Skip to main content

The Rulers - Vladari - A. E. van Vogt


Vladari




Bila je to tipicna vašingtonska zabava. Politicka svjetla manje snage ukrašavala su nekih desetak stolica, dok su tu i tamo za masivnim stolom sjedili ljudi cija važnost i moc nisu bile samo marginalne. Zacela se jedna od neizbježnih diskusija, a vecera je dospjela do onog stupnja dosade kada gotovo svi slušaju s ljubaznom pažnjom.
— Znanost je — govorio je podebeo covjek — nakon rata toliko uznapredovala da se vec može naslutiti i predvidjeti vrijeme kada ce sve što proizvodimo, i što na bilo koji nacin upotrebljavamo, biti ili sasvim artificijelno, natprirodno, ili pak poboljšano u tolikom stupnju da ce postati bolje od prirodnog originala.
Crnokosi covjek s podrugljivim izrazom lica zatrese glavom i rece:
— Ako se to pokaže tocnim, onda ce to samo biti znak da je ljudska vrsta mnogo ljenija no što ja o njoj mislim. Plasticne mase prihvacam bez raspravljanja, ali i s prilicnom osobnom dozom rezerviranosti. Mogu ici cak tako daleko i složiti se s vama da se sve što se izravno ne odnosi na covjekovo tijelo može umjetno napraviti, ali to nije ono najbitnije. Medutim, kada dodete do samog ljudskog tijela — ne, tada se ne slažem s vama. Hrana obogacena vitaminima, na primjer, sadrži samo povecane kolicine vitamina, ali prirodna hrana ne sadrži samo one dobro poznate tvari kao što su vitamini, minerali i ostalo vec bar na neki nacin može biti zamjena za ljudski mozak, i tada cu prihvatiti vaše stajalište.
— No, nismo otišli toliko daleko — odvrati debeljko sa zadovoljstvom u glasu — da bismo mogli reci kako postoji zamjena za covjekov mozak, ali, jeste li, možda, culi za h drogu? To, istina, nije mozak, ili je njezin utjecaj na prirodne impulse ljudskog mozga toliki da bi se cak moglo reci da je ona sposobna stvoriti neku vrst umjetnog, artificijelnog mozga.
U ovom trenutku domacica je pokazala jedan od onih periodicnih znakova života.
— H droga? — oglasi se ona. — Umjetni mozak? Poznajem jednog covjeka koji je bio u prilici da djeluje u slicnim okolnostima. — Ona se okrenu i rece: — Doktore Lathame, da li biste mogli za trenutak prekinuti razgovor s tom vašom savršeno lijepom ženom... nadam se da se ne ljutiš, Margaret?... i doci da pomognete ovom jadnom društvu u razgovoru?
Doktor Latham bio je visok i vitak covjek, s mršavim, osjecajnim licem i hitrim smedim ocima. Nasmije se:
— Bio sam u takvoj situaciji da sam razgovor cuo samo na jedno uho.
— A mene si slušao drugim, je li — naljuti se njegova žena.
— Ti uopce nisi ni naivna ni luda, dakle, nemoj se ni pretvarati da jesi.
— Ah, tako ti je to kad si udana za psihoanaliticara. On se uvijek doima kao da je sposoban citati misli — rece ona i uzdahnu.
Latham blagim ignoriranjem prijede preko ove tvrdnje i poce:
— Pa, mislim da bih mogao ovaj razgovor prilicno jasno ilustrirati jednim slucajem na kojem sam prije nekih godinu dana radio za vladu...
* * *
U jedanaest i trideset Latham je vec bio sasvim siguran da je pronašao ono što je tražio, i upravo stoga je brižljivo pazio da potpuno prikrije svoje sumnje i zakljucke. Zamolio je vodica da se nacas zaustave. Podigao je slušalicu telefona sa stola sobe u kojoj su se upravo zatekli, i telefonirao u hotel u kojem je odsjeo.
Na ekranu se pojavi lice gospodice Segill.
— A, to si ti — rece ona.
Oci joj se raširiše a pogled zasja, dok joj se lice pomaknulo laganim linijama smiješka, a usne joj se nabraše. Tisucu sicušnih promjena i mišica izmijenilo joj je lice: od izraza obicne pažnje u masku sjajnog smiješka, iskrenog i sretnog. Uz to su se pojavili i signali odredenih hormonalnih aktivnosti, primijeti Latham — izgubila je dah od uzbudenja, lagano odvojila usne, nemirno pomicala prste...
Latham ju je promatrao nježno i sa zahvalnošcu. Još na ranom stupnju njihova poznanstva Latham je bio odlucio da se oženi ovom svojom sekretaricom-medicinskom sestrom. Bio je to divan osjecaj, znati da ga iz dana u dan sve više voli.
Prenuo se iz razmišljanja i rekao joj:
— Margaret, naci cemo se za pola sata u onom malom restoranu koji smo vidjeli prošle noci na putu do hotela, znaš na koji mislim, i tamo rucati oko dvanaest i petnaest. Ponesi rokovnik, nece biti baš mnogo toga da se zabilježi, no, nemoj zaboraviti. U redu?
— U redu je, bit cu tamo — odgovori Margaret Segill; a onda brzo rece: — Doktore!
Latham je vec htio prekinuti liniju, a onda opet pogleda na ekran. Izraz lica mlade žene ponovo se bio izmijenio, smiješka gotovo da više i nije bilo. Sada ga je promatrala upornim, pažljivim pogledom, dok su joj se bore izmedu ociju produbile, a linije na celu naborale. Usta su joj se lagano otvorila, a lice joj je izgubilo ponešto od svoje rumene boje, dok joj je pogled postajao nervozniji a mišici lica se stegli. Na licu joj se vidjela zabrinutost za njega, pomiješana s drhtavom znatiželjom za ono što je uspio otkriti.
— Nije bilo ništa važno, Margaret — rece Latham. — Cijela stvar postaje smiješna.
Prekinuo je vezu, a u iducem trenutku je shvatio da ona, zapravo, nije ni postavila pitanje na koje joj je on odgovorio. Latham se u ljutnji ugrize za jezik zbog svoje brzopletosti. Trebao je paziti na takve stvari. Njegova sposobnost citanja ljudskih misli i osjecaja preko detaljnog i trenutnog analiziranja i razumijevanja jezika facijalnih i drugih ekspresija, mogla bi se vrlo lako njegovu vodicu uciniti prilicno cudnom. Sa svim onim što je namjeravao i trebao uciniti, on sebi takvu sumnju nije smio dopustiti.
Za trenutak, namjerno je otklonio tu misao, a zatim rekao vodicu:
— Podimo. Pogledajmo još ovaj dio bolnice ovdje, a onda smo gotovi.
— Da sam na vašem mjestu, ja tamo ne bih pošao — rece covjek tihim glasom.
— Ha? — upita Latham. — Nemojte biti smiješni. Ja moram...
Zastade usred recenice. Nenormalnost vodicevih rijeci pogodi ga sa zakašnjenjem. Neugodni žmarci prostrujaše mu hrptenjacom i on se s povikom okrenu i glupavo zabulji u momka. U istm trenutku shvati da mu je mozak opet proradio prije no što je trebalo.
Bio je to tip dosadna i beživotna govora, na izgled ne odviše inteligentna nula s imenom Godred, Codred, ili tako nekako, kreatura koja bi bezlicnim glasom govorila: »A ovo je odjel na petnaestom katu, gdje držimo pacijente iz Rumunjske«, ili, »Ovo je glavna operaciona sala za austrijsko osoblje«. I sve takve, i slicne stvari, govorio bi, a da se na njemu nisu mogle opaziti ni najmanje vaskularne, mišicne, unutrašnje ili cerebralne promjene i poremecaji.
Sada se smiješio lagano, i na licu na kojem je do maloprije vladala tupost, sada se zapažao sjaj inteligencije, poput svjetla koje zamjenjuje tamu. Tijelo kao da mu je izgubilo težinu i mlitavost, i sada je bio napetih mišica i primjetno viši. Lice mu je imalo autoritativan izraz.
Premjeravao je Lathama pažljivo, sa zajedljivim smiješkom na usnama, a onda rece:
— Tolerirali smo vašu malu istragu, doktore, s mješavinom zabave i ogorcenosti. Sada smo vec umorni od svega toga. Samo nastavite ovim putem kroz izlazna vrata i otidite odavde; izgubite se iz bolnice dok ste još u jednom komadu. I nemojte slucajno otvoriti ta vrata i uci.
Latham je razmišljao; ovdje se nalazi glavni dokaz. Naravno, prijeko je potrebno da pogleda tu sobu. A nakon toga — no, njegov um nije želio izvoditi dalju ekstrapolaciju.
— Jeste li poludjeli? Zar ne shvacate da ja ovdje predstavljam vladu Sjedinjenih Država? — rece glasno.
— Ne otvarajte ta vrata i ne ulazite u tu sobu! — odvrati covjek opasnim glasom.
Vrata su bila kao i sva ostala: kombinacija raznih vrsta tvrda drveta, izvanredno izradena, bez boje i bilo kakva drugog ukrasa. Otvorila su se na pritisak Lathamovih prstiju, sa sasvim normalnih otporom. Blago iza njih sacuvalo je svoju opasnu i opaku formu u trenutku kad ga je pogledao.
Trenutak kasnije vec je trcao putem kojim je i došao. Vodic strelovito pruži ruku da ga zaustavi, ali je Lathamov pokret i reagiranje bilo isuviše brzo.
Tek kada se sjetio koliko su daleko najbliža izlazna vrata, osjetio je snažan nalet straha. Još dok je trcao, polako je gubio nadu da ce uspjeti.
Trka duž mramornih, drvom obloženih hodnika, nalikovala je na san, na jedan od onih ludih snova u kojima imaš osjecaj da te netko progoni. Znao je, ipak, da je najgore što u ovoj situaciji može uciniti jest da stane i da se jednostavno preda.
Izletio je van, na poplocanu prilaznu cestu na cijem se dalekom kraju nazirala najbliža ulica i na uglu je ugledao taksi kako skrece. Napeo je posljednje snage i u trku, dašcuci, dojurio do vozila i uskocio. Desetak minuta kasnije je izašao, pricekao dok se automobil nije izgubio iza ugla, a zatim pozvao drugi taksi. Iz njega je izašao daleko, u donjem dijelu grada, nestajuci u podnevnoj gužvi. Zatim je prošao kroz dvije velike robne kuce i na kraju ušao u elektricna zracna kola nastavljajuci bijeg.
Sada je bio smireniji. Koncentracija i mirnoca razuma, koja je ukljucivala i sjecanje na sve, na svaku rijec razgovora sa svojom sekretaricom o tome gdje ce se naci. Nije rekao ime restorana. Bilo je to nalik na svjesno predavanje smrti, na svjesno umiranje, a zatim na ponovni povratak života, kad je shvatio da je razgovarao sa sekretaricom, a da uopce nije spomenuo ime restorana. Oni nisu znali. Oni nisu mogli znati. U cijelom tom golemom gradu oni nisu bili sposobni da pronadu restoran cije ime je bilo »... znaš na koji mislim!«.
Ali sada ce njih dvoje morati požuriti, morat ce na brzinu rucati, a onda uzeti zracni taksi do Washingtona. Nije bilo vremena da se njime razbacuju. .
— Ne razumijem — rece Margaret Segill, pošto joj je ispricao sve što je doživio. Sto si, zapravo, vidio?
— Dvanaest ljudi i revolver.
Njezine oci podsjecale su na dva velika sivozelena bazena iznenadenosti. Cak je lagano zatresla glavom dok su joj zlatne kovrce poskocile i zasvetiucale na suncevom svjetlu što je prolazilo dijelom staklenog stropa restorana.
— Pojedi svoj rucak — upozori je Latham. — Pokušat cu ti objasniti stvar izmedu vlastitih zalogaja. Znaš za nedavno izglasan zakon koji omogucava vladinim inspekcijama da provjere svaku bolnicu? Vlada je to nazvala mjerom koja ce unaprijediti kvalitetu rada bolnickih službi i samog lijecenja. Kao što i sama znaš, to nije bio pravi razlog izglasavanja zakona.
Sekretarica kimnu bez rijeci glavom, a Latham nastavi mracnim glasom:
— Prava je svrha toga zakona bila da se pronade ovo mjesto. Od mene ništa nisu mogli sakriti, a ocigledno je da to nisu ni namjeravali. Bolnica je prepuna mnogobrojnih ureda i pacijenata koji su sve samo ne bolesni. Naravno, da je rijec o nekoliko ureda iz kojih bogati pacijenti mogu i iz bolnice upravljati svojim poslovima, i da se radi o nekoliko potpuno zdravih pacijenata, stvar uopce ne bi bila toliko važna. Ali, stvar nije takva. Znaš i sama da je nakon rata stanovnicima nekih evropskih zemalja bilo zabranjeno da posjecuju Sjedinjene Države, osim zbog medicinskih razloga, no cak im je i tada kretanje bilo ograniceno. Morali su ici ravno u bolnicu, koja je najprije trebala pristati da ih primi; na kraju, kad su odlazili, morali su na najbliži interkontinentalni aerodrom. Znalo se da se neki posjetioci pokatkad sastaju nakratko s visokim licnostima iz državne administracije, prije no što se vracaju u Evropu. No, sve je to tolerirano do trenutka kad se ozbiljno posumnjalo da bar jedna od nekoliko stotina bolnica, što održavaju ovakve veze sa starim svijetom, predstavlja prethodnicu neceg neizmjerno veceg i opasnijeg. Tu bolnicu, koja je apsolutno pretrpana administrativnim uredima i gotovo potpuno zdravim pacijentima, sada sam upravo otkrio.
— Ali što si, zapravo, vidio u trenutku kad si ušao u sobu?
Latham je mracnim pogledom promotrio sekretaricu:
— Vidio sam, dvanaestoricu od trinaest vladara koji upravljaju svijetom. Trinaesti njihov clan je Codred, covjek koji me je vodio po bolnici. Vjerujem da su željeli razgovarati sa mnom i vidjeti koliko o svemu tome znam, a zatim me jednostavno ubiti. Cini mi se da uopce nisu ni pomislili da bih mogao pokušati pobjeci, i izgleda mi da mi je to upravo zato i uspjelo. Kao prvo, uspio sam umaci stoga jer su moj um i mozak sposobni uhvatiti i shvatiti sliku u desetinki onog vremena koje je za to potrebno prosjecnim ljudima. Prije nego što su imali dovoljno vremena da razmisle i djeluju, prije no što su mogli upotrijebiti taj revolver koji je virio iz ploce s instrumentima vrlo futuristickog izgleda, zapravo, prije nego što su me uopce opazili, zapamtio sam vizualno sliku cijelog prizora i umaknuo. Mogli su mi presjeci put i zaustaviti me na izlaznim vratima, ali...
Latham zastade usred recenice, mršteci se, a zatim zatrese glavom skupivši oci. Sada, kada je imao dovoljno vremena da o svemu razmisli na miru, cinilo mu se sasvim nevjerojatnim da uopce nisu krenuli za njim i da ga nisu ulovili. Mora da su bili prokleto sigurni u sebe, a i sada su, cini se. Žurnim nesigurnim pogledom osvrnu se po kafeu koji se sve brže punio ljudima, i iznenada ugleda...
— Gledaj! — prošaputa žurno. — Pogledaj na tele-ekran.
Trenutak ranije, na programu je bio nekakav balet, svirala je glazba a plesaci su pravili graciozne pokrete, a onda, iznenada, muzika nestade, a i plesaci nestadoše u mraku. Iznenada se na velikom zidnom teleekranu pojaviše dva uvecana lica, njegovo i lice Margaret Segill.
Glas s ekrana vibrirajucim je tonom javljao:
»Molimo vas da pazite na ovog muškarca i ženu i javite cim ih vidite. Vjeruje se da se upravo u ovom trenutku nalaze u restoranu na rucku. Njihova su imena doktor Alexander Latham i njegova tajnica Margaret Segill, iz Washingtona. Oni su vrlo opasni. Policija je ovlaštena da bez upozorenja puca u njih cim ih opazi. To je sve.«
Ponovo se zacuje glazba a likovi plesaca nastaviše svoju ludu vrtnju.
Taj ih je trenutak spasila Lathamova nevjerojatna moc gotovo trenutnog zapažanja. U trenutku kada su drugi ljudi tek postajali svjesni ekrana i onoga što je govorio spiker, on je vec sve shvatio i tihim glasom brzo govorio sekretarici:
— Brzo, prekrij ubrusom... lice... sakrij se njime. Zatim se hitro sagnuo, ne cekajuci da vidi da li je postupila onako kako joj je rekao, i poceo pipkati vezice na cipelama. Gledao je prema dolje u trenutku kada je glas izrekao svoju zapanjujucu recenicu smrti. Nakon svega trenutak ili dva razmišljanja cijela mu se stvar ucinila potpuno apsurdnom i nemogucom. Njihova imena, slike, bez ikakva spomena zlocina zbog kojeg ih love. Sve je to ukazivalo na prešutni pristanak i odobrenje policije, što ga je uvjerilo da je nemalo potcijenio opasnost u kojoj se nalaze.
U grcu mentalne agonije pomisli: oni u Washingtonu nisu mu sve rekli. Bila je strašna ta iznenadna spoznaja da su ga smatrali potpuno bezvrednim, necim nalik na metak ispaljen u maglovitoj noci, s nadom da ce pogoditi jedva vidljivu metu.
Još je prtljao oko vezica kada se Margaret Segill nagnu prema njemu i rece tihim šapatom:
— Mislim da nitko ne sumnja u nas. Ali što cemo sada? Lantham je vec bio odlucio što ce.
— Telefonske govornice na suprotnoj strani ulice — odgovori joj tihim glasom. — Rekli su mi da im ne telefoniram izravno u Washington, ali u sadašnjim uvjetima... — Zatim brzo nastavi: — Ja cu poci prvi; ti ceš za mnom, u govornicu pored moje.
Uspravio se, ustao, i, brišuci se ubrusom, pošao prema najbližoj govornici, udaljenoj nekih desetak metara. U posljednjem trenutku, dok je vec otvarao vrata, zastane i priceka svoju tajnicu.
Ona mu pride nekoliko trenutaka kasnije i upita:
— A što dalje?
— Bit ce najbolje da sada isplaniramo što cemo dalje. Cim završim razgovor, moramo se što prije udaljiti odavde. Slušaj pažljivo, ne izgleda mi vjerojatno da policija prisluškuje, ali upao sam u situaciju u kojoj nikome ne vjerujem.
— Mislim da bismo trebali poci ravno na policiju i rašcistiti sve ovo — odgovori ona. Lice joj je bilo vrlo blijedo ali je zvucala hrabro: — Napokon, možemo dokazati tko smo i tko nas je poslao ovamo.
— To je — odvrati Latham s hladnim zadovoljstvom u glasu — upravo ono što oni i ocekuju da cemo uciniti. Ne smijemo to riskirati. Telefonirat cu u Washington i zatražiti eskadrilu naoružanih letjelica da prate zracni taksi u kojem cemo se sakriti. Opazio sam oznaku jedne taksi-firme dok sam dolazio ovamo.
Sekretarica odvrati slabim glasom:
— Pretvarat cu se da tražim broj.
Dobra djevojka, mislio je Latham. Dobro se držala. Cinilo mu se cak da bolje podnosi situaciju no što bi je on podnosio da se našao na njezinu mjestu.
Ušao je u telefonsku govornicu i okenuo glavne brojeve koji ce ga povezati s vašingtonskim podrucjem. Maleni se ekran osvijetli i Latham brzim pokretima okrenu broj glavnog ureda CISA-e.
Ekran zasvjetluca i zatreperi, kao da teško stvara sliku, a zatim se ugasi. Latham ostade iznenaden buljeci u nj, ali trenutak kasnije odagna strah koji ga je obuzeo. Policija, možda; jedan se covjek uvijek može držati pod paskom, ali ne i cio, potpuno automatiziran telefonski sistem grada od nekoliko milijuna ljudi. Zatresao je glavom, oneraspoložen fantasticnom sumnjom, a zatim ponovo okrenu glavna dva broja. Ovaj put ekran se osvijetli i ostade osvijetljen. Istog trenutka na njemu se pojavi slika covjekove glave i lica.
— Hitno! — žurno izgovori Latham. — Zabilježite ovo i...
Stade usred recenice i mracnim se pogledom zagleda u zajedljiv smiješak Codreda, covjeka koji mu je u bolnici bio vodic.
Covjek rece podrugljivim glasom:
— Da, da, doktore, samo vi nastavite svoj izvještaj. — Zastane, a zatim nastavi ubrzano: — Ali, molim vas da ne smetnete s uma, kada budete napustili govornicu, da smo odlucili da vas pustimo da se u našoj mreži koprcate satima. Vjerujem da vam je to i samom postalo jasno još u trenutku kada ste poceli trcati hodnikom. Vaš ce um mnogo bolje reagirati, u skladu s onim što mi od njega ocekujemo, u onom trenutku kada postane sasvim svjestan vaše potpune nemoci, nemoci koju cemo mi...
Iako je po prirodi pricao polagano, ipak je cijeli ovaj govor trajao malo predugo. Prica kako bi dobio na vremenu, pomisli Latham. Mora da traže o kojem se telefonu radi još od onog trenutka kad je prvi put okrenuo vašingtonski broj. Stojeci tamo, u govornici, u trenu stvorivši sliku velicine svega ovoga što se dogodilo do tog trenutka, Latham prvi put osjeti nalet strašnog, nemocnog straha.
Dršcucim rukama prekinuo je vezu i natraške izišao iz govornice. Trenutak kasnije, hrabrost mu se polako vratila i prisilio se na smiješak u trenutku kada je sekretarica ponovo stala pred njega. No cini se da pokušaj podizanja morala nije uspio baš najbolje.
Oci joj se raširiše i ona ga upita, kao da više potvrduje svoje sumnje no što stvarno postavlja pitanje:
— Nisi dobio vezu?
Latham nije imao volje objašnjavati joj situaciju, i, umjesto pravog odgovora, rece:
— Ne mogu sada objašnjavati. Moramo uzeti zracni taksi.
Ponovo pomisli na svoj revolver, ovaj put s ocitim zaprepaštenjem. Kako je mogao nestati iz njegove spavace sobe? Nitko nije mogao biti ni blizu njegovu jedinom oružju. A nocni lopovi nikako nisu mogli uci u njegovu sobu. Da ih je i bilo, toga bi postali svjesni tek na putu u zatvor. Nije li se, možda, desilo da je on jednostavno samo zamislio da ga je spremio i ponio sa sobom?
Cim su krenuli, odmah se osjetio bolje. Cinilo mu se da vrijeme stravicno sporo prolazi dok su premošcivali tu provaliju dugu dva bloka zgrada, koliko je bilo do najbliže stanice zracnog taksija. No vec sama gomila koja ih je okruživala pružala im je ugodan osjecaj neidentificiranosti. i utopi jenosti u mnoštvu.
Stanica je izgledala kao i sve druge. Bila je to ne odviše duga pista što se protezala iznad nekoliko obližnjih krovova poslovnih zgrada, sagradena od uobicajene plasticne mase, djelomicno prozirna a djelomicno svijetla, dijelom bijela poput snijega.
U niskoj garaži nalazilo se desetak zracnih taksija. Latham odabra jedan Packardov model, kojim je i ranije dosta cesto letio i znao upravljati. Vozac je citao nekakav casopis, no cim se približiše, on ga odloži na stranu.
Izraz covjekova lica neznatno se promijenio kada ih je ugledao, a žila kucavica na vratu vidljivo mu iskoci. Cinilo se kao da su mu oci postale nešto sjajnije.
Nasmiješi se i ugodnim glasom upita:
— Kamo cemo, društvo?
— Centar grada — odgovori Latham.
Odgovorio mu je automatskim glasom. Odlucio je sto ce reci još u trenutku kad je izlazio iz telefonske govornice, kada mu je vec bilo postalo potpuno jasno da svatko tko bude tražio Washington, bilo preko telefona, bilo da tamo krene zracnim taksijem, nece proci odviše sjajno. Zapravo, sada, kada se vozac ponio upravo onako kako je Latham ocekivao, samo odredište koje mu je rekao uopce nije bilo važno.
Njegov je plan sam po sebi bio vrlo jednostavan. Vozac bi trebao otvoriti vrata i pustiti ih unutra, a zatim obici letjelicu i na druga vrata uci i sjesti na pilotsko sjedalo. Samo, Latham je razmišljao, stvari nece teci tocno tako, zato što ce on, cim udu, zakljucati vrata, posegnuti za upravljackim uredajima, podici taksi i pobjeci. On, Latham...
Misli mu se uskolebaše. Stvari doista nisu tekle onako kako je trebalo, ali na Lathamovu nesrecu. Vozac je otvorio vrata, smjestio se, a zatim im se sa sjedala nacerio govoreci:
— Udite, društvo.
U tom se trenutku cijela situacija, i sve ovo što im se do tog trenutka desilo, ucinilo potpuno suludim i poremecenim. Još trenutak ranije, to što su prepoznati, ovaj momak, sve implikacije takve situacije, sve je to bilo nešto što je na jedan mudar i inteligentan nacin trebalo nadjacati i pobijediti. Ali sada je vozac držao situaciju u svojim rukama, a to je bilo više nego zapanjujuce. Na prvi pogled momak je izgledao sasvim normalno; miran, normalan, povelik, spor, nezgrapan tip od svojih sto i dvadeset kilograma.
Najzagonetnije i najnevjerojatnije od svega bilo je to da se ovako vladao, a izabrali su ga sasvim slucajno; jedan od desetak vozaca u jednoj od stotinjak stanica zracnog taksija.
S naporom, Latham primiri uzburkane misli. Sve je ovo bilo stvarno. Stvarno i smrtonosno i stravicno i nepogrešivo. Unutrašnji refleksi koji su se iskazivali u svakom vozacevu pokretu .njegovu izrazu lica, nisu se mogli shvatiti pogrešno. On je bio jedan od njihovih. Ne obican, na brzinu unovacen regrut, vec jedan od clanova bande.
Dok je ulazio u letjelicu, Latham pokuša predociti samom sebi cijelu tu fantasticnu situaciju: sva policija, svi vozaci taksija, televizijske i radio-kompanije, cio telefonski sistem — što je ono Codred rekao: »... da se u našoj mreži koprcate satima.«
Zracni taksi uzleti. Latham je sjedio ukoceno, gledajuci kako se letjelica u spirali podiže sve više i više. Iznenada, podigoše se na visinu avenije i naglo ubrzaše. Za trenutak se zacu ubrzano glasno pulsiranje raketnih motora, kao da su prigušnice djelomicno otvorene, a zatim se zatvoriše, i u zraku ostadoše samo blagi zujeci zvuk predenja motora.
Latham baci pogled na prednje ekrane. U daljini, ravno pred njima, nejasno se nazirala visoka zgrada Internacionalne bolnice. Trebat ce im pet minuta do tamo, procijenio je, pri gradskoj brzini taksija.
Pet minuta; Latham se trgnu s iznenadnom sviješcu što je, zapravo, ucinio. Ušao je u ovaj zracni taksi znajuci da je vozac jedan od njih. Naravno, mogao ga je fizicki napasti. Samo, vozac je izgledao suviše velik, bio je suviše velik, suviše budan i ocigledno u dobroj kondiciji.
Ti doktori psihoanaliticari, pomisli Latham u agoniji. Zašto nikada nije bio ni na kakvu tecaju?
S automatskom voljom da pronade nekakav pogodan instrument, Latham gurnu ruku u pretinac pored sjedala. Bio je prazan, kao i svi ostali. Brzi pogled na ekrane pokazao mu je...
Još samo tri minute!
Dok su sekunde hitro promicale, Latham se poce hrabriti. Ništa nije moglo pomoci osim napada. Vec je vidio sebe, izubijana pesnicama, glave smrskane o upravljacku plocu vozacevim rukama s mišicima nalik na šunke, crnih ociju. Imao je prilike vidjeti kako izgledaju žrtve u raznim sukobima i tucnjavama; pomisli kako je u njegovu korist to što nije dopustio sjecanjima da uspore njegovu sve jacu volju za ocajnickom akcijom.
Kada bi samo imao neki instrument u ruci, nešto teže od vlastite šake. Pogled mu pade na torbicu koju je sekretarica cvrsto držala u ruci.
— Sto je unutra? — prošapta Latham glasom punim nade. — Ima li nešto teško, nešto cvrsto?
Obuze ga divlji osjecaj da je njegov sotto voce isuviše glasan i da ga je vozac zacijelo cuo, ali jedan pogled na retrovizor i dio vozaceva lica što se na njemu mogao vidjeti, a koje je bilo sasvim mirno, uvjeri ga u suprotno. Bio je to zaista miran izraz lica, malo napet, doduše, ali neuznemiren maloprijašnjim Lathamovim rijecima. Bilo je nemoguce prepustiti se razmišljanju o znacenju nepogrešivo poštenog izraza na vozacevu licu.
Sekretarica rece:
— U torbici nema nicega, samo moj rokovnik i neke sitnice. U cemu je stvar? Da li nešto, možda, nije u redu? Namjeravala sam te pitati u vezi s telefonom...
Ona, uopce, nije sumnjala. Zapravo samo je covjek s treningom i iskustvom mogao znati istinu. Latham je prekide usred recenice i uze joj torbicu iz ruku. Unutra je bio samo rokovnik, dva novcica, ogledalo, cijela mala vojska metalnih posudica za puder, ruž za usne i ostali toaletni pribor. Taj je metal bio nekakva slitina magnezija ili tako necega, stvar prilicno poznata u kozmetici, no to u ovom trenutku nije bilo bitno. Nijedna stvar u torbici nije bila teža od dvadesetak grama, a sav sadržaj, zajedno s teškom drvenom ruckom i stotinjak pojedinacnih stvari, nije mnogo teži od dva kilograma.
Misao mu zastade. Dva kilograma? Ugleda i osjeti kako letjelica tone u dubinu. Pod njima je lelujao veliki sjajni krov — nije više bilo vremena da se razmišlja o anestetskoj vrijednosti dva kilograma drangujija. Šcepa torbicu s obje ruke, skoci naprijed, i udari. I udari ponovo i ponovo, i još jednom. I opet i opet i opet. Negdje duboko u njegovu mozgu pojavi se zapanjujuca spoznaja da ga je strah ucinio bezobzirnim.
Vozaceva glava pade na grudi, a zatim se citav presavi u stranu. Latham je nekoliko trenutaka tupo zurio dolje, u nepokretno tijelo, a zatim, bez rijeci, pruži torbicu sekretarici. Pogledavši samo na trenutak na njezino zapanjeno lice, dade se na posao da odvuce vozacevo mlitavo tijelo u stražnji dio letjelice. Nije mu polazilo za rukom pomaknuti onesviještena vozaca i osjecao se strahovito umorno, bez snage u mišicima. Pomaknuo ga je nekoliko desetaka centimetara, no dalje nije mogao.
Na ekranu Latham ugleda sjajan krov bolnice kako polako ostaje za njima. Ispruži se ponad vozaca i naglo pogurnu naprijed rucicu akceleratora. Letjelica naglo ubrza, no iznenadni potisak odbaci ga unatrag. Iscrpljen, Latham se sruši na sjedalo pored sekretarice. Nekoliko trenutaka tupo je sjedio, a onda mu se um ponovo razbistri. Sigurni! Potrebno je samo da se oslobode vozaca, a zatim da pojure prema istoku punom brzinom.
— Osvješcuje se! — prošapta sekretarica.
— Daj mi torbicu! — odvrati Latham. — I pomozi mi da ga prenesem.
Minutu kasnije debela je mrcina vec ležala u stražnjem dijelu letjelice. Latham se zatim uputi prema naprijed i iz pretinca za slucaj opasnosti izvadi padobran. Dok je izbacivao vozaca iz letjelice, povuce polugu. Gledao je kako se padobran otvara, poput velikog bijelog kišobrana, s ljudskim njihalom što se ljuljalo pod njim. Prizor mu je na nekoliko trenutaka obuzeo pažnju, a onda se u hipu dosjeti gdje se, zapravo, nalazi. Kliznu u vozacevo sjedalo i nagazi nogom na visoko osjetljivu polugu za ubrzavanje što se nalazila ispod upravljacke ploce.
Okrenu se i nasmiješi sekretarici, ali smiješak mu u trenu nestade s lica. Mlada je žena uporno gledala u ekran retrovizora. Mora da je uglom ociju ulovila njegov pogled. U trenu se okrenu prema njemu.
— Iza nas se primjecuju nekakvi odbljesci ispušnih plinova — promuca ona. — Izgledaju kao policijske letjelice ili nešto slicno. Mislite li...
U to nije potrebno sumnjati, gorko pomisli Latham.
Postajao je svjestan osjecaja rezignacije koji ga je obuzimao dok je promatrao plamene odbljeske. Bilo ih je sedam. Sve letjelice bile su duge i crne, s vrlo malim krilima, ocigledno izuzetno brze, ultramoderne policijske letjelice. Cak i u ovoj situaciji bilo mu je teško povjerovati da je doista rijec o policiji. S iznenadnom odlukom što se radala u njemu, Latham hitrim pokretom ukljuci kratkodometni radio, za koji su vozaci sa cinicnim smislom za humor govorili »Radije bih se nagnuo van iz letjelice i vikao!«
Latham se mracno nasmiješi na tu misao, a zatim upita preko mikrofona:
— Što želite?
Na ekranu se pojavi lice mladog covjeka.
— Vas! — rece glas.
— Shvacate li da sam ja agent Kongresa i da djelujem u ime Predsjednika Sjedinjenih Država?
Odgovor stiže ledenim glasom:
— Mi ne priznajemo ni Kongres, ni Predsjednika. Bit ce vam bolje da se odmah predate.
Latham je bio tih. Osjeti kako se u njemu ponovo sakuplja onaj osjecaj šokiranosti. Mladic je izgledao kao obican Amerikanac. Njegov glas, naglasak, sve je to bilo u tolikoj mjeri kolokvijalno, da su rijeci koje je izgovarao nalikovale na dio kazališne predstave, na dio jedne od onih nemogucih drama u stilu »To se ovdje ne može dogoditi«, koje su posljednjih godina bile tako popularne.
Jedna ranija misao ponovo mu se pojavi, sada još snažnija, još više zastrašujuca: što sve ovo znaci? Djelici objašnjenja koja su mu dali ranije i po kojima se, zapravo, radilo samo o jednoj grupi ljudi koji su sasvim svjesno o sebi mislili kao o vladarima svijeta, ta su mu se objašnjenja sada cinila više nego neadekvatna, naivna i nedovoljna. Mora da u svemu ovome postoji neko smrtonosnije objašnjenje, nešto sasvim sigurno zastrašujuce i zapanjujuce.
Najgluplja stvar u svemu bilo je da ce ga uhvatiti i tko zna kakvim metodama prisiliti da prizna sve što zna, a cinjenica da ce ga oni ubiti nece ni najmanje sprijeciti CISA-u da i dalje sumnja na bolnicu. Njegov izvještaj, na primjer, ocekuju upravo ove noci. Što li su samo trinaestorica vladara ocekivali da ce dobiti?
Još jedan trenutak Latham je gledao mladolika napadaca ledena glasa, a zatim ljutitom kretnjom prekinu vezu. Okrenu indikator na oznaku »telefon« i okrenu vašingtonski broj Komiteta za istraživanje subverzivnih djelatnosti, isti onaj broj koji je pokušavao dobiti iz restorana.
Nije osjetio nikakvo posebno iznenadenje u trenutku kada na ekranu bijesnu Codredovo lice.
Covjek mu rece blagim i ugodnim glasom:
— Ono sa cime ste sukobljeni, doktore Latham, jest organizacija. Radio-aparature na svim zracnim taksijima i ostalim letjelicama u ovome gradu ne spajaju se s najbližom centralom. Spajaju se s našim vlastitim gradskim automatskim centrom. Za danas samo, ili bolje receno, toliko dugo dok budete u bijegu, svi pozivi za Washington bit ce prebacivani meni i mojem osoblju ovdje. Pozive koji nisu opasni puštamo da produ, no vaš cemo, naravno, svaki put zaustaviti. Pokazali ste se zadivljujuce agilnim, ali, naravno, vaše šanse da uspijete ravne su nuli.
— Još me niste uhvatili — odvrati Lathman mracnim glasom.
Savladao je impuls koji ga je tjerao da postavi neka pitanja ciji su ga odgovori mnogo zanimali. Trenutak je oklijevao, a zatim prekinu vezu. Na ovom stupnju razvoja situacije oni mu zacijelo nece dati nijednu važniju informaciju; iskreno govoreci, ovo i nije bio pravi trenutak da se posveti slušanju predavanja ciji bi jedini rezultat mogao biti da ga baci u ruke gonilaca.
Skupljenih ociju promatrao je tragove ispušnih plinova letjelica koje su ih slijedile. Sada su vec bile sasvim blizu, dvije su došle malo ispred njegove letjelice, i sada su se sve zajedno približavale. U Lathamovu se umu iznenada pojavi slika koju je prije nekoliko godina vidio na filmskim novostima, film u kojem su bile prikazane tri policijske letjelce kako hvataju zracna kola: uhvatili su ih, prihvatili standardiziranim kukama i polako ih oteglili i spustili na tlo.
Teoretski, vozac koji ima ovakve mentalne mogucnosti kao on, trebao bi biti sposoban vješto izmaknuti progoniteljima vec samom sposobnošcu da brže vidi i zapamti ono što se dešava oko njega. Jedini je problem u tome što se to dogada samo teoretski. U stvarnosti, oklopljene policijske letjelice trebaju samo da se tocno drže svojih putanja i da ga spuste da razbije svoju laganu letjelicu o njihove neprobojne strane. Pa ipak, nadao se.
Okrenu se prema sekretarici i povice:
— Drži se. Slijedi nam jedna divlja vožnja. Ja... Zastane usred recenice i zablenu se u nju. Izraz njezina lica sada se izmijenio. Nije to bila sicušna podsvjesna promjena. Ono što je nedostajalo na tom licu bio je dominirajuci izraz ljubavi i obožavanja. Da je bio zajedno s njom na stražnjem sjedalu, mogao je sprijeciti njezinu akciju. Sada mu nije preostalo ništa drugo nego da se vrpolji i drhti u sebi, prekinut usred pokreta da pode prema njoj. Podigla je suknju i izložila njegovu pogledu svoju sjajnu nogu, na kojoj je bila pricvršcena toka, a na njoj se nalazio sicušan pištolj. Njegov! Ona skide revolver i uperi ga u Lathama.
— Cini mi se — rece ona ledenim glasom — da u ovoj tocki razvoja situacije mogu mirno odraditi svoj dio u ovom poslu. A sada cete podici ruke u zrak, doktore, i ostaviti ih tako dok vam ne kažem suprotno.
* * *
Podebeo covjek za stolom napravi prekidajucu kretnju rukama i rece:
— Samo trenutak, doktore. Svi smo mi vec culi dosta detalja te price, iako je, naravno, verzija koju je prenijela štampa bila malo iskrivljena. Ali ta Margaret Segill koja vas je bila ulovila vašim vlastitim revolverom... nije li to ova divna plavuša koja sjedi pokraj vas... vaša žena?
Latham odgovori:
— Naravno, vec onda sam znao o cemu se radilo i kakvo je bilo objašnjenje za cijelu situaciju. Zapanjujuce je bilo što ja, unatoc svem svojem znanju i sposobnostima, nisam ranije uspio pretpostaviti kako bi se situacija mogla razvijati. Znao sam da nisam mogao pogrešno protumaciti osjecaje koje je sekretarica... hm... Margaret gajila prema meni, isto kao ni njezin karakter. Teško je tocno reci kada su uspjeli doci do nje, ali bit ce da je to bilo prethodne noci. Instrukcije koje su joj dali mora da su naredivale da uskoci u igru u kriticnom trenutku, i ona je, bez svake sumnje, bila nesvjesna tih instrukcija sve do tog trenutka. Gledajuci je u tim trenucima u zracnom taksiju, shvatio sam da njome vlada neizmjerno snažna umjetna kontrola, i u isto vrijeme postalo mi je jasno kako je postignuta ta kontrola. Debeljko doda:
— H droga.
— Najsmješnije u svemu je bilo to — nastavi Latham — što je, poput tako mnogo potencijalnih sredstava kojima su ljudi namjeravali zavladati svijetom... podmornice, golemi bombarderi, zrake smrti i tako dalje...ih droga bila izumljena u Sjedinjenim Državama. Njezin ju je pronalazac koristio kao pomoc pri proucavanju i istraživanju covjekova mozga, i ne jedan njegov student razmišljao je o tom sredstvu kao o oružju za ovladavanje svijetom. Ja sam bio jedan od njegovih studenata, znam to.
— Mi se ovdje jednostavno ne bavimo takvim idejama — upade debeljko — i...
Domacica ga prekinu. Nejasno se sjecala da je mali debeli covjek netko važan. Ispricana je najveca i najtajnija prica desetljeca, i to ispricana za njezinim stolom.
— Nastavite, doktore! — rece ona, a glas joj je bio nalik šištanju reptila.
* * *
Poznatim bolnickim hodnikom Lathama je vodilo desetak policajaca iz patrolnih letjelica. Nije gledao sekretaricu. Samo je nacas bacio pogled da ugleda kako joj s lica nestaje povjerljiv izraz i ustupa mjesto cudenju.
Codred ih je docekao pred vratima sobe. Ljubazno se smješkao, ali ništa nije rekao. Laganim se pokretom odmaknu u stranu, a zatim Lathamu pokaza rukom da ude. U trenutku kada je ulazio u prostoriju, Latham se okrenu i pogleda drhtavim pogledom prema Codredu koji je unutra pustio Margaret Segill i cetvoricu stražara. Latham je okrutno kalkulirao: Cetvorica! To bi trebalo da bude dovoljno. Ali moram se potruditi da ne napuste sobu.
Na licu mora da mu se odražavala nekakva namjera, jer Codred zatvori vrata, a zatim rece: .
— Oni su ovdje samo ako postanete nemirni. Mi osjecamo gadenje prema takvim scenama — nasmiješi se širokim osmijehom i nastavi — ali spremni smo i na njih. Što se tice vaše tajnice Margaret Segill — on se okrenu prema djevojci — djelovanje h droge za koji ce trenutak nestati. Dakle, gospodice Segill, molim vas da mi predate taj revolver... hvala. — Još se jednom okrenu prema Lathamu.
— Kao što, vjerojatno, znate, doktore, efekat h droge nije stalan. Pocetna doza mora biti prilicno jaka, i mora biti dana pod strogo odredenim uvjetima. Nakon toga, i vrlo razrijedena kolicina bit ce dovoljna da održi robovski položaj odredena mozga. Naravno, koristimo se gradskim vodovodnim sistemom. Ipak, oni koji piju samo razrijedenu formu, ne mogu biti nimalo zahvaceni, što je za nas, na neki nacin, ne odviše sretna solucija, no korištenje vece koncentracije droge imalo bi smrtonosne efekte na masu koja je vec pod kontrolom. Sve potrebne komande emitiraju se javnim sistemima. Da li vam je sada sve jasno?
Nije bilo; bar ne sve. Osjecao se hladno, ukoceno i bolesno umorno. Nevjerojatni, fantasticni, pakleni nitkovi koristili su otrov poput ovoga, i to tako prigodno i monstruozno. S naporom volje, Latham ponovo prikupi potrebnu koncentraciju. Postojao je veliki broj stvari za koje je bilo od izuzetne važnosti da ih sazna. A za to je bila potrebna mirnoca, bez obzira uz koliko jak napor.
Okrenu se od Codreda i zagleda u dvanaest ljudi koji su sjedili za odvojenim stolovima s jedne strane sobe. Unatoc mirnoci koju je samome sebi bio obecao, baci pogled na revolver. Bio je umetnut u prostor izmedu šestog i sedmog stola; a privukao mu je pogled zbog — on iznenadeno shvati — jer to uopce nije bio revolver. Bila je to neka vrst elektrode vrlo tajanstvena izgleda. Stršila je iz metalnog podnožja na svjetlucavoj, sjajnoj, pomicnoj osnovi. Teški kablovi izlazili su iz metalnog podnožja i završavali u podu.
Latham tiho zajeca kada prepozna gdje je prvi put vidio slicnu napravu. U velikom komercijalnom laboratoriju, model instrumenta, koji su americki znanstvenici koristili u atomskim istraživanjima. Vrlo pažljivo krenu naprijed, pazeci da hoda putem koji nije vodio ravno prema revolveru, i obrati svoju pažnju vladarima svijeta.
Promatrali su njegov pogled na elektrodu s razlicitim stupnjevima zanimanja, koji su varirali od indiferentnosti do pažljivih, oštrih pogleda.
Sada ih je Latham mnogo promišljenije proucavao pogledom. Zapamtio im je lica još jutros, u jedanaest i trideset kada je itnao priliku da ih vidi samo nakratko. Ali, u tom kratkom trenutku promakle su mu odredene cinjenice. Oni nisu bili, sada se u to uvjerio, tako mnogo slicni Nijemcima kako mu se to bilo ucinilo u prvi mah. Samo trojica. Cetvorica ostalih koje je bio zamijenio za Nijemce bili su po svoj prilici Poljaci, jedan je bio poveliki Francuz, jedan Španjolac, Židov, a drugi je ocigledno bio Englez. Od preostale petorice dvojica su izgledali kao Francuzi, jedan je sasvim sigurno bio Englez, jedan Rus, i jedan Grk. U stvarnosti, naravno, svi su ovi ljudi bili bez nacionalnosti, s one strane lojalnosti prema bilo cijoj zastavi. Codred je bio, to se od prvog trenutka moglo vidjeti, Amerikanac.
Iznenada, Grk prekinu tišinu i rece dubokim basom:
— Dosta toga. Dajte injekciju h droge zarobljeniku. Vrlo je važno da veceras preda Washingtonu brižljivo pripremljen izvještaj.
Latham je ocekivao da ce morati primiti injekciju h droge, ali nije ocekivao da ce se to desiti tako brzo. Prije svega, morao je saznati više važnijih informacija. Otvorio je usta da nešto kaže, bilo što, neku stvar koja ce mu omoguciti da, u najmanju ruku, dobije neke podatke koji su mu bili potrebni.
Prije no što je uspio išta reci, zacu iza sebe zvucni Codredov glas:
— »Ne tako brzo, Michaele, ne tako brzo. Covjek koji prima h, a u isto vrijeme zna što je to, mora biti u situaciji kad se osjeca nemocnim prema silama što ga napadaju. Pokazali smo doktoru Lathamu da nam ne može umaci. Da ne može umaci u doslovnom smislu te rijeci. To bi sve trebalo imati duboko uznemiravajuci efekt, ali ne smijemo zaboraviti da imamo posla s psihoanaliticarem. Dakle...
Glas mu se prekine, kao da se našao u nevolji. Došao je Lathamu s leda, zajedljivo se smiješeci, i rekao:
— Da vam objasnim, doktore, da znate protiv cega se, zapravo, borite. Naša je organizacija vrlo stara, vrlo stara. Naša glavna grupa, koju sad imate priliku vidjeti, vuce svoje korijene još iz 3417. prije nove ere. Kada jedan od clanova umre, preživjeli, nakon brižljivih proucavanja i promatranja, izabiru nasljednika. U takvoj situaciji, s takvom organizacijom, u naše su postojanje sumnjali tek s vremena na vrijeme, a nikako nisu doista vjerovali u nj. U posljednjih šest stotina godina, ne manje od dvanaest kraljeva bili su clanovi našeg savjeta vladara. Sve donedavno u Evropi nije voden niti jedan rat bez našeg pristanka. Napoleon je bio uzurpator, ali ni on nije trajao dugo; cak je i Engleska pomogla da ga se sruši. Kroz mnoge generacije do sada namjeravali smo Englesku staviti pod našu kontrolu. Engleska je naša velika greška. Nismo je uopce uracunavali u naše prvobitne proracune, sasvim smo potcijenili njezine mogucnosti. Sve naše nevolje proistekle su iz te osnovne pogreške u proracunu. Kao direktan rezultat nezavisnosti Engleske, nastala je Amerika, i, na jedan indirektniji nacin, mada bih vam mogao pokazati svaki korak toga cina, kada bih bio voljan tome, i Sovjetski Savez. Sama Engleska bi, naravno, kroz iducih nekoliko generacija, postala nemocna. Dvaput dosad Amerika nam je pomrsila racune kada smo namjeravali podvrci Englesku našoj vlasti. Postojalo je ocigledno da moramo, jednom zauvijek, neutralizirati Sjedinjene Države. Na putu su nam stajale ozbiljne teškoce kada smo odlucili doci u Ameriku. Americki imigracioni zakon trebao je biti izigran preko ove bolnice i njezina djelovanja. Tim putem polako smo izgradivali vlast nad ovim jednim gradom. Bio je to iscrpljujuci proces, ali sada smo spremni. Pocev od danas, širimo se. Kada se budete vratili u Washington, bit cete naš agent. Ocekujemo da cete uspjeti ostvariti kontakte na najvišoj razini, i tim putem ubrizgati h u stotine kljucnih umova državne administracije. Amerika se više nece miješati u naše planove i namjere. A sada — glas mu se, dosegavši hrapavu nijansu, lagano stiša — želite li nešto reci dok ste još sposobni da mislite sami za sebe?
Bilo je to teško pitanje i na njega se nije moglo u trenu odgovoriti. Teško zato što je bijes bio u njemu, daveci ga, stišcuci mu vrat i grlo. Za organizaciju koja se, od dana suviše dalekih da bi mogli biti zapamceni, koristila narodima u borbi za vlast, i ciji clanovi ni za trenutak nisu osjetili grižnju savjesti pri pomisli na porobljavanje stotina milijuna ljudi — rijeci nisu bile dovoljne. Osim toga, za njega je od najvece važnosti bilo: da li je Codred doista govorio istinu?
S nemilosrdnom preciznošcu i pažnjom, Latham se sjeti cijelog filma gestova i pokreta mišica koji su se pojavljivali na Codredovu licu dok je govorio. Vec ga je jednom uspio prevariti, kada je odglumio ulogu vodica, i nije smio dopustiti da se nešto slicno ponovi i sada.
Ono što se uracunavalo pri umijecu citanja covjeka, kroz jedva primjetne promjene prirodnih fizickih reakcija, bilo je da se ne propusti niti jedan odgovor i niti jedna reakcija važnih tjelesnih organa. Što je osoba starija, to je stvar lakša, jer krv dolazi i navire u kapilare nosa, obraza i cijelog tijela. Reakcije krvi, vena i kapilara bez svake sumnje bile su najznacajnije i najizražajnije. Mišici se trzaju i pod manje ili više uobicajenim uvjetima, ali krv je tekucina, sposobna za stotine unutrašnjih promjena. Mnoštvo žlijezda ubrizgavalo je svoje sokove u krv, balansirajuci, uravnotežujuci svaki pokret, svaku misao. Vene su se skupljale, arterije širile. Nejasni i prikriveni krvni putovi pulsirali su i mijenjali boju, nikada bez razloga, uvijek zbog necega. Covjek koji je bio sposoban povezati uzrok i efekat, kao što je on bio sposoban, mogao je gotovo detaljno citati misli.
A sada nije bilo nikakve sumnje. Codred nije lagao. Stvari su stajale tocno onako kako je rekao.
I još jedna stvar: morao je saznati s kojeg se stola kontrolira elektroda. Nije smio dopustiti da ga ta injekcija dotakne. Sve dok je ona bila živa, on je bio ranjiv.
Latham poce:
— Da, imao bih reci nekoliko rijeci; rijeci koje ce vas u prvi mah zbuniti zato što u sebi ukljucuju raspravu o razlicitim pristupima istom problemu, raspravu dvaju tipova umova. Vi ste tip vladara. Vaša zainteresiranost za h drogu nije, usudio bih se reci, nikada prelazila pažljivo ispitivanje njezine korisnosti vašim ciljevima. Ali droga h je cisti pozitivni oblik hipnoze. Ona djeluje na isti dio mozga kao hipnoza. Bili biste zapanjeni i zadivljeni kada biste znali koliko je mnogo stvari otkrio doktor Nanning, uz pomoc svojih studenata, medu kojima sam i ja imao cast biti, u vezi s hipnozom i kontroliranjem uma korištenjem h droge. Rekoh »zapanjeni« i to promišljeno, jer sam siguran da nijedan od vas ne osjeca ni najmanje zanimanje za znanstvene aspekte h droge. Da li znate, na primjer, da hipnotizam nije ništa drugo nego kontrola sekundarne licnosti, i da je ta druga licnost, to ekstrabice, u svakom trenutku svjesno prvoga, iako obratno nije slucaj? Kada covjeku ubrizgate h drogu, tada ne cinite ništa drugo nego oslobadate tu drugu licnost, koju zbog njezinih osobina koje ju cine lako savladivom, robovskom, možete lako kontrolirati i njome upravljati. Ono što ce vas još više zapanjiti jest cinjenica da svako ljudsko bice sadrži ne samo dvije licnosti, što ce reci svjesnu i onu drugu, vec takoder postoji i treca. To je otkrio jedan rani francuski mesmerist, neki Coue, mada jedino h droga omogucuje da se i ta treca licnost prilicno lako može kontrolirati. Kada vam kažem da je ta treca licnost svjesna obje ostale, te da je sposobna istisnuti ih i nadomjestiti, vi cete...
Ali bili su i suviše spori da bi izbjegli svoju propast. A možda se jednostavno radilo o tome da je ljudima s takvom povijesnom pozadinom bilo i suviše teško uopce uzeti u razmatranje i samu misao da bi njihovoj golemoj i okrutnoj organizaciji mogao doci kraj. Ali u trenutku kad su to spoznali, pokrenuli su se da djeluju, medutim, kasno.
Latham, koji je pažljivo promatrao promjene na licima ljudi koji su sjedili za stolovima, tražeci znake koji ce mu pokazati gdje se nalaze kontrole elektroda, povice:
— Šesti i sedmi stol! VATRA!
Pucnji revolvera cetvorice stražara stopiše se u jedan zvuk.
* * *
Nakon nekoliko trenutaka tišine, debeljko rece:
— Vidim i priznajem da je moj argument, predvidajuci pobjedu umjetnog nad prirodnim, poništen. Vaše razumijevanje i kontrola nad prirodnim funkcijama ljudskog mozga omogucili su ovu vašu veliku pobjedu. Pretpostavljam da ste tu trecu licnost stražara probudili negdje u trenucima kad su vas izvodili iz letjelice?
Latham kimnu glavom i doda:
— Nemojte suviše rano odbaciti svoj zakljucak. Nemojte zaboraviti da ne bih mogao postici ovo što sam postigao, da se stražari nisu nalazili pod utjecajem h droge.
Debeljko odvrati zakljucujuci:
— Prihvacam poraz.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…