Ponovo protiv Rulla
Kad je svemirski brod išceznuo u gustoj izmaglici Eristana II, Trevor Jamieson je izvukao pištolj. U glavi mu se vrtjelo, a osjecao je i mucninu od jakog ljuljanja i bocnih udara izazvanih snažnom zracnom strujom velike letjelice. No, svjestan opasnosti koja mu je prijetila, sav se pretvorio u oko i uho u onom svom borbenom oklopu pricvršcenom celicnom užadi za antigravitacijsku plocu povrh njega. Polako i oprezno, podigao je oci prema ezwalu-šestonogu koji ga je netremice promatrao nagnut na samom rubu svemirske splavi, koja se još uvijek opasno njihala.
Tri ezwalova oka, celicno sive boje i metalna sjaja, bila su uprta u njega prateci svaki njegov pokret dok mu se golema modra glava oprezno naginjala spremna da se povuce istog trena kad u Jamiesonovoj svijesti nasluti želju za pucanjem.
— Dakle — rece Jamieson oporim glasom — evo nas zajedno, tisuce svjetlosnih godina daleko od naših rodnih planeta. Obojica se spuštamo u praiskonski pakao kakav ti na svom Carsonovom planetu ne možeš uopce ni zamisliti, usprkos tvojem velikom umijecu citanja tudih misli. Cak ni ezwal, bio on težak tri tone poput tebe, ne može opstati potpuno sam bez icije pomoci u tom paklu.
Golema šapa s oštrim kandžama kliznula je preko ivice svemirske splavi i snažno udarila po jednom od tri celicna užeta o koje je bio prcvršcen Jamieson. Zacuo se zvonki metalni ping! kad je celicno uže puklo od ubojitog udarca, a Jamieson poletio uvis nekoliko metara. Kad je ponovno pao u dubinu, njihao se na dva preostala konopa kao da se nalazi na trapezu. Držeci pištolj u ruci, okrenuo se prilicno nespretno prema ezwalu, spreman da puca u njega u slucaju novog prepada.
No, ezwalova se opasna šapa povukla, a s ruba splavi provirivala je samo njegova velika glava i metalno hladne oci koje su i dalje bile netremice uprte u Jamiesona. U njegovu svijest konacno je doprla ezwalova misao, mirna ali odlucna:
— U ovom trenutku muci me samo jedno. Od stotinjak i više ljudi s tvog broda, samo si ti ostao na životu. Znaci, od svih predstavnika ljudske vrste samo ti znaš da ezwali s Carsonovog Planeta, kako ga vi nazivate, nisu bezosjecajne glupe životinje vec razumna bica. Dobro nam je poznato da vaše vlasti imaju velikih poteškoca u naseljavanju našeg planeta i osnivanju naseobina, jer nas ljudi smatraju nekom vrstom prirodnog neprijatelja s kojim je teško izaci na kraj, ali na kojeg, nažalost, moraju racunati dok su tamo. Naša je želja da sve tako i ostane. Naime, ako jednog dana ljudi shvate da smo i mi razumna bica, doci ce do sistematskog, totalnog rata protiv nas. To bi moglo opasno ugroziti našu cvrstu odluku da sve uljeze otjeramo netragom s našeg tla. Buduci da ti znaš za našu tajnu, nisam htio riskirati da mi pobjegneš i izgubiš se dolje u ovoj džungli. Zato sam iskoristio priliku i uskocio na ovu antigravitacijsku splav upravo u trenutku kad si ti napuštao zracnu komoru broda.
— Zbog cega si tako cvrsto uvjeren da ceš taj problem riješiti ako mene ukloniš? — upitao je Jamieson. — A, što je s onim drugim brodom na kojem se nalaze dva ezwala, ženka i njeno mlado? Prema posljednjem izvještaju koji smo primili, ta letjelica nije pretprjela nikakvo oštecenje prilikom napada krstarice Rullave, koja je uništila naš brod, i sada je najvjerojatnije vec na putu prema Zemlji.
— Da, to mi je sve poznato — odvrati prezrivo ezwal. — No, isto vrlo dobro znam kako te je zapovjednik te letjelice gledao u cudu kad si mu samo napomenuo da su ezwali možda mnogo inteligentnija bica nego što to ljudi misle. Znaci, samo bi ti i nitko drugi mogao uvjeriti vlasti na Zemlji o pravom stanju stvari, zato jer si jedino ti cvrsto u to uvjeren. A, što se tice ostalih zarobljenih ezwala, budi siguran da oni nece iznevjeriti niti izdati vlastitu vrstu.
— Nisam baš tako siguran u lojalnost ezwala — cinicno je kazao Jamieson. — Uostalom, pogledaj sebe! Spasio si svoj život iskakanjem na ovu antigravitacijsku splav za spašavanje. Buduci da ne znaš upravljati camcem za spašavanje, vjerojatno bi se srušio zajeduo s brodom i poginuo, a mislim da nijedan ezwal ne bi...
Jamieson je zaprepašteno kriknuo kad se ezwal propeo cijelim svojim golemim modrim tijelom nastojeci oštrim zubima i strahovitim kandžama zahvatiti divovsku pticurinu koja se stisnutih krila pocela obrušavati ravno na splav. U djelicu sekunde Jamieson je primijetio njene izbubljene oci i svinute kandže spremne da se zariju u ezwalovo tijelo. Od snažnog sraza, splav se sada ljuljala kao orahova ljuska u olujnom moru. Jamieson se vrtoglavo poceo njihati cas na jednu cas na drugu stranu. U glavi mu je brujalo od strahovitog lupetanja divovskih krila, baš kao da pored njega udaraju gromovi. Uzbudeno dišuci, podigao je pištolj. Bijeli plamen liznuo je jedno od krila, ostavljajuci tamnu mrlju na njemu. Krilo je klonulo i gotovo istog trenutka ezwal je strahovitom snagom gurnuo pticurinu sa splavi, i ona se sunovratila u dubinu, okrecuci se polako oko sebe i nestajuci u tami bezdana.
Zacuvši neko cudno struganje Jamieson je brzo podigao oci. Ezwal koji je izgubio ravnotežu opasno se njihao na samoj ivici splavi, bespomocno lamatajuci zrakom s cetiri prednje noge. Preostale dvije ocajnicki su balansirale na metalnim šipkama na samom vrhu splavi nastojeci uhvatiti cvrsto uporište, u cemu je konacno i uspio. Golemo tijelo ponovno se povuklo cijelo na splav, tako da je izvirivala samo njegova ogromna glava. Jamieson je spustio pištolj.
— Vidiš — kazao je — cak nas je i ova pticurina mogla uništiti, a ja sam ti mirne duše mogao pucati u trbuh. Nisam to ucinio jednostavno zbog toga što si mi potreban, kao i ja tebi. Reci cu ti u kakvom se položaju nalazimo: po mom mišljenju brod iz kojeg smo iskocili vjerojatno se vec srušio na kopno u blizini Demonskog tjesnaca, morskog prolaza širine oko cetrdeset kilometara koji dijeli ovaj veliki otok od kopna Iz broda smo iskocili u pravi cas; da smo oklijevali još koju minutu zracna struja mlaznih motora bi nas onemogucila u tome. No, u ovom nam je trenutku jedini spas da se ponovno dokopamo ostataka broda. Naime, u njemu ima dovoljno zaliha hrane, a on nam može poslužiti i kao sklonište od najkrvolocnijih divljih zvijeri u ovoj galaksiji. Možda bi mi cak pošlo za rukom da popravim i osposobim podsvemirski radio, ili jedan od camaca za spašavanje. No, da bismo doprli do broda morat cemo obojica skupiti svu svoju odvažnost i svladati prepreke. Najprije nas ocekuje pojas guste, neprohodne džungle oko stotinu kilometara koji se odavde proteže do Demonskog tjesnaca. Zatim moramo napraviti plovnu splav dovoljno veliku da nas zaštiti od morskih nemani koje nas mogu oboje progutati. Da bismo se probili, trebat ce nam tvoja silna snaga i borbena sposobnost kao i tvoje telepatske moci zajedno s mojim iskustvom i atomskim oružjem. Što kažeš?
Odgovora nije bilo. Jamieson je stavio pištolj natrag u futrolu. Zaista ne bi imalo nikakvog smisla da svojim oružjem puca na jedinog stvora koji mu može pomoci da se spasi. Nadao se samo da ce mu i ezwal uzvratiti istom mjerom.
Osjetio je dah toplog, vlažnog vjetra, kojim su do njega doprli i prvi odvratni mirisi s kopna u dubini. Splav se još uvijek nalazila prilicno visoko, ali ipak, kroz gustu sparnu izmaglicu koja je obavijala ove dijelove prakopna nazirali su se vec dijelovi džungle i morske površine: razbacane gomile tamnih stabala koje su se izmjenjivale s vodenom plohom koja se ljeskala pod žarkim suncevim zrakama.
Svake sekunde prostor ispod njih postajao je sve bliži, sve veci i impresivniji. Prema sjeveru, dokle je oko sezalo rasprostirao se vlažni, gusti splet vegetacije iznad kojeg su se dizali oblaci pare. Jamieson je dobro znao da se negdje iza te neprohodne guštare nalazi opasni Demonski tjesnac. Bio je to samo dio opasnosti koje je u svojim njedrima krio Eristan II.
— Buduci da mi nisi dao nikakav odgovor — nastavio je tiho Jamieson — pretpostavljam da se namjeravaš probijati i dalje kroz ovaj pakao sam, bez icije pomoci. Cijelo vrijeme postojanja tvoje vrste, sva ta duga stoljeca ti i tvoji preci održali ste se zahvaljujuci svojim snažnim, velicanstvenim tijelima koja su vam bila glavno oružje u borbi za opstanak. Dok su se ljudska bica ispunjena strahom od nepoznatog skrivala u pecinama, pronalazeci vatru kao vrst zaštite, ocajnicki konstruirajuci razne vrste oružja, neprestano izmicuci smrti, sva ta duga stoljeca ezwali Carsonova Planeta lutali su svojim prostranim, plodnim kontinentima bez ikakvog straha, svijesni da im nitko nije ravan u fizickoj snazi i razumu; njima nisu trebala skloništa, vatra, odjeca, oružje, ni...
— Prilagodavanje teškim uvjetima života — prekinuo ga je hladnokrvno ezwal — logicki je cilj kojem treba težiti svako superiorno bice. Ljudi su stvorili ono što nazivaju civilizacijom, a upravo ona predstavlja glavnu prepreku koja dijeli covjeka od njegove životne okoline. Ta je prepreka tako složena i neprobojna da ona sama utjece na ukupno postojanje i sudbinu covjecanstva. Gledan pojedinacno, covjek nije ništa drugo do isprazni, naivni rob koji se cijeli svoj život klanja i podilazi lažnim, izvještacenim vrijednostima i onda umire zbog neke greške u svom bolešcu nagrizenom tijelu. Upravo taj arogantni slabic i njegova nezasitna želja za vlašcu predstavljaju najvecu mogucu opasnost za sve razumne i nezavisne rase u ovom svemiru!
Jamieson se drsko nasmija.
— Možda ceš se ipak udostojiti reci i nešto pohvalno o rasi koja je uspjela prebroditi sve teškoce, domogla se velikog znanja i konacno stigla do zvjezdanih prostora!
— Glupost! — U ezwalovu odgovoru osjecao se prizvuk bijesa. — Covjek i njegove misli izraz su bolesne nemoci. I velike neiskrenosti. Evo, na primjer, ti vec nekoliko minuta iznosiš isprazne argumente na osnovu kojih ceš me sigurno opet zamoliti da ti priteknem u pomoc. Tipican primjer ljudske dvolicnosti i nepoštenja. Nadalje — nastavio je ezwal — mogu lijepo zamisliti što ce se dogoditi nakon našeg silaska u ovaj pakao, kako ga ti nazivaš. Cak ukoliko ti ja i ne ucinim ništa nažao, tvoje ce jadno tijelo ipak biti neprestano izloženo smrtnoj opasnosti, dok cu se ja, zahvaljujuci svom snalažljivom razumu i fizickoj snazi, uspjeti snaci i u najtežoj situaciji. A, iskreno receno, ne vjerujem da je i jedna od tih strašnih zvijeri i nemani jaca i brža od mene.
— Kad bi barem bila samo jedna — odvrati Jamieson strpljivo. Bio je zabrinut i pomalo uznemiren znajuci dobro da svaki argument koji iznosi može znaciti život ili smrt. — Tvoj planet, koji je prilicno gusto naseljen, izgledao bi pust i napušten u usporedbi s ovim dolje. Cak ni dobro izvježbani i do zuba naoružani vojnik ne može se dugo opirati mnogobrojnom neprijatelju.
Ezwal je reagirao istog trenutka.
— Po toj logici takvom se neprijatelju ne mogu oduprijeti ni dvojica. Narocito ako je jedan od njih nasljedno hendikepiran tako da bi više odmagao nego pomagao onom drugom, usprkos oružju u koje se previše pouzdaje.
Jamieson se svim silama trudio da sakrije ogorcenje. Nastavio je uporno.
— Ja uopce nisam ni spomenuo snagu svog oružja premda ona nije za potcjenjivanje. Mnogo je važnija...
— Tvoja oštroumnost, naravno — glasio je odgovor — koja te potice da unedogled iznosiš i nudiš te svoje jalove, isprazne argumente.
— Ne moja oštroumnost — uporno je nastavljao Jamieson — nego naoštroumnost. Prednost je, po mom mišljenju.
— Ono što ti misliš potpuno je beznacajno. Uspio si me jedino uvjeriti se neceš uspjeti živ izvuci s tog otoka dolje. Zbog toga,... — Ovog puta dvije goleme ruke munjevitim su se pokretom spustile sa splavi, i preostala dva celicna užeta pricvršcena o Jamiesonovo oklopno odijelo pukla su poput šibica. Udarac je bio tako snažan da je Jamieson najprije poletio u zrak u velikom luku i tek se onda njegovo napeto tijelo pocelo naglo spuštati u vlažne, sparne dubine.
Padajuci, osjetio je kako ga podrugljivo prati ezwalova zlobna misao.
— Primjecujem da si vrlo promišljen covjek, Trevore Jamiesonu, jer posjeduješ ne samo naprtnjacu nego i padobran složen na ledima. Znaci, spustit ceš se na tlo bez poteškoca. A, od tog trenutka moci ceš do mile volje isprobavati svoju moc uvjeravanja na svim stanovnicima džungle koje ceš susresti. Zbogom! .
Jamieson je potegnuo uzicu za otvaranje padobrana, stisnuo zube i cekao. Prošla je prva strašna sekunda a njegovo padanje nije se nimalo usporilo. Nespretno se okrenuo da vidi nije li se padobran možda zapleo u ostatke tri otkinuta užeta, koji su još visjeli bespomocno s njegovih leda. Laknulo mu je, jer je primijetio kako se padobran pocinje polako otvarati. Bio je potpuno promocen od velike vlage, tako da je prošlo nekoliko sekundi prije nego se potpuno raširio i otvorio, njišuci se i lebdeci nad njim.
Jamieson je odvojio ostatke konopa od svoje orme i bacio ih u dubinu. Spuštao se sada umjerenom brzinom zbog gustoce zraka... oko devet kilograma na kvadratni centimetar. Lice mu se izoblicilo od straha. Još malo i bit ce na cilju.
Vidio je da se ispod njega ne nalazi beskrajna morska površina nego samo pojedinacne plohe tu i tamo, i gusto drvece. Drugo je nalikovalo nekoj vrsti cistine. Sivkastoj i vrlo odbojnoj. Odjednom je protrnuo od užasa shvativši o cemu je zapravo rijec. Mocvara! More ljigavog, ljepljivog blata bez dna! Izbezumljen od straha poceo je bjesomucno navlaciti konopce padobrana kao da ce mu njegova fizicka snaga pomoci da skrene pravac padanja prema džungli — džungli koja je izgledala tako blizu, a opet tako daleko (nekoliko kilometara, izracunao je na brzinu) od njega. Zastenjao je i sav se stisnuo, znajuci što ga ocekuje u toj blatnoj smrtonosnoj pustoši.
Svijest o smrtnoj opasnosti citavog ga je naelektrizirala. Jamieson je poceo promišljeno baratati konopcima padobrana tako da maksimalno promijeni smjer padanja. Odjednom je shvatio da nece moci stici do guste nakupine stabala koja bi mu donijela spas. Padobran je sada bio samo šezdesetak metara iznad smrtonosnog živog blata mocvare. Džungla je bila otprilike isto toliko udaljena u smjeru sjeverozapada Da bi se spustio u nju trebao bi se spuštati pod kutom od 45 stupnjeva, što je bez vjetra bilo potpuno nemoguce izvesti. U tom je trenutku kao nekim cudom osjetio jedva zamjetljivi povjetarac koji je neznatno podigao padobran i usmjerio ga malo bliže k toliko željenom cilju. No, vjetric se umirio i nestao isto tako naglo kao što se i bio pojavio. Od njega nije bilo mnogo koristi.
Presudni je cas dolazio sve bliže. Rub džungle bio je udaljen pedesetak metara, pa dvadesetak metara i Jamiesonu je postalo jasno da ce nogama dodirnuti sivo zeleno blato za sekundu, dvije. Podigao je noge što je više mogao, istovremeno potežuci rukama konopce padobrana što je cvršce mogao. Krajnjim ih je naporom omotao oko šaka i podigao se cijelim tijelom uvis što je više mogao. No, to još uvijek nije bilo dovoljno. Koljena su mu utonula u žitko blato gotovo 100 metara od šikare koja je bila najbliže tvrdo tlo.
Cijelim se tijelom ispružio po žitkoj površini nastojeci ravnomjerno rasporediti tjelesnu težinu premda mu je slankasti smrad mocvare otežavao disanje. Prije nego što se padobran sklopio, Jamieson je popustio konopce tako da se njegova kupola pri padu što više udalji od njega. Još sve nije propalo... još je bilo nade u spas.
Sreca ga ipak nije sasvim napustila. Naborana kupola padobrana spustila se i zapela na oniskom grmu šikare, i tamo se cvrsto držala kad je Jamieson lagano povukao konopce. No, donja polovina tijela vec mu je potonula u ljigavo, živo blato. Još je nekoliko puta trgnuo konopce, isprobavajuci ih, a onda ih je cvrsto povukao, pokušavajuci se izvuci. No, živo blato nije ga ispuštalo iz svog smrtonosnog zagrljaja. Sav ocajan, Jamieson je potezao konopce svom snagom. Tijelo mu se djelomicno izdiglo iz mocvare, no tog je casa zacuo kako se padobranska svila pocinje parati, a istog trena olabavili su i konopci. Jamieson ih je drhtavih ruku skupio i vukao tako dugo dok se nisu ponovno zategli, a onda ih je pritegao k sebi svom snagom. Ovaj put tijelo mu se lakše oslobadalo mulja. Ponovio je to još dvaput i sad je vec klizio uzbibanom, smrdljivom površinom.
Zatežuci podjednako sve konopce, polagano je uz njih napredovao metar po metar prema šikari sve dok naposljetku pod rukama nije osjetio hrapavo korijenje grmlja. Posljednjim snagama se izvukao iz blata i bacio prema guštari, pužuci sve dok se nije domogao visokog grma na kojem je visjela svilena kupola padobrana. Grm se savio pod njegovom težinom, njišuci se. Ostao je ležati u tom položaju nekoliko minuta, iscrpljen i gotovo bez svijesti.
Kad je konacno podigao glavu i pogledao bolje gdje se nalazi, trgnuo se od razocaranja, narocito nakon svih muka koje je upravo proživio. Bio je naime na malom otocicu kojeg je od cvrstog kopna i džungle dijelilo pedesetak metara živog blata mocvare. Otocic je bio dug 10, a širok 20 metara; na njemu se nalazilo pet stabala visine 9 — 10 metara cije je korijenje ustvari predstavljalo osnovni temelj otocica.
Ocaj koji je malocas osjetio ustupio je mjesto nadi u spas. Ukupna visina odnosno dužina ovih pet stabala iznosila je preko 50 metara. Sasvim dovoljno za ono što je poceo smišljati. Ali... mali tracak nade išcezao je netragom. U naprtnjaci je imao samo malu sjekiricu. Zamislio je kako njome sijece, obrezuje i slaže stabla jedno na drugo, gradeci provizorni prelaz preko opasne mocvare. No, to ce trajati citavu vjecnost...
Jamieson je sjeo, osjecajuci tek sada tupu bol u ledima, napetost svih mišica, ali i paklenu vrucinu. Sunce je bilo užarena kugla na maglicastom nebu, tocno iznad njega. Znaci, na ovom planetu koji se usporeno okrece oko svoje osi trebat ce proci još otprilike 12 sati prije nego padne mrak. Uzdahnuo je, odlucivši da treba iskoristiti blagodati ovog prirodnog skrovišta i malo se odmoriti. Našao je skrovito mjesto zaklonjeno granjem visokih grmova neprekidno misleci na onu divovsku pticu grabljivicu koja ih je napala prije ne tako dugog vremena. Legnuo je i ispružio se na vlažnom tresetištu, zaklanjajuci se gustim zelenim lišcem.
Tu je vrucina bila sasvim podnošljiva premda sjena nije bila potpuna. Zažareno nebo provirivalo je sa svih strana. Oci su ga boljele od svjetlosti pa ih je zatvorio. I tako je utonuo u san. Kad je ponovno otvorio oci, trebalo mu je nekoliko minuta da otkrije gdje se nalazi sunce. Ono je vec odmaklo prema horizontu. Prošla su, dakle, vec dva ili cak tri sata. Jamieson se protegnuo i ustanovio da je mnogo odmoreniji i da se bolje osjeca. U tom se trenutku sledio od zaprepaštenja.
Preko živog blata mocvare protezao se most od srušenih stabala mnogo cvršcih i debljih od onih na malom otocicu,. Jamiesonove su se misli pokrenule nakon sna. Bez ikakve dvojbe znao je odmah cijih je to ruku ili nogu djelo. No, usprkos tome, osjetio je neki nejasan, iskonski strah kad se gigantsko modro ezwalovo tijelo ukazalo iznad grmlja šikare a njegova mu tri oka boje celika uputila svoj pogled. Do Jamiesonove svijesti doprla je ezwalova misao.
— Više se ne moraš bojati, Trevore Jamiesonu. Kad sam malo bolje razmislio o svemu, tvoj prijedlog mi se ipak ucinio prihvatljivim. Pomoci cu ti barem krace vrijeme, a onda...
Jamiesonov opori smijeh prekinuo je tu misao.
— Hoceš reci da si naišao na našto cemu se sam nisi mogao suprotstaviti Buduci da si veliki altruist, vjerojatno cu morat cekati da bih doznao što ti se dogodilo. — Stavio je naprtnjacu na leda i krenuo prema mostu. — A do onda, predstoji nam dugo putovanje.
II
Divovska zmija dogmizala je iz džungle, desetak metara od improviziranog mosta s lijeve strane ezwala koji je vec prešao na kopno. Jamieson, koji se gegajuci približavao središtu mostu, vec je primijetio brzo njihanje dugih vlati trave s tamno grimiznim vršcima, i naglo se zaustavio kad se ukazala široka, odvratna glava i prvih šest metara žuckastog, ljigavog tijela debelog skoro jedan metar. Glava se okrenula prema njemu samo zacas, dok su ga sitne svinjske oci netremice promatrale.
Jamieson se skamenio od užasa i ocaja što ga je ova opasna neman zatekla u tako beznadnom položaju. Bio je gotovo paraliziran od ubojitog pogleda tih ociju, cijelo tijelo, svaki mišic nekontrolirano mu je drhtao dok je tako nepomicno stajao na mostu. No, time je uspio odvratiti pažnju groznog gmaza. Stavicna se glava munjevito okrenula ustranu i uprla svoj ubilacki pogled u ezwala. Jamieson je malo odahnuo, a onda je strah ustupio mjesto bijesu. Poslao je prekornu misao prema ezwalu.
— Mislio sam da citanjem misli možeš osjetiti približavanje opasnih nemani.
Odgovora nije bilo. Golema zmija otpuzala je dalje prema cistini, držeci plosnatu bodljikavu glavu visoko iznad dugog, valovitog tijela. Ezwal je polagano uzmicao, videci da se ipak ne bi mogao uhvatiti u koštac s tim golemim stvorenjem.
Sada vec mnogo smireniji, Jamieson je uputio još jednu misao u pravcu ezwala:
— Možda ce te zanimati ako ti kažem da sam kao vodeci znanstvenik Interstelarne vojne komisije, primio prije kratkog vremena izvještaj o Eristanu II. Po mišljenju naše kontrolne izvidacke ekspedicije, znacaj ovog planeta kao vojne baze vrlo je malen zbog dva glavna razloga: tu se nalazi jedna od najopasnijih i najvecih biljki-mesožderki, kao i ova ljepotica koju smo upravo susreli. I jednih i drugih ovdje ima na milijune. Svaka ova zmija izleže oko stotinu mladih u toku svog životnog vijeka, njihov broj može umanjiti jedino nedostatak hrane koju cine sve ostale vrste živih bica na ovom planetu, tako da njih ne možemo iskorijeniti. One dostižu dužinu od oko 45 metara i teške su 8 tona. Za razliku od drugih grabežljivaca na ovom planetu, one idu u lov danju.
Ewzal, sada vec udaljen petnaestak metara od zmije još je uvijek polagano uzmicao, šaljuci pritom citav niz misli u Jamiesonovu svijest:
— Moram priznati da me je njen izgled iznenadio, ali iskljucivo zbog toga što se u njenim mislima pojavljivala izrazita znatiželja zbog nepoznatih zvukova, a nikako želja za ubijanjem. No, to sada nije važno; zmija je tu, i opasna je. Ona smatra da me ne može uhvatiti, ali još uvijek razmišlja o napadu na mene. Unatoc toj želji, ona ipak predstavlja opasnost iskljucivo za tebe, cuješ li, životnu opasnost za tebe.
Jamieson se namrštio.
— Nemoj misliti da ti nisi takoder u opasnosti. Ona je gipka i cini se da su joj mišici meki, ali kad krene u napad pretvara se u celicnu oprugu i strahovito je brza.
Ezwalov odgovor bio je popracen velikom samouvjerenošcu.
— Ja mogu pretrcati citav kilometar prije nego što ti možeš prebrojiti svoje prste na rukama.
— Zar kaniš otrcati u ovu džunlgu? Desetak metara od ruba njeno se tlo pretvara u kemanu prostirku. Ne sumnjam da bi se ti mogao kroz nju probiti, ali ni izdaleka tako brzo kao ova zmija cije je tijelo gradeno za tu svrhu. Ona može ispustiti mali plijen poput mene u toj guštari, ali što se tebe tice...
— Zar misliš da sam ja tako glup da cu se uputiti u džunglu kad mogu bez poteškoca obici njen rub — prekinuo ga je ezvval.
— Pa, ne znam što da mislim — uzvratio je Jamieson, zlobno izgovarajuci svaku pojedinu rijec — jer ceš tako uletjeti u zamku. Ako se još dobro sjecam reljefa kopna koji sam zapazio iz zraka, džungla se sužuje u vrlo uski pojas samo stotinjak metara iza tvojih leda. Ne bih dvaput rekao da zmija nece iskoristiti tu pogodnost.
Nastupila je neocekivana tišina, a onda:
— Zašto sada ne upotrebiš svoje atomsko oružje, i ne spališ neman?
— Pa da je natjeram da skrene ovamo prema meni dok ja ne uspjem smrtonosnim plamenom uništiti njenu tvrdu glavu! Ove zmije provode pola života u ovom živom glibu i krecu se kroz njega najvecom lakocom. Žao mi je, ali ja ne mogu skoncati potpuno sam.
Slijedecih nekoliko sekundi bile su ispunjene napetošcu... i oklijevanjem. No, više se nije moglo dugo cekati što je ezwal sigurno znao, i to vrlo dobro. Konacno je stigao prilicno nevoljki odgovor:
— Dobro, slušam tvoje prijedloge... samo brzo!
Jamieson je shvatio da ezwal ponovno traži njegovu pomoc dobro znajuci da ce je dobiti, ali ne obecava ama baš ništa sa svoje strane. A vremena za cjenkanje i pregovore zaista više nije bilo. Odrešito je uputio svoje misli:
— Moramo raditi kao tim. Prije nego što zmija napadne, glava ce joj se poceti njihati lijevo desno. Svi gmazovi se služe tom metodom da bi hipnotizirali i umrtvili žrtvu. Ustvari to njihanje ima donekle i samohipnotizirajucu ulogu jer usredotocuje svu zmijinu pažnju na buducu žrtvu. Nekoliko sekundi nakon što pocne njihati glavom, ja cu pucati u onaj njen dio gdje se nalaze oci, što ce joj umanjiti ili potpuno uništiti vid. U tom momentu ceš se ti propeti, i to munjevitom brzinom, i napasti je s leda. Mozak joj je smješten negdje u neposrednoj blizini onog velikog roga. Pocni je derati kandžama i gristi gdjegod stigneš, dok cu se ja oboriti na njeno tijelo. Gledaji, sprema se da te napadne!
Gigantska se glava pocela ljuljati. Jamieson je polagano podigao pištolj i nanišanio, trudeci se da mu ruka ne zadrhti. Kad je bio potpuno siguran da je nanišanio na pravo mjesto, pritisnuo je otponac.
Nakon toga, zmija se svim snagama odupirala i borila nastojeci spasiti život. Borba je potrajala duže nego što je Jamieson mislio, ali je završetak bio uspješan. Ostaci zmije još su se uvijek trzali i svijali i pola sata nakon borbe, spaljeni Jamiesonovim mocnim oružjem. Jamieson je tada posrcuci prešao ostatak mosta od stabala, i stropoštao se na tlo. Kad se konacno uspravio i stao na noge, ezwal je sjedio stotinjak metara podalje od njega uz uski pojas kopna, pozorno ga promatrajuci. Izgledao je cudesno gladak i lijep s tom modrom kožom, onako gipko masivan. Jamieson je barem neko vrijeme mogao biti miran da ti snažni mišici koj su se nazirali ispod glatke kože, nece biti korišteni u neprijateljske svrhe.
Mirno je uzvratio ezwalov pogled, i onda upitao:
— Što se dogodilo s antigravitacionom splavi?
— Ostavio sam je oko 15 vaših kilometara sjeverno odavde.
Jamieson je malo zastao, i onda rekao:
— Morat cemo je pronaci. Skoro sam potpuno istrošio energiju mog pištolja, pucajuci u tu prokletu zmiju. Treba mi oplodni reaktor da ga ponovno napunim, a jedini koji nam je dostupan, osim onog brodskog, je mali reaktor te vrsti na splavi. Siguran sam, a vjerujem i ti, da bi nam opet mogao zatrebati.
Odgovora nije bilo. Jamieson je još malo pricekao, a onda rekao odlucno:
— Najbrži nacin da stignemo tamo je ako te ja uzjašem. Mogu uzeti padobran koji se još uvijek nalazi na onom otocicu i napraviti neku vrst orme za tvoj vrat i prednje noge tako da se mogu cvršce držati za tebe. Što tažeš?
Osjetio je mentalno meškoljenje i oklijevanje prije nego što je ponosno bice pristalo na taj prijedlog. — Nema sumnje — s prezirom je uputila svoju misao Jamiesonu — to je jedini nacin transporta za jedno slabo tijelo takvo je tvoje. U redu, donesi tu ormu.
Nekoliko minuta kasnije, Jamieson se približio ezwalu vrlo hrabro iako se tako u duši nije osjecao, i razmotao složeni padobran na tlu pokraj njega. Gledano izbliza ezwalovo tijelo zaista je bilo impresivno, cak i iznenadujuce, jer se iz daljine doimalo manje zbog njegove gipkosti i pokretljivosti. Jamieson se uistinu osjecao sitno i bijedno kad je poceo stavljati ormu na ovog šesteronožnog golijata
Svaki put kad bi Jamieson dodirnuo ezwalovo tijelo, osjetio je jedva jrimjetno strujanje odvratnosti koje je zracilo iz njegove svijesti.
— Evo, to bi bilo sve — rekao je konacno, pregledavajuci svoje djelo. Omotao je tanke, cvrste konopce padobrana tkaninom i stavio ih unakrsno ispod njegova trbuha, izmedu prednjih i srednjih nogu, cineci tako cvrstu ali ugodnu ormu koji su ezwalu davali punu slobodu pokreta. Na šiji životinje pricvrstio je uzde koje je napravio od ostataka svoje orme. Kad senlašao na ezwalovim ledima, Jamieson se ipak osjecao sigurnije.
— Prije nego krenemo — kazao je tiho — što te je to natjeralo da promijeniš mišljenje? Mislim da nagadam...
U tom trenutku ezwal ga je skoro zbacio sa svojih leda jer se pokrenuo, a nakon toga Jamieson se uz velike teškoce održavao na svom mjestu. Ezwal ocito nije poduzimao ništa da bi olakšao jahanje uljezu. No, poslije nekog vremena Jamieson se privikao na neuobicajeni ritam galopa šestesnošca i poceo uživati u jednoj od najcudnijih trka koje je ikad iskusio u životu. S lijeve strane džungla je vrtoglavo promicala dok je golema životinja jurila uskim kopnenim pojasom. U jednom trenutku krošnje stabala su sklopile iznad njih poput svoda arkada kad je ezwal skrenuo prema podrucju s nešto rjedom vegetacijom. Nepogrešivo je jurio novim pravcem a da pri skretanju nije ni najmanje smanjio brzinu kao da ga vodi visoko razvijeni instinkt tocno onim putem kojim je bio i došao. Iznenada se zacula oštra naredba: — Drži se cvrsto! — Jamieson se istog trenutka cvrsto uhvatio za uzde i sagnuo prema naprijed, poduprijevši se nogama u stremene u pravi cas. Ispod njega svijali i se i napinjali celicno cvrsti mišici. Divovsko tijelo naglo je skocilo ustranu i snažnom kretnjom jurnulo naprijed.
Djelic sekunde kasnije bjesomucna se brzina naglo smanjila, i Jamison se okrenuo da vidi što je uzrokovalo ovaj brzi manevar. Opazio je nekoliko velikih cetveronožnih životinja koje su izgledale kao velike hijene, no nije ih mogao tocno razaznati jer su se brzo izgubile u sjeni udaljenih stabala. Zvijeri nisu krenule u potjeru za njima. Pametno su postupile, pomislio je Jamieson. Ovo velicanstveno stvorenje koje ga je nosilo, vece od desetak lavova i opasnije od njih stotinu, ocito je bilo vrlo dobro pripremljeno za borbu na život i smrt na ovom planetu.
Jamiesonovo iskreno oduševljenje i divljenje naglo je išcezlo. Slucajno podigavši pogled u nebo iznad gustih krošanja stabala primijetio je nešto u pokretu gore u visini. Kad je jace podigao glavu da bolje pogleda o cemu se tu radi, iznenada je iz guste izmaglice koja je obavijala nebo Eristana II izronio sivi svemirski brod.
Bojni brod Rulla!
Ova je spoznaja snažno odjeknula u njegovoj svijesti. Dok je pogledom pratio golemi brod okrutnog, neprijateljskog oblika nalik sabljarki s oštro zašiljenim vrškom, ovaj se spustio prema ivici džungle i nestao. Više nije bilo nikakve sumnje da ce pristati ovdje. Nije više koristilo niti da skriva zaprepaštenje. Pojava velikog rulskog broda najavljivala je prijetecu opasnost.
Ezwalova misao stigla je u njegovu svijest s prizvukom likovanja.
— Znam što misliš u svojoj potisnutoj svijesti. Radije bi pištoljem raznio svoj mozak u sitne djelice, nego da padneš u ruke Rullima koji bi ti iz mozga silom izvukli korisne podatke. Mislim da su ovakvi nazovi junacki cinovi prilicno cest slucaj u sukobu izmedu Rulla i ljudskog roda. Upozoravam te: nemoj slucajno vaditi poštolj, jer cu te u protivnom zdrobiti.
Jamiesonu je zapela rijec u grlu. Osjetio je mucninu i odvratnost, a ujedno i strahovit bijes što se taj brod pojavio upravo sada, u ovom trenutku! Ocajan, prepustio se ritmu ezwalova galopa, i nacas zaboravio sve, osjecajuci samo dodir vjetra koji je nosio zadah vlage i udaranje šest pandži koje su muklo odzvanjale. Svuda oko njih nalazila se džungla, s povremenim neobicnim tap, tap zvukom podmuklih voda. Sve se tu odjednom skupilo: cudnovato i zastrašujuce bjesomucno jahanje ljudskog stvora na ledima modrog bica nalik zvijeri, koje ga je mrzilo... i znalo sve o neprijateljskom brodu.
— Ti si lud — rece Jamieson — ako vjeruješ da Rull tebi i tvojoj vrsti može donijeti koristi. — Predmet razgovora bio mu je tako dobro poznat, a ishod tako ocigledan da se nije morao narocito truditi da izrazi svoje misli. Medutim, više ga je zabrinjavala ezwalova ispružena noga s kandžama, pa ju je vrlo pozorno promatrao. Svoje je izlaganje završio s potpuno iskrenom žestinom. — Rulli su najpodmuklija, najsamouvjerenija sebicna...
Istog trenutka, zaboravivši na prijetece ezwalove kandže i ocjenjujuci hoce li ovaj uspjeti preskociti široki kanal, Jamieson je osjetio kako se ezwal propeo i savio, a onda je poletio naprijed udarivši snažno o metalno cvrstu površinu divovskog ramena. Zaprepašteno se borio da održi ravnotežu, pritiskajuci se prestrašeno uz njegovo tijelo kad je životinja naglo spustila glavu i ramena. Trenutak kasnije izašli su na obalu smaragdnozelenog morskog zaljeva. Na gustom, smedem pijesku uz rub mora, ezwal je neumorno ubrzao kas.
Kao da o ovim putnim poteškocama nije bilo vrijedno govoriti, ezwal je emitirao jednu svoju usputnu misao.
— Sudeci po tvojim razmišljanjima, vidim da smatraš da su se Rulli spustili samo zato što su registrirali isijavanje one energije s antigravitacione splavi.
Jamieson se još nije pribrao poslije onog strahovitog ezwalovog skoka. Konacno se uspio smiriti i odvratiti.
— Mora postojati neki logicki razlog, i ukoliko nisi iskljucio energiju kao što sam to ja ucinio na maticnom brodu...
Ezwalova misao je nagadala.
— Tako je. Zbog toga su se oni i spustili. Ako su njihovi instrumenti registrirali upotrebu odnosno trošenje energije tvog pištolja kad si pucao na zmiju, oni su shvatili da se ovdje nalazi netko živ. Najbolje ce biti da im krenem ravno ususret prije nego što nas oni nadu i zaskoce kao neprijatelje.
— Ti si lud! — odgovori bijesno Jamieson. — Oni ce nas obojicu ubiti kao svoje neprijatelje. Mi jesmo njihovi neprijatelji ako ni zbog cega drugog, a onda iz jednog jedinog razloga: jer nismo Rulli. Kad bi mogao barem to razumjeti...
— To sam i pretpostavljao da ceš reci — prekinuo ga je ezwal zajedljivo. — Ustvari, ja im vec nešto dugujem. Najprije, zbog plotuna energije koji je zakrenuo tvoj maticni brod i silom otvorio jednu stranu mog kaveza. Onda, zbog opce pomutnje koja je zavladala i omogucila mi da pridem ljudskoj posadi potpuno nesmetano... i uništim ih. Ne vidim nikakvog razloga — zakljucila je ezwalova misao — zašto Rulli ne bi objerucke prihvatili ponudu koju cu im dati u ime svoje vrste... naime, da nam pomognu otjerati ljude s Carsonova Planete. Nadajuci se naravno da ce im znanje koje ce izvuci iz tvoje svijesti znatno pomoci u tome.
Jamieson je osjetio kako ga obuzima ludacki bijes. Trudio se svim silama da ga potisne zbog velike opasnosti koja je prijetila. Ne smije posustati iako je u bezizlaznom položaju što se tice svog zadatka. Naprosto mora uvjeriti ovog ponosnog, nepromišljenog ezwala u besmislenost njegova plana. Borio se u sebi da mu glas zvuci što ravnodušnije.
— A, ukoliko uspiješ u tome, misliš li da ce Rulli lijepo i mirno otici i ostaviti vas u božjem miru?
— Neka se samo usude ostati!
Zasljepljujuca drskost ove primjedbe je prelazila sve granice. Jamieson se ponovno borio da potisne svoj bijes. Ne smije smetnuti s uma, govorio je sam sebi, da ovo, u osnovi razumno bice, govori sa svog prilicno neupucenog gledišta jedne netehnološki razvijene rase; i bez ikakva prethodnog saznanja o zakletom neprijatelju ljudskog roda. Jamieson je poceo govoriti polagano, naglašavajuci svaku rijec.
— Krajnje je vrijeme da se upoznaš s nekim cinjenicama za koje još vjerojatno do ovog casa nisi cuo. Covjek je otjerao Rulle do Carsonova Planeta u roku od samo nekoliko mjeseci. Iako ste vi ezwali poduzeli sve da onemogucite ljudima osnivanje vojne baze na svom teritoriju, mi smo se dugo borili u svemiru štiteci vas od najokrutnijih, najbezumnijih stvorova koje je naša galaksija ikad izbacila iz svoje utrobe. Najsavršenije oružje covjeka po snazi je jednake vrijednosti kao i oružje Rulla, no kako smo saznali u nekim stvarima oni su ipak malo ispred nas. Na primjer, njihova je tehnologja starija, ravnomjernije razvijena od naše. Zatim, oni posjeduju nevjerojatnu sposobnost mijenjanja i upravljanja odredenim elektromagnetskim valovima, ukljucujuci tu i vidljivi spektar, služeci se stanicama svojih tijela — nasljedna karakteristika kameleonskih crva iz kojih su oni evoluirali! Ta im sposobnost pruža neogranicene mogucnosti prerušavanja i individualne kamuflaže zbog cega nam njihova mreža špijuna zadaje strašne glavobolje.
Jamieson je zastao, bolno svjestan nesavladive barijere izmedu svojih i ezwalovih misli. Nastavio je uporno.
— Nikad, cuješ li, nikad nam nije pošlo za rukom da izbacimo Rulle s onih planeta gdje su se oni spustili. Naprotiv, oni su nas istjerali iz tri važne baze i to u roku godine dana od našeg prvog sukoba, dok nismo postali svjesni strahovite opasnosti koja nam je zaprijetila i tako smo cvrsto odlucili da ostanemo i zadržimo položaje bez obzira na gubitke. I, s takvim se ti stvorovima namjeravaš udružiti u borbi protiv covjecanstva?
— Da, i to za samo nekoliko minuta — stigla je ezwalovacvrsta i odlucna misao. Reakcija je bila još strašnija za Jamiesona jer se ezwal uopce nije osvrtao na ono što mu je on malocas objašnjavao.
— Uskoro cemo stici na cilj.
Vrijeme za bilo kakvo objašnjavanje je isteklo. Jamieson je to shvatio iznenada i stupio u akciju potpuno nesvjesno. Zbog toga mu je i uspjelo da neopazice izvuce onu svoju opasnu pucaljku i pritisne njenu cijev snažno u ezwalova leda. Pobjedonosno je pritisnuo okidac; iz cijevi je bljesnuo smrtonosni plamen... i pogodio u prazno!
Tek je onda shvatio da leti zrakom, zbacen jednim jedinim naglim pokretom tog ogromnog, gipkog tijela.
Tresnuo je u grmlje. Šiljate povijuše rasparale su mu odjecu, izgreble ruke i udarale po pištolju. Razderana odjeca, krvlju oblivene ruke... sve je postalo žrtva džungle osim jednog. Njegovog pištolja koji je cvrsto držao u ruci.
Pao je na bok, munjevito se prevrnuo i okrenuo podižuci pištolj, s prstom na otponcu. Samo metar od smrtonosne cijevi, ezwal se podigao strahovito režeci i otskocio nekoliko desetaka metara ustranu, nestajuci medu gustim zapletenim raslinjem džungle.
Sav ošamucen i drhteci citavim tijelom, Jamieson se uspravio i poceo razmišljati o velicini svog poraza, i ogranicenosti vlastite pobjede.
III
Svuda oko njega stajala su neobicna, široka stabla ove potpuno drugacije džungle. Neobicna zbog toga što to uopce i nisu bila stabla vec pjegave, žutosmede gube naslagane do visine od desetak metara izdižuci se s mukom kroz gusto mnoštvo trnovitih povijuša, zelenih lišajeva i gomoljaste, crvenkaste trave. Ezwalu je bilo mnogo lakše prolaziti velikom brzinom kroz ovakvu teško prohodnu divljinu, no covjeku koji se kretao pješice ova je džungla predstavljala nesavladivu prepreku, narocito ako se taj covjek nije usudivao koristiti sve slabiju energetsku moc svog pištolja. Uski pojas kopna uz obalu kojim su se još maloprije kretali zajedno naglo je završavao i ponovno skretao prema unutrašnjosti kamo je išcezao i ezwal.
Jedno je ipak postigao: barem ga ezwel nije nosio na svojim ledima prema ratnom brodu krcatom Rullima.
Rulli!
Kriknuvši, Jamieson je naglo ustao. Mekana podatljiva trava tajanstveno je šuštala pod njegovim nogama, i on se hitro pomaknuo na cvršce tlo; tu je poceo monotonim glasom tiho govoriti, svjestan da ce njegove misli, ako ne vec rijeci, doprijeti do jedinog razumnog bica koje je sigurno bilo tu negdje u blizini, u ovom neobicnom omotacu svjetla i sjene koje ga je obavijalo.
— Moramo brzo poduzeti nešto. Pražnjenje mog pištolja sigurno su registrirali Rulli na svojim instrumentima, tako da ih možemo ocekivati ovdje svaki cas. Ovo ti je posljednja prilika da se predomisliš kad je rijec o Rullima. I opet ti kažem da je tvoja namjera da uzmeš Rulle za svoje saveznike najveca ludost koju ceš ikada uciniti. Poslušaj dobro što cu ti sad reci: Naši špijunski brodovi koji su imali srecu i uspjeli se vratiti iz njihovog dijela galaksije, izvijestili su nas da je svaki planet, od njih nekoliko stotina koje su obišli, bio naseljen... Rullima. Nisu tamo našli više nijedno bice dovoljno inteligentno da im pruži organizirani otpor. A, takvih je bica sigurno bilo svugdje prije najezde Rulla. Što se s njima dogodilo? — Jamieson je namjerno zastao, želeci da to pitanje dopre do svog cilja, a onda je nastavio. — Znaš li što covjek radi kad na nekom planetu naide na slijepu, fanaticnu mržnju i neprijateljstvo? Nije ovo prvi put. Stavljamo cijeli planet u karantenu izolirajuci ga kordonom brodovlja u slucaju iznenadnog napada Rulla. Tada cinimo sve što je u našoj moci pokušavajuci uspostaviti miroljubive odnose sa stanovnicima tog planeta, što cesto traje dugo vremena. Grupe strucnjaka proucavaju njihovu civilizaciju pokušavajuci saznati što više o njihovoj psihologiji da bi utvrdili gdje su korijeni tog neprijateljstva.
— Ako su svi naši pokušaji bezuspješni, tada pribjegavamo što bezbolnijem preuzimanju vlasti, bez prolijevanja krvi. Nakon toga pristupamo vrlo pažljivo promjenama i revidiranju njihove kulture odstranjujuci iz nje samo one elemente, obicno je rijec o paranoi, koji su prepreka suradnji s drugim rasama. Nakon jedne generacije, uspostavlja se potpuna autonomija planeta i stanovnicima se ostavlja na volju da se pridruže savezu koje danas broji gotovo pet tisuca planeta. Hocu da znaš da je svaki naš pokušaj ove vrste, premda riskantan i dugotrajan, uvijek urodio uspjehom. Navodim sve ove primjere samo zato da ti ukažem na veliki jaz izmedu nacina djelovanja ljudskog roda i Rulla. Dakle, nema uopce potrebe da mi preuzmemo vlast na Carsonovom Planetu. Vi, ezwali, ste dovoljno razumni i inteligentni da shvatite tko je vaš stvarni neprijatelj samo ako nam budete vjerovali. Ti bi mogao biti prvi kad bi to samo htio.
Jamieson je rekao sve što ga je mucilo. Ostao je stajati cekajuci dugo vremena na neki znak, no iz utihle džungle nije stizala nikakva misao kao odgovor. Ramena su mu razocarano klonula. Bilo je vec kasno poslijepodne i sunce je provirivalo kroz nisko grmlje. Postalo mu je nažalost jasno da ce njegov ionako težak položaj uskoro postati još teži.
Cak ukoliko i uspije umaknuti Rullima, za dva sata krvožedni ce grabežljiv i gmazovi-mesožderi izaci izgladnjeli iz svojih skrovišta i poceti tumarati dugim nocnim satima po ovom prahistorijskom planetu u potrazi za plijenom. Kad bi barem mogao pronaci pravo stablo s cvrstim granama i visokom krošnjom i pogodnim povijušama...
Poceo se probijati kroz gustiš, oprezno izbjegavajuci skupine gustog grmlja pod kojima bi se mogle sakriti i tako goleme zvijeri poput ezvvala Napredovao je uz veliku muku i nakon stotinjak metara zaboljele su ga i ruke i noge od silnog napora. U tom je trenutku, posve neocekivano primio prvi signal da se ezwel još nalazi tu negdje u njegovoj blizini. Naime, do Jamiesonove svijesti stigla je kratka uspanicena misao:
— Iznad mene leti neko grozno bice, i promatra me! Izgleda kao neki ogromni kukac, velik poput tebe, prozirnih, skoro nevidljivih krila. Osjecam njegov mozak, ali misli su mu... besmislene! Ja...
— Nisu one besmislene! — prekinuo ga je Jamieson, uzbudenog glasa. — One su nama tude i nepoznate. Rulli su naime potpuno drugaciji od nas i od vas. Postoje vrlo opravdani razlozi koji ukazuju da oni najvjerojatnije dolaze iz jedne druge galaksije, premda ta teorija nije u potpunosti potvrdena. Ne cudi me uopce da ne možeš citati njegove misli.
Dok je govorio, Jamieson se polagano pomaknuo u gušcu sjenu, držeci pištolj u ruci.
—To bice što lebdi iznad tebe ima antigravitacioni sklop mnogo sitniji i djelotvorniji od onih koje smo mi stvorili. Ono što ti se cini da su krila ustvari predstavlja neku vrst atmosfere, posljedica stanicne kontrole valova svjetlosti. Imaš tu opasnu privilegiju da gledaš Rulla u njegovom prirodnom obliku, koji je vidjelo vrlo malo predstavnika ljudskog roda. Možda on smatra da si ti priglupa životinja, pa zbog toga nisi u neposrednoj opasnosti ako... Ali, ne, nije tako. On ce vjerojatno primijetiti ormu koju još imaš na sebi!
— Nece! — U ezwelovom odgovoru osjecao se prizvuk gadenja. — Strgnuo sam je sa sebe cim smo se rastali.
Jamieson kimnu glavom.
— Onda se ponašaj kao da si glupa životinja. Zareži na njega i pridi mu plašljivo, ali bježi glavom bez obzira prema najgušcoj šikari ako posegne za jednim od onih svojih mrežastih privjesaka na urezima s obje strane tijela.
Odgovora nije bilo. Minute su vrlo polako prolazile dok se Jamieson upinjao svim silama ne bi li uhvatio neke zvukove koji bi ga upozoravali na kriticnu situaciju negdje izvan njegova vidokruga. Tko zna hoce li ezwel pokušati stupiti u vezu s Rullima na neki drugi nacin osim telepatijom, unatoc opasnosti koje je svjestan? Ili, što bi bilo još gore, nece li možda Rulli uvidajuci da su ezweli razumna bica, koja bi im mogla biti od velike koristi, stupiti u strašan savez s njima? Jamieson je protrnuo pri pomisli što bi se moglo dogoditi na Carsonovom Planetu u tom slucaju.
Zacuo je tada mnoštvo zvukova: sitnih, uznemirujucih šumova sa svih strana: pucketanje sitnih grancica šikare u daljini; tiho rezanje i brundanje; stravicni, drhtavi krik s nekog neodredenog mjesta, vjerojatno u neposrednoj blizini. Uvukao se još dublje u gusto, isprepleteno grmlje i zabrinuto virkao iz njega, ocekujuci da se iz smrdljive isparice koja se pocela spuštati na tlo iznenada pojavi neka golema, prijeteca spodoba
Više nije mogao izdržati napetost i uzbudenje. Naprosto je morao saznati što se tamo kod ezwala dogada. Pretpostavljao je da je ezwel prihvatio njegov savjet i upute.
Koncentrirajuci se bez rijeci, izbacio je misao:
— Da li te onaj kukac još uvijek prati? — Iznenadio se kako je brzo uslijedio odgovor.
— Da! Cini mi se kao da me pomno proucava. Ostani gdje jesi. Smislio sam nešto.
Jamieson se iznenadeno uspravio u svom zaklonu. — Da? — odvratio je.
Ezwal je nastavio.
— Dovest cu ovo stvorenje do tebe. Ti ceš ga uništiti svojim oružjem. Za uzvrat, ja cu ti pomoci da predeš Demonski tjesnac.
Kamen je pao s Jamiesonova srca. Ustao je, protegao se i napravio nekoliko koraka likujuci i ne misleci na opasnosti džungle.
Više nije bilo nikakve sumnje: ezwali su odbacili svaku pomisao na savez s Rullima! Da li se to dogodilo zbog Jamiesonovih ozbiljnih upozorenja ili zato što je ezwal samo uvidio nemogucnost komuniciranja, to uopce nije bilo važno. Strah i prijeteca opasnost koju je osjetio ugledavši rulski brod sada su nestali, i to je bilo važno.
Odjednom mu je sinulo da nije formalno prihvatio ezwalov prijedlog. Upravo je to namjeravao uciniti kad je doletjela hitra misao njegova novog golemog saveznika tako da je sada svaki njegov odgovor bio suvišan.
— Osjecam tvoj pristanak, Trevore Jamiesonu, ali budi na oprezu! Razmišljao sam o Rullima kao saveznicima samo da bismo se udruženi mogli otarasiti našeg najveceg neprijatelja — covjeka! Medutim, nisam siguran da li bi pripadnici moje vrste pristali na bilo kakav savez. Za nas je nešto takvo potpuno nezamislivo. Nadam se da si spreman: stižem za nekoliko trenutaka.
S lijeve strane Jamieson je zacuo naglu lomljavu grmlja. Ukrutio se od napetosti, a kad je buka postala sve glasnija podigao je oružje, cekajuci. Kroz izmaglicu ugleda ezwala kako se približava, polagano se krecuci na svih svojih šest nogu. Njegova tri oka, celicnosive boje, plamtila su cudnim sjajem. Kad je Jamieson podigao oci tražeci pogledom tamnu, lebdecu spodobu u vrtlogu izmaglice iznad ezwalove glave, do njega je stigla prodorna misao...
— Prekasno! Ne pucaj i ostani gdje jesi! Ima ih vec desetak iznad moje glave, i...
Bljesak bijele svjetlosti iznenada se pojavio iznad njih prekidajuci tok misli koji je dolazio iz ezwalove svijesti, i isto tako naglo nestao. Znajuci što ga ocekuje, Jamieson je bespomocno cucnuo, ocekujuci užasnut svoj neizbježni kraj. Stravicne su minute prolazile, a ništa se nije dogodilo. Kad su mu se oci malo oporavile od zasljepljenosti iznenadnim jakim bljeskom, vidio je što ga je spasilo. Nikakvo cudo nego magla koja je postala vrlo gusta. Premda se osjecao vrlo nelagodno u njoj, ona ga je pokrivala dok je polagano i vrlo oprezno uzmicao natrag u mrak guštare, zabrinuto vireci iz nje. U nekoliko navrata kroz izmaglicu je primijetio kretanje nekih spodoba u zraku. Uznemiravala ga je potpuna šutnja od strane ezwala. Nije moguce da su ga usmrtili tako brzo i bez ikakva otpora? Ne, ne. Vjerojatnije je da su Rulli primijenili psihozu. Nije znao kako da inace objasni tako nesuvisli završetak misli u jednoj tako snažnoj svijesti. Projekciona psihoza koristila se uglavnom na životinjama i drugim neciviliziranim i primitivnim oblicima života, nenaviknutim na iznenadno medudjelovanje blještavih svjetala. A, ezwal je unatoc svom razvijenom mozgu ipak bio životinja, prilicno neciviliziran i vjerojatno izrazito osjetljiv na mehanicku hipnozu. Ovakav bi postupak znacio da su Rulli smatrali ezwala iskljucivo primitivnom životinjom. Sudeci po njegovoj pojavi i hinjenom vladanju, ovaj se zakljucak nametao sam po sebi. Zašto bi ga onda željeli šcepati živog? Možda su znali da nije s ovog planeta, pa su sad tražili kljuc zagonetke njegova porijekla. Iako se ovaj planet nalazio u domeni ljudskih vojnih baza, bio je dostupan i Rullima koji su ga možda posjetili i ranije.
Jamieson se turobno osmjehnuo. Ako su Rulli odvukli ezwala na svoj brod smatrajuci ga nedotupavnom životinjom, ocekuje ih vrlo neugodno iznenadenje kad se on osvijesti. Uostalom, ovaj je šestonog likvidirao sva ljudska bica na njihovu svemirskom brodu kad su ona bila na pragu saznanja o svim njegovim sposobnostima.
Bljesak munje iznenada je osvjetlio polumracno sjeverno nebo, a nakon nekoliko sekundi zacuo se i tutanj groma.
Jamieson je naglo skocio na noge od neugodnog iznenadenja. To nije nikakva oluja. To je umjetna grmljavina u to je bio potpuno siguran. Snažan tutanj bocnog plotuna koji je dolazio iz stotinjak projektilskih otvora bojnog broda
Bojni brod! Oklopljena krstarica najvjerojatnije iz vojne baze na Kryptaru IV, koja se nalazi na izvidackom zadatku ili provjerava otkud dolaze sva ta energetska pražnjenja
Još se jednom pojavio bljesak i zatim grmljavina ali sada mnogo bliže i nešto slabije. Rulska krstarica ce zaista biti sretne ruke ako se uspije izvuci.
No, Jamiesonovo ushicenje brzo je splasnulo. Sve ovo nece njemu mnogo pomoci. Jer pred njim je bila duga noc i svi njeni užasi. Istini za volju, Rulli mu više nece zadavati brige. Sukob dvaju brodova koji je upravo bio u toku odvest ce ih daleko u svemir i može potrajati danima. Cak da se tu i pojavi patrolni brod i on ga spazi, Jamieson mu se nece moci javiti osim ako ne upotrijebi svoj pištolj — ukoliko u njemu još bude dovoljno energije.
Vec se spustio i mrak i njegov se vidokrug smanjio na samo nekoliko metara a opasnost u kojoj se našao povecavala se geometrijski proporcionalno. Oci i pištolj bili su mu sada jedina zaštita no oci ce mu vrlo brzo postati beskorisne u gustom mraku, a vrlo malu rezervu energije u pištolju morat ce cuvati i vrlo je racionalno koristiti.
Jamieson je s velikom nelagodom zurio u tminu koja je postajala sve gušca Možda se u njegovu blizinu vec prišuljalo neko nevidljivo cudovište. Sasvim nesvijesno iskoracio je iz svog zaklona ali se brzo povukao. Ne smije panicariti jer bi to mogao zaista biti njegov kraj. Stavio je prst u usta, zatim ga podigao i osjetio neznatni dodir povjetarca s desne strane. Negdje u tom pravcu mora da se nalazi i ezwalova antigravitaciona splav, no sad nije bio pravi trenutak da o tome razmišlja
Krenuo je kroz džunglu na suprotnu stranu i odmah shvatio da je probijanje kroz ovaj stravicni labirint gotovo nemoguce nocu. Izgubio je svaki osjecaj za smjer u kojem se krece, tako da se morao zaustavljati svaki cas i provjeravati pravac vjetra. Sad je vec bilo mracno kao u rogu, pa se on spoticao i posrtao preko nevidljivih zapreka citavo vrijeme, praveci takvu buku da je smatrao mnogo uputnijim da stane i priceka osvit dana. No, ostati u tom vlažnom paklu citavu noc izložen nemanima cinilo mu se tisucu puta gore. Teturao je dalje, i nakon nekoliko trenutaka pod prstima je napipao debelu, pougljenjelu koru stabla.
Stablo!
IV
Ispod njega toptale su goleme zvijeri dok se on cvrsto privio uz ne tako debelu granu visoko iznad njih. Krvožedne oci svjetlucale su u mraku gledajuci ga. Sedam puta u toku nekoliko prvih sati svakakve nemani pokušale su se verati uz stablo, glasajuci se i slineci u želji da ga dohvate, i sedam puta bljesnuo je plamen njegova pištolja svaki put sve slabiji. Divovski ljuskavi mesožderi stizali su uz stravican tresak da se nahrane lešinama i onda odlazili.
Tek je prošlo pola noci! Ako ovako nastavi, ubujite energije u njegovu pištolju nestat ce do jutra, a kad samo pomisli koliko ovakvih noci ga još ceka u ovom zelenom paklu! Koliko ce mu dana trebati da stigne do splavi, ukoliko je uopce uspije pronaci? Koliko noci, koliko trenutaka uopce može opstati nakon što istroši svu energiju svog oružja?
Bilo mu je žao jer je ezwal taman bio pristao da zajedno s njim suraduje protiv Rulla. Pobjeda je vec bila na pomolu, ali je nažalost veza medu njima tako naprasito prekinuta. Jamieson se trgnuo. Nešto jezovito motalo se oko podnožja stabla. Velike kandže greble su koru, a dva plamteca, prijeteca oka svako na svojoj strani upirala su smrtonosni pogled u njega. U jednom stravicnom trenutku vidio je da mu se sve više približavaju, uspinjuci se vrlo brzo. Jamieson hitro zgrabi pištolj, oklijevajuci djelic sekunde, a onda se poceo hitro penjati naviše medu tanje grane. Pritom je neprestano imao stravican osjecaj da ce grana puknuti pod njim, a on se stropoštati u dubinu, u ralje gmižuce, sluzave nemani. Još je strašniji bio osjecaj da su mu te ralje za petama.
Neman se i nadalje penjala za njim u krošnju, no Jamieson je cvrsto odlucio da štedi, što dulje može, preostalu energiju svog pištolja. Iznenada se iz dubine zaculo bjesomucno režanje, i jedna mnogo veca zvijer pocela se uspinjati uz deblo. Borba dviju grabežljivih nemani potresala je stablo, dok su se one napadale i greble kandžama i grizle oštrim zubima. Onda se iz mrka zacuo krik nalik glasanju trube, i samo trenutak kasnije ogromno, dugovrato cudovište, cije su dvometarske smrtonosne ralje bez muke mogle dosegnuti do Jamiesona skrivenog u gustoj krošnji, bacilo se na dvije razjarene nemani, izazivajuci strahoviti pokolj. Prvo ubijeno cudovište odvuceno je u stranu nestajuci u mocnim raljama nevjerojatno brzo, nakon cega je divovska neman otoptala dalje, privremeno utaživši glad.
Dolaskom praskozorja, svi ti urlici i režanja oko Jamiesona polako su jenjavali, jer su izgladnjeli želuci barem privremeno napunili i povlacili u svoje mracne zaklone.
U osvit zore, Jamieson je još uvijek bio na životu, potpuno izmožden, klonulog tijela željnog sna, dok mu je u svijesti bila samo jedna misao: preživjeti! Da ga barem ezwal nije tako naprecac zaskocio u komandnoj sobi svemirskog broda, sigurno bi u protivnom uzeo pilule protiv sna, kapsule goriva za svoj pištolj, kronometar kompasa, i camac za spašavanje koji bi mu omogucio siguran let.
Sva sreca da su u komandnoj sobi bile kapsule s hranom, pa ih je uzeo dovoljno za citavih mjesec dana. Jamieson se spustio sa stabla, malo se udaljio od krvlju prekivenog nocnog bojišta i nahranio se.
Odmah se poceo osjecati mnogo bolje. Poceo je razmišljati. Prema njegovu proracunu, zasnovanom na procjeni ezwalove putne brzine i dužine vremena, splav bi trebala biti udaljena od ovog mjesta oko petnaest kilometara prema sjeveru. Iskljucujuci mnoge nezgode i opasnosti koje su ga možda cekale na tom putu, Jamiesonu bi vjerojatno trebao citav dan i možda malo više da stigne do tamo, ovisno o velicini i broju vodenih i mocvarnih površina na tom putu. Morao bi naravno iskrciti gustu džunglu u prilicno velikom krugu da pronade splav i ponovno napuni pištolj energijom. Sama splav više mu ne bi bila od ikakve koristi; cak i da je uspije napuniti energijom, ona bi predstavljala iskljucivo superpadobran koji ne bi mogao podici uvis ništa do svoje vlastite težine.
Znaci, ako ga posluži sreca, imat ce u ruci do vrha napunjen pištolj kojim ce onda moci krenuti na putovanje dugo stotinjak kilometara do srušenog broda. Stotinjak kilometara džungle, mora i mocvare... i Demonskog tjesnaca. Stotinjak kilometara nesnosne vrucine, vlage, mesoždera...
No, besmisleno je bilo predati se pesimistickim mislima. Treba se spašavati korak po korak, što je ujedno bio i jedini nacin da zadrži zdrav razum i spasi svoj život.
Potpuno iscrpljen od nedostatka sna i naporne noci koja je upravo minula, krenuo je na to dugotrajno putovanje. Prvih nekoliko sati potpuno ga je obeshrabrilo. Prešao je samo kilometar, dva, i to vijugajuci. Izgubio je mnogo vremena zaobilazeci podrucja živog mulja i široki pojas trnovitog grmlja tako gustog i isprepletenog da se niti ezwal ne bi uspio probiti.
Dosta je vremena i energije utrošio penjuci se tu i tamo na poneko stablo da provjeri smjer kretanja i udaljenost, što je bilo od vitalne važnosti ako je želio stici do splavi, i dalje.
Oko podneva procijenio je da je prešao oko pet kilometara u pravcu splavi. Užarena mrlja koja je pokazivala gdje se nalazi sunce bila je sada tako blizu zenita da nije bio siguran kamo krenuti dalje. Velika vrucina, pa visoko stablo u neposrednoj blizini i njegov umor predstavljali su dovoljan razlog da stane i malo se odmori. Na samom vrhu krošnje, nalazilo se nekoliko grana svinutih prema vrhu stabla; nekoliko povijuša koje su tamo visjele dobro ce mu doci da se veže za grane i...
Stablo je strašno zadrhtalo kad su ga u samom podnožju udarile glomazne šape. Jamieson je u strahu poceo odvezivati lijane kojima se bio ucvrstio za krošnju. Znao je da se ne može popeti mnogo više, no bio je svjestan da i nekoliko desetaka centimetara može znaciti mnogo.
Kroz gusti omotac izmaglice koja je obavijala ovaj planet džungle nigdje ni traga zvijezdama; bez njih vrijeme je prolazilo mnogo, mnogo polaganije. Nekoliko puta divlje, grabežljive nemani pokušale su se popeti na njegovo stablo, no samo se jedna od njih toliko približila Jamiesonu da je morao upotrijebiti svoj pištolj. Tom je prilikom protrnuo videci kako je slabašan snop ubojitih zraka koje su izašle iz njegove cijevi. No, uspio je spaliti prednje noge zvijeri tako da je ova cvileci i udarajuci oko sebe pala na tlo postajuci žrtvom drugih mesoždera koji su jedva docekali njen pad sa stabla
Kad je konacno potpuno svanulo, Jamieson naprosto nije mogao vjerovati da je dan. Ispod stabla pokolj je jenjao, tako da je zapazio samo nekoliko stvorova nalik velikim hijenama koje je prvi put primijetio jašuci na ezwalovim ledima prije dva dana. One su se sad hranile prilicno necujno ostacima mnoštva unakaženih lešina. Slican je prizor vidio i dan ranije, no danas je slijed bio drugaciji. Naime, iznenada i posve necujno iz niskog gustog raslinja izronila je golema glava i desetak metara sluzava tijela potsjecajuci na divovsko koplje, srucujuci se svom silom na najbližeg lešinara, koji je uspio kriknuti samo jednom prije nego je smrvljen u kašu. Ostali su se razbježali glavom bez obzira.
Sad je iz šikare izronilo cijelo tijelo divovske zmije koja je pocela gutati ubijenu žrtvu. Sve je to potrajalo tek nekoliko minuta, no nakon toga odvratni gmaz nije pokazivao nikakvu namjeru da se udalji. Ležala je na tlu, s velikom izbocinom u tijelu koja se postepeno slegla i jedva se nazirala nakon nekoliko minuta. Jamieson je cijelo to vrijeme sjedio u krošnji, skamenjen od netom videne grozote, necujno dišuci. Vrlo je malo znao o nacinu lova tog golemog gmaza, no cinilo mu se da bi ga zmija bez ikakvih poteškoca mogla ubrati s tog njegovog stabla ako joj se prohtije.
Nakon najdužeg sata u svom životu, zmija se naposljetku pomakla i odgmizala u visoku travu. Cekao je još nekoliko minuta, a onda se spustio sa stabla i krenuo jasno vidljivim tragom koji je veliki gmaz ostavio iza sebe, hodajuci gotovo necujno i pomno se ogledavajuci. Ovom stazom sigurno nece krenuti nijedan mesožder, pomislio je racunavši pritom da zmija nece iznenada promijeniti smjer kretanja i poci natrag, niti da ce naglo stati.
Unatoc svemu, Jamieson je ostjetio veliko olakšanje kad je nakon par stotina metara skrenuo s tog traga i uputio se u približno istom smjeru kao i jucer. Sad je vec bio bijeli dan, sunce je vjerojatno vec bilo visoko na nebu, no on ce ga ugledati tek za sat, dva. To ce mu pružiti dovoljno vremena da se orijentira i da korigira svoj smjer kretanja. Dotada ce pokušati ici u što ravnijem pravcu.
Do podneva prešao je vecu razdaljinu nego prethodnog dana, zahvaljujuci iskljucivo boljoj fizickoj kondiciji. Odmarao se samo jedan sat i prešao posljednja cetiri kilometra tog dana oko sredine poslijepodneva. Sad je poceo osjecati velik umor, ali pomisao da mora provesti još jednu stravicnu noc s napola praznim pištoljem tjerala ga je da pocne tražiti splav još dok je vladao dan.
Nekih stotinjak metara od njega stajalo je visoko stablo, i on ga je pažljivo osmotrio sa svih strana. To ce biti središnja tocka od koje ce krenuti u potragu za splavi. Malo pomalo. Stotinjak po stotinjak metara džungle. To ce mu omoguciti da lakše zapazi veliki, metalni predmet poput splavi, premda ce u najgušcim dijelovima džungle morati pomnije tragati na licu mjesta. Naravno, najprije ce se popeti na drvo i pogledati uokolo s njegova vrha.
Cetiri sata kasnije posrtao je vec od umora tragajuci. Pocelo se mraciti. Pogled na cjelokupni teren s vrha drveta nije mu mnogo pomogao, a uskoro ce se morati popeti na njegovu krošnju i tamo provesti još jednu napornu noc ispunjenu strašnim morama. Namjeravao je završiti današnju potragu, usprkos sve vecoj opasnosti od nevidljivih krvožednih zvijeri. Bilo mu je jasno koliko je pretjerano optimisticki raspoložen bio, nadajuci se da ce pronaci splav. Prisjetio se pogleda sa stabla na koje se popeo danas poslije podne: samo nekoliko kilometara odavde kopno se sužavalo u poluotok. No, da bi temeljito pretražio cijelo to podrucje bilo bi mu potrebno i nekoliko tjedana.
Spotakao se i posrnuo, ne trudeci se više da stiša buku koju je izazvao; više mu uopce nije bilo stalo da se spasi. Ocekivao je kraj; dan prije ili kasnije, to nije bilo više uopce važno.
Pred njegovim ocima iznenada se usred guste džungle neocekivano ukazala mala cistina koju nije mogao vidjeti sa stabla, a koja je bila udaljena nekoliko stotina metara. I tu je na tlu bilo mnoštvo isprepletenih sivih povijuša.
Napravio je nekoliko koraka prema cistini kad je iz šikare zacuo nagli šum, i u taj cas ugledao veliku dlakavu zvijer grabežljivih, plamtecih ociju koja mu je presjekla put. Bila je tek pedesetak metara udaljena od njega. Spazivši Jamiesona, strašno je zaurlala, razjapila celjusti s oštrim koljacima i pojurila prema njemu.
Jamieson se skamenio, uvidjevši instinktivno da nema svrhe bježati, i naprosto cekao pravi trenutak da skoci ustranu kad se zvijer bude bacila na njega.
No, do toga nije došlo. Vec pri prvom skoku, velike su se životinjske šape zaplele u sive povijuše i zvijer je svom snagom tresnula o zemlju. Nevjerojatno ali istinito, usprkos svim naporima njena razjarena tijela, zvijer se nije mogla osloboditi neugodnog zagrljaja. U polumraku Jamieson nije mogao odmah vidjeti što se to dogada, no pogledavši malo pomnije s užasom je shvatio o cemu je rijec. Biljka nalik povijuši micala se: ona je bila takoder grabežljivo cudovište! Biljka mosožderka! Velikom je brzinom obavijala svoje cvrste hvataljke oko nogu velike zvijeri i oko njegove snažne šije, dok je one druge, s šiljcima na vrhu, zabijala kroz mekanu dlaku u živo meso. Golemo se tijelo zvijeri u jednom momentu naglo trgnulo i umirilo, skvrcenih udova. Ostalo je tako nepomicno ležati kao skamenjeno.
Povijuše su sada prestale svojim bjesomucnim napadom i pocele puzati i miljeti preko citavog mrtvog tijela, potpuno ga prekrivajuci za nekoliko minuta.
Jamieson se zgrozio gledajuci taj prizor, i brzo se ogledao uokolo provjeravajuci da slicnih povijuša nema u njegovoj neposrednoj blizini. Sad je vec tocno znao o kojoj je biljnoj vrsti rijec, premda je dosad nikad nije vidio na djelu. Bila je to ona biljka mesožderka koja je zajedno s divovskim gmazovima cinila ovaj planet nepogodnim za osnivanje vojne baze. Doduše ova smrtonosna puzavica nije bila raširena po cijelom planetu kao što je to bio slucaj sa zmijama, vec se pojavljivala tamo gdje je tlo odgovaralo njenom specificnom razvoju i metabolizmu. U takvim je podrucjima rasla u velikom broju, i Jamieson je zadrhtao od pomisli da je vjerojatno u posljednjih nekoliko sati prošao pokraj mnogih mesožderki ni ne sluteci u kakvoj se opasnosti nalazi.
Odjednom se uznemirio videci kako je mracno. Primijetio je takoder da su se šumovi i buka ovog prahistorijskog planeta zlosutno pojacali u posljednjih nekoliko trenutaka. Ovdje nikad nije nastupala tišina sumraka; naprotiv, bilo je to vrijeme budenja zla, šuljanja i izlaska iz mracnih skrovišta svih mogucih vrsta grabežljivaca i ubojica, pocetak dugog i stravicnog pokolja i krvoprolica.
Upravo se okrenuo u namjeri da se vrati do svog stabla ciji su se vrhovi ocrtavali na polumracnom nebu, kad je iznenada osjetio kako se u njegovu svijest uvlaci nešto dobro poznato: jedna jasna ezwalova misao:
— Kreni na drugu stranu, Trevore Jamiesonu, ako želiš doci do splavi. Ona se nalazi na cistini iza ove gdje se sada nalaziš. A tamo sam i ja, i cekam te. Cini mi se da ce mi opet zatrebati tvoja pomoc.
Jamieson je nepomicno stajao, drhteci od uzbudenja i neizvjesnosti. Posljednji put je vidio ezwala izloženog na milost i nemilost Rulla! Da to nije neka rulska varka, da možda ezwal ipak nije prešao na njihovu stranu? Ali, zašto bi ga oni pokušali namamiti...
— Rulli koji su me zarobili su svi mrtvi — prekinuo ga je ezwal nestrpljivo. Mali patrolni brodic kojim su se spustili takoder je tu, potpuno neoštecen. Ja ne umijem baratati njime, i zato mi je potrebna tvoja pomoc. Izmedu tebe i ove druge cistine nema sada nikakvih zvijeri, zato požuri!
Jamieson se brzo okrenuo i poceo oprezno zaobilaziti opasnu cistinu, pun nove snage. Kratki izvještaj koji mu je strujom svijesti uputio ezwal dobivao je svoj pravi smisao. Rullski bojni brod vjerojatno je morao napustiti planet u velikoj žurbi tako da nije bilo vremena pokupiti grupu izvidaca koju je uputio na ovaj planet. A, ovi su misleci da su uhvatili neku glupu životinju, pružili ezwalu priliku da ih uništi do jednoga, kao što je to Jamieson i mislio. I tako, sada...
— Ja ih nisam pobio — govorila je kratka ezvvalova misao. — Nije niti bilo potrebno. Vidjet ceš što se dogodilo, za nekoliko sekundi.
Probijajuci se i kroz posljednju skupinu bodljikavog grmlja nalik paprati, Jamieson je konacno izbio na onu drugu, vecu cistinu. Na jednom njenom dijelu ležao je rulski izvidacki brodic, dug oko 50 metara tamnosive boje, a na suprotnoj strani nalazila se splav koju je tako uporno tražio, a koja je zbog nepredvidenih dogadaja izgubila svoju važnost. Izmedu njih, medu sivim nakupinama povijuše-mesožderke, ležala su crvolika mrtva tijela nekoliko desetina Rulla, doimajuci se vrlo neobicno cak i u ovoj nepoznatoj okolini. Sive su puzavice rasle u velikom broju pokraj otvorenih vratiju camca, pružajuci se cak preko praga u mracnu nutrinu kao da instinktivno traže nove žrtve. Jamieson je žmirnuo zacudeno, nagadajuci što se ovdje odigralo.
— Tvoje je logicko razmišljanje sjajno — ubacio mu se u misli podrugljivi ezwal. — Doduše malo je prepolagano. Da, nalazim se u komandnoj sobi ovog brodica, a izmedu mene i povijuša-mesožderki su zatvorena celicna vrata Predlažem da svojim oružjem probiješ prolaz medu njima i to što prije, a zatim da udeš u nutrinu broda. U tvojoj se blizini sada nalazi nekoliko grabežijivica, a ne možeš ponovno racunati da ce te spasiti ova mesožderka-puzavica.
Jamieson nije oklijevao ni trena vec se uputio prema splavi, oprezno izbjegavajuci sive povijuše. Splav je, nasrecu, bila na sigurnom terenu; popeo se na nju i podignuo zaštitni poklopac ispod kojeg se nalazio vrlo jednostavni upravljacki mehanizam. Zatim je otpustio zavrtanj na svom pištolju i istresao u dlan malu kapsulu. Bio je to glavni dio, srce pištolja, bez kojeg bi ostao bespomocan kad ga ne bi mogao zamijeniti novim punjenjem.
Otvorio je pokrov olovnog pretinca nalik kutiji u upravljackoj komori, stavio kapsulu u sicušni držac neobicnog oblika i spustio pokrov. To je bilo sve. Za ciglih deset minuta oplodna reakcija koju ce pokrenuti mali broj neutrona još preostalih u kapsuli, ponovo ce je napuniti do maksimuma. On, medutim, nije namjeravao tako dugo cekati. Za otprilike tri minute naboj punjenja bit ce mu dovoljan.
— Dakle, znaci da Rulli nisu uopce znali za puzavicu-mesožderku. To me, ustvari, ne iznenaduje: takvih organizama nema mnogo u našoj galaksiji. Vjerojatno su upali u nju nocu tako da ih je sve odreda uništila. Da li se to zaista sve tako odigralo ili si ti još bio u transu i ošamucen u to vrijeme kao što bi bila svaka nerazumna životinja, kakvom su te uostalom smatrali?
Ezwalov je odgovor bio brz i prilicno ohol.
— Oslobodio sam se hipnoze prije nego što su me odvukli zrakom u brod, na atigravitacionoj splavi za koju su me prikovali. U njihovoj prisutnosti i pred cijevima njihova oružja, smatrao sam da je najpametnije ne odati se i ne pokazati im kako bi ih se sviju mogao lako riješiti, pa sam se pretvarao da sam bez svijesti sve dok me nisu zatvorili u skladišni odjeljak. Tamo sam sa sebe strgnuo lance. Cekao sam da napuste ponovno brod, no uto sam zacuo tutnjavu nalik grmljavini i oni su svi izjurili napolje. Njihove neobicne misli nisu mi kazivale ništa osim cinjenice da su strahovito uzbudeni. Onda je odjednom to uzbudenje postalo još jace, a nakon nekoliko trenutaka njihove su misli potpuno išcezle, prestale. Pretpostavljao sam što se zbilo, ali sam se htio uvjeriti u to. Probio sam se silom iz skladišnog odjeljka i pogledao kroz ulazni otvor. Vani je vec zavladala tama, no, nasrecu, ja dobro vidim i po mraku. Svi do jednoga bili su mrtvi.
Jamiesonu je bilo žao što i on ne može vidjeti u mraku. Ucinilo mu se da je vidio neku grdobu kako se šulja sjenovitim rubom cistine, no nije bio posve siguran. Tri su minute punjenja vec sigurno prošle. Više nije želio cekati. Prisiljavajuci se da smiri drhtave ruke, uzeo je male hvataljke koje su stajale pokraj olovne kutije, podigao pokrov i vrlo oprezno izvukao kapsulu. Umetnuo ju je jednako pažljivo u pištolj, pricvrstio zavrtanj i odahnuo, osjecajuci silno olakšanje.
Ponovno je pogledom prešao preko cijele cistine, zureci netremice u sumnjive sjenke, no tamo kao da nije bilo nicega. Vjerojatno mu mašta previše radi. Bio je ipak vrlo, vrlo oprezan kad je sišao sa splavi i krenuo polagano prema malom izvidackom brodu.
Ponovno je progovorio tiho.
— Rekao si mi sve što me zanima. Mislim da sada znam i kraj price. Kad si vidio da su Rulli mrtvi, odlucio si prenociti u brodu. Nisi se htio pouzdati u svoj vid, spoznavši strahovitu opasnost koja prijeti od puzavica-mesožderki. To je jedina stvar koje se istinski plašiš na ovom planetu. Tvoj prvi susret s njima mora da je bio vrlo zanimljiv. Uz tvoju veliku brzinu i snagu, pretpostavljam da te je malo poslužila i sreca, kad si se uspio spasiti. Vidio si da što dalje ideš po poluotoku, opasnost od njih postajala je sve veca. Strahovito si se uplašio. Shvatio si da sam ti potreban, ja i moj pištolj. I zbog toga si se vratio.
Prva skupina sivih povijuša bila je nešto svjetlija od tamnog tla. Jamieson je nanišanio u tlo, rukom prekrio oci i pritisnuo otponac. Zacuo se pucketavi fijuk kad je užareni, plameni snop ubilacke energije pogodio tlo, i premda nije vidio bljesak plamena, znao je da je pištolj dovoljno nabijen. Mahao je njime cas na jednu cas na drugu stranu dok je koracao, zatim se zaustavio i zaustavio paljbu. Pogledao je oko sebe i vidio da ga oci još dobro služe u mraku. Stajao je usred širokog spaljenog pojasa, a slijedeca siva mrlja nalazila se oko pet metara ispred njega.
— Ti si u toj komandnoj sobi vec dva dana, zar ne? — nastavio je Jamieson. Mora da si se grdno namucio dok si prošao kroz ona vrata. Ali, drugo ti nije preostalo, jer se glavni ulaz otvara pomocu mehanizma koji ne poznaješ i ne znaš kako ga staviti u pokret, unatoc tvojoj velikoj snazi. Drugo jutro, kad si otvorio vrata komandne sobe vidio si da se puzava mesožderka nalazi s druge strane. Kladim se da si ih zatvorio munjevitom brzinom i spustio sve okove i brave. To je naravno zaustavilo krvolocnu biljku jer njena energija nije dovoljno koncentrirana da bi mogla probiti cvrsta metalna vrata. Ona te može obaviti i stegnuti, ubosti te stotinu puta u sekundi, ali ne može srušiti celicna vrata kao što ih ti možeš. I tako si ostao unutra.
Jamieson je uništio i drugu grupu sivih puzavica baš kao i prvu. Izmedu Jamiesona i spasilackog broda sada je preostala najveca skupina, strahovito gusta i isprepletena, koja je prekrivala mrtve Rulle.
Nastavio je tihim, nervoznim glasom.
— Dva puna dana vec promatraš i proucavaš taj upravljacki mehanizam, pokušavajuci shvatiti kako on radi, ali nisi uspio u tome. Vjerojatno si u jednom trenutku bjesomucno poceo pritiskati komande i upravljacke tipke, ne obaziruci se što bi se sve moglo dogoditi. Onda sam ja naišao i situacija se promijenila. Mislim na moj dolazak u tvoje susjedstvo, prije nekoliko sati. Osjetio si to, naravno. Za tebe je to znacilo veliku pogodnost. Nastavit ceš proucavati komande, mislio si. Ako ne saznaš kako ih koristiti prije noci, javit ceš se meni buduci ja možda necu preživjeti još jednu noc u džungli, potpuno iscrpljen. Ali, ako kojim slucajem shvatiš i nauciš kako pokrenuti brod i upravljati njime, jednostavno ceš uzletjeti i ostaviti me da umrem tu u džungli.
Zastao je i pricekao casak, ali ezwal mu nije slao nikakav odgovor, cak niti u vezi ove optužbe na kraju. Nije se iznenadio: Neobicno, ponosno stvorenje u brodu, dobro je znalo da nece profitirati poricanjem optužbe, a kajati se nije znao.
— Spalit cu puzavice sve do tvojih vratiju. Kad to ucinim, ti ceš izaci i uputiti se u skladišni odjeljak, gdje ceš i ostati. Da budem potpuno siguran u to, namjestiti cu ovaj pištolj tako da ce ga fotoelektricni prijenosnik automatski staviti u pogon i on ce pucati nemilosrdno po cijelom hodniku ako ti samo zakoraciš u njega. Ako ostaneš unutra, nece ti se ništa dogoditi. Trebat ce nam dva tjedna da stignemo do najbliže vojne baze, a odatle možemo krenuti na Carsonov Planet gdje cu te sav sretan pustiti na slobodu. U meduvremenu možda ceš naci nešto odgovarajuce za jelo, ali u to nisam siguran. Možeš se tješiti mišlju da bi bez poznavanja svemirske navigacije i hiperprostornog pogona nesumnjivo umro od gladi da si se sam uputio kuci. U svakom slucaju, siguran sam da ceš još biti na životu kad te oslobodim. — Nisi uspio u pokušaju da prikriješ tajnu ezwala kao razumnog bica od mojih vlasti. No, ja cu morati izvijestiti nadležne na Zemlji da je po mom mišljenju s odraslim prosjecnim ezwalom tako teško i gotovo nemoguce naci zajednicki jezik kao da je rijec o priglupoj životinji! A sad, makni tu golemu stražnjicu što dalje od vrata, jer ce tu prigrijati za koji tren!
Wiki
Comments
Post a Comment