Skip to main content

Klinika dra Vliperdiusa - Stanislaw Lem


Klinika dra Vliperdiusa






Svemu je kriv onaj zubar što mi je stavio metalnu krunu na zub. Prodavacu novina sam se, dakako, nasmiješio, pa me smatrao robotom. U to sam se mogao uvjeriti kad sam u metrou otvorio novine. Prodao mi je »Kroniku automata«. Ta me vrst štampe nije oduševljavala. Nije to bilo zbog nekih antielektrickih predrasuda. Držim da takva štampa podilazi ukusu citalaca. Cijela je prva strana bila posvecena sentimentalnoj prici nekog matematicara zaljubljenog u svoj kalkulator. Dok je na njemu vježbao tablicu množenja, mogao se suzdržavati, ali kad je morao rješavati nelinearne jednadžbe, strasno je pritiskao tipke ponavljajuci:
— Draga moja! Nikad te necu ostaviti! — I tako dalje.
Gadilo mi se, pa sam pogledao mondenu kroniku. Ali i to je bilo jednolicno nabrajanje potomaka strojeva, ne propuštajuci objašnjenje kada, gdje i s kim su se rodili ti potomci.
Književna rubrika pocela je poemom, od koje citiram samo prvu strofu:
»Voljela se tako nježno robota dva
u dosadi tmurnog laboratorija,
ali eto nad njima tragicne sjene,
jedan bez drugog u bijeli svijet krene.«
Negdje sam vec bio procitao ili cuo te stihove, ali se nisam mogao sjetiti gdje. Zatim je list donosio nekoliko anegdota sumnjive kvalitete o humanoidima. Imao sam još pola sata vožnje, pa pocnem citati male oglase. Ta rubrika zna biti i u osrednjim listovima zanimljiva. Ali i u njoj sam se razocarao. Netko je prodavao automat, drugi je davao dopisne satove iz kozmonautike, treci je uvjeravao da može razbiti atomsku jezgru. Kad sam sklapao novine, spazio sam velik uokviren oglas: »Klinika dra Vliperdiusa — njega živcanih i duševnih bolesnika«.
Oduvijek me privlacio problem elektrotehnickog ludila, pa sam odlucio da posjetim tu zdravstvenu ustanovu. Nisam osobno poznavao dra Vliperdiusa, ali mi je njegovo ime bilo poznato. Profesor Tarantoga mi je pripovijedao o njemu.
Sve što planiram, obicno odmah i izvršavam. Zato sam telefonirao dru Vliperdiusu cim sam se vratio kuci. Doktor se najprije neckao, ali je popustio kad sam mu spomenuo zajednickog prijatelja prof. Tarantogu. Zamolio sam dra Vliperdiusa da mi dopusti posjet sutradan, u nedjelju.
I poslije dorucka pošao sam izvan grada. U podrucju gdje su se prostirala jezera nalazila se psihijatrijska klinika, smještena u slikovitim predjelima staroga parka. Rekli su mi da me Vliperdius ceka u uredu. Zgrada se kupala u suncu, zidovi su bili od aluminija i od stakla, što je danas u modi. Po stropovima višebojne slike robota. Nitko ne bi rekao da je to kuca nevolje. Odnekuda je dopirala glazba. U trijemu je bilo raznobojnih albuma i jedna statua gologa robota.
Dr Vliperdius je sjedio iza golemog stola. Bio je vrlo ljubazan prema meni. Ustanovio sam da je citao mnoga moja putopisna djela. Bilo je u njemu necega starinskoga. Bio je, zapravo, pricvršcen za pod, kao starinski ENIAC. Opazio je da sam iznenaden pa je odmah objasnio:
— Znate, ja sam se toliko posvetio svome poslu i svojim bolesnicima da i ne osjecam potrebu da izlazim.
Nisam znao koliko su psihijatri osjetljivi u svom poslu. Može li zasmetati kad covjek dolazi k njima i traži u duševnim nastranostima bolesnika egzotiku i monstruoznost? Zato sam oprezno formulirao pitanje u vezi s time. Doktor se nakašljao, razmislio, povecao pritisak u anodama i objasnio:
— Mislim da cete biti razocarani. Danas više nema ludih robota, gospodine Tichy. To su stare price. Mi se služimo suvremenim terapeutskim sredstvima. Metode iz prošlog stoljeca, kao podmazivanje kablova da bi omekšali, korištenje kalemova za iskljucivanje i druge metode mucenja, danas se ubrajaju u povijest medicine. Kako da vam to rastumacim? Možda bi bilo najjednostavnije da prošecete perivojem i upoznate se s našim šticenicima. Pristojna su to stvorenja. Nadam se da necete osjetiti nikakve odvratnosti ni straha pred eventualnim sitnim anomalijama.
Uvjeravao sam ga da se nema cega bojati. Vliperdius se isprica što ne može sa mnom, pokaže mi put i zamoli me da po povratku svratim k njemu.
Sišao sam stubama, prešao terasu i našao se u šljunkovitoj aleji. Posvuda cvijece i palme, u pozadini jezero, na njemu labudovi. Nekoliko bolesnika bacalo im je hranu, ostali su igrali šah ili su cavrljali sjedeci na obojenim klupama.
Polako sam se približavao kad me netko iznenada zazove po imenu. Okrenem se i nadem licem u lice s nekim nepoznatim covjekom.
— Tichy, to ste vi? — rece on pružajuci mi ruku.
Stisnem njegovu ruku pokušavajuci uzalud pogoditi tko je moj sugovornik.
— Vidim da me ne prepoznajete. Ja sam Prolaps... Radio sam u »svemirskom almanahu«...
— Ah, da, oprostite — promucao sam. Naravno, bio je to Prolaps, pošteni strojoslagar, koji je bio slagao gotovo sva moja djela... Mnogo sam ga cijenio jer je radio bez zamjerke.
Uhvatio me prisno za ruku i zajedno smo se udaljili šetajuci stazom. Neko smo vrijeme razgovarali o najnovijim izdanjima. I sad se kao i uvijek jasno izražavao s njemu svojstvenom pronicavošcu. Bio je u izvanrednoj formi. Nisam opazio nikakve anomalije. Ali kad smo došli u sjenu i sjeli na kamenu klupicu za stolom, on snizi glas i zapita me:
— Što vi, zapravo, radite ovdje? Jesu li i vas zamijenili?
— Došao sam svojevoljno da bih...
— Dakako, i ja sam došao dobrovoljno — prekine me Prolaps. Poslije nezgode najprije sam se obratio policiji, ali sam ubrzo shvatio da je to uzalud. Prijatelji su mi preporucili Vliperdiusa. On je moj slucaj tretirao sasvim drukcije. On je istraživao i siguran sam da ce jednoga dana naci...
— Što ce to naci? — zanimalo me.
— Kako? Pa moje tijelo!
— Ah, dakako... — rekoh pokušavajuci da ne pokažem iznenadenje.
— Sjecam se kao danas toga dana: bio je 26, lipnja — nastavi Prolaps mracno. — Sjeo sam za stol da procitam novine kad sam odjednom poceo škripati. Poceo sam razmišljati. Priznat cete, postoji li neki covjek koji škriplje dok sjeda? Popipam noge: cudne su, tvrde. S rukama ista stvar. Pipnem se posvuda i iznenada shvatim da su me zamijenili. Netko je pocinio falsifikat. Tražio sam u cijelom stanu. Ni traga. Vjerojatno su ga prenijeli nocu kradom.
— Što to? — zapitam ga.
— Pa rekao sam vam: moje tijelo! Ono koje mi je priroda dala. Vidite li ovo — i on se udari po prsima da je odjeknulo. — Ovo je umjetno.
— Dakako — rekoh — nisam bio... siguran...
— Nisu li i vas slucajno? — zapita me Prolaps s prizvukom nade u glasu. I on iznenada zgrabi moju ruku i udari njome o kameni stol. Jauknuo sam jer je udarac bio žestok. On razocarano pusti moju ruku.
— Oprostite — promrmlja — pricinilo mi se da je nešto bljesnulo.
Shvatio sam: on je smatrao da mu je ukradeno tijelo. I kao i gotovo svi bolesnici volio bi imati kraj sebe drugove po nesreci. Potajno se nadao da se i meni dogodila ista nezgoda.
Trljao sam ozlijedenu ruku i pokušao skrenuti razgovor na drugu temu, a on se strasno i nježno bacio na opisivanje svoga bivšeg tijela. Na opis plave kose, baršunastih obraza. Nisam znao kako da se izvucem. Osjecao sam se sve gluplje. Medutim, muke me oslobodio sam Prolaps. Odjedanput se prekinuo i poceo vikati:
— Oh, mislim da ON dolazi! — I potrcao tratinom prema nekoj spodobi. Sjedio sam utonuo u misli kad zacujem blagi glas iza svojih leda:
— Oprostite, mogu li sjesti?
— Izvolite — rekoh.
Došljak se smjesti i promotri me cvrstim pogledom, kao da me želi hipnotizirati. Dugo je promatrao moje lice i ruke s izrazom sažaljenja. Zatim me pogleda ravno u oci tako blagim i sažaljivim pogledom da sam ostao zbunjen. Nisam znao što bi to moralo znaciti. Tišina je bivala sve teža. Htio sam je prekinuti, alt nisam našao pogodne rijeci. Pogled je istovremeno znacio mnogo i malo.
— Jadnice moj — rece napokon covjek tiho, s nježnošcu u glasu — kako te žalim...
— Ja... ovaj... znate. . — pocnem pokušavajuci se bilo kako spasiti od toga nevjerojatnoga vala milosrda koji me preplavljivao
— Nemoj ništa govoriti — pretekne me on — shvacam sve. Znam i da me držiš ludim.
— Nikako! — htio sam uzviknuti, ali me on zaustavi kretnjom ruke.
— U odredenom smislu to je istina: ja sam lud — napomene on gotovo svecano. — Kao Galileo, Newton, Bruno... Kad bi samo moje zamisli bile ostvarljive. Ali prevladavaju osjecaji. Kako te žalim, jadna žrtvo svijeta! Kakve li nesrece, život je klopka bez izlaza...
— Život je, bez sumnje, katkad mucan — rekoh brzo — ali kao prirodan fenomen...
— Tu smo! — vikne on uhvativši se za moje rijeci. — Ima li nešto gore od Prirode? Ucenjaci i filozofi su je oduvijek pokušavali dokazati i opravdati umjesto da je razore!
— Zar sasvim? — zapitam, ocaran radikalnošcu kojom je postavio problem.
— Sasvim! — odvrati on kategoricno. — Pazite..! — I on pažljivo, kao da se radi o necemu ogavnom, podigne moju ruku, držeci je izmedu nas dvojice kao neki neobicni primjerak, pa ce odlucno: — Kako je sve to vodnjikavo... blatno... Šareno... Pa te bjelancevine! Ti proteini. Mlijecni proizvodi što misle! Svi ti pokretni vragovi... Tragicna posljedica mlijecne zablude...
— Oprostite, ali...
Nije obracao ni najmanju pažnju mojim rijecima. Sakrio sam ruke pod stol za kojim smo sjedili cim ih je spustio kao da su mu bile ogavne. Stavio je svoju ruku na moju glavu i pritiskao.
— Kako je to moguce? Kako se može proizvesti nešto takva? — ponavljao je i pritiskao. Nisam se usudio protestirati. — Ti prištici, te šupljine, pa siva masa... Sve se to zove inteligentno bice! Sramota! Mogu cestitati toj Prirodi na tome što joj je trebalo cetiri milijarde godina da stvori nešto takva.
Rekavši to, gurne moju glavu tako snažno da mi se zavrtjelo.
— Kad bih ja imao na raspolaganju samo milijardu, vidjeli biste što bih bio u stanju stvoriti
— Dakako, nesavršenstvo biološke evolucije... — pocnem, ali mi nije dao da dovršim.
— Nesavršenstvo! — prasnuo je. — Otpaci, bofl roba, tricarije! Ako netko ne zna napraviti kako treba, neka se ne upušta u to!
— Ne opravdavam ja ništa od toga — požurim da kažem — ali vidite, Priroda se služi onim cime raspolaže. U prvobitnim oceanima bilo je samo...
— Smeca! — zagrmi on. — Zar nije tako? Eksplodirala neka zvijezda, oblikovali se planeti, i od tih beskorisnih otpadaka, od toga bofla i ostataka nastao je život! Dosta! Dosta toga naduvenog sunca, dosta tih glupih galaksija, dosta te produhovljene sluzi...!
— Ali ipak — usudih se ja — atomi...
Opet nisam uspio reci do kraja. Tada sam opazio da se približavaju bolnicari.
— Pljujem ja na te vaše atome! — dreknuo je. Zgrabili su ga sa svake strane. Nije se otimao, ali nije prestajao govoriti gledajuci me uporno, jer je koracao natraske. Njegove su rijeci odjekivale po cijelom perivoju.
— Treba pokrivati a ne otkrivati, Cuješ li ti, juho koloidna, pokrivati i samo pokrivati, involvirati, sve dok ne ostane ništa, ti lijepku na hrpi kostiju! Samo se regresijom može napredovati! Poništimo sve! Ocistimo sve! Srušimo sve! Dolje Priroda! Sve u staro željezo!
Njegovo je vikanje bivalo sve slabije, sve dok opet nije mir prekrasnoga jutra ispunio park u kojem su zujile pcele i omamljivao miris cvijeca. Pomislio sam kako je dr Vliperdius pretjerao kad je rekao da nema više ludih robota. Nove terapeutske metode nisu, ocito, tako djelatvorne. No ovo što sam doživio slušajuci ovoga klevetnika prirode kako je ocrnjuje ne birajuci rijeci ipak je vrijedilo truda.
Poslije sam saznao da je taj robot, bivši analiticar Fourierova trigonometrijskog niza, izradio vlastitu teoriju opstanka. Prema njoj ce civilizacija toliko ogoljeti sve ce oko nas toliko prekoraciti prirodne rezerve da ce sve ponovo morati regenerirati. Kad to bude gotovo, tada više nece biti mjesta ni za civilizaciju ni za svijet koji ju je stvorio. Uslijedit ce postupna likvidacija svega, sve dok se ciklus ne ponovi. A on sebe drži prorokom te druge faze regeneracije. U kliniku dra Vliperdiusa zatvorili su ga na zahtjev njegove obitelji kad je clanove svoje obitelji i prijatelje pokušao rastaviti na proste faktore i demontirati neke strance.
Izašao sam iz sjenice i prišao labudovima. Nedaleko od mene neki je cudak bacao labudovima komadice željezne žice.
Napomenuo sam da labudovi ne jedu takvu hranu.
— Pa meni i nije stalo do toga da je pojedu — odvrati on bacajuci i dalje žicu.
— Ali labud se može ugušiti time. Bila bi šteta.
— Nema opasnosti, žica ne pliva jer je teža od vode — odvraca cudak znanstvenim tonom.
— Pa zašto im onda bacate žicu? — zanimalo me.
— Zato što volim hraniti labudove.
I time je ova tema bila iscrpljena. Dok smo se udaljavali od jezera, nastavili smo razgovor. Cinilo se da sam imao cast da razgovaram sa slavnim filozofom prof. Urlipanom, tvorcem ontologije ništavosti, dakle, ništavologije. Nadugo i naširoko se raspricao o svim pojedinostima nedavnoga razvoja njegove teorije. Prema Urlipanu, ništa ne postoji, pa ni on. Ništavnost bica je stvar po sebi. Konstatacija da prividno postoji netko nema nikakva znacenja, jer je umovanje, prema Ockhamovu modelu slijedece: ocito s jedne strane zbilja, s druge san. Ali pretpostavka o zbilji nije važna. Preostaje dakle, san. A zato je potreban sanjac. Zahtjev, pak, za takvim sanjacem je bezrazložna pretpostavka, jer iz sna proizlazi druga tlapnja. Sve je, dakle, samo neprekinut san iz sna. I svaki uzastopan san je manje stvaran nego predašnji. San je neposredan susjed stvarnosti, a san sanjan u snu ima s tom stvarnošcu samo posredne veze preko prvotnog sna. Granica toga niza je nula.
Oduševila me savršenost takva rezoniranja. Nisam samo shvacao zašto je profesor Urlipan ovdje. Pokazalo se, kao što je i on sam priznao, da je nesretni filozof lud. Njegovo se ludilo sastojalo u tome što je prestao vjerovati u svoju doktrinu i pokatkad zamišljao da ipak ponešto postoji. Dr Vliperdius ga je trebao izlijeciti od te zablude.
Posjetio sam zatim neke klinicke službe, upoznao stari hebrejski senilni racunar, pošao sam medu elektrastenicare koji su se lijecili od manjih grešaka. Jedan od njih se lickao svime što mu je dopalo ruku, trebalo mu je takve predmete otimati iz ruku.
Novi elektronski mozak, nekad upotrebljavan u astronomskom opservatoriju, koji je godinama pokazivao oblike zvijezda, smatrao se sada zvijezdom i prijetio da ce se eksplozijom pretvoriti u supernovu. Tako su mu, navodno, pokazivali njegovi proracuni.
Neki je robot usrdno molio da ga pretvore u elektricnu gladilicu. Veselija je bila atmosfera kod manijaka. Svaki je sjedio na svom željeznom krevetu, natežuci žice željeznih madraca kao harfu i svi su pjevali u zboru:
»Prolazio sam Lorrainu
s robotima tvojim, s robotima tvojim...
Oho, oho, o roboti,
roboti, na valovima, na valovima...«
Tada je došao Vliperdiusov asistent i dok smo koracali klinikom pricao mi da se u klinici nedavno nalazio i neki robot svecenik, koji je kanio ustanoviti novi red fratara kibernita. Dobio je, medutim, jedan terapeutski šok koji ga je izlijecio pa se vratio svjetovnim dužnostima. Poceo je raditi bankovne poslove.
Vracali smo se. U hodniku je neki bolesnik vukao teško natovarena kolica. Bio je sav opleten užetom.
— Imate li možda, cekic? — pitao nas je.
— Nemamo.
— Šteta. Boli me glava.
Procavrljali smo s njime. Robot hipohondar. U škriputavim svojim kolicima vozio je hrpu rezervnih dijelova. Zatim smo saznali da ga poslije oluje bole slabine, da mu vrcaju iskre u ocima kad netko miluje macku i da pred televizijom dobiva grceve. Bilo mi je to suviše jednolicno. Zato sam se brzo oprostio i pošao direktoru klinike. Nije imao vremena. Eh, pa što cu?
— Prenesite moje srdacne pozdrave direktoru — rekoh njegovoj sekretarici i požurih kuci.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem