NE UBIJTE RULLA!
Profesor Jamieson je spazio svemirski čamac tek krajičkom oka.
Sjedio je u jaruzi kojih desetak metara daleko od provalije, nadomak ulazu u čamac sa spasavanje. Bio se udubio u rad na izvještaju, bilježeći napomenu u zvučni graf kako je Laertes III dovoljno blizu nevidljivoj granici koja je dijelila dio svemira pod dominacijom Zemlje od onoga u vlasti Rulla da je sama činjenica što su ga otkrili prvi predstavljala značajnu pobjedu u ratu Zemlje protiv Rulla.
Pisao je: »Podatak da bi baza na ovoj planeti omogućila brodovima napad na neke od najgušće naseljenih sektora galatike, bilo ljudskih, bilo rulskih, daje joj prioritet klase AA u opremanju svom mogućom vojnom opremom. Preliminarne obrambene instalacije trebalo bi postaviti na Mount Monolithu, gdje se sada nalazim, najkasnije u roku od tri tje-«
I baš u tome trenutku spazio je, iznad sebe i malo ulijevo, onaj drugi čamac kako se približava visoravni. Pogledao je uvis — i ukočio se na mjestu, u nedoumici što da uradi.
Prvi impuls da bježi prema čamcu sa spasavanje suspregao je shvativši da bi ga svako kretanje odalo elektronskim refleksima na brodu. Na trenutak je zaiskrila slabašna nada da neće opaziti ni njega ni njegov čamac bude li sasvim miran.
Čak i tako sjedeći, rastrzan neodlučnošću, njegove su napregnute oči registrirale rulske oznake i kicošku konstrukciju strane letjelice. Budući da je potpuno poznavao sve što je rulsko, odmah ju je mogao svrstati među istraživačke brodove.
Istraživački brod. I Rulli su otkrili Laertes.
Strašna vjerojatnost zaokupi mu misli. Iza ove male letjelice sigurno nastupa flota teških brodova, a on je sam. Orion je lansirao njegov čamac za spasavanje gotovo puni parsek daleko odavde, ne prekidajući svoj let antigravitacionom brzinom. Tako je onemogućio rulske detektore energije da zabilježe njegov prolazak kroz ovaj sektor svemira. Sad je na putu prema najbližoj bazi, gdje će ukrcati opremu za planetarnu obranu. Trebalo bi da se vrati za deset dana.
Deset dana, Jamieson zastenje, privuče noge i stegne rukom nedovršeni izvještaj. Ipak, nada da bi njegov brod, napola zaklonjen krošnjama drveća, mogao proći neopažen ako se on sam ne pomakne prikuje ga uz tlo. Zabačene glave, strijeljajući ga očima, želio je svim silama da stranac skrene.
Dok je ovako čekao, opet ga spopadne užas pred opasnošću u kojoj su se našli i on i Zemlja. Nikad još čovjek nije stajao oči u oči s inteligencijom opasnijom od Rulla. Nemilosrdni i imuni na svaki pokušaj komuniciranja Rulli su ubijali ljudska bića na prvi pogled. Ratni brod koji bi se usudio zaći medu Rulle trpio bi napad za napadom, do povlačenja ili uništenja. Rulli se, naprotiv, nikad nisu povlačili pred napadom. Ljudi su u početku oklijevali ući u borbu na život i smrt, ali ih je nepopustljivi neprijatelj napokon prisilio da uzvrate istom mjerom.
Misao prođe. Rulski brod je sad bio jedva stotinjak metara daleko i bilo je jasno da neće skrenuti. Začas će preletjeti šumarak koji je napola sakrivao čamac za spasavanje.
Munjevitim se pokretom Jamieson trgne sa stolca. Glavom bez obzira, poput metka, zagrabi prema otvorenim vratima svoga broda. Dok su se za njim, zveknuvši, zatvarala vrata, brod se strese kao pod udarcem nekoga gorostasa. Dio stropa se ulekne; pod se izboči uvis, a zrak postane vruć i zagušljiv.
Jamieson dašćući spuzne na sjedalo za kontrolnim pultom i trgne glavni prekidač za nuždu. Brzometni blasteri zabruje u položaj za automatsku vatru i opale uz promukli ping. Hladnjaci zacvile od napora, a struja hladnoga zraka zapahne mu lice. Olakšanje dođe tako naglo da Jamieson u prvi trenutak ne shvati da atomski motori ostadoše nijemi. A čamac za spasavanje, umjesto da već klizi kroz zrak, ostade ležati kao nepokretna trupina.
Napeto je zurio u ekrane. Pri dnu jednoga od njih rulski je brod padao prevrćući se sporo, kao u snu, prema šumarku kojih četvrt kilometra daleko. Tada broda nestade među drvećem, a tresak njegova pada ispuni kabinu. Odahnuvši, Jamieson se zavali u jastuke, slab od proživljenog napora. A onda ga zaokupi nova misao. Neprijateljski brod je pao nekako razborito. Rulli u njemu nisu poginuli.
I evo ga, sada, samog u oštećenom čamcu za spasavanje na neprohodnoj planini uz jednog, ako ne i više, najnemilosrdnijih stvorenja što ih je svemir ikad vidio. Morat će izdržati deset dana borbe u nadi da će čovjek uspjeti da osvoji najvažniju planetu otkrivenu u posljednjih sto godina.
Vani se smračivalo.
* * *
Jamieson otvori vrata i iziđe na plato. Još je drhturio zbog reakcije na proživljeno uzbuđenje, ali nije bilo vremena za gubljenje. Brzim korakom krene prema vrhu najbližeg brežuljka, kamo stigne puzeći. Oprezno proviri preko ruba.
Vidio se gotovo cijeli vrh planine. Približno ovalna oblika, na najširem dijelu kojih osamsto metara širok, bijaše to divlji nered kržljava drveća i grmlja, mjestimično išaran oštrim stijenama. Ni traga rulskom brodu, ni znaka nekom životu; dojam očajne pustoši i grobna tišina nadvili se nad pustopoljinu.
Sumrak postade dublji, sunce je potonulo iza jugozapadnog ruba visoravni. Tu se skrivala daljnja opasnost, jer za Rulle, zbog njihovoga šireg spektra osjetila, mrak neće značiti poteškoću. Jamiesona je čekala noć puna napora da se održi protiv stvorenja čiji je živčani sustav bio nadmoćan njegovome u svakom pogledu osim, možda, inteligenciji. Rulli su u svemu bili nadmoćni ljudima osim u inteligenciji.
Jamieson je bio svjestan svoga očajnog položaja. Trebala mu je prednost, bilo kakva. Da pokuša doprijeti do olupine rulskog broda, da im nanese što više štete prije nego što se sasvim smrači, prije nego što se oporave od pada — pitanje je života i smrti za njega.
Mora riskirati.
Hitro spuzne natrag niz brežuljak, ustane i potrči niz plitko, osušeno korito nekadašnjeg potoka. Tlo je bilo nemoguć kaos kamenja, oštrih hridi, čvornatoga korijenja i svakojakog trnja. Dvaput je pao, ozlijedivši jednom desnu ruku, drugi put desnu nogu. To ga je iscrplo, i fizički i duševno. Nikad još nije pokušao žuriti se preko bespuća na visoravni. Sad je za deset minuta prevalio jedva kojih sedamdeset metara.
Jamieson stane. Lijepo je biti žustrim, pokušavajući da se stokne vitalna prednost. Sasvim je nešto drugo bezglavo srljati naprijed, kockajući se glavom!
Dok je tako stajao, postane svjestan ledenog vjetra što je brijao s istoka. Temperatura će se do ponoći spustiti oko nule. Jesen je! Uskoro će snijeg, i zima, punih osam dugih mjeseci. Prvi su istraživači iz flore i faune, iz kamenja i tla, iscijedili tajne cikličkog života planete. U toku one dvije godine što su proveli ovdje, zapisali su ćudi svakog izvora vjetra, hladnoće i topline na njenoj neravnoj površini.
Jamieson krene u povlačenje. Treba pripremiti obranu; bolje da požuri. Sat kasnije, dok se mračna noć bez mjesečine slijegala na planinu, Jamieson sjedne, sav napet, pred ekrane.
Bit će to duga noć za čovjeka koji se nije usuđivao zaspati.
Bilo je nedugo poslije ponoći — dan na Laertesu III traje dvadeset i šest sati, sideralnih — kad je Jamieson spazio neko kretanje uz rub viševalnog ekrana. S prstom na obaraču blastera napeto je čekao da se ono ponovi, kako bi ga uhvatio u polje oštrije slike na ekranu. Uzalud. Zora ga zatekne kako umoran ali budan vreba na neprijatelja koji je bio oprezan baš kao i on sam.
Počeo je sumnjati da je uopće nešto vidio.
* * *
Jamieson uzme još jednu pilulu protiv spavanja i krene da još jednom, podrobno, pregleda atomske motore. Nije mu trebalo mnogo da se uvjeri kako je prva dijagnoza bila ispravna: osnovna gravitonska centrala bila je potpuno izbačena iz ravnoteže. Motori su mu neupotrebljivi dok ih ne reaktivira na Orionu. Ovo mu saznanje ulije novi polet. Bitku za visoravan sad ne može izbjeći. Misao koja mu se motala po glavi svu noć dobije novo značenje. Ovo je prvi put, koliko on zna, da su se jedan Rull i jedno ljudsko biće našli oči u oči na uskom, ograničenom prostoru, a da nisu zarobljenici. Velike bitke u svemiru vodile su se između brodova i između flota. Preživjeli su ili bježali, ili poklekli pred nadmoćnim protivnikom. Zapravo, i ljudi i Rulli počinjali su samoubojstvo da bi izbjegli zarobljavanje. Rulli su to radili svjesnom željom da umru, i to se nije moglo spriječiti. Ljudi su se morali prikloniti mehaničkim metodama, što nije uvijek uspijevalo, pa bi se tako Rulli dočepali živoga čovjeka i na njemu obavljali svakojake pokuse. Sad se Jamiesonu ukazala jedinstvena prilika da podvrgne Rulla pokusima — jasno, ukoliko sam ne bude nadvladan. Ne smije tratiti vrijeme: valja iskoristiti svaki trenutak danjeg svjetla. On opaše specijalni obrambeni pojas i iziđe. Dan se bijelio iz časa u čas; a pogled koji mu se ukazao zaustavio mu je dah, čak i sada dok se usredotočio na bitku što da čeka. Eto, pomisli zadivljen, sve se to zbiva na najčudnijoj planini za koju se zna.
Mount Monolith, otkriven istoga dana kad i sama planeta, dobio je ime prema prvim riječima koje su o njemu izgovorene: »Pogledaj samo onaj monolit tamo dolje!« Uzdizaše se taj toranj iz jednolične ravnice, sasvim uspravan, do visine od pune dvije tisuće i osamsto metara. Najveličanstveniji prirodni stup u poznatome dijelu svemira; jedno od sto galaktičkih čuda.
Dok je tako stajao, Jamiesona obuzme ponos što je pripadnik tako moćne rase branitelja i saveznika tisuća oblika života, jedinoga dostojnog protivnika nadirućim Rullima. U svojih osamnaest godina vojne službe nagledao se egzotičnih scena. Kročio je tlom planeta udaljenih i dvjesta tisuća godina svjetlosti od Zemlje. Kao načelnik znanstvenog odjela Flote ima on pod svojim zapovjedništvom brodove takve moći da su cijele skupine naseljenih svjetova nemoćne pred njima — brodova što kroz vječnu tamu sijevaju od jednoga blještavog sunca do drugoga, još sjajnijega, još čudnijeg.
Ipak, premda ima visok: čin, evo ga ovdje na planini na dalekom Laertesu, sam čovjek koga su okolnosti prisilile da se svom svojom lukavošću suprotstavi rulskom neprijatelju.
Obavijest o otkriću Laertesa stigla je do njega uobičajenim kanalima. Odmah mu je bilo jasno nešto što su drugi previdjeli: da će prije ili kasnije postati ključna baza na granici gdje se sučeljavaju dvije galaktičke hemisfere. Kako među posadom ratnih brodova nije normalno bilo oriktologa koji bi mogao obaviti koordinirani pregled, pošao je bez oklijevanja sam.
Bilo kako bilo, prvu veliku prednost je izgubio.
Jamieson se, natmuren, uspravi. Vrijeme je da krene u napad — i otkrije kakav ga protivnik čeka. To će biti prva faza sukoba, a na njemu je da se pobrine da ne bude i posljednja.
* * *
Kad je Laertesovo blijedo sunce provirilo nad horizont, a ovdje je to bio sjeveroistočni rub visoravni, napad je bio u punome jeku. Automatski defensori, koje je prošle noći pripremio za pokret, polako su napredovali ispred samohodnog blastera. Jamieson je oprezno tražio zaklon iza gromada stijena, da bi se što više zaštitio. Strojeve je vodio ručnim daljinskim upravljačem, a njihovo napredovanje pratio na ekranu montiranom na šljem. S najvećom je pažnjom motrio drhtave kazaljke na indikatoru, da mu ne promakne ni najmanji znak nekoga kretanja, ni najmanje naprezanje obrambenog pojasa da apsorbira energiju neprijateljeva protunapada.
Ništa.
Kad je ugledao rulski brod, Jamieson zastane, zabrinut što ne nailazi na otpor. Nije mu se to sviđalo. Moglo se dogoditi da svi Rulli u brodu poginu, ali je sumnjao u to. Rulli gotovo i nemaju kosti. Osim mreže tetiva tijelo im je sve sam mišić. Jamieson je natmureno promatrao olupinu kroz teleskopske oči defensora. Ležala je u plitkoj utolini, nosa zarivenog u smrvljeni kamen. Onaj njegov jedim energetski udar sinoć, premda sasvim automatski, dobrano je razlupao rulski brod.
Prizor je odisao potpunim mrtvilom. Ako se samo pretvaraju, svaka čast rulskoj vještini. Srećom, ima načina da to provjeri. Pokus možda ne konačan, ali svakako uvjerljiv.
On ga obavi.
Brujanje samohodnog blastera nije pratila jeka — nemoguća na ovom pustom platou navrh najnevjerojatnije planine od svih koje je čovjek ikad vidio. Buka nabuja u grmljavinu dok se atomski generator moćnog oružja naprezao da do kraja razvije svoj potencijal kilokirija. Trup se neprijateljske letjelice pod baražom lagano tresao, promijenivši boju jedva primjetno, i to je bilo sve. Jamieson isključi generator zagledavši se u metalnu olupinu sasvim zbunjen, ne znajući što da radi.
Obrambeni pojasovi rulskog broda pod punim su pogonom! Jesu li se uključili automatski kao odgovor na njegov sinoćnji hitac? Ili su uključeni namjerno, planski, kao obrana pred upravo ovakvim napadom kakav je on pokušao?
Ništa nije sigurno. Tu je njegova teškoća: nedostaju mu podaci. Možda Rull unutra leži mrtav. (čudno, ne pada mu na pamet da bi ih moglo biti više. S druge strane, dva živa i zdrava Rulla ne bi oklijevala pred jednini samim ljudskim bićem — no, dakako, ni oni ne znaju da je on zaista sam.) Možda je ranjen, nesposoban da mu se suprotstavi. A možda je proveo noć šarajući mrežu psihoparalitičkih linija — mora se dobro čuvali izravnog pogleda u tlo — ili čak jednostavno čeka na dolazak matičnog broda.
Jamieson se strese i od same pomisli na ovu posljednju mogućnost; ona znači smrt, bezuvjetno i beznadno.
Namršten, pažljivo je promatrao brod, nastojeći ocijeniti koliko mu je štete nanio. Tvrdi metali su, čini se, izdržali, ali je sve dno broda uleknuto, mjestimično i pun metar duboko. Mora da je nešto radijacije prodrlo unutra. Koliko, i što je oštetila?
Vidio je on već mnogo oštećenih rulskih istraživačkih brodova, pa ako ovaj nije neke osobite konstrukcije, sprijeda će biti upravljački centar uključujući izoliranu artiljerijsku centralu, straga strojarnica i dva skladišta, jedno za gorivo i rezervne dijelove, druga za hranu i...
Hranu. Jamieson se trgne primijetivši kako je upravo taj dio broda najteže oštećen. Sigurno je radijacija prodrla u skladišta, otrovala hranu, uništila, i tako stavila Rulla — zbog njegova rapidnog metabolizma — u kritičnu situaciju. Obuzme ga novi val nade i on se okrene da pođe natrag. Još dok se okretao nehotice, potpuno je slučajno zadržao pogled, samo trenutak, na kamenu iza kojeg je dotle ležao. I ugledao psihohipnotičke linije na njemu.
Linije tanke, zamršene, njihov raspored rezultat temljitog proučavanja ljudskoga živčanog sustava. Jamieson ih prepozna i ukoči se, užasnut.
Napevši svu svoju snagu volje naporom očajnika, borio se za još koji časak zdrave svijesti, za još jedan pogled na njih, barem na trenutak. Uspjelo mu je letimično vidjeti pet vertikalnih crta i iznad njih još tri uperene prema istoku, krivudavih, izlomljenih kontura. Pritisak je u njemu bujao i bujao, a on se očajnički otimao paralizi svijesti trudeći se da iscijedi još samo jednu misao. Trudeći se da se sjeti da li iza ruba istočne stijene strši kakva šira polica. Da, da, sjeća se. Tamo, tamo, mislio je rušeći se, moram pasti tamo. Boreći se za goli život, koncentrirao se na sliku police u stijeni.
Posljednja, slabašna, svjesna misao bila je ipak odgovor na odlučujuće pitanje. Rull je preživio pad.
Tama ga obavije kao ponor crnji od najcrnje noći.
* * *
Iz daleke galaktike došao je hladni, nemilosrdni vođa svih vođa, yelir Meesh, Iijn cijele Riaae, Njegovo Veličanstvo Aaish od Yeella. Mnogo titula, mnogo funkcija, mnogo vlasti.
Došao je amo da vidi što ne valja. Davno, davno pala je zapovijed: proširiti su u Drugu galatiku. Zašto su Oni-koji-ne-mogu-biti-savršeniji tako spori? Što im koči napredovanje? Kakva su kova ta dvonožna stvorenja čiji su nebrojeni brodovi, neosvojive planetarne baze i mnogobrojni saveznici izborili patpoziciju protiv Onih-što-imaju-savršeni-živčani-sustav?
»Uhvatite živo ljudsko biće!« Tako je glasila zapovijed.
Rezultat je bio jedan preživjeli član posade uništene zemaljske krstarice, redov ne baš osobito bistar, IQ devedeset šest, indeks straha dvjesta sedam. Stvor je nakon dugog oklijevanja, potaknut eksperimentima koje je morao izdržati, počinio samoubojstvo.
»Nije nam valjda ovo protivnik.«
»Vaše Veličanstvo, hvatamo tek tu i tamo ponekoga živog. Kondicionirani su na samoubojstvo u slučaju zarobljavanja, kao i naši borci.«
»Pogrešna okolina. Moramo stvoriti takve okolnosti da uhvaćeni ne zna da je zarobljen. Može li se to?«
»Problem će biti razmotren.«
On je i došao radi eksperimenta na planetu na kojoj je opažen jedan čovjek prije sedam vremenskih jedinica »u maloj letjelici što se spustila iz jedne točke u svemiru, očito lansirana s nekoga ratnog broda«. Tako je i otkrivena potencijalna baza. »Nije obavljeno slijetanje, kako je i naređeno; nema znakova naše prisutnosti. Može se pretpostaviti da ovo nije prvo slijetanje ljudi na ovu planetu. Neobična planina. Bit će idealno mjesto za naše potrebe.«
Jedna eskadra ratnih brodova patrolirala je oko sunca. Ali on je sletio sam, malim brodom; potcijenivši protivnika, doletio je neoprezno nad planinu, opalio uništavajući hitac na zemaljski brod na tlu — a tada ga pogodi iznenađujuće snažan povratni udarac, koji ga obori.
Gotovo je tada i poginuo. Ipak, uspio se izvući iz sjedala za upravljačkim pultom, natučen ali neozlijeđen. Pažljivo je ocijenio štetu. Bio je zapovijedio da ga ne traže dok sam ne pozove pomoć. Neće zvati: radio je nepopravljivo razlupan. Obuzeo ga je čudan, šupalj osjećaj, kad je otkrio da mu je sva hrana otrovana.
Hitro je skupio svoje snage spreman da se suoči sa situacijom.
Eksperiment će se nastaviti, uz jednu modifikaciju. Kad potreba za hranom postane imperativna, ubit će čovjeka i tako preživjeti dok se komandanti brodova u orbiti ne uznemire i dođu vidjeti što se dogodilo.
Dio mračnog razdoblja proveo je istražujući rub klisure. Zatim je švrljao oko obrambenoga energetskog pojasa zemaljskog broda razmišljajući o tome što bi njegov protivnik mogao poduzeti protiv njega. Napokon je neljudskom strpljivošću proučio prilaze svome brodu. Na svim je ključnim točkama nacrtao linije-koje-zarobljavaju-čovjekove-misli. Bio je vrlo zadovoljan kad je ujutro, odmah poslije izlaska sunca, vidio neprijatelja uhvaćenog. Ipak, zadovoljstvo nije bilo potpuno.
Svoj uspjeh nije mogao iskoristiti.
Čovjekov blaster je ostao nanišanjen u glavnu zračnu ustavu na brodu. Neaktivan, doduše, ali se Rull nije zavaravao nadom da neće opaliti automatski čim otvori vrata. Situacija je postala kritičnom kad je otkrio da se izlaz za nuždu zaglavio.
Prije je bio ispravan. Oprezom karakterističnim za svoju rasu iskušao ga je odmah poslije pada. Tada ga je lako otvorio. A sada ne može. Brod se vjerojatno slegnuo za vrijeme mračnoga razdoblja. Uostalom, razlog nije važan. Bilo kako bilo, ne može iz broda baš kad mu je do toga osobito stalo. Ne zato da odmah ubije čovjeka. Zarobivši ga, riješio je problem hrane. Ubit će ga kad to bude potrebno. Sada mu treba sloboda akcije i odlučivanja; sada, dok je čovjek bespomoćan. A pomisao da je čovjek možda poginuo od pada izazvanog psihohipnotičkim crtama uznemirila ga je. Nije volio da mu slučaj mrsi planove.
Cijeli ovaj slučaj šepa od samoga početka. Uhvaćen je u mrežu slučajnih događaja, faktora prostora i vremena koje je uvijek smatrao teoretski mogućim, ali mu nije bilo ni na kraj pameti da bi mu mogli zadati toliko brige. Među civiliziranim Rullima slučaj je bio zabranjen.
On odluči da se neće baktati s izlazom za nuždu. Umjesto toga uperio je blaster u pukotinu u podu. Dok se metal isparavao, pumpe su, stenjući pod punim pogonom, jedva uspijevale izvlačiti plinove i radijaciju iz skučenoga, hermetski zatvorenog prostora. Nedostatak propuha činio je posao opasnim. Mnogo puta ga je prekidao čekajući da se zrak pročisti, i da drhtave igle na brojaču spuznu do nule, pa da iziđe iz zaštitne komore kamo ga je potjeralo podrhtavanje živaca — mnogo pouzdaniji indikator opasnosti od bilo kakvog instrumenta.
