Dok si ti radila - Poka ty rabotala - Olga Larionova

Dok si ti radila

— Kira Borisovna, vi ostajete?

— Ostajem, Vjera.

— A da li ste ručali?

— Jesam, Vjera.

— Zbilja?

— Jesam, jesam. Kuća mi je preko puta.

— Do viđenja, Kira Borisovna.

— Do sutra, djevojčice.

Na stubama žagor, užurbanost. Nečiji radni ogrtač prebačen je preko naslona stolice. Kira Borisovna otvori plakar i stavi ga na mjesto. Iz teretnih vrata na podu pored plakara podiže se »gnom« s hrpom sivog platna, pijetlova perja i smotuljcima zlatastog homoriklona zamjene za ljudsku kožu.

»Gnom« je oprezno obišao Kiru Borisovnu i jedva se primjetno njišući otklizio u strojarnicu. Kira Borisovna pođe za njim.

Stroj je radio nad kompozicijom »Olgino osvajanje Iskorosta«. Program je bio sastavljen tako da su se svi grubi, pripremni radovi obavljali noću kad u eksperimentalnoj bazi nije bilo ljudi. Pa i sada su gipki manipulatori uobičajenom brzinom krojili, lijepili i pleli starinsku rusku obuću. Opanci svih veličina, već isfakturirani, na izgled izlizani na teškim poljskim stazama, stajali su uredno poredani — pete zajedno, vrhovi odvojeno u numeriranim pregracima polica. A tu su i čizme s potpeticama, s preklopima, sa svakojakim ukrasima omiljenih kneginjinih sobara i sokolara, i druga obuća od pjegave svinjske kože što je pripadala uglednom, ali ne i osobito cijenjenom svijetu. A tu su i čizmice od zelenog safijana, koje baš i ne izgledaju bogzna kako — nisu ni male, ni uske — ukratko neugledne. Grozna je knjeginja s mukom hodala.

Nekada, prije trideset godina od Kire Borisovne ovdje ni pomena nije bilo — stroj je bio tek krojačko-šivaći agregat historijskog smjera. U nj su stavljali nacrt nekog starinskog kostima, ubilježavali mjere manekena, odabirali tkaninu ili surogat, a ostalo je stroj izrađivao sam. Ali kada je Institut materijalne kulture počeo širiti svoju eksperimentalnu osnovu, postalo je jasno da taj primitivni rad treba prestati.

Poslije bezbrojnih bitaka direktora Martjanova u Komitetu za raspodjelu kibernetičara Institut je napokon dobio tri specijalista za kibere primijenjene umjetnosti — koliko god bilo nevjerojatno, upravo to, što je i bilo potrebno. Martjanov je imao sreće — momci su bili entuzijasti, pa je obustavljen rad da bi se usavršio Stroj. I tako je Stroj stajao nekoliko godina, a s vremena na vrijeme puštan je u rad i tada je po eksperimentalnom sistemu proizvodio u neograničenim količinama najrazličitije pregače, ogrtače od poroplasta, sandale s koturnima, ženske cipele s petama i drugu fosilnu koještariju. To je viđeno i prije. Istina, sada je stroju bio potreban samo nacrt, a modeliranje i izbor materijala obavljao je samostalno. Ali, u skladu s tim kako se povećavao broj gipkih manipulatora s različitim dodacima, kako je u suterenu rasla količina blokova elektronskog mozga stroja, kako se uspostavljala danonoćna veza tog mozga s knjižnim fondom Akademije nauka i tako dalje, Stroj je počeo da proizvodi neobične i neprilične stvari.

Dobro je još bilo kad su to bili skitski češljevi — istina, zlatni, i veličine od jednog metra, da bi se mogao bolje razgledati crtež.

Ili Hiawathina piroga.

Ili strijela odapeta u Rikarda Plantageneta.

To je bilo tek pola zla.

Ali onda su slijedili: mramorna kada, u kojoj se kupao Arhimed, dva naramka sijena, među kojima je dubokomisaono krepao Buridanov magarac; znamenita jabuka što je izvazvala Trojanski rat, i najzad, zelenkasti, fosforescentni skelet gigantskog teglećeg konja.

Kibernetičari su tvrdili da je to skelet najdražeg Olegovog konja. Martjanov je, doznavši za ta čuda, pozvao kibernetičare i predložio im da prestanu slobodno eksperimentirati i priključe se skupini mladoga orijentalista Kire Alijeve..

I nekada mršava curica Kira postade cijenjeni naučni suradnik.

Manipulator se ispružio i izručio u pregradak na polici pregršt grube kositrene dugmadi. Dugmad je pala teško i tupo. Kira Borisovna je prišla upravljačkom pultu i povukla ručnu sklopku. Manipulatori, kao opečeni, povukli su se u svoje pregratke.

Kira Borisovna je izvadila davno pripremljene perforirane kartice, i ponovo, kao svake druge večeri kada je prebacivala Stroj na svoj program, pojavilo se neugodno pitanje: a da li je potrebno to, što će on sada raditi?

Njoj samoj je prijeko potrebno. Onda je to osjećala, i jednostavno nije mogla bez toga. Ali drugima? Da li će to drugima trebati? Da li je ona u pravu?

Da, u pravu je. Ljudi su naučili čuvati prošlost naroda i država; ali zar u životu svakog čovjeka nema trenutaka koje bi on po svaku cijenu želio sačuvati od zaborava?

Napokon je sve dovedeno u red, regulirano, prikupljeno.

Bit će to danas.

U srcu joj odjednom postane bolno i vrelo, kao da su ga pokrili tkaninom namočenom u ključaloj vodi. Kira Borisovna uzdahnu i sjede za pult, i stavi ruku na crnu, toplu ploču, i grudima se nasloni na ruku. I srce je udaralo tako snažno, da su joj podrhtavali prsti. Uskoro će doći taj čas.

Ideja za ovaj eksperiment došla joj je prije otprilike godinu dana. Slučajno? Pa, moglo bi se reći. Slučajno onoliko koliko je slučajno bilo to, što su njihovi strojevi, teški institutski PAB-ovi, izgmizali upravo na ono mjesto, gdje se ona prije pet godina srela s Arsenom.

PAB-ovi pokretne arheološke baze tražili su mjesto na kojem će se zaustaviti. Zašli su u prosjeku obraslu vrijesom i rijetkim stabljikama ivan-čaja, već precvalog ili nevidljivog u večernjem sumraku. Kira Borisovna je znala da prosjeka vodi ka rijeci, ka pješčanom obronku niz koji je rasla svijetlo-ljubićasta bogorodičina trava.

Gore iznad obronka bile su humke. Podignute prije tisuću godina na širokom polju bile su raskopane i opljačkane prije no što jg na tom mjestu izrasla visoka i zvonka borova šuma, i samo je humke obišao taj neumorni život što teži uvis. Očito, teško je zemlji da rađa ondje gdje je bila zalivena krvlju.

A dolje pod obronkom koji je odvajkada i ne bez razloga nazivan Ratnim brdom, i gdje se nekada izvijao dim iz parnih kupališta drevnog ruskog sela, na dubini od dva metra bez broja i bez reda ležale su kosti, koje su pripadale niskim zdepastim ljudima naviknutim od djetinjstva na sedlo. I nije trebalo biti ni arheolog, ni historičar, pa da bi se shvatilo, tko je sa slavom počivao pod humkama na obali bistre ruske rijeke, a tko je, izgubivši dah u neprestanoj težnji da dođe do svih, do posljednjih mora, zaustavljen i razbijen bio bačen pod pjeskoviti obronak i bez počasti i obreda zasut krupnim crvenkastim pijeskom.

PAB-ovi su došli do humki i zaustavili se. Iz njih su pohrlili kiberi i bez suvišne žurbe počeli postavljati šatore. Sutra, kad svane, ti glomazni strojevi isturit će dugačke, kao u japanskih kraba, ćlankovite krake i sa sitničavošću juvelira počet će da presipavaju i ispituju svako zrnce pijeska, da bi s krajnje savjesnom točnošću oživili sliku žestokog boja prsa u prsa koji je zaustavio neprijateljske horde na bezimenom polju, što nije ušlo ni u jedan udžbenik povijesti.

Ali sada je već pala noć, topla, kolovoska, i članovi ekspedicije prelazili su iz komfornih vozila u tradicionalne šatore, već opsjednute neuništivim komarcima.

Kira Borisovna prebacila je preko ramena vjetrovku i lagano pošla niz poznati obronak. Iza nje pokrenuo se mali dežurni kiber i suho je granje pod njom pucketalo. Kira Borisovna je pričekala da je on stigne, a onda se sagnula i isključila nešto na njegovu hladnom trbuščiću. On je istog časa ugasio svjetlo, orenuo se i pošao natrag ka svom PAB-u.

Dolje je bešumno, tek ponekad mrmljajući i mljackajući kao u snu, tekla rijeka. Kira Borisovna je znala da se obala sada strmo spušta. Ona je ovdje sve poznavala, mada je tu bila svega jednom i to prije punih pet godina. Ali bija je ovdje s Arsenom. Ovdje. Upravo ovdje.

Kira Borisovna se zaustavila.

Teške čupave šape dviju omorika uzdizale su se jasno u dvije dimenzije, kao da su zalijepljene za svjetlo, žućkastozeleno, kao kora tek dozrele antonovske jabuke, nebo pred svanuće. I od jedne grane ka drugoj, tek malo ukoso, spuštala se nevidljiva jesenja paučina, na kojoj se, kao momče u zraku iz bajke, zaustavilo nekoliko kapi teške noćne rose opalne boje.

I paučina i kapi — sve je to bilo isto kao prije pet godina; samo što je ona tada načinila korak naprijed, i dodirnula čelom paučinu, i jedna je kap potekla sljepoočicom, bockajući noćnom svježinom i smanjujući se. I tada se Arsenu zacijelo učinilo da se zaustavila zato da bi joj on napokon rekao ono što će dalje biti još teže reći jer se šuma završavala i počinjalo je sasvim ravno polje. I on se također zaustavio i rekao, s naporom mičući usnama:

— Volim te...

On joj nije morao, nije smio to reći, ali bez toga nije mogao odletjeti; i još mnogo toga on nije smio, zato što se oni koji su odletjeli prije njega nisu vratili;

I on je odletio i također se nije vratio.

Kira Borisovna je podigla ruku da bi skinula paučinu, kako je ne bi dodirnula čelom. I zaustavila se.

I tada je Kira Borisovna izvadila malu kutiju fona, uspostavila vezu sa svojim PAB-om i pozvala dežurnog kibera.

On je izronio iza tamnih šumećih visova i, spustivši se nedaleko, domilio do Kire Borisovne čekajući naređenja.

Rub neba postajao je sve svjetliji. Još malo i šuma će izgubiti svu svoju fantastićnost i postat će vidljiva paučina, i kasne jesenje ptice narušit će svu tišinu prije svitanja.

Kira Borisovna se sagnula i rutinski programirala kibera na početno fiksiranje okoline sasvim kao na početku svih arheoloških istraživanja.

Kiber je zavrtio glavom, domilio do posljednjih stabala, zazujao stereoka-merom. Škljocanje, tiho šištanje, pisak — uzeti su uzorci zraka i tla, primjerci flore. Pokretljivi pipci skinuli su s grana paučinu, i ne izgubivši niti jednu kap rose, stavili su je u providnu vrećicu od sinteriklona za laboratorijsku analizu koja je jamčila maksimalno precizan izbor nadomjestka. Potom je nastala tišina — zapisivan je fonogram.

A zatim molbe u Komitet kozmosa, trake s NJEGOVIM glasom, zapisi posljednjih poruka s nestalog broda... I rad, strpljivi rad kad se svaki korak provjerava sjećanjem, a ono je hirovito i sve češće neulovljivo.

I sve je potisnuto u drugi plan: historijske kompozicije, i dobre djevojčice koje su toliko pomogle u neizdrživom bolu što se nije mogao sakriti, pa čak i Aljoška...

Večeri, noći samo radi toga da se vrati iz prošlosti, i zadrži, zadrži svom svojom voljom i svom svojom snagom onaj neponovljivi trenutak koji je zaista bio predivan.

Zasvjetljela je zelena signalna ploča. »Aparatura spremna za eksperiment«.

Miris četinara i pucketanje suhih grančica. Podignuta ka nebu boje jabuke čekinjasta, gusto pokrivena iglicama grana omorike. Jedva primjetna vreva šumskih stanovnika koji se bude i ponovo liježu na počinak. I kapi rose što nepomično vise u zraku na nevidljivoj sinteriklonovoj paučini.

Kira Borisovna je zakoračila naprijed i paučina joj je lako dotakla čelo, i teška kap sjurila se po sljepoočnici, i sasvim autentičan, živ, NJEGOV glas je prošaputao, grijući dahom kosu:

— Volim te...

Kiru Borisovnu je steglo u grlu, i ona je čučnula na hrapavu mahovinu, obuhvativši rukama koljena, i gore na tom nebu što još nije dotakla zora podrhtavala je od zime golema zvijezda koju ona tada nije opazila. I trenutak, predivan trenutak gorke ljudske sreće ispunjavao je cijeli svijet ljepotom svoje beskonačnosti...

... Nešto lagano udarilo je o staklo, i zazvečavši, odbilo se. Kira Borisovna se uspravila, prišla prozorčiću i otvorila ga.

— Ti si, Aljoška? No, što je?

Aljoška ništa nije govorio, samo je dizao desnu ruku, na čijem je dlanu ležalo nešto smeđe i bezoblično.

— Što to imaš? Baci odmah!

— To je čamac — s ponosom je rekao Aljoška. — Ja sam ga izrezao iz kore. Sam.

Kira Borisovna je šutjela. Neobično je bilo sve to: šuma, a zatim odjednom petogodišnji Aljoška i njegov čamac...

— Izvadi drugu ruku iz džepa.

Aljoška je izvadi i sakri iza leda.

— Što je to? Ipak si se posjekao?

— Možeš misliti — rekao je Aljoška. — Uopće ne boli.

— Kad si sve to stigao? — s gorčinom upita Kira Borisovna.

— Pa sad — odgovori Aljoška. — Dok si ti radila... I stavi porezani prst u usta.