Skip to main content

ZILAVA JEDINKA - N. Bejts


ZILAVA JEDINKA


Godina Prva, Dan Prvi.


Garbo se izmace od okulara teleskopa, protrlja umorno oci i pogleda drugog coveka u nebeskoj opservatoriji.

Ho Senhua se osmehnu. "Previse posla? Da te odmenim?"

"Previse posla, da. Sta mislis postovani Ho, da li je nas rad uzaluan? Da li sve ima smisla?"

"O, da. Zar bi smo inace bili ovde na 'Aurori', orbtirajuci oko Zemlje? Osmatramo. Belezimo. Memorisemo. I nismo jedini."

Garbo uzdahnu, prepustajuci fiksiranu stolicu Hou.

"Pretpostavljam da si u pravu. Samo sto me ovo zmara, priznajem. Vec tri godine u svemiru. Posmatramo."

"Memorisemo. Radimo mnogo toga korisnog. Ali imam tako proklet osecaj, Ho. Da smo sitni. Nistavni spram svega ovog sto nas okruzuje. Da vaseljenu uopste ne zanimamo. Mi smo samo prah. Prolaznost. Gde su oni pre nas! Gde je Godvana, Atlantida, kontinent.

Senhua sede na stolicu, ali se okrete ka Gabou.

"Mi smo ovde da osmatramo svemir. Promene. Da uocimo sta se desava na Suncu. Pre ili kasnije..."

Pomalo nervozno drugi kosmonaut ga prekide:

"Znam, znam, dovraga! Sta ce se dogoditi za milion ili milijardu goina! Ali nas, NAS, nece vise biti! I to me muci. Da li je sve uzaludno? Koliko nam slicnih je upiralo pogled ka zvezdanom nebu, ocajavlo, pustalo masti na volju, zelelo, proklinjalo...

"To je u nama, Garbo. Kretanje. Kretanje kao invencija, a ne kao inercija. Za sada imamo samo ovu jednu, nasu planetu Zemlju. Jos nije pronadjen dovoljno mocan pogon da nas odbaci o najblizih zvezda. Do tada je potrebno isplanirati kako da se opstane na Zemlji.

"Cemu?" rezignirano je rekao kosmonaut Garbo Tun. "Zar ne osmatramo Sunce? Za pet milijardi godina ono ce doziveti ogromne promene..."

"Sest milijardi" blago ga je ispravio Ho Senhua.

"Oh, svejedno!" obrecnuo se Garbo Tun "Pa i da je sest, sta onda? Sunce ce se toliko uvecati da ce progutati Merkur, a zatim i Veneru. Emisije energije sa Sunca povecace temperaturu Zemlje na blizu 500 stepeni. Kako ce tada biti nasim buducim naslednicima? I to nije sve... Sunce ce poceti da se smanjuje i hladi, i posle sezdeset milijardi godina zivota pretvorice se u 'belog patuljka'. I Zemlja ce i tada da kruzi oko njega. Ni malo lepa buducnost. Ako uopste tada nekog bude na Zemlji. I kako ce ti... BUDUCI... da izgledaju?"

"Evolucija je uvek imala svoje puteve, Garbo. Mi smo vec predvideli buducnost. Mesec ce se spiralnom putanjom priblizavati Zemlji, dospece toliko blizu da ce se zbog snaznih gravitacionih sila razbiti u najsitnije delove. I Zemlja ce dobiti prsten, slican onom oko Saturna. Ipak, prosecan vek jedne vrste nije procenjen na duze od milion godina. Mozda ljudske civilizacije tada vise nece biti."

"A mozda ce se dogoditi i drugacije , Ho. Neke vrste, ako se secas, uspele su da prozive i nekoliko stotina miliona godina. Evolucija homo sapiensa pokazivala je do sada sasvim odredjene zakonitosti."

"Mislis... mislis da ce covek uspeti da nadzivi i samo Sunce?"

"A zasto ne?" sada se Garbo osmehnuo "Koliko jos ima nenaseljenih planeta oko Sunca, dovoljno udaljenih? Do tada ce covek uspeti sa teraformiranjem i novom tehnologijom. Mozda ce to tada resiti nase... hm" osmehnuo se jos jednom "NJIHOVE probleme... Probleme Homo Futurusa."

* * *

Sest milijardi godina posle. Dan Prvi.


Sunce, pomisli Lador, da li gore iznad moje glave jos postoji Sunce? Kako to izgleda kada te suncevi zraci dodiruju, miluju kozu i ona ponekad potamni? I da li su svi Oni Koji Su Slicni Nama, u bezbednosti, na svojim svetovima? Znao je da planete sporije sagorevaju od Sunca. Velika Migracija se odigrala davno u proslosti, eonima pre Ladorovog doba.

Ladorova magnetna ljuska besumno dokliza do upravljackog pulta za kojim je dezurao. Ukljucio se u sistem, i poceo brzi pregled. Visoko iznad, specijalni 'suncobrani', od legura koje su imale sposobnost da odbijaju prekomernu lepotu sunca i kosmicka zracenja, jos su funkcionisali besprekorno. Piro-keramicka ogledala odbijala su najveci deo sunceve svetlosti. Kasnije, po navici, opet je zatrazio od kompjuterskog sistema da mu na ekran izbaci iz memorije proslost, eonima udaljenu.

Pred njegovim ocima opet je bio nekadasnji covek. Za Ladorov rast bio je to gigant. Lador, homo futurus, imao je veliku glavu i mali trup, prilagodjen evolucijom na zivot ispod povrsine planete. Da, pomisli, tako je covek nekad izgledao. Pa opet, pre tog 'srednjeg doba homo erektusa' iz XX i XXI veka, postojao je covek sasvim razlicit... Tamo u zoru svog nastanka, jedva se razlikujuci od covekolikog majmuna. Evolucija je ucinila svoje, i covek je preziveo. Kao i sada. Sunce ih je nateralo, njih koji su ostali, da se evoluciono promene, ubrzanim, programiranim hodom, menjajuci sopstvenu DNK. Umesto milion godina, bile su dovoljne hiljade. I uspelo je. Covek, onaj koji nije zeleo svemir, druge planete, ta zilava jedinka, uspeo je. Spustio se ispod povrsine, preziveo Veliki Plamen Sunca.

Aparati su pokazivali da uskoro dolazi hladjenje, jer Sunce je pocelo da se hladi... do belog patuljka. I moracemo iznova na povrsinu, pomisli Lador, da izvrsimo sve pripreme za dugu i hladnu zimu. Vodonika je bilo dovoljno za termonuklearne reaktore, koji ce zagrevati Zemlju u narednih deset milijardi godina, kao sto je nekada cinilo Sunce. I homo futuris ce moci da nastavi svoju evoluciju beskonacno u buducnost.

Mozak, pomisli Lador. Usavrsiti ga maksimalno. A za to ce homo futuris imati i previse vremena. Svo vreme svemira.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...