Skip to main content

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm


With Thimbles, With Forks and Hope; 1981 
 
 


Napršnjacima,

viljuškama i nadom




...čuvaj se dana

Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada

Tiho i naglo tebe će nestat

Da nikada se ne vratiš već!

I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom;

Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom...

Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll



I



S


tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine namijenjene za stari papir, za neke drvene kasete sjemena koje je na svom putu do štaglja dospjelo samo dovdje i za jednu pretrpanu drvenu škrinju. Kad bi zakrčenje postalo toliko da se više nije mogao probijati kroza nj, raščistio bi ga, ali nikada ne prije, i nikada potpuno do kraja — kasete sa sjemenom stoje tu još od lipnja.

U kući je prevladavao zamamni miris juhe; uz njega postajali su i drugi vonjevi, vonj cjepanica na ognjištu, luka, mačka njih tri — cedrove obloge, i drugih stvari koje on nije mogao imenovati, stvari preostalih iz doba kad je kuća građena ili iz prvih sedamdeset godina njena nastavanja.

— Zdravo! — poviče on, znajući međutim da ja Constance vani. Kuća je izgledala praznom kad ona nije bila u njoj. Dvije od tri mačke prišuljaše mu se da bi mu onjušile cipele i noge, provjeravajući njegove akreditive prije nego bude prihvaćen. Treći, Brutus, strijeljao ga je pogledom s vrha uspravnog zamrzivača. Bilo je to Charlievom krivicom, očito, što je kiša počela ponovo padati. Brutus mu okrene leđa i zabulji se u zid.

Charlie se uputi kroz uzani hodnik i kroz ostavu, cijelo vrijeme poskakujući kako ne bi nagazio na koju od mačaka. Začuje tihi, meki udarac tijela o pod kad je Brutus sišao sa zamrzivača, pa je znao da ih i taj opaki, stari tigrasti mačak slijedi, visoko ukočena repa, izazivajući ijednu od druge dvije životinje da mu stane na put. A one će ga držati na oku i smjesta se dati u vratolomni bijeg prikuči li im se on preblizu. Brutus je bio njujorški mačak; nikad se nije i nikad se neće pomiriti sa životom na selu. U kuhinji je bila električna pećnica bakrene boje s roštiljem na vrhu, sudoper i odvod za smeće kojeg nikada nisu koristili od kako su uselili ovamo — ostaci mesa išli su mačkama, a sve ostalo na kompost; — bili su tamo i nizovi obješenih lonaca i tavi, svi blistavi i bakreni, ali rijetko u upotrebi. Ono što je bilo u neprestanoj upotrebi cijelih devet ili deset mjeseci godišnje u toj kuhinji bila je četrdeset godina stara kuhinjska peć na drva. A sad je na njoj bio željezni kotao u kome se gusta juha krčkala tako tiho da bi tek po koji mjehurić zraka pospano probio površinu jednom u svakih pet ili tako nešto minuta.

Narančasta mačka mu se očeše o nogu i požali o stvarima općenito. On joj nakratko protrlja uzdignuta ušesa.

— Bit će bijesna k'o vrag, Candy — reče tiho.

Brutus nemilo opauči sivu mačku, Aschan, prolazeći kuhinjom i smjesti se u veliki stolac za ljuljanje najbliži peći. Njegove oči svjetlucale su žućkasto dok ih je sužavao na način što ga učini gotovo mefistofelovskim. Candy nastavi ispovijedati svoj užasni dan, Ashcan stade lizati mjesto gdje ga je dohvatio Brutus, a Charlie je pokušavao smisliti način kako da prizna svojoj ženi novost da je praktički preuzeo posao u ime njih oboje. Bit će bijesna poput samog pakla, pomisli on ponovno, i spusti torbu punu papira koje je namjeravao večeras pročitati i podvaliti i njoj da pročita.

Na blagoj uzbrdici koja se nadnosila nad njihovu kuću i dvorište, Constance je u tom trenutku klečala sadeći narcise pod onih pola tuceta jabukovih stabala od kojih se je sastojao njihov voćnjak. Trebale bi početi rađati iduće godine, »Prokleta kiša-, promrmlja. »Morala je početi baš sada. Nije mogla pričekati još petnaest minuta, nego baš sada!« Kiša joj se stade slijevati niz vrat, ti ledeni prsti od kojih joj se ježi koža i pokušava uvući u samu sebe. Ona zabije usađivać lukovica u meku, mokru zemlju, zavrne ga žestoko, izvuče ga zajedno sa stupićem iskopane zemlje i odloži kraj sebe. Jednom rukom zagrabi smjesu drvenog pepela, samljevenih kostiju i pepela i ubaci je u iskopanu rupu. Drugom rukom naslijepo izvadi lukovicu iz vedrice kraj sebe i zabode je u pripremljenu zemlju ne mareći više koju njenu stranu okreće gore. Izvađeni stupić zemlje s nedavno pokošenom travom na vrhu tada vrati na njegovo staro mjesto. Istom žestinom tada zabode usađivać u zemlju jedva kojih jadnih dvanaestak centimetara dalje i ponovi cijeli postupak iz početka. A u tom trenu nikako si u misli nije mogla prizvati prizor jabukovih stabala u punom cvatu nad tim budućim zlaćanim sagom.

Čula je auto i po tome znala da se Charlie vratio kući. A znala je još jutros dok je on odlazio da će se, kad se vrati, neko vrijeme prvo motati i vrzmati po kući prije nego najzad izlane da je preuzeo posao, da će posao biti dječja igrarija, ništa strašno, ništa opasno i tako dalje i tako dalje. A njena će se utroba zgrčiti, krv će joj se slediti u žilama, prsti ohladiti i ona će ipak klimnuti bez riječi, pokušavajući nekako u sebi naći način da mu kaže kako mrzi taj posao, ali da je zboga njeg spremna sve prihvatiti jer zna da on ne može samo tako okrenuti leda prošlosti i prekinuti stare veze. Znala je da on povremeno odlazi posjetiti starog Phila Stearnsa, a onda bi se vraćao da joj kaže da je pristao da mu obavi samo još taj posao, samo još taj zadnji put.

»Ali to nije pošteno«, promrmljala bi. Dvadeset i pet godina Charlie je radio za njujoršku miliciju i izašao je iz nje s ožiljcima, ali čitav, i nije bilo pošteno ponovno sve stavljati na kocku.

Najgori ožiljci bijahu oni nevidljivi. Nevidljive kraste stvorile su se preko njih štiteći ga tamo gdje je bio prečesto ranjavan. U početku, opsjedao ga je žar i oduševljenje, osjećaj ispunjenja zadatka, svete pravde; tokom godina to se pretvorilo u cinizam i običnu odluku da se posveti usavršavanju svojih detektivskih sposobnosti. Tada se opet promijenio; hladan bijes razvio se u njemu jer se ništa nije promijenilo, ili, ako i jest, bilo je to na gore. Njegova mržnja okrenuta prema zločincu počela se širiti i na žrtvu. Constance je tada shvatila da je vrijeme da izađe. Na njeno čuđenje, pristao je, pa je prije tri godine, kao četrdesetsedmogodišnjak, otišao u penziju.

S blagom panikom ona baci pogled u svoju vedricu: još najmanje dvadesetak lukovica. Kiša je sada padala jače; na trenutke kao da je u njoj bilo i leda. Prsti joj bijahu crveni i naizgled otečeni i nos joj je stao curiti, a nije ga mogla obrisati bez da si razmaze blato po licu.

Nije pošteno! vikne, gledajući prema kući.

Do vremena kad je konačno završila sadnju i ostavila svoj alat, kiša je pljuštala mlazom, i dan je završio sivim nebom što se je spustilo nisko nad zemlju. Charlie jedočeka na stražnjim vratima i uvuče je unutra, gurne je nježno u stolicu i poljupcem joj dodirne vrh nosa, naginjući se nad nju da joj izuje one blatne čizme. Pomogne joj tada da se oslobodi svog promočenog kaputa, te je uze za obje promrzle ruke i povuče je za sobom kroz kuhinju i hodnik do kupaonice koja je bila puna pare i slatkog mirisa pjene za kupanje.

Ona uzdahne i prešuti da bi u tom trenu više voljela topli tuš tako da može oprati i kosu. Kako joj prsti bijahu potpuno ukočeni od hladnoće, završilo je tako da ju je razodjenuo i čvrsto pridržavao za latak dok je ulazila u kadu, a samo joj zažareno lice i mokra kosa ostali izvan vode.

Charlie je bio zabrinut zbog kose; Constance nije bila prizor kakvog je očekivao, s blatom na jednom obrazu i kosom koja se cijedila i prijanjala uz lice i čelo.

— Odmah se vraćam reče i ode, odnoseći njenu mokru odjeću sa sobom.

Čim je nestao iza vratiju, ona ustade, povuče ručnik s prečke i njime omota kosu. Bilo je šašavo od Charlia da je tako mazi i pazi; ona bijaše viša od njega i gotovo jednako široka. Njeno lice bijaše također široko, slavensko, oči blijedoplave, a kosa gotovo bijela u svom plavilu. Sive vlasi što su se tu i tamo stale javljati stapale su se s njenom bojom, pa nitko osim Charlia nije znao da je počela sijediti. Znala je dobro da ni ne izgleda, niti se ponaša poput žene koju bi muškarac mazio. Ona ponovno utone među mjehuriće i pomisli kako je šašavo od njega da se toliko trudi da bi si olakšao savjest, ali bijaše joj drago što jest. Ponekad je on mazio nju, ponekad ona njega, a uvijek je to palilo.

Vratio se noseći poslužavnik s dvije ohlađene čaše za martini, shakerom i tanjurom salame od češnjaka one vrste kakvu možete nabaviti samo u dobrim njujorškim delikatesnim radnjama, i kriškama sira. Charlie sjede na pod prekriživši noge poda se tako da su se njegove oči našle u istoj visini s njenima, natoči pića, doda joj ručnik i njenu čašu i stade pričati o poslu. Pričajući, jeo je salamu i pružao njoj komadiće u usta.

Constance ga je slušala i gledala i razmišljala: on bijaše noć njenom danu, sav onako taman i mrk i tajnovit. Njegova kosa bijaše džungla gustih crnih kovrdža, njegove obrve tako guste i teške da mu je zbog njih lice izgledalo preveliko i neproporcionalno. U ustima, kad bi se smijao, blistao bi komadićak zlata, jedna zlatna navlaka. Njegovi zubi bijahu grbavi i iskrivljeni, prava noćna mora svakog zubara, no Constance nije nikada vidjela bjeljih zuba od njegovih.

— Lou Bramley — govorio je Charlie jedući sir — će navršiti pedeset i prvu prvog studenog. To je subota. Ima ženu koju voli, dvoje dobre djece, blagajnik je kod Tylera i Sacksa, nema dugova, sve mu ide od ruke. A Phil je siguran k'o vrag da će se momak ubiti prije nego otkuca subotnja ponoć. I ostaviti njega, Phila, s policom od pet stotina tisuća dolara životnog osiguranja.

— Pa zašto mu onda jednostavno ne odbije dati takvu policu?

— Zato jer je to prevelik posao da bi ga se samo tako otpisalo bez nečeg čvršćeg od svraba u guzici kao osnove. A ništa se ne pojavljuje. Njegovi najbolji ljudi rade na tome prošla tri tjedna i nisu iskopali ništa. Nema motiva. Nema problema. Nema neke ženske. Ničega.

— Što Bramley kaže, zašto hoće takvo osiguranje?

— Njegova priča je da mu je na nekoj zabavi neki zaribani astronom rekao da su idućih šest mjeseci za njega najopasniji u životu, da su šanse, ne bude li posebno i izuzetno pažljiv, da će poginuti u nekoj nesreći. — Charlie rastoči ostatak martinija i nasmije se. — Phil je čak unajmio astrologa da mu izradi Bramleyev horoskop. Ništa od toga. On je na vrhuncu uspjeha i očekuju ga samo dobre stvari. Možeš li zamisliti Phila kako ide k astrologu?

Constance se nasmije. Oboje su poznavali Phila Stearnsa još iz Charlievih studentskih dana. Phil nije vjerovao ni u šta osim u matematičke formule i proračune.

— Charlie reče tada to je slijepa ulica. S vremenom bi dobar psiholog ili psihijatar mogao Philu dati odgovor koga traži, ali ako njegovi ljudi nisu mogli ništa otkriti u tri tjedna, što on misli da ti možeš učiniti u tri dana? Mora igrati na sreću, ili odustati.

Charlie klimne.

— I ja sam mu rekao manje više to isto. U petak u ponoć polica automatski stupa na snagu ako je ne odbije. A nas obojica smatramo da do ponoći u subotu gospodin Lou Bramley više neće biti s nama, a gospođa Bramley će se dokopati priličnog bogatstva. Phil je spreman da odbaci taj posao, ali želio bi da ga u tome podrži i mišljenje dobrog psihologa. Tebe.

Constance odmahne glavom.

— Povukla sam se iz posla. A i ti si, samo kad bi se htio toga prisjetiti s vremena na vrijeme.

— Bramley je otišao dolje u jedno zgodno malo ljetovalište na Floridi, u području Fort Myers. To nagovještava mogućnost insceniranja nestanka umjesto samoubojstva. U svakom slučaju, trebat će ući u službene knjige kao slučajna smrt ako hoće izvući veliku isplatu. Sve što bi Phil htio od tebe je da i ti odeš tamo i malo ga pregledaš, porazgovaraš s njim i u petak nazoveš Phila. Treba mu nešto čvršće od svrbeža pod noktima da odbije takvu policu.

Constance ga prostrijeli pogledom.

— Ne možeš preuzimati posao u moje ime. Ja nisam tvoja plaćena sluškinja ili slično.

— Nisam mu ni obećao ništa konačno — Charlie će tonom predbacivanja. — Što mu jesam rekao, međutim, je da, ako pristanemo, da ćemo trebati i jednotjedni odmor u istom tom zgodnom odmaralištu po završetku posla. Na njegov račun, naravno.

Constance odmahne glavom.

— Idi i promiješaj juhu ili nešto već — reče.

Cim je otišao, otčepila je kadu, razmotala si kosu i uključila tuš. Mrzila je pjenu za kupanje; ova je bila poklon od njihove kćeri. Naravno da je Charlie morao pasti na Loua Bramleya. Bili su isto godište. A Charlia je, iako to ne bi nikada priznao, plašila pomisao da se sada prekida sve, sada kad je toliko toga još trebalo uraditi i kad je konačno bilo dovoljno vremena za sve. Nije on bio kukavica, preživio je previše susreta s gotovo sigurnom smrću i previše se puta vraćao s njena praga, ali bio je oprezan. Još nije bio spreman. A upravo ta njegova nespremnost onemogućavala mu je da zaobiđe Bramleya koji očito jest bio spreman. Charlie je morao saznati zašto. I morao ga je zaustaviti, ako je to uopće ikako bilo moguće.



Svog prvog dana u tom raskošnom hotelu, kasno poslijepodne Constance je telefonirala Charliu. Uspjela je nakratko porazgovarati s Louom Bramleyem, obavijestila ga je.

— On se uvlači u sebe, Charlie — rekla je ozbiljno. — Vidio bi to i s pola oka. Ne jede, ne spava, ne završava rečenice. Zuri i zuri u jednu točku bez pokreta, a onda skoči i bjesomučno jurne na plažu. Živčana energija. Toliko je opsjednut da ni ne primjećuje da ga progone dvije žene.

— Dvije? Kako to misliš?

I Constance mu ispriča o ženi koja se otvoreno nametala Louu Bramleyu. Hotelski momci i sobarice već su se kladili na to kad će ga srediti, toliko je bilo očito njeno nastojanje.

Charliu se nije svidjela pojava te žene. Otvaralo je to mogućnost da namjeravaju kidnuti zajedno.

»Svidjet će ti se još i manje, pomisli Constance. Žena je bila June Oliveira iz Brazila, a Lou Bramley se pokazao prvim muškarcem za koga je pokazala ikakovo zanimanje u onih tjedan dana koliko bijaše u hotelu. Kamo god da je Lou Bramley krenuo, i ona mu za petama, blizu kao da su zajedno. Constance ju je vidjela kako sjedi za stolom kraj njegovog i kako mu centimetar po centimetar primiče stolicu. Tek kad mu se već skoro našla u krilu, očito je tek tada postao svjestan njena prisustva jer se prevalio u ležaljku na suncu na plaži. Njegov postupak bijaše gotovo rastresen. Žena ga nastavi napeto promatrati, a kad je, nekoliko trenutaka kasnije skočio i krenuo nekamo, ona pode za njim.

Bilo bi lako ne primijetiti ništa, Constance je to dobro znala. Na terasi je obično bilo puno svijeta, pogotovo u taj sretni sat kasnog poslijepodneva. Konobari su jurili amo-tamo, grupe su se stvarale, raspadale, stvarale ponovo. Da nije dobro pazila, možda ni ona ne bi ništa primijetila, djelomično i zbog toga što je žena bila tako drsko otvorena u svojim namjerama: na neki ih je način to skrivalo bolje nego bi tajnovitost i prikrivanje mogli. Kad ju je prvi put spomenula Charliu, Constance shvati da je ne može opisati podrobnije od njenih najopćenitijih svojstava — duga crna kosa i vitak stas. Lice joj bijaše glatko i neprozirno, bezizražajno; nije nosila nakit, nije se šminkala, ni lakirala nokte. Vjerojatno je imala oko tridesetak godina; bila je previše sigurna u sebe da bi bila mlađa, ali isto tako nije bilo ni nekih vidljivih znakova da je starija.

Do tog trena Charlie je bio spreman prihvatiti njeno mišljenje da se Lou Bramley i ta žena ne poznaju. No, Constance mu tada reče da je upravo prošle večeri ta žena preselila u sobu do Bramleyeve.

Momak koji je bio spreman prodati joj tu obavijest je zakolutao očima kad joj je to pričao. Kasnije te noći Constance je pošla u šetnju i zastala u sjeni grmlja divlje loze. Okrenula se je prema hotelu i proučavala ga sve dok nije uspjela otkriti prozore svoje sobe, a onda odbrojiti postrance i prema gore do Bramleyeve. Na balkonu kraj njegovog razaznala je mutni lik one žene kako se stiska uz pregradni zid koliko je tješnje mogla.

Constance se sjeti jeze što ju je stresla i ponovo je i sada osjeti kako joj gmiže rukama. Pogleda na sat. »Trebao bi biti doma«, pomisli i otipka Charliev broj.

Njegov glas je zvučao zadovoljno. Bio je na dobrom tragu, pohvalio se, ali žena ga je i dalje zabrinjavala. Priznao je da bi ona mogla zamrsiti stvari.

— Vidjet ću mogu li doznati išta o njoj od Bramleya — reče Constance. — Kroz par minuta ćemo se naći i popiti nešto.Sumnjam, međutim, da ćemo moći i razgovarati. Ona žena će mu praktički sjesti u krilo. Charlie, ona... Ona me stvarno brine.

— U redu. Drži se podalje od nje. Ne staj joj na put. Vjerojatno i ona ima svoje malo skrivene namjere. Samo promatraj nadstrešnicu iz daljine. Važi?

Složila se pa su nakon nekoliko minuta završili razgovor. Već dugo vremena nije pomislila na nadstrešnicu, a ionako se sada uopće nije osjećala kao onda. Nešto čudno i tajanstveno se događalo, ali ona nije osjećala opasnost; sada se uopće nije osjećala kao onog dana kad je natjerala ljude da premjeste malu građevinu jedva nešto veću od kućice za igru. Prije devet godina, kad su na selo odlazili samo za kraj tjedna i dijelom ljeta, jednog je subotnjeg jutra pogledala kroz kuhinjski prozor i osjetila kako joj se koža ježi! »Moram pomaknuti nadstrešnicu«, rekla si je oštro, i ni ne razmislivši dva puta otišla do telefona i nazvala Willarda Ormea i rekla mu da dovede nekoga da to učini. Pobunio se i pokušao ugovoriti jedan datum tjedan dana kasnije, a ona mu je rekla da će naći nekog drugog da joj to učini, i da joj preuredi kuću, i sagradi garažu i sve ostalo s čime je on računao kao sa svojim poslom za njih. Nevoljko i s oklijevarije'm ipak je došao i pomaknuo nadstrešnicu. Istog tog poslijepodneva su Jessica i njene dvije prijateljice sjedile u njoj pijući coca-colu, jedući hot dog kad je oluja srušila orahovo stablo pokraj štaglja, a ono palo na novoogoljeli svjetliji četverokut svježe zemlje.

»Ali sada nije tako«, reče si oštro. Vrijeme je da siđe i sastane se s Louom Bramleyem i vidi može li naći kakvo mjestance na kojem bi porazgovarala s njim, a na kome ne bi bilo mjesta i za June Oliveiru da mu se objesi pod ruku.

Terasa je bila vrlo velika, pa su, iako na njoj bijaše kojih četrdesetak do pedesetak ljudi, još mnogi stolovi bili prazni. Hotel je upravo tada bio u međusezonskom razdoblju; poslije Dana zahvalnosti i kroz cijelo proljeće bit će prenatrpan tako da će biti nemoguće jednostavno izšetati i naći stol kako čeka. Ona sjedne i odmahne glavom konobaru. Naručit će kad joj se pridruži Lou Bramley. Opazila ga je istog trena kad ušao iz predvorja kroz velika, široka vrata. Zastao je ogledavajući se oko sebe, zatim klimnuo i uputio se prema njenom stolu. Prešao je možda kojih desetak koraka kad naglo zastane, upre pogled nekamo pokraj nje i promijeni pravac te ode preko terase do ležaljki za plažu u pijesku, gdje se spusti pokraj June Oliveire.

— Za milost božju — promrmlja si Constance u bradu — pa on pada na njene trikove.

Bramley je bio okrenut ravno prema moru, na drugu stranu od nje. June Oliveira mu je sjedila s lijeva i nešto govorila njegovom profilu. Nekoliko ih je minuta Constance promatrala, a tada odluči da neće stvari samo tako prepustiti Oliveiri. Pokupi svoju torbicu i stavi sunčane naočale na nos; vani na pijesku još je bilo vrlo blistavo i sjajno. Nije voljela izlaziti na sunce jer su joj izgorjeli i nos i brada i obrazi. Constance prijeđe terasu i siđe niz tri stepenice, okrene prema njima, a zatim skrene i umjesto k njima, uputi se na plažu. Počne osjećati vrelinu sunca na nosu i obrazima, pa se najednom okrene i vrati, a da više nije ni pogledala prema Louu Bramleyu i June Oliveiri.

Ponovo u svojoj sobi, Constance stade drhtati i htjede podesiti klima uređaj, ali bijaše ga isključila kad je stigla i i odonda ga više nije uključivala. Izađe na balkon ne bi li je kasno poslijepodnevno sunce zagrijalo. Shvati da psuje i najednom se nasmije. Objava rata za muškarca! Nije igrala takve igre od kad je bila gimnazijalka. Tada ona počne pogledom pretraživati među ljudima na pijesku tamo dolje. Najzad pronađe Loua Bramleya i June Oliveiru isto onako kako ih bijaše ostavila. Ostade tako još tren razmišljajući, a onda se vrati u sobu i ponovo nazove Charliea.

— Htjela bih samo da je nazoveš i zadržiš nekoliko minuta.

Njena namjera nije mu se svidjela i to je ponovio mnogo puta, sve dok nije zaprijetila da će podmititi hotelskog momka da to učini, a ako mu ona, Constance, plati deset, ona druga žena će mu više nego vjerojatno platiti petnaest da otkrije tko je bio taj šaljivčina.

— I ako ga iščupaš iz njenih kandži, što onda?

— Pokušat ću ga napiti dovoljno da noćas spava. Ako se ne naspava, jednostavno bi mogao provesti to u djelo, bez obzira na to što mu ti imaš reći. Očajnički je neispavan.

Charlie je još neko vrijeme gunđao, a onda obećao da će nazvati Oliveiru kroz pet minuta.

— Dušo — još je rekao prije nego će prekinuti — samo budi vraški oprezna.

Lou Bramley je sjedio s June Oliveirom na poslijepodnevnom suncu, a na svom balkonu Constance je ponovo zadrhtala videći ih. »Luda si«, prekori se strogo. »Tamo ima barem pedeset ljudi, deseci njih plivaju, ili se sunčaju. Pa tamo dolje je prava masovna scena«.

Gotovo prije trinaest godina Charlie joj je poklonio godinu dana učenja samoobrane. On je ostao čvrst u tome usprkos njenog protivljenja, idući čak još i dalje odlukom da će na iste satove upisati i Jessicu čim napuni deset godina. Nekoliko mjeseci kasnije vratila se kući sva uznemirena i nevoljka da nastavi.

— Charlie — rekla je uzbuđeno — ono čemu nas Kim sada uči su smrtonosni udarci. Ne sviđa mi se to.

Primio ju je za ramena i ozbiljno promatrao.

— Ako itko ikada položi ruku na tebe, ako te povrijedi, radije ga ubij. Jer ako ti nećeš, ja ću to učiniti. Ti ćeš se izvući sa samoobranom, ali za mene će to biti ubojstvo.

I oboje su znali da misli ozbiljno.

Ono za što je njeni satovi, međutim, nisu pripremili, pomisli sada odlučno, bilo je to da stoji u svom brlogu i drhti kad jednom pristane obaviti neki posao. Čekala je u polumračnom, ugodnom svježem baru da hotelski momak izađe i pozove June Olivieru na njen hitni međugradski telefonski poziv. Bar bijaše spojen s terasom; od poda do stropa visoka zamagljena stakla omogućavala su patronima da vide što se događa vani, a sprečavala one vani da vide što se događa unutra.

Dan kad je palo orahovo stablo bio je dan kad se Jessica odrekla loše hrane i postala fanatičan pobornik prirodne ishrane. Djevojke su dojurile u kuću, prodornim i kreštavim glasovima govoreći sve u isti mah, zahvaćene živčanom reakcijom na oluju i tresak palog stabla i saznanja da su tako lako mogle nastradati pod njime. Jessica je bila zastala na pragu i uprla pogled u svoju majku na drugoj strani kuhinje. Na gornjoj usni bijahu joj iskočile graške znoja. Ne rekavši ni riječi ona prijeđe prostoriju i zagrli Constance vrlo čvrsto, sva drhćući, ne mogavši doći do riječi. »Čudno«, pomisli Constance promatrajući plažu, »kako sjećanja poput ovog najednom iskoče potpuna, cijela, sa svim svojim sitnim pojedinostima, kao da su male pozornice s kojih po vlastitoj volji možeš podići zamišljenu zavjesu.« Bila je sretna što je bila uz svoju kćer onog dana kad je djevojka otkrila kako je kratka razdaljina između života i smrti.

June Oliveira se najednom pojavi žurnim koracima grabeći prema predvorju hotela. Constance izađe iz bara na terasu i zaputi se ravno prema Louu Bramleyu. Druga žena bijaše ostavila svoj šal na ležaljki; očito nije namjeravala ostati predugo.

— Zdravo — reče Constance. — Da prošetamo? — Bramley skoči i hitro se ogleda oko sebe.

— Dakako! Hajdemo.

Krenuše prema plaži, a tada on zastade.

— Nema smisla. Ionako će nam se prikrpati.

— Na parkiralištu imam iznajmljeni automobil — reče Constance hvatajući ga za ruku. — Hajdemo prošetati negdje drugdje.

Krenuše tako kamenom stazom koja je vijugala između bazena i teniskih igrališta, pokraj terase i do parkirališta koje je gledalo na otvorenu cestu. Međutim, tek kad su se najzad našli medu drugim automobilima koji su poput njih žurili prema jugu, tek tada se Lou Bramley opusti.

— Stvarno sam htio porazgovarati s vama profesionalno, ali nisam baš siguran u ispravnost situacije. A i dužan sam vam ispriku — doda. — Žao mi je.

Constance se nasmije.

— U penziji sam. Bilo kakav savjet da vam dam ovih dana je upravo to — savjet — kakav biste mogli dobiti i od dobre stare tetice Matilde.

Pogledala ga je postrance govoreći mu; usne mu se jednom trznuše u pokušaju da se nasmiješi, a onda se opet stisnuše u svoju tvrdu crtu. Njegove sunčane naočale bijahu zrcala koja potpuno skrivahu njegove oči. Constance ponovo skrene pogled na cestu. »Nevjerojatno puno automobila,« pomisli. »Zar ovi ljudi ne znaju za nestašicu nafte?« Mnogi od njih bili su vjerojatno na putu u Tamiami Trail, kroz močvare prema istočnoj obali.

Razvučen niz pelikana preleti iznad ceste; ona se pelikanima divila više nego ijednim drugim pticama. Na zemlji oni bijahu svi izborani, nezgrapni, smiješni, no u letu bijahu nenadmašni. Tako beskrajno malo napora im je trebalo za let. Oni jednostavno, činilo se, otvore svoja krila i klize.

— Došao sam ovamo da razmislim o jednom problemu — reče Lou Bramley kad se tišina otegla toliko da je postala gotovo nesalomljiva. — O poslovnom problemu — brzo doda.

On hitro okrene glavu od nje, kao da se boji da bi čak i ovako, gotovo potpuno skriveno iza naočala, njegovo lice moglo odati previše toga.

— Lucky, moja žena, kaže da mi neprestano odašiljemo signale jedni drugima, svi ljudi, to jest, i da još kao klinci naučimo čitati te signale i da smo sve bolji u tome kako starimo. Kaže da me žene ne salijeću zato jer ja ne signaliziram da bi naišle na uspjeh.

Zastade čekajući njen odgovor.

— To je stvarno vrlo dobro — reće Constance poslušno.

— Da. A pogotovo sada, s ovim svojim problemom, znam da nisam u lovu. Onda zašto se ne mogu okrenuti, a da ne nađem tu ženu iza sebe. Ranije, htio sam porazgovarati s vama, a umjesto toga otišao sam k njoj. A čak mi se ni ne sviđa. Čak mi je odbojna, odbojnija od bilo koga koga sam sreo u ne znam koliko prošlih godina. A ne mogu je se osloboditi.

— Pitam se što hoće — promrmlja Constance.

— Ni ja to ne mogu shvatiti. Sigurno ima nešto u rukavu što će istresti kad dođe pravi trenutak.

— Ne liči mi na umjetnika u skrivanju, previše je napadna, i premalo drži do izgleda stvari. — Constance opazi dobro mjesto na kome je mogla sići s autoputa pred malim restoranom s prilazom do plaže, Eto, ipak možemo prošetati.

Siđoše do tvrdog, vlažnog pijeska na samom rubu vode. Gusti, zeleni valovi uzdizahu se do koljena prije nego nestajahu u rasutoj pjeni. Jata vivaka čeprkaju po pijesku; raštrkavahu se kad bi im Constance i Lou prišli, da bi se ponovo skupili čim bi ono dvoje prošlo. S vremena na vrijeme poneka bi velika čaplja zalepršala krilima da im se makne s puta, ili bi hrpa galebova zakričala na njih. Constance nije požurivala razgovor, niti ga pokušavala usmjeriti, dok joj je pričao o June Oliveiri. A malo je doznala iz njegovih riječi; on ne bijaše dobar promatrač, ni pažljiv slušalac, bar ne u ovom razdoblju svog života.

Vratiše se dok je sunce zapadalo u raskoši crvenog, zlatnog, boje slonovače, zelenog... Dalje od obale, jedna je velika jahta lagano odmicala prema jugu. Zastadoše promatrajući je.

— Ne znam plivati — reče Lou Bramley iznenada.

— Ni moj muž ne pliva baš dobro — prihvati Constance. — Može tek nešto malo veslati rukama.

— Vidio sam vas jutros kako ste krenuli ravno prema struji; smučilo mi se u želucu kad vas više nisam mogao vidjeti okom.

— Ne vjerujem da June Oliveira zna plivati — primijeti Constance. — Bar je ja nisam vidjela da pliva.

— Smatra da je to opasno. Ona ne čini ništa opasno. Misli da su ljudi koji rade opasne stvari ludi.

Nije prekinuo tišinu sve dok se ponovo nisu približili malom restoranu.

— Biste li voljeli večerati ovdje? Cuo sam da su gotovo svi restorani s morskom hranom uokolo prilično dobri.

Dobili su malu ložu kraj prozora i Constance naruči martini; šutke promatrahu kraj raskošnog zalaska čekajući piće.

— Što se dogodilo nakon što ste objavili svoje članke? — upita Lou.

On si nije naručio piće; umjesto toga, sa slabo prikrivanom željom promatrao je kako ona polako pijucka svoj martini.

»Kažnjava samog sebe,«, pomisli Constance, »prisiljavajući se da proživi sve te grozne trenutke ovog tjedna bez ikakove pomoći sa strane.«

Kolobari ispod njegovih očiju upozoravali su je svojom dubinom.

— Bila sam već otišla iz bolnice kad sam počela pisati te članke — odgovori mu Constance. — Oni nisu imali preveliki utjecaj na fakultet. Imala sam ugovor pa mi nisu mogli ništa. No, bilo je neugodno. Završila sam semestar, pa odustala i od toga — doda tonom lakog razgovora. — Nikada nisam imala toliko posla kao kad sam preuzela ulogu savjetnika.

— Po njihovim riječima sve je to ličilo na nastavak one stare borbe između psihologa koji nisu liječnici i psihijatara koji to jesu — reče on zamišljeno.

Constance slegne ramenima. — Nek' ih kuga sve odnese. Upravo sada radim na knjizi koja će osuditi psihologe upravo onoliko koliko su oni članci osudili psihijatre.

— Volio bih to doživjeti — reče on gotovo sa žaljenjem; pogled mu najednom postade dalek, a prsti stadoše bubnjati po stolu. Ponovo, on se nade u svom starom paklu.

— Vražja je to stvar — prihvati ona napasti protivnika toliko većeg od sebe.

Njegov pogled ostade i dalje staklasto izgubljen. Ona primakne jelovnik bliže k svjetlosft svijeće pokušavajući razaznati njegova blijedo otisnuta slova.

Kad je konobar došao po njihovu narudžbu, Constance zatraži vinsku listu i ostade razočarana njenim izborom. S nje ona izabere najbolje što je mogla i, naglasi odlučno, dvije čaše. Lou se htjede usprotiviti, ali ipak odustane. Po prvi puta učini se da mu je tišina neugodna.

— Iznenađen sam da još toliko puno ljudi liječe elektrošokovima — reče.

— Nekoliko stotina tisuća godišnje. Nakratko su mislili da su našli bolje rješenje psiho-drogama, ali ono što se dogodilo bilo je da su stvarali ovisnike. Većinom žene.

— I ta razlika u tretmanu između muškaraca i žena. I to me je isto šokiralo.

— Šokiralo — složi se Constance. To je prava riječ. — Najednom, on se nasmiješi po prvi put

— Nisam baš zabavno društvo. Zao mi je. Pa ipak, hvala što ste me spasili. Drago mi je da smo uspjeli pobjeći od one odvratne žene.

Jeo je malo, ali popio je vino, a Constance mu je stalno punila čašu; kad se boca gotovo ispraznila, ona dade znak konobaru da im donese novu. A hrana je bila odlična. Bilo joj je žao što njen sugovornik ne jede.

Oboje tada naručiše Keyevu pitu od limete.

— U stvari — reče on dok su je čekali — htio sam vas zamoliti za jednu uslugu. Spomenuli ste da će vam se pridružiti i vaš muž ovog vikenda i da ćete ostati još tjedan dana.

Constance klimne.

Kad im je konobar donio pitu, Lou se nagne natrag u stolici. Na tren Constance se uplaši da će se predomisliti i ponovo povući, ali on nastavi čim se konobar udaljio.

— Mislio sam da se možda nećemo naći sutra. Moram u svojoj sobi čekati jedan važan telefonski poziv, a možda ste vi namjeravali sutra izaći nekamo. No, u svakom slučaju, ona me je žena potpuno izbezumila i ja ne bih htio ništa ostaviti u svojoj sobi. Koliko ja znam, mogla bi negdje pronaći ključ i ući. — Lou se pokuša nasmijati ne bi li njegove riječi zazvučale što neuvjerljivije, ali napor mu bijaše uzaludan. — Radi se o nečemu što želim sačuvati na sigurnom za sebe. Znate, idem na dubinski ribolov, ali to sam vam već spomenuo, zar ne?

No, dobro je i sam znao da joj ništa nije spomenuo. Od laži su mu se očito osušila usta; morao je popiti nekoliko gutljaja one ogavne vode prije nego je uspio nastaviti. A Constanci nije izbjeglo ništa od toga; njegova iznenadna žed, način na koji su mu se prsti grčili. otpuštali, ponovo grčili, način kako je izbjegavao njen pogled. Bio je još pretrijezan da bi nastavio, ali ovog puta segnuo je za vinom.

Constance zagrize komad pite i duboko udahne. Pita bijaše upravo griješno ukusna, napravljena od pravog tučenog vrhnja, i od pravog limetinog soka.

— Ne želim ostaviti povjerljive dokumente u hotelskom sefu — reče Lou Bramley najzad. — Znam da moraju sve stvari predati miliciji ako se desi neka nesreća ili nešto slično — doda naglo, u jednom dahu.

On ponovo zašuti i ovoga puta Constance stvarno pomisli da više neće nastaviti.

— To ima veze s vašim poslovnim problemom?

— Da. Upravo tako. Volio bih znati da su dokumenti kod nekog odgovornog i ozbiljnog, za svaki slučaj.

— Bit će mi drago da vam pričuvam što god hoćete.

— Hvala. A ako mi se, znate, uvijek postoji mogućnost da nešto krene po zlu, ako mi se što dogodi, biste li jednostavno ubacili cijeli paketić u poštanski sandučić? Naći ćete dvije adresirane omotnice u jednoj većoj.

Constance klimne.

— Ne mogu vam reći kakav ste mi teret skinuli sa srca — nasmiješi se Lou. — Znam da zvuči ludo, ali imam neki predosjećaj da bih se morao pobrinuti i osigurati te dokumente.

On spusti viljušku i pogleda mimo nje kroz prozor; smjesta njegovo lice poprimi onaj daleki, odsutni izraz kojeg je već poznavala.

— Ja vrlo vjerujem u predosjećaje — reče ona. — Nekad sam se znala pitati zašto svi u mojoj profesiji toliko malo pažnje posvećuju intuiciji, predosjećaju, stvarima koje mi svi doživljavamo, a o kojima nitko ne želi progovoriti. Neki od pacijenata osuđenih na godine života po specijaliziranim ustanovama, na pakao droga, na terapije šokovima, na sate psihodrama, grupnih terapija i pristupa, tamo su samo zato jer se nisu mogli dovesti do stupnja da zanemare, ignoriraju, svoje intuicije. One su im pobjegle ispod kontrole. Drugi, još bolesniji ljudi s ove strane, pretvaraju se da takve stvari ne postoje. Ali mora postojati neko neutralno područje, mora postojati neki pristup, pogled na to na način da te ne proglase ludim. Ja ga još nisam pronašla prizna ona ali sam uvjerena da ne možeš liječiti neurotičare, psihopate i druge psihički poremećene slučajeve ako nisi spreman priznati da je dio psihe još neistražen, nepoznat i moćan.

To ga je vratilo natrag i sada ju je ponovo promatrao sa zanimanjem.

— Raspet će vas — reče tiho.

— Mogu pokušati. Ali, i ja si oštrim nokte jednakom snagom i brzinom kao i oni.

Nasmiješio se je zajedno s njome. Constance odmahne glavom.

— Dosta o tome. Zašto je vaša žena dobila nadimak Lucky, Sretna?

Bijaše to šašava priča — njen otac je dobio glavni zgoditak onog dana kada je rođena — ali navela je Loua Bramley na pričanje. A pričao je samo o svojoj ženi i dvoje djece, o putovanjima na kojima su bili, o čudesnim i divnim stvarima koje su djeca napravila. Ništa sadašnjeg, ništa u budućnosti, ništa bliže od nekoliko godina unazad. Kad bi zastao, ona bi mu ispričala koji događaj s Jessicom ili Charliem.

U vrijeme zatvaranja oni su bili još jedini gosti u restoranu. Lou je naširoko zijevao. Kraj auta je zastao i okrenuo se natrag prema maloj blagovaonici i prema plaži koja je sada bila bijela pod svjetlom mladog mjeseca. Klimne zadovoljno, a tada ude u kola.

Bilo je nešto iza ponoći kad su ušli u predvorje hotela i ugledali June Oliveira kako kraj pulta recepcije prelistava turističke prospekte. Lou Bramley zastenje.

— Isuse Kriste! — promrmlja. — Pa ona čeka. Ona zna i čeka!



U petak Charlie je stigao u pola sedam i pošao ravno u njihovu sobu gdje ga je Constance čekala. Vatreno ju je zagrlio i poljubio.

— Baš si me zabrinula — reče odmičući je na dužinu ruku i ispitujući joj lice. — Jesi li vidjela svoj nos?

Naravno da jest. Naravno, bio je sjajan i crven poput zrele rajčice. Isto tako, bio je vreo.

— Znaš li od čega bježi?

— Mislim da znam. Ali on ti to mora priznati, jer ja nemam ni komadićka dokaza.

— Ako ne prizna, morat ćemo ga oteti ili nešto slično. Ne možemo dozvoliti da to napravi, Charlie. Sviđa mi se i ne zaslužuje takvu sudbinu.

— A i njegova se žena poprilično sviđa meni. Vidjet ćemo. A što je s tom tajanstvenom ženom?

— Kad bih barem znala. Čuj, Bramley cijelog dana nije provirio nos iz sobe. Čeka neki telefonski poziv. Trebao mi je predati jednu omotnicu na čuvanje, ali ni to nije učinio. Sve zbog one žene. Ona ima neku vrst vlasti ili kontrole nad njime. Znam, znam...

Charlie ju je promatrao kako prilazi prozoru i vraća se. Već ju je znao vidjeti takvu, ali bilo je to davno, vrlo davno. Pokuša je povući na kauč kraj sebe; bila je preuznemirena da bi sjela.

— Charlie, morat ćeš ga odvesti odavde ako hoćeš ragovarati s njim. Reci mu da je osiguran. Reci mu da si gladan i da moraš nešto pojesti, recimo u onom kafiću, da mora potpisti dokumente i da to može učiniti ondje. Ona će poći za vama. U predvorju ja ću je presresti, a tada ga ti moraš izvući. Postoji jedan restorančić uz autoput, prema jugu, Jakeova ribarska koliba. Doći ću tamo za vama. Iznajmio si auto, zar ne?

— Da. Ti si mi rekla da to učinim, sjećaš se? Constance, o čemu se zapravo radi? Znaš da si skoro histerična?

— Nisam histerična, ali nemamo mnogo vremena. U jedanaest sati ima jedan let iz Miamia i ja hoću da je on na njemu. Charlie, on neće progovoriti ovdje! Ona žena mu visi na vratu. Vjeruj mi.

Charlie je ponovo poljubi i krene prema vratima.

— U redu. Jakeova ribarska koliba. Ali bilo bi ti bolje da še stvarno radi o nečem dobrom, srce, o nečem stvarno dobrom.

Loua Bramleya Charlie bi prepoznao s fotografija, ali ga one nisu pripremile na blatnjavu boju njegova lica. A ona je pobijelila još više kad mu se Charlie predstavio kao čovjek iz osiguravajućeg društva.

— Dobili ste osiguranje, gospodine Bramley — umiri ga Charlie žurno. — Radi se samo o formalnostima, o nekoliko potpisa.

Bramley se skljoka u svojoj stolici, buljeći praznim pogledom u Charliea. Vrlo polako blatnjava se boja stade mijenjati u crvenkastopreplanulu. Jezikom on navlaži usne.

— Potpisati?

— Aha. Biste li pošli sa mnom do kafića? Dobio sam šugavu glavobolju na slijetanju. Šalica kave i dva aspirina su ono što mi baš treba. Možemo tamo obaviti birokratske dužnosti.

Bramley klimne glavom i ustade. Priđe ormariću, otvori jednu ladicu i izvadi plastičnu omotnicu.

— Moram ostaviti ovo na recepciji — reče zureći u omot.

Žena je stajala pred dizalima kad su stigli. »Žena Zmaj«, pomisli Charlie i klimne joj. Kraj njega, Lou Bramley se ukoči. Zurio je ravno preda se kao da ni ne primjećuje ženu. Nitko nije progovorio ni riječi.

Ona je sišla prije njih, ali je nastavila hodati tako polako da su je prestigli nakon nekoliko koraka. Prišli su recepciji i Bramley je predao svoju omotnicu. Ostao je gledati sve dok je službenik nije spustio u odgovarajući pretinac. Tada duboko, s olakšanjem udahne zrak.

— Kafić je tamo — reče jednolično, odmičući se od recepcije. Žena nije bila ni pet metara od njih. Constance se pojavi i prođe između njih i nje, a kad žena zakorakne u stranu da joj izmakne, Constance naleti na nju.

— Hej, što to radite?! zaviče Constance. — Zavukla mi je ruku u torbicu!

June Oliveira pomakne se da je zaobiđe brže. Constance je uhvati za lakati okrene prema sebi.

— Znam da jeste! Vidjela sam vas i osjetila trzaj na torbici. Već mi se to jednom dogodilo, baš isto na ovaj način.

— Dajte da zbrišemo odavde — promrmlja Charley hvatajući Bramleya pod ruku.

No, nije ga morao vući: Bramley je već i sam skoro trčao prema širokim ulaznim vratima.

U Jakeovoj ribarskoj kolibi su uzeli opet malu ložu i Charlie je naručio za obojicu.

— Jedan scotch s ledom — reče pokazujući na Bramleya — i jedan vrlo suhi martini za mene.

— Vaša mi je žena rekla da to pijete — doda razgovorno.

— Bili ste kod moje žene? Zašto?

— Rutina.

— Rekli ste joj o osiguranju?

— O, ne. Rekoh joj da sam lovac na glave i da vas tražim zbog posla.

— Povjerovala vam je?

— U svakom se slučaju svojski trudila da mi povjeruje. Pokazala mi je vaš kompjuter. Super. Stvarno super.

Bramley si rukom protrlja usne.

— Tko ste vi? — upita.

— U stvari, zaista pomalo i lovim... za Jima Hammonda.

Charliu se na tren učini kao da će se Bramley onesvijestiti. Tada im konobar donese naručena pića.

— Ispijte — reče Charlie.

On srkne svoj martini i shvati da će uskoro trebati još jednog, i to vrlo brzo. Bramley većinu svog pića iskapi nadušak. Šutke su promatrali jedan drugog, procjenjujući. Bramley je izgledao kao da ga progone duhovi, ili kao da je stjeran u škripac. Charlie je već viđao takav isti izraz na drugim licima. Ponekad, ako bi osoba s takvim izrazom imala revolver, počinjala bi pucati. Ako bi stajala na rubu, obično bi skočila.

— Ako ste učinili ono što mi mislimo da jeste — reče tiho — Jim Hammond vas želi zaposliti, i to počevši od sad, odmah, od večeras, ili idućeg tjedna, idućeg mjeseca, kad god vama odgovara.

— Ali on ne zna. Nitko ne zna.

— Pet stotina tisuća dolara za provaljivače — reče Charlie.

— Za provaljivače — ponovi Bramley i iskapi ostatak svog pića.

— Hammond vas želi. Možete raditi zajedno. Vi ste našli rupu u njegovoj stopostotnoj opremi. Čak biste mogli reći da vas i treba. — Charlie dade znak konobaru da ponovi narudžbu, a onda se nasloni udobnije promatrajući Bramleya. — Naravno, najgluplje što ste mogli učiniti bilo je da si otvorite onakvo osiguranje i zbrišete, ako znate što mislim. Poput neonske reklame.

— Nikad nisam ni tvrdio da sam pametan. Bio sam očajan. Bilo bi mi uspjelo. Lucky bi bila vratila novac i pobrala pedeset tisuća od Hammonda. Njegova ponuda još važi, zar ne? Nagrada onome tko provali njegov sistem? Napisao sam točno što sam uradio kako bih dokazao da... O, blagi Bože!

— Što je sad opet?

— Moram pobrati onu omotnicu s recepcije! — Lou zatrese glavom.. — Kako ste otkrili? — upita.

— Stara metoda Sherlocka Holmesa. Ako je samo to ostalo, onda to mora biti to. Ili nešto u tom stilu. Nismo mogli otkriti ništa o vama, pa smo malo pogledali vašu kompaniju. Prije dvije godine uveli su novi Hammondov kompjuterski sistem. Pročitao sam njegovu garanciju i obavijest o nagradi. A čim sam ugledao kompjutersku postavu u vašoj kući, sve mi je bilo jasno.

Nova runda pića stiže prije nego se Constance pojavila. Ona priđe ravno njihovoj loži i sjedne pokraj Charliea. Njen dolazak potpuno zbuni Bramleya.

— Sve je u redu — reče Charlie grleći je jednom rukom oko ramena nježnim stiskom. — Izvela si dobru predstavu. Kako si se izvukla?

— Ispričala sam se i mnogo puta objasnila da su me opljačkali u New Yorku na isti takav način kad se netko kao slučajno zaleti u mene. Nije bila ni naimanje sretna.

— Vas dvoje... Vi ste s njime?

— On je moj muž — objasni Constance. — Donijela sam vašu omotnicu. Pretpostavljam da je želite natrag?

Constance izvadi smotak iz svoje torbice i gurne ga preko stola. On spusti pogled s njena lica na omotnicu, onda ga vrati natrag.

— Vi... ste radili zadnjih par dana? — Constance klimne.

— Već sam vas htjela kidnapirati i natjerati da uvidite kako ste nepravedni, da Charile nije uspio prije mene.

— Tako je lako suditi nekoga sa strane. — reče Bramley. — Uništio bih i njen život, znate.

— A što je s teretom krivnje kojeg ste namjeravali svaliti na njena ramena? Zar on ne bi uništio njen život? Propast, očaj, poniženje, to je bio vaš teret, ali znate da bi ga ona bila podijelila s vama. A tko bi podijelio njenu krivnju?

— Tugovala bi, ali bi prihvatila.

— Ona već zna — reče Charlie. — Ne znam kako, ali zna.

— Kao što bih i ja znala — doda Constance.

— Pokušala bi me zaustaviti da je nešto posumnjala — prošapće Bramley.

— Možda je mislila da ona može lakše podnijeti krivnju nego što biste vi mogli podnijeti poniženje i propast koji vam prijete zbog onog što ste učinili. Možda vas je htjela zaštititi od patnje — reče Constance mirno, hladno.

— Prestanite! — Glas mu se slomi i on u jednom gutljaju iskapi piće. — Postigli ste što ste htjeli — doda.

— Lou, ima jedan let u jedanaest iz Miamia za New York. Možete uzeti moj iznajmljeni auto i vratiti ga umjesto mene u Miamiju. Imate rezervaciju za taj let.

— Kao da imam papra odostrag — reče Bramley, ali oči mu zasjaje i na licu mu se pojavi izraz kakvog Constance još nije vidjela na njemu: dječački, željan, žustar.

— U hotelu znaju da noćas idete u ribolov i neće im biti čudno ako se večeras ne pojavite. Sutra ih nazovite iz New Yorka.

Dok je govorila, Lou je klimao glavom kao da potvrđuje njene riječi.

— U stvari, ni ne moram se vraćati. Autom mi ne bi trebalo više od dva, tri sata. Koliko je sada?

— Pola osam.

— Onda moram krenuti.

— Pripremila sam sendviče i termosicu kave. Ostavila sam ih na prednjem sjedalu. A ovdje vam je ugovor za kola i ključevi — pruži mu ih Constance preko stola.

Lou presavine papir i gurne ga u džep, odakle izvadi drugi smotuljak. Pogleda ga i pusti da mu iz prstiju padne na stol.

— Moja priznanica za ribolov. Plaćena u gotovom. — Lou ustade i odozgo pogleda Constance. — Još ne znam što bih mislio o vama. No, dugujem vam mnogo. Hvala.

Najednom, neočekivano, on se nagne i spusti joj lagani poljubac na čelo. Nagne se još dalje i pruži ruku Charliu.

— Ne trebam vam ustvari ništa potpisati. To smo obavili još prije mjesec dana. Točno?

— Točno. I sretno, Lou. Hammond čeka da ga nazovete. — Na tren Charlie zastade oklijevajući, a onda se ipak odvaži. — Ipak mi nešto objasnite prije nego odete. Što mislite, što je htjela ona Oliveira?

— Mislim da je znala da ću umrijeti i samco je čekala da to vidi — odgovori Lou bez i trena oklijevanja. — Kako će se razočarati! I mičite joj se s puta — doda on gledajući Constance. — Ona je zloduh, vjerojatno luda, a ja mislim i vrlo opasna.

Promatrali su ga kako odlazi, a zatim se Charlie okrene ponovno prema Constanci.

— U redu. O čemu se zapravo radi? On je bio u pravu, stvarno kao da ima papra pozadi. Zašto?

— Mislim da ne bi mogao ponovo otići da se sada vratio u hotel. Ja ne znam kako i zašto, ali ona žena ga nekako drži u vlasti. I mislim da je u pravu, Charlie. Znala je. To je bilo ono što je čekala.

Charlie duboko uvuče zrak i ispusti ga u očajanju

— Pričaj mi — reče.

Ako je sve postavila vrlo objektivno, kao što je to činila sada, Constance je znala da nema ničeg zastrašujućeg oko te žene. Ona je jednostavno i odbijala i opčinjavala Loua Bramleya, i tu nije bilo ničeg čudnog; osim, morala je priznati samoj sebi, što su i ona i Lou Bramley znali da postoji još nešto osim toga, čak ako nijedno od njih nikada ni ne bude moglo točno reći što.

— A sada ti pričaj meni. Što je napravio? On nije lopov.

— Bar ne u uobičajenom smislu te riječi. Njegova je kompanija nabavila veliki, multimilijunski kompjuterski sistem prije dvije godine, i to s garancijom protiv neovlaštenog pristupa. A Bramley nije mogao odoljeti iskušenju da ga pokuša provaliti. Bila je to igra, rješavanje zagonetke. I najzad je uspio. Prije godinu i pol nabavio je sebi kompjuter doma, a to mu je došlo kao da ima miša u ostavi punoj sira. Gospod zna koliko je novaca skrenuo s pravog računa i kamo. Hammond, predsjednik kompjutorske kompanije, ga hoće zaposliti. Lou slegne ramenima. — Mislim da sam se baš na vrijeme povukao iz svijeta kriminala. Jednostavno više ne razumijem stvari. Hammond tvrdi da bi ga bar desetak kompanija rado zaposlilo kod sebe ako je zaista uspio provaliti njegov kompjuter. A sve mi se čini da jest.

Nekoliko sati kasnije kad je Charlie prekopao džepove tražeći ključ svog auta, našao je i potvrdu za iznajmljeni noćni ribolov.

— Čuj, hajdemo — reče. — Hajdemo na ribolov!

— Isplovit će s plimom, u tri ili malo iza — reče Constance misleći na staklaste vode zaljeva. Morat ćemo spavati na brodu ako idemo.

I oni požuriše, poput djece što se spremaju na izlet.

Trenutak ili dva Constance je bila svjesna još jednog osjećanja, istog onakvog kakvo je osjetila onog davnog subotnjeg jutra kad je pogledala kroz prozor svoje kuhinje. Istog, ali jačeg, pojačanog, i također neusmjerenog.

— Znaš — reče Charlie vozeći — ovo sam želio učiniti cijelog svog života. Nisam mogao ni sanjati da će mi prilika samo tako pasti u krilo. Kad sam otišao iz grada, padala je kiša da ti se kosti smrznu...

Sjedeći pokraj njega u mraku, Constance se osjeti zahvaćena njegovim zaraznim oduševljenjem. I ona odgurne onaj uporni osjećaj strave i straha iz svojih misli.

Na molovima, ona i Charlie se u jednom non-stop restoranu raspitaše za smjer i sretoše tamo Dina Skaggsa, jednog od braće vlasnika Dinahinog načina. Bijaše on žilav, smeđi muškarac, kose izblijedjele od sunca, lica toliko zbrčkanog borama da mu bijaše teško procijeniti dob, za koju je Constance ipak smatrala da je negdje oko trideset i pet, koja više ili manje.

Dino se namršti kad mu Charlie pokaže potvrdu.

— Sigurni ste da on ne ide? — upita sumnjičavo, proučavajući potvrdu.

— Siguran sam — odgovori Charlie. — Slušajte, ako treba nešto nadoplatiti jer nas je dvoje, platit ćemo.

Dino se ugrize za usnu, naizmjence pogledavajući sad Charliea, sad Constance.

— Sranje — reče najzad. — Stotka po glavi, unaprijed. Isplovljavamo u tri. I ne primam čekove — doda kad je Charlie izvukao svoju čekovnu knjižicu.

— Ja imam gotovine reče Constance.

Ona izbroji dvije stotine i preda ih Dinu koji ih izbroji ponovo. Onda zastade, svejednako s novcem u rukama, svejednako se sumorno mršteći.

— Sranje. Mislim da ipak nećete pojesti toliko mnogo. — On zguli pet desetica sa svežnjića i pruži joj ih natrag. — Ne pojavljujte se prije pola tri, a kad se pojavite, budite tihi. Imam već jednog zaposlenog putnika na brodu.

I on se odvuče, nemarno obješen u hodu.

— Pa — promrmlja Constance — jesi li siguran da je to ono što želiš?

— Sranje, jesam — odvrati Charlie široko se cereći. — A jesi li ti za kavicu?

Dino ih dočeka na molu za koji bijaše privezana Dinahin način. Bilo je premračno da bi se vidjelo puno od te brodice, osim da izgleda mala i vrlo lijepa, blistava bijela s plavim slovima, plavom pomoćnom opremom, sjajnom bakrenom ogradom. Mnogo je manje nalikovala na ribarski čamac nego što je to Charlie očekivao.

— Vjerojatno ćete htjeti gledati svjetla i tome slično — reče Dino trpko. — Smjestit ću vas na krmu i da ste tamo ostali. Kad vam bude dosta, idite u svoj salon. I ne razgovarajte na hodnicima. Možete razgovarati u svojoj sobi kad zatvorite vrata, ali tiho. U redu?

— Razumijem, kapetane! — odgovori Charlie, a Dino zastenje.

Constance osjeti ubod nezadovoljstva zbog Charlievog ponašanja. Bio je previše željan, previše je spremno dozvoljavao da mu ova tu pištalica zapovijeda kako hoće.

— Izvest ću je upravljajući s gornjeg mosta — nastavi Dino. Povede ih na palubu i na stražnji dio broda. On se nježno ljuljuškao na mirnoj vodi.

— Glavna tribina — rećč Dino pokazujući na dvije ribarske stolice.

— Ovuda otraga — povede ih tada prema kabini — silazite stepenicama i krećete desno. Kada ugledate žuto upaljeno svjetlo iznad vratiju, to će biti vaša soba. Prekidač za svjetlo je na zidu. Idite do kraja sobe. Kupaona — doda bacivši pogled postrance prema Constanci. — Bolje da sad sjednete. Vidimo se ujutro.

On odmahne čovjeku što se naslanjao uz jaram mosta i nestade s druge strane brodice.

Constance se nagne prema Charliu.

— Što je to gornji most? — upita šapčući.

— Nemam pojma.

Sjedili su u stolicama za ribolov i promatrali crnu vodu čipkasto isprepletenu ljestvama, mostovima i lukovima svjetla. Začuše zvuk upaljenih motora; Charlie potraži Constancinu ruku i stisne je. Svjetla oživješe oko i iznad njih, živa svjetla, mislio je Charlie zadovoljno, a onda krenuše lagano, udaljavajući se od mola, van, prema zaljevu. Tu i tamo promicahu i drugi brodići, mali brodići čija svjetla jedva da bijahu iznad površine vode, i veći ribolovci, i jahta naspram koje sve ostalo izgledaše poput igračaka. Charlie zadovoljno uzdahne.

Kada konačno pođoše na spavanje, nakon što sva svjetla jedno za drugim nestadoše u daljini, podijeliše ležaj. Negdje tokom noći, međutim, Charlie se probudi, premjesti se na krugi krevet i smjesta ponovo zaspi.

Probudio se prvi i ostao zapanjen kad je shvatio da je već osam. Kretanje brodice bijaše veoma blago, ni slično onome što je on zamišljao. Nikada prije nije bio na brodu, osim u čamcu na vesla, još kao dijete. Pomisli na morske krajolike kojima se bijaše toliko divio, na one uvijek olujne, zastrašujuće prizore. »Možda drugi put«, zaključi on zadovoljan činjenicom da je zaljev miran poput jezera, a kretanje brodice jedva primjetno. No, čim ustade i krete prema vratima, on shvati da je njeno stvarno ljuljanje ustvari bilo vrlo djelotvorno prikriveno njegovim ležanjem. Pridržavajući se za namještaj, on nekako stigne do kupaone. Upravo je bio završio s tuširanjem kad začuje prodoran Constancin vrisak.

Trzajem on otvori vrata kupaone. Na otvorenom ulazu u njihovu sobu stajala je June Oliveira zureći u Constance.

— Gdje je? — zapita ona zapovjednim glasom.

— Zašto nam niste rekli da je ona na brodu? — upita Charlie ljutito.

Bili su u kuhinji, gdje je Dino spravljao doručak. June Oliveira bijaše otišla naprijed, bar im je tako rekao.

— Ne sjećam se da ste me pitali — odvrati Dino razbijajući jaja i stojeći leđima okrenut prema njima.

— Moram se vratiti — reče Constance. Tek sada Dino se okrene prema njima.

— Gospođo, jedno shvatite. Ovo je moj brod. Ja sam kapetan. Ja odlučujem kad isplovljavamo i kad se vraćamo. Ugovor sam sklopio s gospodinom Bramlewyem, potpisan, plaćen, kompletan ugovor. Vi i vaš muž ste rekli da želite koristiti taj ugovor. A to znači da lovimo do popodne. Pokupit ću svog brata Petiea i tek tada se vraćamo. Tako stoji u ugovoru, a ja ga se držim do zadnjeg slovca. Ako ne želite pecati, nemam ništa protiv. Vi razgledavajte krajolik, a ja ću pecati.

— Kad je ona došla? — upita Charlie.

Glas mu je sada bio lagan, njegov poslovni glas, pomisli Constance.

— Jučer navečer. Ja sam provjeravao stvari na brodu i ona se tu stvorila. Što je ovo? Što je ono? I ja isto idem, znate. Ja sam njegova gošća, znate. On se hoće igrati kao da ništa nije dogovoreno, zato mu nemojte ništa spominjati, tako da on ne bi morao ništa lagati. To mi je ona ispričala. Kako sam mogao išta posumnjati?

Charlie klimne s razumijevanjem.

— Već sam je vidio na djelu. Ali svejedno ste mogli spomenuti nama — doda sasvim razumno.

— Jesam. Trebao sam. Ali bojao sam se da ne biste pošli, a ja ni za vraga nisam htio isploviti sam s njom. Ona je... Ne znam. U svakom slučaju, morao sam isploviti po Petiea, i držim se prvotnog plana. No, jedimo sada. — On pokaže prema stolu na kome je već bio vrč kave. — Poslužite se.

Cijela kuhinjica je sjala od bakrenog pribora, a sve bijaše tako sazdano i dobro primjereno da je na površinu jedva veću od sedam kvadratnih metara stala peć s dva plamenika, hladnjak, sudoper, ormarići. Oko stola, na L-klupu, moglo je posjedati i pola tuceta ljudi. Iza stola bijaše zid koji je odjeljivao još jedan salon, a iza toga bijaše kapetanova kabina. Brodica je plovila polako, sama, uključena na automatsko upravljanje, dok je Dino obavljao kuhinjske poslove.

Charlie se stade pitati koliko sve to stoji. Nasuprot kuhinji bijaše ono što je Dino nazivao salonom, s tri stolice, polukaučem i čajnim stolićem. Zidovi bijahu obloženi bogatim, toplim brodskim podom. Tikovina? Mahagoni? U svakom slučaju, izgledalo je skupo.

Dino ih posluži šunkom i jajima i paperjastim hljepčićima od cimeta.

— Zar nećete pozvati i nju? — upita Charlie.

— Rekla je da će kasnije popiti kavu. Mislim da se đavolski razbjesnila. — On pogleda Constance koja nije ništa jela i koja je također samo ispijala svoju kavu. — Čujte, žao mi je. Ali brod mi je dovoljno velik da se na njemu četvoro ljudi ne moraju sudarati ako ne žele. Vas dvoje samo ostanite na krmi i malo pecajte. Ja ću se pobrinuti da ona ostane naprijed, ili gore na gornjem mostu. Ja mogu upravljati brodom i odavde, s pilotskog mosta, ili odande gore, svejedno.

Nakon doručka Dino ih povede na pilotski most.

— Dvostruke komande — rastumači im — za dva dizelaša. Ovo je kvačilo, a ovo gas. U srednjem je položaju ler, ako gurnete naprijed, ide naprijeg, ako hoćete otraga, onda otraga, a skroz dolje za zaustavljanje. To vam je cijela priča. Kormilo je ovdje, jednako je kao upravljač na autu, samo što morate ostaviti više vremena i prostora za sve što hoćete postići. Shvaćate? — On baci pogled na ploču s instrumentima. Više od toga vam neće trebati. Ako Charlie slučajno zakači kakvu ogromnu ribetinu, možda ćete nas vi morati malo voziti dok mu ja pomažem. Oh, da, ovdje je starter, za svaki slučaj. Samo ga pritisnite.

Charlia ponovo zapanji jednostavnost i ljepota brodice. Vrlo snažno se pobojao u tom trenutku da braća Skaggs iz voda zaljeva vade još nešto osim ribe. No, rekao si je strogo da mora prestati s time, da ga droga više ne zanima; zar nije u penziji?

Dino namjesti mamac na Charlievu udicu, ponovo pokuša nagovoriti Constance da pokuša i ona, a onda ode u potpalublje. Za nekoliko minuta, rekao je, počet će zaokruživati. Constance pogleda u vodu koja bijaše gotovo presjajna za gledanje. Bijaše uzbibana dugim, glatkim nadimanjem, a tu i tamo začuo bi se onaj meki, blagi zvuk kad bi se voda razbila o bok broda. Već se bila priučila manjim pljaskanjima vode; oni jači zvukovi prekidahu njihov ritam. Nešto glasno pljusne izvan njena vidokruga, iza nje, i ona se upita je li to bila lovina ili plijen. More se prostiralo oko njih beskrajno, bezlično, potpuno jednako svugdje, a ipak drugačije i različito pod onim lijenim nadimanjem. »Bilo bi užasno biti ovdje vani potpuno sam,« razmišljala je. Bijahu tako maleni, a more tako ogromno. Ponovo začuje pljusak i ovoga se puta okrene da vidi što je. A nije vidjela čak ni valiće što bi nastali od pada nečeg u vodu. Lovina ili lovac? Krajičkom oka primijeti kretanje, okrene se još više i nađe okom u oko s June Oliveira na gornjem mostu. »Plaši me jer joj se izraz lica nikad ne mijenja,« pomisli Constance naglo se ponovo okrećući k moru. Osjeti najednom zimu u toplini sunčeva sjaja. Trebala je znati da će se ta žena naći ovdje. Prilično je lako bilo zaključiti da će se Lou Bramley inscenirati svoju nezgodu na moru.

June Oliveira ukoči se na prolazu do kuhinje, svaki djelić njena tijela i držanje pokazivali su da je užasnuta. Constance se sjeti što joj je Lou Bramley rekao o njoj: da ne čini ništa opasno. A oćito je smatrala ono što su oni sada radili vrlo opasnim. Constanci je bilo drago što je Vidjela da ta žena ima barem još jedan izraz lica.

Kad je Dino isključio motore i sišao k njima, izgledao je vrlo sretno, kao da je upravo to bilo ono što je volio, pritisnuti tako gas i jurnuti ostavljajući za sobom široku bijelu brazdu ravnu poput autoputa kroz pustinju.

Ručak najavi veselo. A onda ćete upecati kojeg lakomca, Charlie. Kladim se u deset komada.

I bio bi pobijedio. Charlie je uhvatio crvenog zubaca u prvih petnaestak minuta ribolova nad grebenima.



— Zašto se nisi bar malo zakvačio s Dinom? — upita Charlia gorko.

— Ne bi nam ništa pomoglo. Bojim se da idemo po drogu, dušo. Mislim da mu je iznajmljivanje brodice turistima samo izgovor i krinka. Zato je najbolje da se jednostavno držimo što možemo mirnije. Ja sam u osiguravajućem društvu, a ti si kućanica. Točka. I ne znamo ništa ni o čemu. Važi?

— Oh, za milost božju! — promrmlja Constance bespomoćno i zagleda se u blistavu vodu tako da joj suze udariše na oči.

Dino joj donese veliki obješeni slamnati šešir i košulju dugih rukava.

— Skuhat ćete se — reče. — Već ste uspjeli zagorjeti. Ljudi bjeloputi poput vas mogu dobiti trovanje suncem, a da se pravo ni ne zagriju.

— Hvala — odgovori Constance, a on hitro nestade natrag, dolje na pilotski most.

Uskoro se brodica poče probijati nešto brže kroz mirne vode.

— Nije ga lako mrziti — primijeti Constance vežući si vrpce šešira pod bradom.

Charlie klimne glavom. »Ali on je preprodavač droge,« pomisli. Ponekad bi on znao pokušati svrstati zločince koje najviše mrzi po redoslijedu od jedan do deset. Obično bi na prvo mjesto stavljao podmetače požara, ali znao je da je to predrasuda. Morao je dobiti premještaj iz odjela za paljevine kad su počele noćne more, kad je počeo osjećati miris dima gdje ga nije bilo i vidjeti pougljene ruševine iza svakih zaključanih vratiju. Nasilnici nad djecom dolazili su na drugo mjesto, zatim silovatelji, onda raspačivači droge, ubojice... No, taj se redoslijed uvijek mijenjao, čak i dok ga je još slagao, jer je netko očito trebao biti drugi, a svi to nisu mogli. On baci pogled na Constance; njene oči bijahu sklopljene.

Probudi se s naglim trzajem. Dino ga je blago drmao za rame.

— Žao mi je — promrmlja Charlie. Kraj njega, i Constance se je budila.

— Nema veze — odgovori Dino. — Da vam je što zagrizlo, već bi vas probudilo. Samo sam vam htio reći da baš možete i izvući udicu. Vodim nas na jedno mjesto gdje možemo pokušati malo grebenskog ribolova. Možda nam se što upeca. A mjesto je i dobro za ronjenje.

On s nadom pogleda Charlia i slegne ramenima kad ovaj odmahne glavom.

Dino pošalje June Oliveiru dolje s gornjeg mosta, a onda se brodica propne na vodi i jurne naprijed. Charlie klimne Constanci. Već je prije posumnjao da u onim motorima ima daleko više snage nego što su pokazali do tada.

— Prekrasan je — pohvali ga Dino. — Uhvati mu kompića i evo nam večere. Pristanemo, napravimo vatricu, ispečemo ga na ražnju. To ja zovem dobrim jelom, Charlie. Samo čekaj i vidi. — Jednim okom Dino je pogledavao na sunce, očito pažljivo planirajući njihov dan. — Imamo još pola sata.

Ostao je još gledati kako Charlie namješta novi mamac; potapša ga po ramenu i ode staviti prvog zubaca na led. Brodica je ponovo bila na automatskom upravljaču, klizeći lagano iznad sjena podvodnih grebena.

Charlie je bio uzbuđen i zadovoljan samim sobom, Constance je to dobro znala stojeći onako kraj njeg i promatrajući vodu. Živa riba na kraju njegove udice zavrluda tamo-amo i nestade. Charlie je neprestano nešto mrmljao da grize, da je možda nešto zagrizlo, ne, ipak je bila samo riba-mamac. Nešto pljusne iza njih. Charlie otpusti još uzice kako je njegov mamac dublje ronio.

Constance je sve to promatrala, naginjući se naprijed, kad primijeti jedno veće kretanje. U trzaju okrene glavu i ugleda Dina u vodi iz njih.

— Charlie! Gledaj!

On ispusti štap i zgrabi jedan od pojasa za spašavanje sa zida kabine.

— Vrati nas natrag! — zaurla Constanci jurnuvši u akciju. Protrčala je kroz kabinu, kroz salon i na pilotski most. »Prebaci na na ručno,« razmišljala je bistro i jasno i skljućila automatsko upravljanje. »Povuci komandu na natraške.« Ona povuče ručku natrag, začuje mali škljocaj kad je prešla neutralni položaj, a onda motori stadoše. Constance zastenje i gurne polugu natrag u neutralni položaj, poravnan s kvačilom. Pritisne starter. Ništa. Pokušala je još nekoliko puta prije nego je odustala i potrčala natrag na krmu gdje je Charlie stajao ukočeno, zureći u vodu iza njih. Silina njihovog kretanja gurala ih je naprijed sve sporije i sporije.

— Mašine su mi crkle — prodahće Constance, jednom rukom odbacujući šešir, drugom razvezujući tenisice.

— Sto radiš? upita Charlie.

Glas mu zazvuči čudno, usiljeno.

— Idem za njim.

Charlievi prsti bolno se stisnuše oko njene nadlaktice. I dalje je zurio u vodu. Sad je i Constance pogleda. Na njenoj površini ljuljuškao se pojas za spašavanje, jedva kojih sedamdesetak metara daleko, poskakujući lagano. Ali, nije bilo ni traga Dinu.

— Skoro sam ga pogodio pojasem — nastavi Charlie onim istim napetim, muklim glasom. — Mogao je pružiti ruku i dodirnuti ga. Ali nije ni posegnuo za njim. Nije čak ni pokušao plivati.

— Ipak ga mogu izvući — reče Constance trznuvši rukom, pokušavajući se osloboditi.

— Ne! Potonuo je poput kamena. Na dnu je i već je mrtav. Čak se nije ni borio.

Constance osjeti kako joj se koljena tope. Okrene se i pogleda na gornji most: June Oliveira stajala je kraj ograde okrenuta prema pojasu za spašavanje. Njene oči bijahu zatvorene.

— Ona je to učinila — prošapta Constance. — Ona ga je ubila.

— Smiri se, dušo — reče Charlie. Cijelo je vrijeme bila tamo gore.

Sad se on okrene od vode.

— Vjerojatno je doživio udar ili nešto slično jer se nije mogao ni pomaknuti, jer nije mogao plivati. Nije čak ni viknuo. Možda je umirao još dok je padao.

— Pa ne pada se s broda tako jednostavno — odgovori Constance i dalje gledajući June Olivieru koja si najednom rukama protrlja nadlaktice kao da grli samu sebe, otvarajući oči. Upre ih u Constance; njen izraz bijaše prazan kao i obično. Ona krene prema ljestvama i siđe s mosta.

— Mislim da idem leći — reče.

Oboje su je šutke gledali kako ulazi u kabinu.

— Idemo gore da vidimo možemo li pokrenuti motore — reče Charlie.

Glas mu bijaše umoran. Bez riječi Constance se stade uspinjati ljestvama za njim.

Gornji most bio je izgrađen iznad glavne kabine; prednja strana bijaše mu zatvorena, stražnja otvorena s još jednom stolicom za ribolov. Na zidovima su bili okrugli prozori i kontrolna ploča potpuno ista kao ona dolje, isto kormilo, dvostruke komande za mašine, automatski pilot. I ista postava brojčanika i indikatora koje nijedno od njih nije razumjelo. Charlie se smjesti iza kormila i pogleda komande: automatsko upravljanje bilo je isključeno, vjerojatno se isključilo kad ga je Constance isključila dolje. Dvostruke komande su bile u leru, u srednjem položaju. On pritisne starter. Ništa.

— Mislila sam da bi možda to moglo biti kao automobilski motor — reče Constance. — Možda sam ga preforsirala kad sam prenaglo povukla ručicu.

Ona klekne i pokuša zaviriti iza kontrolne ploče. Međutim, bila je cijela zatvorena sa svih strana.

— Što tražiš?

— Žicu. Sigurno je izvukla kakvu žicu ili nešto slično.

Charlie odmahne glavom.

— Prestani s time, mila. Kažem ti da mu nije bila ni blizu. Hajdemo radije potražiti motore. Možda ćemo prepoznati ako je zaliven, ili ako se oslobodila koja svjećica.

— Provjeri radi li radio — predloži Constance.

Charlie nije imao nikakvog pojma čemu služi većina kopči i prekidača, ali znao je služiti se radijem. No, i radio je bio mrtav.

U tri Charlie je pozvao June Oliveiru u kuhinju. Skuhao je kavu i pijuckao pivo. Constance je podozrivo promatrala drugu ženu kad im je ova prišla bliže i sjela za mali stol. Odbila je kad joj je Charlie ponudio piće.

— U sosu smo — reče Charlie. — Ne mislim da je posebno opasno, ali što je, tu je. Ne mogu pokrenuti ovaj brod. Ne znam kako, a ne zna ni moja žena. Imate li vi kakvog pojma?

Ona odmahne glavom.

— Ja sam prvi put na brodu.

— Tako sam i mislio. U redu. Znači da moramo čekati pomoć. Nemamo struje, a to znači ni svjetla. Netko nas može primijetiti prije mraka, a ako ne, onda ćemo se morati smjenjivati i čuvati stražu. Bojim se da bi nas mogli pregaziti neosvijetljene, ili da bismo mi mogli propustiti brod u prolazu ili kakav manji brodić. Našao sam raketni pištolj kojim možemo pozvati u pomoć ako nešto primijetimo.

On nadolije još kave Constanci.

— Njegov brat, on nas očekuje — reće June Oliveira. — Kad mi ne stignemo, on obavještava vlasti. Da? Oni dolaze po nas tada.

Charlie slegne ramenima. Pokušavao je smjestiti njen naglasak. Ne španjolski, niti neki kojeg je on ikada čuo. Portugalski? Nije vjerovao. Prije nekih osam, devet godina došli su neki studenti iz Sao Paola u kriminalistički laboratorij, ali oni nisu zvučali poput nje.

— Jednom će doći — reče najzad — ali sumnjam da će ih Petie obavijestiti baš odmah.

»Mali će braco,« doda u mislima, »morati prvo nešto sakriti, zakopati, potopiti u more, učiniti nešto s time. A ovisno o tome gdje se nalazi, možda će trebati spašavati i malog bracu.«

— Bolje da se spremimo na cjelonoćno čekanje i na potragu sutra po danu.

— Ako ima još piva... reće June Oliveira tada.

Charlie izvadi jedno iz hladnjaka i doda joj ga. Led se već topio. Morat će jesti prije mraka, prije nego se maslac rastopi, a ostala hrana pokvari.

— Ako vas dvije počnete stražariti sada — reče on — ja ću prikupiti sve čega se mogu sjetiti da bi nam moglo poslužiti noćas. Našao sam samo jednu ručnu svjetiljku, zato je bolje da sve stvari skupimo na jednu hrpu.

On pruži Constanci par dalekozora.

— Ti idi na gornji most. Vikni ako nešto vidiš. Gospođice Oliveira, vi pođite na pramac i pazite neće li proći kakav brod. Kasnije ćemo se zamijeniti, vući slamku ili slično. U redu?

Constance je čekala da druga žena zaobiđe kabinu i nestane na prednjoj palubi prije nego se i sama stade uspinjati ljestvama na gornji most. Charlie joj doda kavu i dalekozor.

— Pazi se — reče tiho Constance.

Charlie osjeti da gubi strpljenje s njom. Klimne i okrene se svome zadatku. »Kad si Constance uvrti nešto u glavu,« razmišljao je on, »ona će se držati toga do samog kraja, bez obzira kako to bilo smiješno.« On kratkim pogledom preleti po površini vode prije nego će ponovo ući. Više nije vidio pojas za spašavanje i to mu je bilo drago, čak ako i nije znao je li to brodica otplutala ili je vjetar otpuhao pojas. Bilo mu je drago da više nije tamo, taj stalni podsjetnik da nije učinio ništa, potpuno ništa, i da je čak spriječio Constance da nešto pokuša učiniti. Ona pliva poput ribe; ona bi ga možda spasila. Charlie nije u to vjerovao, ali misao mu se uporno vraćala i vraćala. On se sjeti svoje vlastite prepasti od pomisli da dozvoli Constanci da skoči preko ograde za Dinom: što da je otišla i onda jednostavno prestala plivati, kao što je to učinio Dino? Znao je da joj on ne bi mogao pomoći, da bi samo mogao promatrati njen pogled neshvaćanja, straha, nevjerice...

Ljutito uze prsluk za spašavanje i ostade držeći ga u ruci. Kamo da stavi stvari? Ne na stol, koga će povremeno trebati za druge stvari. Ne u salon, gdje će se vjerojatno smjenjivati u spavanju na kauču. Najzad otvori vrata velikog salona kojeg su on i Constance koristili prethodne noći. Odloži prsluk na njen ležaj i izađe nastavljajući potragu. Kutija za prvu pomoć, i što još? Nije bio siguran u to što će im zatrebati, pa nije ni mogao napraviti popis s kojeg će tražiti. Sve što je mogao bilo je da skupi stvari koje vidi, a koje mu se učine korisnima. Osjeti sada onu istu bespomoćnost kakva ga bijaše obuzela kad je Constance spomenula da čak ne znaju ni kojim bi gumbićem izbacili sidro da zaustave slijepo plutanje. Nije znao gdje su, kako brzo plutaju ili u kom pravcu, i to ne nužno nošeni vjetrom, iako ni to nije bilo isključeno. Bilo je isto tako moguće i da ih nosi koja od struja zaljeva Floride. On to jednostavno nije znao.

Prvo je Constance na brzinu pregledala pučinu od obzorja do obzorja, a onda još jednom sporije. Vidjela je ptice i dupine u daljini. Nekoliko sati ranije taj prizor bi je uzbudio, ono njihovo prekrasno, skladno iskakanje i uranjanje u valove; sada, međutim, bijaše veoma beznadna činjenica da su ih okruživala samo morska bića. Očito je Charlie smatrao da je Dinova smrt posljedica nekog napada; Constance je znala da ga ona neće moći uvjeriti niušto drugo. A ovdje gore, hladno i logično razmišljajući o tom pitanju, morala se složiti da se radi o nesretnom slučaju. Ali, ona je odbacivala logiku. Znala je da je June Oliveira odgovorna, čak ako ona, Constance, nije mogla shvatiti kako je to učinila. Znala je, i prihvatila kao činjenicu, da ona ne bi bila u stanju spasiti Dina. Ne bi joj bilo dopušteno. Constance sa svog mjesta nije mogla vidjeti drugu ženu, a nije ni čula da bi se Charlie kretao po unutrašnjim prostorijama. Ugrizavši se za usnu, ona se napne ne bi li što ćula, ali jedino što joj dopiraše do ušiju bijaše pljuskanje, lagano pljuskanje vode o bok brodice i daleki, daleki zov morskih ptica. Ona se spusti niza ljestve i susretne Charlia kako se uspinje iz kabine.

— Što se dogodilo? Jesi li vidjela brod?

— Ne. Došla sam po šešir. — Bila ga je ostavila u salonu.

Uzela ga je i krenula natrag.

— Charlie, reci mi nešto s vremena na vrijeme, ili fućkaj, ili nešto slično. Hoćeš?

On klimne glavom površno i rastreseno. Upravo je bio vezivao gumeni čamac za spašavanje za bočnu ogradu, da ne smeta pri prolazu, ali da bude spreman zatreba li im. Drugi čamac već je bio privezan na svom mjestu. Constance se vrati na svoje mjesto i ponovi cijelu svoju potragu.

Sunce je silazilo sve niže, »Još nekojiko sati danjeg svjetla«, pomisli ona, »a onda cijela duga noć mozganja i iščekivanja što će učiniti Oliveira slijedeće, ako uopće može učiniti išta tako dugo dok sam budna i dok je promatram.« Constance se nagne preko ruba mosta.

— Charlie — pozove imamo li dosta vode?

— Imamo, provjerio sam. I dosta kave — doda kao da joj čita misli.

Constance se sitno nasmiješi i ponovo pogleda more.

Malo kasnije zaključi da će morati večerati prije nego se smrači. Oliveira je može zamijeniti ovdje gore dok nešto ne pripremi. Constance se ponovo stade spuštati ljestvama. Okruživao ju je tek tihi šumor valića. Charlie je još bio u potpalublju, možda psujući motore... Ona zakorači prema vratima kabine i gurne ih, ali onda najednom umjesto toga zaobiđe kabinu i pogleda prema pramcu. June Oliveira je stajala pokraj okruglih prozora, a ispred nje, ni tri metra dalje, Charlie je upravo prebacivao jednu nogu preko ograde.

Nečujno poput sjene Constance preleti onih pet metara do žene i gurne je ramenom tolikom silinom da se ova opružila po podu, a Constance produži pored nje i zgrabi Charliea koji se hvatao za ogradu, ljuljajući se nad vodom. Ona se objesi na njegove ruke dok se on mučno privlačio gore i dok nije najzad zahvatio uporište nogom te ispuzao natrag na palubu. Lice mu bijaše boje ilovače.

Iza njih, June Oliveira poče se uspravljati.

— Pomaknite se još centimetar i bacit ću vas preko ograde! — zaurla on na nju.

On odveže jedan od čamaca za spašavanje i provuće uže kroz jednu od njegovih karika. Prebacivši ga preko ograde, on otpusti vezove i spusti ga u more. Polako je popuštao uže sve dok se čamac ne smjesti na površini.

— Sad se dižite naredi. Silazite u čamac. Smjesta!

Ona zatrese glavom.

— Ranjena sam! Vaše žena me je napala! Mislim da mi je slomljena kičma.

— Bilo bi vam bolje da znate plivati, gospodo. Ili silazite sami od sebe, ili ću vas ja ubaciti. Odmah!

— Ludi ste — odgovori ona.

— Pridrži ovo — reče Charlie pružajući kraj užeta Constanci i zakoračivši prema drugoj ženi.

Ona je već bila na koljenima, a sad se žurno uspentra na noge i, prianjajući uz zidove kabine, dotetura do ograde. Izgledala je užasnuta, isto kao kad je Dino bio jurnuo pod punim gasom.

— Ljestve su tamo — upozori je Charlie, zastajući ni dužinu ruke od nje.

Una uzmakne, popne se dvije stepenice na koje bijaše podignuta ograda, prekorači je i spusti se ljestvama. Charlie privuče čamac bliže i ona se spusti u nj, grabeći njegovu nisku ogradu u krajnjem užasu.

— Spustite se nisko — naredi Charlie. — Prevući ću vas na drugu stranu.

Nije, međutim, čekao i da ga posluša, nego je povukao uže i zastrugao čamcem uz bok broda, potežući ga i udarajući njime, sve dok ga nije odvukao na drugu stranu i tamo sigurno ponovo svezao.

— Hajdemo u potpalublje — reče tada Constanci. — mislim da bi mi vražje dobro došlo jedno piće.

U tišini on nalije bourbon u čaše, doda nekoliko kockica već skoro rastopljenog leda i srkne iz svoje čaše.

Dugi ga drhtaj cijeloga potrese, a noge mu se najednom pretvore u vosak. Sjedne, povuče Constance sebi, zagrli je oko ramena i zadrži tako čvrsto privinutu.

— O, Charlie — ona će tiho — bojim se da smo si ulovili esperskog đavola.

On je zagrli čvršće. Još se vidio kako tone u vodu, ne boreći se, ne pokušavajući plivati, kako tone sve dublje i dublje...

— Mislim da imaš pravo — reče.

Glas mu bijaše tako običan da bi malo ljudi moglo u njemu primijetiti razliku, onu neznatnu promuklost, ono gotovo preoprezno razdvajanje riječi.

— Znaš li što ti se dogodilo? — upita Constance.

I ona je popila piće i sad je radosno pozdravila njegovu toplinu. Najednom se je sva oledenila sad kad je druga žena bila u čamcu s druge strane broda, a ona i Charlie jedno kraj drugog.

— Krenuo sam preko ograde baš kao da sam to ja htio. Radio sam to i gledao sam se kako to radim, gledao sam je kako me gleda, kako me gura, čak se ni ne trudeći da ne idem, čak se ni ne trudeći da se oprem. Jednostavno sam to radio.

Constance klimne. Nijedno od njih nije dodalo: »Kao Dino.«

— Što ćemo sada?

— Sjećaš se kad sam čitao Lov na Snarka Jessici? Sjećaš se što je ona rekla kad sam je pitao što bi učinila da ulovi brojuma, esperskog ubojicu?

Constance ponovo klimne. Jessica je tada rekla da je jedino što se može u takvom slučaju, osloboditi ga i pobjeći.

— Može doći i do toga — Charlie će mrko. — Jednostavno može.

On iskapi ostatak svog bourbona i odgurne čašu. Ustade i stavi vrč kave na grijalicu.

— Počni od prvog puta kad si je vidjela, od prve stvari koju je Bramley rekao o njoj — reće. — Bila si u pravu, draga. Trebao sam obratiti više pažnje na tvoje riječi. Daj da pokušamo raščistiti bar neke stvari.

Zaustavio ju je na mjestu gdje je Lou Bramley zaobišao njen stol da bi sjeo pokraj June Oliveira.

— Sto je točno učinio?

— Znaš ona široka vrata? Stajao je tamo ogledavajući se dok me nije primijetio i krenuo prema mom stolu. — Constance zatvori oči prizivajući slike u sjećanje. — Onda je pogledaonekamo pokraj mene i više se nije ni okrenuo k meni. Lice mu se bilo malko promijenilo, postalo nekako mirno, ukočeno, gotovo kao u mjesečara ili čovjeka u transu.

Constance otvori oči.

— I tada je ovo učinila. Bila sam slijepa kad to nisam shvatila.

— Nisi nikako mogla to znati — reče Charlie. — Dalje?

— Čekala sam nekoliko minuta. Onda sam joj odlučila pomrsiti račune i pridružiti im se. Ustala sam i krenula prema njima... — Ponovo Constance zastade u prići prisjećajući se. — Mislila sam da je to moja odluka da radije prošetam. O, moj Bože, pa ja nisam ni bila svjesna... Čak mi nije bilo ni čudno!

Charlie joj stisne rame umirujućim pokretom.

— Pokušaj se toćno sjetiti kako je to bilo, dušo. Mislim da može biti važno. Što je on uradio kad si ti počela prilaziti?

— Bio mi je okrenut leđima. Zurio je u vodu. Prišla sam im prilično blizu prije nego sam se predomis... Nije se ni pomaknuo, sigurna sam u to. A onda sam skrenula desno. Zastade ponovo sklopljenih očiju. — Mislim da je možda ustao, bar sam primijetila neki pokret. Primijetila sam ga tek krajičkom oka i mislila sam kako je vruće na plaži. Bilo je još sunca, arja sam pokušavala izbjeći sunce. Pošla sam još malo dalje i zaključila da ipak ne želim šetati.

— Mislila si kako je vruće i sve to, kad si im bila blizu?

Constance klimne.

— O čemu se radi, Charlie?

— Ona vas nije mogla držati oboje — objasni on. — Natjerala je tebe da ih zaobideš i izgubila njega, zgrabila njega da bi izgubila tebe. Što ti misliš?

Constance se zamisli i klimne.

— Ali ne možemo biti sigurni. Ne možemo se pouzdati u to.

— Ne, ali i to je bolje od ničeg.

Uznemirila ga je, međutim, jedna druga stvar koju je Constance rekla, a to je da ona žena ne radi ništa opasno. Nije sumnjao u to da ona smatra vrlo opasnim biti u onom malom čamcu, sad kad se noć stala tako brzo spuštati. A možda je čak i u pravu: možda je stvarno opasno. Charlie to nije mogao znati.

— Bolje da počnem pripremati sendviče — reče Constance. — Jednom ćemo svi mi ogladnjeti.

— Dobro, ali nastavi pričati. Čega se još sjećaš?

Pričala je tražeći po hladnjaku i prekapajući po ladicama. Kad je ponovo zastala, Charlie je nijemo zurio u ploču stola, duboko zamišljen. Nije ga prekidala, nego je nastavila pripremati hranu.

Nema nikakvog smisla, razmišljao je Charlie. Ako je već imala tu moć, moć tako utjecati na postupke drugih ljudi, zašto ju je koristila na tako izopačen način? Ubojstva su bila tako raširena, nikad uistinu dosadna, ali ne ni uzbudljiva; ona su uvijek tužna, uvijek uzaludna, uvijek čin krajnjeg neuspjeha. Ona su konačno priznanje da tome problemu nema rješenja, nema ljudskog rješenja. Ali nikome ne treba moć kakvu ona posjeduje da bi počinio ubojstvo. Revolver, nož, otrov, komad cigle, požar... On ih je sve vidio; smrti koje su izgledale slučajne — pad, automobilska isparavanja u zatvorenoj garaži, neispravna plinska peć, prekomjerno uzimanje svega što se može progutati. A sve prljave, sve nepovratne, sve počinjene od običnih ljudi zbog običnih razloga: novca, seksa, osvete, pohlepe... Sva počinjena bez njene moći. To je prava zagonetka. Zašto trošiti takav dar na nešto tako prozaično i prizemno? I zašto ovdje, u sam bog zna kojem dijelu Zaljeva? Pa ona je mogla obarati ljude danomice, gurnuti ih pred nadolazeći vlak, natjerati ih da skoče s visine, nagnati ih da si metkom prosviraju lubanje. Tko bi posumnjao? Svi bi oni do zadnjeg ušli pod nesretne slučajeve ili samoubojstva.

Charlie se sjeti da mu je Bramley rekao da je ona znala da će on umrijeti i da je to htjela vidjeti. Charlie šutke klimne glavom.

Constance, videći njegov pokret, zastade u svom poslu očekujući nešto, ali Charlie samo nastavi buljiti kroz stol.

Bramley je odašiljao signale smrt: i ona ih je na neki način pokupila. Namjeravala je gledati njegovo umiranje za ono svoje neshvatljivo, bezumno zadovoljstvo, a sad je bila prevarena. Ponovo Charlie klimne glavom. Ona bi doživjela svoju smrt kroz ubojstvo, ne samoubojstvo. I namjeravala je poubijati i svjedoke. Sad on odmahne glavom. Nitko nije bio svjedokom ničega. Što su bilo on, bilo Constance mogli reći što bi njoj naudilo? Ona je čak mogla postaviti bolji slučaj protiv njih dvoje! Naravno, ako je ona psihopat, ni najrazumnije objašnjavanje na svijetu neće joj doprijeti do svijesti. Ni s time se nije mogao složiti. Ona bijaše boojum, ona bijaše ono, ne poput drugih ljudi. I ni u jednom slučaju nije mogao dokučiti njene motive — luđakinja, ili nešto neljudsko. A osim toga, sjeti se Charlie, ne radi se o motivima. Ona ga je bila pokušala ubiti i to je za dlaku uspjela, i bez sumnje je da će pokušati ponovo.

Ali ona nije došla ovamo s namjerom da ubije, govorio je sam sebi i smjesta prionuo uz tu misao kao uz jedini trag što ga je imao o njoj, kao uz jedinu stvar u koju je bio koliko-toliko siguran. Da se je njen prvotni plan ostvario, Bramley bi sada bio mrtav, obično samoubojstvo u vidu nesretnog slučaja, a ona i Dino bi već bili na kopnu. Njihove izjave bile bi prihvaćene: Dino je bio dobro poznat u tim krajevima, i osiguranje bi isto ušlo u igru. Kraj. No, Dinova smrt bijaše pitanje sasvim drugačijeg kova. Nitko ne bi povjerovao da je on pao sa svog vlastitog broda u takvoj mrtvačkoj smirenosti kakvoj su oni prisustvovali. A još je manje vjerojatno zvučala priča da se nije uspio vratiti na brod ako je već pao s njega. Pa čak ako nitko nikada ni ne bi mogao dokazati išta drugo, nitko ne bi ni povjerovao u to. A što ako su postojali drugi, ljudi poput nje, koji bi znali da je priča što je pričaju Constance i on istinita? Koža mu se naježi pri pomisli da mu njegovi vlastiti ljudi ne bi povjerovali, ali da njezini ljudi, ako uopće postoje, to svakako bi.

Bio je siguran da je ona namjeravala ostati jedinim preživjelim sudionikom ove jezovite drame. Nitko nije znao da su on i Constance na ovoj brodici. Ako nestanu, nitko to neće znati. Ugovor koji bi ostao bijaše na Bramleyevo ime, a on opet u New Yorku bijaše izvan svega toga. Ona je mogla reći bilo što da opravda Dinov nestanak, a Dino bijaše jedini za koga je ustvari trebala odgovarati.

Najednom se Constance smrzne u pokretu, a Charlie podiže glavu osluškujući. June Oliveira ih je dozivala vriskavim glasom punim panike.

Izađoše zajedno, držeći se jedno blizu drugoga. Constance je još držala nož kojim je do malo prije rezala sendviče.

— Morski pas! Vidjela sam ga! Ne možete me ovdje ostaviti! Ja idem u malu sobicu. Vi zaključajte vrata. Molim vas, ja nisam napravila ništa. Vi znate da nisam!

Na zapadu nebo je plamtjelo veličanstvenim zalazom; svjetlo je postalo duboke purpurne boje od koje je i June Oliviere izgledala sva zažarena, ružičasta, vrlo obična, ljudska i vrlo uplašena.

— Tko ste vi? — upita Constance.

— Ja ga vidim kako se penje na ogradu i ja se sledenim. Ne mogu ni pomaknuti. Ja sam užas od vode. Ja ne mogu mu pomoći ne mogu zvati ne mogu ništa. Ja sam kukavica. Oprostite.

— Vi ih sami ne gledate kako umiru, zar ne? — upita Constance. — Vi niste gledali Dina. Oči su vam bile zatvorene. Vi to osjećate, doživljavate. Zašto? Zašto ne osjećate smrti svojih ljudi? Zašto naše?

— Ona poludjela! z— atuli Yune Oliveira prema Charliu. — Ona poludjela!

— Vidjela sam vas — mirno će Constance. — Točno ste znali tren kad je Dino umro. Mi to nismo mogli znati, ali vi jeste. Planirali ste doživjeti Loisovu smrt. Došli ste ovamo da bi osjetili umiranje, a da sami ne umrete, zar ne? Umiru li vaši ljudi uopće? Samo nesretnim slučajem, zar ne? Nije li to razlog zašto se toliko užasavate vode, brzine, svega što bi moglo biti opasno?

— Molim dajte mi kaputić ili ogrtač. Zima mi je. Tako prestrašeno — zastenje June Oliveira.

— Za milost Božju — reće Charlie i okrene se. — Donijet ću joj ogrtač.

— Koliko vas ima? — upita Constance bijesno. — Koliko ubojstava počinjate? Kolikim ste nesrećama uzrok?

Žena se sklupčala na dnu čamca, ruku omotanih oko sebe kao za zaštitu. Najednom Constapce shvati što je učinila. Razdvojila ih je. Ona se okrene i ugleda Charlia u uskom prolazu između ograde i kabine kako dolazi prema njoj noseri tešku čeličnu kuku za koju je Dino rekao da se koristi u lovu na one stvarno velike ribe. Charlievo lice bijaše smireno, opušteno, onakvo kakvo je obično imao kad spava.

Constance položi oštricu noža na uže kojim je bio privezan čamac druge žene.

— Pustite ga ili ću prerezati konop! Čamac će vam otplutati. A on vas ne može dovući natrag jer ne zna kako.

Constance zareže u tvrdo pletivo užeta.

Najednom ona zastade u pokretu i kao iz velike daljine stade promatrati kako se nož okreće u njenoj ruci i polazi prema njenom vlastitom trbuhu. »U trbuh«, pomisli ona, »kako smrt ne bi bila prebrza. Bit će vremena osjetiti je cijelu, znati da se događa...«

Charlie skoči na nju, istrgne joj nož i odbaci ga u vodu. Iz njegove vlastite ruke poteče krv.

Constance klone, a onda se uspravi.

— Bože, oh, moj Bože! poviče. — Ranjen si! Daj da to uredimo.

Nijedno nije ni pogledalo ženu u čamcu za spašavanje dok su žurno sišli natrag u kabinu.

— Što namjeravaš učiniti? — prošapće Constance. — Charlie, što možemo učiniti? Čak joj ne možemo ni prerezati uže i riješiti je se.

— Donesi kutiju za prvu pomoć — reče Charlie mirno. Trebat će ti svjetiljka. Kutija je na tvom ležaju. Donesi i čisti ručnik.

Constance pograbi ručnu svjetiljku i potrči u veliki salon po prvu pomoć i ručnik. Kad se vratila, Charlie je već ispirao krv s ruke. Ona mu je osuši i poveže i nijedno nije progovorilo ni riječ dok to nije bilo obavljeno.

— Ubit ću je — reće Charlie tada.

On ispruži ruku i nježno dodirne košulju na Constanci. Na njoj je bila rasjekotina; Constance je prije nije ni primijetila, nije ni shvatila kako je bila blizu smrti.

»Neki ljudi ubijaju zbog toga«, razmišljao je Charlie. »Jer stvarno nema drugog riješenja, drugog ljudskog rješenja. Kako je lako bilo prekoračiti tu granicu!«

Učini mu se kao da oduvijek to zna, kao da je oduvijek poricao to znanje, pretvarao se da ne postoji, da nije istina, kad je naravno bila istina od samog početka. Kad je tražio premještaj iz odjela za paleže, bilo je stoga, jer je previše puta sanjao da je on onaj koji slaže materijale, nalijeva benzin ili naftu, pali šibicu. Uzbuđenje gonitelja, uzbuđenje progonjenog, tko može reći u čemu se razlikuju? Sad kad je prešao tu zamišljenu liniju, tu umjetnu granicu koju si postavlja svaki pajkan, znao je dq, je uzbuđenje isto, da je očaj jednak, kao i strah; sve je bilo isto.

— Ne možemo je odrezati od sebe — reče on onim svojim varljivo mirnim glasom. — Zato ćemo odrezati sebe od nje. Moramo uzeti drugi čamac za spašavanje i izgubiti se dovraga što dalje od nje. Pokušat će ponovo, možda vrlo brzo. Prije nego se jako smrači.

On se ogleda po kuhinji.

— Počni spremati sve što misliš da bi nam moglo trebati noćas i sutra. Možda nas neće pokupiti još neko vrijeme, možda i nekoliko dana. Napuni vodom sve što nađeš.

Hvala Bogu da se ne protivi, pomisli on odlazeći u veliki salon. Znala je kakve su im šanse za bijeg dobro kao i on; znala je da im je jedina mogućnost da postave što veći razmak između sebe i June Oliveire. On podiže madrac sa svog ležaja. Umjetna spužva, pomisli s gađenjem. Ispod njega bijaše ploča od lijepljenog drveta, a ispod nje ladice s posteljinom. Charlie klimne. Morat će poslužiti svrsi. Džepnim nožem on izreže komad spužvastog madraca i gurne odrezani dio pod jastuk na susjednom ležaju. U jednom ormariću u kuhinji vido je konzervu potpaljivača za ugljen; sad pođe po nju. Na povratku on ponese i ručnu svjetljku. Potpaljivačem on natopi dasku i ostavi je da se prozrači prije nego će je ponovo pokriti madracem. U rupu koju je izrezao ugura jedan smotani ručnik i prekrije ga slojem zgužvanog zahodskog papira i još jednim ručnikom kojeg smota tako da je u sredini ostao otkriveni papir. Nekoliko trenutaka je proučavao svoje djelo, a onda uzdahne. Benzinske pare potpaljivača su nestale, a njihov vonj bio je tako slab da ga čak ni on ne bi lako zamijetio. U jednoj od ladica u malom salonu vidio je cigarete. On ih potraži, nađe cijeli paketić, otvori ga i zapali cigaretu na plamenu s peći. Constance je upravo punila vodom plastičnu bocu, kanister od pet litara. Pri dnu stepenica već su čekala druga dva napunjena. Uznemireno ona pogleda cigaretu, ali svejedno ne upita ništa.

— Skoro gotova? upita Charlie.

Ona klimne.

— Brzo se mrači.

— Da. Dođi, idemo joj reći naš plan.

— Charlie... — zausti ona i zastade. Nije bilo dosta vremena za sve što mu je željela reći. Pođe za njim prema vratima.

Charlie priđe do ugla kabine.

— Vi — zaurla vi tamo, možete dobiti cijeli prokleti brod! Mi odlazimo u drugom čamcu! Prije nego odemo bacit ću vam prijenosne ljestve s vaše strane tako da se možete popeti na brod. Jedino nas pustite da na miru odemo. Važi li pogodba?

On snažno povuče dim iz cigarete. Još nije bilo potpuno mračno, ali kroz pola sata će biti. Već sad voda je izgledala tvrda, nepropusna, a na bogatom, tamnoljubičastom nebu pojavile su se dvije zvijezde. Vjerojatno je druga žena sračunavala kakve su joj šanse da ščepa jedno od njih prije mraka i natjera drugo da je dovuče na palubu. Čak nije bio ni siguran da je ona mogla učiniti nešto tako složeno; ona nije bila telepata. Njena moć bijaše grublja, totalni napad, potpuna pobjeda. Ona ne može čitati naše misli, govorio si je moleći u sebi da je to istina.

— Ako ostavite ručnu svjetiljku. Stavite je na gornji most, uključenu, tako da je vidim. — Zvučala je sada mirnije i pazila na svoj naglasak i gramatiku, ali glas joj svejedno bijaše drhtav.

Charlie odahne.

— U redu. Nosimo sa sobom namirnice i vodu. Trebat će nam nekoliko minuta, možda desetak.

On klimne Constanci.

— Idemo po prsluke za spašavanje i druge stvari. Stavimo ih kraj ljestava.

Kad je Constance počela prenositi stvari iz kabine do ograde, Charlie ponovo uđe u veliki salon. On upali drugu cigaretu na prvoj i položi ih vrlo pažljivo na papir u rupi u madracu. Preko toga navuče plahtu i prekrivač za krevet, ostavivši ih namreškanima za pristup zraka. Već je godinama znao kako će to lako biti, kako će to dobro izvesti. Zatim još stavi rezervne prsluke za spašavanje na taj krevet i izađe. Iza sebe ostavio je vrata velikog salona otvorena. Još mu je samo jedna zadnja stvar ostala, razmišljao je skoro lijeno, u dokolici, i prišao ladici gdje je vidio izbor konaca i igala. Izabrao je najveću od njih, iglu za krpanje jedara. Bila je dvanaestak centimetara dugačka i samo neznatno tanja od olovke. Zabode si je u košulju. Constance se vrati po zadnju rundu stvari koje je pripremila, po vrećicu sa sendvičima.

— Slušaj me — reče joj prigušenim glasom. — Sad ćemo prebaciti čamac preko ograde, provjeriti jesu li vesla u njemu i utovariti stvari u nj. Dok ti budeš stavljala svjetiljku na gornji most, ja ću oplivati oko broda. Zadnja stvar koju ti trebaš napraviti je da prevjesiš ljestve s njene strane. Provjeri dvaput jesi li ih dobro pričvrstila; ne bi nam trebalo da sada nešto posumnja. Zatim uđi u čamac i počni veslati prema prednjoj strani broda. Tamo ćeš me pokupiti i onda veslamo kao ludi.

— Što ti namjeravaš?

Charlie pokaže iglu.

— Probušiti joj sredstvo za bijeg.

Constance odmahne glavom i stade se svlačiti.

— To je moje područje — reče. — Ti nikad ne bi to stigao obaviti na vrijeme, a i pljuskaš po vodi poput šteneta. Isti plan, ali različiti ljudi.

— Ne!

U mislima mu se ukaže kako, ruku sklopljenih na prsima, tone i tone...

— Da! idemo!

Već si je vezivala odjeću u svežanj. Na sebi je zadržala samo grudnjak i gaćice. Tada ispruži ruku, uze iglu i zabode je kroz jednu košaricu.

— I sam znaš da je jedini način da nam uspije ako ja preuzmem ovaj dio. Dobro to znaš. Ne smijemo joj dopustiti da ostane na vodi živa. Nemamo ni približno pojma na kom dometu ona može djelovati.

Charlie je privuče k sebi i čvrsto poljubi, a onda požuriše da spuste čamac u vodu i natovare stvari u njega. Još je samo djelić neba bio svjetliji; na istoku, nebo i more stopili su se u jedno crnilo.

— Obavi to kako god možeš — reče joj Charlie klimnuvši glavom, kad su završili s pripremama.

Ona nečujno sklizne s čamca i nestade u mračnim vodama.

— Za sad izgleda prilično dobro. Kad i ja uđem, možemo još malo porazmjestiti stvari. Sada ću postaviti svjetiljku na most i prebaciti joj ljestve. Ti si dobro?

Charlie shvati ponešto otupjelo da se sve odvija puno sporije nego što je on predvidio. Što ako dim poćne nadirati iz kabine? Što ako ona žena nešto posumnja i uhvati Constance tamo dolje u vodi? Što ako ovo shvati kao svoju zadnju priliku da ih se dočepa oboje? On se uspne na gornji most i ostavi tamo svjetiljku uperenu prema krmi, suprotno od strane na kojoj bi Constance mogla izroniti po zrak. Što ako zaista ima morskih pasa? Charlie osjeti slabost od straha, ruke mu se stadoše tresti tako žestoko da se je jedva mogao pridržavati za ogradu dok je silazio s mosta i išao po ljestve.

Constance izroni uz pramac broda i pričeka. Ugleda ljestve i Charliea kako trči na drugu stranu. June Oliviera prvo se rukohvat po rukohvat morala privući do boka da dopre do njih; eto, sad će se početi uspinjati. Constance ponovo nestade pod vodu i otpliva do njenog čamca. Ona pomoli lice iznad površine samo toliko da može udahnuti, zatim opet zaroni, izvuče iglu i zabije je u gumeno dno čamca. Čamac poskoči i Constance se smrzne u pokretu, prestrašena da bi pomicanje čamca moglo privući ženinu pažnju, da bi se ova mogla okrenuti. Još je, međutim, uspjela zabosti iglu tri puta prije nego joj je opet ponestalo zraka. Idućeg puta kad je zaronila, otisnula se prema pramcu, moleći u sebi da je Charlie već tamo.

Kad je Charlie počeo veslati, otkrio je u početku da se kreće pod samim pravim kutevima. Mahnito on zamlatara samo jednim veslom sve dok ne udari o bok brodice. Stružući se uz njen trup, veslajući samo jednim veslom, najzad se ipak uspije dokopati pramca. Gdje je Constance? Već bi trebala biti ovdje, pomisli očajno upravo u trenutku kad se njeno lice pojavi uz rub čamaca. On je zgrabi za ruku i povuče gore i ona se stade oblačiti što je brže mogla. Snažno je drhtala. Još prije nego si je zakopčala košulju Charlie je stao navlačiti prsluk za spašavanje na nju. On je svojeg već imao. Čim je Constance svezala svojeg, odmah ona zauzme mjesto kraj Charlia, te oboje stadoše žurno veslati. Učini im se kao da je čamac zapeo u katranu, no malo po malo ipak se uspješe otisnuti od brodice i Charlie ugleda svjetlo kako poskakuje u prozorima kabine, zatim prijeđe u prozore pilotske kabine, onda na krmu. To je Oliveira provjeravala stanje na brodu, baš kao što je i pretpostavio da će učiniti. Svjetlo se zatim uspne na gornji most i za par trenutaka brodski motori proradiše.

Constance zastenje i jače prione uz vesla. Nema smisla, pomisli tupo. Pregazit će nas, gledati kako umiremo, osjećati našu smrt.

— Moramo joj ostati za leđima — reče Charlie. — Ti znaš kako se okreće čamac?

— Ti guraš, ja vučem — odgovori Constance znajući, međutim, da je uzaludno.

Mogli su je izbjegavati neko vrijeme, ali na kraju krajeva će se umoriti, ili će jedno od njih Oliveira navesti da prestane veslati, ili već nešto slično.

Polako oni okrenuše čamac prema krmi. Brodica se još nije pokrenula s mjesta; njeni motori radili su zagrijavajući se. Tada bljesnuše i svjetla. Constance zažmiri kao da ju je sjajan snop zraka i fizički pogodio.

— Charlie, ali ona može voziti i natraške — prošapće. — Isuse! Potpuno je zaboravio na to.

Brodica se pomakne naprijed, ali ne prebrzo; val što se odlomi s njene brazde potrese čamčić, nagnuvši ga postrance. Brodica ih ostavi iza sebe, a onda se stade vraćati. Skrene u preširokom luku i izravna se s njima daleko na desnoj strani. Žena sad uključi reflektor i stade njegovim jakim svjetlom šarati po površini vode tražeći ih. Ućini im se da ni sama nije shvatila koliko širok bijaše njen luk; svjetlo reflektora nije im prišlo ni blizu. Tada se zaustavi.

Ispunjena strahom Constance je gledala preda se. Brod je izgledao tako blizu. Njegovi motori bijahu tako glasni. Osjeti kako se najednom prazni, kako postaje olovno pospana, kako se ne može ni pomaknuti. Kad omamljenost prođe, svjetlo se ponovo pokrene, ali ovoga puta klizne morem i zaustavi se točno na njima.

— Dosegla nas je — reče Constance bezbojnim glasom. Ne možemo joj se sakriti.

Zašto vražji brod nije već planuo? Charlie je znao da mora gorjeti. U mislima ugleda vatru koja je morala buktati uzduž dasaka ležaja, u ladicama pod njime. Ručnici bi već trebali plamsati. Brod se okretao vrlo polako; žena je bila oprezna. Imala je vremena koliko je htjela i činilo se da im to i govori držeći ih onako prikovane zasljepljujućom svjetlošću, prisiljavajući ih da nemoćno čekaju njen slijedeći potez. Charlie se upita ne smije li im se možda. Smije li se ona ikada?

Upravljala je jednom rukom, držeći drugom reflektor na mjestu, i ne ispuštajući ijedno da bi povećala brzinu. Brektanje mašina nije se promijenilo, samo što je postajalo sve glasnije.

Constance pograbi svoje veslo.

— Daj da je bar izmučimo prije nego... — reče s mrkom odlučnošću.

I Charlie prione svojski dovodeći ih na početak novog kruga. Tada najednom svjetlo napravi divlji luk, luđački se okrene od njih, sune gore, dolje, na drugu stranu.

— Nek sam proklet — reče Charlie zadovoljno.

Iz prozora kabine koljao je dim. Charlie se nagne nad veslo. Ovog puta još jače i s više volje.

— Bilo bi bolje da se još više odmaknemo od nje — reče.

Veslali su u tišini, ne odmičući nekom prevelikom brzinom, svako malo pogledavajući brodicu. Dima je sada bilo manje. Constance se uplaši da je June Oliveira već uspjela ugasiti požar. Charlie, međutim, osjeti gotovo grešno samozadovoljstvo; on je znao da je početna vatra puna dima prerasla u pravi plamen i da će biti sve manje dima, a više vreline, više vatre. Tada se prvi plameni jezici ukazaše na boku broda.

— Mislim da bismo morali leći na dno ove stvarčice — reče on — i to što niže možemo.

Eksplodirat će, znao je dobro, ali nije znao kolika će to eksplozija biti, kakvu vrstu udara će izazvati i jesu li preblizu da ga podnesu. Nadao se da June Oliveira sada zalijeva plamen vodom i da se nije sjetila da na brodu postoji ona prekrasna oprema za gašenje požara, ili da bi mogla pobjeći s broda. Nije je vidio sve od onda kad je uključila moćni reflektor.

On i Constance sklupčaše se na dnu svog čamca.

— Pokušaj začepiti uši — reče Charlie.

On sam podiže se dovoljno da može preko ruba čamca promatrati i dalje. Rukama si je čvrsto pritiskao uši. Plamen je sada buktao kroz svaki prozor, a sjajni jezici sukljali su prema rubu, oblizujući bokove gornjeg mosta. A kad je najzad došlo do eksplozije, ona nije bila ni tako jaka, ni tako divlja kako je on očekivao. Vatrena kugla se stvori i nestade gotovo istog trena, a brod prsne u vatrometu plamtećih predmeta; svjetla se ugasiše i sad je ostala još samo niska vatra koja je brzo nestajala gaseći se kako je brod tonuo. Čuli su još bijesno bućkanje zarobljenog zraka, a onda i to utihne i vatre potpuno nestade. More postade tinteno crno.

Constance klekne pridržavajući se za rub čamca, drhćući. Charlie je zagrli.

— Je li pobjegla? — upita ona, šapćući.

— Još ne znam.

Šutke su čekali dok su im se oči privikavale na posvemašnju tamu. Charlie pred sobom nije mogao razaznati ništa; jedva je raspoznavao Constance u svom zagrljaju. Njeno lice bijaše tek malo više od blijede sjene pred njime. On se nape osluškujući.

Kad je došlo, došlo je iz takve blizine da mu se učini da može pružiti ruku i dodirnuti onu ženu. Njen glas zvučao je kao da jeca.

— Zašto to uradili! Zašto? Sada svi umiremo na moru!

Nije mogao odrediti pravac iz kojeg je dopro njen glas, ni udaljenost, ništa. Glas mu se učini blizu, kao da ih potpuno okružuje.

Constance sagne glavu, nasloni čelo na zaobljeni rub čamca.

— Trebali smo prerezati uže njenog čamca, razrezati mu dno. Charlie se bojao da bi žena, da nije vjerovala da ima sigurnu odstupnicu, možda ipak upotrijebila onu jaku opremu za gašenje požara. Možda bi ga čak uspjela i pogasiti njome. Možda je znala za onaj mali prekidač u slučaju krajnje nužde u strojarnici s jednostavnim uputstvom: Otvoriti u slučaju vatre. Poplavila bi motore i gorivo morskom vodom; brod bi ostao nepokretan, ali ne bi potonuo. Još gore, bojao se da bi žena, osjeti li se pritjeranom u kut, mogla segnuti prema njima i na mjestu ih poubijati. Ali sada je bila u svom čamcu za spašavanje i znala je da je relativno sigurna u njemu; opet će mu morati vjerovati. Koliko će trebati vremena da izađe dovoljno zraka? Nije znao. Iz mraka je dopiralo nespretno udaranje vesala.

— Sjećaš li se kamo smo stavili raketni pištolj? prošapće. »Jedan hitac da osvijetli prizor,« pomisli, »drugi za nju«.

Pipajući u mraku Constance stade tražiti revolver. Nedaleko od njih nešto glasno pljusne po vodi. June Oliviera prodorno vrisne.

— Morski psi? — zatuli Constance prema njoj.

Znala je da morski psi ne pljuskaju, ne skaču iz vode. Možda je zaronila neka morska ptica. Prsti joj se sklopiše oko revolvera i ona ga doda Charlieu.

— Prvo Charlie dovikne žena. Constance ostaje sa mnom do jutra. Ti si dobar plivač. Vidjela te u vodi. Moguće da trebaš plivanje za mene.

Govorila je kako bi umirila svoj užas od vode, od morskih pasa za koje je vjerovala da kruže oko nje, kako bi prekinula tišinu. Constance prepozna tu kreštavost u njenom glasu, u odrezanosti njenih riječi. Oliviera je bila u panici.

— Ponekad se znaju zavući pod čamac i pregristi mu dno dovikne Constance prema njoj. Koža im je tako tvrda da razdere gumu, a ti to čak ni ne osjetiš dok nije prekasno. Osjetiš tek kako stranice čamca postaju sve mekše i mekše, kako se povija pod tvojom težinom...

Charlie je tražio rezervni paketić raketa. Jedna je već bila u revolveru. Htio je da mu i druga bude u ruci kako bi je mogao nabiti u cijev prije nego svjetlo prve izblijedi, dok je žena još omamljena iznenadnim bljeskom.

— Našao sam ih — prošapće najzad. Pokrij oči.

On opali ravno u vis i pogledom preleti površinom vode. Bila je oko stotinjak metara daleko, klečeći u čamcu i objema rukama stišćući veslo, sleđena iznenadnim svjetlom. On gurne drugu raketu u revolver, a onda padne na lice ispustivši revolver, još pri svijesti, ali bez i najmanjeg traga mišićne napetosti, nesposoban da se pomakne.

Constance pograbi veslo i stade veslati iz sve snage. Bila je jača od druge žene i bar će moći održavati razmak među njima.

— Stani! — poviče Oliviera. Stani ili ga ubijem sada. Ne volim to na tu daljinu, ali ubijem ga.

Constance odloži veslo. Svjetlosti već bijaše nestalo; ponovo ih okruživaše samo tmina, sad još gušća, crnja. Sklupčan na dnu čamca, Charlie je ležao nepokretno.

— Budi jako mirna — reče žena. — Ja dođem k tvojem malom brodiću. Imaš pravo u mnogo stvari. Tokom noći ti objasniš kako znaš, zašto pogodila, a ja to kažem svojim ljudima.

— Zašto Bramley? Ljudi stalno umiru. Zašto on?

— Jer ga znam. Rijetko ih poznamo, ljude koji umiru. Zanimljivije je poznavati.

Oko njih voda bijaše tiha; čulo se jedino udaranje njenog vesla. Bila je tako nespretna i nesposobna da će joj dugo trebati da smanji razmak medu njima. Constance gurne Charlia nožnim palcem. Nije reagirao.

— Zašto se jednostavno ne držite oko bolnica? Ljudi umiru tamo svakog sata, svakog dana.

— Opijeni ljekovima. Ponekad je i to dobro. — Njen je glas postajao jači, gubeći onaj prizvuk straha, jer se razmak medu njima smanjivao, a voda ostajala mirna.

Constance ponovo gurne Charliea. »Pomakni se«, požurivala ga je u mislima. »Molim te, pomakni se. Ustani.«

— Došli ste ovamo i morite, ubijate ljude. Gledate ih kako trpe za svoje vlastito zadovoljstvo i zabavu. Mučite li ih na smrt kako bi duže trajalo?

— Mi nismo divljaci — odgovori žena oštro. — Mi ne ubijamo; mi sudjelujemo. To ne šteti.

— Ubili ste Dina!

Zavlada tišina. Njeno veslo udari po vodi, onda još jednom.

— Očekujem drugog. Imam samo do nedjelje. Bit će mi oprošteno.

Constance zadrhti. Ispruži ruku i dodirne Charlievo lice. Poželi leći pokraj njega, uzeti ga u naručje, držati u zagrljaju.

Veslo udari, podiže se, udari. Onda najednom udari veoma glasno, veoma snažno i žena promuklo vrisne.

— Čamac postaje mekan! Probušen!

Pod Constancinom rukom Charlie se još više ukoči. Ona ga je koristila kao svjetionik, upravljajući se prema njemu.

Constance podiže jedan od kanistera s vodom i odbaci ga u pravcu drugog čamca. S bučnim treskom on pljusne u vodu.

— Morski psi su svud oko nas! — poviče.

Drugo veslo se zaustavi i zavlada posvemašnji muk. Constance pipajući potraži što bi još mogla baciti, nešto dovoljno teško da napravi dosta galame, nešto dovoljno lagano da može dići i odbaciti. Prsti joj se sklopiše oko vesla. Bešumno ga ona podiže i snažno njime tresne po vodi. Vrisne.

— Lupaju nam po čamcu! Charlie, učini nešto!

Charlie se najzad pomakne; oprezno, on se uspravi na ruke i koljena. Ženina moć je popuštala. Njen užas bijaše toliko jak da ga više nije mogla držati u vlasti. Iz smjera drugog čamca stadoše dopirati zvukovi uspaničenog veslanja; nekontrolirano je samo lupala veslom po vodi. Constance i Charlie počeše veslati ne govoreći ni riječi, nastojeći nečujno uranjati plastična vesla u vodu i odgurujući se snažno.

— Tonem! — zavrisne žena. — Pomozite mi!

I Constance vrisne nastojeći si glas ispuniti onim istim paničnim prizvukom. Vrisne ponovo i utihne osluškujući. Druga žena bijaše već potpuno nesuvisla vrišteći, kriješteći riječi koje ne bijahu ni od jednog ljudskog jezika. Uskoro sve prestade.

Dugo vremena sjedili su šutke grleći jedno drugo. Tu i tamo nešto bi pljusnulo u vodi, ponekad biizu, ponekad dalje. Nisu vidjeli ništa.

Charlie je razmišljao. Netko će uskoro ispaliti signalnu raketu, a onda je nastaviti ispaljivati u određenim razmacima do jutra. Netko će ih već vidjeti. Možda je netko već vidio požar i bio na putu prema njima. Morat će smisliti priču – požar na moru i kako se je Dino vratio na brodicu nakon što je njih strpao u čamac... Sredit će taj dio. U svom je životu čuo dosta priča poput ove njegove, laži, isprika, skrpljenih dovoljno vješto da prevare većinu ljudi. I on je to mogao

I Constance je razmišljala. Jednom će doći dan kad će jedno ili drugo početi sumnjati u ovo što se dogodilo. Ono čega će se jedno od njih tada sjećati bit će samo to da je njih dvoje ubilo jednu luđakinju.

— Ona nije bila čovjek – reče Charlie prekidajući šutnju.

A Constance je znala da će on biti onaj koji se noću budi i zuri u strop i razmišlja o onome što su učinili. Ona će morati budno paziti na prve znakove i podsjećati ga na ono što se stvarno dogodilo. A jednog dana jedno od njih će reći ono što još nijedno nije izreklo do sada: da ona žena nije bila sama. Da postoje i drugi.

Morat ćemo živjeti s time, razmišljao je Charlie. Znajući što smo učinili, da postoje i drugi, možda ne tako ubilački poput nje, ali možda upravo isti. Ne možemo to reći nikome: ne bi nam vjerovali. Eto, Constance je dobila dokaz za onaj svoj neispitani dio psihe, ali ga ne može upotrijebiti.

— Mislim da sam si iščašila rame kad sam bacila onaj kanister — reče Constance pomičući ruku. — Sve me boli.

Charlie je znao da mu u zavoju ruka krvari; najednom ju je cijelu ispunjalo bolno kucanje. A već je bio zaboravio na nju.

— Pričekaj još malo, pa ću pogledati imamo li zavoj za rame u prvoj pomoći. I meni treba previti ruku.

On osjeti kako je klimnula ne podižući mu glavu s ramena.

— Jadni, mali, bijedni, bespomoćni, ranjivi, povrijeđeni ljudi — uzdahne ona. — Eto, to smo mi. Plutamo po ovom beskrajnom oceanu što je mračan, poput pakla. Sa smrtnim slučajem života. Ali ne bih se mijenjala s njima.

»Znajući da na kocku stavljaš vječnost«, pomisli ona, »ne bi se usudio igrati se svojim životom za nekoga koga voliš. Ne bi se usudio voljeti. Ne bi se usudio. Točka.«

Pokušala je ne obraćati pažnju na bol što je iz ramena klizila rukom prema dolje. Ne tako daleko od njih nešto pljusne po vodi.

Nijedno od njih nije se još pomaklo. Zasad, dovoljno im bijaše odmoriti se, osjetiti čvrstoću onog drugog kraj sebe. obnoviti snagu koju je nekoliko prošlih sati tako iscrpilo. U tišini oni plutahu nošeni mračnim morem.

Comments

  1. NAJBOLJI ONLINE LJUBAVNI SPELL CASTER JE DOBIO SVOJ LJUBAVNIK, MUŠKO, ŽENU, DJEVOJČICU ILI BOYFRIEND BACK. DODAJTE NJEGOVO POGON NA WHATSAPP: +2349083639501
     -Email- blackmagicsolutions95@gmail.com
    Pozdrav svima Am Christian Hofman, ja sam iz SAD-a. Radim za međunarodne tvrtke Apache Corporations, upoznao sam Babu Nosu na svom putovanju u Afriku, otišao sam tamo na ugovor Pregovori i izgubio sam u drugoj tvrtki, bio sam uništen i slomljen, a prije samo nekoliko mjeseci bio sam razveden, moja žena je otišla s mojom djecom i ovaj posao je bio moj put natrag u dobar život i vraćanje moje obitelji. Nakon moje konzultacije s Babom Nosom, izveo je čaroliju za mene i ja sam dobio ugovor i nekoliko mjeseci kasnije moja supruga i djeca su mi se vratili i sve sam to dugovao duhovnoj čaroliji i moćima Baba Nosa. Ja sam svjedok baba Nose, duhovnog oca mnogih velikih ljudi. za bilo koji od vaših duhovnih problema i to će biti riješeno. Može vas obogatiti bez krvnih rituala, vratiti vašu bivšu ženu, bivšu suprugu, bivšu prijateljicu ili djevojku samo ako danas možete pisati ili WhatsApp baba Nosa
         2349083639501. ako imate problema sa sljedećim
    (1) Ako želite svog bivšeg natrag.
    (2) ako uvijek imate loše snove ili seks u snu.
    (3) Želite biti promaknuti u svom uredu.
    (4) Ako vam je potrebna moć da osvojite sudski predmet
    (5) Bilo koji oblik čarolije
    (7) Čarolija zapovjednog tona
    (8) Zaštitni prsten
    (9) Prsten za uspjeh putovanja
    (10) Duhovna moć za Božje ljude
    (11) Vezite muža / ženu zauvijek za sebe
    (12) Želite da žene / muškarci trče za vama. (13) Ako želite dijete.
    (14) Želite biti bogati bez krvnih obreda. (15) Ako vam je potrebna financijska pomoć.
    (16) Biljna njega
    (17) Ako ne možete zadovoljiti seksualnu želju svoje žene. zbog loše erekcije.
    (18) Ako imate bolest i moć HIV-a za liječenje raka, nazovite Baba Nosa na +2349083639501
    TRADICIONALNA MEDICINA Biljni kućni i domaći liječnici. Ured
    Adresa ne 20 traka od slonovače, država Ife Osun ... k

    ReplyDelete
  2. Pozdrav svima, ja se zovem SUSAN ANTONIO, u braku sam 20 godina sa suprugom i imamo dva sina, starijeg 16 i mlađeg 11 godina. Muž me je jako volio, ali stiglo je do točke kad se uključio u aferu sa ženom koja je njezina suradnica. Nikad to nisam zamišljala, ali nekako se njegov stav prema meni i djeci promijenio, njegov kasni dolazak s posla natjerao me na razmišljanje o tome, čak i na svoju 20. godišnjicu vjenčanja u ožujku, držim se podalje od seksa kao što obećamo da ćemo to učiniti na vjenčanju na godišnjicu, 15 dana prije godišnjice vjenčanja, priznao je da je imao seks sa svojim suradnikom. Doveo ju je u moj krevet kad sam bio bez posla, to znači da su mi osjećaji bili potpuno bezvrijedni, moje psihičko stanje je puno agonije, mislim da ne mogu zaboraviti i povratiti bol, ova žena je bila u potpunoj kontroli on i ja to nikada nisam htjela učiniti s Nasiljem, ona želi osvojiti mene dok se razvodi, rekla je da je ljubomorna na našu vezu i da će me upropastiti uzimajući mog muža. Morao sam razgovarati o tome s prijateljem koji me zamolio da pronađem dobrog čarobnjaka za čaroliju, prije svega nikada nisam vjerovao u ovaj pravopisni lijek, ali moram ga isprobati dok na internetu ne naiđem na e-mail DR ODION o tome kako on Pomagao sam toliko ljudi da se vrate bivšoj i pomogne popraviti vezu i usrećiti ljude u svojoj vezi i neke druge priče koje se tiču ​​Duhovne bolesti i još mnogo toga, objasnio sam mu svoju situaciju, a on mi je pomogao da izvršim neke molitve, neke Bilje i korijenje i malo žrtve koju sam učinio, i u roku od tri dana se vratio da se ispriča i to je bilo baš kao čudo za mene. Sretan sam danas što mi je pomogao i s ponosom mogu reći da je moj suprug sada opet sa mnom i da je sad zaljubljen u mene kao nikad do sad.
    Trebate li bilo kakvu pomoć u vašoj vezi kao što je povratak muškarca, žene, dečka, djevojke, osvajanje lutrija, biljni lijek za bolest, HIV, SPD, astma, artritis, fibroid, moždani udar ili bilo koja vrsta bolesti, duhovni problem , Promocija posla, Gledatelji koji čitaju moj post koji treba bilo kakvu pomoć u vezi bilo kakvih životnih izazova trebaju kontaktiratiDR ODION i bit će vam drago što ste to učinili.

    E-pošta: (drodion60@yandex.com) možete nazvati ovog velikog čovjeka ili ga zamijeniti na +2349060503921.

    ReplyDelete
  3. Jedna od najboljih odluka koju sam napravio je kontaktiranje Dr. Adelekea da mi pomogne da vratim svog muža, bio sam život ispunjen srećom nakon što sam kontaktirao Dr. Adelekea jer mi nije samo vratio mog muža. Ako treba da začinimo vaš odnos sa više ljubavi i ljubavnog kontakta Dr. Adeleke na poziv-šta mu je na adresi (+ 27740386124) imejl adresa: aoba5019@gmail. Com

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln