Skip to main content

Čudovište - The Monster - A. E. Van Vogt




Čudovište



Veliki se svemirski brod zaustavio na milju iznad grada. Dolje se protezala kozmička pustoš. Ulazeći u svoj energetski mjehur, Enash je spazio ruševine zgrada. Odmah se javio preko komunikatora:
— Nema tragova ratnih razaranja. — Zatim prekine vezu. Čim je dotakao tlo, ispraznio je energetski mjehur. Prostor je bio okružen zidom i obrastao korovom. Posvuda kosturi bića sa dvije duge noge i dvije ruke, s glavom na kraju kralješnice. Činilo se da su kosturi odraslih u očuvanom stanju, ali čim se meteorolog Enash sagnuo i dodirnuo jedan, on se raspao. Kad je digao glavu, Enash je opazio povjesničara Yoala kako mu se približuje, izlazeći iz mjehura,
— Mislite li da bi se trebalo poslužiti metodom vraćanja mrtvaca u život pomoću rekonstruktora? — zapitao ga je Enash.
— Ima ovdje nečega neprirodnog — odvrati Yoal. — Ovdje je nestalo svakoga života. Valjalo bi otkriti što se dogodilo prije nego što počnemo naseljavanje.
Enash je šutio. Vjetar je šumio u granama susjednog drveća. Meteorolog pokaže rukom na njih. Yoal kimne glavom.
— Jest, biljke nisu uništene, ali one se razlikuju od oblika aktivnoga života.
Prekine ih glas iz prijemnika:
— Otkrili smo muzej. Na krovu je signalni toranj.
— Idem s vama, Yoal — reče Enash. — Možda pronađemo kosture životinja i inteligentnih bića u različitim fazama razvoja. Niste odgovorili na moje pitanje: Hoćete li ih oživljavati?


— Porazgovorit ću o tome sa savjetnicima — polako je odgovorio Yoal. — Moramo saznati uzrok katastrofe. — Mahao je sisaljkom. — Moramo, dakako, biti oprezni i početi od najprimitivnijih oblika. Budući da nema kostura djece, možemo pretpostavljati da su postigli osobnu besmrtnost.
Stigli su članovi savjeta radi pribavljanja i ispitivanja dokaza. Odluka je bila donesena: oživit će se neki mrtvaci. Članovi savjeta bili su znatiželjni. Pristajanje na nekom prostoru svemira uvijek je uzbudljivo. Pogotovo kad su u pitanja istraživanja nepoznatih oblika.
Muzej je bio običan: velike, kupolaste dvorane, plastične reprodukcije čudnovatih životinja, mnogo predmeta. Na ploči iznesen razvoj rase. Enash je bio zadovoljan kad je skupina došla do poredanih kostura i balzamiranih tijela. Sjeo je iza energetskog zaštitnog zaslona kako bi mogao promatrati stručnjake biologe koji su vadili tijela iz kamenih kovčega. Mrtvac je bio omotan vrpcama. Biolozi nisu skidali sve zavoje nego su kliještima odigli vrh lubanje. Taj je dio omogućavao najfunkcionainije oživljavanje. Šef ekipe, biolog Hamar tumačio je:
— Materijal što je upotrijebljen za konzerviranje svjedoči o osnovnim poznavanjima kemije. Isto tako i skulpture na sarkofagu. Živčani sustav nije bio osobito razvijen u toj civilizaciji. Naši su lingvisti analizirali snimljene glasove što se nalaze uz svaki izložak i uspjeli su odgonetnuti jezik bez teškoća. I sad je dovoljno govoriti u komunikator da bi se razgovor preveo na jezik oživljene osobe. Evo, vidim da je sve spremno za prvo oživljavanje.
Enash je zapazio da je zatvoren poklopac plastičnoga rekonstruktora života i počeo je proces oživljavanja. Meteorolog je osjetio napetost. Pokušaj nije bio izvođen nasumce. Za nekoliko minuta nekadašnji stanovnik tog mjesta ustat će sa svoga ležaja i promatrat će ih.
—... U živom biću ostaju sitni tragovi, trag početka i kraja života i... neživota. U toj nepoznatoj zoni materija se koleba, oscilira između staroga i novoga, organskoga i anorganskog. Atomi ne znaju ništa o beživotnosti. Ali kad se atomi počnu skupljati u molekule, učinjen je sitan korak prema životu. Ili prema tami neživota. Ili kamen ili životna stanica. Zrnce zlata ili vlat trave.
Otkine li se noga rakovici, izrast će druga. Rastu i dva ekstremiteta trepetljikaša, izrastu u dva crva, dva bića. Svaka sitnica može biti i cijelo biće. Paradoksalno je da sjećanje nije organsko. Svaka magnetska traka može pamtiti glasove godinama. Pamćenje je psihološki biljeg, obilježje tvari, morfološka modifikacija molekule da može reagirati.
U lubanji mumije počele su funkcionirati strukture. Čovjek je zatreptao očima.
— Dakle, istina je — rekao je povišenim glasom, dok se njegov govor prevodio na jezik Gana. — Smrt su samo vrata u drugi život? Ali gdje je moja pratnja? — cmizdravo će oživjeli.
Sjeo je i izišao iz postolja u kojem se nalazio. Vidio je došljake. Ukočio se, a onda postao ohol i hrabar. Pao je na koljena pun osjetnog skepticizma.
— Jesam li pred egipatskim bogom? — reče digavši se opet. — Kakva je to komedija? Neću valjda padati ničice pred ne znam kakvim demonima!
— Ubijte ga! — naredi kapetan Gorsid.
Dvonogo čudovište se zavrtjelo i nestalo u prahu kad je planulo atomsko oružje. Ubrzo zatim oživio je drugi, blijed i drhtav.
— Bože moj — počne on— kunem se da više nikad neću ni dirnuti onu svinjariju. Od toga možeš vidjeti ružičaste slonove...
— Kakvu to »svinjariju«? — zanimalo je Yoala.
— Ma ona rakija, onaj otrov što sam pio u bifeu. — Kapetan Gorsid uputi pogled povjesničaru Yoalu.
— Treba li se još zadržavati s njim?
Povjesničar je oklijevao. Zatim se okrenuo k čovjeku.
— Što biste rekli kad bismo vam otkrili da dolazimo s druge zvijezde?
Oživjeli ga je gledao preneraženo i ustrašeno.
— Čujte... — izusti napokon. — Ja sam vozio pristojno. Priznajem da sam popio jednu ili dvije previše, ali kunem vam se da nisam vidio drugi auto. Pa ako je to novi sistem kažnjavanja pijanih vozača, uspjeli ste. Više nikad ni kapi dok sam živ!
— Vozio je neki »auto« — primijeti Yoal. — Nismo opazili da ovdje ima auta. Nisu ih sačuvali čak ni u muzeju.
Enash je znao da svi čekaju nekakav komentar. Zato reče: —Tražite neka opiše taj auto.
— Ah, napokon ste progovorili — poviče čovjek. — Hajde, označite crtu kredom, vidjet ćete da mogu hodati po njoj. Možete mi postavljati i pitanja. Kako funkcionira auto? Staviš u njega plin...
— Plin — ponovi inženjer Veed. — Motor s unutrašnjim sagorjevanjem.
Kapetan Gorsid dade znak stražaru naoružanom atomskom puškom da ubije dvonošca.
Treći oživjeli diže se s postolja i zagleda se u prisutne.
— Došli ste sa zvijezda? Znate li sistem putovanja ili je to bila sreća?
Ganci su se zagledali i uskomešali. Enash spazi smeteni pogled povjesničara Yoala. Odmah zatim mu reče:
— Dvonožac se vrlo brzo prilagođava situaciji i shvaća stvarnost. Nijedan Gan ne bi mogao tako brzo reagirati.
— Brzina razmišljanja nije obavezno znak superiornosti —primijeti Hamar, šef biologa. — I onaj tko misli polako i precizno ima svoje mjesto na hijerarhijskoj ljestvici inteligencije.
»Ne, nije riječ o samoj brzini nego o preciznosti reakcije« — pomisli Enash. Oživjeli je odmah shvatio značenje prisutnosti čudnih bića, došljaka sa zvijezda.
