Skrovište - Concealment - A. E. van Vogt

Skrovište

Svemirski brod sa Zemlje pojavio se iza besplanetnog sunca tipa Gisser tako iznenadno da alarmni sistem promatracke stanice na meteoru nije stigao ni reagirati. Bio je vec vidljiv golim okom kad ga je otkrio Promatrac.
I alarmni uredaji na brodu mora da su reagirali na stanicu jer je brod znatno usporio, pa nestao. Sad se opet vracao i milio, ocito tražeci mali predmet što je djelovao na njegove energetske zaslone.
Doimao se golemo s udaljenim žutobijelim suncem u pozadini, veci od bilo cega na svjetovima Pedeset zvijezda — pravi pakleni brod iz dalekog svemira, cudovište iz polumitskog svijeta. I nije ga bilo nimalo teško prepoznati — zahvaljujuci opisima u povijesnim knjigama — kao bojni brod Zemaljskog carstva. Povijesne knjige zloslutno su upozoravale što ce se dogoditi jednog dana — a to se i dogodilo.
Znao je svoju dužnost. Morao je neusmjerenim potprostornim radio-valovima upozoriti Pedeset zvijezda — poslati im upozorenje koje su vec odavno ocekivali sa stravom. Morao se isto tako pobri-nuti da od promatracke stanice ne ostane ništa što bi ih moglo odati.
Nije bilo nikakvog bljeska. Preoptereceni atomski strojevi i masivna zgrada stanice jednostavno su se raspali.
Promatrac nije ni pokušao pobjeci. Nitko nije smio ispitati njegov mozak niti saznati ono što je u njemu bilo pohranjeno. Osjetio je kratku, prodornu bol, a tada ga je energija razriijela u atome.
• • •
Nije pošla s ekipom što se iskrcala na meteor, ali ih je napeto pratila na astroekranu.
Cim su špijunske zrake otkrile prisutnost ljudskog bica u pro-matrackoj stanici — u ovom dijelu svemira — shvatila je izuzetnu važnost otkrica. Odmah joj je palo na um nekoliko mogucnosti.
Promatracka stanica ukazivala je na ovladavanje meduzvjez-danim putovanjem. Ljudsko bice bilo je znak zemaljskog porijekla. Zamišljala je kako se to moglo dogoditi: neka davna ekspedicija. Mora da je to bilo davno jer su sada ovladali meduzvjezdanim putovanjem, a to je znacilo brojne naseljene planete.
Njegovo ce velicanstvo biti zadovoljno, pomisli. Kao što je i ona bila zadovoljna. Velikodušno je pohvalila energetski odjel.
— Vaša promptna akcija, kapetane Glone, — rece srdacno — kojom ste cijeli meteor obuhvatili zaštitnim energetskim plaštom zaslužuje pohvalu i bit ce nagradena.
Muškarac ciji se lik nazirao na astroekranu se pokloni.
— Hvala vam, vaša milosti — rece, pa nastavi: — Mislim da smo uspjeli spasiti elektronske i atomske komponente cijele stanice. Na žalost, koliko mi je poznato, fotografski odjel nije bio toliko uspješan, što se tice dobivanja jasnih snimaka, zbog interferencije atomske energije same stanice.
Zena se nasmiješi.
— Covjek nam je dovoljan, a za takvu matricu nisu nam potrebne nikakve snimke.
Prekinula je vezu i dalje se smiješeci, pa se opet posvetila prizoru na meteoru. Promatrajuci apsorbere energije i materije kako neu-morno obavljaju svoj posao, razmišljala je o svemirskim olujama što su bile oznacene na karti u promatrackoj stanici. Vidjela ih je pomocu špijunskih zraka. Osim toga, jedna od tih oluja bila je vrlo opsežna, što je znacilo da ce morati usporiti sve dok se tocno ne utvrdi lokacija i pravac oluje.
Sudeci po trenutacnoj slici što su joj prenijele špijunske zrake, mladic u promatrackoj stanici bio je prilicno zgodan. Osim toga, njegov postupak odavao je jaku volju i hrabost. Zanimljivo bice, pomisli žena, mada necivilizirano.

Naravno, morat ce ga najprije kondicionirati, izvuci iz njega sve vrijedne podatke. Svaka bi pogreška znacila, cak i sada, dugo i na-porno traganje, stoljeca utrošena na kratke udaljenosti od samo nekoliko svjetlosnih godina, u prostoru gdje brod nije mogao povecavati brzinu niti je održavati bez tocnih informacija o »vremenu« u svemiru.
Zapazila je da ekipa napušta meteor. Odlucno je iskljucila interkomunikator, pa transmiterom prešla u prijemnu halu udaljenu gotovo kilometar.
• • •
Prišao joj je dežurni oficir i salutirao. Bio je namršten.
— Upravo sam primio snimke od fotografskog odjela. Smeta me narocito energetska maglica iznad karte. Mislim da bismo najprije trebali pokušati obnoviti zgradu i sve u njoj, a covjeka ostaviti za kraj.
Osjetivši njeno nezadovoljstvo, brzo je nastavio. — Na kraju krajeva, on pripada uobicajenoj ljudskoj matrici. Njegova rekon-strukcija, iako je u osnovi nešto složenija, nimalo se ne razlikuje od vašeg prelaska transmiterom od glavnog mosta do ove prostorije. U oba slucaja radi se o razlaganju elemenata koje treba dovesti u prvotno stanje.
— Zašto biste ga ostavljali za kraj? — upita žena.
— Iz tehnickih razloga, to jest zbog vece složenosti neživih predmeta. Kao što vam je poznato, organizirana tvar je zapravo obicni ugljikovodicni spoj koji se lako može rekonstruirati.
— U redu. — Nije bila toliko uvjerena da su muškarac i njegov mozak, te znanje pomocu kojih je izradio kartu, bili manje važni od same karte. No, ako su mogli spasiti i jedno i drugo... Odlucno je kimnula. — Nastavite rad.
Promatrala je kako zgrada poprima oblik u velikom prijemniku, a zatim polako izlazi iz njega na antigravitacijskim nosacima te se polako spušta na metalni pod goleme hale.
Iz upravljacke komore izišao je tehnicar i zbunjeno zatresao gla-vom. Poveo ju je, zajedno s petoro-šestoro pridošlica, u rekonstru-iranu zgradu promatracke stanice, ukazujuci pri tome na nedostatke.
— Karta navodi samo dvadeset i sedam zvjezdanih tocaka — rece tehnicar. — To je smiješno malen broj, cak i kad bismo pretpo-stavili da su ti ljudi organizirano prisutni samo u malom dijelu svemira. Osim toga, obratite pažnju na velik broj prikazanih oluja... Neke su od njih znatno iza podrucja rekonstruiranih zvijezda i...
Zastao je i zagledao se u sjenu, na pod iza stroja udaljenog pet-šest metara.
I žena se zagledala u istom pravcu. Na podu je ležao muškarac i tijelo mu se trzalo.
— Mislila sam — rece žena mršteci se — da je njega trebalo ostaviti za kraj.
— Moj se pomocnik vjerojatno zabunio — ispricavao se oficir. — On...
— Nije važno! — prekine ga žena. — Pošaljite ga odmah psiholozima i javite im da cu ih uskoro posjetiti.
— Odmah, vaša milosti.
— Cekajte! Pozovite glavnog meteorologa i recite mu da dode ovamo, pregleda kartu i odmah me izvjesti o nalazima.
Okrenula se prema skupini oko sebe i nasmijala se kroz bijele, ravnomjerne zube. — Tako mi svemira, eto napokon uzbudenja nakon dosadnog desetogodišnjeg istraživanja. Brzo cemo ih istjerati iz skrovišta.
Uzbudenje ju je obuzelo poput životne sile.
• • •
Promatrac je znao zašto je još živ prije nego što se probudio. Ne mnogo prije.
Osjetio je osvješcivnaje i instinktivno poceo uobicajene pred-svjesne delijanske vježbe mišica, živaca i razuma. A tada je, usred neobicnog ritmickog slijeda, zgranut zastao.
Vracao se svijesti? On?
Cinilo mu se da ce mozak prsnuti od šoka kad je shvatio što se s njim dogodilo. Zatim se umirio i zamislio. Zagledao se u mladu ženu koja se ležerno opružila na ležaljci uz njegov krevet. Lice joj je bilo profinjeno i ovalno, a njena je vanjština — unatoc mladosti — odavala da je rijec o uglednoj osobi. Njene iskricave oci pomno su ga promatrale. Misli su mu gotovo zastale od njena upornog pogleda.
