Skip to main content

POSLJEDNJI - Fritz Leiber


POSLJEDNJI



"Vremensko putovanje je zavrseno," prosapta zamrljan, proziran covjek, ne boreci se vise protiv zagrljaja sablasnog stroja.

"Zasto?" upita Posljednji njezno.

"Jer se nema vise nikuda ici."

"Crni Zid?" rece Posljednji.

Zarobljeni covjek klimne i fini pijesak sa dna doline uskovitla se kroz njega. "Cak ni dan udaljenosti kroz proslost," tiho odgovori, "niti sat u buducnost. Vrijeme se steze u nistavilo..." Njegov slabasni glas umukne i pijesak prohuja kroz njega.

Posljednji, kome je sada ime u potpunosti odgovaralo, ustane, znajuci da je dugo ocekivani trenutak stigao. Njegovo je lice bilo zavrsetak svih lica, najizrazenije, najjednostavnije i najzagonetnije lice evolucije. Na cadjavo crnom nebu nekoliko je zvijezda crvenkasto svjetlucalo. Pod nogama, tamni je pijesak lezao poput mekog plasta, pokrivajuci ne stjenovitu jezgru planeta, vec ono sto je nekad bio najcvrsci umjetni planet.

Posljednji je bio vrlo umoran i osjecao se potpuno istrosenim. Znao je da je svaki atom u njegovom tijelu, kao i svaki atom u suzavajucem svemiru, obiljezila i iskoristila svijest onoga, kojem je jedno od imena covjek.

Dolina u kojoj se nalazio bila je pretrpana vremenskim strojevima, srebrenim i nejednako osvjetljenim, koji su se razbacano protezali kroz vise trenutaka nego sto je sadasnji, nasukani na Crni Zid koji su krenuli istraziti, a koji se sada zatvarao od pocetka prema kraju.

Posljednji je takodje posjetio dolinu sa svemirskim strojevima, sto su se uzdizali prema nebu i koji u svojim zavrsnim, gotovo trenutnim prelazima preko zavoja i zaokreta u savijenim dimenzijama nisu pronasli nikakav zivot, a Crni Zid se urusavao. Zavirio je i u dolinu metalnih mozgova, ciji su svjetlucavi umovi putovali kroz beskonacne mogucnosti i nisu naisli vise odgovora. Polako je lutao kroz vilinsku dolinu espera, savrsenih telepatskih bica cije su misli putovale kroz veliki unutrasnji svemir svijesti i volje, ne otkrivajuci nista osim duboko urezanih tragova. A sada su sve doline bile tihe.

Posljednji, osjecajuci kako se sve oko njega steze u maternicu, jasno reece: "Crni Zide, necu plakati pred tobom. Borio sam se protiv tebe, prihvatio sam tvoj izazov, pomogao sam da svemir ucinimo jedinstvenom, velikom bijelom rijeci sto je stala nasuprot tvome nistavilu, oh Zide."

I na njegovom licu se pojavi njezan, smion i vragolast osmjeh dok su se zvijezde gasile poput zeravice, a vrijeme se stezalo u jedan trenutak i misao se zatvorila sama u sebi i to je bio kraj.

Comments

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovinu, novine nam

Bari Malzberg: FAZA IV

Bari Malzberg:  FAZA IV Faza I 1. VREME: Nešto zapucketa i u maglini oblika spirohete plima energije pohrli s kraja na kraj, duž sedamnaest svetlosnih godina, a zatim se izli u čisti prostor. Čisti prostor predstavljao je novih dve stotine hiljada svetlosnih godina, a energija, koja je sada postala zgusnuta, strujala je kroz njega kao riba kroz vodu; ubrzavala je, ali je unutra bila neobično statična. VREME: Nešto napade energiju, nekakav kosmički poremećaj ili druga inteligencija, nemoguće je pouzdano reći; energija oseti kako je nešto potiskuje. Ustuknu, a zatim se suprotstavi. Negde u jatu Raka napadač i energija uhvatiše se ukoštac, a njihova borba potrajala je petnaest hiljada godina. Konačno, napadač pade poražen, a energija nastavi svoj put. Inteligencija se povukla. Na nekom potpražnom nivou ona poče da razmišlja. Sistem je kružio oko male zvezde iz klase 'B', gotovo patuljastih razmera, na dalekim rubovima Mlečnog Puta. U okviru normalnog ciklusa lokaln