Robert Sheckley - Borba

Borba

Ova se kazaljka nije pomaknula. Jesi li ti što opazio? — zapita Edwardson stojeći kraj prozora i gledajući prema zvijezdama.

— Ne — odgovori Morse. On je stajao i zurio neprekidno više od jednog sata u Attisonov detektor. Sada trepnu tri puta brzo i pogleda ponovno. — Ni za milimetar.

— I ja mislim da se ne miče — dodade Casel iza komandnog pulta za otvaranje vatre iz ubojnog oružja.

Baš je tako i bilo. Tanka crna igla na indikatoru počivala je nepokretno na nuli. Brodski topovi bili su spremni, sa ždrijelima otvorenim prema zvijezdama. Neprekidni šum ispunjavao je prostoriju. Dolazio je od Attisonova detektora i djelovao je umirujuće. Šum je potvrđivao da je detektor bio povezan sa svim ostalim detektorima koji su činili ogromnu mrežu oko cijele Zemlje.

— Sto mu gromova, što ne dolaze? — promrmlja Edwardson, još uvijek gledajući prema zvijezdama. — Što ne udare već jednom?

— Ma prestani — reče mu Morse. Imao je umoran mračni izgled. Visoko na desnoj strani iznad sljepoočnice vidjela se opeklina od radijacije, tanka kao suncem opaljena koža u veličini karanfilova cvijeta. Izdaleka je nalikovala na neko odlikovanje.

— Baš bih želio da dođu — reče Edwardson, vrati se do svoje stolice i nagnu se da bi ubrisao niski metalni strop.

— Zar ti ne želiš da dođu? — Edwardson je imao usko nježno lice kao u miša, ali vrlo inteligentnog miša. Takvo koje bi mačke izbjegavale.

— Zar ti ne bi? — ponovi on.

Ostali nisu odgovorili. Vratili su se svojim snovima i netremice zurili u ekran detektora.

— Imali su dovoljno vremena — reče Edwardson kao da govori sam sebi.

Cassel zijevnu i obliznu usnice.

— Hoće li netko igrati preferans? — upita češući gustu bradu. Brada mu je bila uspomena iz studentskih dana. Cassel je smatrao da bi u nju mogao spremiti kisika barem za petnest minuta. Dakako nikad nije stupio u svemirski prostor bez skafandera da to provjeri.

Morse okrenu glavu, a Edwardson je i dalje pazio na komunikator. To su činili tako naučenom i izvježbanom rutinom kao da im je već dolazila iz podsvijesti. Prije bi sami sebi prerezali vratove nego što bi ostavili indikator bez kontrole.

— Misliš da će brzo doći? — zapita Edwardson ne skidajući smeđe prodorne oči s indikatora.

Čovjek mu nije odgovorio. Poslije dva mjeseca zajedničkog boravka u svemiru volja za konverzacijom je splasnula. Nije ih zanimalo što je Cassel radio kao student i nisu ih zanimala Morseova osvajanja. Bilo im je užasno dosadno, čak i s vlastitim mislima i snovima, dosađivali su se čak i očekujući svakog trenutka napad.

— Samo bih jednu stvar želio znati — nastavi Edwardson neku davno započetu konverzaciju. — Kako daleko oni to mogu ostvarivati?

Tjednima su razgovarali o dometu neprijateljeve telepatije i uvijek se ponovo vraćali na to.

Kao profesionalni vojnici nisu mogli odoljeti raspravama o neprijatelju i njegovu oružju. To je bio njihov poslovni razgovor.

— Pa — reče Morse s dosadom u glasu — naša detektorska mreža pokriva sistem negdje tamo do izvan Marsovu orbite.

— Tu gdje mi sada sjedimo — nastavi Cassel, promatrajući indikator dok su ostali razgovarali.

— Oni možda neće ni znati da imamo sistem detektora sve dovde — reče Morse ponavljajući isto tko zna koliko puta.

— Ma, prestani — odgovori Edwardson dok mu se lice još više suzilo od ljutine. — Oni su telepati. Vjerojatno su pročitali i najmanju mrvicu u Everestovu mozgu.

— Everest nije znao da imamo detektorski sistem — odvrati Morse vraćajući pogled na ekran. — Njega su uhvatili još prije nego što smo ga imali.

— Gledaj — nastavi Edwardson. — Oni su ga sigurno pitali »Momče, reci što biste vi učinili kad bi neka rasa telepata došla i zavladala Zemljom? Kako biste je vi čuvali?«

— Prazna naklapanja — odgovori Cassel. — Možda Everest nije ni mislio na to.

— Pa i on razmišlja kao svaki čovjek, zašto ne? Svatko se suglasio s ovim načinom obrane. I Everest bi se složio.

— Čisti silogizam — promrmlja Cassel. — Vrlo klimav.

— Sasvim sigurno nisam želio da on bude uhvaćen — izjavi Edwardson...

— Moglo je biti i gore — upadne Morse s licem tužnijim no ikada. — Što bi bilo da su uhvatili obojicu?

— Želio bih da naiđu — reče Edwardson mračno.



* * *



Richard Everest i Ceil Robert Jones bili su pošli na prvi međuzvjezdani let. Pronašli su nenaseljenu planetu u području Vege. Sve ostalo je bila standardna procedura. Odlučio je novčić. Everest je krenuo dolje pomoćnom letjelicom ostajući u radiokontaktu s Jonesom u brodu. Snimka toga radiokontakta sačuvana je da bi je čula cijela Zemlja.

— Upravo sam sreo stanovnike planete — rekao je Everest. — Bića smiješna izgleda. Fizički opis dat ću ti kasnije.

— Pokušavaju li se sporazumjeti s tobom? — pitao je Jones vodeći brod u polaganoj spirali oko planete.

— Ne... Stani... Neka sam proklet! Oni su telepati. Kako ti se to sviđa?

— Izvanredno — odgovori Jones — Nastavi.

— Čekaj. Ne bih ti znao reći da li mi se ovi momci sviđaju ili ne. Oni nemaju ugodne misli, kolega!

— Što je — zapitao je Jones podigavši brod malo više.

— Misli! Ova kopilad je nasilna. Čini se da su pobijedili sve sisteme uokolo tražeći nekoga da...

— Da, što?

— Mislim da sam sve shvatio pogrešno — reče Everest ljubazno. — Nisu oni tako loši.

Jones je bio bistar, imao je sumnjičavu narav i brze reflekse. On postavi ubrzanja na sve G koje je mogao podnijeti, leže na pod i reče.

— Reci mi nešto više o tome.

— Spusti se — reče Everest kršeći tako sve zakone svemirskih letova. — Ovi momci su sasvim u redu. Zapravo oni su najdivnija...

Tu je završavala snimka jer je Jones bio pritisnut o pod akceleracijom od dvadeset G kad je upravio brod do razine potrebne za skok kroz prostor.

Slomio je tri rebra, ali je stigao kući. Neka telepatska vrsta krenula je u osvajanje svemira. Što će Zemlja učiniti da im se suprotstavi?

Bilo je mnogo razglabanja oko suhe informacije koju je donio Jones. Očito je ta vrsta mogla lako ovladati nečijim razumom. Čini se da su Everestove misli pretvorili u svoje, prefinjeno mijenjajući njegovo prethodno uvjerenje. Oni su ga preuzeli očito lako.

A Jones? Zašto nisu njega uhvatili? Da li zbog daljina? Ili jednostavno nisu bili pripremljeni za njegov iznenadni odlazak?

Jedno je bilo sigurno: sve što je Everest znao sada je znao neprijatelj. To znači da su oni znali sve o Zemlji. Znali su gdje je i kako je nezaštićena naša planeta od njihove vrste napada.

Moglo se očekivati da su već na putu ovamo.

Nešto je bilo potrebno da bi poništili njihovu strahovitu prednost. Ali što? Kakvo oružje postoji protiv misli? Kako se može izmaći valnoj dužini?

Učenjaci su grozničavo radili na tome da nešto smisle.

Uostalom, kako se može saznati kada je i da li je čovjek »opsjednut«? Iako su neprijatelji bili nespretni s Everestom, pitanje je hoće li nastaviti tako nespretno. Neće li postati pametniji?

Psiholozi su čupali kosu i žalili se na nedostatak apsolutne skale ljudskog roda.

Dakako, nešto je valjalo učiniti, i to odmah. Odgovor s jednog tehnološkog planeta bio je tehnološki. Izgraditi svemirsku flotu i opremiti je nekom vrstom mreže detektorske vatrene obrane. To je učinjeno u rekordnom vremenu. Usavršen je Attisonov detektor, križanac radara i encefalografa. Svaka promjena valova tipično ljudskog mozga, posade nekog broda opremljenog detektorom, uzbudit će indikatorsku skalu. Čak i loš san ili slučaj nepravilne probave bit će zabilježen.

Činilo se vrlo vjerojatnim da će svaki pokušaj ovladavanja nekim ljudskim razumom nešto narušiti. Negdje će morati da bude neki punkt interakcije.

Očekivalo se da to Attisonov detektor otkrije. Možda će zbilja i otkriti.

Svemirski brodovi sa po tri čovjeka na svakom brodu razmješteni u prostoru između Zemlje i Marsa sačinjavali su ogromnu sferu sa Zemljom u središtu.

Deseci tisuća ljudi čučali su iza komandnih pultova za otvaranje vatre iz topova, promatrajući iglu na skali Attisonova detektora. Nepokretnu iglu.

— Što misliš, da opalim nekoliko hitaca? — zapita Edwardson, s prstom na dugmetu kojim se aktiviraju topovi. — Samo da pročistim topove?

— Tim topovima nije potrebno čišćenje — reče Cassel češkajući bradu. — Osim toga izazvat ćeš paniku u cijeloj floti.

— Cassel — reče Morse vrlo tiho — skini ruku s te brade.

— Zašto? — upita Cassel.

— Jer sam upravo raspoložen — odgovori Morse gotovo šapatom — da ti je nabijem u taj debeli vrat.

Cassel se nakesi i stisnu pesnice.

— S osobitim zadovoljstvom — reče — Već mi je dosadilo da gledam taj tvoj ožiljak.

Ustade.

— Prekinite — reče Edwardson zabrinulo. — Pazite na ekran.

— Nema potrebe, zbilja — reče Morse zavalivši se na stolici — Postoji alarmno zvonce priključeno uz ekran.

Ali ipak pogleda u ekran.

— Što ako zvonce ne radi? — zapita Edwardson. — Što ako ekran i sistem budu blokirani? Kako bi ti se svidjelo da ti nešto hladno sklizne u mozak?

— Ekran radi — reče Cassel. Njegove oči skrenuše s Edwardsonova lica na nepokretni indikator.

— Razbio bih ga — reče Edwardson.

— Ostani tu — reče Cassel. — Hajde da igramo preferans.

— U redu. — Edwardson pronađe masne karte i promiješa ih dok je Morse još jednom pogledao na ekran. Svakako bih želio da dođu — reče.

— Sijeci — prekinu ga Edwardson pružajući mu karte.

— Zanima me kako izgledaju naši prijatelji — reče Morse pogledavajući na ekran.

— Vrlo vjerojatno su slični nama — odgovori Edwardson dijeleći karte. Cassel je dizao jednu kartu za drugom, polagano, kao da se nadao naći nešto zanimljivo ispod njih.

— Trebalo je da nam pridodaju još jednog čovjeka — reče Cassel.

— Zašto nismo poslali neku prethodnicu — zapita se Morse. — Zašto nismo napali njihovu planetu?

— Nemoj biti budala — odgovori mu Edwardson. — Izgubili bismo svaki brod koji bismo poslali. Vjerojatno bismo ga dobili natrag opsjednutog da puca po nama.

Poslije kraćeg vremena Edwardson ga upita razdragano.

— Koliko ti sada dugujem?

— Tri milijuna, petstotina osam tisuća i deset dolara.

— Baš bih želio da dođu već jednom — reče Morse.

— Hoćeš li da ti napišem ček?

— Nemoj žuriti. Možeš to učiniti i idući tjedan.

— Netko bi morao pregovarati s njima— reče Morse gledajući prema zvijezdama. Cassel odmah pogleda prema ekranu.

— Upravo mi je nešto palo na pamet — reče Edwardson.

— Da, a što?

— Mislim da je strašno kad netko drugi vlada tvojim mozgom — odgovori Edwardson.— Kladim se da je to ogavno.

— Saznat ćeš kad ti se to dogodi — odgovori mu Cassel.

— Da li je to saznao Everest?

— Vrlo vjerojatno. Samo ništa nije mogao učiniti protiv toga.

— Moj se mozak osjeća odlično — reče Cassel. — Ali prvi od vas, momci, koji se počne ponašati šašavo neka se čuva.

Svi se nasmijaše.

— Dakle — reče Edwardson — ja bih želio imati priliku porazgovarati s njima. Glupo je ovako čekati u beskraj.

— Zašto ne? — zapita Cassel.

— Misliš li krenuti naprijed i sresti se s njima?

— Svakako — nastavi Cassel. — Nije dobro što samo sjedimo ovdje i čekamo.

— Morao sam se zbilja i ja sjetiti da možemo nešto učiniti — doda polagano Edwardson. — Napokon, nisu oni nepobjedivi. Uostalom, i oni su razumna bića.

Morse odredi smjer na komandnoj ploči broda i pogleda ostale.

— Misliš li da je trebalo da se javimo komandi i obavijestimo ih što smjeramo?

— Ne! — odvrati Cassel, a Edwardson potvrdno klimnu glavom. — Crveno dugme. Mi ćemo samo krenuti naprijed i vidjeti što možemo učiniti: Ako ne žele razgovarati, raznijet ćemo ih po svemiru.

— Pogledajte!

Kroz prozor su mogli vidjeti crveni plamen reaktivnog motora.

Susjedni brod u njihovom sektoru jurnuo je naprijed.

— Vjerojatno su došli na istu pomisao — reče Edwardson.

— Hajde da stignemo tamo prvi — reče Cassel. Morse uključi akcelerator i za trenutak su bili potisnuti u naslone svojih sjedala.

— Igla se do sada nije pomakla se mjesta, zar ne? — upita Edwardson dok je alarmno zvonce bjesomučno zvonilo.

— Nije se ni pokrenula — reče Casel gledajući na ekran, koji je bio zdrobljen s jednoga kraja na drugi.