Sf price

Test — Kadetu Pirx! Eselswieseov glas trgne ga iz sanjarenja. Upravo je bio zamišljao kako u malom džepicu njegovih starih civilnih hlaca dolje u ormaru ima još novcic od dvije krune. Zveckavi srebrni novcic, odavno zaboravljen. Prije nekog vremena bio je siguran da tamo nema nicega, da je spremio u najboljem slucaju neku staru poštansku priznanicu, ali malo pomalo sve je cvršce vjerovao da bi tamo ipak mogao biti novcic. Kad ga je Eselswiese pozvao po imenu, upravo mu se cinilo da je prstima napipao okrugli novcic i vidio kako se njegovi obrisi naziru u džepicu. »Mogao bih poci u kino, a ostalo bi mi još pola krune«, mislio je. »Ili na tjedni pregled, pa bi mi ostala cak kruna i pol. Ako bih krunu stavio na stranu, još bih imao dovoljno za nekoliko igara na automatima. Tko zna, možda bi mi automat bez prestanka izbacivao sitniš u ispruženu ruku — toliko da bih jedva strpao u džep... Samo bih držao ruku, ispruženu ruku... Ta zar nije Smiga vec doživio nešto slicno?« Pirx s...

Klinika dra Vliperdiusa Svemu je kriv onaj zubar što mi je stavio metalnu krunu na zub. Prodavacu novina sam se, dakako, nasmiješio, pa me smatrao robotom. U to sam se mogao uvjeriti kad sam u metrou otvorio novine. Prodao mi je »Kroniku automata«. Ta me vrst štampe nije oduševljavala. Nije to bilo zbog nekih antielektrickih predrasuda. Držim da takva štampa podilazi ukusu citalaca. Cijela je prva strana bila posvecena sentimentalnoj prici nekog matematicara zaljubljenog u svoj kalkulator. Dok je na njemu vježbao tablicu množenja, mogao se suzdržavati, ali kad je morao rješavati nelinearne jednadžbe, strasno je pritiskao tipke ponavljajuci: — Draga moja! Nikad te necu ostaviti! — I tako dalje. Gadilo mi se, pa sam pogledao mondenu kroniku. Ali i to je bilo jednolicno nabrajanje potomaka strojeva, ne propuštajuci objašnjenje kada, gdje i s kim su se rodili ti potomci. Književna rubrika pocela je poemom, od koje citiram samo prvu strofu: »Voljela se tako nježno robota dva u dos...

Izumitelj duše Bilo je to prije nekih šest godina. Baš sam se vratio s putovanja, iskoristivši sve dražesti odmora i ogranicenosti lagodnoga života, kad se jedne kasne veceri, iznenada, pojavi neki posjetilac i prisili me da prekinem pisanje »Memoara«. Ridokos, u punoj životnoj snazi, škiljio je tako strašno da mi ga je bilo mucno gledati. Osim toga, jedno mu je oko bilo zeleno a drugo smede. A to se isticalo još više jer se cinilo da mu lice pripada dvjema razlicitim osobama: jednoj bojažljivoj i nervoznoj, drugoj — glavnoj — cinicnoj i arogantnoj. Sve je to bilo izmiješano, pa kad me promatrao smedim okom, ukocenim kao da je zacudeno, drugo, zeleno, poluzatvoreno, bilo je podrugljivo. — Gospodine Tichy — pocne posjetilac tek što je ušao u moj ured — uvjeren sam da su vas opsjedali svakojaki pozajmljivaci, varalice i ludaci kako bi od vas izmamili novac ili vas uvjerili u svoje ludorije, zar ne? — Pa, jest — odgovorili — dogadalo mi se... Ali što vi želite? — Medu ...