Skip to main content

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt




Daleki Kentaur







Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski maser poce mi nježno masirati golo tijelo.
Najprije mi je izmasirao ruke, zatim noge, a potom ostali dio tijela. Istovremeno, osjecao sam ugodan dodir ulja koje mi je kapalo na suhu kožu.
U nekoliko mahova zamalo sam kriknuo; tako je bolan bio povratak u život. Ali, nakon jednog sata, mogao sam sjesti i zapaliti cigaretu.
Nevelika, oskudno namještena soba na koju sam navikao zadržala mi je pažnju samo za trenutak. Ustadoh.
Pokret je, cini se, bio suviše nagao. Zateturao sam i grcevito se uhvatio za metalne podupirace ležaja dok su se ustajali želucani sokovi dizali u grcevima koji su tjerali na povracanje.
Mucnina je ubrzo prošla, ali je bio potreban velik napor volje da pridem vratima, otvorim ih i krenem uzduž uskog hodnika što je vodio u kontrolnu prostoriju.
U principu, tamo je trebalo da se zadržim svega trenutak, ali me grc, mucan i težak, prikovao na mjestu. Oslonio sam se na sjedalo pred kontrolnom plocom i zagledao u kronometar.
Pisalo je: 53 godine, 7 mjeseci, 2 tjedna, 0 dana, 0 sati i 27 minuta.
Pedeset tri godine!
Pomalo nasumce, gotovo zgranut, pomislih: tamo, na Zemlji, ljudi koje smo nekada znali, naši drugovi s kojima smo nekada išli u školu, djevojka koja me poljubila na zabavi onu noc uoci odlaska — svi oni su mrtvi. Ili su na putu da umru od starosti.
Djevojke sam se sjecao vrlo jasno. Bila je lijepa i tako puna života, a nismo se uopce poznavali. Pružajuci mi svoje rumene usne i smijuci se, rekla je: »I nakaza ima pravo na poljubac.«
Sada mora da je vec baka. Ili je možda u grobu.
Oci mi se napuniše suzama. Obrisao sam ih i poceo grijati konzervu koncentrirane tekucine, svoj prvi obrok. Malo-pomalo, mozak mi se razbistrio.
Pedeset tri godine i sedam i po mjeseci, pomislih potišteno. Skoro cetiri godine više od predvidena vremena. Morat cu naciniti mali proracun prije no što uzmem narednu dozu Droge vjecnosti. Dvadeset grana u principu bilo je dovoljno da me, uspavana, održi na životu tocno pedeset godina.
Sastav je, medutim, ocigledno bio jaci od onoga što je Pelhem izracunao pomocu svojih testova, koji su ionako obavljani samo na krace vrijeme.
Sjedio sam, nervozan, naborana cela i skupljenih ociju i razmišljao o tome problemu. Iznenada, postadoh svjestan onog što cinim i grohotan smijeh provali iz mene. Zvuk je razbijao tišinu poput niza pucnjeva iz pištolja, osupnuvši me.
Ali, to je za mene bilo i olakšanje. Sjedim ovdje s takvim prohtjevom!
Ta što smo predstavljaju cetiri godine! Kap u moru vremena.
Bio sam živ — i još mlad. Vrijeme i prostor pobijedeni su i savladani. Svemir pripada covjeku.
Pojeo sam »juhu«, namjerno gutajuci svaku žlicu tekucine vrlo sporo. Svaki trenutak u tih pola sata, koliko sam jeo, uživao sam u njezinu okusu. Zatim, osvježen i okrijepljen, na pustih kontrolnu prostoriju.
Ovoga puta duže sam se zadržao pred ekranima za promatranje. Trebalo mi je svega nekoliko trenutaka da pronadem Sol, naše sunce, vrlo sjajnu zvijezdu što se nalazila približno u centru ekrana-retrovizora.
Alfu Centauri bilo je nešto teže pronaci. Najzad je zasjala, svijetla tocka usred meduzvjezdane tame nacickane sitnim svjetlostima.
Nisam ni pokušao odrediti njihove udaljenosti od svemirskog broda. Cinilo se da su na svojim pravim mjestima. U ove pedeset i cetiri godine prošli smo otprilike jednu desetinu od cetiri i trecine svjetlosne godine, udaljenosti do najbližeg zvijezdanog sistema.
Zadovoljan, vratio sam se u prostorije za stanovanje. Pogledaj ih redom, mislio sam. Prvo Pelhama.
Kad sam otvorio dotad hermeticki zatvorena vrata Pelhamove sobe, mucni smrad mesa u raspadanju zapahnuo mi je nosnice. Hvatajuci zrak, zalupio sam vrata i ostao usred uskog hodnika, drhteci.
Nakon jedne minute još se nije javljalo ništa osim realnosti.
Pelham je bio mrtav.
Ne mogu se jasno sjetiti što sam zatim ucinio. Trcao sam; to znam. Širom sam otvorio vrata Renfrewove sobe, zatim Blakeove. Cist, slatkast miris njihovih soba, te pogled na tiha i mirna tijela smirio me i pribrao.
Obrvala me velika tuga. Jadni, hrabri Pelhem. Pronalazac droge Vjecnosti koja je omogucila velik skok u meduzvjezdani prostor, ležao je sada mrtav, usmrcen vlastitim pronalaskom.
Što je ono rekao: »Postoji vrlo mali rizik da umremo. Ali postoji ono što nazivam faktorom smrtnosti, otprilike deset posto, u vezi s uzimanjem prve doze. Ako nam organizmi podnesu pocetni šok, preživjet ce i iduce doze.«
Faktor smrtnosti mora da je veci od deset posto. Te dodatne cetiri godine sna koje mi je donijela droga...
Obuzet mracnim mislima, otišao sam u skladište i uzeo svoje svemirsko odijelo i ceradu. Ali, cak i s odijelom bio je to strašan posao. Droga je do izvjesne mjere sacuvala tijelo, no ono se ipak potpuno raspalo kad sam ga podigao.
Napokon, odnio sam ceradu i njezin sadržaj do zracnog otvora i izbacio ih u svemir.
Sada sam morao požuriti. Periodi budenja morali su biti kratki; u toku njih koristio se, kako smo ga mi zvali, »trenutni« kisik, no glavne se rezerve nisu smjele dirati. Kemijski osvježivaci u našim sobama polako su procišcavali »trenutni« zrak u toku godina, pripremajuci ga za iduce budenje.
Nekom neobicnom vrstom obrambene reakcije negirali smo mogucnost iznenadne nesrece, kao što je smrt jednog od clanova posade. Dok sam skidao skafandar, opazio sam da zrak nije kao malo prije.
Prvo sam otišao do radija. Bilo je proracunima predvideno da granica prijema bude pola svjetlosne godine, a toj smo se granici upravo približavali.
Žurno, ali i oprezno, napisao sam izvještaj, procitao ga i snimio na prijevodnu plocu i zatim poceo odašiljati. Namjestio sam odašiljac da emitira poruku sto puta. Za nešto više od pet mjeseci racunajuci od danas, vijest ce na prvim stranama novina obici Zemlju s jednog do drugog kraja.
Unio sam svoj izvještaj i u brodski dnevnik, a uz to dodao i opasku za Renfrewa — na dnu. Bio je to kratak spomen na Pelhama. Moja je pohvala došla iz dubine srca, ali bio je tu i još jedan razlog da pohvalim Pelhama. Bili su dobri prijatelji, Renfrew, genijalni inženjer koji je projektirao i sagradio ovaj brod, i Pelham, veliki kemicar i doktor, cija je Droga vjecnosti osposobila covjeka za ovo fantasticno putovanje u beskraj.
Znao sam da ce Renfrew, kad se probudi u gluhoj tišini broda koji plovi svojom vrtoglavom putanjom, lijepo primiti moje rijeci pocasti njegovu prijatelju i kolegi. Nije mi bilo teško da to ucinim; obojicu sam iskreno volio.
Kad sam napisao opasku, na brzinu sam provjerio svjetlucave motore, zapisao nekoliko podataka s brojaca i drugih brodskih instrumenata, a potom izmjerio pedeset pet grama Droge vjecnosti. Prema mom proracunu, to bi bilo najbliže kolicini potrebnoj za sto pedeset godina sna.
Prije no što sam utonuo u san, dugo sam razmišljao o Renfrewu i strašnom šoku što ga ocekuje uz ostale normalne reak cije na situaciju, i koji cu duboko potresti njegovu cudnu, osjetljivu narav...
Slika koja mi se ukazivala bila je vrlo nesigurna.
Nemir i briga obuzimali su me i u trenutku kad je došao san, i kad sam utonuo u tamu.
Gotovo istog trenutka otvorih oci. Ležao sam i razmišljao: Droga! Nije djelovala.
Ukocenost tijela, koju sam osjecao kao stvarnost, natjerala me da shvatim istinu. Ležao sam što je moguce mirnije i promatrao sat iznad svoje glave. Sada sam lakše mogao provesti odreden postupak, iako, kao i prethodnog puta, nisam mogao odoljeti a da ne pogledam na kronometar dok sam prolazio kroz kontrolnu prostoriju.
Pokazivao je: 201 godina, 1 mjesec, 3 tjedna, 5 dana, 7 sati, 8 minuta.
Posrkao sam zdjelu superjuhe, a zatim žurno pošao do brodskog dnevnika.
Sasvim je nemoguce opisati osjecaj koji me obuzeo kad sam ugledao poznati Blakeov rukopis, a zatim, na iducoj strani, i Renfrewov.
Moje je uzbudenje lagano nestajalo dok sam citao što je napisao Renfrew. Bio je to izvještaj, ništa više; gravitometrijski podaci, brižljive kalkulacije prevaljene udaljenosti, detaljan izvještaj o radu motora, i, na kraju, proracun o promjenama brzine kao funkcije sedam srodnih faktora.
Bio je to sjajan matematicki rad, prvoklasna znanstvena analiza. Ali to je bilo sve što je bilo napisano. Ni spomena o Pelhamu, ni rijeci komentara o onome što sam ja napisao ili o dogadajima koji su se zbili.
Renfrew se probudio; kad bi njegov izvještaj bio jedini kriterij, sasvim bi se lako dalo zakljuciti da ga je napisao robot.
Cinilo mi se da to nije sasvim u redu.
Kad sam poceo citati Blakeov izvještaj, vidio sam da se to i njemu cinilo cudnim.
Bille, ISTRGNI OVU STRANU KAD JE PROCITAŠ!
Dakle, desilo se ono najgore. Sudbina nam nije mogla zadati okrutniji udarac. Jednostavno se ne mogu pomiriti sa cinjenicom da je Pelham mrtav. Kakav je to bio covjek, kakav prijatelj! No, svi smo mi znali koliki je rizik koji preuzimamo, a on je to znao najbolje. Ovako, sve što se može reci jest: »Spavaj mirno, prijatelju. Nikada te necemo zaboraviti.«
Ali Renfrewov slucaj mnogo je teži. Napokon, svi smo bili zabrinuti, razmišljajuci o tome kako ce podnijeti svoje prvo budenje, da ostavimo sad po strani takav udarac kakav je Pelhamova smrt. Cini mi se da je taj naš nemir bio opravdan.
Kao što smo ti i ja oduvijek dobro znali, Renfrew je bio razmažen momak. Zamisli bilo koje ljudsko bice s takvom kombinacijom ljepote, novca i inteligencije, kao što je to bilo u njega. Velika mu je greška bila što nikada nije dopuštao da ga uznemiri buducnost. Sa svom tom svojom sjajnom licnošcu, sa svim tim ženama koje su ga obožavale i stalno se vrzle oko njega, sa svim tim laskavcima i ulizicama, nikada nije imao mnogo vremena ni za što osim za sadašnjost.
Realnosti života uvijek su na njega padale poput udaraca groma. Mogao je napustiti svoje tri bivše žene — koje baš i nisu bile tako bivše, ako mene pitaš — a da uopce nije postao svjestan da je to zauvijek.
Ta oproštajna vecer bila je dovoljna da svakoga baci u onu mucnu duševnu maglu u odnosu na stvarnost. Probuditi se stotinu godina kasnije i spoznati da su oni koje je volio nestali, uništeni, mrtvi, vec odavno plijen crva, paaa...!
(Namjerno upotrebljavam ovako teške i okrutne izraze, jer ljudski se um suocava sa stvarima pod užasno cudnim kutovima, bez obzira na to kako pokušavao cenzurirati govor.)
Uocio sam da je Pelham Renfrewu bio neka vrst psihološkog oslonca; a obojica sasvim dobro znamo da je Pelham bio potpuno svjestan koliko utjece na Renfrewa. Taj utjecaj moramo zamijeniti nekim drugim. Bille, pokušaj nešto smisliti dok obavljaš rutinske dužnosti, dok si budan. Kad se probudimo nakon isteka tih petsto godina, obojica cemo morati živjeti s tim momkom.
Istrgni ovu stranu.
Ostalo su rutinske stvari.
NED
Uništio sam pismo u aparatu za spaljivanje, provjerio dva uspavana tijela — u kakvoj su samo mrtvoj tišini ležala! — a zatim se vratio u kontrolnu prostoriju.
Na ekranu Sunce je još bilo vrlo sjajna zvijezda, biser na crnom baršunu, zasljepljujuci blistav briljant.
Alfa Centauri bila je još sjajnija, blistav odbljesak na crnoj, svjetlucavoj, viteškoj opremi svemira. Još se nije moglo razlikovati sunca Alfe, A, B i C i Proksimu, no njihovo zajednicko svjetlo stvaralo je osjecaj strahopoštovanja i uzvišenosti.
Uzbudenje je plamtjelo u meni: i svijest o velicanstvenosti našeg putovanja. Bili smo prvi ljudi koji su poletjeli prema dalekom Centauru, prvi koji su se usudili poželjeti nove svjetove i poletjeti prema njima.
Tu bibavu plimu ocaranosti i uzbudenja nije zamucivala cak ni misao na Zemlju, misao da je sedam, možda i osam generacija rodeno od onoga dana kad smo otišli; a ni pomisao na onu djevojku što mi je poklonila slatko sjecanje na svoje usne, i koja je sada za svoje potomke bila samo prapraprapra prabaka — ako su je se uopce i sjecali.
To beskrajno i bezgranicno vrijeme, cijela ta zamisao, sve je to bilo znatno iznad obicnih emocija i uzbudenja.
Ucinio sam sve što je bilo potrebno, uzeo trecu dozu droge i pošao u krevet.
Dok sam tonuo u san, još mi nije padala na um nikakva ideja u vezi s Renfrewom.
Dok sam se budio, svuda oko mene odjekivala su zvona na uzbunu.
* * *
Ležao sam nepokretno. Drugacije se i nije moglo. Da sam se pomaknuo, ponovo bih se onesvijestio. Iako je bilo pravo duševno mucenje cak i pomisao na to, shvatio sam da je, bez obzira o kakvoj je opasnosti rijec, najbrži nacin bio da postupam prema tocno odredenim uputama, izvršujuci svaku radnju precizno do posljednje sekunde.
Nekako mi je uspjelo. Zvona su bjesomucno odzvanjala i brujala, a ja sam ležao nepokretno sve dok nije proteklo tih deset minuta. Dok sam prolazio kontrolnom prostorijom buka je postajala sve žešca i ogavnija. Ali prošao sam i zatim proveo pola sata srcuci svoj obrok juhe.
Pomislih kako ce ta buka, nastavi li i dalje ovako odjekivati, zasigurno probuditi Blakea i Renfrewa iz njihova sna.
Napokon se osjetih sposobnim da se uhvatim ukoštac sa situacijom. Teško dišuci, smjestio sam se na kontrolno sjedalo, iskljucio alarm ciji je zvuk parao mozak, i ukljucio ekrane.
Blještava vatra ukazala mi se na prednjem ekranu. Golema bijela vatra, plamen, duži nego širi, ispunjavao je gotovo cetvrtinu neba. Obuzela me jeziva misao kako mora da smo manje od nekoliko milijuna kilometara daleko od nekog cudovišnog sunca koje je nedavno dogrmjelo u ovaj dio svemira.
Groznicavo sam upravljao aparatima za proracunavanje udaljenosti, a zatim se s nevjericom zabuljih u odgovor koji se pojavio na kompjutorskom ekranu.
Deset kilometara! Samo deset kilometara!
Kako je ljudski mozak neobican mehanizam. Trenutak ranije, dok sam mislio da je u pitanju nekakvo sunce izvanserijskog oblika, nisam na njemu zapažao ništa osim zbrke, užarene do bjeline. Odjednom sam uocio da predmet ima sasvim odredene srazmjere i oblike u koje nije moglo biti nikakve sumnje.
Zaprepašten, skocio sam na noge, jer...
To je bio svemirski brod! Golem, kilometrima dugacak svemirski brod. Možda i duži.
Utonuh natrag u sjedalo, preneražen katastrofom kojoj sam bio svjedok, pokušavajuci se uvjeriti da je ono što vidim istina — taj plamteci pakao bio je svemirski brod. Ništa živo, nikakav život nije mogao opstati u užasu te proždrljive vatre. Jedina mogucnost je bila ta, da su njegovi putnici možda uspjeli lansirati camce za spašavanje.
Kao lud pretraživao sam nebo u potrazi za svjetlom, za metalnim odsjajem koji bi navijestio postojanje preživjelih.
Nije bilo nicega.
Samo noc i zvijezde, tama i pakao svemirskog broda koji je plamtio.
Nakon nekog vremena opazio sam da se brod udaljuje. Cinilo se kao da gubi brzinu. Bez obzira na to kakve su sile pokretale brod izjednacujuci njegovu brzinu s našom, one su ipak morale popustiti pred bijesom energije koja ih je proždirala.
Smatrao sam da me izuzetnost i važnost dogadaja ovlastila da ukljucim rezerve kisika.
Poceo sam snimati.
Dok je nestajala u daljini, minijaturna nova — svemirski brod u obliku torpeda — pocela je mijenjati boju i gubiti svoj jarkobijeli sjaj. Uskoro je preostalo samo jedva vidljivo crvenilo u tami. Posljednji pogled, slika koja mi je ostala u sjecanju: dugoljast, mutan sjaj, poput neke maglice boje trešnje; kao da kroz pukotinu promatramo odsjaj vatre koja gasne u noci s onu stranu dalekog horizonta.
Vec sam, izmedu promatranja, ucinio sve što je bilo potrebno i sada sam se, ponovo ukljucivši alarmni sistem, polagano, gotovo oklijevajuci, vratio u krevet, dok mi se po glavi vrzla sva sila nagadanja i umovanja.
Dok sam mirno ležao, cekajuci da djeluje i posljednja doza, razmišljao sam: veliki zvjezdani sisem Alfe Centaura mora da ima i naseljenih planeta. Ako su moji proracuni tocni, tada smo samo 1,6 svjetlosnih godina udaljeni od glavne grupe sunaca Alfe, nešto bliži njoj nego crvenoj Proksimi.
Dokaz je bio tu: u svemiru postoji bar još jedna vrsta inteligentnih bica. Ocekivala su nas cuda koja su daleko nadmašivala naša i najsmjelija ocekivanja. Uzbudenje za uzbudenjem od cudesnih predvidanja sve me je više prožimalo.
Tek u posljednjem trenutku, kad mi je san vec bio šcepao mozak, iznenada me osupnula spoznaja da sam sasvim zaboravio na Renfrewa.
Nisam osjetio nikakav nemir. Sigurno je da ce cak i Renfrew sacuvati prisutnost duha — u svom velikom stilu — cim se suoci s postojanjem izvanzemaljske civilizacije.
Naše su nevolje prošle.
— o o o —
Uzbudenje mora da je poput kakva neobicnog mosta nadvisilo i premostilo tih posljednjih sto pedeset godina.
Buduci se, pomislih: »Ovdje smo! Gotovo je za nama, duga noc, nevjerojatno putovanje. Svi cemo se probuditi, vidjeti jedan drugoga, isto kao što cemo vidjeti i nova bica i njihovu civilizaciju. Vidjeti, takoder, i ta velika sunca Centaura.«
Dok sam ležao tako, radujuci se, doprla mi je do mozga spoznaja: vrijeme se ovaj put cinilo dugim. A opet... opet, bio sam budan samo tri puta i svega jedanput cio dan.
Drugim rijecima, prije samo dan i pol vidio sam i Blakea i Renfrewa, pa cak i Pelhama. Prošlo je svega trideset šest svjesnih sati od kada su se one nježne usne stopile s mojima i poklonile mi najsladi poljubac u životu.
Otkuda onda taj osjecaj da su vjekovi sporo otkucavali svoje vrijeme, sekundu za sekundom? Odakle ova cudna, prazna svijest o putovanju kroz beskrajno duboku noc bez kraja?
Zar je ljudski um tako lako prevariti?
Na kraju mi se ucinilo da sam pronašao odgovor: ja sam bio živ svih tih petsto godina. Sve su moje stanice i svi organi funkcionirali, a postoji cak i mogucnost da je neki dio moga mozga ostao svjestan kroz citavo ovo teško shvatljivo dugo razdoblje.
Bio je tu, naravno, i dodatni psihološki efekt cinjenice: sada sam znao da je prošlo punih petsto godina, i to...
Prenuvši se, shvatih da je deset minuta mirovanja vec prošlo. Oprezno ukljucih masera.
Petnaestak minuta nježne ruke aparata gnjecile su mi tijelo, kad se vrata otvoriše i u sobu ude Blake i ukljuci svjetla.
Od prejakog pokreta glave, u namjeri da se okrenem prema Blakeu, ponovo sam obnevidio. Zatvorio sam oci i cuo Blakea kako mi prilazi.
Minutu kasnije jasno sam ga vidio, bez kolutova pred ocima koji su mi zamagljivali pogled. Tada opazih da nosi zdjelu s juhom. Stajao je iznad mene i gledao me, sa cudnim mracnim izražajem.
Najzad, njegovo se dugacko i usko lice opusti u blijedom smiješku.
— Zdravo, Bille — rece mi. — Pssst! — doda brzo. — Nemoj ni pokušati govoriti. Nahranit cu te juhom, a ti mirno lezi. Što prije ustaneš, to bolje. — Mracan izraz ponovo mu se po javi na licu. — Budan sam vec dva tjedna.
Sjeo je na rub kreveta i, žlicu po žlicu, dao mi da pojedem juhu. Zavladala je tišina u kojoj se cuo samo šum automatskog masera. Polako, snaga mi se iz trenutka u trenutak vracala u tijelo. Postajao sam sve svjesniji Blakeova mracna raspoloženja.
— Što je s Renfrewom? — uspio sam napokon izustiti promuklim glasom. — Da li se probudio?
Blake je oklijevao malo, a zatim kimnu glavom. Celo mu se naboralo, a lice postalo još mracnije dok me gledao u oci.
— On je lud, Bille, ukocen covjek. Morao sam ga vezati. Sada je u svojoj sobi. Smirio se, no na pocetku se vladao poput manijaka koji bulazni.
— Jesi li poludio? — napokon prošaptah. — Renfrew ipak nikada nije bio toliko osjetljiv. Tocno je, bio je u depresiji i bolestan, ali obicno protjecanje vremena i okrutna, iznenadna istina da su mu svi prijatelji mrtvi, ipak ga ne bi izludjelo.
Blake zavrti glavom.
— Nije samo o tome rijec. Znaš, Bille... — Za trenutak je zastao, a zatim nastavi: — Bille, želim te pripremiti za najveci šok, šok kakav dosad nisi doživio.
Gledao sam ga, osjecajuci nekakvu prazninu u sebi, i sa zebnjom upitah:
— Što želiš reci?
On napravi grimasu i nastavi:
— Znao sam da ceš biti u stanju podnijeti to. Ne boj se. Ti i ja, Bille, mi smo cvrsti momci... Zapravo, mi smo toliko snažni i neosjetljivi da bismo se mogli spustiti i u milijuntu godinu prije našeg doba i u milijuntu poslije njega, nama bi bilo svejedno. Mi bismo se samo okrenuli i pogledali naokolo, a zatim rekli: »Fantasticno je što smo opet ovdje, zar ne, prijatelju?« ili »Koji je taj pterodaktil s kojim sam te vidio prošle noci?« »Nije to nikakav pterodaktil; to je Unthahorstenova žena s lukovicastim mozgom.«
— Prijedi na stvar — prošaptah. — Što se dogodilo?
On ustade.
— Bille, pošto sam procitao tvoj izvještaj i vidio snimke svemirskog broda u plamenu, na pamet mi je pala jedna ideja. Prije dva tjedna sunca Alfe bila su prilicno blizu, svega šest mjeseci puta prosjecnom brzinom od osamsto kilometara u sekundi. Pomislio sam: »Da vidimo mogu li uhvatiti koju njihovu radiostanicu.« Pa... — nasmiješi se iskrivljenim usnama — za nekoliko minuta uhvatio sam na stotine emisija, na svih sedam valnih dužina. I sve su bile jasne i bez smetnji.
Zastane; gledao je dolje u mene, a na licu mu se pojavi sažaljiv osmijeh.
— Bille — zastenja Blake — mi smo carevi medu idiotima u cijelom svemiru. Kada sam Renfrewu rekao istinu, istopio se kao komad leda bacen u vodu.
Zastane još jednom; taj je zastoj bio suviše veliko opterecenje za moje napete živce.
— Covjece... — poceh. I stadoh.
I ostadoh tako ležeci i ne micuci se. Baš kao da me obasjala svjetlost spoznaje. Cinilo mi se kako mi krv tutnji venama. Napokon rekoh slabim glasom:
— Hoceš reci
Blake zakima glavom.
— Hocu — odgovori. — Upravo tako stvari stoje. Oni su nas vec opazili na svojim ekranima. Jedan njihov brod dolazi pred nas. Samo se nadam — završi mracno Blake — da ce oni moci uciniti nešto za Jima.
* * *
Sat kasnije, dok sam sjedio pred kontrolnim ekranima, opazih nekakvu svjetlost u tami. Bljesak sjajnog srebra u trenu postade jasniji, a vec iduceg trenutka golemi svemirski brod plovio je uz nas na udaljenosti manjoj od kilometra. Blake i ja se pogledasmo.
— Nisu li rekli — promrmljao sam drhtavim glasom — da je taj brod poletio prije desetak minuta?
Blake kimnu glavom i rece:
— Treba im tri sata od Zemlje do Centaura.
Prvi put sam cuo da govori o necem takvom. Vijest mi odjeknu mozgom poput eksplozije.
— Kako? — povikah. — Pa nama je trebalo petsto... Zastadoh i utonuh u sjedalo.
— Tri sata! — prošaptah — Kako smo mogli zaboraviti ljudski progres?
U tišini koja je zatim pala na nas, gledali smo tamni otvor koji se pojavio u zidu slicnom planini nasuprot nama. Usmjerih brod prema toj šupljini.
Pogled na retrovizor pokazao nam je da se ulaz zatvorio. Pred nama zasijaše svjetla reflektora, usmjerena prema vratima.
Dok sam spuštao naš svemirski brod na metalni pod, na ekranu videofona pojavi se jedno lice.
— Cassellahat! — prošapta mi Blake na uho. — Jedini momak s kojim sam dosad uspostavio neposredan kontakt.
S ekrana je u nas gledalo lice karakteristicno za kakva sveucilišna profesora.
On se nasmije i rece:
— Možete napustiti vaš brod i proci kroz vrata koja vidite.
Obuzeo me osjecaj golemog praznog prostora oko nas, dok smo se poduzetnim korakom penjali, izašli iz broda i ušli u golemu primacu prostoriju. Hangari interplanetarnih svemirskih brodova su baš ovakvi, sjetih se. Samo, ovaj ovdje imao je nešto neobicno, nešto što nisam mogao objasniti.
— Živci! — pomislih oštro.
No, mogao sam vidjeti da je Blakea obuzeo isti osjecaj. U tišini prošli smo kroz ulazna vrata u predvorje što se otvaralo u vrlo prostranu, luksuzno namještenu prostoriju.
Bila je to jedna od onih soba u koju samo kralj ili filmska zvijezda ne bi ušli trepcuci od iznenadenja. Zidovi su bili pokriveni raskošnim tapiserijama — zapravo, samo za trenutak mislio sam da su to tapiserije; onda sam vidio da nisu.
Bili su to — pa... nisam mogao tocno odrediti o cemu je zapravo, rijec.
Imao sam prilike vidjeti skup namještaj u jednom od Renfrewovih apartmana. Ali ovi otomani, stolice i fotelje, ovi stolovi blistali su se kao da su napravljeni od raznobojnih plamenova. Ne, nisam dobro ocijenio; oni uopce nisu blistali. Oni su...
I opet se nisam mogao odluciti.
* * *
Nisam imao vremena za detaljnija promatranja. Neki covjek, cija je oprema bila dosta slicna našoj, ustade iz jedne fotelje. Prepoznao sam ga, bio je to Cassellahat.
Prišao nam je smiješeci se. Onda, iznenada, zastane i namršti se. Trenutak kasnije, brzo nam je stisnuo ruke, a zatim se polako vratio do svoje fotelje, udaljene od nas tri ili cetiri metra i ponovo sjeo.
Bilo je to zacudujuci nepristojno. No, bilo mi je drago što se vratio u fotelju, jer, dok je onako nakratko stisnuo ruke Blakeu i meni, osjetio sam kako me zapahuje laki miris parfema, na jedan poseban nacin neugodan. A, osim toga, muškarac koji se parfimira...
Zadrhtao sam. Kakva je samo vrsta kicoških udvaraca postala ljudska vrsta?
Kretnjom nam je pokazao da sjednemo.
Sjeo sam i pomislio: »Da li je ovo docek prireden nama?«
Cassellahat poce:
— Moram vas prvo upozoriti na jednu stvar u vezi s vašim prijateljem. On je shizofrenicar i naši psiholozi su u stanju postici samo trenutno poboljšanje. Trajno ozdravljenje zahtijevat ce duže lijecenje i uz vašu punu suradnju. Morat cete se dobrovoljno podvrci svim Renfrewovim planovima i namjerama, osim, naravno, ako ne krenu u pogrešnom pravcu... No, sada — škrto se nasmiješi i nastavi — dopustite mi da vam zaželim dobrodošlicu na cetiri planeta Centaura. Za mene osobno to je velik trenutak. Od ranog djetinjstva poducavali su me s jedinom svrhom da budem vaš skrbnik i vodic; sada sam, naravno, vrlo sretan što je došlo vrijeme da se s uspjehom mogu koristiti svojim iscrpnim proucavanjem jezika i obicaja srednjeg americkog perioda, proucavanja kojem je vaš posjet jedini uzrok i podrucje na kojem se ono može primijeniti.
Nije se cinilo da je baš sretan. Mrštio je nos na onaj cudan nacin kao maloprije i, uopce, doimao se kao covjek u neprilici.
No najviše su me iznenadile i upravo šokirale njegove rijeci.
— Kako to mislite — upitah ga — proucavanje srednjeg americkog perioda? Zar ljudi više ne govore univerzalnim jezikom?
— Naravno — nasmiješio se — no jezik se razvio do one tocke na kojoj... mogu biti sasvim iskren... necete biti u stanju prepoznati i razumjeti i tako jednostavne rijeci kao što je, na primjer, »Dthai«.
— Dthai? — ponovi Blake poput jeke.
— Znaci »da«.
— Oh!
Sjedili smo u tišini, dok je Blake grizao donju usnu. Na kraju upita:
— Možete li nam reci nešto odredenije o planetima Centaura? Dok smo razgovarali preko radija, rekli ste mi da su se populacijski centri ponovo vratili na stupanj gradskih struktura.
— Bit cu sretan — rece Cassellahat — da vam pokažem koliko god želite naših velikih gradova. Vi ste naši gosti, i svaki od vas raspolaže bankovnim racunima s nekoliko milijuna kredita, kojima se možete koristiti po vlastitoj volji.
— Haj! — zviznu Blake.
— Ipak — Cassellahat nastavi — moram vas upozoriti na jednu stvar. Od velike je važnosti da našim ljudima ne razbijate iluzije koje oni imaju o vama. I zbog toga ne smijete šetati ulicama, ili se na bilo koji nacin miješati s ljudima. Vaši ce kontakti uvijek biti preko televizijskih vijesti, radija ili iznutra, iz unutrašnjosti zatvorena stroja. Ako ste imali bilo kakvih namjera da se oženite, bit ce najbolje da odusta nete od toga.
— Ne razumijem! — rece Blake zacudeno. Ni ja nisam ništa razumio.
Casellahat nastavi cvršcim glasom:
— Vrlo je važno da nitko ne sazna kako širite vrlo odbojan miris. Time riskirate da ozbiljno pokvarite svoju financijsku situaciju... Sada cu vas — Cassellahat ustade — napustiti. Nadam se da vam nece smetati ako ubuduce u vašoj prisutnosti budem nosio masku. Želim vam sve najbolje, gospodo, i...
— Ah, evo i vašeg prijatelja.
Hitro okrenuh glavu, primjecujuci da je Blake ucinio isto.
— Zdravo, momci! — veselo doviknu Ranfrew s vrata, a zatim doda uz grimasu: — Jesmo li ikada bili gomila naivcina?
Osjetih kako mi se grlo steže. Žurno mu pridoh, stisnuh mu ruku i zagrlih ga, dok je Blake pokušavao uciniti to isto.
Kad su naši izljevi osjecaja bili završeni, ogledasmo se naokolo, no Cassellahat je vec bio nestao.
To mu je bilo i najbolje što je mogao uciniti. Nakon njegove posljednje opaske osjetio sam neizrecivu želju da mu pesnicom razbijem njušku.
* * *
— Dakle, pocnimo! — rece Renfrew. Pogleda prvo Blakea, pa mene, nasmiješi se, veselo protrlja ruke, a zatim doda:
— Tjedan dana vec razmišljam, smišljajuci pitanja, da ih postavim ovom brbljavcu i... — Okrene se prema Cassellahatu.
— Zašto je brzina svjetlosti konstantna?
Cassellahat nije ni trepnuo.
— Brzina svjetlosti jednaka je kubu kubnog korijena iz gd — poce — gdje d predstavlja dubinu prostornovremenskog kontinuuma, a g ukupnu toleranciju, odnosno gravitaciju, kako to vi nazivate, citave materije u kontinuumu.
— Kako su stvoreni planeti?
— Potrebno je da sunce nade ravnotežu u prostoru u kojem se nalazi. Ono izbacuje materiju, kao što brod izbacuje svoje kotve u more. To je vrlo gruba slika procesa. Mogao bih vam to prenijeti preko matematickih formula, no tada bih to morao zapisati. Napokon, ja nisam znanstvenik. To su sve jednostavne, obicne cinjenice koje znam još od djetinjstva, ili tako nekako.
— Samo trenutak — prekide ga Renfrew podignuvši obrve. — Sunce izbacuje svoju materiju bez ikakva drugog pritiska osim... osim svoje želje da nade ravnotežu?
Cassellahat ga pogleda, raširivši oci:
— Naravno da ne. Uvjeravam vas da je pritisak koji ga na to primorava vrlo snažan. Bez te ravnoteže, sunce bi, da tako kažem, ispalo iz svoga mjesta u prostoru. Svega je nekoliko sunaca neženja naucilo kako da postignu ravnotežu, a da se pri tom ne koriste planetima.
— Nekoliko... cega? — poput jeke se vrati Renfrewovo pitanje.
Uocio sam da je, jedno po jedno, zaboravio sva pitanja što ih je namjeravao postaviti našem domacinu.
Cassellahatove rijeci presjekoše mi misao; odgovarao je:
— Sunce neženja vrlo je stara, ohladena klasa zvijezda spektralnog tipa M. Najtoplije sunce klase M ima temperaturu od devedeset stupnjeva Celzija, a najhladnije od deset. Zapravo, sunce neženja je usamljen, mrzovoljan starac. Njegova je bitna osobina da ne dopušta nikakvoj materiji, ni planetima, cak ni plinovima, da mu dodu u blizinu.
Renfrew je tiho sjedio, mrštio se i razmišljao. Uhvatio sam priliku da skrenem lanac misli na drugi kolosijek.
— Zanima me — rekoh — otkud znate sve te stvari a niste znanstvenik. Na primjer, kod nas, na Zemlji, svaki djecak razumije princip djelovanja atomske rakete, prakticki od dana kad se rodio. Djecaci od osam ili deset godina voze se naokolo u specijalno napravljenim igrackama, rastavljaju ih a zatim iznova sastavljaju. Oni znaju o granicama i o raketnoj atomskoj tehnici, i svako novo otkrice na tom podrucju bez teškoca proširuje im dotadašnje znanje. U vezi s tim ima nešto što me zanima. Sto je kod vas ekvivalentno ovom stanju stvari kon nas?
— Adelediknandicka sila — odgovori Cassellahat. — To sam vec pokušao rastumaciti Renfrewu, no cini se da njegov um preza pred nekim najjednostavnijim aspektima toga problema.
Renfrew se prenu i s grimasom na licu rece:
— Pokušavao me uvjeriti da elektroni misle. A ne, ne hvatam se ja na to.
Cassellahat odmahnu glavom.
— Ne, ne da misle. Oni ne misle, ali imaju psihologiju.
— Elektronska psihologija! — uzviknuh.
— Rijec je o jednostavnoj adelediknandickoj sili — ponovi Cassellahat — svako dijete...
Renfrew ga prekide gundajuci.
— Da, da, znam. Bilo koje šestogodišnje dijete može mi to sasvim lako rastumaciti. — Okrenu se prema Blakeu i meni. — Eto, to je razlog zašto sam pripremio cio niz pitanja. Racunao sam da bi nam nekoliko dobrih pitanja moglo dati i dobru podlogu, kako bismo mogli shvatiti tu adelediknandicku silu i ostale stvari, onako kako to uspijeva njihovoj djeci.
Zatim se okrenu prema Cassellahatu i poce:
— Slijedece pitanje. Što... Cassellahat je gledao na svoj sat, pa rece:
— Bojim se, Renfrew da cemo morati poci, ako želite da stignemo na brod za planet Pelham. Svoja mi pitanja možete postavljati i za vrijeme putovanja.
— Što sve to znaci? — upadoh mu u rijec.
— Vodi me do velikih istraživackih laboratorija na evropskim planinama, na planetu Pelham — objašnjavao mi je Renfrew. — Hocete li poci s nama?
— Ja necu — odgovorih. Blake slegnu ramenima.
— Ne namjeravam se više glupariti u jednom od onih odijela koje nam je pribavio Cassellahat, napravljenim tako da naš miris ne izlazi van, a u isto vrijeme njihov ulazi. — Završi rijecima: — Bili i ja ostat cemo ovdje. Igrat cemo poker u nešto od onih pet milijuna kredita koje imamo u Državnoj banci.
Cassellahat krenu i na vratima se okrene; maska koju je nosio znacajno je podigla obrve:
— Suviše se olako odnosite prema poklonu naše vlade.
— Dthai! — odgovori mu Blake.
* * *
— Tako, dakle. Smrdimo — rece Blake.
Prošlo je vec devet dana otkako su Cassellahat i Renfrew otišli na planet Pelham. Naš jedini kontakt s njima za sve to vrijeme bio je jedino Renfrewov radiotelefonski poziv. Rekao nam je da se ništa ne brinemo.
Blake je stajao uz prozor našeg apartmana, smještenog na najvišem katu jedne zgrade u gradu New America. Opruženom na ležaljci, kroz glavu su mi prolazile najrazlicitije misli, ukljucujuci pitanje Renfrewove shizofrenije i cudna vladanja, i sve to što sam cuo od naših domacina o povijesti proteklih petsto godina.
Prenuh se iznenada iz sanjarenja.
— Ne misli više na to, Nede — rekoh mu. — Suoceni smo s promjenom u metabolizmu ljudskog tijela, najvjerojatnije izazvanom njihovim nacinom prehrane. Takoder, mora da su oni sposobniji i osjetljiviji od nas što se tice njuha. Cassellahat gotovo umire kad nam se nade u blizini, dok mi osjecamo samo njegov malo rezak miris. To je pitanje nas trojice protiv njih nekoliko milijarda. Iskreno govoreci, ne vidim da bi se taj problem mogao riješiti u skoroj buducnosti. Bit ce najbolje da stvari prihvatimo onakvima kakve jesu.
Blake ne odgovori i ja se vratih svojim razmišljanjima.
Moja prva poruka, koju sam nakon pedeset tri godine poslao na Zemlju, bila je primljena. I tako, kada je 2320, manje od sto cetrdeset godina nakon našeg odlaska, izumljen interplanetarni pogon, shvatili su što ce se dogoditi.
U našu cast, cetiri nastanjena planeta Alfa A i B sunaca nazvane su imenima Renfrew, Pelham, Blake i Endicott. Od 2320, kada su stigli ovamo, stanovništvo tih cetiriju planeta doseglo je impozantnu brojku od devetnaest milijardi ljudi, koji su prebivali na ne odvec velikim podrucjima cvrstog kopna. Sve to, unatoc velikim migracijama na planete udaljenijih sunaca.
Svemirski brod cijoj sam katastrofi prisustvovao davne 2511. godine, bio je jedini brod ikada izgubljen na liniji Zemlja—Centaur. Plovio je maksimalnom brzinom, a njegovi su ekrani zacijelo reagirali na prisutnost našeg broda. Svi automatski uredaji odmah su registrirali nepoznati objekt; i, kako ondašnji sigurnosni sistemi nisu bili u stanju zaustaviti brod okretanjem na minus beskonacno, svaki se stroj zbog povratna udarca najvjerojatnije raspao i eksplodirao.
Slicna se stvar više nije mogla ponoviti. Tako je velik bio napredak na polju proucavanja i iskorištavanja adelediknandickog polja, da su se i najveci linijski brodovi mogli trenutno zaustaviti na relativnu brzinu nula, cak i pri maksimalnim brzinama meduzvjezdanog putovanja.
Rekli su nam da se ne osjecamo krivima zbog te nesrece. Vrlo mnogo vrlo važnih priloga proucavanju adelediknandicke elektronske psihologije dobiveno je na osnovi rezultata teoretskih analiza te velike katastrofe.
Povratih se iz razmišljanja kad opazih kako se Blake s Izrazom gadenja na licu zavalio u najbližu fotelju.
— Momce, oh, momce — rece — ovo ce stvarno biti život Svi cemo proživjeti još pedesetak godina u društvu koje nas odbacuje, u civilizaciji gdje nismo u stanju shvatiti nacin funkcioniranja cak ni najjednostavnijih strojeva i uredaja.
Uzbudeno se pokrenuh. I u mojem su se mozgu rojile slicne misli. Ali ne rekoh mu ništa
— Moram priznati — nastavi Blake — da sam, kad sam saznao da su planete Centaura kolonizirane, zamislio sebe na nekoj zgodnoj dami, udatoj.
Nehotice, u mozak mi se ušulja sjecanje na usne pripijene uz moje... Odagnah uspomene i rekoh:
— Pitam se kako Renfrew prima sve ovo. On...
Poznati glas s vrata prekinu me usred recenice.
— Renfrew — govorio je glas — prima stvari divno, sada kad je prvi šok prešao u rezignaciju, a rezignacija u djelovanje.
Obojica se okrenusmo prema njemu prije no što je završio. Renfrew nam je polako prilazio smiješeci se. Promatrajuci ga, pitao sam se u kojoj je mjeri doista vratio svoju duševnu ravnotežu.
Bio je u najboljem raspoloženju. Njegova crna, kovrcava kosa bila je brižljivo ocešljana, a sjajnoplave oci davale su njegovu licu neku posebnu živost. Bio je slika i prilika fizickog savršenstva; doimao se kao nekad, poput glumca u sjaju i eleganciji nekog brišljivo režiranog filmskog spektakla.
Taj sjaj i elegancija odražavali su mu se na licu dok je govorio:
— Momci, kupio sam svemirski brod. Dao sam sav novac, i dio vašeg. Znao sam da necete imati ništa protiv. Jesam li pogodio?
— Naravno — odgovorismo Blake i ja uglas.
— A što je u planu? — Blake nastavi.
— Znam — upadoh. — Krstarit cemo svemirom i provesti ostatak života istražujuci nove svjetove. Jime, divna ideja. Blake i ja vec smo htjeli potpisati pakt o samoubojstvu.
Renfrew se smješkao:
— Pa, u svakom cemo slucaju neko vrijeme krstariti svemirom.
Dva dana kasnije bili smo u svemiru. Cassellahat nije dao nikakvu primjedbu niti izrazio bilo kakvo mišljenje u vezi s Renfrewom.
* * *
Sljedeca tri mjeseca bila su cudna i neobicna. Na trenutak osjetio bih osjecaj strahopoštovanja prema beskraju svemira. Tihi planeti promicali su našim ekranima i tonuli u daljinu za nama, ostavljajuci nam nostalgicno sjecanje na nenastanjene puste predjele, šume koje povija vjetar, pustinjske doline, isušena mora, bezimena sunca što su promicala.
Novi vidici i stara sjecanja vracali su usamljenost koju smo osjecali poput fizicke boli, a i spoznali smo uvijek iznova da ovo putovanje ne skida s naših leda teret otudenosti što se spustio na nas još od onog dana kada smo stigli do Alfe Centaura.
Nije ovdje bilo nicega što bi moglo hraniti naše duše, nicega što bi bilo sposobno ispuniti bar jednu godinu naših života. A nama ih je ostalo još najmanje pedesetak.
Nagadao sam da je ista ta spoznaja rasla i u Blakeu, i cekao sam da vidim na Renfrewu nekakav znak koji bi mi potvrdio da i on osjeca isto što i nas dvojica. Nikakva znaka nije bilo, što me je uznemirilo. Zatim sam postao svjestan ne cega drugog. Renfrew je promatrao nas, u njegovu stilu prikrivenog i samo njemu znanog znanja, navještajuci neku skrivenu svrhu i djelovanje.
Nemir je u meni sve više rastao, a stalna Renfrewova razdraganost i veselje nisu mogli izmijeniti moje predosjecaje.
Potkraj treceg mjeseca našeg putovanja, dok sam ležao odmarajuci se na svom krevetu, obuzet mracnim mislima o cijeloj toj nejasnoj i nesigurnoj situaciji, vrata moje sobe se otvoriše i ude Renfrew.
U jednoj je ruci držao paralizator a u drugoj konopac. Uperio je paralizator u mene, govoreci:
— Zao mi je, Bille. Cassellahat mi je savjetovao da ništa ne riskiram. Dakle, budi miran dok te budem vezivao.
— Blake! — zaurlao sam. Renfrew blago zavrti glavom.
— Nikakve koristi od vike. Bio sam vec u njegovoj sobi. Paralizator u njegovoj ruci bio je uperen ravno u mene, dok me promatrao svojim celicnohladnim plavim ocima. Sve što sam mogao uciniti bilo je da što jace napnem mišice dok me bude vezivao i da se pouzdam u cinjenicu da sam u najmanju ruku bar dvostruko jaci od njega.
Zastrašeno sam razmišljao: sigurno ga mogu sprijeciti da prejako zategne konopac.
Napokon se povuce korak unatrag i ponovo rece:
— Žao mi je Bille. — Zatim doda: — Mrzim što ti moram reci sve ovo, ali i Blake i ti bili ste zaista na putu da doživite duševni slom kad smo stigli na Centaur; a ovo je lijecenje što su ga preporucili psiholozi s kojima se savjetovao Cassellahat. Obojica cete pretrpjeti isto onako strašan šok kao što je bio onaj koji vas je pogodio prilikom dolaska.
Prvi put kad je u svome govoru spomenuo Cassellahata, nisam tome pridao osobitu pažnju, no sada mi je iznenada sve postalo jasno.
Nevjerojatno. Renfrewu su rekli da smo Blake i ja poludjeli. Sve ove mjesece dok smo putovali, on je sacuvao svoju duševnu ravnotežu osjecajuci se odgovornim za nas. Bila je to izvanredna, divna psihološka shema.
Jedina nepoznanica je bila: kakav je to šok kojim ce nas pokušati izlijeciti?
Renfrewov glas presijece moju misao. Govorio je:
— Necete morati još dugo cekati. Vec smo ušli u polje sunca neženje.
— Sunca neženje! — povikao sam. Nije ništa odgovorio.
U trenutku kad su se vrata moje sobe zatvorila, pokušao sam se osloboditi konopca. Cijelo sam vrijeme razmišljao: »Što li je to rekao Cassellahat? Sunca neženje održavaju se u ovom prostoru nesigurnim uravnotežavanjem...«
U ovom prostoru!
Znoj mi se slijevao niz lice u krupnim kapima, dok mi se u mozgu stvarala slika nas i našeg broda kako bivamo baceni u drugi prostornovremenski kontinuum. Kada sam se napokon uspio odvezati, ucinilo mi se da osjecam kako brod propada.
* * *
Nisam bio odvec dugo zavezan, tako da mi ruke nisu utrnule od stiska konopaca. Požurih prema Blakeovoj sobi. Dvije minute kasnije vec smo bili u hodniku, žureci prema kontrolnoj prostoriji.
Renfrew nas nije opazio sve dok ga nismo dohvatili. Blake se docepao njegova paralizatora, a ja sam ga jednim snažnim zahvatom podigao iz kontrolnog sjedala i odgurnuo na pod.
Ležao je na podu, ne opiruci se, sa smiješkom na licu.
— Zakasnili ste — podrugljivo nas je bockao. — Približavamo se prvoj tocki netolerancije, i ne postoji više ništa što biste mogli uciniti osim, naravno, da se pripremite za šok koji vas ocekuje.
Jedva da sam cuo što je govorio. Uskocih u sjedalo i pogledah na ukljucene ekrane. Ništa se nije vidjelo. To me nacas zaprepastilo, a zatim pogledah instrumente i mjerne ekrane. Kazaljke su bijesno podrhtavale registrirajuci tijelo BESKRAJNIH DIMENZIJA.
Dugo sam zapanjen buljio u kazaljke koje su pokazivale nevjerojatne velicine, a zatim povukoh decelerator do kraja unatrag, pokušavajuci usporiti brod. Pod pritiskom maksimalno ukljucenog adelediknandickog polja, stroj se ukrutio; iznenada mi se pred ocima pojavi fantasticna slika dviju stravicno jakih sila u punom sukobu. Dahnuvši, pružih ruku i iskljucih dotok energije.
Još smo padali.
— U orbitu! — vikao je Blake. — Ubaci nas u orbitu! Dok su mi se prsti tresli, pritiskao sam tipke na ulaznoj liniji, baratajuci brojkama karakteristicnim za velicinu, gravitaciju i masu zvijezde velicine Sunca. Ali, neženja nas nije primao.
Pokušao sam još jedan krug, pa treci, i još jedan — napokon jedan koji bi nas ubacio u orbitu i takva diva kao što je Antares. No smrtnosna realnost nije se mijenjala. Brod je neprekidno padao, sve dublje i dublje.
A na ekranima nije se vidjelo ništa, ni sjenka kakve materije. U jednom mi se trenutku ucinilo da nazirem neodredenu mrlju tame, još gušce i mracnije od crnih prostora svemira. No zvijezda je u svakom pravcu bilo svega nekoliko, tako da nisam bio sasvim siguran.
Najzad, u ocaju, skocih sa sjedala i klekoh pored Ranfrewa, koji je još sjedio na podu i ne pokušavajuci ustati.
— Slušaj, Jime — upitah ga molecivo — zašto si ucinio sve ovo? Što ce se dogoditi?
On se osmjehnu jednostavno i toplo.
— Pomisli — rece — na starog, nevoljnog ljudskog neženju. On održava veze s prijateljima i bližnjima, ali je ta veza isto toliko bliska kao i ona izmedu sunca neženje i zvijezda u galaksiji ciji je i on clan. Za koji trenutak dostici cemo prvi period netolerancije. Ona radi u skokovima, poput kvanta, a svaki period dug je cetiristo devedeset osam godina, sedam mjeseci, osam dana i nekoliko sati.
Meni je sve to nalikovalo na nerazgovijetno buncanje.
— Ali, što ce se dogoditi, to me zanima — ponovih, isticuci svaku rijec. — Covjece, zaboga, odgovori!
Pogledao me ravno u oci. Gledajuci ga, iznenada sam na neki cudan nacin, osjetio da je sasvim normalan, stari dobri, racionalni Jim Renfrew, na neki nacin sada još boljih još jaci. Tiho rece:
— Pa, upravo ce nas izbaciti iz ovog podrucja tolerancije. Kada to ucini, prebacit ce nas natrag za...
TRZAJ!
Udarac je bio neobicno žestok. S treskom sam pao na pod i otklizao se, kad me cvrsto šcepa jedna ruka, Renfrewova. I to je bilo sve.
* * *
Ustao sam, svjestan da više ne padamo. Pogledah instrumente na kontrolnoj ploci. Sva svjetla bila su jasna, mirna, a sve kazaljke mirovale su na nuli. Okrenuh se i zagledah u Renfrewa i Blakea koji se upravo dizao s poda.
— Pusti me da zauzmem svoje mjesto za kontrolnom plocom, Bille. — Renfrewov glas nije trpio pogovora. — Želim da izracunam putanju za najbrži povratak na Zemlju.
Dugo sam ga netremice promatrao, a zatim se, polagano, sklonih s komandnog mjesta. Stajao sam pokraj njega dok je namještao mehanizme i pritisnuo akcelator. Pogleda me i rece:
— Za otprilike osam sati približit cemo se Zemlji. Stici cemo otprilike godinu i pol nakon što smo prije petsto godina pošli s nje.
Osjetih neko cudno sijevanje u unutrašnjosti lubanje. Prošlo je nekoliko sekunda dok sam shvatio da je to — po svoj prilici — moj mozak koji se trese od iznenadne spoznaje što me je zahvatila cijelog.
Sunce neženja, razmišljao sam osjecajuci vrtoglavicu. Protjeravši nas iz svog polja tolerancije, ono nas je jednostavno izbacio u jedan vremenski period izvan svoga polja. Ranfrew je malo prije rekao... rekao je da radi u skokovima od... cetiristo devedeset osam godina i nekih sedam mjeseci i...
Ali što je s brodom? Što ce s njime biti? Nece li adelediknandicki pokretan brod iz dvadeset sedmog stoljeca, donesen u dvadeset drugo stoljece, prije no što je uopce izumljen, promijeniti tok povijesti? Promumljah svoje pitanje nejasnim glasom.
Renfrew zavrti glavom.
— Da li ga mi shvacamo? Hocemo li se usuditi da ceprkamo po sirovoj sili koja pokrece ove motore i strojeve? Rekao bih da necemo. A što se samog broda tice, pa, koristit cemo ga za naše osobne potrebe.
— Aali... — poceh ponovo. Prekinuo me usred rijeci:
— Slušaj, Bile, evo ti situacije: ta djevojka koja te poljubila... nemoj misliti da te nisam vidio kako si se raspao, zacopan do ušiju... sjedit ce pored tebe za pedeset godina, kada tvoj glas iz svemira izvijesti Zemlju da si se prvi put probudio za vrijeme puta prema Centauru.
To se upravo i dogodilo.


Wiki 

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTORU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM - Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTERU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM






Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektronickih racunala, manjih ili vecih »elektronskih mozgova«. Poleander ih je postavio gdje god je mogao — nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: cak je u rubna kamene na ulicama dao ugraditi »elektronske mozgove« koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drvecu, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad pocne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao naciniti nijedan korak a da se ne naide na »elektronske mozgove«.
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo …