Sf price

Penzioner Svakog jutra ustajem u 9 sati — to je moje vrijeme — stanem pred ogledalo i kažem sam sebi: »Dobro jutro, moj gospodine!« Tako počinje moj dan. Za jutarnje uređivanje i doručak treba mi jedan sat. Točno u 10 sati izlazim iz kuće. Do podneva je moje vrijeme pažljivo raspoređeno. Svakog dana iznova zaključujem: »Za mene kao stručnjaka za niskogradnje i bušenja pakao se pretvorio u pravi raj!« No, o tome poslije. Ručam uvijek u »Platinhofu«, najboljem lokalu u gradu. Otkako me osoblje upoznalo, poslužuje me s posebnom pažnjom. Poslije podne sam slobodan. Ljeti obično odlazim na kupanje, a zimi na klizalište. Rado bih i na skijanje, ali u blizini nema terena a putovati nekamo dalje ne mogu jer svakog prijepodneva moram posvršavati svoje poslove. Ah, da — moram reći da imam 28 godina i da sam penzioner. Na tome mi, dakako, mnogi zavide. Neoženjen sam i ne namjeravam se ženiti premda mnoge djevojke trče za mnom — slovim kao dobra prilika, ali ne dam se upecati. Nikad nisam ...

ZAR DA TI SE POPNU NA GLAVU? Stanovali smo u trećem katu kuće u središtu grada i nikome nismo dopuštali da nam bilo što ostane dužan. Dakako, ni Dörfeltovima iz kuće preko puta. S njima nas je vezalo dugogodišnje prijateljstvo sve do onog dana kad je gospođa Dörfelt još prije nove godine pozajmila naš okvir za tortu i nije ga vratila. Kad ju je moja majka poslije tri puta uzalud upozoravala da nam ga vrati, popustilo joj jednog dana strpljenje te je na stubištu rekla gospodi Muschg — koja je stanovala u četvrtom katu — da je »gospođa Dörfelt najobičnija šlampavica.« Netko je zacijelo to ispripovijedao gospodi Dörfelt jer su već sutradan njeni sinovi Klaus i Achim pretukli mog najmlađeg brata Hansa da je sav bio plav. Upravo sam bio u veži kad je Hans dotrčao plačući. Uto opazih gospodu Dörfelt kako izlazi iz kuće. Potrčah preko ceste, dohvatih njenu torbu s kojom je odlazila u trgovinu i istresoh joj je na glavu. Ona odmah stade izbezumljeno zvati u pomoć kao da s...