Skip to main content

Ponovo rođeni - Renascence - Mary Kittredge



Ponovo rođeni



Osim škripanja suhih, ogoljelih grana koje su se njihale na ponoćnom vjetru, zaćuli su i onaj drugi zvuk: dolazio je iz neposredne blizine, iz grmlja koje ih je okruživalo. Scripps se trgnuo, prelazeći pogledom sve prisutne koji su sjedili oko male logorske vatre. Svi su bili na broju. Znači, odahnuo je, nitko njihov neće ih zaskočiti iz busije. Nije se stidio zbog te pomisli, jer je primijetio da i ostali pogledom broje prisutne kao što je to učinio i on.

Suha je grančica pukla pod nečijom težinom, zatim se začulo šuštanje, ali ovaj put mnogo bliže. Žene su šutke stegle u naručaj djecu omatajući ih debelim vunenim maramama. Muškarci su se podigli. Scripps je pružio ruke prema Joeyu, koji je sjedio nepomično, stišćući male pesnice i razrogaćivši oči od straha. Tada se i Scripps sledio od užasa.

Tamna pseća spodoba zastala je na samom rubu proplanka, prijeteći i režeći svom snagom. Iza njega šuljale su se zlosutne sjenke: čopor pasa lutalica. Spodoba je još jednom zarežala dok su joj se oči krvoločno žarile u odsjaju plamena. Napravila je još jedan korak, a onda je skočila.

Iznenada je zacviljela, i u djeliću sekunde izgledalo je kao da je ostala visjeti u zraku iznad logorske vatre, otvorenih šiljastih čeljusti. Zatim se srušila na zemlju uz tupi udar, ostavljajući u prašini tragove kandži. Cijelo joj je tijelo zadrhtalo u samrtnom grču, a onda se umirilo. Na mlohavoj njušci izbila joj je pjena.

Muškarac koji je stajao uz Scrippsa hladnokrvno je zataknuo praćku natrag za pojas. Dok se sagibao nad mrtvim psom, u ruci mu je bljesnuo nož; u tren oka rasporio je lešinu vadeći joj utorbu i krvavu iznutricu, a zatim je objesio za prekrižene stražnje noge. Potpomognuta vjetrom, strvina se blago njihala amo tamo na konopcu.

Nešto kasnije, dok je sjedio na straži, Scripps se zagledao u psa. Konop se zaplitao i otplitao, i pri svakom okretu mrtvo je pseto upiralo svoje beživotne oči u Scrippsa. Šugavo i izgladnjelo, ono zaista nije predstavljalo značajni izvor hrane. Međutim, viseći ovako nad glavama petnaestoro očajnih izbjeglica spremnih na sve, predstavljalo je odgovarajući simbol beznađa.

Znao je dobro da desetak metara od njega, tamo u gustom mraku, leže tračnice koje se protežu do grada. Piljio je netremice, no sve što je mogao vidjeti bio je tračak mjeseca koji se poput ledene svijeće nazirao u niskom raslinja Napeo je uši koliko je mogao, no sve što je čuo bio je tek podrugljivi fijuk vjetra.

Vlak vjerojatno neće zviždati. Počeo je strahovati da taj vlak uopće neće stići. Sjedeći tako obamrlih udova na trulom, starom panju, pomislio je kako uopće nema čvrstih argumenata da će taj vlak stvarno doći. Samo glasine, za koje je, usput rečeno, dobro i debelo platio. Iste one glasine, koje su navele i sve ostale da dođu ovamo i očajnički čekaju pune dvije noći po velikoj hladnoći.

Premjestio se i sjeo na zemlju, naslanjajući se leđima o hrapavu koru panja. Nigdje ni traga vlaku. Sutra će dakle krenuti pješice. Staza je bila dobro označena, pa neće biti problema. Scripps se turobno smjehnuo. Mora uspjeti. Naprosto, mora.

Međutim, ovog je trenutka bio strahovito umoran. Oči su ga pekle, a bol u šiji je bila neizdrživa. Promijenio je ponovno položaj tijela i čvršće se omotao kaputom. Tama je bila neprobojna poput zida. Sklopio je oči.

— Scripps!

Naglo se probudio i skočio na noge obuzet paničnim strahom, odgurujući ruku koja ga je drmala...

— Scripps, stigao je! Vlak je stigao, požuri! — Joey ga je vukao za rukav poput psa, teturajući pod težinom njihovih naprtnjača. — Hajde, požuri!

Na proplanku više nije bilo nikoga. Sad već potpuno budan, Scripps je zgrabio naprtnjaču, žureći zajedno s dječakom prema nejasnom žutom svjetlu fenjera-petrolejke, iza kojeg se na tračnicama prijeteći podizala golema tamna sjenka, izbacujući paru.

Samo su oni najbjedniji imali hrabrosti da se ukrcaju na ponoćne vlakove. Ovi su se, crni poput aveti kotrljali kroz noć kao ciganski karavani, rijetko i neredovito, prevozeći u grad živi, ljudski teret. Grad je umirao; no, Scripps je ipak odlučio otići u njega. Ljudi više nisu priželjkivali ništa od ovog planeta, osim možda prilike za bijeg. A, ta se prilika pružala tamo, u velikom gradu. Zato se i popeo na vlak.

Osjećajući bol u čitavom tijelu, Scripps je promijenio položaj tijela jer mu je trtica već predugo pritiskala tvrdu drvenu klupu na istome mjestu. No, dobiti mjesto na klupi u ovakvoj gužvi predstavljalo je pravi zgoditak; većina putnika je naime čučala ili se izvalila duž uskog hodnika željezničkog vagona. Scripps je uzdahnuo, ponovno promijenio položaj, naslanjajući se na svoju naprtnjaču. U mutnom svjetlu petrolejke, putnici oko njega su drijemali ili pak tupo zurili u mrak ispred sebe, njišući se amo tamo u monotonom ritmu vlaka.

Odjednom Scripps se trgnuo, osjećajući da ga netko krišom promatra. Duboko je udahnuo i počeo ispitivačkim pogledom prelaziti preko utučenih, surovih lica svojih suputnika sve dok nije naišao na jedno koje je odudaralo od ostalih. Mladić, sedamnaestogodišnjak, mršav ali žilav, podmuklog izraza lica, lukavih očiju uprtih u Scrippsovo rame, nije oborio pogled. Doimao se... izgladnjelo.

Scripps nije ni trepnuo okom, već je pogledom krenuo dalje. Istovremeno se počešao po ramenu kao da ga grizu buhe, dok je ustvari vješto rukom pokrio blještavi amblem Igrača prišiven na desnom rukavu. Neoprezan sam, vrlo neoprezan. Uopće nije bio raspoložen da se bori s punkerima niti da odbija njihove darove nakon pobjede. Neću više. Po stoti put se namještao na klupi tako da mu ne obamru udovi i da ga ne uhvati grč. Poskakivanje metalnih kotača na zavojima starih, istrunulih tračnica treslo je drveni pod vagona i ulazilo u kosti. U prednjem dijelu hodnika čučao je pratilac vlaka, trpajući proždrljivo u usta kriške crnog kruha. U krilu mu je ležala puška; iza leđa veliki je lokot bubnjao po lancem zabravljenim vratima. Iznenada je jauknuo od boli i ispljunuo napola sažvakane mrvice iz usta; tvrda je korica kruha pala na pod. Dvojica muškaraca istog su se trena bacila na nju. Stisnuvši zube i čeljust, pratilac vlaka je čvrsto zgrabio pušku tako da su se gladni napadači odmah povukli i ustuknuli.

Pratilac se zatim pakosno nacerio i dohvatio vrč iz velike gomile svog plijena koja se nalazila ispred njega. Bile su to najraznoraznije stvarčice kojima su nesretni putnici platili svoju prevozninu:

Svijeće, pijuk, smotak užeta. Zatim, tri cjepanice, plinska baterija i svežanj psećih koža. Bilo je tu i nekih pilula, možda morfij ili antibiotici, kao i cipela i pokrivača. A, medu tim stvarima i Scrippsova prevoznina: velika boca kupinova vina starog dvije godine.

Scripps je osjetio žeđ. Imao je kod sebe još toliko vina da potraje u toku putovanja; počeo je prekapati po naprtnjači tražeći čuturu. Vino je bilo slatko i jako poput prošeka. Imalo je okus sunca, i davno zaboravljenih ljeta kad su on i Bozzie (veliki brat Bozzie, zlatni Bozzie) krišom odlazili iza štaglja s bocom koju su ukrali iz starčeva podruma. Vino koje je još vrilo, imalo je okus mačje mokraće, no oni su ga ipak pili do pijanstva samo da bi razljutili starca.

U Scrippsovoj glavi nešto je zazvonilo na uzbunu. (Zlatni Bozzie, Bozzie kojeg više nema). U mislima je jasno vidio roj osa koje su se zujeći skupljale oko boce pod toplim zrakama sunca. U mislima je vidio odraslog Bozziea, treštenog pijanog, očajnog i bespomoćnog, s mršavim licem zabljesnutim vatrom lomače. (Bozzie kojeg nema više).

Ne. Scripps se promeškoljio, popio gutljaj vina, ali je još uvijek osjećao kako ga nešto steže u grlu. Onda je pokraj sebe začuo sitan, molećivi glas koji je sneno promrmljao:

— Hoću piti.

Joey je uglavnom spavao cijelim putem; sada ga je sneno gledao s ležaja koji mu je Scripps napravio od vreća za spavanje. Scripps se sagnuo i napunio dječakova usta vinom. Joey je progutao vino i cmoknuo ustima, smješkajući se.

— Još.

— Ne, više nema Scripps je zatvorio čuturicu i spremio je. — Ubrzo stižemo.

Joey se uspravio u sjedeći položaj, zijevajući i trljajući oči malim šakama. Tamni ožiljci, žigovi života koji je vodio prije nego što ga ja Scripps našao, jasno su se isticali na njegovoj koži boje mahagonija.

— Gdje mi sada? — zanimalo ga je.

U sivilu praskozorja, pejsaž uništenog planeta promicao je pokraj njih poput nekog jeftinog, petparačkog filma, vidljiv kroz prozore zaštićene gustom žičanom mrežom probušenom mecima snajpera. Neke su rupe bile novijeg datuma, na njima su još visjele zeleni grumeni trave. Dok su prolazili pokraj mračnih sirotinjskih nastambi, Scrippsu se učinilo da je vidio neku spodobu koja se hitro sklonila u sjenu. Okrenuo se od prozora.

— Oni ovdje? — upitao je Joey, dok mu se malo smeđe lice zgrčilo u grimasu.

— Ne. Samo Unutra — odvratio je Scripps.

Oni. Izgovorenu ovim posebnim, naglašenim tonom, tu riječ nije bilo potrebno objašnjavati. Oni su stigli svojim brodovima mnogo prije Scrippsova rođenja, kad je ovaj svijet već vrvio od ljudi, i kad hrane više nije bilo dosta. Iz svoje naprtnjače, Scripps je izvukao plastikom zaštićeni izrezak iz novina, požutjeo ali još uvijek čitljiv: Predsjednik Pozdravlja Posjetioce. Zurio je u fotografiju, znajući da je sve to bila živa istina, premda ga je njen sadržaj još uvijek zbunjivao. Znao je dobro da je u to vrijeme ipak još bilo hrane u usporedbi s vremenom sadašnjim; ono,ono što je bilo prikazano na njoj prelazilo je njegovu moć shvaćanja i sve njegove instinkte. Na fotografiji vidjelo se kako netko po imenu Predsjednik Smith stoji pokraj jednog od Njih. Da, to bi se moglo nazvati stojeći položaj u usporedbi s Predsjednikom koji je stvoru pored sebe pružao hranu, neko jelo koje je nosilo nevjerojatno čudno ime »hot dog« (topli pas). Scripps se čudio kakav je to malen pas; možda je to ipak bio samo jedan njegov mali dio (ta zemička s kuhanom kobasicom!).

Mladić koji je sjedio na suprotnom dijelu vagona više nije pokazivao nikakav interes za Scrippsa; sada je buljio u pratioca vlaka koji se ponovno šopao komadima kruha. Mrvice su mu ispadale iz usta i padale na gustu bradu. Svaki je pokret njegovih čeljusti predstavljao podrugljiv izazov. Eto, ja imam što jesti, kao da je govorio njegov izraz lica, i samo neka se netko od vas bijednika usudi posegnuti za mojim kruhom.

Scripps je ponovno bacio pogled na novinski isječak. Na fotografiji, čovjek je pružao hranu vanzemaljcu. Na toj istoj slici, vanzemaljac je čovjeku za uzvrat nudio Igru. Na stolu između njih dvojice ležala je ploča, tako sjajna da se to jasno naziralo čak i na ovoj prljavoj, staroj slici. Scripps je gurnuo novinski izrezak natrag u naprtnjaču, gdje se nalazila i njegova vlastita ploča za igranje.

Ništa drugo oni nisu donijeli sa sobom. Sve nade Zemlje u neko čudo, u spas posljednjeg trenutka izjalovile su se. Oni su podijelili ploče za igru i ponudili velike nagrade. Neko vrijeme, ljudi su hrlili na turnire. A, onda kad se broj učesnika naglo smanjio do te mjere da dvije godine za redom uopće nije bilo natjecanja, oni su iščezli duboko u Unutrašnjosti planeta, povlačeći se i čekajući. Nitko nije znao što su čekali.

Unutrašnjost je predstavljala raj; svi su to znali. Najbolji igrači su otišli tamo zauvijek bježeći iz svijeta koji je svakim danom postajao sve opakiji i mračniji. Širile su se kojekakve priče: o mramornim dvoranama obasjanim čudesnim svjetlom, o draguljima protkanim haljama koje su vas grijale ili hladile pri samom dodiru s kožom, o nektaru koji je bio zvjezdanog porijekla. U Unutrašnjosti je bilo muzike, veselja i smijeha koji je odzvanjao medu onim najnadarenijima, a pričalo se čak i o besmrtnosti.

Joeveve zelene oči mrko su promatrale Scrippsa.

— Ne želim ići tamo — kazao je.

— Znam. Znam da ne želiš. Ali, tu vani ne možemo ostati. Valjda ti je to jasno! — Scripps je stavio ruku na mršavo rame dječaka, i brzo je ustuknuo kad se ovaj povukao. Nisam ja pas, govorio mu je Joevev pogled. — Ne brini. Ništa ne brini. Sve će biti u redu — kazao je neuvjerljivo Scripps.

— Uh! — Sve ono povjerenje koje djeca pokazuju, kod Joeya je nestalo već mnogo prije nego što ga je Scripps našao bolesnog i izgladnjelog, pokrivenog strahovitim gnojnim ranama. Trebao mu je cijeli dan da ga lijepim riječima i toplom juhom izmami da izađe iz podruma kamo je Scripps ušao u potrazi za hranom i plijenom. Sada, nakon pune godine dana Scripps je osjećao da je Joey više divlja životinjica nego mali dječak. No, sada barem više ne grize, mislio je u sebi, sjećajući se prvog krvavog Joeyevog kupanja. Vlak je kloparao ispod njihovih nogu i u jednom trenutku kao da je prešao preko električnog prekidača. Oko njih je zavladao potpuni mrak. Bili su u tunelu.

Smrdljiv, zagušljiv miris izgorjelog uglja i njegovih para uvlačio se u vagon. Scrippsa su strahovito pekle oči. Neće dugo, pomislio je, jer će za nekoliko časaka ući u Glavnu željezničku stanicu odnosno u ono što je od nje ostalo. Scrippsa je živo zanimalo na što će tamo naići.

U tom trenutku, strahovita škripa kočnica zaparala je neprobojnom tamom tunela; lokomotiva je zastenjala i naglo se zaustavila. Samo djelić sekunde kasnije, neredoviti, izvanredni vlak udario je u zadnji dio teretnog.

Scripps je podigao glavu, osjetivši pritom čitavu seriju boli u raznim dijelovima tijela. Usta su mu bila puna tople slatkaste krvi. Zagrcnuo se, zakašljao i ispljunuo zub. Ispod dlanova i koljena osjećao je ubode krhotina dok se teškom mukom podigao s poda, gledajući vedro nebo i zvijezde nad sobom. Negdje u blizini neki je muškarac opsovao, a čula se i usrdna molitva neke žene. Začuo je sasvim blizu i nerazumljivo hroptanje koje Scripps naprosto nije želio slušati.

Joey! Srce mu je poskočilo od užasa. — Joey? Čitavim tijelom prolazili su mu ledeni srsi strave. — Joey

Tada je Joey tiho zaplakao, i čitav Scrippsov svijet se zanjihao i vratio u fokus. Spustio je ruku, čvrsto zgrabio dječakova prsa koja su izvirivala iz poda i snažno ga povukao. U tren oka dječak se ponovno nalazio pokraj njega.

— Ne želim to — prosvjedovao je, izvijajući se iz njegova čvrsta zahvata. Scripps ga je grubo prodrmao. Sad kad se sleglo prvo uzbuđenje i strah, u prednjem dijelu vagona začulo se vrištanje i oporo monotono urlikanje koji su se sigurno mogli čuti nadaleko i naširoko u gustoj tami koja ih je okruživala. Budale, kao da zvone na uzbunu, pomislio je u sebi Scripps, prestanite, ušutite! bijesno otvarajući naprtnjaću maršavim, drhtavim prstima. U svojim brlozima počeli su se micati stanovnici tunela, trzajući nozdrvama i podižući uši, spremajući se da iz mraka zaskoče bespomoćni plijen.

Zazivamo sve demone i strvinare, ljutio se Scripps, zabrinuto se sjetivši tamnih sjenki koje je vidio vani uz zidove onih sirotinjskih nastambi. Doći će ovamo za nekoliko sekundi ukoliko pratilac vlaka ne nađe svoju pušku i ne umiri svoj teret. Scripps je osjetio kako ga obuzima sve jači strah baš kao da pliva u zakrvavljenom moru prepunom morskih pasa.

Otvorivši nervozno naprtnjaču, Scripps je izvukao igraću ploču i stavio je na koljena. Onda je uhvatio Joeya za ruke. — Nemoj sada misliti. Igraj — zapovjedio mu je.

U mrkloj tmini tunela ploča je nejasno svjetlucala, a kristalne matrice pastelne boje čekale su na dodir, točnije, na dva dodira ruku. Njegovih i dječakovih ruku. Da bi izvršili ono što su naumili trebale su im dvije glave, dvije svijesti, četiri ruke; dva pjevača koji će pjevati jednu pjesmu koja ih je sve mogla spasiti. Još uvijek šmrcajući i tiho plačući, Joey je dozvolio da mu Scripps pritisne male ručice na osmerokutnu ploču. Iz čitavog niza prizmi začuo se tihi ping!; istog trenutka treperavo svjetlo proširilo se munjevitom brzinom od kristala do kristala, sve dok cijela ploča nije bila obasjana mlječnobijelom svjetlošću.

U pastelnom odsjaju ploče, Joeyevo lice se doimalo nestvarno, bestjelesno; u kovrčavim trepavicama još su mu sjale suze.

— Joey — šapnuo mu je Scripps. — Joey, igraj!

Iz bezbroj prizama zatreperila je tada nježna, milozvučna pjesma, neka čudna vilinska melodija, tužna, ali prelijepa. Ploča je oživjela, trepereći pod dodirom Scrippsovih ruku u kojima je odjednom osjetio blago strujanje od čega su ga počeli podilaziti žmarci na vratu.

— Igrač — rekao je netko u njegovoj blizini, i odahnuo. — Medu nama je jedan igrač. — Začuo se lagani žagor u mračnom vagonu.

Tu su dva igrača, ponosno je pomislio Scripps dok su njegovi prsti plesali zajedno s Joevovim preko sve ljepših i bogatijih nijansi i boja kristala, od jarko crvene do zlatno-žute, smaragdne i plavo-zelene. Joeyovo lice poprimilo je sada smireni, sanjarski izraz. Pjesma se sve više rasplamsavala i zaplitala. Scripps je pogledao u dječakovo lice i osjetio kako počinje padati...

Padati u neko divno prostranstvo. Više nije čuo krikove i naricanje. Glazba se... smijala. Misli i predodžbe iz dječakove svijesti počele su prelaziti poput nezaustavljivih izdanaka u Scrippsovu svijest. Nadahnute pjesmom, ruke su mu prelazile preko 164 izbrušenih kristala, položenih u svoja ležišta.

Bio je to osjećaj koji dotad nije poznavao, osjećaj da zna sve ono što zna i Joey, točno onako kako to zna Joey. Scripps je ćutio Joeyevu veliku prilagodljivost, njegov strah i vrlo jednostavnu želju za životom i opstankom. Onda su počele nadirati i druge stvari: glad, žed i nevoljkost da njega, Scrippsa, gnjavi tim svojim potrebama. U jednom neočekivanom trenutku pojavilo se i Scrippsovo lice viđeno dječakovim očima. Zatim su brzim i spretnim manevrom, prevladale dječakove misli, vodeći ih obojicu u samo srce melodije, igrajući se njome na najrazličitije načine. Njegov smijeh prelazio je poput fluida u Scrippsa, draškajući ga. Pjesma nije prestajala. Scripps, pomislio je Joey. Riječ se čula jasno, zvučala je vragoljasto. Scripps, igraj!

Nakon neizmjerno dugo vremena, Scripps je osjetio kako se vagon trese, kotrljajući se naprijed. A unutra, tišina, glazba koja opsjeda i smiruje. Vani, nikakvih spodoba niti mračnih sjenki. Igraći kristali, sjajni poput žeravice, čuvali su krhku smirenost medu onima koji su slušali i čuli Igru onako kako ju je igrao Joey.

Na peronu, desetak prerušenih razbojnika istovarivalo je teret. Scripps je vidio oznake na kutijama konzervirane hrane. Očito su trgovine u velikom gradu konačno iscrple sve svoje zalihe, i pljaškaši su morali krenuti dalje u potrazi za plijenom; to će dovesti u vrlo nezavidan položaj ljude koji žive u okolici, razmišljao je u sebi Scripps. Mladić podmukla izraza lica koji ga je promatrao u vlaku, sad je brzim koracima išao prema njemu. Scripps je okrenuo glavu.

— Molim vas, gospodine...

Scripps se sledio. Uvijek taj isti glas, moljakanje, postavljanje zahtjeva. Naglo se okrenuvši, stajao je licem u lice s mladićem.

— Nisam ja onaj kojeg tražite. Pogriješili ste.

Mladić ga je pogledao od pete do glave, izobličen od lukavstva. — Ja mogu biti strašno dobar — rekao je tiho. Scripps ga je grubo odgurnuo.

Kad se našao vani, počeo je drhtati od nelagodnosti. Bio je hladan, vedar jesenji dan, zrak je bio zasićen suncem i mirisao na upalu pluća. Stojeći uz njega, Joey je načas suspregnuo dah, šireći nosnice i udišući zrak punim plućima. Scripps je protrnuo od straha. U tom malom stvorenju, naizgled tako otpornom, dva su se plućna krila raspadala poput mokrog papira, malo pomalo, svaki put kad je pao prvi snijeg. Naravno, pomislio je Scripps, moramo unutra ili ćemo obojica umrijeti prije nego stigne proljeće.

Joey je kihnuo.

— Pođimo — reče Scripps. Išli su ulicom prekritom razbijenim staklom. Nijeme su ih građevine promatrale s visoka dok su još uvijek netaknuti prozori na najvišim katovima blistali na jutarnjem suncu. Ne, to nije bila tlapnja, Scripps je bio čvrsto uvjeren u to, jer se na samim ivicama krovova primjećivao sjaj sunčanih kolektora. Tamo gore na samom vrhu zgrada, uspijevale su i rasle mnoge poljoprivredne kulture, uzgajane istim ljubomornim žarom kojim su se nekad davno skupljali i pazili vrijednosni burzovni papiri i akcije. Urođenim je instinktom osjetio kako je s visina u njegova leda uperena mušica puške, i u djeliću sekunde osjetio je potrebu da otkrije svoj emblem igrača na desnom rukavu. No, u posljednji čas ipak se predomislio. Hodali su dalje.

Iz uličnog kanala pokraj razbijenog hidranta, nešto se bijelo cerilo, keseći oštre zube: pas, zaključio je Scripps. Lubanja mu se svjetlucala, potpuno oglodana. Joey ga je naglo uhvatio za ruku. Komadići stakla glasno su im škripali pod nogama tog sunčanog jutra. Probijajući se kroz olupine automobla, pokraj prevrnutih kamiona i prolazeći tik opljačkanih trgovina, išli su prema onom mjestu koje je nekoć bilo Centralni Park, a sada Unutrašnjost.

Nisu Oni bili krivi, razmišljao je Scripps. Stigli su na samom kraju. Vrlo strpljivo su pratili što se događa i čekali, Unutra, jer vremena je bilo na pretek.

— Hej — kazao je Joey. Bez ikakvog prethodnog znaka upozorenja, stigli su do ničije zemlje, do mjesta gdje je beton ustupio mjestu nabijenoj zemlji i gdje građevina nije bilo.

Potleušice od tankih metalnih ploča i slomljenih dasaka stajale su oko bačava iz kojih se dimilo. Zrak je ovdje mirisao na strvine. Zaudarao je na smrt. Joey je povukao Scrippsa za rukav. Hej, idemo.

Scripps ga je jedva čuo, zureći u daljinu gdje je bjeličasti sjaj visio na obzorju poput priviđenja. Unutrašnjost. Srce mu je počelo jače kucati, ali ga je u njegovim snovima uznemirila okolina u kojoj su se našli.

Iz drvene, sklepane kolibe, izmiljela je na sunce pogrbljena spodoba. Nije odmah mogao reći da li se radi o muškarcu ili ženi. Nogu omotanih krpama, neopisivo prljavo, to se stvorenje dogegalo do vatre. Iz bačve koja se dimila izvuklo je nešto dugačko, nešto prekriveno... Scripps je osjetio da mu se diže želudac. Stvorenje je čučnulo raskrečenih nogu i počelo jesti, cvileći.



Scripps je povraćao.

Stvor je zastao i pogledao prema njima. Iz ustiju izvili su mu se prodorni, tužni jauci. Začulo se šuškanje, i gegavi koraci; iz nastambi od kartona i kartonskog papira počela su izlaziti stravična stvorenja. Njišući se i stenjući, nesigurna su se koraka uputili prema Scrippsu.

Scripps je ubrzo zgrabio Joeya i dao se u bijeg. Držeći ga čvrsto u naručju, osjetio je kako mali plače. Stravični su ih prsti počeli čerupati, derući im odjeću i vukući ih za kosu. Nešto se pripilo uz Scrippsova leda, zavijajući. Scripps je ponovo osjetio da će povraćati, jer je zadah tog stvora bio nepodnosiv.

— Glaadniii, dajjtee, mooliiimo...

Scripps je oštro udario nogom ritnuvši se; stvorenje je zaurlalo i palo na zemlju. Posrćući, glasno jecajući, teturao je dalje. Još je osjećao dodire njihovih ruku na svojoj koži, desetine, stotine dodira...

A, onda su ih se konačno uspjeli osloboditi. Jadna stvorenja nisu imala dovoljno snage da krenu u potjeru za njima. Nekolicina njih stajala je, gledajući ih pohlepno, neprekidno njišući glavama amo tamo poput očajnih, nijemih životinja. U mislima Scripps je ponovno vidio onu dugu kost, i čvrsto stegnuo Joeya k sebi.

— Smiri se, mali moj, otišli su, ništa ti više ne mogu — lagao je. Joey ga je jače zagrlio i zaplakao.

Svuda oko njih ležao je sivi pepeo, naslaga duboka nekoliko centimetara koju su naleti hladnog vjetra podizali i premještali; zrake sunca padale su koso na ovaj tužan krajolik, a onda nestale u oblacima koji su se počeli skupljati na nebu. Joey je glasno šmrknuo, vrpoljeći se u želji da ga spusti na zemlju. Mili bože, pomislio je Scripps, mili bože, skoro su nas uhvatili.

— Što su oni htjeli od nas? — pitao je Joey dok mu je glas još treperio na rubu plača. Scripps je čučnuo pred njim, osvrćući se prije toga kako bi se uvjerio da ih oni ne prate.

— Joey, to su bili ljudi. Bolesni, jadni, nesretni ljudi. Htjeli su da im pomognemo, ali mi to ne možemo jer nemamo ništa.

Joey je slušao, okrećući se prema potleušicama, dok su mu čudnovate misli jurile glavom.

— Kao ja — konačno je progovorio.

— Što? — upitao je iznenađeno Scripps.

— Oni su kao ja kad si me ti pronašao. Joey ga je pogledao mirno i strpljivo kao da je on odrasao čovjek, a Scripps malo dijete.

— Nije to baš isto — odgovorio mu je. Počele su padati velike kapi kiše, praveći male tamne rupe u sivoj prašini. Pogledaj! — rekao je.

Pred njima na obzorju lebdjelo je bjeličasto svjetlo, ne više nalik priviđenju već stvarnost koja ih je dozivala i mamila, upravo na onom mjestu koje su opisivali pripovjedači. Oko tog čarobnog oblaka svjetlosti prostirao se nekoć poznati Central Park, a danas pustoš pepela i izgorjelih, pocrnjelih panjeva kao nijemi spomenik strahovitih sukoba i požara posljednjeg sveopćeg rata za hranu.

Unutrašnjost. Scripps je čvrsto pritegnuo svoju naprtnjaču. Ovaj puta moraju stići do svog cilja, u to je bio čvrsto uvjeren. Okrenuvši se posljednji put iza sebe dok su koračali gustom sivom prašinom, vidio je kako vjetar zameće njihove tragove čim bi napravili novi korak.

Napredovali su polako, ali sigurno, dok je nebo postajalo sve tamnije, a kiša sve hladnija. Joey se ponovno oglasio nakon jednog vremena.

— Čuj, sjećaš li se onih malih komadića mesa koje smo onomad dobili? Onda kad smo još bili kod kuće i kad smo igrali za one ljude, a oni su nam dali...

Scripps se vrlo dobro sjećao svega. Meso je bilo pseće, a darovali su im ga ljudi još bjedniji od njih, za jedan sat spokojstva koje su im njih dvojica pružila svojom igrom. Neću više, nikad više, rekao je sam sebi, čvrsto stišćući zube i koračajući dalje.

— Pa smo ih onda pekli iznad vatre koju je zapalio Bozzie — nastavio je Joey. — Mmmm, bogzna što sada radi dobri stari Bozzie.

Lomača od zapaljenih knjiga, prisjećao se Scripps. Sjetio se također kako je uklonio Bozziea da ga Joey ne bi vidio onakvog, da ne bi vidio što je od njega ostalo i kako je izgubio život. — Slušaj, ne misli više na to. S tim je svršeno. (Bozziea više nema).

Nakon nekoliko minuta, Joey se ponovno javio.

— Scripps, oni ljudi koje smo sreli malo prije.

— Da? — Unutrašnjost pred njima postajala je sve stvarnija i sve bliža. Nije uopće čuo što mu je Joey rekao, razmišljajući koliko im je još preostalo do cilja. Stići će tamo još noćas, o tome više nije bilo dvojbe. Natjerao je sam sebe da ubrza korak, unatoč sve jače boli koju je osjećao u leđima i stegnima.

— Kako to da nitko nije spasio one jadne ljude?

— Većinu ne mogu spasiti drugi. — Unutrašnjost je blistala kao rasvijetljena kupola. — Oni moraju spašavati sami sebe, moraju se svim silama boriti za život, kao mi, na primjer.

Noć se sve više spuštala, postalo je mračno.

— Scripps. Onim ljudima ne treba borba. Njima je potrebna hrana. — Nastupila je duga stanka. — Jadni oni ljudi. Nemaju sreće. Nemaju svog Scrippsa. — Scripps ga je iznenađeno pogledao, ali dijete nije više reklo ni riječi, samo je koračalo dalje.

Blistajući na kiši, bijel i svjetlucav, zid se vijugavo protezao ispred njih u nedogled, nestajući u visinama. Bili su u potpunom mraku iz kojeg je obasjano zidom izronilo umorno Joevovo lice.

— A, št... o ćemo sada? upitao je.

— Ne znam ni sam — priznao je Scripps. Zamišljao je da će tu stajati neki vratar, međutim, na zidu nije bilo nikakvih vratiju niti ulaza. Ponovno je bacio pogled na glatku površinu pred sobom. Onda je začuo glas.

— Umoljavate se da objasnite razloge vašeg dolaska.

Scripps je iznenađeno skočio i prišao bliže zidu. Nekakav mikrofon ili možda interfon? Na glatkoj površini nije bilo nikakvog otvora.

Kiša je lijevala po dječakovom licu, a zubi su mu cvokotali od studeni. Reci mu kazao je mali.

— Došao sam ovamo da odigram jednu Igru — vikao je, pitajući se da li ga itko može čuti. Tada se dosjetio da možda treba dati službenu izjavu. — Želim pozvati na dvoboj jednog igrača Botrijanca, prema klauzuli o takmičenju ljudi-igrača. Izjavljujem također da sam službeni skrbnik ovog dječaka.

Zid je odvratio — uđi — I ništa drugo. Nakon nekoliko trenutaka, zid je ponovio — Uđi.

— Otvorite vrata — viknuo je Scripps.

— Uđi.

— Nigdje nema vratiju...

— Uđi.

Scripps je svom snagom udario nogom o zid, a noga mu je jednostavno prošla kroz njega kao kroz maglu. Cijelo mu je tijelo na isti način prelebdjelo na drugu stranu, spuštajući se na glatki, klizavi pod.

— Joey! — Prostorija je bila malena, imala je oblik kupole, ali uglova nije bilo. Otprilike metar iznad poda, pojavilo se malo svjetlo, lebdeći u zraku u vidu plamena svijeće.

— Molim vas slijedite me — začuo se glas koji ustvari nije bio vidljiv kao niti glas zida.

Scripps je pokušao ponovno gurnuti ruku kroz njega, no zid se već opet skrutnuo. — Joey? — Molim vas slijedite me.

Sigurno se radi o nekoj vrsti robota-vodiča, zaključio je Scripps. Nije mogao davati odgovore, već samo ponavljati ono što mu je naređeno da govori. Pričalo se da ovdje imaju takve uređaje. Na neki način i zid je vjerojatno programiran. Scripps je bjesomučno počeo šakarna udarati po njemu.

U tom se trenutku kroz zid pomolila mala smeđa ručica. Scripps ju je brzo zgrbio, snažno povukao i za tili čas čitav se dječak pojavio u Unutrašnjosti.

— Joey! — Scripps je čvrsto privinuo dječaka k sebi i pritisnuo svoje lice o njegovu mokru, kovrčama prekrivenu glavu. — Dodavola, budi uvijek uz mene. Nemoj se više odvajati, nikada!

Joey se izvio iz njegova zagrljaja. — Ja se uopće nisam odvajao. Što je ovo?

— Molim vas slijedite me.

— Dodi. To je neka vrst robota koji nas vodi. Mehanička naprava, ne može nas ćuti niti odgovarati na pitanja.

— Netočno — kazalo je svjetlo, nestajući u zidu. Prostorijom je iznenada zavladao mrak u kojem su se stopile i njihove sjene. Bilo je očito da ih pokušavaju otjerati.

— Čuj, Scripps. — Joeyov glas je podrhtavao. — Idemo kući. — Scrippsa je steglo u grlu.

— Prekasno. Uspjet ćemo vidjet ćeš. — Uhvativši Joeya za ruku, Scripps je zakoračio prema zidu, žaleći što nije mogao ranije pogledati kroz njega i vidjeti što se to nalazi na drugoj strani. Bio je prilično razočaran, jer je očekivao mnogo više. Podižući ramena, skupio je svu snagu, duboko udahnuo i napravio još jedan korak.

— Molim vas da objasnite razloge svog odlaska.

Scripps je izvukao iz zida svoj džepni nož, promatrajući kako se stapaju i nestaju rubovi posjekotine. Za samo nekoliko sekundi, površina je zida bila ponovo potpuno glatka. Već su satima bili u ovoj maloj bijeloj prostoriji. Bez prozora, bez vrata, i bez ikakvog nagovještaja što će dalje biti s njima... ako uopće...

— Molim vas da objasnite razloge...

— A mi molimo vas da objasnite svoje razloge, dodavola! Ne možete nas samo tako držati ovdje zatvorene...

— Netočno.

Scripps je prijeteći stisnuo pesnice kad je zid ponovno progovorio onim jednoličnim, bezbojnim glasom. — Mi ne želimo kontrolirati vaše kretanje. Ne želimo niti poduzeti zaštitne mjere. Ostat ćete tu gdje ste sada.

— Znamo da ovdje ima još ljudskih bića — primijetio je Scripps. — Zar je i njima ograničeno kretanje?

— Oni su naši novi članovi. Vi to niste. — U glasu zida osjetio se blagi prijekor.

— Tako, dakle! Mi smo divljaci, je li? Zar se ne bojite da ćemo vam unerediti ovaj ulašteni pod?

Dok je Scripps govorio, jedan je dio zida snažno zasvijetlio i iščezao, otkrivajući malu nusprostoriju. — Nužnik i prostorija za ličnu higijenu — kazao je zid. — Da li su vam potrebne upute za njihovu upotrebu?

— Hvala. Nekako ćemo se snaći.

— Izvolite navesti vaše ostale potrebe.

Scripps se ukočio. Mogli biste nam dati malu termonuklearnu bojevu glavu! Iza svojih leđa začuo je kako Joey šmrca, susprežući plač. Polagano je spustio stisnute šake.

— Gladni smo — rekao je. — Treba nam hrana, a također i voda za piće. Molim vas lijepo. Molimo vas, prokleti bili.

Hrana im je stigla putem iznenada stvorenog malog otvora na podu: dvije velike zdjele pune guste tečnosti nalik kaši od zobenih pahuljica. Žlica nije bilo. Ozlojeđen i izgladnio, Scripps je ispružio desni kažiprst i umočio ga do polovine u toplu, masnu kašu. Onda ga je izvukao, oprezno mirišući grudicu na vrhu prsta.

Iscrpljeno mu je tijelo stalo drhtati, osjetivši primamljivi miris pirjanog mesa. Pojeo je tu grudicu, i zgrabio malo veću količinu uz pomoć palca i kažiprsta. Kaša je potsjećala na kuhani ječam. Ali, kakva je vrsta mesa u njoj? Nije me briga, pomislio je, gurajući je u usta. Nije me naročito briga.

Dječak ga je gledao prijekorno, pomislio je Scripps. On će jesti kad bude stvarno gladan. Scripps je popio nekoliko gutljaja hladne vode iz male okrugle boce, ispirući prethodno usta. Podigao je oči prema Joeyu, primjećujući kako dječak upravo otire suzu.

— Joey. Dodi, moraš jesti.

Joey mu je prišao, pogledao u zdjele i okrenu glavu u stranu.

— Čuj, sjećaš li se kad sam te prvi put hranio? Ovako, s prstima?

— Neću jesti.

— Nisi to htio ni onda. Hajde, dođi — nježno ga je nagovarao Scripps. — Jedi da ojačaš. — Primjetio je kako se mijenja izraz dječakova lica, shvativši da ga mora nahraniti. — Da postaneš velik i jak — ponovio je. — Onda ćeš moći raditi sve što hoćeš.

Samo časak kasnije, Joey je otvorio usta i prihvatio hranu. Zatim je dalje nastavio jesti sam.

Budući da je zid znao govoriti, činilo se kao da je živo biće i da ih budno promatra. Scripps je progutao i posljednji zalogaj i spustio zdjelu. Da li ih oni promatraju? Sad kad je napunio želudac, imao je dovoljno snage da osjeti određeni stid. Trebalo je čekati, obuzdavati se dok ih ne oslobode ili im ne objasne zašto ih drže zatvorene ovdje. Četverouglasta oblika i debelih stijenki, zdjele su ga podsjećale na korita.

— Joey. Oprosti mi...

Joey je jednim prstom pokupio ostatke razlivene kaše sa sjajnog poda. Nije podizao glavu.

— Vidjet ćeš da nam neće uvijek biti ovako.

Netočno. Scripps se trgnuo, ali taj glas nije pripadao zidu; bila je to njegova vlastita pomisao, rođena u njegovoj glavi. Kako znaš da nam neće uvijek biti ovako? Još se nitko od igrača nije vratio odavde, shvatio je iznenada. Nitko se nije vratio da ispriča kako je ovdje, Unutra. Sve su to bile samo priče, koje su se ponavljale toliko puta dok nisu zvučale stvarno i istinito, priče o sjaju i bogatstvu. Scripps se sjetio svog oca i starčeva opisa podova od mozaika, prekrasno obojenih zidova i halja protkanih dragim kamenjem. No, njegov otac nije uspio, nikad nije postigao više od prvog stupnja igre u ranijim turnirima. Kako je njegov otac mogao uopće znati o ovome ovdje? Zašto bi im sva ta raskoš ovdje bila potrebna? Što oni uopće hoće od vas? ustrajao je neugodan glas u njegovoj glavi.

— Vidjet ćeš — obratio se Joeyu. — Kad pobijedimo, sve će biti drugačije. — Nadao se da mu glas zvuči dovoljno uvjerljivo.

Joey je spavao, ali Scrippsu san nije dolazio na oči. Čeljust ga je boljela od pada u vlaku prije nekoliko sati ili prije nekoliko godina. Zidovi su ga nijemo promatrali s visoka, bijeli i prazni; tišina mu je odzvanjala ušima. Iznenada je osjetio paničnu želju da počne urlati. Sve je to bila greška. Svatko je dobro znao da Unutra znači bijeg od gladi i hladnoće, od surovog, nesmiljenog života vani.

Evo nas tu, razmišljao je s gorčinom. Toplo nam je, sigurni smo i siti. Sve ono što je pojeo osjećao je kao kost u grlu. Joey se okretao u snu, zajecao i ponovno se umirio.

Nešto kasnije ponovno je progovorio zid.

— Sutra. — Scripps se trgnuo, obliven znojem.

— Što sutra?

Odgovora nije bilo. Malo je još čekao, a onda ponovno legao. Joey se čvršće stisnuo uz njega, a Scripps mu je na to rukom obuhvatio mala drhtava ramena.

Sutra. Sutra će biti bolje.

Možda, pomislio je.

Toplo varivo koje su dobili za doručak nije ni izdaleka bilo tako ukusno kao ono jučer. Kava, pomisli Scripps. Čovjek bi pomislio da će ovdje sigurno imati kavu. Dobar bi bio i kavin nadomjestak. Oprao se u maloj kabini, zastao pred nužnikom. Ovo valjda jeste nužnik? Do sada je bio previše malodušan i obeshrabren da razmišlja o tim stvarima, i dok je s nevjericom promatrao čudnu, neobičnu školjku bez vodokotlića, sjetio se jednog starog vica, nadajući se da ovo nije posuda u kojoj treba oprati noge. Mora priznati da baš nema mnogo iskustva s najnovijim dostignućima na polju vodoinstalacija... Mlaz mokraće pogodio je dio školjke gdje nije bilo vode i nestao uz blago šištanje. Počeo se iznenada smijati, zamišljajući sebe kako gura noge u odvod školjke. A, onda je isto tako naglo zašutio. Ničeg smiješnog tu nije bilo. Stajao je tu, razmišljajući kako sve to skupa uopće nije smiješno, naprotiv. Uto je začuo glasove. Glasove. Dobio je iznenadan, smiješan poriv da zalupi vratima kupaonice, no shvativši da vrata ne postoje brzo je navukao hlače i potegao patentni zatvarač. Bio je to ženski glas...

U maloj bijeloj sobi stajala je mlada žena smiješeći se Joeyu, koji joj je stidljivo uzvraćao smješkom. Imala je svojih dvadeset i pet godina, kosu svjetle boje, i plavu haljinu koja joj je pristajala... tako nježno, mislio je Scripps, shvativši na prvi pogled da bi je mogao dodirnuti samo na takav način: nježno. Koža joj je bila bijela, kao ledena kora. Kad je pružila ruku lijepo su joj se vidjele plavičaste žilice kojima su joj bili prošarani ručni zglobovi.

— Ja sam Judith — kazala je. Glas joj je zvučao kao melodija visokog tona. Ruka joj je bila hladna. Osjetio je želju da je ugrije sa svoje dvije.

— Ovaj, ja.. Howard. Howard Scripps. Nisam očekivao da će se netko pojaviti. — Govoreći to, shvatio je da govori istinu; ugledavši je, osjetio je vrtoglavicu od radosti.

Oči su joj bile pune razumijevanja; njihovo intenzivno modrilo jednostavno ga je oborilo s nogu. Mjesečevo plave sjajile su nekom nutarnjom svjetlošću. Tek je tada vidio da još uvijek drži njenu ruku u svojoj. Smiješila se.

— Jeste li spremni za početak? — Žmirnuo je očima, ne shvaćajući ništa.

— Vi? Igrač? Nije moguće da ste vi naš protivnik?

Judith se smijala, kimajući potvrdno glavom i prilazeći ploči koju je on postavio prošle noći.

— Čekajte — kazao je Scripps. —Nasmiješila se, iznenađeno ga gledajući. — Stanite, malo — ponovio je. — Recite mi najprije kakav je ovdje život?

U njenim modrim očima svjetlost je zatinjala i nestala.

— Pa, život je... sasvim ugodan.

— Što radite cijeli dan? — Smješak se počeo gasiti.

— Ja... provodim vrijeme. — Nešto se ugasilo, zatvorilo poput zavjese u tim plavim očima, i odjednom Scrippsu se učinilo da ona više nije tako lijepa.

— A, svi ostali? — Osjetio je kako ga obuzima studen. — I oni također... provode vrijeme? — Nije mu htjela reći istinu: Zašto?

— Život je ugodan —ponovila je. —Ima hrane, toplo je. Nitko mi ne može učiniti ništa nažao. —Pogledala je u pod. —Tamo vani je bilo mnogo gore.

— Što ste bili vani?

— Igrala sam Igru, naravno — odvratila je s više samopouzdanja. — Osim toga... bila sam i odgojiteljica. U vrtiću. — Rekla je šapatom.

— Odgojiteljica u dječjem vrtiću... — zastao je. Puti mekane poput mlade breskve, plava kosa, ruke bez bora. Nemoguće. U vrijeme kad su zatvorili posljednje škole i vrtiće, ona se još uopće nije rodila.

— Judith. Kada si ti došla ovamo. Unutra?

Ponovno se osmjehnula, zbunjeno poput malog djeteta kojeg su natjerali da oda tajnu. — 1989.

Točno prije stotinu godina. Mahnula je rukom prema ploči.

— Dakle? Jesi li spremna za početak Igre?

— Ne. Nisam. — Iznenada ju je upitao. — Sjećaš li se možda kada je posljednji put neki igrač došao ovamo i pozvao nekoga na dvoboj? Hoću reći, kada je neki ljudski stvor posljednji puta kročio ovamo?

— Bilo je to davno. Prije mnogo godina. Ali... Scripps je kimao glavom.

— Otiđi — rekao joj je. — Reci im da su sve pogrešno smislili i da su se prevarili. Ja neću igrati protiv tebe, a dječak... — Scripps je bacio pogled prema Joeyu i pritom osjetio kako je obuzet silnom ljubavi i brižnosti. — Dječak uopće ne zna igrati.

Joey je otvorio usta od čuda; Scripps mu je uputio oštar pogled koji mu je govorio Šuti! I, Joey je šutio, ne rekavši ni riječi.

— Što namjeravaš? — zatreperio je Judithin glas. Očigledno nije dobila nikakve upute kako da se ponaša u ovakvom slučaju.

— Kaži im da je poziv na dvoboj upućen njima. Ja ovdje i danas, pozivam na takmičenje jednog igrača Botrijanca.

— Nemoj to činiti — rekla je Judith i prestrašeno se okrenula, gledajući u zid. — Zidovi imaju uši. Njihova je svijest strahovito jaka. Ako izgubiš, nećeš se toga više nikada sjećati, niti ćeš biti svjestan kako se to dogodilo.

— A, ako pobijedim? — Pogledala ga je ravno u oči.

— Onda će te pustiti da odeš odavde. No, to još nikome nije pošlo za rukom.

Gledao ju je zaprepašteno.

— Ne vjerujem.

— Dobro. Onda podi sa mnom. Uostalom, sve je i onako već unaprijed odlučeno. Pokušala sam da ti olakšam patnju. — Pošla je prema zidu i nestala kroz njega, ne osvrćući se više na Scrippsa.

— Ostani ovdje — rekao je Joeyu, a zatim kliznuo kroz zid slijedeći Judith.

Ugledao ju je nejasno pred sobom kako se brzo kreće u polutami i požurio da je dostigne. Tlo pod nogama postalo je nekako čudno... mekanije i žitkije, pa je koračao opreznije, nelagodno osjećajući sve veću blizinu zidova. Začuo je tihi zvuk nalik šaputanju, ali nije imao vremena da zastane i sluša. Ona ga je čekala samo trenutak, okrenuvši se, ali se onda uputila dalje nestajući u mraku. Nije mu preostalo ništa drugo nego da krene za njom, no od same pomisli na to sav se naježio, jer su zidovi već bili posve blizu; na licu i rukama osjećao je njihov vlažan, ljepljiv dodir. U djeliću sekunde bio je obuzet užasnim strahom i gađanjem jer se zid potpuno obavio oko njega, no zatim je sav taj užas ostao iza njega. No, prizor koji je tada ugledao bio je tako grozan da nije znao hoće li zaplakati ili pobjesniti, ili oboje.

U velikoj dvorani gdje je vladala polutama čulo se neprekidno mrmljanje i jaukanje koje je u valovima naviralo od spodoba na niskim ležajevima. Neki su čupkali pokrivače, a neki potpuno nepokretni, tupo zurili preda se. Ljudi, na stotine ljudskih bića. Prostorijom je vladao užasan smrad i zadah od izmetina. Njegovatelji, ljudska bića kao i njihovi štićenici, polagano su se kretali među krevetima. Ramena su im bila pogrbljena i savijena pod težinom velikih, bijelih ogrtača koje su nosili, dok su im lica imala otužan izraz. Scripps ih je promatrao s užasom u očima.

— Trudimo se — rekla je Judith. — Ali ima ih tako mnogo. Zato ste nam vrlo potrebni. Potrebni ste Njima.

Obasuo ju je pitanjima.

— Kakvo je to mjesto? Tko su ovi ljudi? — Ali, odgovor je dobro znao...

— Ovo su sve Igrači — rekla je mirno. — A prostorija se zove Dvorana Igrača.

Osjetio je potrebu da viče. Povraćalo mu se. Htio je bježati odavde.

— Ovo su... Igrači-majstori? Pobjednici?

— Ne. Nema tu pobjednika. Rekla sam ti već da je njihova svijest nepobjediva. No, nama su potrebni pazitelji, nadzornici, i zato su me oni poslali, ili bolje rečeno, dozvolili mi da te pozovem na dvoboj u Igri. Moraš ostati... neoštećen.

— Ali, ti... i svi ovi njegovatelji. Vi ste bili pobjednici. Znači, ima izgleda...

— Ne. Ja sam također gubitnica. — U očima joj je zasjala iskrica ponosa. — Doduše ne velika gubitnica.

Sve ovisi o tome kako gledaš na stvar, pomislio je Scripps. Tek je sada vidio da uz svaki ležaj stoji igraća ploča. — Valjda oni ne igraju u ovakvom stanju, ha?

— Gledaj! — Judith se probila do ležajeva i prišla niskom stolu, na kojem je ležala jedna od mnogih igraćih ploča. Stavila je obje ruke na nju, i začuo se svjetlucavi zvuk. Kao da je netko dao znak, jaukanje je prestalo istog trenutka. Njegovatelji su se povukli, prekriženih ruku, a svaki je Igrač posegnuo za svojom pločom. Onda je prostorijom odjeknuo snažan akord nalik zvuku divovskih orgulja koji je prodro do Scrippsovih kosti. Judith je zatim dala novi znak, i svi Igrači su ponovno pali nauznak na svoje ležajeve, nepomični.

Scripps je zateturao jer mu je u ušima još odzvanjao onaj snažni zvuk.

— Zašto? — Vikao je iz sveg glasa, jer nije čuo vlastite riječi od strahovite zvonjave u glavi.

Judith mu je uputila pogled sažaljenja, ali i jedva primjetljivi podsmijeh. Nikakvo čudo, ona je ovdje već čitavo stoljeće, pomislio je Scripps. Još uvijek zaglušen nutarnjom bukom, pročitao je odgovor s njenih usana i osjetio beznađe i očaj, kad je rekla:

— Oni ne daju nikakva objašnjenja.

Kad su se opet našli u maloj bijeloj sobi, okrenuo se licem prema njoj.

— Znači, oni te ne nadziru — rekao je. Zato ga je i mogla povesti kroz zid i pokazati mu sve.

— Ćega bi se oni morali bojati? Našeg bijega?

— Ali ti bi mogla pobjeći — Izgovorio je svoje riječi vrlo razgovjetno, promatrajući je.

Brzo je pogledala u stranu.

— Ne znam.

— Znaš ti dobro. Mogla bi jednostavno proći kroz taj zid i izaći..., i povesti nas sa sobom.

— Povesti vas kuda? — upitala je. U gladovanje, u neizdrživu studen? Ljudi su vani umirali kad sam ja stigla ovamo, Unutra. Kakva je sada situacija vani? Zašto ste vi došli?

— To sad nije važno. Mi se vraćamo, a ti ćeš nam pomoći. Jer, i ti ideš s nama.

— To neće pomoći. Oni će ubrzo izaći i pojaviti se vani. Ovog trenutka još čekaju.

— A, što čekaju? — Judith je zurila u pod.

— Ne znam. Nešto se sprema. Igra... kad igramo s njima, mi ih čujemo. Uplašeni su, i vrlo brzo bit će ih svuda. To čujemo kroz Igru... neki strah, a ujedno i neko stravično veselje. Sprema se neka vrst eksplozije, širenje na sve strane. Očekuju je i priželjkuju, ali se istovremeno i boje. Zbog toga i nas drže ovdje. Mi ih na neki neobjašnjivi način možemo zaštititi.

— Igrom? Smirenjem koje ona pruža? — Judith je potvrdno kimnula glavom.

— Ne znam točno o čemu se radi, ali sam duboko uvjerena da bježanje neće pomoći. Vrlo brzo nećeš imati kuda pobjeći.

Joey je sjedio na podu, širom otvorenih očiju, slušajući. Gledajući ga, Scripps je osjetio neku čudnu mirnoću. Imao je on pravo. Shvatio je točno što treba uraditi da bi spasio Joeya, i sebe. Kasnije će doći vrijeme za strah. Nadao se da to još neće biti tako skoro. Okrenuo se prema njoj.

— Kad si ti stigla ovamo, igrala si protiv jednog od Njih, i ostala... ostala si čitava, neoštećene svijesti.

— To ne mora značiti da ćeš i ti... Scripps je nervozno odmahnuo rukom.

— Ja nisam važan. — Bio je iznenađen svojim riječima jer je znao da govori istinu. — Ali... ovaj mali jest. —Rekao joj je zatim gotovo nečujno tako da ga Oni ne bi čuli. — Ako... se meni što dogodi, hoćeš li ga odvesti odavde?

Judith je oklijevala.

— Molim te. — U tim riječima bila je sadržana sva njegova ljubav, sva nježnost, sve njegove glupe nade. Da, cijeli se svijet pretvorio u ludnicu, svijet je umirao, ali možda ipak postoji šansa da dječak uspije tamo gdje su oni zakazali. — Molim te. Pruži Joeyu priliku da živi.

Nešto se promijenilo u njenim očima, imale su začuđeni izraz, koji se zatim pretvorio u zavist, možda zbog siline njegovih osjećaja. Lice joj je odavalo osamljenost kakvu on uopće nije mogao zamisliti. Kimnula je glavom. Jedva čujno rekla je — Da. Da pokušat ću.

Kad je otišla, obratio se zidu.

— Predomislio sam se — rekao je. — Povlačim svoj izazov. Želimo otići odavde, i vratiti se napolje.

— Netočno — hladno je odvratio zid. Scripps je dobro znao da će dobiti takav odgovor. — Tvoj je izazov prihvaćen. Pripremi se za igru.

Dakle, ovo je pitanje sredio. Ako izgubiš, rekla mu je ranije, nećeš se toga više nikad sjećati. Nećeš nikada biti svjestan toga. Više ništa nećeš znati.

Ali, ako kojim slučajem pobijedi, znat će sve. Igrajući protiv njih, saznat će mnogo toga. Sjetio se kako se Joeyova svijest stapala s njegovom dok su igrali u vlaku, i pritom se pitao kakav će osjećaj imati kad mu se misli pretoče u svijest Vanzemaljskog, svijest nepoznatog. Čuo je kako oni izgledaju u pričama ljudi, vidio je i neke prastare fotografije. Sada će biti u prilici da i sam pogleda u lice vanzemaljca. Ako oni uopće imaju lice...

Dosta toga, rekao je sam sebi. Drugog izlaza nema. Nije mogao mirno sjediti i samo čekati dok su oni vukli svoje poteze. Ako je Judith zaista u pravu, onda nema smisla bježati. A, Scripps je sve više vjerovao u to. I sam je osjetio tamo u tunelu da se nešto događa. Nešto se miče.

Ako Ono uopće ima noge...

Prestani. Čekaj. I nemoj plašiti sam sebe.

Sjeo je i zagrlio Joeya, trudeći se da ne misli na ono što ga čeka.

— Molim vas slijedite me. — Svjetlo-putokaz pojavilo se desetak centimetara iznad tla, u blizini zida.

— I dječak, također? — upitao je Scripps.

— Molim vas slijedite me.

Iznenada Scripps nije više bio siguran želi li napustiti ovaj mali bijeli zatvor. Svjetlo vodič već je ulazilo u zid. — Dođi — rekao je Joeyu. — Ako ne prođeš, ostani ovdje, a ja ću se vratiti po tebe. — Ili će se vratiti ona, mislio je u sebi, ali o tome sad nije vrijedilo razmišljati.

Zid ih je progutao obojicu, uvlačeći ih u onaj isti mračni, vlažni prolaz kojim se kretao prvi put. Smrdljivi zadah koji je osjetio tada, postajao je sve intenzivniji, tjerajući mu suze na oči. Svjetlo, njihov putokaz, poskakivalo je brzo u daljini, vodeći ih, ali im ne osvjetljavajući put. Scripps se očešao o zid. Nešto je ljepljivo prionulo uz njega. Odskoćivši pun gađanja u stranu, obuhvatio je rukama vlastita ramena. Iza sebe je čuo Joeyevo teško disanje. Svjetlo je zatreptalo, spustilo se niže, i nestalo.

Stajali su u potpunom mraku. Kroz zid sada, oh Bože, ja naprosto ne mogu gurnuti lice u ovo...

Tunel je bio sada drugačiji, više nije bio pust, već ispunjen tišinom iščekivanja. Osjetio je da ga promatraju. Negdje izbliza začuo je neko zujanje, lepetanje, kao da se neka suha krila taru jedno o drugo. Ili su to možda noge, pomislio je Scripps. Milijuni sitnih nogu. Ili... čeljusti. Činilo mu se da taj zvuk dolazi iz nutrine zida. kao da nešto, ili netko pokušava rovanjem izaći na površinu.

— Molim vas slijedite me.. — Iz dubine mraka, začuo se glas svjetla-vodilje.

Nešto je dodirnuto Scrippsovu ruku; on se trgnuo uz prigušeni krik. No, bio je to Joey koji je sav drhtao, pružajući ruke prema njemu u nijemom strahu. Scripps se sagnuo i privukao ga k sebi, osjećajući pod prstima Joeyov platneni kaputić i njegovu kovrčavu glavu na svojim prsima.

— Molim vas slijedite me. Kad bih imao ovlaštenje, naredio bih vam da tako postupite bez oklijevanja.

Čučeći, Scripps je osjetio kako ga prolaze žmarci cijelim tijelom. U gustom mraku čuo se samo onaj zvuk struganja i zujanja koji je dolazio sa svih strana, a onaj odvratni, mišji zadah postajao je sve nepodnošljiviji.

Nešto mu se omotalo okonoge, gricnulo ga u list i pričvrstilo se za meku kožu s nutarnje strane koljena.

Scripps je zastenjao od užasa i gađenja. Otresao se, oslabadajući se nametnika i uronio u zid, čvrsto držeći Joeya uz sebe.

Osjetio je kako se zid miče oko njega. Nešto mekano kružilo mu je oko lica, bockajući ga, ispitujući, napadajući. Udario je oko sebe rukama kao da želi otjerati noćnu moru, odupirući se navali njihovih sitnih tijela. Jedno od njih ušlo mu je u nos. Zatim kao da mu je užarena igla probola uho. Scripps je vrisnuo svom snagom, čvrsto stišćući zube.

Konačno su uspjeli proći kroz zid.

Izašli su, teško dišući, na neku vrst pozornice u golemoj dvorani kupolasta svoda ispunjenoj od posljednjeg mjesta gledaocima Botrijancima. Snopovi bjeličastog svjetla okruživali su pozornicu. Žmirkajući, Scripps je ipak uspio vidjeti kako izgledaju: bili su nalik golemim žabama. Nisu imali šije, nego samo glave nasađene na trup. Usta su im bila tanki rastezljivi prorezi. Kad su se svjetla prigušila, vidio je i njihove oči. Svaki je imao dva oka, smještena otprilike na čelu, samo što to nisu bila prava čela. Sve su oči bile upravljene prema njemu, i sve su gorile nekim sumpornim sjajem.

Joey se sav tresao, čvrsto stisnutih usana, očiju izbezumljenih od straha. No, kad je svjetlo-putokaz ponovilo — Molim vas, slijedite me! — Joey je stoički krenuo za njim, okrećući se prema Scrippsu, nijem od strave i užasa.

Istog trenutka, na jednom kraju pozornice pojavilo se Ono. Kretalo se brzo i gotovo nečujno, kližući podom i vijugajući tijelom poput gmaza. S obje strane tijela visjele su mu dvije tanke cjevaste ruke, njišući se kao da su iščašene. Stvor se zaustavio na samoj sredini pozornice. — Počni — začuo se njegov hripav glas.

Iz poda je izronio valjak nalik stolu, a na njegovu vrhu svjetlucala je igraća ploča. Botrijanac je raširio ruke i stavio ih na ploču, a svjetlost koja se na njoj pojavila jasno je ocrtavala obrise njegovih dvanaest prstiju. Bili su dugački, tanki, oblih vršaka i nisu imali nokte. Jedan je prst na svakoj ruci bio je zakrenut unatrag prema zglobu. Savršeno su odgovarali za Igru jer su pokrivali površinu od osam do deset kristala.

A, kristali su svjetlucali, čekajući igrače, dok je osmerokutna ploča tiho, melodiozno zujala. Ne razmišljaj previše, igraj!, davao je Scripps upute samom sebi, potpuno paraliziran od straha. Žute oči Botrijanaca gledale su ga hladno, s prijezirom.

Više nije smio oklijevati ni trena; spustio je ruke na ploču. Oglasio se jedva čujni ping!, i Igra je počela.

Bujica zvuka sručila se na njega, puneći mu glavu. Ćak nije bio siguran da li je sve to glazba. Još se jednom prisjetio Judithinih riječi: Njihova je svijest nepobjediva. A, onda je sve oko njega nestalo, iščezlo je sjećanje, a stvarnost je izblijedila dok je Scripps uranjao sve dublje u svijest svog protivnika, Botrijanca.

Činilo mu se kao da se uz pomoć splavi svog mozga pokušava probiti kroz snažnu bijelu bujicu. Boreći se svim silama da je obuzda, uvidio je da je to bezuspješno i beznadno. Nikad mu neće uspjeti svladati tako jakog protivnika. Jedini izlaz je bio da se opusti, prati igru i pokupi što više usputnih podataka i informacija.

Glava mu je odzvanjala neopisivo jakom zvonjavom. Nejasno je vidio odraz svojih ruku, gledajući ih čudnim, tuđim očima. Ruke i prsni koš oblila mu je neka neopisiva, ugodna toplina. Prsti Botrijanaca plesali su brzo i okretno osvjetljenim kristalima. Zvonjava je utihnula, ostao je samo jedan jedini visoki ton, iz kojeg su na sve strane nicali čudni akordi. Zatim se pojavio jedan čujni, daleki šum, i Scripps je u njemu prepoznao zvuk vjetra. Vani, kod kuće? Ne, ne ovdje. Negdje drugdje. Ali, ne ovdje.

Bujica osjećaja se konačno smirila i tada je Scripps vrlo oprezno pružio svoju duhovnu ruku prema biću čija se svijest tako uspješno odupirala njegovoj. Vrlo nježno i polagano istraživao ju je i ispitivao, osjećajući kako se njegov um priprema da tu svijest čvrsto uhvati u svoju stupicu.

No, u tom svom ispitivanju naišao je na hladni, neuništivi cilj, okrutan i bezosjećajan poput željeznog klina. Velika glad i pohlepa, obuzdavani samo na račun hrane koja ga je nesumnjivo čekala nešto kasnije, naprosto su ga preplavile. Pjesma je tiho odzvanjala, laskajući i mameći: divno je pripadati ovim stvorovima, doći u njihovu sredinu, udovoljavati njihovim željama. Scripps se našao sapet u čvrstom zagrljaju svijesti Botrijanca, bespomoćno i očajnički prihvaćajući njegove misli i predodžbe kao da je već potpuno u njegovoj vlasti.

Divno je biti Igrač, i plesti sjajne niti od mozga do mozga, od jedne svijesti do druge, zatvarati sve što ne pruža otpor, u krhku čahuru pjesme. Imati tako mnogo prostora u kojim se mogu začahuriti rojevi i jata vlastitog podmlatka. U mislima, Scripps je već promatrao kako iz svih prolaza i tunela nadire golema bujica tamnih, gmizavih i ljušturastih tjelešaca. Proždrljivo, oni će pojuriti u potragu za hranom, gazeći jedan drugoga, tjerani naprijed strahovitom glađu koja će uslijediti nakon dugog čekanja i inkubacije.

Scripps je potpuno jasno vidio u mislima kako larve, čudovišne ličinke pužu na sve strane prema roditeljima-maticama, i u tom trenutku spoznao stravičnu istinu. Osjetio je u cijelom svom biću titraje Igre, osjetio je kako na svojim vibracijama zaustavlja najezdu tog podmlatka, poručujući: tu nema hrane. Konačno je shvatio bit ove Igre, svu njenu jednostavnost i dubinu. Igra je štitila Botrijance da ih ne izjedu njihovi mladi.

Činjenica da je ljudi-igrača gotovo nestalo s površine Zemlje bila je očit znak da će ličinke imati drugu vrst hrane.

Scripps je nastavio igrati, potpuno mehanički. Botrijanac je bio jak, ali ga je on mogao slijediti bez poteškoća. Jedino kad bi Scripps nametnuo svoju temu i tako pokušao promijeniti tok Igre, postojala je mogućnost da doživi poraz. Osjećao je u mislima Botrijanca roditeljski strah od Vlastitog naraštaja. Taj strah još nije bio jasno izražen; ostalo je još, dakle, dosta vremena da nešto učini.

Znao je vrlo dobro da ga ovdje svi gledaju s podozrenjem. Svijest Botrijanaca mu je govorila da oni imaju povjerenja u Judith, ali ne i u njega. Špijunirat će ga sve dok mu je svijest neoštećena. Odlučio je igrati sada na sve ili ništa.

Igrao je na planet Zemlju. Zimsko predvečerje, narančasta, modra i ljubičasta boja šire se po površini Smrznutog jezera, vizija je potresla matricu vanzemaljca i iščezla uz snažno šištanje. Kiselina je crčala i palila Scrippsov mozak. Iz grla mu se izvio strahovit krik.

Obuzet vrtoglavicom, natjerao je u svoje misli viziju svog doma: plamsaji zapaljenih otpadaka i knjiga. Pijani, glasni Bozzie koji je jodlao. Oko vatre grupa ološa, pljačkaša koji jedu njihovu hranu i piju onu ogavnu tekućinu koju je Bozzie iscjedio iz napuštenih automobila. Pjevali su.

Bol je obuzela njegove neurone, izjedajući nostalgiju i sjetu, pretvarajući sjećanje u gomilu sivog pepela.

Igraća je ploča zacviljela kad je Botrijanac uzvratio, odbijajući takve misli. Zasjala je sumporno-žutom i otrovno zelenom bojom, izbacujući na kraju tamni, bezbojni odsjaj. Osjećao je kao da mu netko puca u mozak vatrenim crvima i larvama, i ugrizao se za obraz da ne bi kriknuo. Učinilo mu se da se čitava prostorija vrtoglavo okreće oko njega. Njihova je svijest strahovito jaka. Priviđenja je nestalo, a visoki, zloguki tonovi pretvorili su se u bijelo siktanje.

Još jednom. Pokušat će još jednom, i uspjet će. Posljednjim snagama, Scripps je iz najudaljenijeg kutka svijesti izvukao i zadnju preostalu predodžbu. S najvećim naporom, držao ju je jednostavnu i istinitu u matrici Igre, koju je gubio. Očajnički je isticao svoj duboki osjećaj: Dijete kojeg se ne boji već kojem poklanja svu svoju ljubav. Matrica je zadrhtala, zujeći od nekih do sada još neznanih rezonanci; Botrijančeva je svijest ustuknula, zatečena. Dijete. Scripps je prešao u napad, neopisivo radostan od mislima izrečene boli. Dijete koje se ne hrani njegovim mesom, već njegovom ljubavlju. To je ljubav, vi prokletnici. Botrijanac se borio svim silama da zadrži kontrolu i odbije napad predodžbe koja je bila'tako neobično snažna, ali i posve tuđa. Njegovo zaprepaštenje i prvi znaci straha i uzmicanja odjeknuli su disonantno u matričnoj melodiji pjesme. Scripps se nacerio, osjećajući kako mu se lice grči od slavodobitnosti, premda mu se činilo da mu se mozak prži od vlastite vrućine. Iz kristala je odjednom izbila užarena mješavina svjetla i zvuka. Čitavo to vrijeme on je visoko uzdignuta čela mislio samo na taj osjećaj čovječnosti, privrženosti i ljubavi. U svojoj je ruci još osjećao stisak malog dječjeg dlana. Scripps. U sjećanje mu je navro prštav Joeyev smijeh. Scripps, igraj.

Misli mu je tada zahvatila silna bol baš kao što plamen guta suhu travu.

— Molim vas, slijedite me. — Svjetlo-vodič brzo, se kretalo tunelom. Omamljen i trom, Scripps se prepustio dječaku i ženi da ga vuku i nose. Svuda oko njih čulo se crčanje sitnih gladnih bića koje je postajalo sve zaglušnije; Scripps se šćućurio od straha i odvratnosti.

— Hajde, Scripps. — Bio je to dječakov glas. — Pobijedio si. Pustili su nas da odemo. Požuri.

Pobijedio? Pobijedio koga? Gurali su ga rukama da krene dalje. Uopće nije znao o čemu govore. Rekao je ono što mu je prvo palo na pamet u tom trenutku.

— Zašto?

Odgovorila mu je žena, malodušnim glasom.

— Misle da nećemo uspjeti izaći odavde kroz zid.

Prekasno, jer je tek tada shvatio u što ga oni guraju: u gustu, gmižuću masu ustiju, slinavih, opasnih...

— Ne! — Počeo je udarati oko sebe nogama, ali je bio preslab i iscrpljen; spotaknuo se i glavom uletio u zid pun čeljusti i zubi oštrih poput igala. Vikao je iz sveg glasa dok su se svi ti sitni stvorovi zabijali u njegovo tijelo, uvlačili mu se pod kožu...

— Scripps! Hej, Scripps, probudi se. Sanjaš nešto strašno. Hajde, moramo požuriti, daj, probudi se i pojedi ovo.

Zahvalan dječaku, konačno se uspio osvijestiti i doći k sebi. Bilo mu je hladno. Išli su širokom, bijelom trasom napuštene autostrade, istočno od grada i zaustavili se da malo odspavaju u gustoj šikari. Nebo je bilo plavo, s tu i tamo ružičastim i zlatno-žutim nijansama. Pogledao je u stari limeni tanjur koji mu je nudio dječak. Iz guste kuhane kaše podizali su se jezičci pare. U drugoj ruci, dječak je držao lončić iz kojeg se također pušilo; miris kave od kuhanog žira draškao je Scrippsove nozdrve. Namrštio se.

— Gdje?

Dječak je pokazao rukom prema uništenoj benzinskoj stanici, gdje više nije bilo crpki, i gdje su razbijena stakla začepljena krpama.

— Ljudi žive u njoj. Ja sam igrao.

Scripps nije shvaćao o čemu mu to dječak priča, ali je unatoč tome pojeo toplu kašu. Kad je završio, dječak mu je stavio šalicu u ruku.

— Pij — rekao mu je, promatrajući kako Scripps izvršava njegovu zapovijed. — Možda ćemo još noćas stići kući.

— Kući — ponovio je Scripps. Hrana ga je dobro ugrijala. Osmjehnuo se dječaku u znak zahvalnosti. Malo dalje, sjedila je neka nepoznata žena i promatrala ih. Njena svjetložuta kosa, duga i ravna, zatitrala je žicu sjećanja u njegovoj svijesti. — Ju.. Judith?

Ona je potvrdno kimnula glavom:

— Oporavljaš se dobro. Malo pomalo sjetit ćeš se svega, najprije u snovima, kao što je bio slučaj i sa mnom. Pobijedio si, Scripps. Pobijedio si ih.

Scripps nije imao pojma o čemu to ona govori, ali su riječi imale pozitivan prizvuk. Uopće nije znao koliko su dugo hodali niti gdje, ali je dječaku sve to bilo poznato. On im je našao i donio hrane, potražio prenoćište. Bodrio je Scrippsa da nastavi hodati kad se ovaj umorio, i pripremio im ovaj skromni zaklon prije nego se spustila noć. Scripps je osjećao veliku, premda nejasnu, zahvalnost prema dječaku.

— Ostani ovdje — kazao mu je dječak. — Ime mu je...

— Joey!

Dječak se nasmijao. Onda se okrenuo i otrčao lagana koraka preko ledenog korova, odnoseći šalice i tanjure. Scripps je promatrao jastreba koji je kružio nebom iznad njihovih glava, kružio čas više čas niže sve dok nije osjetio da mu se vrti u glavi. Onda je sjeo. Prstima je opipao ožiljke koji su mu prekrivali ruke, osjećajući nelagodu. San, ili je sve to ipak bila zbilja? Zadrhtao je.

— Hajde, idemo — rekao je dječak kad se vratio, a Scripps je poslušno podignuo naprtnjaču i krenuo za njim. Nešto tu ipak nije bilo u redu. Jutro je bilo tiho, samo su visoko gore u krošnjama cvrkutale ptice.

— Požuri. — Osjetio je strahovito lupanje u prsima. Stajao je nepomično, pokušavajući se svim silama prisjetiti bilo čega, ali sjećanje nije dolazilo. Odustao je od toga i požurio da dostigne Judith i Joeya.

Nešto kasnije sve troje su koračali zajedno.

— Znaš što? — obrati mu se Joey. — Oni ljudi tamo u srušenoj kući gdje smo sad bili, oni imaju klinca, a znaš što on ima? Igraću ploču, pravu staru igraću ploču. A, zamisli, uopće nije znao igrati na njoj.

— Igrati? oglasila se Scrippsova memorija.

— Sada zna — rekao je Joey. — I sviđa mu se igra. Mislim da ću svakome pokazati kako se igra.

Scripps se zaustavio. Stezanje u prsima postajalo je sve jače, kao da je nešto puklo, a sjećanja se prosula.

— Da, moraš ih sve naučiti kako se igra. To je jedini način... — Ponovno je izgubio slijed, ljutito stišćući pesnice, bespomoćan. Igra koja nije ustvari igra... — Ne znam zašto — viknuo je, sa suzama u očima. — Ali, kad oni dođu, morat ćemo to svi znati, da se odbranimo... — Ponovno je zastao, bijesan što se ne sjeća mnogih stvari — tko su Oni? — no bacivši pogled na Joeyovo lice primirio se.

— Dobro — kazao je Joey. — Ja ti vjerujem. Judith kaže da češ se sjetiti još mnogo čega, a ja ću te ponovno naučiti Igrati na putu kući.

— Svi ćemo naučiti ljude igrati tu Igru — dodala je Judith. — Uspio si saznati dosta toga o njima. Svega češ se prisjetiti. Pokazat ćemo svima kako se igra i reći im da nauče i druge... ti si ih pobijedio, Scripps. Ti si jedini koji je uspio u tome.

Izraz potpunog povjerenja počivao joj je na licu; Scripps zaista nije znao čime je to zaslužio. Bez obzira na bitku koju je uspio izvojevati, dobro je znao da je to prva, ali ne i posljednja.

— Ne sjećam se još svega — kazao je — ali ću se sjetiti, obećavam.

Sa sjećanjima u svijest mu je naviralo još nešto, nešto što je izgubio ne ovih dana nego prije mnogo vremena. U prsima je osjećao kako mu žilama struji nova, preporođena krv, noseći neke davno zaboravljene emocije. Predstoji im još teška borba, toga je bio potpuno svijestan, premda nije točno mogao odrediti kakva će ta borba biti. Pogledao je mladu ženu i dječaka koji su koračali uz njega, sretan što se neće morati s budućnošću suočiti sam. Nebo je sjalo modrinom iznad njihovih glava. Sunce je bilo na polovini svog svakodnevnog puta, bacajući na njih tople svjetlo-žute zrake. Pred njima je vijugao širok put, gubeći se u drveću.

— Pokušat ćemo zajedno — rekao je. — Potrudit ćemo se i dati sve od sebe. Hajde sada, pođimo kući.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln