Skip to main content

Alfred Bester - Vrijeme je izdajnik - Time Is the Traitor





Vrijeme je izdajnik





Ne možemo se vratiti u prošlost ni sustići budućnost. Sretan svršetak uvijek je gorko sladak.

Bio jednom neki čovjek po imenu John Strapp — najskupocjeniji, najmoćniji, najlegendarniji čovjek u svijetu od 700 planeta i 1700 milijardi žitelja. A bio je cijenjen samo zbog jednoga svog svojstva. Znao je donositi Odluke. Odluke s velikim O. Bio je jedan od malobrojnih koji su znali donositi Važne Odluke u svijetu nevjerojatne zamršenosti, a njegove su Odluke bile u 87 posto slučajeva ispravne.

Postojalo je industrijsko poduzeće s nazivom... recimo... Bruxton Biotics s pogonima na Deneb Alphi, Mizaru III, Terri i sa centralom na Alcoru IV. Bruto dohodak Bruxtona iznosio je 270 milijuna kr. Na poslovima odnosa s kupcima i konkurencijom radila je specijalna služba od 200 ekonomista, od kojih je svaki bio stručnjak za jedan kamenčić velikoga poslovnog mozaika. Nijedan od njih nije bio dorastao koordiniranju cijelog mozaika.

Bruxtonu je bila potrebna Važna Odluka o poslovnoj politici. Stručnjak u odjelu za istraživanja, neki E. T. A. Goland, otkrio je u laboratorijama na Denebu novi katalizator za biotičku sintezu. Bila je riječ o embriološkom hormonu koji je činio nukleonske molekule podatljivima poput ilovače. Ta se ilovača mogla modelirati i poticati na rast u svim smjerovima. Problem: treba li Bruxton odbaciti stare metode proizvodnje i prijeći na novu tehniku? Za donošenje te Odluke bilo je potrebno razmotriti beskrajan splet međuovisnih faktora: troškovi, uštede, vrijeme, sirovine, potražnja, obuka kadrova, patenti, zakonski propisi, sudski postupci i tako dalje. Postojao je samo jedan odgovor: pitati Strappa.

Početni pregovori bili su kratki: Strapp Associates je javila da usluge Johna Strappa stoje 100.000 kr. plus 1 posto dionica Bruxton Bioticsa. Uzmi, ili poljubi pa ostavi. Bruxton je spremno prihvatio.

Druga je faza bila složenija. Potražnja za Johnom Strappom bila je velika. On je donosio dvije odluke dnevno i njegovo je vrijeme bilo zauzeto do kraja godine. Može li Bruxton tako dugo čekati? Bruxton nije mogao. Kompanija je preko TT dobila spisak Strappovih angažiranja uz preporuku da pokuša nagovoriti nekoga klijenta da joj prepusti termin. Bruxton je pregovarao, podmićivao, ucjenjivao i napokon uspio. John Strapp će se pojaviti u centralnom pogonu na Alcoru u ponedjeljak 29. lipnja točno u podne.

Tada je počela tajnovitost. Tog ponedjeljka u 9 sati ujutro, Aldous Fisher, mrzovoljni Strappov povjerenik, pojavio se u upravi Bruxtona. Poslije kratkog sastanka sa samim starim Bruxtonom preko razglasa je objavljena slijedeća obavijest:

PAŽNJA! PAŽNJA! HITNO! HITNO! SVI MUŠKARCI SA PREZIMENOM KRUGER NEKA SE JAVE U UPRAVI. PONAVLJAMO. SVI MUŠKARCI SA PREZIMENOM KRUGER NEKA SE JAVE U UPRAVI. HITNO!

Kad se četrdeset sedam Krugera prijavilo Upravi, dobili su nalog da odu kućama i da ne izlaze iz svojih stanova do daljnje obavijesti. Pogonska je policija na brzinu organizirala provjeru i, požurivana razdražljivim Fisherom, počela pregledavati osobne karte svih radnika. Nijedan Kruger nije smio ostati u tvornici, ali bilo je nemoguće u tri sata pročešljati svih 2500 zaposlenih. Fisher se pjenio poput dušične kiseline.

U 11.30 u Bruxton Biotics je vladala grozničavost. Zašto šalju kući sve Krugere? Kakve to ima veze s legendarnim Johnom Strappom? Kakav je to čovjek John Strapp? Kako izgleda? Kako radi? Zarađuje 10 milijuna kr. godišnje. Jedan posto svijeta je njegov. U duhu namještenika bio je tako blizak bogu da su očekivali kako će vidjeti anđele i zlatne trube te golemo bradato biće beskonačne mudrosti i ljubavi.

U 11.40 stigla je Strappova tjelesna straža: osiguranje od desetorice muškaraca u jednostavnim odijelima, koji su ledenom djelotvornošću pregledali sva vrata, hodnike i zakutke. Izdavali su naređenja: ovo valja ukloniti, ono valja zaključati. Valja učiniti to i to. I bilo je učinjeno. Nitko se nije protivio Johnu Strappu. Pripadnici osiguranja zauzeli su svoja mjesta i počeli čekati. U Bruxton Biotics nastala je mrtva tišina.

Udarilo je podne, a na nebu se pojavila srebrna točka. Približila se uz glasno zavijanje i sletjela velikom brzinom ali savršenom točnošću pred glavni ulaz. Vrata na letjelici su se naglo otvorila. Kroza njih su okretno izašla dva snažna muškarca i pažljivo se ogledala. Rukovodilac osiguranja dade znak. Iz broda izađoše dvije sekretarice, jedna brineta a druga crvenokosa, upadljive, elegantne spretne. Poslije njih izađe mršav četrdesetgodišnji tajnik s očalima, u širokom odijelu džepovi kojeg su bili puni različitih spisa. Iza njega se pojavi jedno veličanstveno stvorenje, visoko, oholo, doduše glatko obrijano ali očigledno puno mudrosti i ljubavi.

Ona dvojica snažnih muškaraca krenuše za ljepotanom i otprate ga uz stube, a zatim kroz glavni ulaz. Bruxton Biotics ispusti uzdah sreće. John Strapp ih nije razočarao. Bio je zaista bog i bilo je pravo zadovoljstvo što si jedan posto u njegovu vlasništvu. Posjetioci krenuše glavnim predvorjem prema uredu starog Bruxtona i uđoše. Bruxton ih je čekao svečano se smjestivši iza svoga pisaćeg stola. Sada skoči na noge i potrči naprijed. Sa žarom uhvati ruku veličanstvenog muškarca i vikne:

— Gospodine Strappe, u ime cijele svoje organizacije želim vam dobrodošlicu.

Tajnik zatvori vrata i reče:

— Ja sam Strapp. — Kimne glavom svom dvojniku koji mirno sjedne u ugao. — Dajte vašu dokumentaciju.

Stari Bruxton plašljivo pokaže svoj pisaći stol. Strapp sjedne za stol, uzme debele registratore i počne čitati. Mršav, nemiran četrdesetogodišnjak. S ravnom crnom kosom. Tamnomodrim očima. Lijepim ustima. Lijepo oblikovanim kostima pod kožom. Jedno se svojstvo isticalo... potpuno pomanjkanje samosvijesti. Dok bi govorio, u njegovom se glasu osjećalo nešto histerično, što je ukazivalo na to da se duboko u njemu krije neka divljina i opsjednutost.

Poslije dva sata napornog čitanja i tihih primjedbi sekretaricama koje su pravile zagonetne bilješke Strapp reče:

— Želim vidjeti pogon.

— Zašto? — upita Bruxton.

— Da ga osjetim — odgovori Strapp. — U Odluci uvijek postoji nijansa. Ona je najvažniji faktor.

Oni izađu iz ureda i formira se povorka. Odred sigurnosti, ona dva muškarca, sekretarice, tajnik, zlovoljni Fisher i veličanstveni dvojnik. Zalazili su posvuda. Vidjeli su sve. A najviše je hodao »tajnik«. Razgovarao s radnicima, poslovođama, tehničarima, visokim, srednjim i nižim rukovodiocima. Pitao ih je kako se zovu, šalio se, predstavljao ih veličanstvenom čovjeku, razgovarao o njihovim obiteljima, radnim uvjetima, ambicijama. Istraživao, mirisao i osjećao. Poslije četiri iscrpljujuća sata vratili su se u Bruxtonov ured. »Tajnik« zatvori vrata. Dvojnik se skloni ustranu.

— Dakle? — upita Bruxton. — Da ih ne?

— Čekajte — reče Strapp. On pregleda bilješke sekretarica, apsorbira ih, zatvori oči i zastane miran i šutljiv usred ureda poput čovjeka koji se napreže da bi čuo udaljeni šapat.

— Da — odluči on i postade bogatiji za 100.000 kr. i jedan posto dionica Bruxton Bioticsa. Zauzvrat, Bruxton je dobio 87 postotno jamstvo da je Odluka ispravna. Strapp opet otvori vrata, povorka se ponovno uspostavi i izmaršira iz tvornice.

Osoblje se koristilo posljednjom prilikom da snimi i dodirne velikog čovjeka. Tajnik je vješto i rječito nastojao izazvati što jači dojam. Pitao je za imena, predstavljao i zabavljao. Kako su se približavali letjelici, jačina glasova i smijeha sve je više rasla. A zatim se zbilo ono nevjerojatno.

— Ti! — iznenada poviče tajnik. Njegov je glas strašno vriskao. — Ti kurvin sine! Ti prokleti smrdljivi ubojico! Čekao sam te! Čekao sam te deset godina!

On izvuče plosnati pištolj iz unutrašnjeg džepa i ustrijeli čovjeka u čelo.

Vrijeme se zaustavilo. Bili su potrebni sati da bi mozak i krv briznuli iz potiljka i da bi tijelo palo na tlo. Tada Strappovo osoblje stupi u akciju. Na brzinu uguraše tajnika u brod. Zatim uđoše sekretarice i dvojnik. Na kraju uskočiše dva snažna muškarca i zalupiše vratima. Letjelica uzleti i nestade uz zavijanje koje se gubilo u daljini. Desetorica muškaraca u jednostavnim odijelima mirno se raziđu i nestadoše. Uz tijelo koje je ležalo usred užasnute gomile ostao je samo Fisher, Strappov povjerenik.

— Provjerite njegov identitet — zaškrguta Fisher.

Netko izvuče pokojnikovu lisnicu i otvori je.

— William F. Kruger, biomehaničar.

— Prokleta budala — reče ljutito Fisher. — Upozorili smo ga. Upozorili smo sve Krugere. U redu. Zovite policiju.

Bilo je to šesto ubojstvo Johna Strappa. Da bi se stvar zataškala, bilo je potrebno platiti 500.000 kr. I ostalih pet ubojstava je stajalo istu svotu: polovicu iznosa bi obično dobivao čovjek koji je bio dovoljno očajan da preuzme na sebe krivnju i da se opravdava privremenim gubitkom razuma. Drugu polovicu dobivali su nasljednici pokojnika. Šest zamjenika čamilo je u različitim kaznionicama dobivši dvadeset do pedeset godina robije, a njihove su obitelji bile za 250.000 kr. bogatije.

U svom apartmanu u alkorskom Splendidu Strappovi su ljudi razgovarali namrštena lica.

— Šest u šest godina — reče ogorčeno Aldous Fisher. — Ne možemo to dalje trpjeti. Prije ili kasnije netko će pitati zašto John Strapp uvijek unajmljuje lude tajnike.

— Platit ćemo mu da šuti — reče crvenokosa sekretarica. — Strapp to može sebi dopustiti.

— On može dopustiti sebi i jedno ubojstvo mjesečno — promrmlja veličanstveni dvojnik.

— Ne — oštro odmahne glavom Fisher. — Ne može se vječno zataškavati. Postoji mjera i ona je dosegnuta. Što da radimo?

— A što se to zbiva sa Strappom? — upita jedan od one dvojice snažnih.

— Tko bi znao? — očajnički odvrati Fisher. — Ima maniju Krugera: kad sretne nekog tko se zove Kruger — bilo koga tko se zove Kruger — on počinje vikati, počinje psovati, zatim ubija. Ne pitajte me zašto. To je nešto zakopano u njegovoj prošlosti.

— Jesi li ga pitao što je to?

— Kako bih i mogao? To je poput napada epilepsije. On i ne zna da se nešto dogodilo.

— Odvedi ga psihoanalitičaru — predloži dvojnik.

— Ne dolazi u obzir.

— Zašto?

— Ti si ovdje nov — reče Fisher. — Ti to ne razumiješ.

— Objasni mi.

— Načinit ću jednu usporedbu. U 20. stoljeću ljudi su igrali sa 52 igraće karte. Bila su to jednostavna vremena. Danas je sve kompliciranije. Mi igramo s 5200 igraćih karata. Razumiješ?

— Dalje?

— Duh može baratati sa 52 karte. On može donositi odluke o tom broju karata. U 20. stoljeću bilo im je lako. Ali nijedan duh nije dorastao broju od 5200 karata — nijedan osim Strappova.

— Ali, mi imamo kompjutore!

— I oni su savršeni kad je riječ samo o kartama. Ali kad u igru uključi 5200 igrača karata... njihove simpatije, antipatije, motivacije, sklonosti, namjere, tendencije i tako dalje — ono što Strapp zove nijansama — tada Strapp čini ono što stroj ne može. On je jedinstven, a psihoanalizom bismo mogli uništiti tu njegovu jedinstvenost.

— Zašto?

— Zato što je to u Strappu nesvjestan proces — razdražljivo objasni Fisher. — On ne zna kako to radi. Da zna, njegove bi odluke bile 100 posto točne umjesto 87 posto. To je nesvjesni proces i, koliko je nama poznato, vjerojatno je povezan s istom nenormalnošću koja ga sili da ubija svakog tko se zove Kruger. Ako uklonimo jedno, mogli bismo uništiti i ono drugo. Ne možemo riskirati.

— I što da činimo?

— Zaštitimo svoj imetak — reče Fisher ogledavajući se s prijetećim izrazom u licu. — Ne zaboravite to ni trena. U Strappa smo uložili odviše truda da bismo to sada uništili. Zaštitimo svoj imetak!

— Po mom mišljenju, njemu je potreban prijatelj — reče brineta.

— Zašto?

— Mogli bismo doznati što ga muči a da ništa ne uništimo. Svatko se povjerava prijatelju. Možda će i Strapp.

— Mi smo njegovi prijatelji.

— Ne, nismo. Mi smo njegovi kompanjoni.

— Je li razgovarao s tobom?

— Ne.

— A s tobom? — Fisher se obrati crvenekosoj.

Ona zanijeka glavom.

— On traži nešto što ne može naći.

— A što?

— Neku ženu, mislim. Posebnu vrst žene.

— Ženu koja se zove Kruger?

— Ne znam.

— Do vraga s time, to nema smisla — Fisher se za tren zamisli. — Dobro. Morat ćemo mu unajmiti prijatelja i morat ćemo smanjiti tempo rada da bi prijatelj mogao natjerati Strappa da govori. Od sada donosimo samo jednu Odluku na tjedan.

— Zaboga! — vikne brineta. — To znači smanjiti prihode za pet milijuna godišnje.

— To se mora učiniti — mrko će Fisher. — Ili sada smanjiti ili kasnije sve izgubiti. Dovoljno smo bogati da to izdržimo.

— Kako ćeš naći prijatelja? — upita dvojnik.

— Rekao sam da ćemo ga unajmiti. Unajmit ćemo najboljeg. Nazovi Terru preko TT. Reci mi da nadu Franka Alcestea i da ga hitno pozovu.

— Frankieja! — zaciči crvenokosa. — Vrti mi se u glavi.

— Oooh! Frankija! — brineta sa zacrveni.

— Misliš fatalnog Franka Alcestea? Šampiona u teškoj kategoriji? — upita snažni muškarac sa strahopoštovanjem. — Vidio sam kako se bori s Lonzom Jordanom. To je bila borba!

— Sada je glumac — objasni dvojnik. — Jednom sam radio s njim. Pjeva. Pleše. On...

— On je dvaput fatalniji od toga — preteče ga Fisher. — Unajmit ćemo ga. Načiniti ugovor. On će biti Strappov prijatelj. Kad ga Strapp upozna, on će...

— Upozna koga? — Strapp se pojavi na vratima svoje sobe zijevajući i žmirkajući na svjetlost. On je uvijek poslije napada duboko spavao. — Koga ću upoznati?

Gledao ih je onako mršav, umiljat ali nemiran i nesumnjivo nečim opsjednut.

— Nekog Franka Alcestea — odvrati Fisher. — Gnjavi nas da ga upoznamo s tobom i ne možemo ga više odbijati.

— Frank Alceste? — promrmlja Strapp. — Ne znam tko je to.

* * *



Strapp je znao donositi Odluke, a Alceste je znao sklapati prijateljstva. Bio je to snažan muškarac tridesetih godina, crvenkastožute kose, s pjegama od sunca na licu, slomljena nosa i duboko usađenih, sivih očiju. Glas mu je bio visok i mekan. Kretao se gotovo ženstvenom sporošću atlete. Očaravao vas je a da nije znao kako, čak i kad to nije ni želio. Očarao je Strappa, ali je Strapp očarao i njega. Postali su prijatelji.

— Ne, mi smo zaista prijatelji — rekao je Alceste Fisheru dok mu je vraćao ček. — Novac mi nije potreban, ali ja sam potreban Johnu. Zaboravite da ste me unajmili. Poderite ugovor. Pokušat ću izliječiti Johnnyja na moj način.

Alceste se okrene da bi izašao iz apartmana u rigelskom Splendidu i prođe pokraj sekretarica.

— Da nisam toliko zauzet, moje dame — promrmlja — svakako bih se malo pozabavio i s vama.

— Pozabavi se sa mnom, Frankie — javi se brineta.

Crvenokosa nije mogla ni otvoriti usta.

I dok je Strappova ekipa vrludala od grada do grada i od planete do planete donoseći jednu Odluku tjedno, Alceste i Strapp su se zajedno provodili, a veličanstveni dvojnik davao intervjue i pozirao fotografima. Bilo je i prekida kad bi se Frankie morao vratiti na Terru radi snimanja filma, ali u međuvremenu su igrali golf, tenis, kladili se na konje i pse i odlazili na boksačke susrete i zabave. Posjećivali su i noćne klubove i Alceste dođe s neobičnim izvještajem.

— Ne znam koliko ste pratili ono što radi Johnny — rekao je Fisheru — ali ako mislite da je svake noći spavao na sigurnom u svom krevetu, radije mijenjajte to mišljenje.

— Što? — upita iznenađeno Fisher.

— Johnny se noću išulja napolje dok vi mislite da odmara mozak.

— Kako znate?

— Po njegovoj popularnosti — reče mu tužno Alceste. — Svugdje ga poznaju. Znaju ga u svakom bistrou odavde do Oriona. I poznaju ga na najgori način.

— Po imenu?

— Po nadimku. Zovu ga Pustoš.

— Pustoš!

— Da. Gospodin Pustošenje. Juri za ženama kao prerijska vatra. Ne znate?

Fisher zaniječe glavom.

— Sigurno plaća od džeparca — zaključi Alceste i ode.

Bilo je nečega zastrašujućeg u opsjednutosti kojom je Strapp birao žene. Ušao bi s Alcesteom u klub, zauzeo stol, sjeo i popio nešto. Zatim bi ustao i zaokružio hladnim pogledom po prostoriji, od stola do stola, od žene do žene. Ponekad bi se muškarci razljutili i htjeli se potući s njim. Strapp bi ih smirio hladnokrvno i pakosno na način koji je u Alcesteu izazivao profesionalno divljenje. Sam Frankie nije se nikad tukao. Profesionalac nikad neće ni dirnuti amatera. Ali, pokušao bi uspostaviti mir, i kad mu to nije uspijevalo, naposljetku bi i sam počeo udarati.

Pošto bi dobro razgledao sve goste ženskog spola, sjeo bi i — smiren, brbljajući, smijući se — čekao predstavu. Kad bi se pojavile plesačice, opet bi se pojavila njegova mračna opsjednutost i on bi ih pažljivo i mirno promatrao. Rijetko bi našao djevojku koja ga zanima; uvijek isti tip, djevojku crne kose, crnih očiju i svjetle svilenaste kože. I tada bi počele neprilike.

Ako bi to bila plesačica, Strapp bi poslije predstave otišao iza pozornice. Mitom, rvanjem, prijetnjama i silom probio bi se u njenu garderobu. Stao bi pred začuđenu djevojku, gledao je pažljivo i zatim zatražio da govori. Slušao bi njen glas, približio joj se poput tigra i divlje i neočekivano navalio. Ponekad bi reakcija bili krikovi, ponekad ogorčena obrana, a ponekad popustljivost. Strapp bi se u trenu zadovoljio. Naglo bi ostavio djevojku, kao džentlmen platio za sve pritužbe i štetu i otišao da ponavlja istu predstavu iz kluba u klub do zore.

Ako je bila riječ o gošći, Strapp bi odmah prišao, riješio se njena pratioca ili, ako je to bilo nemoguće, slijedio djevojku kući i tamo ponovio navalu kao u garderobi. Opet bi ostavio djevojku, platio kao džentlmen i otišao da nastavi svoje opsjednuto traganje.

— Sve me to plaši — rekao je Alceste Fisheru. — Nikad nisam vidio čovjeka kojemu se toliko žuri. Mogao bi imati svaku privlačnu ženu kad bi bio malo sporiji. Ali on to ne može. Nešto ga goni.

— Što?

— Ne znam. Kao da se bori s vremenom.

Kad su postali intimniji, Strapp je dopustio Alcesteu da ga i danju prati na njegovom traganju, koje je bilo još čudnije. Dok bi ekipa obilazila planete i industrije, Strapp bi u svakom gradu posjećivao Ured za statistiku stanovništva. Tu bi podmitio načelnika i dao mu papirić na kojem je pisalo:

visina 165 cm

težina 55 kg

kosa crna

oči crne

grudi 88 cm

struk 65 cm

bokovi 93 cm

— Želim ime i adresu svake djevojke starije od 21 godinu koja odgovara ovom opisu — rekao bi Strapp. — Plaćam deset kredita za svako ime.

Poslije dvadeset četiri sata došao bi spisak i Strapp bi krenuo na svoje luđačko traganje promatrajući, razgovarajući, slušajući, ponekad zastrašujuće nasrnuvši i uvijek bi plaćao kao džentlmen. Od povorke crnokosih i crnookih djevojaka Alcesteu bi se zavrtjelo u glavi.

— Ima neku fiksnu ideju — rekao je Alceste Fisheru u cignuskom Spiendidu. — To je sve što sam mogao ustanoviti.

On traži neku osobitu djevojku, a nijedna ne udovoljava zahtjevima.

— Djevojku koja se zove Kruger?

— Ne znam ima li ime Kruger bilo kakve veze s tim.

— Je li mu teško udovoljiti?

— Pa, reći ću vam. Ja bih za neke od tih djevojaka rekao da su senzacionalne. Ali on na njih ne obraća pažnju. Samo pogleda i ide dalje. Na druge pak navaljuje kao pravi napasnik.

— Što to znači?

— Mislim da je to neka vrst testa. Nešto što natjera djevojke da reagiraju oštro i prirodno. To nije strast. To je hladnokrvni trik kako bi vidio kako reagiraju.

— Ali, što on to traži?

— Još ne znam — reče Alceste — ali ću doznati. Smislio sam mali trik. Opasno je, ali za Johnnyja vrijedi pokušati.

Dogodilo se to u Areni, kamo su Strapp i Alceste otišli gledati nekoliko gorila kako se u staklenom kavezu bori na život i smrt. Bio je to krvav prizor i obojica su se složili da borba gorila nije nimalo civiliziranija od borbe pijetlova, pa su negodujući otišli. Napolju, u praznom betonskom hodniku, besposličio je neki postariji muškarac. Kad mu je Frankie dao znak, on im pritrči poput psa.

— Frankie! — klikne taj postariji čovjek. — Dobri stari Frankie! Zar me se ne sjećaš?

Alceste je buljio u njega.

— Ja sam Blooper Davis. Odrasli smo zajedno u našoj staroj četvrti. Zar se ne sjećaš Bloopera Davisa?

— Blooper! — Alcesteovo se lice razvedri. — Dakako! Ali tada si bio Blooper Davidoff.

— Naravno — postariji se čovjek nasmije. — A ti si tada bio Frankie Kruger.

— Kruger! — vikne Strapp tankim vriskavim glasom.

— Tako je — reče Frankie — Kruger. Promijenio sam ime kad sam se počeo baviti filmom.

On mahne rukom postarijem čovjeku koji se povuče u hodnik i izgubi se.

— Ti kurvin sine! — vikao je Strapp. Lice mu je bilo blijedo i odvratno se grčilo. — Ti, ti prokleti smrdljivi ubojico. Čekao sam ovo. Čekao sam deset godina.

On izvuče plosnati pištolj iz unutrašnjeg džepa i opali. Alceste u posljednji trenutak skoči ustranu a zrno odleti hodnikom uz prodoran zvižduk. Strapp ponovno okine a plamen oprži Alcesteovo lice. On priđe Strappu, uhvati ga za zglavak i ukoči ga svojim snažnim stiskom. Odvrati cijev pištolja i uhvati Strappa u klinč. Strapp je disao srkćući. Kolutao je očima. Gore iznad njih čula se divljačka vika gomile.

— U redu, ja sam Kruger — progunda Alceste. — Zovem se Kruger, gospodine Strapp. Pa što? Što se to vas tiče?

— Kučkin srne! — vikao je Strapp boreći se poput gorila. — Ubojico! Krvnice! Iščupat ću ti utrobu!

— Zašto meni? Zašto Krugeru? — koristeći se svom svojom snagom Alceste odvuče Strappa u jednu nišu i gurne ga u nju. — Što sam ti učinio prije deset godina?

Prije nego što se onesvijestio Strapp je ispričao sve u histeričnim životinjskim provalama srdžbe.

Kad je smjestio Strappa u postelju, Alceste otiđe u raskošnu sobu za boravak u apartmanu u indijskom Splendidu.

— Johnny je bio zaljubljen u djevojku koja se zvala Sima Morgan — započe. — I ona je njega voljela. Bio je to pravi roman. Trebalo je da se vjenčaju. I tada je Simu Morgan ubio neki Kruger.

— Kruger! Znači, to je ta veza. Kako?

— Taj Kruger je bio pijanac i ništarija. Društvo. Bio je loš vozač. Oduzeli su mu dozvolu, ali to nije značilo ništa jer je Kruger imao novaca. Podmitio je prodavača i kupio bez dozvole sportski mlaznjak. Jednog je dana iz obijesti nisko nadlijetao školu. Udario je o njen krov i ubio trinaestero djece i učiteljicu... To se dogodilo na Terri u Berlinu. Krugera nisu uspjeli uhvatiti. Počeo je letjeti s planete na planetu i još je u bijegu. Obitelj mu šalje novaca. Policija ga ne može naći. Strapp ga traži jer je učiteljica bila njegova djevojka, Sima Morgan.

Nastade stanka, a zatim Fisher upita:

— Kad se to dogodilo?

— Koliko sam mogao izračunati, prije deset godina i osam mjeseci.

Fisher se zadubi u misli.

— A prije deset godina i tri mjeseca Strapp je prvi put pokazao da zna donositi odluke. Velike Odluke. Do tada je bio nitko i ništa. Zatim je došla tragedija, a s njom histerija i sposobnost. Ne govorite mi da jedno nije posljedica drugoga.

— Nitko ništa ne kaže.

— I tako on neprestano ubija Krugere — reče hladno Fisher. — U redu. Manija osvete. Ali, što znače te djevojke i njihovo proganjanje?

Alceste se sjetno nasmiješi.

— Jeste li ikad čuli izraz »jedna djevojka od milijun«?

— A tko nije?

— Ako je vaša djevojka jedna od milijun, znači da ih u gradu s deset milijuna djevojaka mora biti još devet, je li tako?

Strappovo osoblje potvrdi čudeći se.

— Johnny polazi od te pretpostavke. On misli da će naći dvojnicu Sime Morgan.

— Kako?

— On je do toga došao matematički. Razmišljao je nekako ovako: mogućnost da se otisci prstiju podudaraju jest jedan naprama 64 milijarde. Danas ima 1.700 milijardi ljudi. To znači da možda postoji 26 njih kojima se otisak prsta podudara, a možda ih ima i više.

— Ne mora biti.

— Dakako da ne mora biti, ali postoji mogućnost i Johnny misli upravo na to. Ako postoji 26 mogućnosti, smatra on, da se podudara otisak prsta, tada postoji i mogućnost da se podudaraju i osobe. On misli da će naći dvojnicu Sime Morgan bude li dovoljno uporno tražio.

— To je ludo.

— Nisam rekao da nije, ali to je jedino što ga pokreće. To je neka vrst borbe za život temeljene na brojkama. To mu drži glavu iznad vode... luđačka pomisao da će se prije ili kasnije vratiti onamo gdje ga je smrt ostavila prije deset godina.

— Smiješno! — oštro primijeti Fisher.

— Ne za Johnnyja. On je još zaljubljen.

— Nemoguće.

— On traži i traži. Upoznaje djevojku za djevojkom. Razgovara. Napada ih. Ako je ona dvojnica Sime Morgan, ona će reagirati točno onako kako je po njegovu sjećanju reagirala Sima prije deset godina. »Jesi li ti Sima?« pita se on. »Ne«, kaže i odlazi. Mučna je pomisao na tako izgubljenog čovjeka. Moramo mu nekako pomoći.

— Kako? — zapita Fisher.

— Moramo mu pomoći da nađe dvojnicu. Moramo ga natjerati da povjeruje da je neka djevojka druga Sima. Moramo nekako udesiti da se opet zaljubi.

— Ne! — odvrati ljutito Fisher.

— Zašto ne?

— Jer onog časa kad Strapp nađe djevojku, ozdravit će. Prestat će biti veliki John Strapp Odlučivač. Opet će postati nitko... zaljubljen čovjek.

— Nije njemu do toga da bude velik. On želi biti sretan.

— Svatko želi biti sretan — zareži Fisher. — Ali nitko to nije. Strappu nije gore nego drugima, ali je mnogo bogatiji. Nećemo ništa mijenjati.

— Niste li možda vi mnogo bogatiji?

— Nećemo ništa mijenjati — ponovi Fisher. Neljubazno pogleda Alcestea i nastavi — Najbolje je da prekinemo ugovor. Više nam nisu potrebne vaše usluge.

— Prekinuli smo kad sam vam vratio ček. Sada razgovarate s Johnnyjevim prijateljem.

— Žalim, Alceste, ali Strapp od sada pa nadalje nema više mnogo vremena za prijatelje. Obavijestit ću vas kad opet bude imao vremena slijedeće godine.

— U tome nećete uspjeti. Viđat ću se s Johnnyjem kada i gdje ću ja htjeti.

— Želite li da vam ostane prijatelj? — podrugljivo se nasmiješi Fisher. — Tada ćete ga viđati kada i gdje ću ja htjeti. Ili ćete ga viđali pod tim uvjetima ili ću pokazati Strappu ugovor koji smo s vama sklopili. Još je u arhivi, Alceste. Nisam ga poderao. Nikad ništa ne bacam. Mislite li da će Strapp i dalje vjerovati u vaše prijateljstvo kad vidi ugovor koji ste potpisali?

Alceste stisne šake. Fisher je bio u prednosti. Jedan tren su se gledali u oči, a zatim se Frankie okrene.

— Jadni Johnny — promrmlja. — On je kao čovjek kojeg izjeda trakavica. Oprostit ću se s njim. Obavijestite me kad budete spremni da mi dopustite da ga opet posjetim.

On ode u sobu u kojoj se Johnny upravo budio iz nesvijesti ne sjećajući se, kao i obično, ničega. Alceste sjede na rub postelje.

— Hej, Johnny — nasmiješi se.

— Hej, Frankie — odvrati Strapp sa smiješkom.

Svečano udariše šakom jedan drugog, što je jedini način izražavanja prijateljstva u muškaraca.

— Što se dogodilo poslije borbe gorila? — upita Strapp. — Ne sjećam se ničega.

— Čovječe, naljoskao si se. U životu nisam vidio da netko može toliko popiti — Alceste opet udari šakom Strappa. — Čuj, Johnny, moram natrag na posao. Imam ugovor na tri filma godišnje pa protestiraju.

— Pa prije šest planeta bio si odsutan mjesec dana — razočarano reče Strapp. — Mislio sam da nisi u zaostatku.

— Danas odlazim, Johnny. Uskoro ćemo se opet vidjeti.

— Čuj — reče Strapp. — Pošalji dovraga filmove. Postani mi kompanjon. Reći ću Fisheru da skicira ugovor — on ispuše nos. — S tobom sam se prvi put smijao nakon dugo, dugo vremena.

— Možda kasnije, Johnny. Ovaj put sam strogo vezan ugovorom. Čim budem mogao, vratit ću se trkom. Zdravo!

— Zdravo! — odvrati zamišljeno Strapp.

Pred sobom je čekao Fisher poput psa čuvara. Alceste ga pogleda s gađenjem.

— U boksu čovjek nauči jednu stvar — reče polako. — Ishod borbe se ne zna do posljednje runde. Ovu vam rundu predajem, ali ona nije posljednja.

Dok je odlazio, Alceste reče pola u sebi, a pola na glas: — Želim da bude sretan. Želim da svatko bude sretan. Čini mi se da bi svatko mogao biti sretan samo kad bismo si svi pružili ruku.

Evo zašto je Frankie uspijevao sklapati prijateljstva.



* * *



Strappovo osoblje je opet uspostavilo budnost iz godina ubojstava i povećalo broj donošenja Odluka na dvije tjedno Sada su znali zašto se mora paziti na Strappa. Znali su zašto se moraju zaštititi Krugeri. Ali, to je bila jedina razlika. Njihov je kompanjon bio bijedan, histeričan, gotovo lud; ali nije bilo važno. Ta se cijena morala platiti za jedan posto svijeta.

Međutim, Frankie Alceste nije mirovao. Posjetio je laboratorije Bruxton Bioticsa na Denebu. Tu se savjetovao s nekim E. T. A. Golandom, genijalnim znanstvenikom koji je otkrio onu novu tehniku modeliranja života zbog kojeg je Bruxton pozvao Strappa i koja je neizravno dovela do prijateljstva između Alcestea i Strappa. Ernst Theodor Amadeus Goland bio je nizak, debeo, astmatičan čovjek i veliki entuzijast.

— Ali, da, da — naglo je rekao kad je laik napokon uspio objasniti znanstveniku što želi. — Da, doista! Genijalna zamisao. Ne znam kako se toga sam nisam sjetio. To se može učiniti bez teškoća. — Zatim se zamisli. — Osim kad je riječ o novcu — doda.

— Možete načiniti dvojnicu djevojke koja je umrla prije deset godina? — upita Alceste.

— Bez teškoća, osim kad je riječ o novcu — žustro potvrdi Goland.

— Izgledat će jednako? Jednako se ponašati? Biti ista?

— Do 95 posto, plus minus nula zarez devet sedam pet.

— Je li to značajna razlika? Mislim, 95 posto osobe prema 100 posto.

— Ah! Ne. Izuzetno je dobar zapažatelj onaj koji primjećuje i 80 posto ukupnih svojstava druge osobe. A 90 posto je nedostižno.

— Kako ćete to postići?

— Ah? Ovako. Empirički imamo dva izvora. Prvi: potpuni psihološki opis subjekta u Glavnoj arhivi na Centaurusu. Oni će nam preko TT poslati izvod na našu molbu i uz taksu od 100 kr. Molbu ću poslati ja.

— A ja ću platiti. Drugi?

— Drugi: suvremeni postupak balzamiranja, koji... ona je, naravno, pokopana?

— Da.

— ... koji je 98 posto savršen. Od ostataka i na osnovi psihološkog opisa rekonstruirat ćemo tijelo i psihu po formuli sigma jednako kvadratni korijen iz minus dva — to možemo učiniti bez teškoća, osim kad je riječ o novcu.

— Ja imam novac — reče Frankie Alceste. — Vi učinite ostalo.

U interesu svog prijatelja Alceste plati 100 kr. i formalni zahtjev za prijepis potpunoga psihološkog opisa pokojne Sime Morgan bude upućen Glavnoj arhivi na Centaurusu. Kad je opis stigao, Alceste se vrati na Terru i posjeti grad po imenu Berlin, gdje natjera nekog bogalja po imenu Augenblick da postane pljačkaš groblja. Augenblick ode na StaatsGottesacker i ukrade porculanski lijes ispod mramornog nadgrobnog spomenika na kojem je pisalo SIMA MORGAN. U lijesu se nalazilo nešto nalik na crnokosu djevojku svilenaste kože u dubokom snu. Različitim stranputicama Alceste uspije prokrijumčariti porculanski lijes kroz četiri carinske zone na Deneb.

Alceste nije znao da je njegovo putovanje pratila serija katastrofa koja ga je slijedila u stopu, ali ga nije nikad dostigla. Tako je eksplozija na mlaznom putničkom avionu uništila letjelicu i velik dio pristaništa pola sata nakon iskrcavanja putnika i tereta. Jedan hotel je izgorio u plamenu deset minuta pošto ga je Alceste napustio. Kvar na uređajima uništio je pneumatski vlak kojim Alceste samo slučajno nije krenuo na put. Unatoč svemu, on je uspio predati lijes biokemičaru Golandu.

— Ah! — reče Ernst Theodor Amadeus. — Divno stvorenje. Bilo bi šteta ne vratiti joj život. Ostalo je jednostavno, osim kad je riječ o novcu.

U interesu svog prijatelja Alceste je sredio da Goland dobije dopust, kupio mu laboratorij i financirao nevjerovatno skup niz pokusa. U interesu svog prijatelja Alceste je davao novac i strpljivo čekao sve dok se osam mjeseci kasnije iz tamne komore za sazrijevanje nije pojavilo crnokoso i crnooko stvorenje sa svilenastom kožom, dugim nogama i visoko uzdignutim grudima. Odazivalo se na ime Sima Morgan.

— Čula sam kako se mlažnjak spušta prema školi — reče Sima ne znajući da govori deset godina kasnije. — Zatim sam čula tresak. Što se dogodilo?

Alceste je bio potresen. Do tog trena ona je bila nestvaran i neživi cilj. A sada je to bila živa žena. U njenom se govoru osjećalo čudno oklijevanje, gotovo greška u izgovoru glasa s. Dok je govorila, njena se glava privlačno naginjala. Ustala je od stola, ali nije bila nježnih pokreta ili graciozna kako je Alceste očekivao. Kretala se poput dječaka.

— Zovem se Frank Alceste — reče on mirno. Uze je za ramena. — Pogledajte me i odlučite možete li imati u mene povjerenja.

Njihovi se pogledi sretnu. Sima ga je ozbiljno proučavala. Alceste je opet bio potresen i dirnut. Ruke mu počeše drhtati i on panično pusti djevojčina ramena.

— Da — reče Sima — imam povjerenja u vas.

— Bez obzira na to što kažem, morate mi vjerovati. Sve što kažem da učinite, morate i učiniti.

— Zašto?



— Radi Johnnyja Strappa. Njene se oči rašire.

— Zar mu se što dogodilo — reče brzo. — Što?

— Ne njemu, Sima. Vama. Budite strpljivi, draga. Objasnit ću. Htio sam vam sada objasniti, ali ne mogu. Radije ću pričekati do sutra.

Smjestiše je u postelju, a Alceste izađe da se bori sam sa sobom. Denebske su noći blage i crne poput baršuna, pune romantike... Ili se barem tako činilo te noći Frankieju Alcesteu.

» Ne smiješ se u nju zaljubiti«, gunđao je. »To je ludo«.

A zatim: »Vidio si na stotine sličnih njoj dok ih je Johnny lovio. Zašto se nisi zaljubio u jednu od njih?« I naposljetku: »Što ćeš sada?«

Učinio je jedino što častan čovjek može učiniti u takvoj situaciji te je svoju želju nastojao pretvoriti u prijateljstvo.

Slijedećeg je jutra došao u Siminu sobu u starim pohabanim trapericama, neobrijan i nepočešljan. Uspravi se uz podnožje njene postelje i, dok je ona jela prvo brižljivo pripremljeno jelo što ga je propisao Goland, Frankie je žvakao cigaretu i pričao joj. Dok je plakala, nije je uzeo u naručaj da je utješi nego ju je tapšao po leđima kao brat.

Naručio je za nju haljinu. Naznačio je pogrešnu veličinu i kad se ona pojavila pred njim u njoj, izgledala je tako privlačno da ju je htio poljubiti. Umjesto toga lako ju je udario šakom, vrlo nježno i vrlo ljubazno, a zatim je izveo napolje da joj kupi garderobu. Kad mu se pokazala u odgovarajućoj odjeći, izgledala je tako zamamno da ju je opet morao udariti šakom. Zatim su otišli u putničku agenciju i rezervirali mjesta za prvi brod u smjeru RossAlphe III.

Alceste je htio pričekati nekoliko dana kako bi se djevojka odmorila, ali je bio prisiljen požuriti bojeći se sebe samog. To ih je jedino spasilo od eksplozije koja je uništila kuću i privatni laboratorij biokemičara Golanda, a ubila i samog biokemičara. Alceste to nije nikad doznao. Bio je već na brodu sa Simom očajnički se boreći protiv iskušenja.

Ima jedna stvar koju svi znaju o svemirskim putovanjima ali je nitko ne spominje: to je njihovo afrodizijačko svojstvo. Kao u drevna vremena kad se prelazio ocean na lađama, svemirski su putnici tjedan dana izolirani u svom sićušnom svijetu. Otcijepljeni su od stvarnosti. Čaroban osjećaj slobode od veza i odgovornosti vlada u mlažnjau. Svi su obijesni. Svakog tjedna ima na tisuće ljubavnih afera... kratkotrajnih strastvenih veza kojima se može slobodno prepustiti i koje prestaju na dan slijetanja.

U toj je atmosferi Frankie Alceste uspio sačuvati krutu samokontrolu. U tome mu nije pomagala činjenica da je slavna ličnost sa strasnim životinjskim magnetizmom. Dok se desetak lijepih žena bacalo na njega, ustrajao je u svojoj ulozi starijeg brata i tapšao i udarao šakom Simu, koja je protestirala.

— Znam da si divan prijatelj Johnnyju i meni — prekipi joj posljednje noći. — Ali, ti me iscrpljuješ, Frankie. Puna sam modrica.

— Da, znam, to je navika. Neki ljudi, na primjer Johnny, misle mozgom. Ja mislim šakama.

Stajali su pred kristalnim oknom koje se kupalo u blagoj svjetlosti RossAlphe a nema ništa romantičnije od svemirskog crnila obasjanog bijelim violetom udaljenog sunca. Sima nagne glavu i pogleda ga.

— Razgovarala sam s nekim putnicima — reče. — Ti si slavan, zar ne?

— Bolje reći, poznat.

— Ima toliko stvari koje moram upoznati. Ali najprije moram upoznati tebe.

— Mene?

— Sima potvrdi glavom. — Sve je bilo tako iznenada. Bila sam zbunjena i tako uzbuđena da ti nisam ni zahvalila, Frankie. Zahvaljujem ti. Vječni sam ti dužnik.

Ona obavije ruke oko njegovog vrata i poljubi ga razdvojenih usana. Alceste počne drhtati.

— Ne — mislio je. — Ne. Ona ne zna što radi. Ona je tako ludo sretna od pomisli da će opet biti s Johnnyjem da ne shvaća...

Uzmicao je dok nije osjetio ledenu plohu kristala koju je strogo zabranjeno dodirnuti. On namjerno pritisne dlanove na ledenu plohu. Bol ga natjera da se pomakne. Sima ga iznenađeno pusti a kad je odmaknuo ruke od kristala na njemu ostavi tridesetak četvornih centimetara krvave kože.

Tako stigne na RossAlphu II s jednom djevojkom u dobrom stanju i sa dvije ruke u lošem. Tu ga dočeka namrgođeni Fisher u pratnji policajaca, koji zamoli Alcestea da uđe u njegov ured radi vrlo ozbiljnoga privatnog razgovora.

— Fisher nas je upozorio — reče policajac — da pokušavate prokrijumčariti jednu mladu ženu s lažnim ispravama.

— Odakle to Fisher zna? — upita Alceste.

— Ti budalo! — prasne Fisher. — Misliš li da bih ja sve to tek tako zaboravio. Pratili smo te. Ni trena te nismo puštali iz vida.

— Fisher nas je obavijestio — strogo nastavi policajac — da ta žena putuje pod tuđim imenom. Njene su isprave krivotvorene.

— Kako krivotvorene? — reče Alceste. — Ona je Sima Morgan. U njenim ispravama piše da je Sima Morgan.

— Sima Morgan je poginula prije desetak godina — reče Fisher. — Ta žena ne može biti Sima Morgan.

— I dok se ne razjasni njen pravi identitet — reče policajac — ne može dobiti dozvolu ulaska.

— Dokumente o smrti Sime Morgan dobit ću za tjedan dana — izjavi Fisher trijumfirajući.

Alceste pogleda Fishera i umorno kimne glavom.

»I ne znaš da mi olakšavaš stvar«, pomisli, »najmilije bi mi bilo da je odvedem odavde i da je Johnny nikad ne vidi. Toliko ludujem za njom da... « On se prekine, dodirne povoje na rukama i reče:

— Povuci optužbu, Fisher.

— Neću — odvrati Fisher.

— Ne možeš ih razdvojiti. Ne na ovaj način. Pretpostavimo da je pritvore. Na koga ću se prvo pozvati radi utvrđivanja njena identiteta? Na Johna Strappa. Koga ću prvog pozvati da dođe i da je vidi? Johna Strappa. Misliš li da bi ga mogao spriječiti da dođe?

— Onaj ugovor — započne Fisher. — Ja ću...

— Dovraga i ugovor. Pokaži mu ga. On želi djevojku a ne mene. Povuci optužbu, Fisher. I prestani se boriti.

Fisher ga je ljutito gledao, a zatim proguta pljuvačku.

— Povlačim optužbu — zagunđa. Zatim pogleda Alcestea krvavim pogledom. — Još nije posljednja runda — reče i izađe iz ureda.

Fisher je bio spreman. Na udaljenosti od mnogo godina svjetlosti mogao je kasniti, iako ne mnogo. Ovdje, na RossAlphi III, on je štitio svoje vlasništvo. Imao je na raspolaganju svu moć i novac Johna Strappa. Aerotaksijem, kojim su Frankie Alceste i Sima krenuli iz svemirske luke, pilotirao je Fisherov pomoćnik, koji je otvorio vrata kabine i počeo naginjati letjelicu kako bi svoje putnike izbacio napolje. Alceste razbije staklenu pregradu i snažno ščepa pilota rukom za grlo.

On ispravi letjelicu i spusti ih na zemlju. Alceste je sa zadovoljstvom primijetio kako se Sima nije zbunila više nego što je bilo potrebno.

Na ulici pokraj njih prođe neki automobil koji je pratio letjelicu odozdo. Na prvi pucanj Alceste gurne Simu u najbližu vežu i zaštiti je tijelom. Zrno ga je pogodilo u rame i on na brzinu poveže ranu trakama načinjenim od Siminoga donjeg rublja. Gledala ga je zaprepašteno svojim tamnim očima, ali se nije žalila. Alceste joj zahvali snažnim tapšanjem i povede je na krov, a zatim se spuste kroz susjednu zgradu, u kojoj on upadne u jedan stan i telefonom pozove ambulantna kola.

Kad su ambulantna kola stigla, Alceste i Sima siđoše na ulicu gdje ih dočeka uniformirani policajac koji je imao nalog da uhapsi par koji je odgovarao njihovom opisu. Bili su optuženi zbog pljačke letjelice i napada na pilota. Opasni. Naoružani. Alceste sredi policajca, a isto tako i vozača ambulantnih kola i bolničara. On i Sima odvezoše se ambulantnim kolima, Alceste vozeći kao bijesan a Sima pritišćući na sirenu kao pomahnitala.

U prigradskoj trgovačkoj četvrti ostaviše kola, uđoše u jednu robnu kuću i četrdeset minuta poslije izađoše kao mladi sluga u uniformi koji gura starca u invalidskim kolicima. Osim što je imala velike grudi, Sima je bila dovoljno nalik na dječaka. Frankie je opet bio dovoljno slab od ozljede da može glumiti starca.

Odsjedoše u roskom Splendidu, gdje Alceste zabarikadira Simu u jedan apartman, dade si poviti rame i kupi pištolj. Zatim potraži Johna Strappa. Nađe ga u Birou za statistiku stanovništva kako podmićuje načelnika i daje mu papirić na kojem je pisalo:

visina 165 cm

težina 55 kg

kosa crna

oči crne

grudi 88 om

struk 65 cm

bokovi 93 cm

— Hej, Johnny — reče Alceste.

— Hej, Frankie — radosno poviče Strapp.

Prijateljski se lupiše šakom. Alceste je sa zadovoljnim smiješkom gledao kako Strapp objašnjava i nudi mito načelniku za imena i adrese svih djevojaka starijih od dvadeset jedne godine koje odgovaraju opisu na papiriću. Kad su izašli, Alceste reče:

— Našao sam djevojku koja možda odgovara tom opisu. U Strappovim se očima pojavi onaj hladan pogled.

— Zaista? — reče.

— S malo teškoće izgovara glas s. Strapp je čudno gledao u Alcestea.

— I smiješno naginje glavu dok govori. Strapp čvrsto zgrabi Alcesteovu ruku.

— Nezgoda je samo što ona nije ženstvena kao većina. Više podsjeća na dječaka. Znaš što mislim?

— Pokaži mi je, Frankie — reče tiho Strapp.

Uskočiše u aerotaksi i spustiše se na krov roskog Splendida. Liftom se spustiše na dvadeseti kat i krenuše prema apartmanu 20M. Alceste otkuca šifru na vrata. Javi se djevojački glas: — Uđite! — Alceste pruži Strappu ruku i reče:

— Zbogom, Johnny.

Otključa vrata i odšeta hodnikom da bi se naslonio na ogradu balkona. Izvuče pištolj za svaki slučaj ako se u blizini nalazi Fisher da bi spriječio susret u posljednji tren. Gledajući panoramu grada, razmišljao je kako bi svatko mogao biti sretan kad bi si svi pružili ruku; ali, ta je ruka ponekad bila skupa.

John Strapp ude u apartman. Zatvori vrata, okrene se i hladno počne promatrati crnokosu i crnooku djevojku. Ona ga je zapanjeno gledala. Strapp priđe bliže, načini krug oko nje i opet stane pred nju.

— Kaži nešto — reče.

— Vi niste John Strapp? — promuca ona. — Johnny Strapp?

— Jesam.

— Niste! — poviče ona. — Niste. Moj Johnny, je mlad. Moj Johnny je...

Strapp joj se približi poput tigra. Njegove su joj ruke i usne zadavale bol dok su je njegove oči promatrale hladno i pažljivo. Djevojka je vriskala i branila se, užasnuta zbog toga čudnog stranog pogleda, zbog grubih ruku koje su joj bile strane, zbog njoj stranog nagona osobe koja je nekoć bila njen Johnny Strapp a sada je bila bolne godine promjena daleko od nje.

— Vi ste netko drugi — vikala je. — Vi niste Johnny Strapp. Vi ste netko drugi.

I Strapp, ne toliko jedanaest godina stariji koliko jedanaest godina drukčiji od čovjeka čiju je uspomenu nastojao oživjeti, postavi pitanje sam sebi: »Jesi li ti moja Sima? Jesi li ti moja ljubav... moja izgubljena mrtva ljubav?« A promjena u njemu odgovori: »Ne, to nije Sima. To još nije tvoja ljubav.

Kreni, Johnny. Kreni i traži. Jednog ćeš je dana naći... djevojku koju si izgubio.«

On plati poput džentlmena i ode.

Alceste ga je s balkona vidio kako odlazi. Bio je toliko začuđen da mu se nije ni javio. Vrati se u apartman i nade Simu kako stoji, omamljena, i bulji u hrpu novčanica na stolu. On odmah shvati što se zbilo. Kad ga je vidjela. Sima počne plakati... ne kao djevojka nego dječački, stisnutih šaka i izobličena lica.

— Frankie — jecala je — Zaboga! Frankie! — Ona u očaju raširi ruke prema njemu. Bila je izgubljena u svijetu koji je prošao mimo nje.

On krene prema njoj a zatim zastade. Učini posljednji pokušaj da uguši u sebi ljubav prema tom stvorenju, nastojeći naći načina da je opet spoji sa Strappom. Zatim izgubi kontrolu i stisne je u naručaj.

Ona ne zna što radi — mislio je. — Toliko je uplašena da će se izgubiti. Ona nije moja. Još ne. Možda nikad neće ni biti.

A zatim:

— Fisher je pobijedio a ja sam izgubio. — I naposljetku: — Prošlosti se samo sjećamo. Kad je sretnemo, ne prepoznajemo je. Duh se vraća, ali vrijeme ide naprijed i rastanci moraju biti zauvijek.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln