Skip to main content

POSLJEDNJI - Fritz Leiber


POSLJEDNJI



"Vremensko putovanje je zavrseno," prosapta zamrljan, proziran covjek, ne boreci se vise protiv zagrljaja sablasnog stroja.

"Zasto?" upita Posljednji njezno.

"Jer se nema vise nikuda ici."

"Crni Zid?" rece Posljednji.

Zarobljeni covjek klimne i fini pijesak sa dna doline uskovitla se kroz njega. "Cak ni dan udaljenosti kroz proslost," tiho odgovori, "niti sat u buducnost. Vrijeme se steze u nistavilo..." Njegov slabasni glas umukne i pijesak prohuja kroz njega.

Posljednji, kome je sada ime u potpunosti odgovaralo, ustane, znajuci da je dugo ocekivani trenutak stigao. Njegovo je lice bilo zavrsetak svih lica, najizrazenije, najjednostavnije i najzagonetnije lice evolucije. Na cadjavo crnom nebu nekoliko je zvijezda crvenkasto svjetlucalo. Pod nogama, tamni je pijesak lezao poput mekog plasta, pokrivajuci ne stjenovitu jezgru planeta, vec ono sto je nekad bio najcvrsci umjetni planet.

Posljednji je bio vrlo umoran i osjecao se potpuno istrosenim. Znao je da je svaki atom u njegovom tijelu, kao i svaki atom u suzavajucem svemiru, obiljezila i iskoristila svijest onoga, kojem je jedno od imena covjek.

Dolina u kojoj se nalazio bila je pretrpana vremenskim strojevima, srebrenim i nejednako osvjetljenim, koji su se razbacano protezali kroz vise trenutaka nego sto je sadasnji, nasukani na Crni Zid koji su krenuli istraziti, a koji se sada zatvarao od pocetka prema kraju.

Posljednji je takodje posjetio dolinu sa svemirskim strojevima, sto su se uzdizali prema nebu i koji u svojim zavrsnim, gotovo trenutnim prelazima preko zavoja i zaokreta u savijenim dimenzijama nisu pronasli nikakav zivot, a Crni Zid se urusavao. Zavirio je i u dolinu metalnih mozgova, ciji su svjetlucavi umovi putovali kroz beskonacne mogucnosti i nisu naisli vise odgovora. Polako je lutao kroz vilinsku dolinu espera, savrsenih telepatskih bica cije su misli putovale kroz veliki unutrasnji svemir svijesti i volje, ne otkrivajuci nista osim duboko urezanih tragova. A sada su sve doline bile tihe.

Posljednji, osjecajuci kako se sve oko njega steze u maternicu, jasno reece: "Crni Zide, necu plakati pred tobom. Borio sam se protiv tebe, prihvatio sam tvoj izazov, pomogao sam da svemir ucinimo jedinstvenom, velikom bijelom rijeci sto je stala nasuprot tvome nistavilu, oh Zide."

I na njegovom licu se pojavi njezan, smion i vragolast osmjeh dok su se zvijezde gasile poput zeravice, a vrijeme se stezalo u jedan trenutak i misao se zatvorila sama u sebi i to je bio kraj.

Comments

Popular posts from this blog

INVAZIJA S ALDEBARANA - Inwazja z Aldebarana - Stanislaw Lem

Daleki Kentaur - Far Centaurus - A. E. van Vogt

Daleki Kentaur





Prenuvši se, probudio sam se i pomislio: kako li Renfrew podnosi ovo?
Mora da sam se pokrenuo, jer vec iduci tren tama nazubljena bolom ponovo se sklopi nada mnom. Nisam znao koliko sam dugo ležao u toj razdirucoj nesvjestici. Kad sam se osvijestio, prvo sam osjetio rad pogonskih motora našeg svemirskog broda.
Ovaj put sam se polagano osvješcivao. Ležao sam potpuno nepokretan osjecajuci svu težinu prospavanih godina. Odlucio sam da postupam upravo onako kako je propisao Pelham, prije tako mnogo godina.
Nisam želio ponovo izgubiti svijest.
Ležao sam tako i razmišljao: smiješno je, i malo glupo, što se toliko brinem o Jimu Renfrewu. Ta on ce iz svog stanja uspavanosti izici tek za pedeset godina!
Poceh promatrati osvijetljeni brojcanik sata na stropu. Malo prije pokazivao je 23.12; sada je bilo 23.22. Deset minuta izmedu nepokretnosti i kretanja upravo je prošlo.
Polako, ruka mi kliznu prema rubu ležaja. Klik! Prstom sam pritisnuo prekidac i zaculo se tiho zujanje. Automatski ma…

BAJKA O KOMPJUTORU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM - Bajka o maszynie cyfrowej, co ze smokiem walczyla - Stanislaw Lem

BAJKA O KOMPJUTERU KOJI SE BORIO SA ZMAJEM






Kralj Poleander Partobon, vladar Kibere, bijaše velik ratnik, a kao pobornik metoda suvremene strategije više od svih ratnih znanosti cijenio je kibernetiku. U njegovom kraljevstvu sve je vrvilo od elektronickih racunala, manjih ili vecih »elektronskih mozgova«. Poleander ih je postavio gdje god je mogao — nipošto ne samo u astronomskim opservatorijima ili u školama nego doslovce posvuda: cak je u rubna kamene na ulicama dao ugraditi »elektronske mozgove« koji su glasno upozoravali pješake neka pripaze da se ne spotaknu, a bilo ih je i na stupovima, na zidovima i drvecu, tako da ih je svatko u bilo koje vrijeme mogao zamoliti da mu pokažu put. Objesio ih je i ispod oblaka da odozgo jave kad pocne padati kiša, razmjestio ih je po planinama i dolinama. Ukratko, na Kiberi se nije mogao naciniti nijedan korak a da se ne naide na »elektronske mozgove«.
Lijepo bijaše na planetu Kibera, jer je kralj propisao ne samo da se sve što je do tada postojalo …