LJETNA NOĆ OKO STABLA DIVLJE KRUŠKE - Iskra Mikačić

LJETNA NOĆ

OKO STABLA

DIVLJE KRUŠKE

... ponovo je, kao i u nizu ranijih slučajeva, primijenjena metoda (a vjerojatno i alat) koju kriminolozi još nisu uspjeli posve objasniti. Ono što zbunjuje i posebno zaokuplja pažnju javnosti jest pitanje: zašto su te provale »jamesbondovskog« tipa, koje bi mogle nanijeti opasne gubitke bankama ili zlatarnama, usmjerene samo na — običan supermarket?

Nanesena je šteta znatna: opet je nestalo prehrambenih artikala i pića u velikim količinama. Ali, s obzirom na način kojim je postignut, cilj ovih provala izgleda besmislen, čak bizaran. Krono-logija ranijih ...

Pospano, ljetno poslije podne. Mršavo, apatično konjče vuklo je rasklimana kola po neravnom, u travu zaraslom putu uz nasip rijeke. Muhe mu se zalijepile za glavu i vrat. Ham, oglava i uzde zakrpane uzetima, kožom i žicom s bezbroj neurednih čvorova. Na oglavi, s jedne strane, zadjenut veliki splet crvenih resa — posljednji običaj ostao od dana kada se konj čuvao i kitio više nego djevojka.

U kolima, dio velike porodice koja živi na osami uz rijeku.

— 'Ćeš mi kupiš oko vrata crveni koralji? — šapne mazno tamnoputna četrnaestogodišnja nevjesta svom mužu.

Nerotkinja Zena sjevne očima i mada to nije trebala i smjela čuti, baci opušak i otrese:

— Nemaš mira. 'Oćeš vidiš kako Đilko bije? Stari rek'o, nema nitko da se kiti. Ne da ni novu maramu da vežem.

Ponovno šutnja. Opuštena tijela njihala su se s kolima amo tamo.

— 'Će danas d' dođe Vojnik? — naglo izusti dječacarac zrelog držanja. Istog časa postao je svjestan greške i u mislima prokleo svoj brzopleti jezik. Glasno je rekao zajedničku misao koja je trajala cijelo vrijeme šutnje.

Ljudi su i dalje nezainteresirano promatrali drveće uz nasip i samo su se načas pogledom susreli s dječakovim zjenicama. Bio je to odgovor kojim su ga uvrijedili i poučili. Sada je dječak izgubio ugled i morat će dugo dokazivati da je promišljen, lukav i zreo.

Najavio ih je poznati lavež. Stigli su kući. Dok je dječak otpre-zao, svi su već poskakali s kola i izgubili se po daščarama.

Centralna građevina tog naselja je oronuli autobus, bez kotača i s dimnjakom. Nekoliko daščara prislonilo se uz njega i čine neki razgranati sklop, nemaran i slučajan, ali možda po nekom principu savršen. To je dom porodice od nekoliko generacija kojoj je glavar stari Đilko.

U autobusu, Đilko je sjedio uz bocu piva i pogleda uprtog na muhu koja kruži rubom čaše, vidi sve: tko je stigao, što radi i što namjerava.

— Dovesti s paše ovna i ovcu. Napojiti, očistiti, urediti. — reče, a da se nije ni pokrenuo ni nekom određenom obratio. Zatim počne misliti drugo, kao da je ovo već samom riječi učinjeno. Onda učini mali okret ramenima prema tihoj ženskoj sjenki negdje iza sebe, u polumraku. Tu kretnju dovrši samo pomakom tamnih, opasnih očiju na nepomičnom, tko zna otkad starom licu.

— Donesi korpu. Novu. — Pogledom pokaže sanduk. — Izvadi: sir, mlijeko. Meso na vatru. Ispeci. Donesi: vunene čarape, džemper, kožuh. Onaj stari. Sve stavi u korpu i pokrij. Stoku veži kratko, u šumi uz divlju krušku. Košaru uz njih. Brzo, sad će sunce za nasip! — Zadnje riječi izgovorio je glasnije i kao s ljutnjom, pa sjenka poklekne od straha.

Čekanje. Uvijek je to kao neka strepnja. O dobroj trgovini se uvijek šuti, dok duša radosna igra, ali ova trgovina je drugačija. Svi bi oni bez Đilka bili bespomoćni. A i on, čini se, iz svih njih, čak iz njihovih predaka vuče neku posebnu energiju i znanje. Ali, poznali su po njemu, neće to više dugo. Možda još nekoliko puta, a možda je danas zadnji put. Zato su još napetiji.

Ima već dvije godine kako u najvećoj tajnosti trguju. U početku, bila je to samo Đilkova stvar. Sada, to već zna cijela porodica. Pomažu mu, čak smiju biti blizu kad Đilko trguje.

Vojnik bi se pojavio noću i na neki čudan, iz ranijih viđenja naučen način, kratko objasnio što želi kupiti, a Đilko bi zatražio što hoće za uzvrat. Jednom, Vojnik je kupio kržljavu kravicu i uz nju sve ono što se od nje koristi: mlijeko, sir, maslac, pečeno meso spremljeno u lonac, nekoliko konzervi s goveđim mesom, ženska kožna torbica, par cipela. Tako je isto bilo s parom kokoši. Uz njih su stavili jaja, perje i pečeno meso. Onda je na red došlo zelenilo iz vrta: krumpir, tikva, kukuruz. Svaka biljka bila je posađena u veću konzervu, a uz nju je bilo od nje pripremljeno jelo. Svaki puta stvari su s prvim mrakom ostavljene na istom mjestu, podalje u šumi, uz divlju krušku, a u zoru bi se na njihovom mjestu našlo ono što je Đilko zatražio: sanduci vina i rakije, šunke, kobasice, slanine, brašno, debeli pokrivači, sagovi. I sve to u količinama da je cijela porodica mogla koristiti i još prodavati. Zašto Đilko jednostavno nije tražio novac, nitko nije znao, niti smio pitati. Vojnik im je donio izobilje i sigurnost. Takav dobar posao morao je ostati tajna. Da potraje što dulje i da ga netko ne preotme. Zato je Đilko zabranio svaki vanjski znak obilja. Sada, noćas trebao bi On doći. Uostalom, svi su znali da On nije nikakav vojnik, samo su ga tako među sobom nazivali.

Noćnu tišinu ubode lavež probuđenog psa, jednog pa drugog. Vrata autobusa naglo se otvore i zatvore.

Zavučen i zamotan u široko i debelo tamno pokrivalo, nabito nad lice i dulje od njegove visine, Vojnik je već sjedio na klupici uz ulaz, sav skupljen u sebi i svoj ogrtač. Neka tamna valjkasta naprava izvirivala je ispod ogrtača i on bi je često prinosio gotovo sakri-venom licu, puštajući tada iz nje vreli dim. Đilko je sjedio nasuprot. Dade znak. Netko iza njega stavi mu u ruku tranzistor i ručni sat. Đilko okrene prekidač i tranzistor kratko zakriješti u tišinu. Zatim, oboje stavi pred Vojnika. To je već sličilo obredu, jer je ponavlja-njem svaka gesta dobila svoje značenje. Znao je, sada će Vojnik jedno vrijeme nepomično sjediti, zatim će dati svoju narudžbu s datumom kada ga roba treba čekati u šumi.

Iz ogromnog, debelog plašta izroni svitak. Kada su ga razmo-tali, na mekanom, tankom i prozirnom materijalu, gotovo u prirodnoj veličini i u prirodnim bojama, bio je prikazan — njihov pas Ago. Uz tu sliku (ili fotografiju, što li?) bio je i niz točaka, svaka je označavala jedan idući dan. Kao i ranije, bilo ih je oko četrdeset.

Vojnik se naglo sagnuo; svojom debelom rukavicom na kojoj su savitljivi dijelovi bili kao od fine, gume, uzeo je tranzistor i sat. Ogrtač ih je za čas progutao. Digao se, otvorio vrata i brzo ih za sobom zatvorio.

Još dugo nitko nije progovorio niti se pomakao.

— Što 'š staviš s Ago?

— Ne mora Ago, može i svaki drugi pas da ide. Lako ga nađeš. ali, što 'š staviš s njim? Lanac da se veže?

— Idi gađo*, pas kuća čuva, ne lanac. A kako ćeš to pokažeš?

— Pas javi kad dođe stranac i veseli se kad ide domaćin. Igra se s djecu i voli 'ko ga hrani.

— Vojnik je budala, što će mu pas?

— Dobit ćemo za njega tranzistori i satovi. Zatim prigušeni šapat:

— Jel' stari zna kuda to sve On goni?

— Dobar kupac se poštuje i ne pita što ne treba. Da hoće, sam bi rek'o.

Đilko je sjedio natmuren. Pivo i cigarete mu nadohvat ruke, ali ih nije doticao. Mislio je već podosta tromo, što zbog piva, što zbog kasne noćne dobi. Kao da je slušao sebe samoga kako govori, ali tek kad dođe vrijeme, za tridesetak dana. Netko će tada spomenuti da se bliži dan trgovine, a on će reći upravo ono što mu je sada na pameti:

— Nema više trgovine. Što je tražio, dobio je. Što je dobio, pošteno platio. Dobro je doš'o, popunio rezerve. Sad možemo mirno dalje da trgujemo sa staro željezo. Kao prije. Skupljaš koliko hoćeš, da zaradiš, para je dobra, imaš i da se odmoriš. Imaš meso, pivo, imaš da zapališ. Muzika ti svira cijeli dan. U kino da ideš. Što hoćeš još? Lepezu da se hladiš? Nema više trgovine.

Ali ono što je bilo ispod riječi, to je bio osjećaj nestvarnosti i apsurdnosti te nazovi trgovine. Protuvrijednost koju je dobivao bila je opasno visoka. Nitko se ne razbacuje. To samo znači, da Vojniku
_____________

* Izraz prigradskih Roma. Znači: građanin, naivac koji lako nasjeda jer sve shvaća doslovno.

ono što dobije mnogo vrijedi. Zašto mu vrijedi po noći trgovati i kriti se pod ogrtačem, a najviše to što ga nitko ništa ne pita? Možda uopće ne smije u grad? A otkuda mu onda sve ono što je ostavio? I kakav je on uopće? Ono što je ponekad izvirivalo iz ogrtača — dio ruke, stopala, čak lica, bilo je zaštićeno nečim tamnim s izbočenim mekanim, možda gumenim dijelovima. Nakazan? Tako nešto mora biti.

A ona konzerva iz koje se nešto vruće dimi? I utroba mu je sigurno bolesna, pa mu to pomaže. Sve je to čudno. I to, kako se lako, a bez riječi razumiju. Bilo je nekih sastanaka kada su posve prijateljski šutjeli jedan prema drugome, a ponekad je sastanak bio brz i nepovjerljiv. Ponekad su se i mrzili, bez razloga, a možda zbog međusobne ovisnosti.

Tada opet počne misliti riječima i duhom na daleko poznatog i štovanog Đilka, glavara porodice:

— Sada je igra naša, jer te više ne trebamo. Izgubi se što prije, odakle si doš'o. K vragu i tranzistori i satovi. To je već i opasno prodavati. Na dan trgovine neće ništa biti u šumi. Sve će biti u kući, a ako Vojnik dođe nećemo ga pustiti unutra. Razumjet će on. Ako nešto i pokuša, ima u kući osam muških glava. Znadu oni što je činiti.

Bilo je lakše nego što je mislio. Vojnik se nije pojavio. Zbog toga, Đilko je ponovo prema njemu osjetio naklonost. Bilo mu je gotovo žao ispod njegove tvrde, stare i prevejane kože. Kad bi mu barem na neki način mogao reći: Razumio si me. Dobar si ti čovjek.

Čovjek? A što drugo?



»Vojnik« je bio zadovoljan, ali potpuno zbunjen. Pokušavao je ostvariti kontakt s bićima, tipičnim predstavnicima, iz centra visokoorganiziranog naselja sa složenim sistemima kretanja i života, međutim — svaki pokušaj je propao. Jednom, očitovalo se stanje straha i bijeg, jednom ukočena obamrlost, dva puta iznenadna i bezrazložna agresija, nekoliko puta tupo neshvaćanje. I kada je već mislio da kontakt nije moguć, ostvario ga je neočekivano dobro u netipičnoj, primitivno izgrađenoj osamljenoj nastambi. Jednostavno i jasno. Sad zna mnogo: čime se oni hrane, čemu služe oni živi stvorovi oko njih, sastav vegetacije i još mnogo toga. A što je najvažnije, vijest o njemu nije se širila, pa nije bilo potrebno primijeniti ni jednu od predviđenih mjera. Razumjeli su se izvrsno. To se vidi po podacima koje je dobio. Čak su mu bili dragi i na neki način bliski, zbog svoje suzdržanosti. Nisu ga opterećivali suvišnim. Očekivao je primitivne reakcije, interes za njegov lik, za njegovu odjeću. Ili, što bi bilo još gore, pokušaj da razgovaraju o drugim stvarima. Ništa od toga. Umjesto svega, mir mudrosti. Ni veselje, ni strah, ni znatiželja. Suzdržana mudrost. I točno određena nagrada za učinjen posao.

— A ta nagrada? Ipak, uopće ih ne razumijem. Sve su to stvari kojih ima koliko hoćeš. Lako su dostupne, kao da se same nude. Uopće nije bilo problema uzeti ih i prenijeti na mjesto dogovora.

»Vojnik« dohvati novi cilindar i udahne opojnu vrelinu.

— Previše »udišem«, već mi škodi — prođe mu mislima.

— Da, te stvari. Ipak ih ne uzimaju samo tako. To je veza-no uz još nešto što ne znam. Zato sam dobro učinio što sam ih nadomjestio njihovom prostornom iluzijom. Tako se manjak ne može odmah primijetiti. Tko zna kada će to otkriti i kakve će to posljedice imati?

— Kad dođem ponovo, pokušat ću ponovo s istim bićima, na istom mjestu. Možda će do tada nestati vala odbojnosti prema meni. Tada će mi možda htjeti objasniti veliko naselje s bićima nepredvidivih postupaka ...

... ponovo je, kao i u nizu ranijih slučajeva, primijenjena metoda (a vjerojatno i alat) koju kriminolozi još nisu uspjeli posve objasniti. Ono što zbunjuje i posebno zaokuplja pažnju javnosti jest pitanje: zašto su te provale »jamesbondovskog« tipa, koje bi mogle nanijeti opasne gubitke bankama ili zlatarnama, usmjerene samo na — običan supermarket?

Nanesena je šteta znatna: opet je nestalo prehrambenih artikala i pića u velikim količinama. Ali, s obzirom na način kojim je postignut, cilj ovih provala izgleda besmislen, čak bizaran. Krono-logija ranijih ...

Pospano, ljetno poslije podne. Mršavo, apatično konjče vuklo je rasklimana kola po neravnom, u travu zaraslom putu uz nasip rijeke. Muhe mu se zalijepile za glavu i vrat. Ham, oglava i uzde zakrpane uzetima, kožom i žicom s bezbroj neurednih čvorova. Na oglavi, s jedne strane, zadjenut veliki splet crvenih resa — posljednji običaj ostao od dana kada se konj čuvao i kitio više nego djevojka.

U kolima, dio velike porodice koja živi na osami uz rijeku.

— 'Ćeš mi kupiš oko vrata crveni koralji? — šapne mazno tamnoputna četrnaestogodišnja nevjesta svom mužu.

Nerotkinja Zena sjevne očima i mada to nije trebala i smjela čuti, baci opušak i otrese:

— Nemaš mira. 'Oćeš vidiš kako Đilko bije? Stari rek'o, nema nitko da se kiti. Ne da ni novu maramu da vežem.

Ponovno šutnja. Opuštena tijela njihala su se s kolima amo tamo.

— 'Će danas d' dođe Vojnik? — naglo izusti dječacarac zrelog držanja. Istog časa postao je svjestan greške i u mislima prokleo svoj brzopleti jezik. Glasno je rekao zajedničku misao koja je trajala cijelo vrijeme šutnje.

Ljudi su i dalje nezainteresirano promatrali drveće uz nasip i samo su se načas pogledom susreli s dječakovim zjenicama. Bio je to odgovor kojim su ga uvrijedili i poučili. Sada je dječak izgubio ugled i morat će dugo dokazivati da je promišljen, lukav i zreo.

Najavio ih je poznati lavež. Stigli su kući. Dok je dječak otpre-zao, svi su već poskakali s kola i izgubili se po daščarama.

Centralna građevina tog naselja je oronuli autobus, bez kotača i s dimnjakom. Nekoliko daščara prislonilo se uz njega i čine neki razgranati sklop, nemaran i slučajan, ali možda po nekom principu savršen. To je dom porodice od nekoliko generacija kojoj je glavar stari Đilko.

U autobusu, Đilko je sjedio uz bocu piva i pogleda uprtog na muhu koja kruži rubom čaše, vidi sve: tko je stigao, što radi i što namjerava.

— Dovesti s paše ovna i ovcu. Napojiti, očistiti, urediti. — reče, a da se nije ni pokrenuo ni nekom određenom obratio. Zatim počne misliti drugo, kao da je ovo već samom riječi učinjeno. Onda učini mali okret ramenima prema tihoj ženskoj sjenki negdje iza sebe, u polumraku. Tu kretnju dovrši samo pomakom tamnih, opasnih očiju na nepomičnom, tko zna otkad starom licu.

— Donesi korpu. Novu. — Pogledom pokaže sanduk. — Izvadi: sir, mlijeko. Meso na vatru. Ispeci. Donesi: vunene čarape, džemper, kožuh. Onaj stari. Sve stavi u korpu i pokrij. Stoku veži kratko, u šumi uz divlju krušku. Košaru uz njih. Brzo, sad će sunce za nasip! — Zadnje riječi izgovorio je glasnije i kao s ljutnjom, pa sjenka poklekne od straha.

Čekanje. Uvijek je to kao neka strepnja. O dobroj trgovini se uvijek šuti, dok duša radosna igra, ali ova trgovina je drugačija. Svi bi oni bez Đilka bili bespomoćni. A i on, čini se, iz svih njih, čak iz njihovih predaka vuče neku posebnu energiju i znanje. Ali, poznali su po njemu, neće to više dugo. Možda još nekoliko puta, a možda je danas zadnji put. Zato su još napetiji.

Ima već dvije godine kako u najvećoj tajnosti trguju. U početku, bila je to samo Đilkova stvar. Sada, to već zna cijela porodica. Pomažu mu, čak smiju biti blizu kad Đilko trguje.

Vojnik bi se pojavio noću i na neki čudan, iz ranijih viđenja naučen način, kratko objasnio što želi kupiti, a Đilko bi zatražio što hoće za uzvrat. Jednom, Vojnik je kupio kržljavu kravicu i uz nju sve ono što se od nje koristi: mlijeko, sir, maslac, pečeno meso spremljeno u lonac, nekoliko konzervi s goveđim mesom, ženska kožna torbica, par cipela. Tako je isto bilo s parom kokoši. Uz njih su stavili jaja, perje i pečeno meso. Onda je na red došlo zelenilo iz vrta: krumpir, tikva, kukuruz. Svaka biljka bila je posađena u veću konzervu, a uz nju je bilo od nje pripremljeno jelo. Svaki puta stvari su s prvim mrakom ostavljene na istom mjestu, podalje u šumi, uz divlju krušku, a u zoru bi se na njihovom mjestu našlo ono što je Đilko zatražio: sanduci vina i rakije, šunke, kobasice, slanine, brašno, debeli pokrivači, sagovi. I sve to u količinama da je cijela porodica mogla koristiti i još prodavati. Zašto Đilko jednostavno nije tražio novac, nitko nije znao, niti smio pitati. Vojnik im je donio izobilje i sigurnost. Takav dobar posao morao je ostati tajna. Da potraje što dulje i da ga netko ne preotme. Zato je Đilko zabranio svaki vanjski znak obilja. Sada, noćas trebao bi On doći. Uostalom, svi su znali da On nije nikakav vojnik, samo su ga tako među sobom nazivali.

Noćnu tišinu ubode lavež probuđenog psa, jednog pa drugog. Vrata autobusa naglo se otvore i zatvore.

Zavučen i zamotan u široko i debelo tamno pokrivalo, nabito nad lice i dulje od njegove visine, Vojnik je već sjedio na klupici uz ulaz, sav skupljen u sebi i svoj ogrtač. Neka tamna valjkasta naprava izvirivala je ispod ogrtača i on bi je često prinosio gotovo sakri-venom licu, puštajući tada iz nje vreli dim. Đilko je sjedio nasuprot. Dade znak. Netko iza njega stavi mu u ruku tranzistor i ručni sat. Đilko okrene prekidač i tranzistor kratko zakriješti u tišinu. Zatim, oboje stavi pred Vojnika. To je već sličilo obredu, jer je ponavlja-njem svaka gesta dobila svoje značenje. Znao je, sada će Vojnik jedno vrijeme nepomično sjediti, zatim će dati svoju narudžbu s datumom kada ga roba treba čekati u šumi.

Iz ogromnog, debelog plašta izroni svitak. Kada su ga razmo-tali, na mekanom, tankom i prozirnom materijalu, gotovo u prirodnoj veličini i u prirodnim bojama, bio je prikazan — njihov pas Ago. Uz tu sliku (ili fotografiju, što li?) bio je i niz točaka, svaka je označavala jedan idući dan. Kao i ranije, bilo ih je oko četrdeset.

Vojnik se naglo sagnuo; svojom debelom rukavicom na kojoj su savitljivi dijelovi bili kao od fine, gume, uzeo je tranzistor i sat. Ogrtač ih je za čas progutao. Digao se, otvorio vrata i brzo ih za sobom zatvorio.

Još dugo nitko nije progovorio niti se pomakao.

— Što 'š staviš s Ago?

— Ne mora Ago, može i svaki drugi pas da ide. Lako ga nađeš. ali, što 'š staviš s njim? Lanac da se veže?

— Idi gađo*, pas kuća čuva, ne lanac. A kako ćeš to pokažeš?

— Pas javi kad dođe stranac i veseli se kad ide domaćin. Igra se s djecu i voli 'ko ga hrani.

— Vojnik je budala, što će mu pas?

— Dobit ćemo za njega tranzistori i satovi. Zatim prigušeni šapat:

— Jel' stari zna kuda to sve On goni?

— Dobar kupac se poštuje i ne pita što ne treba. Da hoće, sam bi rek'o.

Đilko je sjedio natmuren. Pivo i cigarete mu nadohvat ruke, ali ih nije doticao. Mislio je već podosta tromo, što zbog piva, što zbog kasne noćne dobi. Kao da je slušao sebe samoga kako govori, ali tek kad dođe vrijeme, za tridesetak dana. Netko će tada spomenuti da se bliži dan trgovine, a on će reći upravo ono što mu je sada na pameti:

— Nema više trgovine. Što je tražio, dobio je. Što je dobio, pošteno platio. Dobro je doš'o, popunio rezerve. Sad možemo mirno dalje da trgujemo sa staro željezo. Kao prije. Skupljaš koliko hoćeš, da zaradiš, para je dobra, imaš i da se odmoriš. Imaš meso, pivo, imaš da zapališ. Muzika ti svira cijeli dan. U kino da ideš. Što hoćeš još? Lepezu da se hladiš? Nema više trgovine.

Ali ono što je bilo ispod riječi, to je bio osjećaj nestvarnosti i apsurdnosti te nazovi trgovine. Protuvrijednost koju je dobivao bila je opasno visoka. Nitko se ne razbacuje. To samo znači, da Vojniku
_____________

* Izraz prigradskih Roma. Znači: građanin, naivac koji lako nasjeda jer sve shvaća doslovno.

ono što dobije mnogo vrijedi. Zašto mu vrijedi po noći trgovati i kriti se pod ogrtačem, a najviše to što ga nitko ništa ne pita? Možda uopće ne smije u grad? A otkuda mu onda sve ono što je ostavio? I kakav je on uopće? Ono što je ponekad izvirivalo iz ogrtača — dio ruke, stopala, čak lica, bilo je zaštićeno nečim tamnim s izbočenim mekanim, možda gumenim dijelovima. Nakazan? Tako nešto mora biti.

A ona konzerva iz koje se nešto vruće dimi? I utroba mu je sigurno bolesna, pa mu to pomaže. Sve je to čudno. I to, kako se lako, a bez riječi razumiju. Bilo je nekih sastanaka kada su posve prijateljski šutjeli jedan prema drugome, a ponekad je sastanak bio brz i nepovjerljiv. Ponekad su se i mrzili, bez razloga, a možda zbog međusobne ovisnosti.

Tada opet počne misliti riječima i duhom na daleko poznatog i štovanog Đilka, glavara porodice:

— Sada je igra naša, jer te više ne trebamo. Izgubi se što prije, odakle si doš'o. K vragu i tranzistori i satovi. To je već i opasno prodavati. Na dan trgovine neće ništa biti u šumi. Sve će biti u kući, a ako Vojnik dođe nećemo ga pustiti unutra. Razumjet će on. Ako nešto i pokuša, ima u kući osam muških glava. Znadu oni što je činiti.

Bilo je lakše nego što je mislio. Vojnik se nije pojavio. Zbog toga, Đilko je ponovo prema njemu osjetio naklonost. Bilo mu je gotovo žao ispod njegove tvrde, stare i prevejane kože. Kad bi mu barem na neki način mogao reći: Razumio si me. Dobar si ti čovjek.

Čovjek? A što drugo?



»Vojnik« je bio zadovoljan, ali potpuno zbunjen. Pokušavao je ostvariti kontakt s bićima, tipičnim predstavnicima, iz centra visokoorganiziranog naselja sa složenim sistemima kretanja i života, međutim — svaki pokušaj je propao. Jednom, očitovalo se stanje straha i bijeg, jednom ukočena obamrlost, dva puta iznenadna i bezrazložna agresija, nekoliko puta tupo neshvaćanje. I kada je već mislio da kontakt nije moguć, ostvario ga je neočekivano dobro u netipičnoj, primitivno izgrađenoj osamljenoj nastambi. Jednostavno i jasno. Sad zna mnogo: čime se oni hrane, čemu služe oni živi stvorovi oko njih, sastav vegetacije i još mnogo toga. A što je najvažnije, vijest o njemu nije se širila, pa nije bilo potrebno primijeniti ni jednu od predviđenih mjera. Razumjeli su se izvrsno. To se vidi po podacima koje je dobio. Čak su mu bili dragi i na neki način bliski, zbog svoje suzdržanosti. Nisu ga opterećivali suvišnim. Očekivao je primitivne reakcije, interes za njegov lik, za njegovu odjeću. Ili, što bi bilo još gore, pokušaj da razgovaraju o drugim stvarima. Ništa od toga. Umjesto svega, mir mudrosti. Ni veselje, ni strah, ni znatiželja. Suzdržana mudrost. I točno određena nagrada za učinjen posao.

— A ta nagrada? Ipak, uopće ih ne razumijem. Sve su to stvari kojih ima koliko hoćeš. Lako su dostupne, kao da se same nude. Uopće nije bilo problema uzeti ih i prenijeti na mjesto dogovora.

»Vojnik« dohvati novi cilindar i udahne opojnu vrelinu.

— Previše »udišem«, već mi škodi — prođe mu mislima.

— Da, te stvari. Ipak ih ne uzimaju samo tako. To je veza-no uz još nešto što ne znam. Zato sam dobro učinio što sam ih nadomjestio njihovom prostornom iluzijom. Tako se manjak ne može odmah primijetiti. Tko zna kada će to otkriti i kakve će to posljedice imati?

— Kad dođem ponovo, pokušat ću ponovo s istim bićima, na istom mjestu. Možda će do tada nestati vala odbojnosti prema meni. Tada će mi možda htjeti objasniti veliko naselje s bićima nepredvidivih postupaka ...