Čovjek je izišao iz postolja i uputio se prema prozoru.
— Posvuda isto — reče zatim. Opet je začudna bila njegova reakcija. Ovaj put je odgovorio Yoal.
— Da. Posvuda pustoš, smrt i ruševine. Znate li što se to moglo dogoditi?
Čovjek se okrene od prozora i zaustavi se pred zaštitnom energetskom pregradom koja je štitila Gane.
— Mogu li pogledati u muzej? Treba da procjenim svoju starost. Dok sam ja bio živ, imali smo neka sredstva za razaranje, ali treba da saznam koliko je vremena proteklo od moje smrti da bih utvrdio metodu.
Savjetnici su se okrenuli prema kapetanu Gorsidu, koji je poslije kraćeg oklijevanja naredio oružanoj straži:
— Pazite na njega! — Zatim se okrenuo čovjeku. — Shva ćamo što želite. Htjeli biste preuzeti situaciju u svoje ruke radi svoje sigurnosti. Pazite: nemojte učiniti neki nepromišljeni korak i sve će biti u redu.
Da li je čovjek povjerovao u tu laž? Tko bi to znao? Nije to odavao nijednom kretnjom ni izrazom lica. Nije odavao da je možda spazio karbonizirano tlo na mjestu gdje su ubijeni njegovi oživjeli prethodnici. Približio se najbližim vratima, promotrio drugoga čuvara koji ga je ondje čekao i ušao. Prvi stražar za njim, a za njima energetska pregrada i savjetnici. U prostoriji u koju je ušao Enash bilo je kostura i plastičnih modela životinja. Slijedeća je bila soba kulture. Bilo je tu predmeta iz određenog razdoblja civilizacije, napredne civilizacije. Razgledao je neke izložene strojeve i pomislio: atomska enregija. Nije on jedini na to pomislio, jer je odjeknuo glas kapetana Gorsida.
— Nemojte ništa dirati. Na svaku sumnjivu kretnju stražari će otvoriti vatru.
Oživjeli je stajao u sredini prostorije. Činilo se da je zado voljan. Enash se i protiv svoje volje divio njegovoj vedrini. Vjerojatno je dvonožac znao što ga čeka, a bio je tako miran i zamišljen. Napokon je čovjek progovorio:
— Ne treba da idemo dalje. Vi ćete vjerojatno bolje nego ja izračunati koliko je vremena prošlo između moga rođenja i stvaranja ovih strojeva. Vidim ovdje stroj koji, prema oznaci na njemu, broji atome što eksplodiraju. Kad je dezintegriran dovoljan broj atoma, prekida se tok energije dok se ne izazove lančana reakcija. Dok sam ja bio živ, imali smo uređaje za ograničavanje širenja nuklerane reakcije. Možete li vi izvući neku usporedbu?
Savjetnici su se okrenuli prema Veedu. On je nakon nekog vremena preko volje odgovorio:
— Prije devet tisuća godina poznavali smo mnoge procese ograničavanja. — Zašutio je, a zatim dodao: — Nisam nikad čuo za uređaj što kontrolira atomske eksplozije.
— A ta je rasa ipak bila uništena — promrmlja astronom Shuri.
Nastala je dugotrajna tišina, koju je prekinuo kapetan Gorsid naređenjem stražaru:
— Ubijte to čudovište!
Međutim, umjesto čovjeka, pod mlazom plamena pali su svi stražari u isto vrijeme. Jezik plamena zahvatio je i energetsku pregradu, povukao se, ponovo silovito suknuo i opet se povukao. Enash je preko mlaza vatre spazio čovjeka pred vratima prilično daleko od stroja za brojanje atoma. Stroj je sada bio usijan.
— Uperite atomska oružja prema svim izlazima!— naredi kapetan Gorsid. — Svemirski brod neka bude pripravan da tuče to stvorenje teškim naoružanjem!
— Kamo smo mi došli! — uzviknuo je netko. — On ima sposobnost mentalne kontrole.
Gani su se povlačili. Plavkasti je plamen lizao strop, tražeći način da prijeđe zaštitnu pregradu. Stroj je bio paklenski usijan. Stavljena je u pogon druga pregrada za zaštitu. Gani su se povukli u svoje mjehure, izašli iz muzeja i stigli do svemirskog broda. Kad je brod poletio, izbacio je atomsku bombu. Gljiva je zahvatila muzej i cijeli grad.
— Još ne znamo kako je izginula ta rasa — šapne Yoal na uho Enashu kad se stišala grmljavina bačene bombe iza njih.

* * *
Blijedožuto sunce dizalo se na obzorju. Prošla su tri dana otkako je bačena bomba. Enash se sa skupinom suradnika spustio na drugi grad. Opirao se novim oživljavanjima.
— S meteorološkog stajališta planet je pogodan za naselja vanje. Ne treba da riskiramo bilo što. Ona je rasa otkrila svoj mehanizam reagiranja i mi si ne možemo dopustiti...
Biolog Hamar suho ga prekine:
— Zašto ljudi koji su osvojili takva znanja nisu pošli u neki drugi zvjezdani sustav da nađu utočište?
— Čvrsto vjerujem da nisu pronašli metodu koja bi im dopuštala da lokaliziraju pogodne zvijezde — odvrati Enash. — I mi priznajemo da smo ga otkrili slučajno. Dakle, pitanje sreće a ne inteligencije..
Na licima drugova vidio je da se ne slažu. Enash je počeo predosjećati nevolju. Počeo je zamišljati visokorazvijenu rasu koja se sučelila sa smrću, znajući unaprijed da će ona doći. Mnogo je kostura bilo vani, po vrtovima. Kao da su svi izašli, uspravno čekajući uništenje vrste.
Enash je to pokušao predočiti drugovima. Nije bio dovoljno uvjerljiv jer su se oni vrpoljili na svojim sjedalima.
— Tko je u vama usadio tu osjećajnu reakciju? — zapita ga kapetan Gorsid.
Tek poslije ovoga pitanja Enash je postao svjestan da je to doista osjećajna reakcija.
— Onaj treći — odgovorio je polako. — Kad smo napuštali prostoriju, vidio sam kako nas promatra sa zanimanjem. Neustrašivost, smirenost, vještina kojom nas je prevario sve je to...
— ... dovelo do njegove smrti — upadne u riječ Hamar. Svi su se nasmijali.
— No, Enashe — vikne poručnik Mayard — nećete valjda ustvrditi da je ta rasa nadmašila našu u neustrašivosti i da se mi moramo plašiti jednoga jedinog čovjeka uza sve zaštitne naprave?
Enash nije odgovorio. Bio je zbunjen. Imao je dojam da se nije dobro ponio.
— Htio sam samo spomenuti da nije neophodno saznati što se dogodilo toj rasi...
Kapetan Gorsid dade znak biologu.
— Nastavite oživljavanje. — Zatim se obrati Enashu. — Ne bismo smjeli početi naseljavanje i pri tome priznati da nismo istraživanja obavili do kraja.
Otrcani argument, ali ipak prilično logičan. Nije više mogao razmišljati o svemu tome. Slijedeći je čovjek upravo oživio.
Ustao, sjeo i — nestao. Nastala je strašna tišina i zaprepaštenje. Zatim je kapetan Gorsid promuklo viknuo:
— Ne može pobjeći odavde. Negdje je u zgradi.
Gani što su bili oko Enasha skočili su i promatrali okolo. Stražari su držali svoje atomske puške. Meteorolog je opazio kako je jedan od tehničara za energetski zaslon pozvao Veeda da se približi. Kad se vratio, inženjer je bio zbunjen.
— Upravo me obavještavaju da su kazaljke mjerača skočile za deset kad je čovjek nestao. To je nuklearni stupanj.
— O, očevi i djedovi! — promrmlja Shuri. — Došlo je ono čega smo se uvijek bojali.
Gorsid se derao u komunikator.
— Uništite sve selektore-lokalizatore u brodu! — Kad se okrenuo prema Shuriju, njegove su oči plamtjele. — Čini mi se da ne razumiju. Neka vaši podređeni stupe u akciju. Odmah uništite sve selektore i sve životne rekonstruktore.
— Izvršite naređenje! — naredi Shuri svojoj ekipi drhtavim glasom. — Brzo!
Kad je naređenje bilo izvršeno, Gani su odahnuli. Na licima im zloslutni i gorki osmijeh.
— Barem neće nikad otkriti Gan — javi se poručnik Mayad. — Naš nedohvatan sustav otkrivanja pogodnih planeta ostat će naša tajna. Uostalom, nismo ni krivi za ktastrofu koja je pogodila stanovnike tog planeta.
Enash je shvatio da se u njih usadio osjećaj krivnje, utvare svih onih koje su Gani uništili, mračni ponor mržnje i straha koji ih je nadahnjivao i poticao na uništenje...
— Ne vjerujem da je izmakao — javio se kapetan Gorsid. — Još je negdje ovdje, čeka da isključimo ploče pa da pobjegne. Ne, nećemo isključiti zaštitne ploče.
Nastala je tišini. Gani su pažljivo promatrali prazan prostor pred energetskim plastom. Životni rekonstruktor je sjajio u podnožju metala. Nigdje ništa nenormalno pod jakimžutim svjetlom.
— Straža, uništite i taj rekonstruktor — naredi Gorsid.
— Mislio sam da će se čovjek ponovo pojaviti i da će ga razgledati. Ipak, ne možemo sve staviti na kocku.
Rekonstruktor je nestao.
— Kamo je mogao otići taj dvonožac? — zapita Yoal.
U trenutku kad je htio odgovoriti povjesničaru, Enash ugleda čudovište ispod nekoga stabla. Promatrao je Gane. Vjerojatno je iskrsnuo toga trenutka, jer su svi savjetnici ustuknuli. Jedan je tehničar pokazao priličnu prisutnost duha i namjestio još jednom energetsku ploču između Gana i čudovišta. Stvor na dvije noge polako se približi. Bio je vitak, koračao je uzdignute glave, a oči su mu blistale.
Došavši pred zaštitnu ploču, dvonožac se zaustavi i dodirne oklop prstima. Ploča se zamuti i počne gorjeti, svjetliti u raznim bojama i sa zamršenim crtama. Zatim se opet razbistri i boje nestane. Čovjek prijeđe ploču i značajno se nasmije. Zatim reče:
— Kad sam se probudio, bio sam zainteresiran. Postavio sam sebi pitanje što da uradim s vama.
U tiho jutro na planetu smrti te su riječi odjeknule proročki u Enashovim ušima. Tišinu prekine visoki i nekako neprirodni glas, u kojemu je Enash jedva prepoznao glas kapetana Gorsida.
— Ubijte ga!
Kad su bljeskovi prestali, nevjerojatno je biće još stajalo. Čovjek se približio na nekoliko koraka od skupine.
— Imam dva rješenja — reče dvonožac. — Jedno mi nameće zahvalnost... ipak ste me vi vratili u život. Drugo mi nameće stvarnost. Znam tko ste vi. Upoznao sam vas, na žalost. Teško je biti milostiv. Pretpostavimo, za početak, da ćete mi otkriti tajnu selektora-lokalizatora. Sad kad znam da postoji taj sustav, ništa nas više neće iznenaditi.
Enash je pažljivo slušao, zaokupljen pomišlju na katastrofu. Znatiželja ga navede da zapita:
— Što se to ovdje dogodilo?
Čovjek je promijenio boju lica. Kad je progovorio, glas mu je treperio od osjećaja pri pomisli na onaj strašan dan.
— Iz dubine svemirskog prostora sručila se na nas atomska oluja i pomela cijelo to područje galakasije u promjeru od devedeset godina svjetlosti upravo do granica naših mogućnosti. Nismo mogli izbjeći. Već smo se odavno odrekli brodova i napustili ih, a nismo imali vremena da sagradimo nove. Jedina pogodna zvijezda Castor također je bila zahvaćena olujom... — On se prekine. — A tajna?
Savjetnici se više nisu toliko bojali. Yoal se javio. — Ah, vi ne znate tajnu. Unatoč vašem krupnom razvoju, mi smo jedini u stanju osvojiti galaksiju. — Yoal uputi svojim drugovima zadovoljan osmijeh. — Gospodo, s pravom se ponosimo svojim velikim otkrićima. Nadam se da ćemo ubrzo na svoj brod. Nemamo više što tražiti na ovom planetu.
Kad su spremili mjehure za odlazak na brod, osjetila se zbunjenost među posadom. Hoće li se dvonožac suprotstaviti njihovu odlasku? Tri atomske bombe što su bačene nakon uzletanja nisu eksplodirale. Gani su razmišljali. Enash se toga sjećao.
— Nećemo se tako lako odreći toga planeta — reče napokon Gorsid. — Hajde da ponovo porazgovaramo s tim stvorenjem.
Enash, Yoal, Veed i kapetan vratiše se u grad. Iz komunikatora je opet odjeknuo Gorsidov glas:
— Po mojem mišljenju, suviše smo brzo zaključivali. Kad se to storenje probudilo, odmah je nestalo. Zašto? Preplašilo se nas, dakako. Zatim je htio zagospodariti situacijom. On zna da nije svemoguć.
Tvrdnja se činila logičnom. Enash osjeti zadovoljstvo. Začudi se kako je dopustio da ga obuzme panika. Sad je promatrao opasnost u novom svjetlu... Jedan čovjek na planetu. Naseljenici bi se mogli naseliti kao da njega i nema. Toga je već bilo. Preostali bi domoroci potražili neki kutak gdje će se skloniti. U nekim slučajevima naseljenici bi ih progonili, ali bi ih obično pustili da žive na zemljištu koje su izabrali. Jedan čovjek ne može zauzimati mnogo mjesta...
Našli su ga kako čisti donji dio zgrade. Kad ih je spazio, izišao je na terasu. Bio je u sandalama i nekoj napuhnutoj blistavoj odjeći. Ravnodušno je i bez riječi promatrao Gane.
Zatim je kapetan Gorsid počeo govoriti. Enash je bio vrlo zadovoljan njegovim izlaganjem. Kapetan je govorio otvoreno. Unaprijed su se bili dogovorili o taktici. Ne treba očekivati od Gana, rekao je, da ožive cijeli planet. Bilo bi to nerazumno kad se zna da je taj prostor dragocjen za njihove stanovnike, kojih ima sve više. Svaki rast stanovništva izaziva teškoće. Naseljenici će poštivati prisutnost jednog čovjeka — izlagao je.
Čovjek prekine kapetana.
— Koji je cilj te beskonačne ekspanzije? — Činilo se da je doista znatiželjan. — Što će se dogoditi kad zauzmete i po punite sve planete galaksije?
Gorsid je upitno pogledao Yoali, pa Veeda i Enasha. Meteorolog je osjetio samilost za dvonošca, pa je slegnuo ramenima. Čini se da čovjek ne shvaća. Možda ne može shvatiti? Stara je to konfrontacija između srčanosti i nazatka.
— Zašto ne kontrolirate rađanje? — ustrajno će čovjek.
— Pa da vlada bude oborena? — vikne Yoal. Enashu se činilo da se sve više produbljuje jaz koji ih je dijelio. Njihov sugovornik nije znao igru prirodnih faktora.
— No dobro, ako vi nećete kontrolirati rađanje, onda ćemo to učiniti mi umjesto vas — nastavi dvonožac.
Tišina. Gani su se ukočili. Enash je osjetio napetost. Znao je da su i drugi napeti. Pomislio je odjednom kako se čini da je protivnik nenaoružan. »Mogao bih ga stisnuti svojim sisaljkama i zdrobiti ga« — pomisli. Protiv kakve se snage to stvorenje može boriti? Znao je dosad da kontrolira atomsku, nuklearnu energiju i gravitaciju. Možda ta snaga ima i granica? To se ne zamjećuje. A sad lansira i prijetnju nad prijetnjama: »Ako vi nećete kontrolirati rađanje, onda ćemo to učiniti mi umjesto vas.«
Te su riječi odzvanjale u Enashovu mozgu. Uvijek je bio samo promatrač. Bio je i protiv ovoga oživljavanja. Sad je vidio da je imao pravo. Nikad nije bio sasvim ni za osvajanje planeta. Gledao je na stvari izdaleka, razmišljao o stvarnosti. Sad je znao da život ima smisla. Zahvatio ga je val osjećaja. Osjetio je da je jedan od Gana. U njemu je tekla njihova krv.
— Nemojte se zanositi mislima da ćete oživjeti svoju umrlu rasu — dobaci on stvorenju.
Čovjek ga promotri, ali ne reče ništa. Enash je žestoko nastavio:
— Ako nas možete uništiti, neka bude. Ali, istina je da je vaša moć ograničena. Naš brod je takve konstrukcije da ga nikakva lančana reakcija ne može pokrenuti ni naškoditi mu. Možda biste mogli pokrenuti eksplozije u motoru, ali i tu je vaša snaga ograničena, jer su motori tako građeni da se ne može razviti lančana reakcija.
Enash osjeti dodir Yoalove sisaljke.
— Pazite da mu u bijesu ne odate nešto nepotrebno — reče povjesničar.
— Budimo realisti — odvrati Enash odgurnuvši sisaljku. — Već sam pogled na nas i naše tijelo odao je tom stvorenju mnoge tajne naše rase. Bilo bi smiješno nijekati da on nije procijenio sve mogućnosti koje mu nudi situacija.
— Enash — glas kapetana Gorsida bio je zamjerajući — zapovjednički. Enashov bijes splasne i on se povuče za korak.
— Mislim da znam što ste sve htjeli reći. Slažem se s vama. Ali na meni je da postavim ultimatum. — I Gorsid se okrene. Rastom je nadvisivao čovjeka.
— Izrekli ste strašnu prijetnju — počne kapetan. — Zapravo ste time rekli da ćete zaustaviti sjajan napredak duha naše rase.
— Ne duha. — Čovjek se nasmiješio.
Kapetan kao da je prečuo primjedbu.
— Kad biste imali vremena da izradite rekonstruktor za oživljavanje i materijala da to učinite, vi biste ga mogli izraditi. Trebalo bi vam oko dvije godine za to. Pod pretpostavkom, dakako, da to znate uraditi, jer je to složen uređaj, koji će teško sklopiti jedini preživjeli predstavnik vaše rase. Niste imali vremena da izradite svemirski brod kad je trebalo, a mi vam nećemo dati vremena da izradite uređaj. Nekoliko minuta po našem odlasku, bombardirat ćemo grad. Možda ćete moći zaustaviti nekoliko eksplozija u svojoj blizini, ali nastavit ćemo s drugoga kraja, pa ako ni to ne bude dovoljno, zatražit ćemo pojačanje. Za šest mjeseci putovanja najvećom brzinom doseći ćemo planet najbliži Ganu i poslati vijest. Pred silom koja će nam doći u pomoć morat ćete podleći. Razorit ćemo sve gradove. Neće od njih ni od vaših kostura ostati ni prašine. Učinite sada što možete.
Čovjek odmahne glavom.
— Ne... ne sada. — Nekoliko trenutaka je šutio. Zatim će zamišljeno. — Pravilno rasuđujete. Ja nisam svemoguć.Imam, međutim, dojam da vam je promakla neka pojedinost. Ne bih vam, dakako, rekao koja. Zasad, zbogom. Putujte. Imam posla.
Enash je dotad šutio. Sad ga je ponovo spopao bijes i on ispruženih sisaljki poleti za čovjekom. Već je gotovo dodirnuo dvonošca kad ga nešto zgrabi i on se nađe na mjestu odakle je pošao. Gorsid, Yoal i Veed gledali su ga zaprepašteno. Enash je, ukočen, pomišljao na čovjekove riječi:... »promakla vam je neka pojedinost«. Promakla? Znači, znali su za nju. Razmišljao je kad je Yoal rekao:
— Možemo biti sigurni da naše bombe neće biti dovoljne.
I nisu bile.

* * *
Svemirski se brod nalazio na četrdeset svjetlosnih godina od Zemlje kad je Enash bio pozvan u sobu za sjednice. Yoal mu je klonulim glasom kazao:
— Čudovište je na brodu.
Meteorologu se činilo da ga je udario grom. Iznenada je sve shvatio.
— To je, dakle, bila ta pojedinost koja nam je promakla. On može slobodno putovati prostorom u promjeru od... koliko je rekao.... oko devedeset godina svjetlosti.
Jest, Gani su bili zaokupljeni brodom pa su zaboravili na tu pojedinost. Odjednom je Enash osjetio da postaje star i iznemogao. Ali i ravnodušan. Čudno kako već prije nisu otkrili uljeza.
— Mi ćemo se zaustaviti prije nego što stignemo na neki od naših planeta. Upotrijebit ćemo video-vezu.
Zašutio je. Dakako, kad bude uspostavljao vezu pomoću usmjerenih zraka, čovjek će se moći usmjeriti u željenom pravcu. Postoji jedino rješenje. Ali intuitivno je znao da mu je opet promakla neka vrlo važna pojedinost. Polako se približavao velikoj 25-metarskoj video-ploči u dnu komore. Inače jasna slika sad je treperila. Sjale su zvijezde. Nijedna galaksija nema toliko zvijezda. Samo jedna od dvjesta tisuća imala je pogodne planete...
— Čudovište je bilo vrlo lukavo — reče Enash mirno. Nastavimo li putovanje, čudovište će nas pratiti i domoći se rekonstruktora života i vratiti se na svoj planet zahvaljujući sposobnosti putovanja prostorom. Ako upotrijebimo usmjerene zrake, ista stvar. Pa kad bismo se vratili na planet da ga uništimo, ondje bi već bio priličan broj njegovih sugrađana. Oživjelih. Ofenzive ne bi koristile.
Bilo je to točno. Ali još je nešto nedostajalo.
— Ostaje nam samo jedan način.
Kapetan Gorsid prekine tišinu koja je bila nastala.
— Dakle, gospodo, usmjerit ćemo motore, uništiti komande i povesti to čudovište sa sobom.
Gani su se zgledali. Ponos je sjao u njihovim očima. Enash je dotaknuo sisaljke svakoga od njih. To će učiniti u određe no vrijeme.
Jedan sat poslije toga, kad je vrućina postala gotovo nesnosna, u Enashovoj glavi nikne iideja i on teturajući pođe do komunikatora pa pozove astronoma Shurija.
— Shuri! — viknuo je u komunikator. — Sjećate se kad se ono čudovište probudilo... sjećate se da kapetan Gorsid nije mogao uspostaviti vezu s posadom kad im je naređivao da unište rekonstruktore i selektor-lokalizator? Mi nismo razmišljali o uzroku. Pitajte posadu zbog čega.
Nekoliko trenutaka poslije toga začuo je opet Shurijev glas, isprekidan sve češćim smetnjama.
— Oni nisu... mogli ući u komoru. Vrata su bila blokirana.
Enash se sruši na pod. Dakle, izmaklo im je više pojedinosti. Čovjek se probudio od mrtvih i odmah je procijenio situaciju. Kad je nestao, ušao je u brod i otkrio tajnu lokalizatora, a možda i rekonstruktora za oživljavanje. Kad se opet pojavio, znao je sve što je htio znati. Sve poslije toga bilo je proračunato kako bi Gani negdje pogriješili.
A čovjek će uskoro napustiti brod, uvjeren da nijedno izvanzemaljsko biće neće znali da postoji njegov planet. I da će njegova rasa preživjeti. A ovi ne mogu u komoru. Vrata su blokirana.
Enash je ustao teturajući i zbog smetnji urlajući objavio što je ustanovio. Odgovora nije bilo. Nepojmljiva i nekontrolirana bujica energije tjerala je brod u zaglušnoj buci. Paklenska je vrućina palila njegov oklop. Liznuo je vatreni jezik. Enash je pokušao nešto reći u komunikator, urlao je i jecao. A veliki je usmjereni svemirski brod ulazio u usijano bijelo sunce.


Wiki 

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…