Kondicionirali su me za lako budenje, pomisli napokon. Što su još ucinili... pronašli?
Pomisao ga je sve više obuzimala te mu se cinilo da ce mu provaliti iz lubanje: ŠTO JOŠ?
Žena ga je promatrala podsmješljivo. Još se više umirio kad mu se obratila zvonkim glasom:
— Nemoj se bojati. To jest, ne moraš se previše bojati. Kako se zoveš?
Promatrac otvori usta, a zatim ih ponovo zatvori i odlucno zatrese glavom. Osjetio je poriv da joj objasni kako bi odgovor i na samo jedno pitanje prekinuo nametnutu delijansku mentalnu inerciju i potakao bujicu vrijednih informacija.
No i to objašnjenje bilo bi svojevrstan poraz. Potisnuo je poriv i još jednom zatresao glavom. Mlada se žena namrštila.
— Neceš mi odgovoriti na tako jednostavno pitanje? Što se može dogoditi ako mi kažeš ime?
Ime, pomisli Promatrac, a zatim planet s kojeg dolazi, položaj planeta u odnosu na sunce-zvijezdu Gisser, oluje na putu do njega... i tako dalje. Nikad kraja.
Što dulje bude tajio od posjetilaca informacije koje su toliko željeli, to ce stanovnici Pedeset zvijezda imati više vremena da se organizirano pripreme za obranu od najveceg stroja što je ikada lutao ovim dijelom svemira.
Misli su mu lutale. Žena se uspravila i pogledala ga ocima cija ga je boja sada podsjetila na celik. I glas joj je poprimio metalni prizvuk.
— Tko god bio, znaj da se nalaziš na brodu »Zvjezdani roj« zemaljske carske flote. Ja sam Veliki voda Gloria Cecily plemenita Laur. Znaj takoder da nas ništa nece sprijeciti da izvucemo iz tebe podatke o putanji koja ce nas bez opasnosti dovesti do glavnog planeta tvog sistema. — Zastala je, pa nastavila svecanim tonom: — Cvrsto sam uvjerena da ti je vec poznato kako Zemlja ne priznaje nikakve zasebne vlade. Svemir je nedjeljiv. Svemir ne smije postati podrucje sukoba i svada bezbrojnih suverenih naroda. To je zakon. Tko god mu se suprotstavlja taj je odmetnik i podliježe primjernoj kazni. Zato pazi.
Ne cekajuci njegov odgovor, okrenula je glavu. — Porucnice Neslor — obratila se zidu nasuprot Promatracu — jeste li nešto saznali?
Zacuo se ženski glas.
— Da, vaša milosti. Postavila sam integral na temelju Muir-Graysonovih studija o kolonijalnim narodima izvan glavnih tokova galaktickog života. Nisam pronašla nikakav povijesni presedan za ovakvu dugu izolaciju na kakvu smo, kako mi se cini, sada naišli, pa sam stoga sklona pretpostavci da je ovaj narod prošao staticku fazu i samostalno se razvijao. Medutim, mislim da bismo morali poceti vrlo jednostavno. Iznudivši silom nekoliko odgovora, otvorit cemo mu mozak za prodor dodatnih pritisaka, a u meduvremenu možemo doci do vrijednih zakljucaka na osnovi brzine kojom podešava otpor na cerebralni stroj. Da pocnem?
Žena na ležaljci kimne. Zid nasuprot Promatracu pretvorio se u blještavu plohu. Pokušao je izbjeci svjetlo, i tek je tada ustanovio da ga nešto veže uz krevet. Nije to bio nikakav lanac ili uže, ništa vidljivo, iako je to nešto nalikovalo na elasticni celik.
Svjetlo ga je potpuno zabliještilo, prodrlo mu u misli neo-doljivom žestinom. Kroz svjetlo kao da su se probijah glasovi, cas visoki cas niski, nalik na pjesmu, glasovi što su se obracali njegovom umu i govorili:
— Tako jednostavno pitanje... naravno da cu odgovoriti... narav-no, naravno, naravno... Zovem se Promatrac Gisser. Roden sam na planetu Kaider III. Roditelji su mi Delijanci. Ima sedamdeset nase-ljenih planeta, pedeset zvijezda-sunaca, trideset milijardi stanovnika, cetiri stotine znacajnih svemirskih oluja, a najznacajnija je na širini 473. Centralna vlada je na planetu Cassidor VII...
Shvativši užasnut što radi, Promatrac delijanskim blokom prekine bujicu otkrica. Znao je da ga više nece nikada ovako uhvatiti na prepad — ali, prekasno, pomisli, zaista prekasno.
• • •
Žena je izišla iz prostorije i transmiterom prešla u psihološki odjel gdje je sredovjecna porucnica Neslor sredivala nalaze na receptorskim vrpcama.
Podigla je glavu i rekla zacudeno:
— Zamislite, vaša milosti, njegov otpor u trenutku bloka registrirao je vrijednost koja odgovara kvocijentu inteligencije 800. A to je potpuno nemoguce, to više što je poceo govoriti pri pritisku od 167 K. I., što odgovara njegovom opcem izgledu i što je, kao što znate, prosjecna vrijednost. Njegov je otpor nedvojbeno rezultat posebnog mentalnog treninga. Mislim da sam naišla na trag kad je spomenuo svoje delijansko porijeklo. Kad je spomenuo tu rijec, intenzitet krivulje porastao je na kvadrat. Sve je to vrlo ozbiljno i može izazvati veliko zakašnjenje ako ne primijenimo mentalnu dekompoziciju.
Veliki voda zanijece glavom.
— Izvijestite me o svim promjenama.
Na putu prema transmiteru zastala je da provjeri položaj sve-mirskog broda. Tapkamo na mjestu, pomisli. Zar ce jedan covjek zadržati brod koji je toliko mocan da može osvojiti cijelu galaksiju?
Porucnik Cannons, glavni meteorolog, ustane kad mu je prišla u golemoj prijemnoj hali gdje je još stajala promatracka stanica sistema Pedeset zvijezda. Bio je sijed i vrlo, vrlo star. Život polako pulzira u tim ljudima koji promatraju velicanstvene svemirske oluje, razmiš-ljala je prilazeci mu. Mora da ih pri tom obuzima osjecaj jalovosti, bezvremenosti. Izmedu tih oluja, kojima ponekad treba i više od stoljeca da se razmašu do maksimuma, i ljudi koji ih prate postojao je nedvojbeno duševni afinitet.
Dostojanstvena sporost osjecala mu se i u glasu pošto se uljudno poklonio.
— Pocašcen sam prisutnošcu velikog vode i njene milosti Glorije Cecily Laur.
Uzvratila mu je pozdrav i pružila mu snimljenu vrpcu. Odslušao ju je i namrštio se.
— Koordinata oluje koju on navodi beznacajna je velicina. Ti su nevjerojatni ljudi razradili u Malom Magellanovom Oblaku sistem odnosa zvijezda s proizvoljnim središtem koje nema nikakve prepoznatljive veze s magnetskim centrom oblaka. Vjerojatno su odabrali jednu zvijezdu, nazvali je središtem i tada oko nje razradili cijelu svemirsku geografiju.
Naglo se okrenuo i poveo je u promatracku stanicu, do rekonstruirane karte svemirskih oluja.
— Karta je posve beskorisnaza nas — rece starac.
— Molim?
Njegove svijetloplave oci promatrale su je netremice.
— Recite mi što vi mislite o karti? — upita meteorolog.
Šutjela je .nesklona izjašnjavanju i zatecena neodredenošcu pitanja.
— Moj je dojam prilicno slican vašem — rece napokon.
— Razradili su vlastti sistem, i trebali smo samo pronaci kljuc... Mislim da bismo prije svega morali utvrditi — nastavila je s više samopouzdanja — u kojem bismo smjeru trebali poci od te promatracke stanice. Ako odaberemo krivi pravac, samo cemo uzalud utrošiti vrijeme. Osim toga, ne smijemo hitati zbog mogucih oluja.
Pogledala ga je. Starac je ozbiljno kimnuo.
— Na žalost, situacija nije tako jednostavna — rece on.
— Ove svijetle reprodukcije zvijezda nalikuju po velicini na zrna graška zbog distorzije svjetla, ali na metroskopu promjer im iznosi samo nekoliko molekula.. Ako je to njihov razmjer prema zvijezdama koje predstavljaju...
Znala je kako ce u kriznim situacijama skrivati osjecaje od podredenih. I sada se, iako je bila zaprepaštena, doimala hladnokrvno, mirno, zamišljeno.
— Hocete reci da su sve te zvijezde, njihova sunca, skrivene medu tisucama drugih zvijezda?
— Još gore. Cini mi se da su naselili samo jedan sistem na deset tisuca. Ne smijemo nipošto smetnuti s uma cinjenicu da se Mali Magellanov oblak sastoji od pedeset milijuna zvijezda, što nije malen broj. Ako želite, razradit cu putanje do najbližih zvijezda, s maksimalnom brzinom od deset svjetlosnih dana na minutu. Možda cemo imati srece.
Žena žestoko strese glavom.
— Jedna na deset tisuca. Ne budite smiješni. Slucajno mi je poznat zakon prosjeka za deset tisuca. To bi, kad bismo imali srece, znacilo najmanje dvije i po tisuce zvijezda... odnosno trideset i pet do pedeset tisuca ako nas ne posluži sreca.— Ne, ne — nastavi odlucno Gloria. — Necemo pet stotina godina tražiti iglu u stogu sijena. Oslonit cu se radije na psihologiju nego na slucaj. Imamo covjeka koji znade citati tu kartu i on ce napokon progovoriti. Iako ce to zahtijevati vremena. — Okrenula se, pa zastala. — A zgrada — upita — jeste li mogli nešto zakljuciti na osnovi njene konstrukcije?
Potvrdno je kimnuo.
— Tipa je kakav su upotrebljavali u galaksiji prije otprilike petnaest tisuca godina.
— Jeste li utvrdili bilo kakva poboljšanja ili promjene?
— Za sada nisam. To je jednostavna, primitivna stanica. S jednim promatracem koji obavlja sav posao.
Zamišljeno ga je gledala i tresla glavom kao da hoce odagnati sumaglicu.
— Cudno. Valjda su u toku petnaest tisuca godina mogli nešto dodati. Kolonije su obicno staticne, ali ne ipak toliko staticne...
Tri sata poslije pregledavala je rutinske izvještaje kad se astrokomunikator oglasio tiho dva puta. Dvije poruke... Prva je bila iz psihološkog odjela, jedno jedino pitanje:
— Smijemo li dekomponirati zarobljenikov razum?
— Ne — rece Veliki voda Gloria Laur.
Druga poruka navela ju je da baci pogled na orbitalni ekran. Na njemu su blistali simboli. Prokleti starac, nije se obazirao na njezinu naredbu da NE izraduje nikakve putanje.
Kiselo se smiješeci, prišla je orbitalnom ekranu, pa napokon upu-tila naredbu centralnom pogonu, a zatim promatrala kako golemi brod uranja u svemirsku tamu. Na kraju krajeva, pomisli, zašto ne bismo istodobno igrali dvije igre. Kontrapunkt se u ljudskim odno-sima pojavio prije nego u muzici.
• • •
Prvog su dana zastali uz vanjski planet plavobijelog sunea. Lebdio je u tami ispod broda, bezracna masa kamena i stijenja, bezizražajna i odbojna poput meteora, svijet pretpovijesnih gudura i planina netaknutih dahom života.
Špijunske zrake pokazivale su samo stijene, beskonacne stijene, bez traga ikakvih pokreta ili davnih pokreta.
Sunce je imalo još tri planeta. Jedan od njih bio je topao i zelen; vjetar je šumio njegovim prašumama, a mnoštvo životinja komešalo se na ravnicama.
No, nigdje nikakve zgrade, niti uspravnog ljudskog bica. Gloria se mrka pogleda obrati komunikatoru.
— Koja je dubina prodiranja naših špijunskih zraka?
— Trideset i pet metara.
— Ima li metala koji mogu simulirati trideset i pet metara tla?
— Nekoliko, vaša milosti.
Nezadovoljno je prekinula vezu. Toga dana nije bilo poruka iz psihološkog odjela.
Drugog se dana pred njenim nestrpljivim ocima ukazao crveni div. Devedeset i cetiri planeta kružilo je oko svog golemog sunca. Dva su bila naseljiva, no i na njima su pronašli samo divljinu i životinjski svijet kakav je obicno samo na planetima koje nisu dotakli ruka i metal civilizacije.
Glavni zoolog joj je pedantnim glasom podnio izvještaj: »Postotak životinjskog svijeta odgovara srednjoj vrijednosti za svjetove koji nisu nastanjeni inteligentnim bicima«.
