Skip to main content

POZAJMICA - P. Rejnhaud


POZAJMICA



Sedeo je i buljio u svoje prste kao da po prvi put vidi u zivotu. Zgrcio ih je, opustio... ponovio to nekoliko puta. Protrljao je ruke, isprepleo prste i zapucketao njima. Naglo stegao ocne kapke, i pokusao da osmisli nesto umirujuce, da iscisti mozak, olabavi se. Nista, niceg, sem nemih, nemustih odjeka, praznine. Kao da mu je vosak zalio prste, ukrutio ih, kao da mu je celicni stub bio umesto kicme. Supljina. jad i odsecenost od neceg sto je svim silama zeleo da dohvati.

Celo mu lupi o drvo, ruka skliznu do dirki klavira, ali ti zvuci sto se nasumicno javise bili su eho neceg sto nije poimao. Klizio je klavijaturom, trazio, mucio se pokusajima... Jos jednom i jos jednom i... I nista. Jalovost bezuspesnosti ga ispuni do noznih palceva. Zasto pokusava neprestano? Zbog cega, jednostavno, ne odustane? Ostaviti sve, opustiti se, zaboraviti.

Samo sto Klaus Gerniski nije mogao da zaboravi. On je bio kompozitor i pijanist, imao je ime, slavu, zeleo je da napise simfonije za koje je osecao da su duboko u njemu. Ali, nista iz zamrznutog mozga nije izlazilo. Ovo se ponavljalo vec godinu dana. Nemoc da proizvede nesto novo. A drugi kompozitori su u medjuvremenu zauzimali prazan prostor, stara poznata imena su lako i brzo padala u zaborav. Ko ce se uskoro secati Klausa Gerniskog i njegovih "Zvezdanih simfonija", njegovih kosmickih etida, ko? Niko. Postace jos jedan u nizu nestalih, zaboravljenih.

Mozak je cutao. Klaus Gerniski je urlao u sebi, pokusavao da se privoli da sedi satima za klavirom i pokusava opet i opet. Prsti su mehanicki klizili dirkama, ali ponavljao je refleksno sve staro. Panicno je trazio NOVO, bolje, nesto sto naseljeni svetovi jos nisu culi. Muziku koja ce se slusati na svim svetovima gde je ljudska noga krocila i njegovo ime ce se prenositi mundovizijom, od usta do usta. Urezace sebe u istoriju, u besmrtnost.

To je bio plan.

Realizacija je izostajala. Celu godinu dana.

Kako, svih mu zvezda, promrmljao je, fiksirajuci klavir, zasto? Zar nije (a toga se jasno, do pre godinu dana, do one noci, do onog pada i proklete amnezije!) imao sve u glavi, zar nije sve komponovao, napisao? I onda je sve to unistio! Koji suludi cin! Zar ga je taj pad toliko izbezumio da unisti sopstveno delo? Sedeo je nedeljama, komponovao, osecao nadahnuce i sve je klizilo, muzika je odzvanjala u njegovoj glavi, prsti su lako klizili klavijaturom, note su se slagale...

A zatim ta olujna noc, njegov izlazak napolje, vrlo hirovit i neobjasnjiv (jer su ga nasli ispred kuce, u vlaznoj travi, obeznanjenog), pad i gubitak pamcenja. Kratak, ali dovoljan da ne moze sebi da objasni kako je uspeo da unisti sve zapise o delima koje je stvorio. Ni jedne note, ni jednog tonskog zapisa. Praznina.

Ipak... U trenutku u je kroz glavu sinulo resenje. Pol! Pol Hamand! Njegov prijatelj koji je eksperimentisao sa hronomocijom. Ako bi uspeo da se prebaci u buducnost, da zagrabi od SEBE TAMO ideje, simfoniju, bilo sta... da prekine ovaj odurni muk u svojoj glavi, da natera sopstvene prste da se slepe sa klavijaturom, da krenu...

Tada bi sve bilo drugacije. Uzeo bi od sebe samog, nije li tako? Jednostavna vremenska pozajmica. Onaj drugi, buduci Klaus sigurno da nema ovakvih briga. Najprece je premostiti ovu prazninu, krenuti u stvaranje, u komponovanje, a zatim ce sve jurnuti svojim novouspostavljenim tokom. Ideje ce poceti da se nizu jedna za drugom, komponovace, stvarace, proizvodice mnostvo drugih dela, i onaj u buducnosti, taj Klaus ce dobiti kompenzaciju.

* * *

Znao je kod za otvaranje Hamandove labiratorije. Kao senka je kliznuo do njegove ovalne, prostrane sobe, krcate aparatima. Znao je gde, znao je sta. Legao je na podijum, progutao dozu mnemotropina, droge koja je otvarala dveri vremena, i um je mogao da sikne napred-nazad-napred... u bilo kom smeru. Telo je ostajalo, a um, on, Klaus, iskradao se preko provalije vremena i odlazio. Zatim vracao.

Nije zeleo da misli koliko rizikuje. Hteo je (SADA, i JEDINO TO, ODMAH) ideju, morao je da do nje dodje po bilo koju cenu! U umu je pocelo da kljuca, osetio je kako mu se telo iskljucuje, kako ga talasi hronomocije zahvataju, kako ga titanski malaz pretvara u nistavilo, gura napred...

* * *

Bio je na neki neobjasnjivi nacin svestan da se nalazi u nekom prostoru, da vidi iako je bio nematerijalan... Soba. Jedan covek za klavirom. Muzika. Opojna, uznesujuca. Muzika cije je tonove prepoznavao. Njegova muzika, muzika iz buducnosti. On sam je sedeo za klavirom i stvarao. Uskoro je (pre ili sada, ili kratko, ili posle eona) ustao i izasao. I njegov um je upio sve sto je bilo zapisano, memorisano... Energija koja ga je kao vremenska zmija pratila sazeze tragove, i on jurnu nazad, ustvaranje, u spas...

* * *

Tri meseca od tada sedeo je u laboratoriji Pola Hamanda i zurio u njegovo razlozno lice.

"Znas da imas muku, Klause" rekao je Pol Hamand, tvorac mnemotropina, "Znam da si bez moje dozvole koristio mnemotropin i hronomociju, znam i sta sada zelis... Ali, to je nemoguce. Ne vise..."

"Moram!" zaskripalo je iz Klausa, "Mozak mi je prazan. Potrosio sam svu inspiraciju, moram opet u buducnost!"

"Potrosio si pozajmicu, bolje reci. Zasto se ne zapitas sta se dogodilo dalje u buducnosti? Onaj Klaus tamo, nasao se u identicnoj situaciji kao i ti pre tri meseca. Kao i ti pre godinu dana i tri meseca, secas se! Imao si sve, a zatim si odjednom izgubio! Kako? Ti si kriv, Klause. Umesto da nastavis sa naporima, da premostis krizu u stvaralastvu, posegao si za hronomocijom, ukrao si sopstvena dela. A u buducnosti, u vreme onog Klausa, mnemotropin ce biti mnogima dostupan. I sta mislis kako je postupio onaj, buduci Klaus? Zaronio je u proslost i uzeo TEBI, samom SEBI uzeto! Ako nastavis da pletes mrezu oko samog sebe, uletices u svojevrstan apsurdni lavirint, i nece biti izlaza. Na tebi je da odlucis. Jer, Klause" Pol Hamond se nasmesio, "ti ipak najbolje poznajes samog sebe..."

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...

Srecko Zitnik - ZEMALJSKA DUSA

ZEMALJSKA DUSA Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne ...