Grad snova
Carmody nije nikada ozbiljno namjeravao napustiti New York. Ostaje nerazjašnjivo zašto je to ipak učinio. Kao rođeni građanin već se bio navikao na one sitne neudobnosti života u metropoli. Njegov udoban stan na 209. katu Levitfrack Towera u 99. ulici bio je uređen u stilu trenutne mode »svemirskog broda«. Dvostruki prozori bijahu od zatamnjenog pleksiglasa, a dovod zraka bio je opskrbljen filterskim sustavom koji ga je automatski zatvarao kad je indeks polucije dosegnuo vrijednost 999,8 CodEn skale. Dakako, sustav reciklacije dušikkisik bio je star. No, radio je vrlo pouzdano. Ćelije za pročišćavanje vode bile su već istrošene i gotovo beskorisne. Ali vodu ionako nije nitko pio.
Najveće opterećenje bila je neprestana buka. Carmody je, međutim, znao da tu nema pomoći jer je staro umijeće prigušenja buke zaboravljeno. Sudbina svakoga građanina bila je da sluša svađe, muziku i žubor vode iz susjednog stana, htio to on ili ne. Ova se tortura mogla ublažiti samo tako da čovjek i sam proizvodi odgovarajuću količinu šumova.
Svakodnevno putovanje na posao i natrag bilo je bremenito određenim opasnostima, premda su one bile više teoretske nego praktične naravi. Nezadovoljnici iz neprivilegiranih slojeva provodili su svoj nedjelotvorni protest pucajući kao snajperisti s krovova kuća; katkad im je čak i uspijevalo da pogode kojeg prolaznika. U pravilu su gađali, međutim, vrlo loše.
Zbog toga Carmodyjeva iznenadna odluka da napusti jedan od najuzbudljivijih megalopolisa svijeta nije imala nikakva vidljiva temelja. Možda je to bio samo neki neizreciv poticaj, možda neki praiskonski poriv prema životu bližem prirodi ili čak obična nastrana ideja. Činjenica je samo da je Carmody jednoga dana otvorio svoj Daily TimesNews i ugledao oglas o nekom modernom gradu u New Jerseyju.
»Dođite živjeti u Bellwether, grad koji se o svemu brine za vas«, pisalo je tamo. Slijedila je lista utopijskih tvrdnji, koju je Carmody samo letimice pročitao.
— Hm — izusti Carmody i nastavi čitati.
Stići do Bellwethera nije bilo teško. Trebalo je samo voziti kroz UlsyssesS.Grant tunel u 43. ulici i skrenuti zatim preko Hoboken Shunta na Međudržavni autoput, držati se 3,2 milje njegove CharlieSorter trake koja vodi do ceste U.S. 5. zatim se nakon 6,1 milje dođe do neke provizorne pristupne ceste države New Jersey, s koje se u zapadnom smjeru siđe preko izlaza 1731 A na King's Highbridge Gate i vozi dalje još 1,6 milja. Tu je cilj, Bellwether.
— Dakako — Carmody reče sam sebi glasno — to ću i učiniti.
I učinio je.
— 2 —
Cesta King's Highbridge Gate završavala je u travnatoj, nedavno pokošenoj ravnici. Carmody izađe iz kola i ogleda se. Na pola kilometra udaljenosti vidio je gradić. Natpis na skromnoj tabli označio ga je kao Bellwether.
Taj grad nije bio građen po tradicionalnom uzorku američkih gradova: okruženi benzinskim crpkama, mnoštvom hotdog kioska, gomilom motela i zaštitničkim štitom brda raznoraznoga tehničkog otpada. Taj je grad više nalikovao na neke talijanske gradove na brežuljcima, a prava gradska jezgra je započinjala postupno.
Carmodyju se to dopalo. On se odveze do ulaza u grad. Bellwether je djelovao toplo i ugodno. Ulice su bile zgodno položene, a veliki izlozi dućana naprosto su mamili k sebi.
Carmody nađe uskoro nešto još ljepše. Stigao je na neki trg koji je izgledao kao neka rimska piazza, samo manja. U sredini se nalazio vodoskok, u kojem je bio mramorni mladić s delfinom. Iz delfinove njuške štrcao je mlaz bistre vode.
— Nadam se da Vam se dopada — rekao je neki glas iza Carmodyjeva lijeva ramena.
— Zgodno — odgovori Carmody.
— Ja sam to isplanirao i sam postavio — nastavi glas. — meni se čini da vodoskoci unatoč staromodnoj koncepciji imaju estetsku funkciju. A ova piazza s klupama i sjenovitim kestenovima građena je po uzoru na Bolognu. Pri tom se nisam bojao da ću ispasti staromodan. Pravi umjetnik čini ono što smatra da je potrebno, bilo to staro tisuću godina ili novo od prije jedne sekunde.
— Potpuno se slažem s vama — reče Carmody. — Dopustite da Vam se predstavim. Ja sam Edward Carmody. — On se okrene smiješeći se. Ali nikog nije bilo iza njega. Na piazzi nije bilo ni žive duše, kao što, uostalom, nije još nikog susreo u ovom gradu.
— Oprostite — reče glas. — Nisam Vas htio preplašiti. Mislio sam da znate.
— Da znam? — upita Carmody.
— O meni.
— Ne, ništa ne znam — odgovori Carmody. — Tko ste vi i odakle govorite?
— Ja sam glas grada — odgovori glas. — Ili drugim riječima, ja sam grad sam, Bellwether, zbiljski, pravi grad koji Vam govori.
— Zaista? — zapita sarkastično Carmody. — Tako je to, dakle. No, dobro, vi ste grad. Nije loše!
On okrene leđa vodoskoku i krene polako preko piazze kao čovjek koji svakog dana razgovara s gradovima i već mu je to dosadilo. Prolazio je ulicama, lijepim alejama. Gledao je izloge, promatrao kuće. Zastao je, no samo kratko, pred nekom kiparskom radionicom.
— I? — upita grad Bellwether.
— Što, i? — odgovori brzo Carmody.
— Kako Vam se sviđam?
— Sviđate mi se — reče Carmody.
— Zar samo tako? — I to je sve?
— Znate — reče Carmody — grad kao grad. Kad se vidi jedan, kao da ste vidjeli više ili manje sve.
— Ni u kom slučaju — odgovori grad osjetno uzbuđen. — Ja sam posve drukčiji od drugih gradova. Ja sam jedinstven.
— Zaista? — upita Carmody nekako potcjenjivački. — Meni izgledate kao hrpa neusklađenih dijelova. Imate jednu talijansku piazzu, nekoliko zgrada u grčkom stilu, jednu ulicu s kućama u stilu Tudor, jednu staromodnu njujoršku kuću za iznajmljivanje, kalifornijsku hotdog daščaru nalik na neki šleper i vrag bi ga znao što sve. Što ima u tome osobitog?
— Jedinstvena je kombinacija svega toga u jednu smislenu cjelinu — reče grad, — Te stare forme nisu anakronizmi, razumijete li? One predstavljaju životni stil, a takvo što svojstveno je i jednom dobro građenom životnom stroju. Želite li šalicu kave, ili sendvič, ili možda malo svježeg voća?
— Kava ne zvuči loše — odgovori Carmody. On dopusti gradu da ga odvede do nekog lokala iza ugla. Zvao se O You Kid i bio je kopija saloona iz zlatnih devedesetih godina s Tiffany svjetiljkama, teškim kristalnim lusterom i mehaničkim klavirom. Kao i sve drugo što je Carmody vidio u gradu, lokal je bio apsolutno čist, ali bez žive duše.
— Prijatan ugođaj, ne mislite li? — upita Bellwether.
— Malo prašnjavo — objasni sarkastično Carmody. — Tko bi to volio, molim Vas?
Jedna šalica s pjenušavim kapučinom spusti se na njegov stol na poslužavniku od nerđajućeg čelika. Carmody kimne glavom.
— Dobar? — upita Bellwether.
— Da, vrlo dobar.
— Na svoju kavu sam prilično ponosan — objasni mirno grad. — A i na kuhinju. Želite li kušati i poneku sitnicu? Jedan omlet ili možda neki nabujak?
— Ništa — odgovori odlučno Carmody. On se udobno nasloni u stolici i reče: — Vi ste dakle gradmodel, zar ne?
— Da, čast mi je da budem jedan takav — reče Bellwether. — Ja sam najnoviji modelni grad i, vjerujem, najuspjeliji. Projektirala me kombinirana grupa za planiranje s Yale i Čikaškog sveučilišta; financirala ih fondacija Rockefeller. Moje najnovije praktične pojedinosti potječu od MITa, a neke posebne dijelove razradili su u Princetonu i u korporaciji RAND. Gradnja je tekla prema projektu General Electrica, a financirali su je fondacije Ford, Carnegie i još neke druge institucije čije ime ne smijem spomenuti.
— Vrlo zanimljiva priča — reče Carmody — Ono tamo preko je gotska katedrala, zar ne?
— Pregrađeni romanski stil — odgovori grad. — Ima sjedećih mjesta za 300 ljudi.
— Ne baš mnogo za zgradu te veličine.
— Ne, naravno. Ali namjerno je takva. Moja je ideja bila da dojam veličanstvenosti spojim s udobnošću.
— Uostalom, a gdje su zapravo stanovnici ovoga grada? — upita Carmody.
— Otišli su — odgovori mrzovoljno grad. — Svi su me napustili.
— Zašto?
Grad je šutio neko vrijeme, a zatim reče:
— Došlo je do nekih sukoba između grada i gradske uprave. Bolje rečeno, do nesporazuma. Zapravo do nesretnog niza nesporazuma. Pretpostavljam da su izvjesnu ulogu u tome imali i neki huškači, koji su poticali građane.
— I što se na kraju dogodilo?
— Ne znam — reče grad. — Zaista ne znam. Jednog dana jednostavno su svi otišli. Jednostavno tako! Ali ja sam siguran da će se oni vratiti.
— Ja baš nisam — reče Carmody.
— Ja sam nepokolebivo u to uvjeren — reče grad. — No pustimo sad to: zašto vi ne biste ostali ovdje, gospodine Carmody?
— Nisam još stigao o tome razmisliti — reče Carmody.
— Ovdje Vam se naprosto mora sviđati — reče Bellwether. — Razmislite samo! Pripadao bi Vam najnoviji, najmoderniji grad na svijetu.
— Ne zvuči tako loše — reče Carmody.
— Barem pokušajte, to Vam neće škoditi — nastavi grad.
— No dobro, mislim da ću pokušati — reče Carmody.
Htio je, međutim, saznati više o Bellwetheru, jer morile su ga ipak brige. Želio je točno saznati zašto su zapravo prijašnjii stanovnici napustili grad.
— 3 —
Bellwether je ustrajao na tome da Carmody noć provede u raskošnom apartmanu za mladence hotela »King George V«. Doručak je bio postavljen na terasi, a dok je Carmody jeo Bellwether mu je svirao neki vedri Haydnov kvartet. Jutarnji zrak bio je očaravajući. Carmody ne bi nikada pomislio da je taj zrak bio rekonstituiran da mu to Bellwether nije rekao. Kad je završio s doručkom, Carmody se udobno naslonio u sjedalicu i naslađivao pogledom na zapadni dio grada —ludu kombinaciju kineskih pagoda, venecijanskih kanala, jednoga zelenog burmanskog brežuljka, grčkog hrama, kalifornijskog parkirališta, normanskog tornja i još mnogo čega drugog.
— Zaista vrlo lijep pogled — reče on.
— Drago mi je što vam se dopada — odgovori Bellwether. — O problemu stila mnogo se raspravljalo još od prvog dana kad su me planirali. Jedna se skupina izjašnjavala za jednoličnost: skladnu skupinu oblika koji se ujedinjuju u skladnu cjelinu. No takvi su i mnogi drugi modelni gradovi. Oni su jednolično dosadni, umjetne građevine koje napravi jedan čovjek ili konzorcij arhitekata i koje nemaju nikakve veze s pravim, prirodnim gradom.
— No, i vi ste ipak prilično umjetni, zar ne? — upita Carmody.
— Dakako! Ali ja nikada nisam ni glumio da sam nešto drugo. Ja nisam nikakav zapackan »grad budućnosti« ili navodni fiorentinski stil, kopiran dakako. Ja sam skupina elemenata koji se jedan s drugim nadopunjuju u cjelinu. Ja nisam samo praktičan i funkcionalan već, osim toga, još zanimljiv i uzbuđujući.
— Bellwether, vi mi se dopadate — reče Carmody s iznenadnom navalom osjećaja prijateljstva. — Govore li svi modelni gradovi kao vi?
— Ni u kojem slučaju. Nijedan grad, bio modelni ili ne, nije dosad rekao nijedne riječi. Dakako da se to nije sviđalo njihovim stanovnicima. Zbog svoje šutnje gradovi su djelovali tako neljubazno, bezdušno, bezlično, čovjek se u njima osjećao potišteno. Zbog toga sam ja napravljen s glasom i s umjetnom sviješću koju pomoću glasa izražavam.
— Razumijem — odgovori Carmody.
— Najvažnije je pri tom da je moja umjetna svijest mene personalizirala, što je u ovo doba sveopće depersonalizacije izuzetno značajno. Na taj sam način u stanju zaista prići čovjeku i njegovim teškoćama. Kad ispunjavam želje svojih stanovnika, ja sam i stvaralac. Mi možemo zajedno razmišljati, moji ljudi i ja. Stalnim smislenim dijalogom možemo pomoći, oni meni i ja njima, u razvijanju dinamičkoga i fleksibilnoga grada, u kojem se zaista isplati živjeti. Mi možemo mijenjati jedni drugog, a da se pri tom ne izgubi mnogo na individualnosti.
— Zvuči vrlo zgodno — reče Carmody. — Naravno, uz pretpostavku da ovdje imate nekog s kim biste mogli stupiti u razgovor.
— To je jedini nedostatak u svemu — prizna grad. — Ali trenutno imam vas, zar ne?
— Da, imate mene — odgovorio je Carmody i upitao se zbog čega su mu te riječi tako neugodno odzvanjale u ušima.
— A vi, dakako, imate mene — reče grad. — To je naš međusobni odnos, jedinstvena, jedina vrsta odnosa koja vrijedi. A sada, moj dragi Carmody, mogao bih vas još malo provesti uokolo. Tada vas mogu ustoličiti i regularizirati.
— Kako, molim?
— Nije to baš tako kako zvuči — reče grad. — Samo nesretno odabran stručni termin. No, vi svakako razumijete da svaki međuodnos nosi u sebi neminovno i određene obaveze za oba partnera. Drukčije ne ide, zar ne?
— No, ako je to jedan laissezfaire* odnos?
— Upravo to moramo izbjeći — reče Carmody. — Laissez faire se lako pretvara u doktrinu osjećaja, razumijete li, i vodi izravno u anomie**. A sada, ako biste me htjeli slijediti...
— 4 —
Carmody je poslušno pošao u razgledanje Bellwethera. Posjetio je električnu centralu, postrojenje za filtriranje vode, industrijsku četvrt i pogone lake industrije. Vidio je i dječji park. Prošetao se muzejima i umjetničkim galerijama, posjetio koncertnu dvoranu i jedno kazalište, jednu kuglanu, biljarsku salu i filmsku dvoranu. Kad je osjetio umor želio je stati, ali grad je htio da mu se pokaže cijeli i Carmody je morao još progutati peterokatnu zgradu American Express, portugalsku sinagogu, autobusni kolodvor, zgradu kompanije Greyhound i još razne druge znamenitosti.
Napokon je sve bilo gotovo. Carmody je došao do zaključka da je vidio mnogo toga lijepog, ali tu su ljepotu platile i njegove umorne noge.
— A sada mali ručak? — upita grad.
— Izvrsno — reče Carmody.
Bio je uveden u jedan moderno uređen restoran i obrok je započeo s potage aux petits pois (juhom od graška) da bi završio s petits fors (minjoni).
— A kako bi bilo da na kraju kušate delikatesni brijski sir? — upita grad.
— Ne, hvala — reče Carmody. — Ja sam sit. Sit do grla.
— Ali sir je dobar za probavu. Malo prvorazrednog camemberta?
— Ne, nikako.
— Možda malo biranog voća? Vrlo osvježavajuće za nepce.
— Ako nešto na meni vapi za osvježenjem to sigurno nije nepce — reče Carmody.
— Barem jednu jabuku, ili krušku, ili malo grožđa?
* laissezfaire. franc: »pustite neka svatko čini što hoće, neograničena sloboda.
** anomie. franc: bezakonje, dezorganizacija.
— Hvala, ništa.
— Malo trešanja?
— Ne, ne i ne!
— Bez voća ručak nije potpun — reče grad.
— Moj ručak jest — reče Carmody.
— Neki vitamini sadržani su samo u svježem voću.
— Izaći ću na kraj i bez tih vitamina.
— Možda pola naranče koju ću vam oguliti? To južno voće nimalo ne opterećuje želudac.
— Ne, posve isključeno.
— Čak ni četvrt naranče? Izvadit ću vam koštice.
— Ni u kojem slučaju.
— Ali učinite to meni za ljubav — reče grad. — Znate, ja imam potrebu za potpunošću; bez voća ručak nije kompletan.
— Ne, ne, ne!
— U redu, u redu, ne uzbuđujte se — reče grad. — Ako Vam ne prija ono što vam poslužujem, to je vaša stvar.
— Ali meni je prijao ručak!
— Ako vam je zaista prijao, zašto ne pojedete tada neko voće?
— Dosta — reče Carmody. — Dajte mi malo grožđa.
— Dakako, ne bih vas želio na ništa prisiljavati.
— Uopće me na ništa ne prisiljavate. Dajte mi grožđe, molim vas.
— Jeste li posve sigurni?
— Ovamo s grožđem! — izdere se Carmody.
— U redu — reče grad i na stolu se pojavi grozd prekrasnog muškata. Carmody pojede cijelog. Bilo je vrlo dobro.
— 5 —
— Oprostite — reče grad — što to sad činite?
Carmody je sjedio zatvorenih očiju. — Malo sam zadrijemao — reče. — Ima li se tome što prigovoriti?
— Što bi se moglo prigovoriti nečem tako prirodnom — odvrati grad.
— Hvala — reče Carmody i opet zaklopi oči.
— Ali zašto spavate u stolici? — zapita grad.
— Jer sam upravo u njoj sjedio kad sam napola zaspao.
— Zaboljet će Vas u leđima — upozori ga grad.
— Baš me briga — promrmlja Carmody još uvijek zatvorenih očiju.
— Zašto se ne biste pošteno naspavali? Tamo preko, na ležaju.
— Spavam veoma ugodno ovdje gdje jesam.
— To sigurno nije udobno — objasni grad. — Čovjek anatomski nije građen za spavanje u sjedećem položaju.
— Ja trenutno jesam upravo tako građen — reče Carmody.
— Vi to niste. Zašto se ne preselite na kauč?
— Stolica je posve dobra.
— Ali kauč je bolji. Molim Vas, pokušajte, Carmody. Carmody?
— Ha, a, što se dogodilo? — reče Carmody prenuvši se iz drijemeža.
— Kauč. Mislim da biste trebali leći na kauč.
— No dobro — reče Carmody i ustane. — Gdje je taj kauč? Bio je odveden iz restorana niz ulicu do ugla u neku zgradu na kojoj je pisalo »Drijemaonica«. U sobi je bilo desetak kauča. Carmody krene prema najbližem.
— Ne na ovaj — reče grad. — Ima loše opruge.
— Nema veze — odgovori Carmody — naći ću već neki odgovarajući položaj.
— Nećete moći. Bit ćete previše iskrivljeni.
— Dođavola — reče Carmody i ustane. — Koji biste kauč vi preporučili?
— Onaj ondje — reče grad. — On je posebno velik i najbolji od svih. Opruge i postava su znanstveno proračunati. Uzglavlje...
— Dobro, dobro, u redu — reče Carmody i baci se na naznačeni ležaj.
— Da vam zasviram neku muziku za uspavljivanje?
— Ne morate se truditi. Mogu i bez toga.
— Kako želite. Tada ću ugasiti svjetlo.
— Dobro.
— Želite li možda pokrivač? Dakako, ja ovdje održavam potrebnu temperaturu, ali za vrijeme spavanja ljudi imaju subjektivni osjećaj hladnoće.
— Nema veze! Ostavite me na miru!
— Dobro — reče grad. — Ja to ne kažem zbog sebe. Ja osobno nikad ne spavam. To je za vaše dobro.
— Okay, oprostite — reče Carmody.
— Ništa, ništa, sve je u redu.
Nastane tišina. Nakon nekoliko minuta Carmody ustane i sjedne na kauč.
— Što je sad? — upita odmah grad.
— Ne mogu sada zaspati — reče Carmody.
— Pokušajte. Zaklopite oči i svjesno opustite svaki mišić tijela. Počnite s velikim nožnim prstom i zatim sve više do...
— Ne mogu spavati — zaviče Carmody.
— Možda uopće niste ni od početka bili umorni — nastavi grad. — Ali mogli biste barem zaklopiti oči i ležati mirno. Ne biste li to učinili meni za volju?
— Ne — odvrati Carmody. — Nisam umoran i ne treba mi odmora.
— Vi ste tvrdoglavi — reče grad. — Radite što hoćete, ja sam učinio najbolje što mogu.
— To je točno — reče Carmody, ustane i napusti drijemaonicu.
— 6 —
Carmody je stajao na malom mostu i pogledom plovio po plavoj laguni.
— Kopija mosta Rialto u Veneciji — reče grad. — Dakako, smanjen.
— Znam — reče Carmody — pročitao sam na pločici.
— Očaravajuće, zar ne?
— Da, da, veoma lijepo — odgovori Carmody i zapali cigaretu.
— Previše pušite — primijeti grad.
— Znam, baš mi prija.
— Kao vaš medicinski savjetnik moram vam kazati da je nepobitno dokazana uzročna veza između pušenja i raka na plućima.
— Znam.
— Da se prebacite na lulu smanjili biste postotak opasnosti.
— Ne volim lulu.
— A da pokušate s cigarama?
— Ne volim cigare. — On pripali novu cigaretu.
— Ovo vam je već treća cigareta u pet minuta — reče grad.
— Idite dođavola, ja pušim toliko i tako često koliko hoću! — zaviče Carmody.
— Naravno! — reče grad. — Ja sam vas samo savjetovao za vaše dobro. Ne mislite valjda da ću jednostavno bez riječi gledati kako se svjesno uništavate?
— Upravo tako — odgovori Carmody.
— Ta mislite li vi to ozbiljno? Ovdje je riječ o etičkom imperativu. Čovjek može djelovati protiv svoga osobnog interesa; jedan stroj, međutim, ne posjeduje taj stupanj perverznosti.
— Ostavite me na miru — reče Carmody osornim glasom. — Stalno me na nešto prisiljavate.
— Prisiljavam? Dragi moj Carmody, zar sam ja na bilo koji način vršio pritisak na vas? Zar sam činio išta više osim što sam vas savjetovao?
— Možda niste. Ali govorite previše.
— Možda ne govorim dovoljno — reče grad. — Barem takav zaključak se može izvući iz vašeg ponašanja.
— Previše govorite — ponovi Carmody i izvadi cigaretu.
— To vam je već četvrta cigareta u pet minuta.
Carmody otvori usta s namjerom da izreče neku psovku. No ipak ne reče ništa i krene dalje.
— Što je to? — upita Carmody.
— Automat za bonbone — objasni grad.
— Uopće ne izgleda tako.
— Ipak je. Njegov je dizajn varijanta nekog silosa što ga projektirao Saarionnen. Dakako, ja sam ga minijaturizirao i...
— Ipak, ne nalikuje na automat za bombone. Kako to funkcionira?
— Vrlo jednostavno. Pritisnite na crveno dugme. Pričekajte malo. Pritisnite sad polugu u Aredu; sada zeleno dugme.
Tako.
Jedna pločica čokolade klizne u ruke Carmodyju.
— Aha — reče Carmody. On odmota papirić i zagrize u poslasticu. — Prava čokolada ili surogat?
— Prava.
— Hm — reče Carmody i ispusti iz ruke papirić.
— To — reče grad — to je primjer nedostatka misli, koji uvijek iznova susrećem kod vas.
— To je samo komadić papira — odgovori Carmody, okrene se i pogleda na šareni papirić koji je ležao na posve čistom pločniku.
— Dakako da je to samo komadić papira — reće grad. — Ali pomnožite to sa sto tisuća stanovnika; što dobivate?
— Sto tisuća čokoladnih papirića — odgovori kao iz topa Carmody.
— Ne vidim u tome ničeg smiješnog — reče grad. — U takvoj gomili papira ne biste voljeli živjeti, u to sam siguran. Vi biste bili prvi koji bi se žalio da su ulice pune smeća. Ali činite li barem nešto da se to ne dogodi? Odstranjujete li barem vlastiti otpad? Naravno, ne! To prepuštate meni, premda se ja moram brinuti i o svim drugim funkcijama grada, danonoćno, čak i nedjeljom.
Carmody se sagne da bi podigao papirić. Ali tik pred njegovim prstima, prije nego što je dosegnuo papirić, pojavi se neka metalna ruka iz obližnjega koša za otpad, zgrabi papirić i nestane.
— U redu — reče grad. — Ja sam navikao da čistim iza ljudi. To činim čitavo vrijeme.
— A tako — reče Carmody.
— I pri tom ne očekujem ni zahvalnost.
— Ja sam vam zahvalan, ja jesam zahvalan! — zavikne Carmody.
— Ne, vi to niste — reče Bellwether.
— U redu, možda i nisam. Što bih trebao kazati?
— Ne morate reći baš ništa — odgovori grad. — Smatrajte slučaj završenim.
— 7 —
— Jeste li siti? — upita grad poslije večere.
— I više od toga — reče Carmody.
— Niste baš mnogo jeli.
— Pojeo sam sve što sam htio. Bilo je vrlo dobro.
— Ako je bilo vrlo dobro, zašto niste jeli više?
— Jer više ne mogu ugurati u sebe!
— Da niste možda pokvarili tek onom čokoladom... ?
— Čokolada mi nije pokvarila apetit, dođavola!
— Već palite novu cigaretu — reče grad.
— Točno — odgovori Carmody.
— Zar niste mogli malo duže pričekati?
— Slušajte me dobro — reče Carmody. — Što vi, dođavola, zapravo želite...?
— Ali, imamo raspraviti o nečem mnogo važnijem — nastavi brzo grad. — Jeste li već razmišljali čime biste se željeli baviti kao životnim pozivom?
— Na takve misli još nisam došao.
— Dobro, ja sam već razmislio o tome. Bilo bi dobro da postanete liječnik.
— Ja? Morao bih posjećivati posebne tečajeve kao uvod, zatim se upisati na medicinski fakultet itd.
— Sve se to može urediti — reče grad.
— Ne zanima me.
— Dobro... kako bi bilo s pravom?
— Nikako.
— Inženjerski poziv je vrlo zanimljiv.
— Ne za mene.
— Knjigovodstvo?
— Ni za živu glavu.
— Što biste onda htjeli izučiti?
— Htio bih biti pilot — reče Carmody iznenada.
— Ali, molim vas, Carmody!
— To je moja najozbiljnija želja.
— Ali ovdje nema aerodroma.
— Tada ću letjeti bilo gdje drugdje.
— To govorite samo zato da biste me ljutili!
— Nipošto — reče Carmody. — Želio bih postati pilot zaista, najozbiljnije. Oduvijek sam želio biti pilot. Kunem vam se!
Slijedila je duga šutnja. Tada reče grad:
— Molim, odluka ovisi posve o vama.
A njegov glas bio je posve hladan.
— 8 —
— Kamo ste se to uputili?
— Na šetnju — reče Carmody.
— U pola deset ujutro?
— Sigurno. Zašto ne?
— Mislio sam da ste umorni.
— Bilo pa prošlo.
— A tako? Osim toga, pomislio sam, mogli bismo ovdje sjesti i malo popričati.
— Možda kad se vratim? — upita Carmody.
— Dobro, uostalom nije važno — reče grad.
— Moja šetnja nije važna — reče Carmody i sjedne. — dakle, popričajmo.
— Nemam više želju — reče grad. — Nastavite Vi samo šetnju.
— Dakle, laku noć — reče Carmody.
— Kako, molim?
— Rekao sam: laku noć.
— Idete u krevet?
— Svakako. Kasno je i ja sam umoran.
— Vi želite sada spavati?
— Pa zašto ne?
— Ništa, ništa, samo izvolite — reče grad. — Samo, zaboravili ste se oprati.
— O... to sam zaista zaboravio. Oprat ću se sutra ujutro.
— Kad ste se kupali posljednji put?
— Prošlo je već prilično vremena. Sutra ujutro ulazim u kadu.
— Zar se ne biste bolje osjećali da to uradite odmah sada?
— Ne.
— Čak i ako vam ja pripremim ugodnu kupelj?
— Ne! I još jednom ne, i još jednom dođavola! Želio bih sada spavati.
— Kako želite — reče grad. — Ne perite se, ne učite ništa, ne jedite zdravu hranu. Ali ne svaljujte poslije krivnju na mene.
— Krivnju na vas? Zbog čega?
— Za bilo što — reče grad.
— Da, ali na što posebno sad mislite?
— Nije to tako važno.
— Zbog čega onda uopće spominjete stvar?
— Misilm samo na vas — reče grad.
— To mi je jasno.
— Morate znati da meni ne ide ni iz džepa ni u džep perete li se vi ili ne.
— U to ne sumnjam.
— Kad se netko brine za nekog, kad osjeća odgovornost za nekog, tada nije lijepo čuti kletvu iz usta svog štićenika.
— Ja vas nisam proklinjao.
— Sada ne. Ali prije kratkog vremena...
— Da... bio sam nervozan.
— To je od pušenja.
— Ne započinjite opet s tim!
— Dobro — reče grad. — Pušite vi samo i dalje kao lokomotiva. Što se to, uostalom, mene tiče.
— Bravo! — uzvikne Carmody i izvadi cigaretu.
— Ali to je moj poraz — reče grad.
— Ne, ne — odgovori Carmody, — nemojte samo to reći, molim Vas.
— Zaboravite — reče grad.
— Dobro, dobro.
— Ponekad sam previše revnosan.
— Moguće.
— A posebno je nezgodno to što imam pravo. Ja naime imam pravo, morate znati.
— Znam — reče Carmody. — Vi imate pravo, vi imate pravo, vi uvijek imate pravo. Pravo, pravo, pravo...
— Čuvajte se nepotrebnog uzbuđenja — reče grad. — Želite li čašu mlijeka?
— Ne.
— Jeste li sigurni?
Carmody pogleda u svoje ruke. Zahvatio ga je vrlo čudan osjećaj. Osjećao se neobično krivim, prljavim, bolesnim, neurednim. Osjećao se uzduž i poprijeko nedvojbeno loše i bit će uvijek tako ako se ne promijeni, ne prilagodi. No umjesto da učini taj pokušaj, on ustane, slegne ramenima i ode preko rimske piazze i venecijanskog mosta.
— Kamo ste krenuli — upita grad. — Što se dogodilo?
Šuteći i stisnutih usnica koračao je Carmody kraj dječjeg parka i zgrade American Express.
— Što sam pogrešno učinio? — zvao je grad. — Što, ta kažite mi ipak!
Carmody je šutio i nastavio sve brže hodati kraj restorana i portugalske sinagoge. Napokon izbije na lijepu zelenu ravnicu koja je okruživala Bellwether.
— Nezahvalniče! — vikao je grad iza njega. — Vi ste isti kao i svi drugi. Svi ste vi ljudi nemoguća bića; nikad da budete nečim zadovoljni. Carmody uđe u svoja kola i upali motor. — Uostalom — nastavi grad nešto zamišljenijim glasom — vi također nikada da budete nečim i nezadovoljni. Moram se učiti strpljivosti. Carmody izvede auto na King's Highbridge Gate i krene na istok prema New Yorku.
— Sretan put! — vikne Bellwether za njim. — Ne brinite za mene, ja ću čekati na vas.
Carmody stisne do kraja papučicu za gas. Iskreno požali što je čuo tu posljednju rečenicu.
Comments
Post a Comment