastavak sukoba.
Slijedećeg jutra ulicu probudi nečiji bolni krik.
Mi smo se, međutim, valjali od smijeha videći da je gospodin Dörfelt — koji je ustajao vrlo rano i prvi izlazio iz zgrade — pao u duboku jamu ispred svoje kuće.
Sav se zapleo u bodljikavu žicu koju smo tamo postavili — jedino mu je lijeva noga stajala nekako po strani; trudio se da je ne miče, jer — bila mu je slomljena.
Uza sve to još je sretno prošao; ukoliko bi opazio jamu i zaobišao je, dočekalo bi ga iznenađenje u garaži. Upaljač plastične bombe bio je, naime, povezan s elektropokretačem njegovih kola. Umjesto Dörfelta u zrak je nekoliko minuta poslije odletio njegov podstanar Paul, koji je htio kolima odjuriti po liječnika.
Znali smo da će to razbjesniti Dörfeltove. Nismo se zbog toga iznenadili kad su već u deset sati po našem pročelju počeli padati meci iz protuavionskog topa. Loše su, međutim, gađali te je tek poneka granata pala blizu naših prozora. To nas je obradovalo jer su tako stjecajem okolnosti ostali stanari automatski prešli na našu stranu. Čak se i gospodin Lehmann, kućevlasnik, pobojao za svoje mališane. Neko vrijeme nije poduzimao ništa, ali kad su dvije granate eksplodirale u njegovoj sobi, postao je i on nervozan te nam je bez pogovora predao ključeve od prizemlja.
Za samo nekoliko minuta skinuli smo pokrivače s atomskog topa. Sve nam je išlo kao po loju — bili smo odlično uvježbani. »Sada će oni preko vidjeti svoje!«, slavodobitno je kliktala moja majka zatvorivši lijevo oko kao pravi nišandžija.
Kad smo cijev uperili ravno u prozor Dörfeltove kuhinje, opazih kako iz jedne prostorije u prizemlju njihove zgrade proviruje jednaki top. No, ništa se više nije dalo učiniti. Elli, moja sestra, nije mogla preboljeti udarce i gubitak suknje, sva crvena u licu izdala je zapovijed: »Pali!«
Uz nezaboravno šištanje atomska granata izleti iz cijevi, ali istog trena začu se šištanje i na suprotnoj strani ulice. Dvije granate sudare se točno na sredini između naše i Dörfeltove zgrade.
Dakako, svi smo mi sada mrtvi, a na mjestu gdje je nekada bio naš grad prostire se golema sivo-smeđa mrlja. No, jedno se mora reći: učinili smo svoje; ne može se svakome dopustiti da nam uradi što se sjeti.
Tko to dopusti, susjedi će mu se popeti na vrh glave.
Comments
Post a Comment