Sunce je prošlo mjesni meridijan kad je napokon prorezao metalni pod i otvorio si izlaz na kameno tlo ispod broda. Provukao se nakon mnogo napora. Prašan, srdit, gladan, našao se usred šumarka kamo je pao njegov brod.
Planirani eksperiment izgubio je svoju draž. Potiskujući tvrdoglavu žicu svoga karaktera, zaključio je da je bolje obaviti eksperiment u malo civiliziranijim okolnostima. Nema smisla da previše riskira, neće mu škoditi malo više udobnosti. Ubit će čovjeka i hraniti se njime dok ne dođu po njega da ga spase. Glad mu se zrcalila u očima dok je pretraživao izlomljeni, neravan istočni greben, naginjući se daleko preko ruba, puzeći hitro lijevo i desno, dok nije obišao zapravo cijelu visoravan. Nije našao nikakav pouzdani trag. Tu i tamo učinilo mu se da vidi tragove prolaženja, ali ni najpomnijim pregledom nije mogao zaključiti da je tu zaista netko bio. Mrk, natmuren, krene opet prema čovjekovu čamcu za spašavanje. Proučavao ga je iz sigurne udaljenosti. Obrambeni pojas je aktivan, ali nije bilo načina da otkrije da li je uključen prije jutrošnjeg napada, poslije njega, ili čak automatski, kao posljedica njegovog dolaska.
Tu je problem. Čovjek je možda mrtav, smrskan negdje na podnožju nemoguće planine. A možda je u brodu, teško ozlijeđen; imao je, na žalost, dovoljno vremena da se vrati u sigurnost svoga broda. A možda je zdrav i čitav, svjestan neprijateljeve neodlučnosti, spreman da tu neodlučnost iskoristi.
Rull namjesti automatskog špijuna koji će mu odmah javiti ako se vrata otvore. Tada se vrati do rupe u dnu svog broda, s naporom se uspne, i pripremi za dugotrajno čekanje. Glad je bujala prijeteći iz časa u čas da postane neizdržljivom. Vrijeme je da se sasvim smiri. Valja mu čuvati snagu za nastupajuću krizu.
Stiže novi dan.
Jamieson dođe k svijesti obuzet bolom. Činilo mu se kao da je uronjen u samu bol, u hladan znoj patnje od glave do pete. Sporo, sporo, dok mu se mozak bistrio, bol ostade koncentrirana u lijevome gležnju, odakle mu je mučno pulsiranje dražilo izmučene živce. Vrijeme se proteglo u vječnost dok se misao formirala u saznanje: Vidi, iščašio sam gležanj! To, dakako, nije bila jedina ozljeda, ali mu koncentrirani napor da smisli tu jednu rečenicu pomogne da prikupi svijest. Koliko je vremena proveo ovako u polusvijesti, dok se sunce polako prigibalo horizontu? Tek kad ga je dosegla izdužena sjena grebena povrh njegove glave, iznenada se sjeti smrtne opasnosti u kojoj se nalazi, i to ga naglo, poput udarca bičem, vrati u potpunu svijest.
Sad je mogao ocijeniti situaciju. Ležao je na strmoj padini kamo se skotrljao preko ruba visoravni. Kosina je bila vrlo strma, punih pedeset i pet stupnjeva, pa ga je grm u koji se zapleo spasio od daljeg pada u slijedeću provaliju. Pri tom je, očigledno, iščašio gležanj.
Stekao je potpunu sliku o naravi svojih ozljeda i smirio se. Nije u neposrednoj opasnosti. Pretrpio je, doduše, vrlo neugodan poraz, ali njegova duboka koncentracija baš na ovu padinu, očajnička volja da padne baš ovamo, izbavila da je od opasnosti da taj poraz bude konačan.
Počeo je uspon. Nije bilo osobito teško; krševito tlo i kržljavo grmlje pružalo je dovoljno uporišta. Tek je posljednji, uspravan greben iskrsnuo kao ozbiljan problem, a iščašeni gležanj neugodna kočnica. Četiri puta je kliznuo natrag; a tada mu uspije, posljednjim naporom, dohvatiti čvrsti korijen koji je virio iz vrha visoravni. Slavodobitno je ispuzao na vrh.
Škripa i struganje njegovih napora su utihli, i samo je dahtanje odavalo da u ovoj pustoši ima živih bića. Jamieson nemirnim očima pretraži neravnu okolicu. Visoravan se pred njim prostirala pusta kao i uvijek. Nalijevo, malo podalje, vidio je svoj čamac za spasavanje. Krenuo je, puzeći, prema njemu. Nije znao gdje je Rull ni što se s njime dogodilo. Gležanj će ga prisiliti da provede nekoliko dana u brodu, pa neka i neprijatelj nagađa.
* * *
Profesor Jamieson proveo je mnogo vremena na svome ležaju, razmišljajući. Obavila ga je potpuna tišina, koju bi prekinula samo buka njegova tumaranja po brodu kad bi se umorio od ležanja. Radio je bio tih poput groba. Laertes je tako daleko od naseljenog dijela svemira da čak ni signali subsvemirskog radija ne dopiru do njega. Potražio je valne dužine rulskih signala. I tu je vladala tišina. Ali to nije značilo ništa: da se kakav rulski brod i nalazi u blizini, jasno je da neće emitirati da se ne bi odao.
Izoliran je ovdje u svome malom brodu, na nenastanjenoj planeti, s upropaštenim motorima. Nastojao je, ipak, da o tome ne misli pesimistički. »Evo«, reče sam sebi, »ovo je životna prilika za eksperiment.«
Ideja ga ponese. Gotovo je nemoguće uhvatili živoga Rulla. Onih nekoliko onesviještenih čuvalo se kao kap vode na dlanu. Ovo ovdje bila je gotovo idealna situacija.
Zarobljenici smo obojica. Pokušao je tako shvatiti svoju situaciju. Zarobljenici svoje okoline, pa tako, igrom slučaja, zarobljenici jedan drugoga.
Ovo je dragocjena prilika da rasvijetle mnoge nepoznanice. Ljude je mučila velika tajna rulskih postupaka. Što ih motivira? Zašto žele sasvim uništiti druge rase? Zašto nepotrebno žrtvuju dragocjene brodove napadajući zemaljske upade u njihov dio svemira — kad im mora biti jasno da će se oni i tako povući nakon kraćeg vremena? I zašto se zarobljeni Rulli, koji se mogu ubiti kadgod to zažele, ubijaju odmah, ne čekaju da vide kakva ih sudbina čeka? Katkada bi poslužili samo kao kuriri.
Da li je moguće da Rulli pokušavaju sakriti neku svoju bitnu slabost o kojoj ljudi još i ne sanjaju?
Skrivene mogućnosti koje je ova bitka nosila u sebi razvedre Jamiesona dok je ležao oporavljajući se, kujući planove i tražeći načina kako da nadmudri svoga protivnika. Katkad je znao odskakutati na zdravoj nozi do komandnog pulta, gdje bi zurio u ekran razgledavajući okolicu broda, visoravan, Laertesovo plavo-ružičasto nebo, tiho i beživotno. Razgledavajući svoj zatvor. Uhvaćen sam ovdje, razmišljao bi turobno. Profesor Jamieson, čija bi pojava na nekoj od zemaljskih planeta izazvala gomile znatiželjnika, čiji je tihi i mirni glas u Saboru zemaljskog imperija nosio notu autoriteta bez pogovora — taj je Jamieson sada ovdje, sam, leži na ležaju, čeka da mu ozdravi noga kako bi mogao podvrći Rulla svome eksperimentu.
Nevjerojatno. Ipak, kako su dani prolazili, navikao sa na to.
Trećega dana prizdravio je toliko da se mogao kako-tako kretati brodom. Odmah je započeo raditi na konstrukciji mentalnog izolatora. Petog je dana to bilo gotovo. Tada je na red došla priča. Snimanje je bilo dječja igra. Svaku pojedinu scenu tako je temeljito planirao u toku dugih sati provedenih na ležaju da ih je sada znao napamet kao svoje ime. Video-žica je bila spremna u tren oka. Razapeo ju je kojih dvjesta metara daleko od broda i sakrio lišćem drveća. Limenku hrane hitnuo je na obližnju čistinu.
Ostatak dana vukao se sporo, u dosadi. Šesti dan od prispjeća rulskog čamca, peti otkako je iščašio gležanj.
I stiže noć.
Rull se prikrao do zaštitnog pojasa kroz mrkli mrak, ocrtavajući se prema slabašnom svjetlu zvijezda kao nejasna mrlja još dublje tame. Stotinjak metara izvan pojasa osjetio je hranu — i shvatio da je naišao na stupicu.
Za Rulla je šest dana bez hrane značilo strašan gubitak energije, sljepoću na tucet nivoa spektra boja, odumiranja životne energije do fatalne granice. Njegov nepovezani živčani sustav ponašao se poput akumulatora, gdje se iscrpljene ćelije isključuju jedna za drugom. Bilo mu je jasno da su neki dijelovi odumrli zauvijek. Ako se želi spasiti barem djelomično, ne smije više izgubiti ni trenutka. Još samo malo pa će uvjetni refleks samouništenja nadvladati i samog Aaisha od Yeella.
Umirio se. Centri vida iza svakog oka registrirali su svjetlo uskoga valnog pojasa, koje je emitirala video-žica. Promatrao je priču od početka do kraja, pa još jednom i još jednom, žudeći da se ona opet ponovi svom žestinom primitivnoga nagona.
Priča je počinjala u dubokome svemiru, prikazivajući čovjekov čamac za spasavanje dok ga veliki ratni brod lansira u prostor. Dalje se vidjelo kako veliki brod nastavlja let prema bazi i kako tamo krca opremu, pa se praćen snažnom flotom ratnih brodova vraća. Tada se radnja premještala na Laertes, pa se vidjelo kako se čamac za spasavanje spušta na planetu, kako dolijeće rulski brod i u kratkim crtama sve što se poslije toga zbilo. Na kraju bi se vidjelo kako je situacija opasna po obojicu — i jedino rješenje povoljno za obojicu.
Posljednji kadar prikazao bi Rulla kako prilazi limenki hrane i otvara je, uz podroban opis kako da to uradi i kako je sa zadovoljstvom jede.
Svaki put kad bi se priča približila svojoj završnoj sceni, Rull je očajnički želio da ona postane stvarnost. Izdržao je ipak punih sedam prikazivanja dok nije napokon otpuzao naprijed, prema limenki. Znao je da mu je postavljena stupica, možda čak i smrtonosna, ali nije mario. Ako želi preživjeti, mora riskirati. Samo se tako mogao nadati da će preživjeti koliko mu je potrebno.
Kako dugo će komandanti brodova u orbiti oko sunca odoljeti neizvjesnosti, kad će odlučiti da prekrše njegovu zapovijed — to nije znao. Ali, doći će. Pa čak i ako budu čekali dok ne stignu neprijateljski brodovi, pa se tek onda ohrabre da postupe protivno njegovoj izričitoj naredbi, oni će doći.
Kad bi barem znali da svojim neposluhom neće izazvati njegov gnjev!
Potrebna mu je hrana, do posljednje mrvice koje se može dočepati. On pažljivo dohvati limenku i aktivira automatski otvarač.
* * *
Bilo je nedugo poslije četiri sata izjutra kad je Jamiesona probudila tiha zvonjava alarmnog uređaja. Vani je još vladao mrkli mrak — dan na Laertesu traje dvadeset i šest sideričkih sati; satove je koordinirao odmah nakon spuštanja — u ovo doba godine do zore je preostalo još tri sata. Jamieson nije odmah ustao. Zvonjavu alarma izazvalo je otvaranje limenke. Trajala je punih petnaest minuta, što ga oduševi. Alarm je bio podešen na valnu dužinu predajnika u limenki, koji je, opet, trebao odašiljati signale tako dugo dok u limenki ima hrane. Tih petnaest minuta odgovaralo je vremenu potrebnom da jedan Rull pojede kilogram svinjetine.
A sve to vrijeme jedan pripadnik rase Rulla, smrtnog neprijatelja ljudi, proveo je podvrgnut mentalnim vibracijama posebnog uzorka, nalik na njegove misli. Istoga onog uzorka na koji su reagirali zarobljeni Rulli dok se na njima eksperimentiralo u laboratoriju. Na žalost, svi su se oni ubijali odmah nakon buđenja iz nesvijesti, pa su tako zaključci do kojih se došlo ostali polovični. Ipak, bilo je jasno da na te vibracije reagira podsvjesni a ne svijesni dio njihove psihe.
Jamieson je ležao smiješeći se sam sebi. Napokon se okrene ustranu, namještajući se za spavanje. I tek tada shvati koliko je uzbuđen.
Ovo je najvažniji trenutak u dosadašnjem toku rata ljudi protiv Rulla. To se mora proslaviti. On ustane iz kreveta i napuni čašu.
Rullov napad na njegovu podsvijest dao je Jamiesonu ideju da i sam nešto pokuša. Rase su počele otkrivati međusobne slabosti. Rulli su iskorištavali ljudske slabosti da ih istrijebe, smatrajući ih nesavršenima, dakle nepotrebnima, kao što lončar uništva neuspjeli izrađeni glineni vrč. Ljudi su nastojali uspostaviti dodir, suradnju. I jedni drugi bili su nemilosrdni, proračunati, bez smilovanja — svaki na svoj način.
Trenutak važan ili ne, jedan problem je još akutan. Rull je nahranjen, oporavljen, sposoban da i sam kuje planove. Jamieson opet legne i umiri se, buljeći u mrak. Ne potcjenjuje Rulla, nipošto, ali ako je već odlučio provesti eksperiment, istjerat će ga do kraja, kud puklo da puklo.
Napokon zaspi, i spavao je snom čovjeka koji zna da mu započeto ide od ruke.
* * *
Jutro. Jamieson se uvuče u toplu odjeću i iziđe iz broda u studeno jutro. Opet je napeo sva osjetila tražeći skrivene znakove u tišini i nezemaljskoj atmosferi veličanstvene pustoši. Jak vjetar s istoka nosio je u sebi neki oštar ton. Snijeg?
Pribere se. Čeka ga mnogo posla u ovo sudbonosno jutro. Obavit će ga oprezno, kao i uvijek. Praćen defensorima i samohodnim blasterom on krene prema mentalnom izolatoru. On je stajao na brisanom prostoru, na maloj uzvisini, gdje se mogao lako opaziti iz skrovite okoline. Koliko je mogao vidjeti, neoštećen je. Iskušao je automatski mehanizam i za svaki slučaj emitirao cijeli program.
Već je bio bacio novu limenku hrane u travu i okretao se da pođe, kad ga zaokupi misao: Čudno, metalni okvir izgleda kao da ga je netko polirao. Iznenađen, stane proučavati neobičnu pojavu u dezenergetskom ogledalu i otkrije da je metal pokriven bezbojnom supstancom nalik na lak. Nešto ga stegne u želucu. Očajan, pomisli tvrdoglavo, ako je uvjetni refleks ne pucati, neću poslušati. Pucat ću, pa upravo da je blaster uperen u mene.
On sastruže malo »laka« i ponese ga prema svome čamcu za spasavanje. Razmišljao je ogorčeno, naprasito. Odakle, dođavola, sve to izvlači? Ovo ne ulazi u opremu istraživačkog broda.
Polako, maglovito, stala se rađati neodređena sumnja da ovo, što se ovdje događa, nije slučaj. Namršten, stisnutih čeljusti, vagao je u glavi mračne implikacije koje je ta mogućnost nosila u sebi, kad je spazio Rulla.
Prvi put nakon mnogo i mnogo dana, spazio je Rulla.
Koji je refleks!
* * *
Osjećaj da nešto mora uraditi obuzeo je Rulla ubrzo pošto je jeo. Najprije nejasno, a zatim se slika razbistri.
Kako mu se snaga vraćala, postajao je svjestan još koječega. Osjetilo vida hvatalo je više svjetla. Razaznavao je sve više kontura u slabašnoj svjetlosti zvjezdanog neba, ali ni izdaleka onoliko koliko je navikao. Povrh toga, sve mu se činilo da je izvrnuto naglavce. Znao je da se to više neće ispraviti. Centar za dešifriranje vizuelnih signala je u mozgu, a taj dio mozga izgubio je moć dešifriranja.
Bio je neizrecivo sretan što posljedice gladovanja nisu teže.
Zastao je na rubu provalije, i provirio u dubinu. Čak i ovako poluslijep — za svoje pojmove — vidio je dovoljno da ostane zapanjen. Pogled iz svemirskog čamca nije ga impresionirao: perspektiva je smanjila udaljenosti. Pogled u dubinu s ovoga krševitog ruba bio je sasvim drukčiji prizor. Ponižen što je dopustio da bude igračka slučaja, šokiran dapače, sjetio se svega što je radio prije gladi.
Okrene se kao uboden i požuri prema krhotinama svog čamca. Krhotinama napola ukopanim u tvrdo tlo Laertesa III. Uputio se ravno prema jednoj svinutoj ploči oplate ispod koje je jučer osjetio drhtaj antigravitacijskih oscilacija. Sićušnih, skrivenih oscilacija, koje kao da su čekale da ih amplificira.
Rull je radio odlučno i djelotvorno. Ploča se čvrsto držala brodskog rebra, pa je proveo nekoliko mukotrpnih sati pokušavajući da je ukloni.
Ploča napokon popusti. Prestrukturiranje molekularnog rasporeda bilo je infinitezimalno, dijelom zbog Rullova glađu poremećenoga nervnog centra za usmjerivanje nervne energije, a dijelom stoga što je pomak i morao biti što neznatniji. Energije se može osloboditi i previše!
No, ovdje nije bilo takve opasnosti. To je odmah otkrio. Ploča je pokazivala tako malo energetskog potencijala da je posumnjao da je uopće u stanju poletjeti. Ipak, poletjela je. Pokusni let mjerio je samo tri metra, ali i to je bilo dovoljno da ocijeni kako mu je nervni sustav iscrpljen gladovanjem. Imat će snage samo za jedan napad.
Rull nije oklijevao ni trenutka. Eksperiment je završen, i tada mu je preostalo samo da ubije čovjeka i pričeka na pomoć. Osim što čovjek nije bespomoćan, naprotiv, bio je sasvim sposoban da se brani. Ha, Lak!
Namazao ga je na metal vrlo pažljivo, pričekao da se osuši, a tada uprtio ploču na leđa i odnio je do skrovišta. Smirio se tek kad je bio siguran da ga suho lišće kojim se pokrio potpuno sakriva.
Dvonogo je biće sigurno imalo razloga da mu dade hranu. Očito je smislio nešto opasno po njega. Jedino rješenje cijele ove zavrzlame bilo je da dvonošca ukloni bez oklijevanja.
* * *
Jamieson se bio nagledao očajničkih pothvata u toku svog vojnikovanja i bilo mu je odmah jasno da je ovo još jedan. U normalnim okolnostima ovakav bi napad odbio smijući se. Sada je, međutim, bio koncentriran, potpuno koncentriran na prve znakove paralize izazvane lakom. I zato ga je naivnost, trivijalnost napada uhvatila nespremnog, i to je gotovo donijelo propast. Rull je izletio iz šumarka na antigravitacijskoj ploči. Iznenađenje mu je gotovo uspjelo. Jamieson je znao da su sve Rullove ploče ispražnjene pod udarom onoga prvog, pokusnog napada, a evo sad jedne u punom pogonu, u svom sjaju rulskoga umijeća.
Kretanje ploče kroz prostor bilo je, dakako, samo prividno, samo efekt rotacije planete oko svoje osi. Brzina napada, rastući od nule, nije još ni izdaleka dosegla onih tisuću i trista kilometara na sat kojom se planeta vrtjela oko osi, ali je i ovakva bila dovoljna.
Metalna prikaza se stvorila pred njim. Dok je potezao oružje i pucao u nju, Jamiesona je rastrzala nedoumica: trenutačeni sukob treningom usađenog refleksa protiv promišljenoga, planiranog ograničenja: Ne ubiti!
Teško, oh, teško!
Spasio ga je pritisak zraka na donju stranu metalne ploče koja se propela poput avionskog krila pri uzletanju. Opalio je u dno ploče, koja se zakovitlala u zraku i srušila dvadesetak metara dalje u grmlje.
Jamieson se nije obazirao na Rulla, koji je nestao iza brežuljka planirajući svojim mnogobrojnim sisaljkama. Nije ga slijedio ni pucao za njim. Svu je pažnju posvetio antigravitacijskoj ploči, koju je oprezno izvukao iz grmja. Ključno je pitanje bilo kako je Rull uspio degravitirati ploču bez svih onih složenih strojeva potrebnih da se to obavi? A ako je već i sposoban izraditi tako djelotvoran »padobran«, zašto se već nije spustio s planine u šumovitu ravnicu u podnožju, daleko od svoga ljudskog protivnika, i gdje ima hrane u izobilju?
Odgovor na ovo drugo pitanje postane očigledan onoga trenutka kad je podigao ploču. Bila je »normalne« težine, dakle, energije je dostajalo samo za let od ovih stotinjak metara. Ne želeći ipak ništa riskirati, Jamieson je baci u ponor. Na »lak« se sjetio tek kad je bio opet u svome brodu.
Nije bilo nikakvog uvjetnog refleksa, barem ne dosad!
On ispita strugotine koje je ponio sa sobom. Kemijski je to bila jednostavna smola, kakve se i upotrebljava za izradu lakova. Atomska struktura stabilizirana. Elektromagnetski, bio je to transformator svjetlosne energije u bioelektričnu u frekventnom području ljudskih misaonih procesa.
Jamieson izradi snimku na video-žici. Rezultat je bio kaos nejasnih fantazija. Simboli. On uzme knjigu »Rječnik podsvjesnih simbola« i nade poglavlje »Inhibicije«.
»Ne ubij!«
»Dovraga«, reče Jamieson naglas. »Dakle, to se dogodilo.« Bilo mu je lakše, a opet, i nije bilo. Planirao je da u ovoj fazi sukoba još ne ubije Rulla. Ali ovaj to nije mogao znati. Izazvavši tako suptilnu inhibiciju, dominirao je čak i u porazu. Tu je teškoća. Dosad se Jamieson uspješno izvlačio, iz neugodnih situacija, ali mu nije uspjelo uzvratiti. Živio je u nadi da će mu i to uspjeti, ali to nije dosta.
Ne smije više riskirati. Morat će pričekati s konačnim eksperimentom do dana Orionova povratka.
* * *
Devete noći, dan prije očekivanoga Orionovog dolaska, Jamieson nije ostavio limenku hrane. Slijedećeg je jutra proveo pola sala uz radio pokušavajući stupiti u vezu s ratnim brodom. Poslao je podroban izvještaj o svemu što se zbilo u toku posljednjih devet dana i opisao svoj plan izgladnjivanja protivnika da vidi kakve će to ostaviti posljedice.
Subsvemir je ostao nijem.
Napokon napusti pokušaje da uspostavi vezu i iziđe iz broda. Hitno je postavio instrumente koje će upotrijebiti pri eksperimentiranju. Još jednom ih provjeri, pa pogleda na sat. Jedanaest minuta do podneva. Obuzme ga nervoza i on odluči da više neće čekati. Još je trenutak oklijevao, pa pritisne dugme. Iz obližnjeg predajnika razliježe se pulsiranje na vrlo visokom energetskom nivou. Bila je to varijacija na vibracijski uzorak koji je nametao Rullu prijašnjih četiri noći.
Jamieson se polako povuče u brod. Želio je još jednom pokušati da stupi u kontakt s Orionom. Okrenuvši glavu, vidio je kako Rull izlazi na čistinu i kreće ravno prema izvoru pulsiranja.
Jamieson se nehotice zaustavi, fasciniran, a u taj trenutak glavni alarmni sustav čamca za spasavanje stane zaglušeno zavijati. Njegov ručni radio, automatski sinhroniziran na potrebnu valnu dužinu, oživi.
»Orion zove profesora Jamiesona. Primili smo vašu prijašnju poruku. Prisiljeni na radio-tišinu, rullska flota orbitira Laertes. Za otprilike pet minuta pokušat ćemo vas izvući. U međuvremenu — lezite.
Jamieson se nađe na tlu. Još je stigao vidjeti neko micanje na nebu. Dvije tamne mrlje zadobiju oblik. Uz zaglušnu grmljavinu dva rulska ratna broda prostrijele preko visoravni. Uslijedi orkan, koji ga gotovo otpuhne u bezdan. Pripio se uz tlo kao pijavica uz svoju žrtvu.
Punom brzinom, očito leteći pod gravitonskim pogonom, neprijateljski brodovi opišu petlju i vrate se prema visoravni. Očekujući smrt, Jamieson shvati cijelu igru i klone. Ali grom zatutnji mimo njega, gigantski zvuk od kojeg se napola onesvijesti. Ipak, znao je što se događa. Njegov čamac za spasavanje. Gađaju njegov čamac za spasavanje.
I treći brod uđe u njegovo polje vida, ali, dok se Jamieson trudio da mu raspozna oblik, on zaokrene i pobjegne. Profesorov ručni radio opet oživi:
»Nemoguće pomoći. Zasad kako znate. Naša četiri broda odmamljuju protivnika prema floti koja orbitira sistem Bianca, a tada...«
Jarki bljesak daleko na nebu prekine poruku. Protekla je puna minuta dok je zvuk prodro kroz hladan Laertesov zrak do njega. Grmljavina izblijedi polako, oklijevajući, kao da se lijepi za same molekule zraka.
Tišina koja je napokon nastupila nije, začudo, donijela mir. Bila je to tišina pred oluju, kobna, ukočena, nabijena naslućivanom opasnošću.
Jamieson ustane, tresući se. Vrijeme je da procijeni neposrednu opasnost koja mu sad prijeti. Dalje od toga nije se usuđivao ni pomisliti.
Jamieson se najprije uputi prema svome brodu. Nije morao mnogo pješačiti: litica na kojoj je ležao bijaše odrezana kao nožem. Od broda nije ostalo ni mrvice.
Stao je kao ukopan. Očekivao je to, ali ga stvarnost udari poput malja. On se zguri i digne pogled uvis. Nigdje ničega. Nikakva kretanja, nikakva zvuka osim hujanja istočnog vjetra. Bio je sam između neba i tla, sam na rubu ponora.
Mozak mu se razbistri i on shvati. Rulski su brodovi najprije nadletjeli visoravan da vide situaciju, a tada su se vratiti da ga unište.
Što je ovaj Rull ovdje, zar je toliko važan da bojni brodovi paze na njegovu sigurnost? Eh, nisu sasvim uspjeli. Jamieson se isceri prema vjetru. Ne sasvim. Sad mu valja požuriti. Rulli bi svakog trenutka mogli riskirati slijetanje da ga izvuku odavde.
Dok je trčao, Jamieson osjeti uzbuđenje koje obuzme čovjeka što se svim bićem predao akciji. Polovičan napor, bilo uma, bilo tijela, rađa polovičnom djelatnošću. Traži se sve, sve.
Očekivao je da će se spoticati, i spoticao se. Svaki put bi ostao napola obnevidio od bola, ali trčao je dalje. Stigao je krvareći — ali stigao je.
Nebo bijaše tiho.
Vireći iza grma, promatrao je Rulla. Zarobljenog Rulla, njegovog Rulla. Promatrat će ga, školovat će ga — ekspresno školovanje, nema vremena za dokolišnu razmjenu informacija. Ležeći tako u zaklonu, podešavao je kontrole nervnog odašiljača.
Dotad je Rull tumarao amo-tamo pred odašiljačem. Sada ubrza svoje kretnje, pa ih opet uspori. Jamieson se zadovoljno iskesi.
Nekoliko tisuća godina prije toga, u Dvadesetom stoljeću, obavljen je klasični pokus, eksperiment za sva vremena. Jedan čovjek, imenom Pavlov, hranio je laboratorijskog psa u jednakim intervalima uz pratnju zvona. Uskoro je pseći probavni trakt reagirao na zvuk zvona upravo kao i na hranu.
Pavlov nikad nije shvatio najvažnije aspekte svog otkrića uvjetnih refleksa. Ali ono što se rodilo toga davnog dana odraslo je u znanost koja je mogla upravljati životinjama i ljudima gotovo neograničeno. Samo su se Rulli pokazali imunima, što je učenjake dovodilo u očaj. Poraženi rulskom sposobnošću da počine samoubojstvo po želji, psihičkim putem, predosjetili su propast ljudske rase ako se ne pronađe načina da se analizira rulski nervni sistem.
Kakva nesreća što Jamieson nema vremena za podrobnu analizu.
Ovdje umiru oni koji oklijevaju, koji trate vrijeme. Pa čak i ovo što sada radi, najnužniji minimum, proždire dragocjeno vrijeme. Amo, tamo, amo, tamo; ritam koji će usaditi posluh.
Lik na ekranu bio je stvaran poput živoga Rulla, trodimenzionalan, kretnji kao u automata. Nervnom se odašiljaču nije moglo odoljeti. Djelovao je na temeljne nervne centre. Rull je morao hodati ukorak s likom na ekranu, baš kao što mora reagirati na refleks gladi.
Nakon petnaest minuta takvoga besciljnog tumaranja, Jamieson promijeni program, tjerajući Rulla da se penje uza drvo. Gore, dolje, gore. dolje. Tada Jamieson ubaci svoj lik u igru. Netremice je pratio Rullovu reakciju — pratio je namrštenih obrva, shvaćajući napokon njegovu reakciju na prisutnost ljudskih bića. Ljudski miris poticajno djeluje na rulski digestivni sustav! Kad je nekoliko minuta kasnije stao na mjesto svoga lika, sa zadovoljstvom je vidio da je Rull privremeno izgubio refleks gladi pri pogledu na čovjeka.
Sada, postigavši potpunu kontrolu nad Rullom, zastane, krzmajući. Eksperiment će zahtijevati vremena. Može li se priuštiti toliko vremena? Mora; ovakva prilika se neće ukazati možda ni u slijedećih stotinu godina.
Kad je dvadeset pet minuta kasnije eksperiment bio gotov, Jamieson se zamisli, blijed od uzbuđenja. To je to. Sad ih imamo.
Deset dragocjenih minuta slao je pomoću ručnog radija izvještaj o svome otkriću, nadajući se da je odašiljač na čamcu za spasavanje izdržao pad niz liticu, da prima signale maloga instrumenta i da ih šalje u subsvemir. U toku svih tih deset minuta nikakav odgovor ne stiže do njega.
Uradio je koliko je mogao. Jamieson se približi mjestu koje je odabrao za spuštanje s visoravni, nadviri se, strese, a tada se sjeti da je Orion javio »... neprijateljska flota... « Žurno!
On spusti Rulla niz klisuru na prvu veću policu u stijeni. Zatim opaše penjačku opremu oko sebe i zakorači preko ruba. Staloženo, ne naprežući se, Rull dohvati kraj užeta i spusti ga na policu do sebe.
I tako su silazili. Išlo je teško, unatoč vrlo jednostavnom sustavu. Dugo plastično uže premošćivalo je prostor između dvije stijene. Posebni klinovi, koji su inače služili pri penjanju uz glatki trup svemirskog broda, pridržavali su uže.
* * *
Dan se priklanjao tami kao što se umoran čovjek predaje snu, polako, klonulo. Jamieson je počeo osjećati umor od dugotrajnog napora. Vidio je kako se Rull polako oslobađa transa, kako postaje sve svjesniji njegove blizine. Još je surađivao, ali nije više skidao pogleda s njega. Uvjetno stanje se očito primicalo kraju.
Jamieson je očajavao što je krenuo na ovo nestvarno putovanje prije mraka. Čak je odabrao zapadnu, prisojnu stranu toga nevjerojatnog stupa. Sve češće je bacao nervozne poglede prema Rullu. Ovaj je, pak, netremice pratio svaki njegov pokret, svaku kretnju.
Ove prodorne oči podsjete Jamiesona na njegovo otkriće. Bio je bijesan na samoga sebe što nije pažljivije razmislio dok je za to bilo vremena. Stoljećima su ljudi znali da sam napor gledanja troši dvadeset pet posto energije cijeloga tijela. Njihovi znanstvenici su i sami mogli zaključiti da mnogo širi spektar valnih dužina na koje reagira rulsko oko zahtijeva ogromne količine energije. Nedostatak energije, makar i kratkotrajan, mora oštetiti nervni sustav, privremeno ili čak trajno.
Jamieson je otkrio da je oštećenje trajno.
Kakvu li tek štetu mora izazvati dugotrajno gladovanje! Tu leži sudbina rata. Sad je jasno zašto Rulli nikad nisu napali skladišta ili transporte hrane: bojali su se odmazde. Sad je jasno zašto su tako bjesomučno napadali svaki zemaljski brod koji bi se usudio ući u njihov prostor. Dapače, sad je jasno zašto tako uporno i nemilosrdno nastoje istrijebiti druge rase. Jednostavno, žive u smrtnome strahu da će otkriti njihovu Ahilovu petu!
Jamieson se naceri. Ako je njegova poruka stigla na cilj, ili ako se on izvuče, Rulle čeka gladovanje. Zemaljski brodovi će ubuduće koncentrirati sve svoje snage u tome smjeru. Skladišta hrane treba uništavati po svaku cijenu, bez obzira na gubitke, uporno i nemilosrdno.
Rullima neće preostati drugo nego da se povuku u svoju galaktiku podvijena repa.
* * *
U 16.00 sati Jamieson stane da se odmori. Odmaknuo se do ruba police, što dalje od Rulla, i spuznuo umorno na kamen. Svaka čast zemaljskim brodovima: nijedan rulski brod nije pokušao izbaviti zarobljenika na visoravni. Dakako, možda ne žele odati njegovu prisutnost.
Jamieson se ostavi ćorava posla i prestane mozgati. Umoran, mjerkao je očima put koji su prošli i uspoređivao ga s onim što ih još čeka. Prevalili su oko dvije trećine puta. Primijeti da Rull promatra dno planine, pa se i sam nadviri preko ruba. Promatrao je tako neko vrijeme nepreglednu šumu što se prostirala dokle oko seže, a tada se uspravi.
Na satu je 16.15, vrijeme da se krene dalje.
Dva sata kasnije dosegli su široki greben nekih pedeset metara od dna. Uže je jedva doseglo tako daleko, ali mu je uspjelo da spusti Rulla na sigurno bez većih problema. Jamieson je znatiželjno promatrao što će sada Rull uraditi — sada kad je slobodan?
Rull je gledao uvis, prema njemu, i čekao.
Hej, s time nije računao! Jamieson mahne rukom, i potegne blaster. Rull se povuče iza velikog kamena. Krvavo-crveno sunce tonulo je za planine na obzorju. Smračivalo se. Jamieson je jeo večeru. Upravo kad ju je završavao, opazi micanje.
Rull je puzao duž podnožja stjenovite planine i zamaknuo za stijenu.
* * *
Jamieson malo pričeka, a onda zakovitla uže. Spuštanje mu je iscijedilo snagu, ali dno je blizu. Još malo. A tada poreže prst na neočekivano hrapavom dijelu užeta.
Kad je stigao na dno, opazio je da mu prst poprima neobičnu sivu boju. Onako u polumraku, izgledao je nekako strano i bolesno. Buljio je u nj, a lice mu problijedi poput zida. Rull mora da je ovo učinio dok je silazio.
Oštra bol prostruji mu tijelom, a zatim se počne kočiti. On posegne za blasterom, da se ubije, ali mu se ruka odrveni. Padne na tlo. Ukočenost ga ovdje prikuje na mjesto, nepokretnog.
Yeli, Meeesh, proviri iza stijene i krene prema Jamiesonu. Blaster odbaci ustranu i pretraži ga. Tada ga podigne i ponese onih nekoliko stotina metara oko dna planine, do čovjekova broda, kamo je ovaj pao nakon napada rulskih brodova.
Pet minuta kasnije snažni je radio emitirao na rulskoj valnoj dužini, izdajući zapovijed rulskoj floti.
* * *
Magla. Izvana i unutar njegovog organizma. Činilo mu se da je na dnu bunara. Oko njega nabuja nekakva mora i podigne ga, više, višo prema vrhu bunara.
Jamieson dodje k svijesti.
Ležao je na povišenom stolu sred prazne sobe, bezličnih zidova, koje je prekidalo nekoliko velikih otvora nalik na mišju rupu. Vrata, shvatio je, čudna vrata, strana, neljudska. Jamieson se strese prepoznavši ih.
Nalazi se u rulskom ratnom brodu.
Začuje neko struganje iza sebe. Okrene glavu i ugleda tri Rulla kako prilaze kontrolnom pultu. Jamieson se pokuša pomaći. Tijelo mu se izvijalo pod remenjem koje ga je pritiskalo o stol. Tada se sjeti kemikalije namazane na uže. Olakšanje ga obuzme. Nije mrtav. Nije mrtav. NIJE MRTAV.
Zašto? Ta ga pomisao uozbilji. Nada se ugasi poput svijeće. Lice mu se ukruti u napetu, groznu masku iščekivanja. Dok ih je promatrao, očekujući bol, Rulli su stajali nepokretno. Tada jedan od njih utisne dugme. Jedan dio kreveta se podigne i Jamieson se nađe u sjedećem položaju.
Što sada?
Rulle više nije mogao vidjeti. On pokuša okrenuti glavu, ali mu je dvije metalne ploče stegnu i zadrže. Na zidu nasuprot njemu pojavi se okvir mutnoga sjaja, razbistri se, i pojavi se slika. Bila je nekako poznata, kao da ju je već negdje vidio.
A tada je naglo prepozna.
Bila je to izvrnuta verzija slike koju je sam pokazivao Rullu, najprije kad ga je hranio, a zatim, uz teže argumente, kad je otkrio kobnu slabost ljudskih neprijatelja.
Bio je prikazao kako će ljudi uništiti Rulle ako oni ne pristanu na mir.
A sada Rulli traže suradnju među dvjema rasama. Čini se da ne znaju da mu nije definitivno uspjelo javiti svoje otkriće.
Zurio je u ekran dok film nije završio — a tada se ponovi. Kad je završio drugi put, više nije bilo sumnje. Jamieson se zavali natrag na stol. Ne bi mu prikazivali ovaj film da ga namjeravaju ubiti. Bit će kurir.
Vratit će ga kući s porukom koju čovjek iščekuje već tisuću godina. Rat ljudi protiv Rulla dočekao je kraj.
Comments
Post a Comment