Suradnja pod prisilom - Co-operate – or else! - A. E. Van Vogt

Suradnja pod prisilom

Kad je svemirski brod nestao u oblaku maglene prašine i pare Eristana II, profesor Jamieson potegne svoj pištolj. Osjećao se loše i bio je vrlo umoran. Znao je da su to posljedice dugog putovanja golemim brodom koji je letio gotovo nepojmljivm brzinom. Ipak, svijest o neposrednoj opasnosti prisili ga da napregne svoja čula maksimalno. Naime, dok se sada u svemirskome oklopu lagano ljuljao ovješen metalnom užadi o antigravitacijsku plohu, raširenih je očiju promatrao čudovišnog stvora, što je preko ruba ploče napeto zurio dolje na njega.

Čudovište je imalo tri oka, položena u istoj ravnini. Te jsu oči bile.sive poput uglačana čelika i zurile su u njega netremice, dok je golema glava olovne boje oprezno virkala, i — Jamieson je znao — bila je spremna naglo se povući u zaklon, čim on odluči opaliti iz pištolja. Glava će nestati iza ploče, kao da mu je tog trenutka pročitala u mislima namjeru da zapuca u nju.

— E pa, dobro — reče Jamieson oporim glasom — ovdje smo sada obojica, i udaljeni smo otprilike sto tisuća godina od naših zavičajnih planeta. Zatekli smo se tu u ovoj primitivnoj paklenoj zbrci u kojoj ti, poslije odvojenog života na Carsonovu planetu, ne možeš ni zamisliti svoj budući opstanak, usprkos sposobnosti da čitaš moje misli. Čak ni ovako golemo čudovište poput tebe nema nikakve šanse da ondje dolje preživi — samo!

Golema šapa, dugačkih prstiju s oštrim kandžama ispruži se preko ruba antigravitacijske platforme i snažno udari po jednrm od četiri metalne užadi na kojima je bio pričvršćen Jamieson u svojoj opremi. Začuo se oštar čelični prasak. Uže pukne poput trule niti od samo jednoga jedinog udarca.

Poput munje nestade ona golema šapa s vidika. Preko ruba velike plohe opet je virila samo golema glava, a tri su čeličnosiva oka i nadalje zurila u njega svojim hladnim pogledom. Napokon do Jamiesona dopre i misao, i to hladna i polagana misao:

— Profesore Jamiesone, mi se vrlo dobro razumijemo. Od stotinjak luckastih ljudi na vašem brodu, jedino si ti ostao živ. Prema tome, ti si jedini čovjek koji zna da »čudovišta«, kako nazivate stvorenja s Carsonova planeta, nisu nerazumne zvijeri već inteligentna bića. Mogao sam ostati na svemirskom brodu i stići njime u svoju postojbinu. No, kada si se bacio iz brodske pretkomore, iskoristio sam priliku da istog trenutka skočim na ovu antigravitacijsku platformu. Radije sam to učinio nego da ti pružim i najmanju mogućnost da umakneš opasnosti kakvu predstavlja paklena zbrka tamo dolje. Jedino ne shvaćam u potpunosti zašto nisi utekao dok sam ja na brodu razvaljivao sigurnosna vrata prostorije s kontrolnim uređajima. Na tome je mjestu u tvojim mislima neka nejasna i zamrljana slika, ali...

Jamieson se nasmije nekim kriještavim smijehom koji je i njemu samome zvučao ružno. Međutim, taj je smijeh ipak pratilo pravo zadovoljstvo u njegovim mislima. Bilo je to zlurado zadovoljstvo.

— Ti jadni glupane! — reče on naposljetku. — Vidim da uopće nisi shvatio zašto si pao na platformu. Dok si ti bjesomučno razvaljivao ona vrata, brod je letio iznad najvećeg oceana na ovom planetu. Svi ovi vodeni odsjaji dolje zapravo predstavljaju neizmjernu površinu oceana, a taj vrvi zloćudnim grabežljivcima. A tu negdje ispred nas nalazi se Demonski tjesnac. To je masa vode, široka stotinjak kilometara, koja odvaja ovaj oceanski pakao od kopna što se pruža ondje ostraga. Moj će se brod smrskati na tome kopnu, a to će biti, rekao bih, otprilike dvije tisuće kilometara daleko odavde. Da bismo stigli do kopna, moramo prijeći tih stotinu kilometara, prepunih svakojakih opasnosti i strahota. Dakle, sada znaš što očekujem, i zašto ti je pružena prilika da skočiš na ovu antigravitacijsku plohu. Naime, ja...

Jamiesonu zastade riječ u grlu, i otme mu se krik zaprepaštenja, kada je vidio kako se čudovište munjevito podiglo i golemom šapom ščepalo neku golemu crnu ptičurinu. Slijedećeg trenutka silnom je snagom bacilo ptičurinu s platforme prema svjetlucavoj površini vode.

No, trenutak zatim uslijedio je drugi nasrtaj. Jamieson vidje samo letimice nemilosrdne, izgubljene i staklaste oči ptičurine i snažne, kukaste i poput vila dugačke kandže koje su se krvožedno okomile na čudovište. Prizor je bio zastrašujući. Profesor osjeti da mu se krv ledi od užasa. I tada...

Sraz je bio tako silovit da se zatresla platforma i počela poskakivati poput trijeske na olujnome moru. Jamieson se uslijed toga vrtoglavo ljuljao ovamo-onamo. Huk vjetra koji su uzvitlala golema i snažna krila ptičurine podsjećao je na grmljavinu. On uzdahne i podigne pištolj. Crveni plamen bukne i dopre do jednog krila grdosije. Skoro potpuno oprljeno krilo klone, a ptičurina se slijedećeg trenutka stropošta s platforme uz strahovit udarac čudovišta.

Padajući dolje i sve dalje, unakažena ptičurina postajala je sve manja, dok se nije sasvim izgubila u magli i tamnoj pozadini duboko ispod lebdeće platforme koja se više nije ljuljala onako silovito.

Iznad profesora'Mamiesona čudovište je također uspijevalo uspostaviti ravnotežu. Nezgrapno je lamatalo sa četiri svoja kraka koji su služili i kao ruke i kao noge, dok se s trećim parom krakova čvrsto držalo za metalne šipke platforme. Potom se golemi trup opet izgubi s vidika, a preko ruba virila je samo krupna glava. Jamieson spusti svoj pištolj i reče upola u šali:

— Jesi li vidio, podanice Carsonova planeta, gotovo nas je i ona ptica svladala. A moglo se dogoditi da sam pucajući u nju oprljio plamenom tebe i otvorio tu tvoju trbušinu. Ipak nisam to učinio jer će možda tvoja pamet uvidjeti da moramo zanemariti našu osobnu prepirku, te se boriti udruženim snagama. Tek tada se možemo nadati da ćemo se izbaviti iz ove paklene zbrke i močvara ispod nas.

Odgovor prijenosom misli bio je hladan baš kao i ledenosive oči što su ga promatrale tako netremice.

— Profesore Jamiesone, ono što si »mogao« učiniti uopće me ne zanima. Točno znam što ti možeš doista učiniti. A što se tiče tvoje ljubazne ponude da udružimo snage, ponavljam da sam ovdje kako bih te vidio mrtva, a ne da bih štitio tvoje bijedno tijelo. Ti ćeš, naprotiv, odustati od nagovaranja i ponuda, te ćeš doživjeti svoju sudbinu s ponosom i dostojanstvom znanstvenika.

Jamieson je šutio. Lagani, topli i vlažni vjetrić pirkao mu je u lice, donoseći prve slabe, neugodne zadahe odozdo. Platforma se još nalazila na velikoj visini, ali para što se uzdizala iz dubine i zamagljivala, prianjajući se ljepljivo uza sve do čega je dopirala zamračivala je ovaj iskonski planet i rako je postojao još nepregledniji.

Ali, iznenada, s visina puhne hladniji i jači vjetar, i za nekoliko minuta ukazu se površine obrasle prašumom i one druge, pokrivene morem, koje su počele sve jače svjetlucati pod prodirućim sunčanim zracima.

Fantastičan i nevjerojatan prizor. Dokle god je dopirao pogled prema sjeveru vidjela se divljina i sumaglica od isparavanja, te blistavi ocean. To je bio beskraj i strašna stvarnost planeta Eristana II. A tamo negdje u nepoznatome, negdje u tami s one strane pritajene ali otrovne pare, tamo ova naoko beskrajna divljina poput najcrnje prašume naglo završava u mraku i odurnoj vodurini kakav je onaj ogavni i opasni prijeteći Demonski tjesnac!

— Dakle — progovori Jamieson blagim glasom — ti misliš da ćeš proći kroz to. Cio tvoj dugi život, sva pokoljenja tvojih predaka, ti i cijela tvoja vrsta zavisili ste samo od veličanstvene građe i fizičke snage vaših tijela. I samo tome imate zahvaliti što ste dosad preživjeli. Dok su ljudi u prapočetku bojažljivo živjeli u spiljama, i kad im je otkriće vatre služilo kao svojevrsna i djelomična obrana, te dok su a nuždi proizvodili oružja kakva ranije nikada nisu postojala, izloženi uvijek opasnosti da ih zatekne okrutan završetak golog života, dotle su tijekom milijuna godina tvoji preci bezbrižno krstarili golemim prostorima Carsonova planeta na kojem vlada svako obilje. Tumarali su uokolo bez ikakva straha, nenadmašivi u snazi svog tijela i svog intelekta. Njima nisu bile potrebne spilje kako bi osnovali obitelj i svoj dom, nije im trebala vatra, ni odjeća, ni oružje, ni...

— Vjerojatno ćeš se složiti — prekine ga čudovište hladno — da privikavanje na život u teškim uvjetima i u opasnoj okolini mora biti jedan od ciljeva nadmoćnih bića. Ljudska su bića stvorila ono što nazivaju civilizacijom, ali to je zapravo puko ograđivanje između njih i okoline. Štoviše, to ograđivanje poprimilo je tako velike i neželjene razmjere, da ugrožava opstanak pojedinih vrsta, pa čak i cijelog čovječanstva. Čovjek kao pojedinac sasvim je bezvrijedan stvor, lakomislen i tašt. On je slab, krhak i lako ranjiv, nedosljedan rob, koji vozi svoje sitno tijelo na kotačima, i naposljetku umire bijedno od kakve ogrebotine, ili neke bolesti što neprekidno ugrožavaju njegov neotporni organizam. Na žalost, taj podli slabić koji žudi pohlepno za gospodarenjem, i koji posjeduje niske i ubilačke instinkte, najveća je opasnost za zdrave i razumne vrste ostalih živih bića u svemiru. On mora biti spriječen da okuži svojim postojanjem ostale, neusporedivo bolje od sebe.

Poslije ovoga što je čuo, Jamieson se kratko i osorno nasmije.

— Ali, i ti ćeš se složiti, nadam se, da ima ipak nešto čudesno vrijedno u tome, kako ti kažeš, beznačajnome, ništavnom i bojažljivom otpatku među živim bićima, jer se on bori vrlo uspješno protiv svjh zaostalosti, težeći za svakojakim spoznajama, da bi napokon stigao i do drugih planeta!

— Glupost i besmislica! — Odgovor je bio izrečen s prilično nestrpljenja. — Jer, čovjek i njegove misli puka su nemoć i pokvarenost. Kao dokaz tome spomenut ću, kako si maloprije iznova namjeravao ponuditi mi neka tobožnja obrazloženja, očito sa svrhom da me još jednom pokušaš privoljeti na suradnju, i to na jedan nedopustivo neiskren način. Kao dalji dokaz mojoj tvrdnji reći ću ti da sam pročitao tvoju želju da ja uz pomoć svog intelekta pripremim sve potrebno za naše iskrcavanje na kopno Eristana II. Čak i pod pretpostavkom da te ja neću ni pokušati napasti, tvoj će ništavni život biti smjesta u smrtnoj opasnosti. Naime, tamo dolje ima nemani koje su fizički jače i od mene, ali ti zacijelo računaš na moju veću inteligenciju, kao i na možebitnu sposobnost letenja, a to bi po tvome sudu bilo odlučno za naš spas. No, moraš ipak priznati...

— Ja ne moram ništa priznati! — odsiječe Jamieson. — Naprotiv, ti ćeš ubrzo požaliti što si se drznuo onako govoriti i prišiti ljudskom biću, uz njegove prirođene mane, također i one koje vrijeđaju cio ljudski rod. Ne kanim sada potegnuti svoje oružje, ali...

— Ne zanima me što ti kaniš, ali vidim da namjeravaš ustrajati na svome uzaludnom i lažnome uvjeravanju kako su sada naše sudbine uzajamno povezane. To ti neće poći za rukom i ja sam sada još dublje uvjeren da živ nikada nećeš umaći onoj paklenoj zbrci ispod sebe. Prema tome...

Ona ista golema i strahovito snažna šapa koja je bila prekinula jedno čelično uže, pojavi se opet preko ruba platforme i zamahne brzinom munje.

Preostala užad na kojima je visio Jamieson u svojoj opremi, prekinu se kao da su od pamuka. Udarac je bio toliko snažan da je Jamieson bio odbačen više od tri metra u pravcu udaljenog kopna prije no što mu je tijelo zgrčeno u oklopu počelo u luku padati u onu strašnu dubinu.

Misao, hladna i popraćena okrutnom podrugljivošću stigne do njega:

— Vidim, profesore, da si vrlo oprezan čovjek jer nemaš na leđima samo naprtnjaču s najpotrebnijim priborom, već si ponio i padobran. To će ti možda omogućiti da dospiješ na kopno, ali doskok će ti u velikoj mjeri ipak zavisiti od slučaja. Tvoje će ti razumno razmišljanje bez dvojbe omogućiti da si predočiš okolnosti što slijede. Zbogom i... nesretan put!

Jamieson se sav napregao, viseći na tankim ali čvrstim konopcima padobrana, te je razrogačenih očiju promatrao prizor ispod sebe. Kroz trenutno prozirnu sumaglicu, tamo nešto sjevernije, nazirala se zelenosmeđa površina prašume. Kad bi mogao doprijeti donde.

Stao je vući, trzati i potezati konopce padobrana, i s ledenim je mozganjem promatrao učinak svog nastojanja. Pri tome je matematički procjenjivao kakvi su izgledi da uspije. Padao je polagano s obzirom da je na Eristanu II zrak bio gust, dok je zračni dlak bio više od osam kilograma na 2,4 kvadratna centimetra na morskoj razini.

Morska razina! Osmjehnuo se s gorčinom. Morska je površina približno ondje kamo bi mogao stići u roku od nekoliko minuta. No, vidio je da točno ispod njega ipak nije more. Ima tamo, doduše, nekoliko mrlja koje svjetlucaju kao površina vode, ali ima na sreću još više mrlja s bujadi i stablima. Preostali dio bile su neke čistine, ako nije nešto drugo. Imalo je to nekakvu čudnu sivkastu boju i bilo je upravo gadljiva izgleda poput...

Jamieson se trgne od zaprepaštenja kad je raspoznao ono što je bio ugledao malo prije. Problijedio je kao da nema u njemu ni kapi krvi. Misli mu se skoro zalede kao od neke nepojmljivo strašne slike. U silnoj je panici trzao konopcima, kao da će tako usmjeriti svoj pad u stranu i naći se iznad prašume koja je već tu skoro nadohvat. Oh, prašuma, ta dragocjena prašuma! U njoj možda također ima raznih opasnosti, ali te tek dolaze u budućnosti, bližoj ili daljoj, ali taj pakleni užas što je tu izravno dolje ne dopušta nikakvu budućnost, jer to nije ništa drugo nego strahovita, siva klopka više od devet metara dubokog žitkog mulja.

Iznenada spazi da mu je zelena krošnja drveća uistinu nadohvat. Padobran je bio već jedva kojih sto pedeset metara iznad smrtonosnog grotla. Međutim, prašuma, također smradljiva i strašna prašuma, iz koje se osjeća težak zadah ogavne vegetacije, ali koja je trenutno predstavljala najprivlačnije mjesto, bila je sada isto tako daleko, iako malo prema sjeverozapadu.

Da bi se spustio onamo, trebalo bi padati pod kutom od četrdeset pet stupnjeva. Pažljivo je upravljao s užadi padobrana. Uhvatio je i povjetarac poput jedrilice. Prašuma je bivala sve bliže i bliže.

On se slavodobitno spusti na otočić koji je bio udaljen od kdpna oko pedesetak metara.

Dok je kopno bilo obraslo gustom šumom, na otočiću dugom svega tri i pol metra i širokom otprilike dva i pol metra rasla su samo četiri stabla. Najveće je moglo biti visoko kakvih petnaest metara. Održavalo je svoje nesigurno postojanje na močvarnom, vlažnom i tek donekle sigurnome tlu.

Četiri stabla, pomisli on, čija je ukupna dužina mogla iznositi oko pedeset i pet metara. To će biti sasvim dovoljno. Ali, oduševljenje mu je ubrzo splasnulo. »Bez ikakve dizalice s kojom bi poredao stabla i napravio primitivan most, uzaludno je i pomišljati o prelasku na kopno.

Jamieson sjedne na tlo, svjestan prvi put da u ramenima osjeća tupu bol, da su mu svi mišići silno napeti i da ga obuzima neka prekomjerna vrućina. Mogao je kroz jedva providnu sumaglicu nazreti Sunce. Doimalo se poput kakve bijele kuglice, veličine graška. Da, tako je bilo maleno odavde, s ovog strašnog planeta, čija se atmosfera sastojala od bjeličaste pare i magle.

Sunčeva mrlja kao da je lagano nestajala u daljini. Umjesto toga uvlačila se neka neodređena tama šio mu je prodirala čak i u misli. Postao je iznenada svjestan da je... usnuo.

Profesor naglo otvori oči. Sunce je sada ležalo mnogo niže, i misli mu zastanu od zaprepaštenja i novog otkrića. Ali, idućeg trenutka pribere se toliko, da je mogao mirnije promatrati čudo pred sobom.

To što je ugledao bilo je nalik samo na događaj iz bajke. Ona su se četiri stabla, s poderanim ostacima njegova padobrana, još uzdizala iznad njega. Međutim, dok je spavao, njegova zamisao s tim stablima bila je ostvarena.

Most od stabala, debljih i čvršćih no što bi mogla izrasti na ovako malom otočiću, pružao se do kopna. Tko god je to sagradio, obavio je posao vrlo vješto. Ali, bilo je odmah jasno čije je to djelo. Na drugoj je strani čudovište stajalo na dvjema od svojih šestoro nogu. Naslonilo se na golem trupac jednog stabla i ravnodušno promatralo čovjeka na otočiću. Naposljetku stigoše i misli:

— Ne moraš se ustručavati ni bojati, profesore Jamiesonu. Prihvatio sam tvoje gledište i pripravan sam ti pomoći da stigneš ovamo na kopno.Štoviše, spreman sam i da surađujem s tobom. Ja...

Jamiesonov gromki smijeh neugodno zaori i prekine tu misao.

— Prokleti lažljivče! — uzvrati znanstvenik. — Ti si zapravo utrčao u nešto čemu nisi dorastao, i ne možeš to sam riješiti. Dobro, pristajem i pod tim uvjetom. Naime, dokle smo god uzajamno ovisni i dok se razumijemo, suradnja će biti uspješna. Odsad ću te nazivati imenom Grozni, a držim da ti pristaje s obzirom na tvoj izgled i snagu.

