Skip to main content

Lavirint - Dragoslav Perić


Lavirint 


Planeta Mabej se nalazila na samom rubu Sedme galaksije, te se do nje prilično lako moglo da dođe. Zbog svoje relativno skromne veličine i oskudnih prirodnih bogatstava, što je utvrđeno još u vreme pionirskih istraživanja, nije ju naselila ni jedna rasa. No katkad bi se nekakav brod ipak spustio na nju, pa bi se onda o tome mnogo pričalo, posebno oni svemirski putnici koji su kakvim slučajem prolazili pored nje. Ali, ako bi bilo koja od ovih priča bila prekinuta pitanjem o planeti Mabej, svi bi odgovarali da za nju nisu ni čuli. Nije ni čudo, svi su je zvali Planeta Sreće.

To je zaista i bila Planeta Sreće. Na njoj je, kako se govorilo, živela besmrtna rasa koja je dokučila suštinu života i bila voljna da večitost podari svakome pridošlici. Predstava o ovom blagostanju se razlikovala od rase do rase, od čoveka do čoveka i svakako da nijedna nije odgovarala pravom stanju. Ono što je skoro sve zadržavalo samo na pričama i maštanju bila je prepreka koju je trebalo preći da bi se živelo na toj srećnoj planeti. Ebejci su to zvali »Zagonetkom«, Beri — »Postavljačem problema«, a Zemljani »Lavirint«.

Ljudi su ga zamišljali kao niz ispresecanih hodnika s mnogo ulaza i jednim jedinim izlazom. Svi koji su želeli da dosegnu sreću, morali su ga preći. Zato se pričalo da se, u stvari, u Lavirintu i nalazi sreća ili bar polovina te sreće, kako su govorili neki skloni šali. Vreme za koje ga je trebalo preći bilo je neograničeno, a jedina opasnost za koju se znalo da preti u tom lavirintu bila je glad. Neke su rase bez hrane mogle biti relativno kratko, a druge beskonačno dugo vremena. Lavirint ih je sve čekao podjednako strpljivo jer je i on bio večit. Od onih koji su dolazili niko se nije vraćao, niti se znalo da li je ko spoznao sreću. Ali, kao što je sigurno da postoji sreća, isto je tako sigurno da je iza lavirinta besmrtan život.

Jedini je pokušao da ovaj fenomen naučno rastumači Petar Kirik, ali njegova hipoteza nikada nije bila objavljena. Kirik je bio pilot II klase u penziji, no beše još dosta mlad. Naime, vojsku je napustio posle događaja koji ga je umalo stajao života. Upravljajući brodom, čija je neispravnost izmakla kontroli, bio je dugo zarobljen, čudnim sticajem okolnosti, baš u putanji planete Mabej. Spašen je u poslednjem trenutku, kad mu smrt od gušenja već beše blizu. Otada se posvetio izučavanju lavirinta.

Omanjeg rasta i povijenih leđa, ali zdravih mišića, Petar se nesvakodnevno doimao, osobito po nemirnim crnim očima: čak su govorili da je ružan. Niko, sem naravno njega, nije opazio koliko mu je telo simetrično. Upravo na prirodnim zakonima zasnivao je čitavu svoju teoriju. Zaključci do kojih je došao bili su do te mere apsurdni, da ih niko na zemlji nije hteo niti mogao prihvatiti. On je to objašnjavao udaljavanjem ljudi od harmonije i prirodnih zakona. Držao je da bi ljudi mogli postići što i Mabejci, ako bi u daljim generacijama nastavili proučavanje prema njegovim postavkama. Lavirint je jedino postojao da izuzetnim pojedincima poput njega omogući rešavanje sažetog problema i dosezanje SREĆE. Zato je mnogim izdavačima ostavio svoju studiju, iako oni nisu hteli da je objave. Tako je odužio dug prema rodnoj planeti i krenuo.

Lavirint je brzo preuzeo vođenje letilice i uveo Kirika u evidenciju pod brojem 3225 E. Ovaj se, ne znajući za to sećao svog odlaska sa Zemlje. Uglavnom su ga žalili, poneki su mu zavideli, ali svi su mu rekli:

»Dođi sa srećom«.

On je znao da se neće vratiti, i svi koji su ga ispratili također su to znali. Zato su ga valjda tako srdačno i pozdravili.

Spustio se meko i tačno na određeno mesto. Čovek broj 3225 E nije bio nimalo iznenađen. Siguran da tako treba da bude, zakoračio je. Učinilo mu se da ga je glatko tlo nepoznatog materijala dočekalo dobrodošlicom.

Nalazio se na platformi koja se na jednoj strani širila prema horizontu. Podalje, na drugoj strani, uzdizao se zid s nizom otvora u veličini vrata. Kada je stigao do zida, okrenuo se i ugledao bokove svoje letilice u plavičastoj svetlosti nekog dalekog sunca. U tom trenutku, visoko iznad njega bijesnu jedna kometa i nestade u dubini. Njemu pade na pamet da je tamo negdje Zemlja, pa se naglo okrene i brzo uđe u prvi otvor. Unutra su zidovi nalikovali na neprozirno staklo ali su delovali čvrsto i neraskidivo. Pruži ruku da dodirne zid, ali ga nelagodni osjećaj iza leđa natera da se okrene. Zvezde i njegov jednosed se više nisu videli; samo zidovi i hodnici. Lavirint se rastvorio da propusti još jedno biće, sigurno u sebe, a onda je postao onakav kakav jeste.

Za njega je jednom na Zemlji neko rekao da je čovek koji se drži pravila igre. Inače, svima je bio poznat po pedantnosti. On nije mogao da shvati druge, drugi nisu shvatali njega.

Kad je malo bolje pogledao oko sebe, shvati da je lavirint upravo onakav kakvim ga je zamišljao, to jest kako jedino treba i mora da izgleda. Beše to građevina stabilna i čvrsta, osvetijena neznano otkud, hodnika širokih i visokih taman toliko da čovek u njemu vidi i koliko je malen i da je dovoljno velik da nađe rešenje. Činjaše se čak da ta tvorevina i živi, svesna svog zadatka kao simbola prirode i večnog traganja.

Krenuo je sredinom širokog i svetlog hodnika. Išao je čvrstim i sigurnim korakom i kao da uz pomoć njihovog odjekivanja otkriva pravi put. Kraj njega je zjapilo mnogo opasnih otvora, ali on kao da je pozvao sve zamke. Pogled mu je bio uprt u smeru simetrale hodnika. Išao je brzo koliko treba, i skretao baš kada treba.

U sjajnom lavirintu, među njegovim pravilnim ivicama i u potpunom miru prožme ga osjećaj sveopće savršenosti svemira. Dođe mu da glasno kaže: »Ja sam srećan«.

Međutim, samo mu se usta razvukoše u osmeh. Pomisli kako još može dugo da korača. No zbog nedovoljnih fizičkih priprema i neprestanog sedmodnevnog pešačenja, on osmi dan odredi za odmor. Tamo gde su se sekla dva hodnika leže i zaspa mirnim snom.

Čovek koji se držao pravila igre nije se nikad družio s ljudima, pogotovu ne u posljednjih devet-deset godina, otkako je razmišljao o lavirintu. Nikada nije imao prijatelja, a nije se ni trudio da ih nađe, otkad je shvatio izuzetnost svoje ličnosti. Nije žalio zbog toga, mada je želeo da sa nekim razmeni svoje misli.

Kada se probudio, prostor oko njega mu se učinio drugačijim, ali kako nije utvrdio nikakvu stvarnu promenu, nastavi i dalje — po planu. Ipak, osta sumnja koja ga je sada pratila iz dana u dan. Narednog dana odmora, negde u polovini vremena predviđenog za odmor, naglo se probudi i postade mu jasno — zidovi su se primicali jedan drugom, hodnik se sužavao.

Zidovi, pod i strop bili su od istog materijala i potsećali su na mermer i staklo, ali začelo nisu bili ni jedno ni drugo. Sve je bilo sagrađeno od jednog komada; sav materijal djelovaše masivno, no Kirik nikako nije mogao da utvrdi koliko su zidovi zapravo debeli. Nigde nije mogao opaziti prorez između dva komada, a zidovi su se ipak primicali.

Za nekoliko dana on brižljivo izmeri i proračuna koliko se brzinom zidovi skupljaju. Prvi zaključci su ohrabrivali, i on samo odluči da se više ne odmara. Ali, kada je nastavio meriti, utvrdi da se zidovi, pod i strop sve brže približavaju, preteći da se spoje u celinu zajedno s njim. Podalje, iza leđa, stvorio se odnekud, potpuno tamni zid goneći ga nejasnom pretnjom napred.

Od tada se sve pretvorilo u suludo trčanje i očajnički beg, ali beg prema cilju. I dalje je birao kamo će da krene pronalazeći jedini put koji je davao imalo nade da pobegne iz klopke. Svetlost je polako nestajala ali se temperatura povećavala vrtoglavo. On odbacivaše sa sebe redom delove skromne opreme i odeće, ostavši najzad potpuno nag.

Izgubio je pojam o vremenu i više nije znao koliko je dugo u lavirintu. S vremena na vreme bi skrhan umorom i glađu padao na topao pod. Tada bi kroz tamu naslućivao da se sve zaustavlja, što je naročito lako bilo uočiti po zidu iza njega, koji ga je pratio u stopu. Naslućivao je da on to sam, na neki način snagom svoje volje, zaustavlja lavirint, ali baš ta samosvesnost oduzimaše mu moć čim bi se malo odmorio i pomislio da može da nastavi dalje.

Sve češće se sećao svog zarobljeništva u putanji ove planete, pa su mu se, katkad, ta dva, svakako najteža trenutka u životu, poistovećivala. Onda bi shvatio da je to što mu se događa u stvari ono čega se uvek najviše bojao.

Čovek broj 3225 E nije bio loš čovek i nikada nikome nije učinio nešto nažao.

Kada je stigao do svetlosti beše već sasvim slomljen i skoro se bio predao. Puzao je jedva se mičući dok ga je vreli mermer pritiskao sa svih strana. Provevši dugo vreme u tami, bez ikakve nade da u njoj nešto nazre, zatvorio je oči. Otvorio ih je tek kad ga je svetlost ubola u oči. Nadohvat ruke, ispred njega, bio je kraj hodnika.

U njemu se u isti mah pojavi želja, nada, saznanje da mora da pređe još tih nekoliko desetina santimetara, zahvaljujući baš svom racionalnom korišćenju snage. Uvek se kretao sredinom hodnika, skretao u pravilnim lukovima, nije napravio nijedan suvišan pokret. On je bio taj koji treba da uspe, jer je on jedini na svojoj planeti poznavao sve prirodne zakone.

Osjeti da ga obuzima snaga koja ljudima dolazi pri velikim podvizima i pred smrt. U posljednjem svom naporu, tek nakon nekoliko sati uspe da se izvuče iz užarenog lavirinta.

Čovek koji se držao pravila igre, držeći se uza zid, sada već skoro hladan, stade na noge čvrsto i sigurno, skoro kao na početku. Polako se okrenu. Učini mu se da sanja, zenice mu se raširiše.

»Natrag ... u krug .. . nema više SREĆE ... opet početak . . .«

Snaga koja mu je iznenada prožela telo još brže nestade. Od onoga što je video, on zatetura prema zidu. Padao je veoma dugo ... Na platformi, ispred otvora u koji je ranije ušao, u posljednjem svom padu osećao se prevarenim. Lavirint nije imao izlaza već niz isprepletenih hodnika koji su se uvek vraćali na početak.

Čovek broj 3225 E je izdisao na mermernostaklenoj površini na kojoj je još malopre stajao. Telo mu je bilo sa jedne, a noge sa druge strane zida koji nije ni postojao. Onda nesta hipnoze i sa njom iščeznu i lažna tvorevina. Čovek koji se držao pravila igre, izgubio je u igri života koja nema pravila.

Osetio je na sebi poglede stanovnika Planete Sreće, ali nije na to obraćao pažnju. Gledao je u svoju letilicu i njene plavičaste odsjaje, a onda mu pogled odluta u dubinu svemira tražeći planetu na kojoj nije imao prijatelja ni neprijatelja. U široko otvorenim očima kao posljednja osta vizija sobe u kojoj je bio srećan tražeći put ka apsolutnoj sreći.

A besmrtni Mebejci ustajali su sa svojih mesta, sa izrazom dosade na licu kao posle predstave koju su već toliko puta gledali. Doduše Postavljač nerešivog problema je kao i uvek besprekorno radio, privlačeći sebi predstavnike svih rasa. Ali, sva raznovrsnost problema, koje su sami sebi postavljali, ni različitost agonija kojima se sve završavalo, nisu pomogli stanovnicima Planete Sreće da nađu rešenje svoje zagonetke — kako umreti? Imaju vremena, možda će i saznati.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln