Skip to main content

MI SMO LEGENDA - Gordan Momcilovic


MI SMO LEGENDA



Dr 235A ustao je i iz njegovih starih zvucnika zacuo se metalan i hrapav glas:

- Zavrsio se i ovaj poslednji posao.

Ukljucivsi signalne uredjaje, pozvao je ostale robote da udju u operacionu salu. Kada su oni usli rekao im je:

- Posle dve hiljade godina uspeli smo stvoriti bica koja su u davnoj proslosti stvorila nas. Jos kada je njihov poslednji primerak prestao da funkcionise odlucili smo da ih jednog dana ponovo sklopimo. Danas smo to i uspeli!

Roboti to potvrdise poluglasnim mrmljanjem. Dr 235A Prisao je komandnom pultu i pomocu slozene tastature dao program kompjuteru. Nakon nekoliko trenutaka dve automatske injekcije zabole su se u ljudska tela.Srca ljudi, kako su pokazivali instrumenti, pocela su polako da salju krv organizmom. Grudi su im se lagano dizale i spustale. Posle dva sata ljudi su se naprezali da otvore oci i pomere ruke ili noge.

Napokon, tri i po sata nakon ubrizgavanja injekcija, pridigli su se sa svojih kreveta. Zbunjeno su zurili u velike sive robote koji su, pobrinuvsi se da imm u mozgove ugrade sve neophodne informacije, stajali nepomicno.

Mladic tada rece gledajuci cas u robote, cas u devojku pored sebe:

-Znaci... mi smo jedini... zive legende Zemlje...

Vestacki smeh dra 235A neprijatno je odjeknuo operacionom salom.

- Ne! - rekao je. - Vi predstavljate samo ozivljene fosile iz najstarije Zemljine proslosti. Mi, ovde sto nas vidite, predstavnici smo robotske civilizacijekoja je postojala nakon vase. Poslednji smo predstavnici te civilizacije i shvatili smo da smo i mi samo jedna evoluciona stepenica...

Odjednom se zacuo strasan prasak i u sobi nasta bezlicna crvenna masa koja je sjala fantasticno bljestavim sjajom. U mozgovima dvoje ljudi nastao je haos.Nesto je nezadrzivo prodrlo u njihove umove smejuci im se smehom nadmocnog, superiornijeg, ali ne i tako dalekog...

I dok su se drzali za glave previjajuci se od bolova, mladic i devojka culi su podsmesljive reci dra 235A:

- Vi ste bili samo legenda. Mi smo stvarnost. Oni, energetska bica, oni su buducnost...

Njegove reci vise nisu mogli razabrati.
Labels:

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Je li rod nužan? - Is Gender Necessary?; 1974 - Ursula LeGuin

Je li rod nužan? S redinom šezdesetih godina ženski se pokret ponovo stao kretati nakon svog pedesetogodišnjeg zastoja. Bilo je to snažno i silovito okupljanje. Osjetila sam ga, ali nisam tada još znala kolika je ta njegova silina. Jednostavno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Smatrala sam se feministkinjom; nije mi bilo jasno kako možete biti žena koja misli svojom glavom, a ne biti istovremeno i feministkinja. Ali nikada nisam koraknula ni korak dalje s tla što su ga za nas osvojile Emmeline Pankhurst i Virginia Woolf. Tamo negdje oko 1967. počela sam osjećati određenu nelagodu, potrebu da napravim korak dalje, možda, sama od sebe. Počela sam osjećati potrebu da odredim pobliže i da razumijem značenje spolnosti i značenja roda, i to u svom životu i u našem društvu. Mnogo toga bijaše se skupilo u podsvjesnom jednako onom mojem kao i u zajedničkom — onoga što je trebalo iznijeti u svjesno ili će postati destruktivno. Bila je to ona ista potreba, mislim, koja je navela B...
101 comments
Read more

Napršnjacima, viljuškama i nadom - Kate Wilhelm

With Thimbles, With Forks and Hope; 1981      Napršnjacima, viljuškama i nadom ...čuvaj se dana Ako Snark Boojumom ti bude! Jer tada Tiho i naglo tebe će nestat Da nikada se ne vratiš već! I tražiše ga napršnjakom, tražiše ga s pažnjom; Uporno ga slijeđahu viljuškama i nadom... Lov na Snarka (The Hunting of the Snark): L. Caroll I S tara seljačka kuća svjetlucala je u kasnopopodnevnom sumraku neobično nalik na neki prizor sa staromodnih božičnih čestitaka. Niski je zimzelen nastavao njen prednji trijem, a staza što se odvajala od kolnog prilaza svijala se je ljupko i otmjeno. Sve je izgledalo čisto, a pogotovo bijela ploča na vratima osvježena kišom što je upravo počela padati. Charlie osjeti ubod nečiste savjesti nad svom tom čistoćom i udobnošću nakon što je većinu dana proveo u New Yorku. On ostavi kola u garaži i ude preko malog bočnog trijema koji je vodio u stražnji dio kuće. Trijem bijaše pravo okupljalište za boce koje je trebalo vratiti u trgovi...
3 comments
Read more

Strahovito oružje - Isaac Asimov

Strahovito oružje Karl Frantor je smatrao da je budućnost veoma tmurna. Iz niskih oblaka neprekidno je padala gusta kiša, niska prljava vegetacija dosadne smeđe boje pružala se u svim smjerovima. Tu i tamo neka ptica poskakuša preletjela bi divlje puštajući tugaljive krike u prolazu. Karl okrete glavu zureći u tanke kupole Aphrodopolisa, najvećega grada na Veneri.  — Uf — promrmlja — čak je i kupola bolja nego ovaj svijet vani. — On pritisnu gumiranu tkaninu svoga kaputa čvršće oko sebe. Bit ću sretan kad se opet vratim na Zemlju. Okrenu se malenom Antilu, Venerijancu. — Kad ćemo stići do ruševina? Nije bilo odgovora i Karl opazi suzu kako se kotrlja niz Venerijančev naborani zeleni obraz. Druga je blistala u velikom oku kao u lemura, mekom, nevjerojatno lijepom oku. Zemljaninov glas omekša. — Oprostite, Antile, nisam želio reći ništa protiv Venere. Antil okrenu svoje zeleno lice prema Karlu. — Nije riječ o tome, prijatelju moj. Dakako, ti nećeš naći nešto čemu bi se div...
Post a Comment
Read more