I ne prvi put
Kapetan Harcourt trgnuo se iz sna. Ležao je u mraku napet, pokušavajući odagnati san iz svijesti. Nešto nije bilo u redu. Nije mogao točno odrediti u čemu je nesklad koji je osjećao negdje na granici svijesti i upozoravao ga da je brod u opasnosti.
Napregnuo je sva svoja osjetila kako bi prodro kroz tminu sobe i iznenada je postao svjestan koliko je tama gusta. Bila je jasno, potpuno bez sjenki u toj sobi, crna poput katrana i kao neprozirna plahta pritiskala mu oči.
To je bilo to. Tama. Mora da se pokvarila rasvjeta. Ovdje u međuzvjezdanom prostoru nije bilo nikakvih vanjskih izvora svjetlosti kao na Zemlji ili u granicama Sunčeva sistema.
Pa, ipak je bilo čudno da se rasvjeta pokvarila već u prvoj »noći« tog prvog putovanja prvog svemirskog broda na novi, fantastično snažni atomski pogon.
Iznenadna misao nagna ga da pritisne prekidač za svjetlo. Prekidač uzaludno škljocne u tišini i kao da je bio signal za korake što su se neodlučno približavali hodnikom. Nakon kratke stanke netko pokuca, a zatim se začu prigušeni i poznati, od uzbuđenja napeti glas:
— Harcourt.
Hitnost u tonu glasa kao da se spajala s neobičnom opasnošću što ju je kapetan osjećao u posljednjih nekoliko minuta.
— Uđi, Gunther. Vrata nisu zaključana — reče Harcourt dok se u mraku izvlačio iz kreveta tražeći odjeću. Navigator uđe u prostoriju.
— Harcourt, dogodilo se najgore što se moglo dogoditi. Sve je počelo s nestankom električne struje. Compton kaže da već dva sata naš brod postiže nevjerojatno ubrzanje.
Harcourt se, odjednom, osjećao mnogo bolje. Guntherova prisutnost i glas djelovali su umirujući. Osjećaj neobične, nepoznate opasnosti posve je nestao. Ovo je ipak bilo nešto konkretno.
On doslovno zakorači u hlače.
— Nisam opazio ubrzanje. Hm, ne čini se da je veće od dvostruke gravitacije. Ništa se ozbiljno nije moglo dogoditi u ova dva sata. Što se svjetla tiče, imamo plinske svjetiljke.
Za trenutak mu se to učinilo prilično uvjerljivo. Nije otišao u krevet sve dok brzina svemirskog broda nije znatno premašila brzinu svjetlosti. Sve ih je zanimalo što će se dogoditi kad brod prijeđe granicu brzine svjetlosti i da li će se potvrditi Lorenz-Fitzgeraldova teorija.
Ništa se nije dogodilo. Brod je i dalje ubrzavao prije no što se Harcourt povukao, brzina je bila gotovo trista pedeset tisuća kilometara u sekundi.
Spokoja je nestalo.
— Rekao si da te je poslao Compton?
Compton je bio glavni inženjer i zacijelo ne bi stvarao paniku bez razloga. Harcourt se namršti.
— Što misli Compton o tome?
— Ni on ni ja ništa ne shvaćamo. Kad nam je Sunce nestalo iz vida, pomislili smo da . ..
— Kada je ŠTO?
Guntherov histeričan smijeh odjeknu tamom.
— Harcourt, stvar je toliko nevjerojatna da je Compton, kada mi se javio preko komunikatora, govorio nepovezano kao kakva stara baba. Za sada samo on, O'Day i ja znamo ono najgore. Izračunali smo da je naša udaljenost od Zemlje oko petsto tisuća svjetlosnih godina i da nema izgleda da ćemo ikada pronaći naše Sunce. Naći iglu u stogu sijena bila bi sitnica prema ovome. Izgubljeni smo kao nitko prije nas.
* * *
U potpunoj tami Harcourt je gledao kroz okular teleskopa i čekao. Iako ih nije vidio, bio je svjestan prisutnosti svojih ljudi što su sjedili tako tiho i gledali kroz noć svemira u udaljenu točku svjetla čija se pozicija na ukrštenim linijama okulara nije mijenjala ni za dlaku. Tišina je bila potpuna, pa ipak...
I sama prisutnost tih sposobnih ljudi bila je za Harcourta koji ih je već godinama tako dobro poznavao, živa, pokretačka snaga.
Tišina puče kad je Gunther progovorio:
— O tome, naravno, nema sumnje. Uletjet ćemo pravo u ovaj zvjezdani sistem pred nama. Jedno obično sunce, rekao bih, nešto hladnije od našeg, ali vjerojatno dvostruko veće, udaljeno oko trideset tisuća parseka*)
— Idi k vragu — začuo se mrzovoljan glas fizičara O'Daya. — Ne može se tek tako određivati daljina.
— Nisu to nikakva nagađanja — uzvratio je Gunther vatreno. — Treba samo znati upotrebiti vlastitu inteligenciju. Gledajte, moći ćemo odrediti našu brzinu kad prođemo kroz ovaj sistem ispred nas. Dakle, brzina pomnožena s proteklim vremenom...
Harcourt ga je prekinuo.
— Gunther, koliko znamo, Compton još nije uspio popraviti svjetlo. Ako mu to ne uspije, nećemo moći vidjeti na našim satovima koliko je proteklo vremena. Pa prema tome, dakle, ne možeš ništa dokazati. Razloži nam zato svoju metodu i pokušaj nas uvjeriti da je ispravna.
— Zdrav razum, eto to je — rekao je Gunther. — Pogledajte linije na okularu teleskopa. One se presijecaju na točki svjetla i nema ni najmanje zamućenosti ili nejasnoće. Ove su leće savršene i načinjene po najnovijim standardima, ali astronomi su pronašli da na udaljenosti većoj od sto pedeset tisuća svjetlosnih godina počinje određeno iskrivljenje. Zato sam maloprije i mogao ustvrditi da smo udaljeni od ovog sunca u granici od 150.000 svjetlosnih godina. Ali, to nije sve. Kada sam prvi put pogledao kroz okular, prije nego što sam pozvao vas, kapetane, postojalo je iskrivljenje. Prilično dobro određujem vrijeme, pa računam da mi je trebalo oko dvanaest minuta da stignem do vas i da se vratim. Kada sam ponovo pogledao, iskrivljenja je nestalo. U teleskopu postoji automatska naprava za određivanje stupnja iskrivljenja. Prvi put ono je iznosilo 005, što otprilike odgovara 25.000 svjetlosnih godina. Osim toga...
— Ne moraš nastavljati — tiho je rekao Harcourt. — Dokazao si svoju tvrdnju.
*) parsek (kratica za paralaksna sekunda) — jedinica za mjerenje daljine u astronomiji, 1 p. = 30,8 bilijuna km ili 3.26 svjetlosnih godina
O'Day je promrmljao:
— To bi bilo oko 24.000 svjetlosnih godina za dvanaest minuta, 2000 u minuti; znači, trideset svjetlosnih godina u sekundi. Ovdje sjedimo oko dvadeset i pet minuta. To je oko 50.000 svjetlosnih godina, ili 30.000 parseka između nas i zvijezde. Ti si dobar čovjek, Guntheru. Ali, kako ćemo ikad identificirati cijelu tu prokletu stvar kad se vratimo? Svemirska putovanja bila bi sasvim drugačija, jer...
Harcourt ga je prekinuo:
— Gospodo, čini se da ste zaboravili bitnu stvar. Istina je da moramo zaustaviti brod i Comptonovi ljudi upravo to pokušavaju. Sve ostalo samo je uvod u naš glavni zadatak da pronađemo način da se vratimo na Zemlju. Najvjerojatnije ćemo morati promijeniti u cijelosti našu koncepciju o svemiru, naravno, ako preživimo... Rekoh ako preživimo! Postoji nešto što vi znanstvenici u žaru rasprave niste opazili, a to je da se najdelikatniji instrumenti što ih je čovjek ikad stvorio, ukrižene linije teleskopa, presijecaju točno na suncu. To je tako već više od trideset minuta, pa možemo smatrati da se to sunce kreće u svemiru ravno prema nama ili od nas. A to znači da ćemo uletjeti u vatrenu loptu čiji je promjer veći od milijun kilometara. Prepuštam vašoj mašti da zamisli posljedice.
Nakon ovih riječi počeli su raspravljati. Harcourtu se učini da je ta njihova rasprava posve nestvarna. Jedina je stvarnost bila tama i ovaj veliki brod što vratolomno juri prema svojoj strašnoj sudbini.
Nasuprot tom kozmičkom neskladu, glasovi ljudi činili su se čudnim i beznačajnim poput glasova ptičica koje lepršajući krilima udaraju po metalnim žicama kaveza što se nemilosrdno zatvorio oko njih.
— Vrijeme je — rekao je Gunther — osnovna sila. Vrijeme stvara prostor dio po dio, i...
— Prestani već jednom — oštro ga je prekinuo O'Day. — Dobro, pronašao si kako da izračunamo našu brzinu, što je sada samo stvar prakse za jednog astronoma i navigatora. Ali, ovo je sasvim druga stvar. Budući da sam šef ekipe fizičara, ja...
— Izostavi uvod! — Harcourt ga je suhim glasom prekinuo. — Vrijeme nam je, blago rečeno, drastično ograničeno.
— Tako je! — začuo se iz tame energičan O'Dayev glas. — Ne nudim nikakva konačna rješenja, ali evo nekih mogućih odgovora: Brzina svjetlosti nije 300.000 km u sekundi. Ona je veća od 350.000 možda čak 400.000, U prijašnjim mjerenjima zaboravljali smo na efekt područja tenzije što okružuje svaki zvjezdani sistem. Nismo nikada razmišljali koliko to usporava svjetlo, kao što to čine voda i staklo. To je jedini odgovor na pitanje zašto se ništa nije dogodilo kada smo prekoračili brzinu od 300.000 km u sekundi, a štošta se dogodilo kada smo prešli pravu brzinu svjetlosti. Kad bolje promislim, stvarna brzina mora da je nešto niža od 400.000 km u sekundi, jer još nismo bili postigli tu brzinu kad je otkazao električni sisitem.
— Ali, čovječe! — povikao je Gunther prije no što je Harcourt dospio progovoriti. — Što je to što nam je u tom trenutku povećalo brzinu nekoliko milijardi puta?
— Kada riješimo taj problem, cijeh svemir bit će naš.
— Nemaš pravo — utvrdio je Harcourt tiho. — Ako to i riješimo, imat ćemo brzinu potrebnu za međuzvjezdana putovanja, ali nauka nam neće omogućiti letove do bilo kojeg odredišta udaljena više od nekoliko stotina svjetlosnih godina. Ne zaboravite da smo mi na ovo putovanje krenuli da stignemo do Alfa Kentauri. Namjeravali smo postupno napredovati od zvijezde do zvijezde, postavljajući baze gdje je moguće, te rješavajući složene probleme koje iziskuje takav posao. Teoretski, takav način osvajanja svemira mogao bi trajati unedogled. No, dosta o tome. Je li vama jasno da čak i ako nekim čudom ne udarimo u ovo sunce, naš će brod najvjerojatnije zauvijek juriti svemirom brzinom milijardama puta većom od brzine svjetlosti? Ja mislim ovo: naša se brzina povećala kad smo prešli granicu brzine svjetlosti. Ta je granica sada iza nas i ne postoji slična granica ispred nas. Ako počnemo usporavati, to će trajati nekoliko tisuća godina. Osim toga, na našoj sadašnjoj udaljenosti od Zemlje, ne postoji ništa što bi nam pomoglo da pronađemo put natrag. Promislite o tome. Ja odoh napipati put do Comptona, naše posljednje nade!
* * *
U strojarnici su plinske svjetiljke svojim plavo-bijelim sjajem obasjavale članove posade. Ljudi su naizmjence, po dvanaestorica odjednom, teškom mukom okretali golem kotač čija se osovina na jednom kraju gubila u golemoj turbini, a drugim je krajem bila povezana električnim motorom, sada nekorisnim.
Kotač se tako sporo okretao da je Harcourt prestravljeno pomislio: AKO TAKO NASTAVIMO TREBAT ĆE NAM CIJELI DAN... A MI JEDVA DA IMAMO JOŠ ČETRDESETAK MINUTA.
Ugledao je ostale članove posade kako otvaraju velike omote i sastavljaju parni stroj. Odmah se bolje osjećao Parni će stroj zamijeniti električni motor i...
— Bit će gotov za pola sata! — zagrmio je glas sa strane. Bio je to Compton koji nastavi nešto tiše. — I ne gubi vrijeme pričajući mi priče o tome kako ćemo udariti u to sunce. Sve sam čuo preko zidnog komunikatora.
Harcourt se iznenadio kad je ugledao glavnog inženjera kako leži na metalnu podu. Lice mu je bilo neobično blijedo.
— Nisam mogao nikoga poslati da vam gore odnese svjetlo. Imamo ovdje vrlo važan zadatak: zaustaviti motore. — Završio je ironično: — Kada to uspijemo, imat ćemo oko petnaest minuta da vidimo koja je korist od toga.
Kad je završio, taj snažni čovjek trgnuo se od bola. Tek je tada Harcourt opazio zavoj na njegovoj desnoj ruci.
— Pa ti si ozlijeđen!
Compton ljutito odgovori:
— Kad se vratimo na Zemlju podsjeti me da izmlatim genija koji je na vrata stavio električne bravu. Ne znam koliko nam je trebalo da provalimo u sobu s opremom, ali znam da sam u toj gužvi ostao bez prsta... Ali, nema veze — dodao je brzo. — Upravo sam popravio razglas.
Harcourt je poznavao neizmjernu hrabrost i izdržljivost svojih ljudi. Rekao je:
— Želiš li da pozovem nekoliko tehničara da siđu i zamijene tvoje ljude. Pun ih je hodnik tamo gore.
— Ni govora! — Compton je odmahnuo glavom. Boja mu se vraćala u obraze, a glas mu je bio jasniji i manje napet kada je nastavio: — Ove moje ljudine su stručnjaci. Zamisli kako bi to izgledalo kada bi neki biolog pokušao sastaviti ovaj parni stroj. Ili da pokuša okretati ovaj golemi kotač, a da nije istreniran da sinhronizira kretanje s drugima... Zaboravimo to. Imamo mi važnijih problema. Prije nego što poginemo želio bih znati što smo morali i mogli učiniti. Pretpostavimo, a to nije sigurno, da na vrijeme uspijemo pokrenuti parni stroj. Sto onda?
— Ubrzavanje će prestati — rekao je Harcourt — ali će nam brzina i dalje biti oko trideset svjetlosnih godina u sekundi.
— I to je dovoljno ako udarimo u sunce. Ili možda nije?
— Kako to misliš?
— Pa jednostavno: ovo sunce ima u promjeru oko dva milijuna kilometara. Ako je plinovito, mogli bismo proletjeti kroz njega tako brzo da i ne osjetimo njegovu toplinu.
— Gunther kaže da je ovo sunce nešto hladnije od našeg. A to znači i veće gustoće.
— Tada — Compton će gotovo veselo — pri našoj brzini, a s čeličnim oklopom našeg broda, možda bismo mogli probiti i čeličnu kuglu debelu milijune kilometara. To je problem udarne probojnosti koji bi mogli riješiti vojni stručnjaci.
— Ja bih taj problem radije rješavao kada se vratimo na Zemlju — rekao je Harcourt. — Sudeći po tvom raspoloženju čini se da nemaš neko praktično rješenje našeg problema.
Compton ga je neko vrijeme promatrao, a onda reče:
— U redu šefe. Dosta je šale. Imaš pravo što se tiče sunca. Trebalo nam je pedeset sati da bismo postigli brzinu od trista tisuća kilometara u sekundi. Tada smo prešli neku nevidljivu granicu i ovih posljednjih nekoliko sati jurimo brzinom od trideset svjetlosnih godina u sekundi. Znači, trebalo nam je, recimo, pedeset i tri sata da stignemo dovde. Čak i ako zaboravimo da bi nam trebale tisuće godina usporavanja, uz najbolju sreću i obrnute uvjete što su nas doveli ovamo i dalje bi nam bila potrebna pedeset i tri sata da se zaustavimo. Uostalom, to sve znaš i sam. Mogli bismo se isto tako početi pikulati.
* * *
Pozvali su Gunthera i O'Daya.
— I ponesite nekakvo piće — zaurlao je Compton u komunikator.
— Čekaj! — rekao je Harcourt. — Jesi li to ti, Gunther?
— Jesam — odgovorio je navigator.
— Naš se kurs nije promijenio?
— Ni za dlaku.
Harcourt je oklijevao. Trebalo je da donese najtežu odluku u toku deset godina zapovijedanja svemirskim brodom. Lice mu je bilo ukočeno kad je napokon progovorio:
— Siđite, ali nikome ne govorite što se zapravo događa. Ljudi bi to prihvatili, ali koja korist? Dođite u Comptonovu sobu.
Opazio je neobičan pogled glavnog inženjera.
— Dakle, predajemo se?
Harcourt ga je hladno pogledao.
— Zapamti, ja sam ovdje glavni koordinator. Znam od svega pomalo, ali kad mi stručnjaci kažu da nemamo nikakvih izgleda, onda nije izlaz juriti naokolo poput životinje koja se bori za život. Tvoji ljudi pokušavaju pokrenuti parni stroj. Kilogram U-235 zagrijava parni kotao. Kad stroj proradi, učinit ćemo što možemo. Je li jasno?
Nastala je tišina koja je trajala sve dok ostali nisu stigli. O'Day ih je potišteno pozdravio.
— Gore je nekoliko mojih dobrih prijatelja koje bih rado vidio ovdje. Ali neka! Harcourt kaže da ih treba pustiti da mirno umru i mislim da ima pravo.
Gunther je napunio čaše tamnom, svjetlucavom tekućinom. Harcourt je podigao svoju čašu, nazdravio i ispio. Pitao se da li je i ostalima piće bilo bez okusa. Spustio je čašu i tiho progovorio:
— Atomski pogon! Ovo je dakle kraj prva čovjekova međuzvjezdana putovanja. Naravno, bit će i drugih koji će po zakonu vjerojatnosti izbjeći sudar s nekom zvijezdom Oni će uspjeti pokrenuti parni stroj i ako doista obrnu proces pogona, oni će se i zaustaviti. Tada će se suočiti s problemom povratka na Zemlju.
— Ne budi takav pesimist! — rekao je Compton, lica rumena od druge čaše pića. — Kladim se da će im uspjeti obrnuti pogon deset minuta pošto prijeđu brzinu svjetlosti. Tada će biti samo nekoliko tisuća svjetlosnih godina udaljeni od zemlje.
Harcourt je već bio zaustio kada je vidio kako O'Day ostavlja čašu u namjeri da progovori. O'Day reče:
— Mislim da za sve ovo i previše krivimo brzinu i samo brzinu. Nema nikakve magije u brzini svjetlosti. Nisam je nikada prije vidio, no sada je tu. Brzina svjetlosti ovisi o osobinama svjetla, također i elektriciteta, radio i drugih valova. To je i te kako važno, jer svjetlost ima samo vlastita ograničenja. Postoji samo nešto, što nas je moglo dovesti ovamo, iznad granice brzine svjetlosti, a mi upravo to imamo... to je...
— ATOMSKA ENERGIJA! — Bio je to Compton, čiji je inače snažan glas bio neobično tih i napet. — O'Day, ti si genij. Svjetlosti nedostaju osobine energije, potrebne da probije granice što je sputavaju. Ali atomska energija, reakcija atomske energije na sam svemirski sustav...
Gunther ga je uzbuđeno prekinuo:
— Moraju postojati čvrsti zakoni. Desetljećima ljudi sanjaju o atomskom pogonu i napokon, evo ga, drugačijeg no što se očekivalo. Stoljećima pošto je prva raketa zagrmjela put Mjeseca, maštalo se o putovanju bez inercije i ovo je ostvarenje tog sna, iako ne onakvo kakvim smo ga zamišljali.
Nastao je tajac. I ponovo je nešto prekinulo Harcourta koji je upravo bio zaustio. Vrata su se naglo otvorila i mehaničar iz Comptonove ekipe uđe u sobu.
— Parni stroj je spreman! Da ga pokrenemo?
Svi su u sobi odahnuli — osim Harcourta. Ustao je prije no što se Compton uspio pokrenuti. Oštro je rekao:
— Sjedi, Compton!
Pogled njegovih sivih očiju žario je poput plamena po licima prisutnih. Stajao je uspravan i čvrst kad je rekao:
— Ne, nećemo uključiti parni stroj! — Pogledao je na sat. — Po Guntherovu proračunu imamo još dvadeset minuta do sudara sa zvijezdom. Slijedećih sedamnaest minuta sjedit ćemo ovdje i pripremati logičan plan za upotrebu sredstava koja su nam na raspolaganju. — Okrenuo se mehaničaru i polagano rekao: — Reci momcima da se odmore, Blake.
Ljudi su buljili u njega, sva trojica neprirodno ukočeni i blijedi. Istina, i prije jedne minute bili su napeti, ali ovo..
Tišina u sobi bila je potpuna. Napokon, oglasi se Comptonov kratak, napregnut smijeh bez imalo veselosti. Bio je to odušak napetosti što ga je pritiskivala.
— Tako dakle! — rekao je Compton. — Lažna uzbuna. Znači, ti si se predao?
Harcourt je hladno odgovorio:
— Problem je u slijedećem: nama je potreban originalan način razmišljanja. A NOVE ideje nikad se ne rađaju u stanju velike napetosti. U posljednjih dvadesetak minuta, kad se već sve činilo uzaludnim, vi ste se prilično opustili. I TADA SE RODILA IDEJA! Možda i beskorisna, ali mi ćemo je razraditi. Nemamo vremena da dalje umujemo. Sada, kad već imamo ideju, postoji i nada. I sami znate kako izvježbani ljudi mogu pod pritiskom nevjerojatno brzo razviti i razraditi svaki problem. — Ponovno je pogledom prešao od lica do lica. Boja im se vraćala u obraze, oporavljali su se od prvog, strahovitog šoka. Harcourt je brzo dodao: — Još jedna stvar: možda se pitate zašto i ostale nisam uključio u ovo. Evo razloga: dvadeset ljudi mogu samo unijeti zbrku. Rješenje je: ili nas četvorica ili smrt za sve. Gunther, bez obzira na vrijeme moramo imati rekapitulaciju. Počni!
— Dobro. Prešli smo brzinu svjetlosti. Nekoliko stvari se tada dogodilo: brzina se naglo povećala, a električni sistem je otkazao.
— Nastavi! — požurivao je Harcourt. — Još DVANAEST MINUTA!
— Naša nova brzina nastala je kao reakcija atomske energije na svemirski sustav. Ta reakcija je nastala tek kada smo prešli brzinu svjetlosti, što znači da postoji određeni utjecaj svijeta materije i energije, onakvih kakve ih poznamo, na ovu potencijalnu silu.
— JEDANAEST MINUTA!
Potoci znoja slijevali su se niz Guntherovo tamno lice. Završio je u jednom dahu:
— Naši su problemi: odmah zaustaviti brod i pronaći put natrag na Zemlju!
Srušio se u stolicu poput čovjeka što se naglo razbolio. Harcourt je brzo nastavio:
— Compton, što se dogodilo sa strujom?
— Akumulatori su se ispraznili za tri minute! To je i teoretski minimum potrebna vremena. Negdje je ta struja otišla, ali ne pitajte me kamo!
— Meni se čini da je struja otišla kući — neobičnim glasom rekao je O'Day i odjednom uzviknuo: — Čekaj!
Metalni zvuk te riječi ušutkao je prisutne.
— Vrijeme za razgovor je isteklo. Harcourt, ti ćeš prenositi moja naređenja.
— Daj ih! — uzviknuo je kapetan. Osjećao je svoje tijelo poput kocke leda dok mu je glava bila kao usijano željezo.
O'Day se okrene Comptonu.
— Slušaj sad, ti vražji inženjeru: zatvori turbine devedeset pet posto! Ako promašiš za centimetar, razbit ću ti glavu!
— Kako ću, do vrata, znati koliko posto je zatvoreno? Ovo su strojevi, ne laboratorijski instrumenti. Zašto da ih potpuno ne zatvorim?
— Prokleta budalo! — zaurlao je O'Day. — To bi nas odbacilo odavde i bili bismo zauvijek izgubljeni. No, kreni!
Compton se ukočio. Dva čovjeka gledala su se kao dvije životinje izvan kaveza gdje su ih mučili, spremne da razderu jedna drugu.
— Compton! — Harcourt je i sam bio iznenađen podrhtavanjem svoga glasa. — SEDAM MINUTA!
Glavni se inženjer bez riječi okrenuo, otvorio vrata i nestao im iz vida. Čulo se kako govori nešto svojim ljudima, ali Harcourt nije razumio ni jednu riječ.
— Postoji točka — O'Day je mrmljao sebi u bradu — postoji točka gdje je reakcija minimalna ali još prisutna. No, hajd'mo u strojarnicu prije nego što onaj vrag Compton...
Glas mu se izgubio. Ostao bi tako stajati kao oduzet da ga Harcourt nije pažljivo primio pod ruku i proveo kroz vrata.
* * *
Parni stroj je bio spreman za upotrebu. Harcourt vidje kad je Compton uključio pogon. Blistava klipnjača oživi, zadrhti pod velikim opterećenjem i napokon se veliki kotač počeo okretati.
Posada se satima znojila i upinjala kako bi se kotač pokrenuo. Harcourt je znao da svaki okret kotača povećava prostor što odvaja energetske blokove u turbinama gdje se stvara atomski potisak. Svaki, pa i najmanji, mikroskopski dio tog proširenja, smanjuje potisak za beskonačno malu veličinu.
Kotač se sporo okretao. Deset okreta u minuti, dvadeset, trideset — stotinu — i to je bila maksimalna brrina okretanja kotača s takvim pogonom.
Sekunde su letjele. Parni stroj je dahtao i kloparao u zglobnim spojevima koji zbog brzine montaže nisu bili dovoljno učvršćeni.
Bio je to jedini zvuk u toj velikoj, ukletoj prostoriji.
Harcourt pogleda na sat. Još četiri minute. Hladno se nasmijao. U stvari, Gunther je možda pogriješio za nekoliko minuta. Zapravo, svaka sekunda može donijeti nepodnošljivu bol trenutačne, plamene smrti.
Nije ni pokušao upozoriti ostale na vrijeme. Ionako je već doveo te ljude na opasnu granicu duševne normalnosti. Žestina njihova vladanja otprije nekoliko minuta bila je crveni signal. Ništa se nije moglo učiniti osim čekati.
— Compton, upozoravam te! — uzviknu O'Day.
— Dobro, dobro! — suho odgovori Compton.
Sasvim polagano oslobodio je kvačilo i kotač se zaustavio. Nije bilo zaustavnog momenta. Jednostavno je stao.
— A sada ponovno uključi pa isključi! — naređivao je O'Day. — I zaustavi kada ti kažem. Vjerujem da je točka reakcije blizu.
Sve je to bilo teško za stroj, a još teže za ljude. Stajali su poput kamenih kipova. Harcourt pogleda na sat.
Dvije minute!
Postoji točka gdje atomski pogon ne stvara potpuni potisak, a ipak još postoji reakcija. Toliko se moglo shvatiti iz O'Dayovih riječi. I...
Iznenada je brod zadrhtao kao da je udaren. Nije to bio fizički udarac jer nisu osjetili nikakvo pomicanje pod nogama. Harcourt je znao za efekt titanskih energija pa je čekao na prvi udar nepodnošljive topline. Umjesto toga...
— SAD! — začuo se O'Dayev povik.
Ritmično pokretanje kotača zaustavi se. Veliki svemirski brod kao da je na trenutak uspostavljao ravnotežu. Harcourt pomisli: NE MOŽEMO SE ODJEDNOM ZAUSTAVITI! MORA POSTOJATI ZAUSTAVNI MOMENT!
Kotač se ponovo pokrenuo. Brod se zaljulja. Compton se okrenu. Pogled mu je bio staklen, a lice zgrčeno od iznenadna bola.
— Sto kažeš, O'Day? Udario sam prst i...
— Prokleti idiote! — gotovo je prošaptao O'Day. — Ti... Njegove riječi postale su nerazumljivi glasovi. Harcourt ugleda neobičan prizor. Imao je fantastičan dojam da se Compton vratio automatskoj manipulaciji kvačila i, što je bilo još luđe, kotač i parni stroj počeli su se okretati NA SUPROTNU STRANU.
Trenutak zbunjenosti je prošao, a onda s nevjericom shvati da se natraške vraća u Comptonovu sobu, vodeći O'Daya koji je također hodao natraške. Sada su Compton, Gunther, O'Day i on sjedili za stolom, a nerazumljive riječi silazile su im s usana.
Prinosili su čaše ustima, a tekućina je tekla s njihovih usana i punila čaše.
Opet je hodao natraške, a zatim je Compton ležao na podu strojarnice previjajući svoj ozlijeđeni prst. Nakon toga bio je u mračnoj sobi promatrajući kroz okular teleskopa udaljenu zvijezdu.
Zbrka glasova neprestano se ponavljala. Napokon, ležao je i spavao u svojoj sobi.
Spavao? Neki dijelovi njegova mozga bili su budni, netaknuti ovim nevjerojatnim obratom fizičkih i mentalnih akcija. Dok je ležao, taj budni dio njegove svijesti je razmišljao.
Naravno, struja je otišla kući. Doslovno. I oni su išli kući. Vrijeme će reći dokle će se ovo ludilo nastaviti i da li će prestati na granici brzine svjetlosti. Kad ovakvi letovi budu svakodnevni događaj, putnici i posada cijeli će put provesti a krevetu.
Sve se obrnulo. Atomska energija stvorila je početni potisak u svemiru i svemir je na neki način uspostavio reakciju. Akcija i reakcija bile su jednake i suprotne.
Tama mu je prekrila misli. Iznenada, otvorio je oči. Negdje duboko u svijesti osjetio je da nešto nije u redu. Nije mogao točno odrediti u čemu je nesklad koji mu je treperio negdje na granici svijesti i upozoravao ga na sigurnost broda.
Napregnuo je sva svoja osjetila kako bi prodro kroz tminu sobe i iznenada je postao svjestan koliko je tama gusta. To je bilo to! Tama! Mora da se rasvjeta pokvarila.
Bilo je čudno da se rasvjeta pokvarila već u prvoj »noći« ovog prvog putovanja prvog svemirskog broda na novi, fantastično snažni atomski pogon.
Neodlučni koraci začuli su se u hodniku, zatim kucanja i Guntherov glas, napet i prigušen. Ušao je i rekao:
— Harcourt, dogodilo se najgore što se moglo dogoditi. Sve je počelo s nestankom električne energije. Compton kaže da već dva sata naš brod postiže nevjerojatno ubrzanje.
Po multimilijunti put tokom nebrojenih godina, ta neizbježna kozmička farsa počela je iz početka — kao film spojenih krajeva, bez prestanka!
Comments
Post a Comment