Pritajena neman - Dormant - A. E. van Vogt

Pritajena neman

Prastar je bio taj otok. Čak i za ono što je ležalo u vanjskom kanalu izloženo gruboj mlatnji otvorena mora, nije nikada ni pomislilo, dok je bilo živo prije nekoliko milijuna godina, da je tamo bila jedna prastara protuberanca same Zemlje.
Otok je bio oko tri milje dugačak i na najširem dijelu oko pola milje širok. Savijao se malo oko plave lagune a uski obrisi stjenovitih i pjenom mora obasipanih krajeva — kao ruku uzanih dijelova otoka — spuštali su se do lagune prema podnožju brežuljka kao kad bi neki div pokušavao da se sagne i da dodirne rukama svoje noge — ali bez uspjeha.
Kroz kanal koji su stvarali otvoreni prolazi, između ruku prodiralo je more.
Voda je dubila kanal. S beskrajnim strpljenjem borila se da potkopa stijene na krajevima koji su dodirivali more, a zvuk mora bio je specifičan, mješavina svega što je bilo promuklo i podmuklo u vječnoj borbi između kopna i neumornih valova.
U samom središtu zapjenušanih valova ležao je Ilah, sada već mrtav, gotovo zauvijek zaboravljen od vremena i univerzuma.
Početkom 1941. godine japanski su brodovi stigli i prebrodivši opasne grebene na ulazu u lagunu uplovili u mirne plave vode. S palube jednoga od tih brodova par ispitivačkih očiju prelazilo je po obalama lagune i promatrao stvar što se ispriječila na putu nadirućeg mora. Ali taj promatrač bio je u službi vlade koja nije imala razumijevanja za druge stvari osim za poslušno izvršavanje borbenih zadataka. I zato je inženjer Taku Onilo jedva i spomenuo u svom izvještaju da »Na ulazu u ovaj kanal leži čvrsta velika gromada slična stijeni, glatka i sjajna, dužine oko trideset metara i širine oko dvadeset i pet.«
Mali žuti ljudi su tamo sagradili podzemna spremišta za gorivo i ulje i otišli u pravcu zalazećeg sunca. Voda se podizala i spuštala, plima i oseka su činili svoje. Dani i godine su protjecale a ruka je vremena bila teška i neumoljiva. Periodične kiše su već odavna zbrisale svaki trag ljudskog boravka na tom otoku. Sve što je bilo ostalo iznad zemlje od tih spremišta obraslo je zelenilom. Rat je odavno završio. Podzemna spremišta utonula su pomalo u zemlju pod vlastitom težinom i pukotine su se neizbježno pojavile na nekoliko glavnih cijevi. Polagano je ulje istjecalo i godinama je žućkastozelena skrama pokrivala plave vode lagune.
Nadomak atolu Bikini stotinu milja dalje, prvo je jedna eksplozija, pa onda druga, izazvala strujanje radioaktivne vode koja se koncentrično širila. Prvi valovi te strašne energije doprli su uskoro do otoka.
Mnogo godina kasnije jedan strpljivi istraživač ratnih dokumenata zapazio je u izvještaju japanske mornarice, pohranjenom u Tokiju, da su Japanci tamo na nekom otoku sagradili velika spremišta za ulje i gorivo.
Nakon nekog vremena, kad je cijela stvar prošla svim kanalima administracije, razarač »Coulson« krenuo je na putovanje da to ispita.
Od tog trenutka više se nije moglo zaobići niz stravičnih događaja.
Poručnik Keith Maynard zamišljeno je razgledao otok dalekozorom. Bio je pripravan da otkrije nešto neobično, ali nije otkrio ništa osim jednoličnog pejzaža.
— Uobičajeno bilje — mrmljao je, — i hrbat brežuljka koji se proteže duž otoka, drveće... — i tu je zastao.
Široka staza bila je prosječena između palmi na obližnjoj obali. One nisu bile samo povaljene. Bile su polomljene i zabijene u brazdi koja je već ponovo obrasla travom i niskim biljem. Brazda, široka oko trideset metara vodila je uzbrdo od obale, stranicom brežuljka do mjesta gdje je ležala velika stjenovita gromada napola ukopana u zemlju blizu vrha brežuljka.
Zbunjen, Maynard pogleda na japanske fotografije otoka. Nehotice se okrenuo svom zamjeniku, poručniku Gersonu.
— Gospode! — uskliknuo je. — Kako je ta stijena stigla tamo gore? Nema je ni na jednoj fotografiji.
U trenutku kad je to izgovorio, požalio je. Gerson ga pogleda s primjesom nesnošljivosti, slegnu ramenima i odgovori:
— Možda smo došli na pogrešan otok.
Maynard nije ništa odgovorio. Smatrao je da je Gerson mrzovoljan tip. Govor mu je bio pun surove ironije.
— Možda ima oko dva milijuna tona. Možda su je Japanci tamo odvukli samo da nas zbune.
Maynard ne reče više ništa. Bilo mu je krivo što je uopće spomenuo tu stijenu. Naročito je bio iznerviran jer je i sam pomislio na Japance u vezi s tom golemom stijenom. Procjena težine, koju je prihvatio kao vrlo točnu, odagnala je odmah i najbezumniju pomisao: ako su Japanci mogli pokrenuti stijenu od dva milijuna tona, onda su morali pobijediti u prošlom ratu. No, ipak je to bilo vrlo čudno i zasluživalo je da se kasnije potanje ispita.
Prošli su kroz kanal bez ikakvih smetnji. Bio je širi i dublji nego što je Maynard zaključio iz japanskih izvještaja. Ručali su u hladovini pod drvećem na obali lagune. Maynard je opazio tragove ulja na površini vode i odmah je zapovjedio da se ne bacaju šibice u vodu. Nakon kraćeg dogovora sa svojim oficirima odlučio je zapaliti ulje nakon završetka svoje misiie.
Oko jedan i trideset čamcima su pronašli četiri velika podzemna rezervoara — na temelju japanskih dokumenata. Nešto više vremena trebalo im je da utvrde veličinu tih tankova i da ustanove da su tri od njih prazna. Jedino je onaj naimanji s visokooktanskim benzinom ostao neoštećen i pun. Vrijednost toga benzina je bila oko 17 tisuća dolara Ni spomena vrijedno za veći tanker koji je krstario u blizini i skupljao ostatke zaboravljena oružja i ratne opreme te ulje i gorivo koje su po obližnjim otocima ostavili Japanci ili američka vojska. Maynard je pretpostavljao da će poslati neki manji brod da pokupi taj benzin, ali to više nije bio njegov posao.
Unatoč brzini kojom je obavio svoj zadatak. Maynard se umoran popeo na palubu broda tek kad se počeo spuštati mrak. Mora biti da je malo pretjerao jer mu je Gerson preglasno rekao:
— Jeste li se umorili?
Maynard se ukočio. To je bio više komentar nego pitanje i to ga je natjeralo da ne odgađa istraživanje one stijene. Odmah nakon večere, tražio je da se jave dobrovoljci. Bilo je već sasvim mračno kad je čamac sa sedam ljudi, s njegovim pomoćnikom Yewelom i s njim dodirnuo obalu i pijesak ispod palminih grana koje su se nadvile nad obalu.
Nije bilo mjeseca, a zvijezde su se mogle vidjeti tu i tamo po mutnom nebu između oblaka koji su ostali poslije nedavne kiše. Krenuli su brazdama gdje je drveće jednostavno bilo spaljeno i zaorano u zemlju. Pri blijedoj svjetlosti ručnih svjetiljki slika potpuno sravnjena drveća nije se doimala prirodnom.
Maynard je čuo jednog od svojih ljudi kako kaže:
— Ovdje mora da je prohujao strahovit tajfun.
Nije to bio samo tajfun, razmišljao je Maynard, nego golem požar koji je raspirio snažan vjetar, tako snažan da... tu je zastao u razmišljanju. Nije mogao zamisliti tako strašan tajfun koji bi mogao podići stijenu od dva milijuna tona uza stranu brežuljka nekih četiri stotine metara iznad morske razine. Iz blizine ta je gromada nalikovala na grubi granit. U svjetlu ručnih svjetiljki površina joj je svjetlucala ružičastim točkicama i crtama. Maynard je, ostavivši svoje ljude u podnožju te gromade, krenuo da je obiđe. Sve je bilo pusto oko te stijene, koja se uzdizala oko petnaest metara u visinu iznad njega, dok ju je mimoilazio penjući se prema vrhu. Gornji dio je bio dublje utonuo u tlo, ali je ipak bio oko dvanaest metara visok.
Noć je postala nepodnošljivo topla. Maynard je teško disao. U jednom je trenutku čak uživao u tome što obavlja svoju dužnost u tako teškim uvjetima. Stajao je neodlučno, udišući i uživajući u dubokoj tišini noći.
— Odlomite po koji uzorak na nekoliko mjesta — rekao je napokon. — Te su narančaste točke i crte na kamenu zanimljive.
Nekoliko trenutaka kasnije krik čovjeka na samrti proparao ie mrak.
Ručna svjetla zabljesnu. Na svjetlu nekoliko svjetiljaka vidjeli su mornara Kicksa kako se grči u podnožju stijene.
Ruka mu je bila bezoblična masa potpuno spaljena do ramena.
Dodirnuo je Ilaha.
Maynard je čovjeku, koji je teško patio, dao morfij i brzo ga prebacio na brod. Odmah su uspostavili radio-vezu s bazom, odakle im je kirurg, potez po potez, rez po rez, dao upute kako da operiraju ranjenika. Dogovoreno je da odmah bolnički avion dođe po ranjenika. Mora da su se u glavnom štabu prilično iznenadili, jer su zatražili — dodatne informacije — o »vreloj« stijeni. Slijedećeg jutra ljudi na drugom kraju javili su da bi to mogao biti meteorit. Maynard koji naravno nije komentirao mišljenja pretpostavljenih, namrštio se na tu tvrdnju i upozorio da je riječ o jednom komadu koji je težak oko dva milijima kilograma i da leži na površini otoka.
— Poslat ću jednog podoficira da izmjeri njegovu toplinu — javio je glavnom štabu.
Termometar iz strojarnice zabilježio je toplinu na površini stijene od devet stotina stupnjeva. Kao odgovor na to stiglo je pitanje koje je zaprepastilo Maynarda.
— Da... ovaj... zašto? — odgovorio je — izmjerena je manja radioaktivna reakcija iz vode, ali ništa više. I ništa ozbiljnijeg nema. Pod takvim uvjetima odmah ćemo se povući iz lagune i dočekati dolazak broda sa znanstvenicima.
Završio je razgovor blijed i uzbuđen. Devet je ljudi, pa i on sam bio samo nekoliko metara od stijene u zoni opasnoj po život. Zapravo i sam brod »Coulson«, pola milje udaljen, mogla je zahvatiti ta opasnost.
Elektroskop nije pokazivao nikakve naročite signale, a Geiger-Mullerov brojač nije davao nikakve signale, dok ga nisu stavili u vodu, a i tada u velikim razmacima. Odahnuvši, Maynard se spusti dolje da još jednom pogleda mornara Hicksa. Ranjeni je čovjek spavao, trzajući se, ali nije bio mrtav, što je bio dobar znak. Kad je bolnički avion došao, liječnik ga je odmah pregledao i svakom je na brodu uzeo krv za ispitivanje. Vratio se na palubu. Bio je to veseli, mladi čovjek koji se obratio Maynardu.
— E pa dobro je, nije ono što su oni mislili — rekao je. — Svi su dobro, čak i Hicks, osim njegove ruke. Ona je gadno sagorjela, malo prebrzo za toplinu od devet stotina stupnjeva.
— Mislim da mu je ruka zapela — reče Maynard. Zadrhtao je pri tome. Zamislio je kako se to moglo desiti.
— Tako dakle, to je ta stijena — reče dr Clason. — Zar nije čudno kako je dospjela tamo gore?
Još su stajali oko pet minuta na palubi kad do njih dopre krik iz donje palube i propara tišinu u toj zabačenoj laguni.

* * *
Nešto se pokrenulo u dubini Ilahove spoznaje o samome sebi, nešto što je on namjeravao učiniti. Ali se nije mogao sjetiti što bi to bilo.
To je bila prva pomisao nakon neizmjerno duga vremena i onoga kad je godine 1946. prvi put osjetio kako prema njemu struji nekakva energija. Kao da mu se vraćao već davno izgubljeni život. Vanjski su valovi energije bili čas jači, čas slabiji. Bili su neprirodno slabi i tanahni. Kora planete, koju je on poznavao, pulsirala je snažnom energijom jednog svijeta koji se još nije ohladio od svog usijanja. Vrlo polagano Ilah je postajao svjestan razmjera pustoši u kojoj je sada živio. Najprije je bio isuviše okrenut prema sebi, da bi bio zainteresiran za okolinu, i jedva živ da bi uopće mogao biti zainteresiran.
Prisilio je sebe da više pažnje obrati okolini. Gledao je u daljinu svojom radarskom vizijom u taj strani svijet Ležao je na nekoj ravni blizu vrha nekakva brežuljka. Scena je bila i suviše pusta, pretiha. Nije bilo ni oštra sijevanja, ni pritiska atomske vatre, ni jednog mjehura uzavrela stijenja, niti jednog kovitlaca koji bi prsnuo uvis od neke unutrašnje eksplozije.
Nije razmišljao o onome što je vidio kao otok okružen beskrajnim oceanom. Vidio je tlo ispod površine mora isto tako dobro kao i na suhu. Vizija mu je bila zasnovana na superultrakratkim valovima i nije mogla zapaziti vodu. Shvatio je da se nalazi na nekoj staroj i umirućoj planeti gdje je život odavno ugasnuo. Sam je umirao na toj zaboravljenoj planeti, samo kad bi bar mogao otkriti izvor energije koji ga je malo oživio.
Gonjen jednostavnom logikom krenuo je nizbrdo u pravcu odakle se činilo da struji atomska energija. Nekako se našao ispod te struje i bilo je potrebno da se uzdigne. Kada je već jednom krenuo uzbrdo, usmjerio se prema najbližem vrhuncu kako bi vidio što je s druge strane.
Kada se uzdigao iz vode, koju nije ni osjetio niti vidio, dva potpuno suprotna fenomena su ga pogodila. Sasvim je izgubio kontakt sa strujanjem atomske energije koja se širila samo u vodi. Istovremeno, voda više nije sprečavala aktivnost neutrona i deuterija u njegovu tijelu. Život mu je postao intenzivniji. Polagano kočenje svih aktivnosti kao da je prestalo. Njegov golemi oblik postao je sam sebi dovoljan, sposoban da proživi normalan vijek elemenata od kojih je bio sastavljen, što je za njega bilo još mnogo manje od normalne životne aktivnosti. Opet je Ilah pomislio: »Postoji nešto što sam ipak morao učiniti«.
Nastalo je strujanje elektrona kroz niz golemih stanica a sve od napora, da se sjeti što je to bilo. Polako se to strujanje smirivalo, jer se nije mogao sjetiti. Djelomično povećanje energije donijelo je i šire i mnogo jasnije spoznaje o vlastitoj situaciji. Val za valom perceptivne radarske sile upućivao je na Mjesec, na Mars, na sve planete Sunčeva sustava, a eho je dolazio i on ga je ispitivao napeto i s pažnjom, jer i tamo u svemiru sve kao da je bilo mrtvu.
Bio je uhvaćen i okružen jednim mrtvim sustavom, zatvoren sve dok potpuno iscrpi vlastitu materijalnu strukturu, što ga je ponovo nagnalo da ispita opustjele mase planete na kojoj je bio prepušten sam sebi. Konačno je shvatio da je bio mrtav. Kako se to dogodilo nije se mogao sjetiti, osim što je eksplozivna, razarajuća i sveobuhvatna supstancija zahvatila i njega, pokopala ga i izbacila iz životnog toka. Atomska kemija, koja je bila u to upletena, mora da je odjednom tu cijelu stvar skrenula jednim tokom u bezopasan oblik koja se više nije ni mogao zaustaviti. No on je tada već bio mrtav.
Evo sada opet živi, ali na tako slabašan način, da mu nije ništa drugo preostalo nego da čeka svoj kraj. I on ga je čekao.
Ugledao je razarače kako plove kroz prostor prema njemu. Mnogo prije nego što su usporili i zaustavili se podno njega, ustanovio je da to nije nikakav životni oblik sličan njegovu. Stvarali su nekakvu unutrašnju toplinu i kroz pregradne zidove mogao je vidjeti slab odsjaj vatre.
Cijeli prvi dan Ilah je očekivao da će ta bića nekako pokazati da su ga zapazili. Ali nikakav val života nisu emitirali. A sada su lebdjeli na nebu iznad platoa na kojem je on bio, potpuno nemoguća pojava sasvim izvan njegovih spoznaja. Za Ilaha koji nije mogao osjetiti vodu, koji čak nije mogao zamisliti zrak i čiji su ultravalovi prolazili kroz ljudsko biće kao da ne postoji, takva je reakcija mogla značiti samo jedno.
Ovdje je postojala neka neobična vrst života koja se prilagodila životnim uvjetima na toj mrtvoj planeti.
Postupno, Ilah je postao uzbuđen. Stvar se mogla kretati slobodno iznad površine planete. Ona će znati da li postoji bilo kakav izvor atomske energije, ili da li je negdje ostao. Samo se postavljalo pitanje kako uspostaviti kontakt s njim. Sunce je bilo visoko na nebu drugoga dana kad je Ilah uputio prva pitanja u pravcu razarača. Usmjerio je svoju misao ravno prema užarenu dijelu u strojarnici, gdje bi, kako je mislio, moralo biti središte misaona života stranog bića.

* * *
Trideset četiri čovjeka koji su poginuli u strojarnici bili su pokopani na obali. Njihovi preživjeli drugovi očekivali su da će ovdje ostati samo dok napušteni brod prestane emitirati smrtonosne radioaktivne zrake. Sedmoga dana, kad su transportni avioni iskrcali istraživačku i znanstvenu opremu i ljude, tri su se čovjeka razboljela. Pregledom krvi ustanovljeno je znatno povećanje broja crvenih krvnih zrnaca. Iako nije stigla nikakva zapovijed, Maynard je digao uzbunu i naredio da se cijela grupa, poslana da pregleda otok i stijenu, prebaci najhitnije na Havaje. Oficirima je dopustio da sami odluče, ali je savjetovao nekolicini, koji su pomagali da se ljudi prebace na obalu pri pokopu, da ništa ne riskiraju nego da ugrabe mjesto u prvom avionu i odu u bolnicu na liječenje. Iako je svima bilo naređeno da odu, nekoliko članova iz znanstvene ekipe zatražilo je odobrenje da ostanu. I napokon, poslije Gersonova pažljiva ispitivanja svakoga tko je želio ostati, desetorici ljudi za koje se moglo dokazati da nisu bili u opasnoj zoni, odobreno je da ostanu.
Maynard bi vrlo rado vidio i Gersona kako odlazi, ali se ubrzo razočarao. Za vrijeme nesreće poručnici Gerson, Lausson i Haury i znanstvenici McPelty, Roberts i Marty bili su na obali.
Mornaričku grupu su ignorirali. Samo su ih nekoliko puta zamolili da maknu svoje šatore na drugo mjesto jer smetaju. Kada su ponovo morali premještati šatore, Maynard je naredio da ih postave na onaj dio obale gdje su palme okruživale jednu dolinicu obraslu travom.
Maynard je bio prvo zbunjen, onda ljutit jer su tjedni prolazili, a on nije dobivao nikakva naređenja što da čini na otoku. I jednog dana, čitajući novine, koje su pratile radove znanstvenika na otoku, buldožere i miješalice za beton na zemljanim radovima, pročitao je članak koji mu je malo razjasnio situaciju. Prema piscu članka, izbile su nesuglasice između »velikih« u mornarici i civilnih članova Komisije za atomsku energiju u vezi s kontrolom istraživačkih radova na tom tajanstvenom otoku. Zaključeno je da se mornarica u to ne miješa.
Maynard je pročitao članak s mješavinom različitih osjećaja i napokon mu je postalo jasno da je on ovdje predstavnik mornarice. Taj je osjećaj bio popraćen spoznajom, da bi on mogao postati admiral, kad bi imao prilike da se pod njegovim rukovodstvom obave ta istraživanja. Ovako, što je mogao nego da pažljivo prati razvoj događaja. To je bila jedna specijalna vrst mazohizma.
Nije mogao spavati. Provodio je dane lutajući što je nenametljivije mogao kroz sve veće skupine brojnih znanstvenika i njihovih asistenata. Po noći je imao nekoliko skrivenih mjesta odakle je promatrao blještavo osvijetljenu obalu. Bila je to fantastična oaza svjetla u tamnom prostoru pacifičke noći. Cijelu milju, svjetla jedno do drugoga obasjavala su obalu. Ona su ocrtavala siluetu dugačkog zida od cementa koji se uzdizao uz brdo i opkoljavao stijenu. Zaštitni zidovi već su bili skoro dovršeni, kako bi stijena bila potpuno izolirana. Svaki put u ponoć buldožeri su prestali raditi, kamioni s miješalicama za cement iskrcavali su svoje posljednje terete i spuštali se do obale i tu zanijemili. Cijela ta zamršena organizacija spremala se na još jedan neugodan san. Maynard je obično s bolnim strpljenjem čekao da netko učini nešto više nego što mu je bila dužnost. Ta tajna navika mu se isplatila. On je tako bio jedini čovjek koji je bio svjedokom kako se stijena uspinje uz brdo. Bio je to još nedoživljen doživljaj. Bilo je skoro jedan sat i Maynard se spremao da krene na spavanje kada je čuo zvuk kao kad kamion istovaruje kamenje. U prvom trenutku je pomislio kako će biti otkriveno njegovo promatračko mjesto, pa će to noćno špijuniranje postati tema razgovara i osuda. Slijedećeg trenutka stijena se pomakla uzbrdo osvijetljena jarkim svjetlom.
Ćulo se kršenje i drobljenje cementnog zida koji joj je stajao na putu. Trideset metara stijene uspelo se na vrh brežuljka i tamo ostalo nepomično.

* * *
Dva mjeseca je Ilah promatrao teretnjake kako prolaze kanalom. Zašto su išli baš tim putem, zanimalo je llaha. Bio je znatiželjan: da li su morali ići satno tim putem i biti samo na toj razini. Ali još je mnogo zanimljivije svakako bilo što su ta strana tijela obišla otok i nestala iza one uzvisine koja je bila početak istočne obale. No kad bi nestala, za nekoliko dana bi se ponovo pojavljivala, klizila kroz kanal i postepeno se približavala po nebu.
Za vrijeme tih mjeseci Ilah je uhvatio primamljive signale s malih ali mnogo bržih krilatih brodova koji su slijetali s velikih visina i nestajali iza vrha brežuljka prema istoku. Uvijek prema istoku! Njegova je znatiželja jako porasla, ali nije bio sklon da troši energiju. Jedne noći postao je svjestan jedne maglovite svjetlosti što je obasjavala istočno nebo u toku noći. Stavio je u pogon najsnažnije eksplozije u svom donjem dijelu koje su mu omogućavale kretanje u pravcu i tako se popeo na brežuljak. Odmah je to požalio.
Samo je jedan brod bio nedaleko od obale. Magličasta svjetlost duž istočne obale kao da nije imala izvora. Dok je tako promatrao, ugledao je mnogo kamiona i buldožera kako se kreću okolo, od kojih su mu se neki jako približili. Nikako nije mogao shvatiti što oni rade i što zapravo žele. Poslao je nekoliko upitnih valova prema raznim objektima ali nije dobio nikakva odgovora.
Napustio je to kao uzaludan posao.

* * *
Stijena je još stajala na vrhu brežuljka slijedećg jutra, tako da su obje strane otoka bile ugrožene povremenim provalama energije koje su pogađale bez reda i smisla. Maynard je čuo prve izvještaje o nesrećama i štetama od jednog svog oficira. Sedam vozača kamiona i dva radnika na buldožerima — mrtvi. Desetak drugih s najtežim opekotinama.
Znanstvenici su vjerojatno održali hitan sastanak, jer je odmah to isto popodne kolona kamiona, buldožera, natovarena opremom, počela napuštati logor. Jedan mornar, koji im je bio dodijeljen kao pripomoć, javio je da sele i postavljaju logor na krajnjem južnom dijelu otoka.
Još prije mraka desilo se nešto vrlo značajno. Direktor znanstvenog projekta sa četvoricom svojih pomoćnika došao je u osvijetljeno područje i potražio Maynarda. Bili su dobro raspoloženi i prijateljski su se osmjehivali, Rukovali su se kao da prije ništa nije ni bilo. A onda su rekli Maynardu što ih tišti.
— Kao što znate — počeo je direktor — »Coulson« je samo djelomično i vrlo malo radioaktivan. Zadnja kupola s topovima neoštećena je i nije zahvaćena radioaktivnim zračenjem. Zahtijevamo od vas da s nama surađujete i da topovima pucate na stijenu dok se ne raspadne na komade.
Maynardu je trebalo malo vremena da se pribere od iznenađenja i da razmisli što bi odgovorio.
Slijedećih nekoliko dana razmišljao je o opravdanosti zahtjeva znanstvenika da se stijena razbije u manje bezopasne komade. Nije prihvatio zahtjev i uporno je dalje odbijao tri dana zaredom. Treći dan se sjetio jednog od mogućih rješenja. — Vaša opreznost — rekao im je — nije dovoljna. Ne smatram da je preseljenje logora na novo mjesto dovoljno jamstvo da se neće ništa dogoditi kad stijena eksplodira. No situacija bi bila drukčija kad bih dobio naređenje od svoje više komande da učinim ono što vi zahtijevate...
Ostavio je rečenicu da visi u zraku nedovršena i po razočaranim licima zaključio da je svakako bilo dosta žučljivih izmjena brzojava i radio-poruka s njihovim glavnim štabom. U novinama što su stigle četvrti dan na otok našao je članak u kojem jedan viši oficir iz komande mornarice izjavljuje »da se takva odluka mora prepustiti komandantu pomorske jedinice na otoku.« Također je istaknuto da bi stigne li takav zahtjev redovnim kanalima — komanda mornarice bez oklijevanja poslala svog atomskog stručnjaka na otok da ispita situaciju.
Maynardu je postalo jasno da je učinio upravo onako kako su to pretpostavljeni i očekivali. No, dok je završavao čitanje članka, tišinu otoka prolomila je teška eksplozija s druge strane lagune i još jedna, koja je odjeknula u blizini stijene. Maynard se popeo na svoju promatračnieu i dalekozorom pogledao što se događa. Vidio je desetak ljudi kako jure po palubi oko kupole s topovima na zadnjem dijelu broda. Strahovito se naljutio na direktora logora. Odlučio je da svaki čovjek, koji je sudjelovao u tom samovoljnom poslu na razaraču, mora biti uhapšen, zbog neposlušnosti i opasna prekršaja.
Jedva je i pomislio da je žalosno što međusobne razmirice administracije mogu izazvati tako otvorene sukobe u oružanim snagama, kao da ništa drugo nije važno nego samo borba za prevlast. Ali ove su misli iščezle isto tako brzo kako su se i pojavile.
Čekao je da čuje treću salvu, a onda je požurio dolje niz brežuljak do svoga logora. Brzo je poslao osmoricu ljudi duž obale gdje su mogli nadgledati iskrcavanje čamaca ako bi stigli s broda. S ostalima je požurio prema najbližem brodskom čamcu koji je bio na obali. Morao je obići uvalu lagune, a u međuvremenu, čini se, da je bilo dosta dogovaranja radio-porukama između onih na obali i onih na brodu, jer je jedan motorni čamac upravo iskrsnuo iza udaljenog rta kad se Maynard počeo približavati sada napuštenom »Coulsonu«.
Oklijevao je, da li da krene u potjeru. Pažljivije proučavanje stijene pokazalo je da je neoštećena. Promašaj ga je malo i razveselio, ali i upozorio na oprez. Ne bi bilo dobro da njegovi pretpostavljeni saznaju, kako nije ništa poduzeo, da bi spriječio nepozvane da se popnu na brod.
Razmišljao je o tome, kad se Ilah počeo spuštati niz brdo ravno na razarač.

* * *
Ilah je vidio prvi plamen hica iz topa s razarača. A onda je iznenađeno promatrao neki objekt koji je velikom brzinom jurio prema njemu. U davna, pradavna vremena imao je razvijeni sistem obrane od letećih objekata koji bi ga mogli oštetiti. Gotovo automatski, on se napeo da spreman dočeka udarac tog projektila. Objekt umjesto da ga pogodi eksplodira. Posljedice su bile iznenađujuće. Zaštitna mu je kora prsla. Taj potres zamutio je i poremetio strujanje između elektronskih ploča u njegovoj velikoj masi.
Istodobno, automatski stabilizirajuće »cijevi« poslale su impulse za održavanje ravnoteže. Vrela unutrašnja tvar, djelomice čvrsta a djelomice tekuća, koja je činila veći dio njegove mase, postala je još vrelija i žitkija. Slabost koja je nastala kao posljedica strahovita potresa ubrzala je spajanje tekućina, kao normalnu pojavu, koja se odmah skrutnula pod velikim pritiskom. Ponovo zdrav, Ilah je razmišljao što se to dogodilo. Je li to, možda, bio pokušaj komuniciranja?
Ta ga je mogućnost neobično uzbudila. Umjesto da odmah zatvori rupu u svom vanjskom omotaču, skrućivao je materiju iza projektila sprečavajući tako gubljenje radijacije. Čekao je. Opet jureći objekt i snažan udarac koji ga je pogodio ..
Nakon desetak udaraca, koji su mu nanijeli dosta oštećenja na zaštitnu omotaču, Ilah je bio u nedoumici. Ako su to bile poruke koje on ne može razumjeti niti primiti? Počeo je zlovoljno ubrzavati kemijsku reakciju koja je brzo zacjeljivala zaštitni omotač. No brže nego što je mogao začepiti otvore, jureći objekti lomili su njegovu obranu.
Još nije razmišljao o toj pojavi kao o napadu. U njegovu prijašnjem postojanju nikada nije bio tako napadnut. Kakve su metode bile upotrijebljene protiv njega, Ilah se više nije mogao ni sjetiti. Ali, svakako to nije bilo tako.
Ipak, jedva je vjerovao da je to bio pravi napad, ali se nije nimalo ljutio. Njegov obrambeni refleks bio je logična stvar, a ne emocionalna. Proučavao je razarač. Činilo mu se da bi ga ipak morao otjerati. Bilo bi također potrebno odagnati svaki slični objekt koji bi mu se pokušao približiti. Svaki objekt koji se kretao a koji je vidio kad se popeo na vrh brežuljka — svi moraju otići.
Krenuo je nizbrdo.
Stvorenja koja su lebdjela iznad platoa prestala su ispuštati plamenove. Kad se Ilah približio brodu, jedini znak života je bilo kretanje jednog manjeg objekta pored tog većeg. Onda je došao trenutak kada je Ilah ušao u vodu. To je bilo iznenađenje. Gotovo da je zaboravio kako na tom brdu ima jedna razina ispod koje su njegove životne funkcije ugrožene.
Oklijevao je. A onda je polagano ipak uronio u to depresivno područje svjestan da je stekao snagu koja će ga zaštititi od bilo kakve opasnosti.
S razarača su ponovo pucali u njega. Granate iz takve blizine izdubile su duboke rupe u stijeni debeloj trideset metara kojom se Ilah suprotstavljao neprijatelju. Kada je ta stijena dotakla brod, pucnjava je prestala. Mynard i njegovi ljudi koji su branili razarač »Coulson« sve dok su mogli, prebacivali su se na drugoj strani broda preko ograde u čamac i bježali iz te opasne zone što su mogli brže.
Ilah se pojavio. Bol što ju je osjećao od tih strahovitih udaraca bila je bol koju osjećaju sva živa bića kad su ozlijeđena. Polagano mu se tijelo oporavljalo samo od sebe. I sada s ljutinom, mržnjom i strahom pojavio se iznad neugodne razine.
Dogodila se neočekivana stvar. Kada se našlo medu stijenjem, strano biće se počelo grčiti, tresti kao da je zahvaćeno nekom unutrašnjom sverazornom silom. Prevrnulo se na jednu stranu i ostalo ležati tamo kao ranjena stvar tresući se i raspadajući u komade.
To je bio čudesan spektakl. Ilah se popne ponovo na brežuljak i spusti se s druge strane u more gdje je upravo jedan razarač odlazio. Brod je uspješno zaobišao prepreku i isplovio iz kanala, obišao otok i zaustavio se nekoliko milja dalje.
Ilah bi rado nastavio proganjanje, ali se mogao kretati samo po tlu, a razarač je sada bio visoko iznad njega na nebu (na vodenoj površini). Zato se vratio i uputio prema mjestu gdje su se zaustavili oni drugi manji objekti. Nije opazio ljude koji su poskakali u plićak i relativno sigurni promatrali kako im uništava opremu. Ilah je za sobom ostavio brdo zapaljenih i polomljenih vozila. Nekoliko vozača, koji su pokušali da svoja vozila spasu i uklone iz opasne zone, bili su pretvoreni krvave mrlje mesa u svojim kabinama.
Dogodilo se bezbroj gluposti u toj panici. Ilah se kretao brzinom od deset milja na sat. Tri stotine sedamnaest ljudi je bilo uhvaćeno u pojedinačnim klopkama; drobilo ih je čudoište koje nije ni znalo da postoje. Svaki je čovjek osjećao kao a baš njega progoni.
Nakon toga Ilah se popeo na najbliži vrh brežuljka i proučavao nebo ne bi li otkrio da li postoji još neki napasnik. Ostao je samo razarač, udaljen nekoliko milja kao sjena neke opasnosti.

* * *
Tama se polagano spuštala na otok. Maynard je oprezno krenuo kroz travu osvjetljavajući put povremenim bljeskovima ručne svjetiljke. S vremena na vrijeme je vikao:
— Ima li koga živoga? — Već je satima bilo isto. Pri smiraju dana tražili su preživjele, ukrcali ih u čamac i otpremali na razarač koji je čekao izvan kanala.
Naređenje je došlo radio-vezom. Imali su samo četrdeset osam sati da svi napuste otok. Nakon toga će avion s automatskim pilotom baciti atomsku bombu na otok. Maynard je zamišljao sebe kako šeta po tom otoku nastanjenom monstrumom. A hladna jeza koja ga je protresla bila je kao neko dječje zadovoljstvo. Počeo je sam sebe mučiti mogućnošću da bude zaboravljen na otoku kad ode razarač.
Jecaj iz neposredne blizine, iz mraka, dopre do njega i prene ga iz tih misli. U svjetlu ručne svjetiljke Maynard spazi vrlo poznato lice. Čovjek je bio pritisnut srušenim stablom. Gerson priđe i odmah mu ubrizga morfij.
Bio je to jedan od svjetski poznatih učenjaka. Od trenutka nesreće radiom su ga stalno dozivali. Nije bilo na zemlji znanstvene institucije koja bi mogla dati pristanak za bombardiranje otoka prije nego što bi čuli što on o tome misli.
— Gospodine — započe Mavnard — što vi mislite o... —
Zastao je i pribrao se
Samo je na trenutak bio zaboravio da je mornarička komanda već bila odredila da se baci na otok atomska bomba, čim je dobila od vlade dopuštenje da učini ono što drži da je sada najsvrsishodnije.
Znanstvenik se prenuo.
— Maynarde — krkljao je — ima nešto vrlo čudno u vezi s tim bićem. Nemojte dopustiti da se bilo što učini... — Oči mu se raširiše od boli. Glas mu zamre. Nije više bilo vremena da ga bilo što pita. Veliki čovjek će uskoro biti u dubokom snu i morat će tako i ostati.
— To će biti zasada najbolje što smo mogli učiniti, kapetane. — Gerson se diže i okrene mornarima koji su imali nosila. — Vas dvojica ponesite ovog čovjeka u čamac pa na brod s njim. Samo oprezno, sada spava.
Maynard je pratio nosila bez ijedne riječi. Imao je osjećaj koji ga nikada nije varao, da je oslobođen donošenja odluke koja bi, vjerovao je, bila sasvim drugačija.
Prođe noć.
Jutro je bilo sivo. Odmah nakon izlaska sunca spustila se tropska kiša koja je oprala otok i pošla dalje na istok. Nebo je postalo veličanstveno plavo, a more unaokolo je bilo mirno, gotovo nepokretno.
Tamo u daljini, na plavom nebu, bacajući brze sjene na smireni ocean letio je avion bez pilota. Mnogo prije nego što se pojavio na vidiku, Ilah je osjetio što nosi. Drhturio je u svojoj masi. Goleme elektronske cijevi pulsirale su s očekivanjem jer je u jednom trenutku pomislio da se to približava jedan od njegovih.
Kada se avion približio, on pošalje u njegovu pravcu misaona pitanja. Nekoliko aviona kojima je uputio svoje valove s pitanjima zgrčili su se u jednom trzaju i pali bez kontrole dolje. Ali ovaj je nastavio letjeti i nije skretao sa svoga kursa. Kada je bio točno iznad otoka jedan veliki predmet se otkači i poče se okretati padajući u luku prema Ilahu. Bomba je bila podešena da eksplodira trideset metara iznad cilja.
Sve je odlično funkcioniralo i eksplozija je bila strahovita.
Cim je zasljepljujući efekt od oslobađanja tako velike količine energije prošao, Ilah, sada potpuno oživljen i napunjen energijom počeo je razmišljati, gotovo zapanjen iznenađenjem i zadovoljstvom. »Pa da, svakako, to je ono čega sam se pokušavao sjetiti. To je ono što ja moram učiniti...«
Bio je zbunjen što je to uopće mogao zaboraviti. On je bio poslan u toku jednog međuzvjezdaoog rata — koji je očito još trajao. On je bio bačen na jednu planetu uz goleme teškoće i odmah ga je neprijatelj onesposobio. A sada je opet bio spreman da ispuni zadatak koji su mu namijenili.
On provjeri test signala na Suncu i na ostalim planetarna koje su bile u krugu dometa njegovih radarskih signala. Onda je pokrenuo proces, koji će ukloniti sve zapreke u njegovoj masi. Prikupio je sve svoje tlačne sile za konačni pritisak koji će dovesti vitalne elemente do potrebnog spoja u točno proračunano vrijeme.

Eksploziju koja je izbacila jednu planetu s njene putanje zabilježili su svi seizmografi na Zemlji. Bit će, naravno potrebno mnogo više vremena dok se ustanovi da Zemlja pada prema Suncu. I nitko neće biti živ kad Sunce bljesne u svjetlu jedne nove, koja će sagorjeti cijeli Sunčev sistem prije nego što ponovo postane maglica.
Čak da Ilah i nije znao, da to više nije onaj rat koji je harao svemirom prije tisuću milijuna stoljeća, ne bi imao drugog izbora: učinio bi to što je i očinio.
Roboti atomske bombe ne mogu donositi druge odluke osim programiranih.