Iz prašume dopuzi golema i ogavna zmijurina. Bila je udaljena oko tri metra od onoga kraka mosta što se nalazio na kopnu, i oko šest metara udesno od Groznoga. Jamieson, koji je oprezno napredovao prema sredini mosta, vidje prvo silovito svijanje visoke, sočne trave. Sledi se na mjestu gdje se zatekao, kad se odatle pojavila ogavna i golema glava, iza koje je slijedilo prvih sedam metara gmaza krupnog i prijetećeg tijela.

Golema se glava, savijajućim pokretima, uputi izravno prema njemu. Kose oči poput svinjskih, ali pakosne i zle, upilje bijesan pogled u njegove zaprepaštene smeđe oči. Profesora obuze užas. Užas, zbog neshvatljive, zlehude sreće koja je dopustila da se nađe u ovako očajnom položaju.

Njegova potpuna nemoć ispred onih sijevajućih očiju graničila je sa samrtnim strahom. On osjeti silnu napetost u svakome mišiću. Krajnjim naporom volje za samoodržanje prisili se da ostane krut i nepomičan, buljeći strogim pogledom u ogavnoga, golemog gmaza. Bilo je to iscrpljujući naporno... ali je koristilo.

Strašna glava, poput zmajeve, prohuji pokraj njega, okrene se u stranu i ugleda Groznoga. Istog trenutka zmijurina zastade. zureći u snažnog protivnika kao opčinjena.

Jamiesonu odlane; dosadašnji strah prijeđe u žestoku srdžbu i on uputi oštru misao Groznome:

— Držim da možeš osjetiti približavanje opasnosti i da čitaš zle namjere ovakvih beštija.

Ova opaska ostade bez odgovora. Divovska se zmijurina lagano uputi prema čistini. Dok se golema, jednoroga glava podizala sve više kao da ima namjeru"okomiti se na dostojna protivnika, dotle se Grozni lagano povlačio. Bilo je očito da se ne namjerava upustiti u ubitačnu i okrutnu borbu s tom zvijeri.

Jamieson uputi Groznome još jednu, ovaj put podrugljivu misao:

— Možda će te zanimati podatak, da sam kao glavni znanstvenik Međuzvjezdane vojne komisije podnio izvještaj da je Eristan II nepodesan za vojne baze naše zračne flote. Dva su tome razloga: prvi je zbog postojanja najprokletijeg bilja mesoždera na tom planetu kojima ona obiluje, a drugi je razlog u postojanju ovih »dragih malih stvorova«, kakav je taj strašni gmaz pred tobom. Tu postoje milijuni jednih i drugih. Svaka od ovih zmijurina uzgoji na stotine mladih za svog života i stoga ih je nemoguće iskorijeniti. One su biseksualne, a postižu duljinu od četrdeset pet metara i težinu od deset tona.

Grozni koji je sada, bio udaljen petnaest metara od zmijurine zastane i, ne gledajući Jamiesona, uputi mu hitru misao.

— Njezina me pojava iznenadila, jer joj mozak nije osobito dobar prijenosnik misli. To je tim opasnije jer se radi o okrutnom ubojici. Ali to sada nije važno. Bitno je da je ona tu i da je opasna. Tebe je ostavila na miru jer si joj presitan, i sada vreba pogodan trenutak da se baci na mene. Koliko je god nabijena silnom tjelesnom snagom, toliko je na sreću i glupa. Ne shvaća naše izmjene misli i stoga djeluje sada podudarno. Očito je da želi ščepati mene, ali to ne znači da nisi i ti u opasnosti. Naprotiv, tebi prijeti veća opasnost. Ja sam ti pripravan pružiti određenu pomoć, ali pod uvjetom da mi više ne nudiš i ne spominješ onu glupost o našoj uzajamnoj zavisnosti. Zasad je samo jedan od nas štićenik i držim da znaš tko je taj.

Jamieson je drugačije mislio i ljutito je uzvratio:

— Nemoj biti tako siguran da ti nisi u opasnosti. Ovaj strašni gmaz izgleda poput golemog snopa mišića. Kretnje su mu kao da je sav od čelične opruge, a da i ne spominjem njegovu silnu brzinu.

— A što misliš o mojoj brzini? U stanju sam pretrčati sto dvadeset metara za samo tri sekunde, mjereno zemaljskim vremenom.

— Možda bi mogao — primijetio profesor zajedljivo — kada bi imao gdje pretrčati tih sto dvadeset metara. Na tvoju žalost, tu ih nemaš. Vidio sam odozgo kako izgleda rub ove prašume prije no što sam se spustio padobranom. Tu je pojas prašume širok otprilike četrdeset pet metara. Potom slijedi zavojita i muljevita obala kao nastavak ovoga mulja. Zavoj skreće natrag ovim smjerom i dovodi te na isto mjesto. Da bi se oslobodio zmijurine morao bi je strelovito napasti i uhvatiti se s njom ukoštac. Međutim, nisam siguran da bi ishod tog obračuna bio povoljan po tebe. Stoga i tvrdim da smo prokleto zavisni jedan od drugoga. Jer ovo nije ni Zemlja ni Carsonov planet. Ovo je Eristan II, a tu smo oboje stranci!

Nastade podulja šutnja, poslije koje Grozni upita:

— Zašto ne bi potegao svoj atomski pištolj kojim bi spalio gmaza?

— Pa da tako izazovem zmijurinu i ostanem bespomoćan? Ona se izlegla u tome ogavnom mulju. Tu one prožive pola svog života. Trebalo bi punih pet minuta da izgori ta snažna glava. Za to vrijeme mogla bi me proždrijeti i probaviti.

Kratki trenuci što su potom prolazila bili su bremeniti zdvojnim beznađem i očajnim kolebanjem. Ali, bilo je malo vremena za premišljanje. Stoga, iako nevoljko, dopre do Jamiesona hitra misao:

— Profesore, pripravan sam na suradnju. I to, smjesta!

Jamieson shvati da Grozni ovaj put iskreno pristaje na zajedničku akciju, znajući da će mu tako pomoći, ali da to neće uvjetovati kakvom protuuslugom. Zapravo, nije ni bilo vremena za kakve nagodbe, te on žurno uzvrati:

— Ovo je uistinu najočitiji slučaj za zajedničko djelovanje. Zmijurina nema na sebi nijednu slabu točku, izuzev ove: naime, ona poput svih zmija prije nasrtaja počne zamahivati glavom, nastojeći tako hipnotizirati žrtvu koja se tada ukoči od straha. Dakle, istog trenutka kad učini prvu kretnju glavom, ja ću joj plamenim mlazom spaliti oči. Tada joj ti skoči za vrat i silovito je stegni. Njezin se mozak nalazi odmah iza onog roga na glavi. Zabodi onamo svoje kandže, a ja ću pripaziti da plamen ne dopre do tebe.

Misli se rasprše poput pljeve kad se strašna glava počela micati. Naglim pokretom Jamieson zgrabi pištolj.

Nije trebalo dugo čekati da zmijurina preda bitku, a ubrzo zatim prestade davati znake života. Ostaci su joj se još dimili, kad je Jamieson umorno sišao s mosta. Zamalo se srušio od iscrpljenosti. Svalio se na tlo i odležao pola sata, kako bi poslije one silne napetosti došao k sebi.

Kad je naposljetku opet stao na noge, Grozni je sjedio desetak metara dalje ispod krošnje prašumskih stabala i promatrao ga.

Djelovao je čudnovato smireno, uglađeno, pa čak i prijazno. Moglo bi se reći čak simpatično u plavom krznu i svojoj golemosti. Jamiesonu je odlanulo, jer je znao da su ove snažne mišice što se naslućuju ispod svilenkastih i mekanih dlaka sada na njegovoj strani.

Gledajući neko vrijeme u njega, profesor odjednom upita:

— Što se dogodilo s antigravitacijskom platformom?

— Napustio sam je otprilike pedeset i šest kilometara sjeverno odavde — uzvrati Grozni.

Jamieson malo razmisli, a potom reče odlučno:

— Morat ćemo doći nekako do nje. Sasvim sam ispraznio na zmijurini svoj atomski pištolj. Potreban mi je metal kako bih ga ponovo napunio, a ta je platforma, koliko znam, jedini metal u ovim prostorima... I još nešto, Grozni — doda profesor. — Tražim tvoju poštenu riječ, da mi nećeš ni pokušati učiniti štogod nažao dok se budemo nalazili u sigurnosti na drugoj strani Demonskog tjesnaca!

— Zar ćeš prihvatiti moju zadanu riječ? — upita Grozni, gledajući ga radoznalo sa svoja tri čeličnosiva oka.

— Hoću.

— Tada dobro. Dajem ti riječ. Jamieson otrese glavom i osmjehne se mračno.

— Oh, ne! Ne ide to samo tako...

— Ali, mislim da si rekao da ćeš prihvatiti moju riječ, nije li tako? — Grozni će osorno.

— Rekao sam, i prihvatit ću je, ali jedino ovako rečeno... — Jamieson je zurio nepopustljivom upornošću u svoga moćnog i smrtnog neprijatelja. — Želim da se zakuneš izlazećim Suncem, zelenom i plodonosnom Zemljom, te s veličanstvenošću besmrtna života. — On zastane i potom odlučno upita: — Dakle?

U očima Groznog bljesne siv plamen, a njegova je misao bila bijesna kad je naposljetku odgovorio:

— Ti si, profesore, čak opasniji nego što sam te u prvi mah ocijenio. Sada mi je jasno da među nama nije moguća ikakva nagodba.

— Ali ipak ćeš mi dati bar ovo ograničeno obećanje koje sam zatražio, zar ne?

Tri siva oka promatrala su ga čudno, a duge, tanke usne razdvoje se kad je Grozni zarežao pokazujući oštre, crne očnjake:

— Neću!

— Mislio sam — Jamieson će strpljivo — da se mogu s tobom nagoditi mirno i na razuman način, no čini se da ti neke stvari još nisu dovoljno jasne.

Nije bio odgovora. Grozni je samo sjedio na mjestu i zurio napeto u njega.

— Još nešto — nastavi Jamieson. — Prestani se pretvarati da možeš pročitati sve moje misli. A nemoj se time ni sam zavaravati. Kladio bih se da možeš uhvatiti samo najjasniji dio mojih misli koje sam već pripremio kao da ću ih izreći.

— Ja se uopće ne pretvaram pred tobom — uzvrati Grozni hladno. — No, držat ću te i nadalje u tami i neizvjesnosti koliko god bude moguće.

— Ta će me neizvjesnost, naravno, mučiti — reče Jamieson — ali ipak ne previše. Međutim, kada mi to dojadi, poduzet ću odgovarajuće mjere. U tome slučaju preostaje da presudu između nas donese ovaj atomski pištolj koji ću suprotstaviti tvojoj snazi. Mogao bih se unaprijed okladiti tko će izaći kao pobjednik — nastavi on i pođe prema Groznome. — A sada krećemo. Najbrži način je taj da ti uzjašem na leđa. Mogao bih se privezati cvim konopcem od padobrana kako bih bio sigurniji. Moj je jedini preduvjet, da mi moraš obećati da ćeš me pustiti da sjašem prije nego što učiniš kakvu neprijateljsku kretnju. Slažeš li se?

Grozni se ustručavao, ali je naposljetku pristao:

— Neka bude zasad kao što tražiš od mene. Jamieson se osmjehne podrugljivo, a potom upita:

— Što te je ponukalo da se predomisliš i odustaneš od namjere da me smjesta ubiješ? Je li možda posrijedi kakav poseban razlog koji nema izravne veze s prijetnjom da bi mogao doći u pitanje život ovako otmjenog stvora poput tebe?

— Penji se na moja pleća! — dopre do profesora režeća misao. — Ne želim slušati nikakve lekcije, niti više ijedan zvuk tvoga kreštavog glasa. Ne plašim se ničega na ovom planetu. Moj pristanak na određenu suradnju s tobom nema ništa zajedničko s bilo kojom od tvojih bijednih podmetaljki; ne bi mi trebalo mnogo pa da se opet predomislim. Upozoravam te!

Jamieson je šutio. Bio je zapanjen i gotovo uplašen. Nije namjeravao izazivati Groznog. Mora ubuduće biti mnogo oprezniji, inače bi ta golema zvijer, veća od osam lavova zajedno i smrtonosnija nego stotinu njih, mogla navaliti prije no što je odlučila to učiniti.

Otprilike sat kasnije, iznenada, iskrsne iz pare i magle dugačak, na ribu nalik svemirski brod koji je patrolirao nebeskim prostorima Eristana II. Letio je uokolo na visini manjoj od trista metara. Doimao se svojim oštro zašiljenim nosom okrutno poput goleme sabljarke.

Strelovita misao Groznoga usiječe se u Jamiesonov mozak:

— Profesore, pokušaš li im poslati signal, ubit ću te smjesta!

Jamieson ne odgovori ništa. Misli su mu bile ukočene i prazne. Dok je promatrao velik, gotovo osamsto metara dugačak brod, taj se primjetno spustio još niže. Kad se izgubio iza ruba prašume, nije bilo dvojbe da namjerava sletjeti.

Tada počnu opet stizati misli Groznoga, ovaj put podmukle i zlurade:

— Beskorisno je pokušavati to sakriti. Jer, sada kad je dokaz ovdje, sjećam se da su tvoji mrtvi suputnici imali u svojoj podsvijesti taj drugi svemirski brod.

Jamieson proguta veliku gvalju što mu se stvorila u grlu. Osjećao se glupo i bolesno. Bio je bijesan zbog nevjerojatno hude sreće što se baš sada morao pojaviti ovaj brod!

Bijedno se prepustio ujednačenom ritmu kojim je trčao Grozni, i trenutno je osjećao samo vonjem ispunjen vjetar i slušao topot tri para šapa koje su jednolično doticale tlo. Oko njega mračna prašuma, povremeno kakav sumnjivi sušanj ili zvuk, a tu i tamo čuo je i pljuskanje nevidljive baruštine. I tu se nakupilo svašta: gorčine, bijesa, straha, neizvjesnosti, a zacijelo i opasnosti dok ovako jaše na plećima strašnog stvora U liku neobične, goleme zvijeri koja ga mrzi i… znade za dolazak drugog broda.

Napokon, Jamieson plane ljutito, kao da njegove oštre riječi mogu poraz pretvoriti u pobjedu:

— Sada svakako znam, da je tvoja sposobnost čitanja misli prokleto površna i nedovršena stvar. Ti nisi našao ništa sumnjivo u tome što si mogao onako lako uništiti moj brod.

— A zašto bih u tome vidio nešto neobično? — upita Grozni nestrpljivo. — Sada se sjećam da je prošlo mnogo vremena kako nisam mogao uhvatiti nijednu misao. Osjetio sam jedino nekakav suvišak energetskog napora, neusporedivo veći nego što inače proizvode strojevi tvog broda. Bit će da je to nastalo kao posljedica povećanja brzine. Tada sam opazio da su vrata kabine bila odškrinuta... i zaboravio sve ostalo.

Profesor Jamieson kimne i namršti se. Bio je zlovoljan i potišten

— Primili smo nekoliko silnih udaraca, što nas nije osobito iznenadilo, naravno, jer je međuzviježđe prepuno meteorita. Bit će, međutim, da je jedan osobito jak udarac izazvao određenu promjenu našeg pravca i odškrinuo vrata kabine. I dok smo mi bili na oprezu očekujući opasnosti izvana, iskoristio si priliku da poubijaš stotinu ljudi, od kojih većinu na spavanju.

Jamieson je jašući bio vrlo oprezan, i morao je paziti na poprečne grane stabala ispod kojih su jurili, kako ga neka ne bi zbacila na tlo. Ta ga je neprekidna napetost iscrpljivala.

Grozni se kretao skokovito, poput gizdava konja u galopu. Ta jurnjava bila je nalik na mahnitu utrku. Omamljen od truckanja, profesor se naprezao održavajući ravnotežu. No odjednom je došao i tome kraj.

Projurivši naposljetku između dva gigantska stabla, golema se životinja nađe na obali velikog, blistavog zaljeva.

Brz poput vihora, Grozni pojuri pješčanim sprudom, a potom ponovo uđe u guštaru prašume. Nikakva misao nije stizala od njega; nije bilo slavodobitnog likovanja ni kakva znaka o značajnoj pobjedi koju je upravo bio izvojevao.

— Učinio sam ovaj pokušaj — reče Jamieson bolećivo — jer znam što namjeravaš. Priznajem da smo dobili utrku u borbi s krstaricom Rullovaca. Ali, ti si glup ako držiš da ti oni priznaju nadmoć. Rullovci su drukčiji no što si mislio. Uostalom, oni dolaze iz druge galaksije. Oni su...

— Profesore! — misao kojom ga je Grozni prekinuo imala je i metalan zvuk i snagu. Ne usuđuj se pokušati da posegneš za pištoljem da bi se ubio. Osjetim li samo jedan krivi pokret, pokazat ću ti kako strelovito, surovo i bolno može čovjek biti razoružan.

— Pa, obećao si — promrmlja Jamieson — da nećeš poduzimati nikakve neprijateljske korake.

— Ja ću to obećanje i održati, ali tek kada mi to bude po volji. Međutim, razumio sam iz tvojih smušenih misli da vjeruješ kako su se ona stvorenja spustila jer su uhvatili signale energije koju oslobađa antigravitacijska platforma.

— To je najobičnije zaključivanje - osorno će Jamieson. — Mora postojati nekakav razuman razlog koji ih je ponukao da se spuste.

— Naravno! — složi se Grozni i doda: — Možda su njihovi instrumenti zabilježili upotrebu atomskog pištolja kada si ubijao zmijurinu. Po tome su zaključili da je netko ovdje na planetu. Bit će najpametnije da požurim k njima prije no što me nehotice ubiju. Nema dvojbe da će me pozdraviti dobrodošlicom kad ugledaju mog zarobljenika. Ti ćeš neozlijeđen biti odriješen i skinut s mojih pleća.. kao što sam ti obećao.

— To je uistinu podlo — uzvrati profesor i ovlaži suhe usne. — Znaš prokleto dobro jer si pročitao iz mojih misli da su Rullovci ljudožderi. Zemlja je jedan od osam planeta u ovoj galaksiji, čiji su stanovnici prava poslastica tim paklenim stvorovima

Grozni ga osine neprijateljskim pogledom i reče hladno:

— Vidio sam ljude na Carsonovom planetu koji su jeli u slast moje srodnike. Zašto ne bi, zauzvrat, jeli ljude i drugi stvorovi?

Jamieson je šutio. Bio je osupnut videći toliku mržnju što je izbijala iz Groznog. Ovaj mu dobaci još jednu misao, tvrdu poput kamena:

— Ti ne možeš ni shvatiti koliko je važno da u idućih pet mjeseci na Zemlju ne dopre ni jedna jedina riječ o mojoj, i inteligenciji mojih srodnika. Nama je to svima od neobične važnosti. I stoga te želim vidjeti mrtvog!

Usprkos svemu, Jamieson ipak nije sasvim izgubio nadu. Bila je to ona luda, besmislena nada čovjeka koji je još bio živ, ne hoteći priznati smrt sve dok mu se njezina siva hladnoća ne uvuče u kosti.

Prasak i lomljava trgnu ga iz razmišljanja. Debele grane visokih stabala lomile su se pred silovitim naletom grdosije koja je ogavno dahtala. Strašna glava golemog gmaza proviri prema njima iznad visoke krošnje.

Jamiesonu se sledi krv kad je na trenutak ugledao ljuskavo, svjetlucavo tijelo; oči, crvene kao plamen, što su zurile u njega... a tada ova užasna prikaza poput noćne more ostade daleko iza njih. Naime, brzinom munje Grozni odjuri odatle, noseći profesora na snažnim plećima.

Nekoliko trenutaka potom, usprkos odurnoj i strašnoj opasnosti, usprkos njegovoj očajnoj odluci da mora uvjeriti i Groznoga kako to ne valja... divljenje prevagne u njemu.

— Za ime svijeta! — usklikne on. — Ne bi bilo čudno kad bi ti mogao umaknuti svim strahotama što se tu pojavljuju. Za svih svojih putovanja svemirom nikada nisam vidio takav savršeni sklad razuma i snažnih mišića.

— Zadrži te svoje pohvale — podrugljivo će Grozni. . Jamieson je to jedva i čuo. Bio je namršten i ozbiljno zabrinut. On uzvrati.

— Postoji dlakav stvor sabljastih zuba, tvoje veličine i brz poput tebe, koji te može ugroziti, ali držim da možeš sve ostale krznaše nadmašiti kako u brzini tako i u snazi. Postoje zatim i zloćudne biljke, posebno one jezovite puzavice. To nije jedino inteligentno bilje u galaksiji, ali je najoštroumnije. Bio bi potreban i moj pištolj kada bi došao u dodir s nekom od tih puzavica. Njima možeš umaknuti ali, naravno, morao bi biti sposoban raspoznati ih od ostalih, bezazlenih u tome okolišu. Postoje znaci po kojima možeš sa sigurnošću ustanoviti njihovu prisutnost, ali — profesor zadrži svoje misli nejasnima koliko je god to mogao, i osmjehne se mračno — prestat ću misliti o tome dok ti nije uspjelo pročitati pojedinosti iz mojih misli. Umjesto toga. upozorit ću te na goleme gmazove, jer te oni mogu ščepati jedino u vodi. Zbog toga je onaj Demonski tjesnac prava smrtna opasnost.

— Pa, ja umijem plivati — ljutito će Grozni. — Za tri sata mogu preplivati osamdeset kilometara, noseći i tebe na plećima.

— Ne budali! — profesorov je glas bio oštar. — Kad si mogao učiniti sve ono... kad si mogao prijeći ocean i tisuće kilometara kroz prašumu, zašto si se onda vratio po mene, znajući, kao što to zacijelo znaš i sada, da ja ne bih nikada mogao sam stići svoj brod? Hajde, reci zašto?

— Ondje kamo ti ideš vlada tama — reče Grozni nestrpljivo — a da bi mogao umrijeti nije ti potrebna nikakva spoznaja. Sve tvoje bojazni dokaz su tvrdnji da će čovjek izazvati neprijateljstvo prema sebi kad god se nađe licem u lice s inteligentnim protivnikom. Eto, zbog toga tvoji srodnici ne smiju doznati da smo mi inteligentna bića. Osim toga, na Carsonovu smo planetu stvorili grube i neugodne okolnosti, kako bi ljudi stekli dojam da su ondje za njih preteški životni uvjeti. Činjenica da si odbio suočiti se s prirodom ovog planeta, Eristana II, i sa njegovim neizmjernim prostorima obraslim prašumom, i da je psihofrikcija na Carsonovom planetu već na 135. stupnju, dokazuje da...

— Je li? — Jamieson je buljio u svjetlucavu glavu što je jednakim pokretima kimala tamo-amo. Potom reče podrugljivo: — Ti si lud. Pa, 135 bi trebalo zapravo značiti... dvadeset pet do trideset milijuna, a krajnji stupanj je 38...

— Točno! — odgovori žustro Grozni. — Trideset milijuna mrtvih.

Ponor se stvori u profesorovim mislima. Crna istina o tome kamo ga vode misli ove strašne nemani bila je tu pred njim.

— To je prokleta laž! — zagrmi on. — Moji izvještaji kažu...

— Trideset milijuna! — ponovi Grozni s okrutnim zadovoljstvom. — Ja točno znam što to znači po vašim pojmovima psihofiikcije: stupanj 135 uspoređen s najvećim stupnjem sigurnosti daje graničnu vrijednost od 38 stupnjeva. Ta se granica dostiže kada je protivnik... priroda. Da su tvoji srodnici otkrili da je uzrok njihovih borbi sa smrću bila neka inteligentna vrsta, otpor bi dostigao čak 184. stupanj... i tada bismo mi izgubili. Nisi ni znao da smo mi temeljito proučili vašu psihologiju.

Blijed i uzrujan, profesor Jamieson odgovori Groznome:

— U roku od idućih pet godina imat ćemo milijardu naših na Carsonovom planetu, a onih nekoliko preostalih tvojih srodnika morat će pobjeći.

— Za samo pet mjeseci — prekine ga Grozni hladno — čovjek će doslovno biti zbrisan s našeg planeta. Rulja će se razbježati, glavom bez obzira, otimajući se za mjesto u vozilima međuzvjezdanog prometa ne pitajući za cijenu. Bit će to paničan bijeg pred nepodnosivim opasnostima. Štoviše, pojavit će se iznenada i Rullovci sa svojim ratnim brodovima kako bi nam pomogli. To će zacijelo biti najstrašnija katastrofa u dugoj, okrutnoj osvajačkoj povijesti čovjeka.

Izvan sebe od bijesa što mora slušati ovako neprijateljske riječi, Jamieson upita ljutito:

— Pretpostavimo da će sve biti kao što kažeš, pretpostavimo, dakle, da će mišice nadjačati strojeve, ali mi reci što ćete uraditi s Rullovcima poslije našeg odlaska?

— O tome ćemo razmisliti tek naknadno!

Jamieson je morao uložiti krajnji napor da se svlada i da uzvrati donekle smireno:

— Ah, vi ogavni glupani! Čovjek je ratovao i tukao Rullovce na Carsonovom planetu skoro dvije godine. A to sve zbog vas koji ste se bili uplitali, te smo morali odgoditi naše akcije u udaljenijim dijelovima svemira. Dangubili smo štiteći vas od najkrvoločnijeg, okrutnog i nerazumnog stvora kakvoga je svijet ikada vidio.

Malo je zastao da smiri svoj bijes, a potom je nastavio:

— Mi nismo mogli nikada otjerati Rullovce s bilo kojeg planeta na koji su se smjestili. Međutim, oni su otjerali nas sa tri točke prije no što smo shvatili strašnu opasnost koja nam prijeti.

On se opet prekine, jer je bio svjestan praznog, tvrdoglavog i prezrivog zida u mislima Groznog.

— Trideset milijuna! — reče on skoro smireno, i doda kao za sebe: — Žene, muškarci i djeca.

Crna i opasna odluka rodi se iznenada u njemu. Munjevitim pokretom potegne svoj atomski pištolj i čvrsto ga pritisne na širok, dlakavi potiljak.

— Sto mu gromova, zakuni se da nećeš upletati Rullovce bez obzira što se dogodilo!

Njegov prst snažno potegne popustljivi otponac; iz cijevi lizne bijeli, plameni trak koji... promaši! Začudo, promaši! Trenuci su prolazili prije no što je njegov mozak dokučio strašnu činjenicu da leti kroz zrak, odbačen nevjerojatno brzim trzajem snažnog tijela.

Jamieson se nađe u grmlju. Gramzivi prsti ljepljive prašume i njezine vitice trgale su mu odjeću, greble ruke i ščepale pištolj. Taj dragocjeni pištolj.

Razderane odjeće, krvav od nebrojenih ogrebotina, okružen ogavnom pohlepom za njegovom krvi, očajno je mislio samo na jedno. Mislio je na najvažniji pribor koji jedini može biti spasonosan. Ogorčenom se ustrajnošću i teškom mukom opet dokopao svog pištolja.

Sada mu se kažiprst našao ponovo na otponcu i on osjeti ipak olakšanje koje mu je bilo toliko potrebno da ne klone duhom. Devet metara dalje pojavi se Grozni, zapravo njegova golema glava. On samo zareži zlokobno i nestane u guštari ogavnoga prašumskog bilja.

Potresen, gotovo bolestan od svega, Jamieson sjedne i razmisli o ovome što se tek zbilo. Mora smireno ocijeniti u kolikoj je mjeri doživio poraz, odnosno, izvojevao možda pobjedu. Naime, u okolnostima koje vladaju na Eristanu II ljudska logika baš nije najpouzdanije mjerilo za donošenje zaključaka. Tu je s.ve mnogo drugačije nego na Zemlji, pa stoga nije ni čudno da pojedina zbivanja prelaze ljudsku sposobnost rasuđivanja. Iako je profesor Jamieson već stekao prilično iskustva na putovanjima kroz svemir, ostalo je i za znanstvenika poput njega još vrlo mnogo nejasnoća.

Posvuda uokolo bila je neobična i radoznala prašuma u kojoj nije bilo stabala. Goleme, ogavne, žute gljive stršale su uvis devet i više metara i uzdizale se prema crvenosmeđezelenoj crti obzorja od isprepletenih smeđih povijuša, zelenih lišajeva i okrugle, nepojmljivo visoke, krute, crvenkaste trave.

Grozni se probijao kroz taj odbojni gustiš, napredujući neodoljivom snagom. Za čovjeka koji se ustručavao trošiti više od djelića opadajuće snage svoga atomskog pištolja, bilo je to strašno bespuće i posljednje mjesto na svijetu koje bi odabrao za borbu protiv bilo koga. Ali, ipak...

Razljutivši se, morat će potegnuti svoj pištolj iznenada na jedini mogući način. Učinit će to munjevito i bez razmišljanja, kako time ne bi Groznome omogućio da pročita njegovu misao. Pa naposljetku, prema toj golemoj zvijeri nije toliko bespomoćan kao da pred sobom ima velik ratni brod krcat odurnim Rullovcima. Rullovci!

Jamieson se trgne na tu pomisao i skoči na noge. Tlo je bilo varavo i nesigurno, ali on je nagonski koračao po otpacima divovskih gljiva, tvrdih kao kamen. U ušima mu je odjeknuo vlastiti glas, kad je oštro viknuo:

— Hej, moramo biti oprezni i smjesta poduzeti nešto! Držim da su instrumenti Rullovaca registrirali da je moj pištolj gotovo ispražnjen. Oni se mogu vrlo brzo pojaviti. Vjeruj mi kada tvrdim da je tvoj plan o pridobivanju Rullovaca za saveznike čista glupost. Naime, sa svih brodova koje smo poslali u njihovu galaksiju primili smo izvještaje, prema kojima je svaki planet koji su posjetili naseljen... Rullovcima. Drugih živih bića tamo uopće nema. Oni su zacijelo uništili ondje sva živa bića, a pogotovo sva inteligentna.

— Čovjek ima tisuću osam stotina sedamdeset i četiri saveznika koji nisu ljudskog porijekla. Priznajem da svi oni imaju svoje civilizacije slične čovjekovoj. Međutim — nastavi profesor — tvoji su srodnici kulturno znatno zaostali za čovjekom. Vi se ne možete zaštititi od strojeva, i stoga mi nećemo napustiti Carsonov planet sve dok važno pitanje zaštite ne bude riješeno na zadovoljavajući način. Imam čvrstu namjeru odvesti te na Zemlju, kako bih ti predočio zamršenost problema s kojima se susreće civilizacija, i kako bih ti dokazao da mi nismo opaki. Uvjeravam te da će čovjek i njegova suvremena civilizacija razriješiti sve vaše probleme na puno zadovoljstvo svojih srodnika. Što kažeš na to?

Njegove su posljednje riječi zvučale čudno u gluhoj popodnevnoj tišini što je vladala trenutno u prašumi Eristana II. Na zapadu se kroz sumaglicu vidjela sitna sunčeva mrlja i profesor naglo shvati svoj položaj:

Čak i ako je umakao opasnosti koju predstavljaju Rullovci, najduže za dva sata pojavit će se iz svojih smrdljivih skrovišta svakovrsne nemani i mesožderi sa svojim strašnim zubima. Ti krvožedni ubojice podmuklo polaze u lov za tamnih noći ovog primitivnog planeta, tražeći žrtve ili ubijajući se međusobno.

Morat će nekako izaći iz ovoga prokletog spleta odurnih gljiva i naći pravo stablo s visokim granama, u čijoj bi krošnji mogao prenoćiti.

Jamieson poče napredovati lagano, hvatajući se oprezno za tanje povijuše. Poslije tridesetak mučnih prijeđenih metara, prašuma se činila neprobojnom i neprolaznom kao i prije, iako su ga od velikog napora već zaboljele ruke i noge. On zaslade i reče:

— Kažem ti da čovjek ne bi nikada bio došao na Carsonov planet onako kako je to učinio, kada bi znao da je naseljen inteligentnim bićima. Jer, postoje strogi zakoni po kojima se vlada, pa ako je potrebno i uz pomoć vojske.

— Prestani s tim zlokobnim i lažljivim prenemaganjem — čuo je iznenada odgovor. — Čovjek posjeduje više od pet tisuća planeta koji su ranije bili napučeni inteligentnim vrstama. Nikakve tvoje pripovijetke sada ne mogu prikriti, ili čak opravdati pet tisuća zlodjela počinjenih u svernirskome prostoru.

Misli se Groznoga naglo prekinu, a potom se opet jave:

— Profesore, upravo sam naišao na neku životinju koja... Ne obazirući se na tu upadicu, Jamieson odgovori smireno:

— Čovjekova su zlodjela toliko crna koliko su njegova druga djela plemenita i zadivljujuća. Ti bi, svakako, morao shvatiti te dvije strane čovjekova značaja...

— Ona životinja — opet će Grozni — plovi sad iznad mene i uporno me promatra, ali nisam u stanju uhvatiti nijedan titraj njezine misli.

— Više od tri tisuće tih vrsta imaju sada vlastite države i vlastitu upravu. Čovjek ne uskraćuje nijednoj vrsti slobodu i samoupravu, ako je ta uistinu dovoljno inteligentna da sama vlada na svom planetu...

— Profesore! — ponovo doleti misao, ovaj put oštra poput noža i vrlo hitna. — Ta životinja ima ogavno, crvoliko tijelo, a leti iako nema krila. Ne posjeduje mozak s kojim mogu uspostaviti vezu.

Vrlo oprezno i mirno, Jamieson se okrene prema gomili grmlja i potegne pištolj. Potom reče blagim glasom:

— Ponašaj se poput zvijeri, zareži ljutito na nju, i munjevito jurni u najgušću šikaru. Tako te neće dohvatiti, ispruži li prema tebi koji od šest crvolikih udova. Ako ti ne uspije dokučiti njene misli, tada će se dodir tom nemani odvijati kao što slijedi: Rullovac čuje titraje zvuka jačine između petsto tisuća i osamsto tisuća titraj a u sekundi. S obzirom na to, ja mogu sada govoriti ovako glasno bez bojazni da će me čuti. To također znači da se misli ove životinje kreću na izvanredno kratkim valovima titraja. Stoga ona zazire i plaši se drugih misaonih titraja. A što je najopasnije, zbog toga je u nje tako silno razvijen nemilosrdan nagon za uništavanje drugih živih stvorova. Nema nikakve dvojbe da je to niža vrsta iz porodice Rullovaca — ustvrdi profesor i nastavi: — Ne vjerujem da namjeravaju zauzeti ovaj planet. To se zacijelo ne bi usudili s obzirom na to da se naša velika baza nalazi na Eristanu I koji je odavde udaljen samo pet tisuća svjetlosnih godina, ali dvadeset pet sati vožnje ratnim brodom. Prema tome, neće te napasti ako nema posebnog razloga za to, odnosno, ako je ne muči kakva osobita sumnja. Reci mi, što radi trenutno? — upita on na kraju.

Nije bilo nikakva odgovora.

Minute su prolazile polako; tišina nije trajala dugo.

Čudna, sumnjiva buka začuje se iznenada u blizini, a potom s nešto veće udaljenosti, čula se lomljava granja pod teškim nogama, ali taj je zvuk bio izmiješan s dahtanjem nekakvih stvorova. Iako zvukovi nisu bili blizu. Jamieson ipak nije mogao ostati miran.

On se sjeti nečega što ga zabrine još više nego nadolazeća noć. Naime, živo se sjetio strašnog prizora koji je jednom vidio... kako. Rullovac proždire čovjeka.

Ponajprije, odjeća je bila zderana s još žive žrtve. Živčani sustav tog jadnika bio je skoro sasvim umrtvljen ubodom velikog žalca, koji Rullovac ima na svome odurnom repu. Potom se golemi, bijeli gmaz bacio na nemoćno tijelo i ostao u takvom položaju, proždirući nesretnika svojom ogavnom gubicom.

Jamieson se i sada zgrozi od sjećanja na to. Iznenada, očajnički i paničan strah prisili ga da se dublje zavuče u šiprag? Tu je bilo mirno i tiho. Nije se osjećao ni dašak vjetra. Malo zatim on ustanovi da se sav oznojio od straha.

Minute su prolazile. Profesor se osmjeli, i pošto pribere misli, stupi u dodir:

— Ako imaš kakvo pitanje, za ime svijeta, ne gubi vrijeme i žurno ga postavi!

Bit će da je iznad njegova gustog skrovišta puhnuo vjetar, jer se počela navlačiti magla, smrdljiva kao da dolazi ovamo od isparavanja zamuljene vode. Postalo je još mračnije, jer je magla zastrla i one uske otvore što su bili preostali u gustišu.

Jamieson se uzvrpolji nestrpljivo. Misli su mu bile napete i čvrste poput pesti spremne na udarac. Tako je mogao proniknuti u svijest opasnih neprijatelja. Odjednom reče iznenada:

— Tvoje sadašnje traženje pomoći uključuje u sebi i priznanje o našoj uzajamnoj zavisnosti. Prema tome ja zahtijevam...

— Vrlo dobro! — Odgovor je bio promakao, i kao da dolazi iz velike udaljenosti. — Priznajem svoju nesposobnost da uspostavim misaonu vezu s ovim gmazom, a time se i odričem plana da se s njim udružim protiv čovjeka.

Ah, pomisli Jamieson, turobno, još donedavno bi takvo priznanje izazvalo u njemu iskreno oduševljenje i radost. Međutim, sada je to primio na znanje s potrebnim oprezom, a donekle čak i sa sumnjom. Iskusio je u međuvremenu da Groznome ne treba uvijek vjerovati.

— Što radiš? Gdje si? — upita profesor.

— Upravo se odužujem što si odlučio da mi pomogneš. Naime, odvodim ovo ružno stvorenje dalje od tebe — odvrati Grozni.

— Da li te još slijedi?

— Da! Valjda me proučava. Imaš li kakav dobar savjet?

Sad je dobra prilika, pomisli Jamieson i odlučno reče:

— Možda imam, ali dat ću ti savjet samo pod uvjetom ako priznaš da smo nas dvojica saveznici, i da će moji i tvoji srodnici riješiti pitanje Carsonova planeta, bude li kasnije zajednički razmotreno. Slažeš li se?

— Ti neprekidno pušeš u isti rog! — zareži Grozni poslije kraćeg kolebanja.

Profesor osjeti kako ga obuzima ozlojeđenost, ali osjeti i napetost, kao posljedicu straha koji je proživljavao proteklih sati i zbog toga ljutito plane:

— Prokleta huljo!. Kad se nađeš u neprilici tada zatražiš suradnju i pomoć. No, čim ja pokažem dobru volju, ti se pokolebaš i uzmičeš. Dakle, obećaj sada da pristaješ na uzajamnu pomoć, ili jednostavno zaboravi da smo se ikada sreli!

Tišina koja je potrajala iza tih riječi bila je bremenita svakojakim osjećajima, a pratile su je crne misli i ogorčenje. Oko Jamiesona magla je postajala rjeđa, ustupajući mjesto sumraku u gustoj prašumi. Konačno, eta i odgovora Groznog:

— Obećavam da ću ti pomoći, kako bi prešao Demonski tjesnac. Naravno, ako ga uspijem i sam prijeći. Evo, začas ću biti uz tebe... samo ne znam hoću li se osloboditi ovoga gmaza.

— Prihvaćam sporazum — uzvrati mu Jamieson i doda: — Ali, ne nadaj se da ćeš se riješiti one napasti nad tobom. Ti su stekli izvjesnu antigravitacijsku sposobnost, dok je ona naša platforma bila jednostavno... nekakav prvorazredan padobran. Mogao bi se srušiti uslijed vlastite težine. — On zastane nekoliko trenutaka, a potom nastavi: — Je li ti naposljetku sve jasno? Ja ću plamenom oprljiti Rullovca koji te slijedi, a potom ćemo odjuriti što te noge nose.

— Dobro. Budi pripravan! — stiže hladan odgovor. — Bit ću kod tebe za koju sekundu.

Nije bilo više vremena za razmišljanje. Grmlje se poče zastrašujuće lomiti. Kroz maglu Jamieson ugleda u munjevitom trenutku Groznoga s njegovih šest udova. Na udaljenosti od oko šest metara profesor vidje tri čeličnosiva oka kako se sjaje u sumraku. Potegao je pištolj i napeto očekivao.

— Ne! Ne pali ni za živu glavu! — upozori ga munjevita misao Groznoga. — Ne pali i ne miči se s mjesta. Iznad mene ih je sada desetak primjeraka i...

Čudnovato i rastrgano, ta se nagla bujica misli završi u zbrci i metežu, a zamijeni je bljesak bijela plamena koji naglo zatreperi i isto tako naglo nestade.

Magla postade odjednom gusta, svijetlosiva masa koja prekrije ono što se moralo zbiti.

I tako sakrije njega.

Jamieson je ležao ukočen i hladan... i čekao. Uzgred se naprezao da dokuči titraje misli, no zaboravio je da može uhvatiti misao Groznoga samo kada ovaj to želi.

Stoga poče sam razmišljati, pribojavajući se da su Rullovci možda izvršili psihički pritisak na Groznoga. Drukčije nije znao protumačiti tako nagli prekid prenošenja misli, a koji je nastao neposredno nakon onog upozorenja koje mu je uputio Grozni. Ali, dosad se takav psihički pritisak uglavnom primjenjivao na životinje i na necivilizirane i primitivne oblike života. Međutim, ni tada se nije nikad koristilo onako blistavo svjetlo kakvo je vidio malo prije.

Profesor se u nedoumici namršti. Da, da. Grozni je usprkos svome razvijenome mozgu ipak u velikoj mjeri samo životinja, i to necivilizirana životinja koja je zacijelo vrlo osjetljiva na hipnozu.

Prema tome, onaj ga bljesak ipak nije usmrtio, jer nije dolazio iz nekog ubojitog oružja. Grozni ipak nije mrtav. Jamieson osjeti veliko olakšanje, kad mu je logičnim razmišljanjem uspjelo doći do takva zaključka.

Međutim, to drugim riječima znači: ako Grozni nije ubijen, on je tada... zarobljen! I što sada?

Olakšanje, koje je profesora obuzelo malo prije, opet nestade poput mjehura od sapunice. Pa, zar se može on sam suprotstaviti teško naoružanoj krstarici ako se ta sada pojavi? A to nipošto nije isključeno.

Prošlo je desetak minuta. Odjednom se iz sve gušćeg sumraka začuje tutnjava poput grmljavine. Bio je to znak da tutnjava dolazi iz snažnih projektora. Kao odgovor odmah se jave drugi pucnji, ali nešto viših zvukova. Potom zagrmi ponovo, no ovaj put s veće udaljenosti. Tresak je bio strahovit, i nije bilo dvojbe da to sada grme teški topovi s boka ratnog broda.

Ratni brod! Teški bojni brod iz baze s Eristana I koji se nalazi u patroli, ili iskušava snagu svojih topova. Rullovci će imati veliku sreću ako su već umakli. A što se njega samog tiče — ništa!

Ništa, osim mrkle noći i njenih strahota! Doduše, sada jedino neće biti opasnosti od Rullovaca, ali to je sve. To nije spas, pa nije čak ni nada u spas. Jer, ta bi dva broda mogla danima manevrirati u ovim svemirskim prostorima, a da ipak ne otkriju prisutnost Rullovaca i njegovih krstarica u neposrednoj blizini tih manevara.

Osim toga, Rullovci su možda otkrili prisutnost neprijatelja već i prije no što je zagrmio prvi plotun. Čini se da je prva salva ispaljena s udaljenosti od stotinjak kilometara.

Problem, koji je postojao između Groznog i čovjeka, a koji se činio tako bliskim i lako rješivim dok su on i ta golema životinja bili sami, izgubio je sada izglede za rješenje.

Nada, koju je profesor gajio dosad, stala se rasplinjavati i nestajati kao da, poput kakvoga živoga bića, iščezava polako ali nezadrživo u gustoj tami prašume.

Otprilike nakon pola sata postalo je tamno kao u rogu, a on nije prevalio više od dvije ili tri stotine koraka. Morat će tapati i spoticati se u mrkloj noći, ako kojim slučajem iznenada ne napipa pod prstima koru kakva stabla.

Stablo!

Goleme su zvijeri tabanale dolje dok se on čvrsto pripio uz spasonosnu granu visokog stabla. Plamene oči sijevale su odozdo. Sedam puta pokušavala su se uzverati do njega strašna čudovišta koja su režala i ogavno slinila u neutaživoj želji da ga ščepaju. Svaki put spasio ga je sve slabiji ali još dovoljno smrtonosan plamen njegova pištolja. Tako su te goleme, ljuskama pokrivene zvijeri završile teškim treskom o tlo i postale plijenom ostalih proždrljivaca.

Prošao je sat mučne napetosti.

Stotinu noći poput ove koje bi proveo u sličnoj opasnosti, boreći se protiv novih, okrutnih neprijatelja i upotrebljavajući pištolj, imalo bi naposljetku kobnu posljedicu. Naime, njegovo bi spasonosno oružje dotle sasvim izgubilo ubojitu snagu.

Strašna je činjenica i to, da je Grozni baš prije svoga nestanka bio pristao napokon da složno surađuju protiv Rullovaca. Pobjeda je bila već tu nadomak, a tada je iznenada ugrabljen.

Nešto strašno poče mljackati i ogavno sliniti u podnožju stabla. Strašne kandže počnu grebati i mrviti koru, a potom se pojave dva užarena oka, udaljena pola metra jedno od drugoga. Te se oči počnu zaprepašćujućom brzinom približavati prema profesoru.

Jamieson dohvati pištolj, pokoleba se, a tada se počne žurno penjati prema gornjim, slabijim granama. Svakog trenutka, kako se uspinjao sve više, obuzimao ga je strašan osjećaj da će se koja grana slomiti i da će pasti među krvožedna čudovišta. Uz to ga je progonila još strasnija bojazan da su mu goleme čeljusti zvijeri već skoro za petama.

Međutim, njegova odluka da štedi ubojitost svog pištolja, dobila je neočekivanog saveznika. Zvijer pred kojom je uzmicao zastala je nešto niže, jer je osjetila da joj pod težinom mogu popucati tanje grane. Ali ispod nje se začuje strahovito rezanje druge zvijeri koja se žurno verala uz stablo.

Borba koju su međusobno zapodjela dva čudovišta činila se beskrajno dugom. Stablo se treslo, ljuljalo, grane su se lomile snažnim praskom, zvijeri su roktale, režale i urlale. I kada se već začuo prodoran, pobjednički urlik jedne od iznemoglih zvijeri, umiješa se divovska životinja poput kakva strašnog dinosaura i okonča krvavu bitku dvaju protivnika koji su pali na tlo. Div je to učinio tako što je jednostavno proždro oba okrvavljena protivnika.

U praskozorje se još moglo čuti režanje čas iz blizine, čas iz udaljenijeg šipražja. Čulo se povremeno i zastrašujuće gunđanje a potom bi slijedio prodoran krik uhvaćene žrtve. Bio je to pakao međusobnog proždiranja, kako bi se utolila neprekidna glad tih čudovišta.

Zora je napokon granula, a profesor Jamieson je bio još živ. No, bio je sasvim iscrpen i čeznuo je za snom. U mislima mu je bila jedina želja za životom, ali jedva je vjerovao da će preživjeti novi dan.

Da bar tamo na svome brodu nije bio onako iznenađen napadom Groznoga, i da je bar imao vremena ponijeti pilule protiv pospanosti, te čahure za punjenje pištolja, pa da je bar... ! On se sada nasmije gorko i neprirodno na jalovo razmišljanje u koje je zapao. Da je bar uz to i koji čamac za spašavanje, sada bi bio u stanju odavde sretno uteći.

Osim toga, u kontrolnoj je kabini bilo i nekoliko stotina tableta što su služile kao hrana. Da, to je bila zaliha dovoljna za nekoliko mjeseci.

Jamieson proguta jednu tabletu od onih nekoliko koje je imao uza se i polako se spusti na zakrvavljeno tlo.

Dan mu se učini jednoličnim u tolikoj mjeri, da je od toga osjetio psihički zamor! Prašuma i more. Promjene je bilo samo u tome, što je morska obala imala nekoliko pješčanih uvalica. Inače, cio je krajolik bio vrlo jednoličan.

Prašuma i more.

Sve ga je mučilo i zamaralo, ali odolijevao je sve do sredine poslijepodneva. Prevalio je dotle, po njegovoj procjeni, oko pet kilometara, a tada je ugledao neko stablo. U svojoj visokoj krošnji bilo je neobično razgranalo. Tu će moći provesti noć, pa i prespavati bez bojazni da će pasti sa stabla. Uostalom, može se za svaki slučaj i vezati.

Pet kilometara na dan. Oko tisuću i devetsto kilometara, koliko još mora prevaliti, idući obalom i ponekad kroz prašumu, uključivši i Demonski tjesnac... tisuću i devetsto kilometara, po pet kilometara na dan.

Četiri stotine dana!

Probudio se opkoljen noćnim zvijerima planeta Eristana II, koje su u podnožju stabla na kojemu je noćio iskaljivale svoj bijes i neutaživu požudu. Probudio se uzbuđen, jer je sanjao kako pliva kroz Demonski tjesnac. Užas! Progonile su ga stotine, tisuće gmazova, koji su neprekidno urlali nešto nerazumljivo o važnosti rješenja problema Gioznoga.

— Što se upliće taj čovjek — optuživali su ga gmazovi — u civilizaciju koja je intelektualno već toliko uznapredovala? Zar je išta loše u tome što ta civilizacija nije podigla još nijednu građevinu, ili što nije izmislila još nikakvo oružje i tome slično?

Jamieson se strese i probudi iz teškog sna. Tada ljutito zaurla u mrklu, okrutnu noć:

— Do vraga i s tim Groznim!

Potom sjedne i pričeka, kako bi se malo smirio i pribrao poslije onako ružna sna.

Četvrti dan osvane tmuran, maglovit, prava kopija prošloga dana. I dana prije toga. I dana prije spomenutog. I onoga pred...

— Prestani nabrajati, glupane! — vikne Jamieson divlje.

Probijao se i tvrdoglavo napredovao prema nečemu što mu se činilo poput čistine, dok se zelenosiva masa puzavica nije odjednom pokrenula, i rastući sve više pošla prema njemu. Istovremeno, smušena i neka kolebljiva misao dođe odnekud izvana.

— Ščepajte ih sve! — reče glas, koji je zvučao hladno i okrutno, a potom doda: — Ščepajte i toga... dvonožnog stvora također! Pustite da izađu puzavice iz tla!

Bila je to neka neobična, strana i nepoznata misao, a posebno po načinu kako je izražena, pa se njegov mozak sasvim razbudio iz učmalosti u koju je bio utonuo. Naglo se razbistrio, napregnuvši svu svoju pažnju.

Pa naravno — pomisli on sada sasvim pribrano — uvijek smo se pitali na koji su način mogle ove biljke-ubojice toliko uznapredovati i dostići ovaj stupanj inteligencije! U tome su dostigle Groznoga i njegove srodnike. One se također sporazumijevaju pomoću prenošenja misli.

Bilo je to silno iznenađenje za profesora. Ono ga je zaokupilo iz znanstvenih razloga. Dosad je prikupio na najtegobniji način dovoljno otkrića o stanovnicima Carsonova planeta, o Groznome i njegovu soju, te o Rullovcima. Sada je, eto, saznao nešto više o biljkama-ubojicama, uhvativši njihove misaone titraje. Izvan svake je sumnje da je Grozni, u nastojanju da uspostavi telepatsku vezu s njima, utro put i olakšao Jamiesonu da uhvati njihove misli. Ali, to bi moglo značiti ujedno da on...

U žaru svog oduševljenja i žustrine koja ga je tako obuzela on prekine nit razmišljanja; njegov se pogled, koji je bio upiljen u zelene puzavice, zadrži i dalje na njima kad vidje da su mu krenule u susret. On ustukne držeći pištolj spreman. Kao da ga biljke zavaravaju svojim sporim napredovanjem, da bi potom iznikle brzo poput munje iz tla zajedno sa svojim snažnim i poput igala šiljastim izdancima.

Sada više nije pokazivao nimalo volje za uzmicanjem. Uostalom, može li se ukloniti, i kamo?

Umjesto toga, on naglo zaobiđe novu traku puzavica i probije se kroz gustiš goleme paprati. Sada je opet mogao potpuno vladati sobom; bio je to sada mozak ratnika, mozak koji je prihvaćao činjenice onakvim kakve su uistinu. Tako mu je uspjelo probiti se do prizora onakvog kakav mu se ukazao.

Nedaleko, mirovao je neki čamac za spašavanje, a malo podalje ležalo je na tlu desetak beskrvno bijelih Rullovaca. Svi su bili nepomični, i nesumnjivo mrtvi. Svaki je bio okružen sivozelenim puzavicama, te se činilo kao da leže u posebno izrađenim posteljama. Traka tih puzavica protezala se do broda dugačkog tridesetak metara i ulazila kroz njegova otvorena vrata. Nije moglo biti nikakve dvojbe o tome, da su se dočepale i svih onih unutra.

Duh beživotnosti što se nadvio nad brod, zajedno s obećanjem o mogućnosti odlaska i konačnog spasa, izazvao je neočekivanu nadu i radost. A one su bile to slađe, jer bi mogle biti i kraj očajanja što ga je pratilo ovih paklenih dana. Ali radost nestade naglo kao što je i došla, kad se u profesorov mozak iznenada usjekla hladna poput leda misao Groznoga:

— Ja sam te očekivao, profesore. Naime, ovaj je brod sada pod moji punim nadzorom, i mogu sam upravljati njime po vlastitoj želji. Dakle, ja te očekujem.

Od potpunog očaja do silne radosti, a sada opet do krajnjeg očaja! I to sve u samo dvije ili tri minute!

Hladan i skoro neutješan, Jamieson potraži svoga smrtnog i ustrajnog neprijatelja. Ali, ništa se nije micalo ni pokretalo u svijetu prašume, nije bilo ni modrog odsjaja, ništa osim ispruženih mrtvaca i broda što se doima kao da na njemu nikada nije bilo ni života ni ikakva pokreta.

Bio je jedino tupo svjestan da se nastavlja misao Groznoga:

— Ove biljke-ubojice zatekao sam ovdje prije četiri dana kad sam se spustio s antigravitacijske platforme. Širile su se čak onamo do otoka, kad su me Rullovci donijeli ponovo natrag na ovaj brod. Već sam se oporavio od posljedica njihovih trikova koje su primjenjivali u nastojanju da me hipnotiziraju. Tako mi je uspjelo čuti ljudski ratni brod i krstaricu Rullovaca koji su bili zapodjeli bitku. Ovi glupani nisu bili svjesni kakvu čine grešku, a rekao bih da su pogriješili stoga što nisu čuli zvukove. Tako su pristali ovamo na močvarno tlo... To se zbilo kad sam uspostavio misaonu vezu s biljem te ga pozvao u pomoć. Dakle, sad imamo sjajan primjer suradnje kakvu si ti tako dugo spominjao s gorljivom iskrenošću. Jedino...

Neobično je sada izgledalo Jamiesonu da je izgubio svaku nadu, unatoč tome što mu je uspjelo ostati dosada živ. Svaka riječ koju je ovaj put Grozni projicirao u profesorov mozak kao golu činjenicu dokazala je još jednom kako taj neograničeno sposobni stvor može sam brinuti o sebi.

Suradnja koju je Grozni uspostavio s ubojitim puzavicama bio je još jedan dokaz više o njegovoj sposobnosti, i time je izbio profesoru iz ruku mogućnost da mu zaprijeti biljkama-ubojicama.

Jamieson je držao pištolj u pripremi, ali kao da mu je bilo već jasno da čovjek ne može nikada sasvim pokoriti Groznoga i pobijediti ga. Stupanj 135 psihofrikcije predviđa prevrat na Carsonovu planetu, praćen dugim, krvavim ali ujedno i jalovim ratom. A to znači da...

U tome ga razmišljanju prekine Grozni, šaljući opet poruku:

— ... to znači da postoji jedna pogreška u tvom razmišljanju, profesore. Imao sam puna četiri dana na raspolaganju da detaljno razmislim o suradnji s tobom. Uvidio sam da je takva suradnja obostrano korisna. Dakle ja moram surađivati s tobom! I ne zaboravi još nešto — nastavi Grozni — biljke-ubojice su inteligentna stvorenja. U dodiru s njima osvjedočio sam se o svim lošim stranama svojih suplemenika na Carsonovom planetu. Mi moramo također usavršiti našu civilizaciju kako bismo mogli i sami proizvoditi strojeve. Tek tada ćemo biti sposobni vladati svojim planetom. Ne smijemo više biti toliko tvrdoglavi i glupi.

Jamieson se namršti i doista se zbuni, jedva se usuđujući pomisliti da za nj postoji ipak malo nade. On stoga uzvrati bijesno:

— Ne pokušavaj me zavarati svojim lukavstvom. Znam, i priznajem da si ostao pobjednikom u našem ovdašnjem sukobu! A poslije svega, sada mi svojevoljno nudiš svoju pomoć za povratak na Carsonov planet kako bih spriječio pobunu koja bi ionako završila pobjedom tvojih suplemenika. Kakve li paklene podvale s tvoje strane!

— Ne nudim ti suradnju i pomoć iz skrivenih namjera — stiže opet lakonski odgovor Groznoga. — Sve što sam činio otkako smo se sukobili na Eristanu II bilo je učinjeno mimo moje volje. Bio sam primoran tako postupati. Ti si bio u pravu kad si držao da ti se moram odužiti za tvoju pomoć. Kad sam se spustio ovamo s platforme, ove su biljke izniknule po cijelome poluotoku i nisu mi dopuštale da se slobodno krećem. Odbijale su uporno da saslušaju razloge mog dolaska.

— Ah, to je vrlo nezahvalno od njih — profesor će na to podrugljivo — kad se uzme u obzir da si im priuštio pravu gozbu s Rullovcima koji su te progonili, i koje su ove biljke tako hrabro potamanile. Kao protivuslugu natjerale su te u škripac i zarobile u brodskoj kabini. Vjerujem da su i biljke čule tvoju podlu laž kada si mi tvrdio da si zagospodario brodom i da si u stanju njime upravljati do Carsonova planeta.

— Da, da, čule smo — javi se iznenada glas čiji su titraji bili mnogo viši. Isti glas doda potiho: — Ćule smo, profesore, i to kako vas je htio lukavstvom pridobiti dok još niste znali da je zarobljen u brodskoj kabini. Profesore, dograbite sada vaš pištolj i poučite tu beštiju koliko je važna... prava suradnja!