— Nije li vam palo na pamet — otresito je dobacila — da se možda radi o namjernom održavanju obilnog životinjskog svijeta, o zakonima koji sprecavaju obradu tla, cak i iz razonode?
Odgovor nije ni ocekivala niti primila. Ni toga dana nije bilo nikakva glasa od glavnog psihologa, porucnice Neslor.
• • •
Treca je zvijezda bila nešto udaljenija. Bila je naredila povecanje brzine na dvadeset svjetlosnih dana na minutu — i odmah osjetila posljedice kad je brod naletio na manju oluju. Mora da je bila mala jer je metalna oplata gotovo odmah prestala drhtati.
— Brodom se šire glasine — obratila se nešto kasnije tridese-torici oficira okupljenih u zapovjednickoj prostoriji — da bismo se trebali vratiti u galaksiju i predložiti da se organizira ekspedicija koja ce otkriti te Skrivene lopuže. Prema jednom od placljivijih mišljenja koje mi je doprlo do ušiju bili smo, na kraju krajeva, na putu kuci kad sti otkrili stanicu, te smo nakon deset godina provedenih u Oblaku zaslužili odmor. — Sive su joj oci sijevale, a glas poprimio leden ton: — Kao što nedvojbeno znate, oni koji podržavaju ovakav defetizam ne bi morali osobno podnositi izvještaj o neuspjehu vladi njegovog velicanstva. Stoga bih slabice i sve one koji ceznu za domom htjela podsjetiti da cemo, ako to bude potrebno, ostati ovdje još deset godina. Obavijestite o tome posadu. To je sve.
• • •
Nije našla nikakvu poruku iz psihološkog odjela kad se vratila na glavni most. Bilo je još srdita i nestrpljiva kad je ukljucila vezu, ali se ipak svladala kad se na ekranu pojavilo dostojanstveno lice porucnice Neslor.
— Što se dogada, porucnice? Nestrpljivo cekam nove infor-macije o zarobljeniku.
— Nema ništa novo.
— Ništa!? — Njen opori.glas odavao je iznenadenje.
— Dvaput sam od vas zatražila — cuo se odgovor — dopuštenje da izvršim mentalnu dekompoziciju. Znate da ne bih olako predložila tako drasticnu mjeru.
— Ah! — Znala je to, iako je automatski odbijala taj korak zbog neodobravanja ljudi na Zemlji, zbog neizbježnog opravdavanja svakog amoralnog postupka protiv pojedinaca. No sada... Glas psihologa prekinuo je njena razmišljanja.
— Nekoliko sam ga puta pokušala kondicionirati u snu, isticuci koliko je beskoristan svaki otpor Zemlji jer cemo ih ionako jednom otkriti. No to ga je samo ucvrstilo u uvjerenju da podaci koje nam je otkrio nisu od koristi.
— Znaci li to, porucnice, da mi možete predložiti samo nasilnu mjeru? Ništa drugo?
Lik na astroekranu kimne.
— Nisam još nikada naišla na otpor od 800 K. I. u mozgu sa 167 K. I.
— Neshvatljivo — cudila se naglas Gloria Laur. — Cini mi se da smo propustili neki bitan trag. Nabasali smo posve slucajno na tu promatracku stanicu u sistemu od pedeset milijuna zvijezda, stanicu s jednim ljudskim bicem koje je, suprotno svim zakonima samo-ocuvanja, pocinilo samoubojstvo kako nam ne bi palo u ruke. Nije mi jasna ni ta stanica; to je prastari galakticki model, bez vidljivih poboljšanja nakon petnaest tisuca godina... iako toliko razdoblje, i kapacitet zarobljenikova mozga, navode na zakljucak da su morali primijeniti nekakve preinake. Osim toga, i ime tog covjeka, Promatrac, tipican je primjer predsvemirskog obicaja prema kojemu su ljudima na Zemlji davali imena po zvanju. Možda je i pro-matracko mjesto uz ono sunce nasljedna služba u njegovoj obitelji. Ima neceg deprimirajuceg u svemu tome, necega što... — Zastala je, pa zamišljeno upitala: — Što mi predlažete? — Saslušala je odgovor, pa kimnula. — Shvacam... — pa, dobro, dovedite ga u jednu od prostorija na glavnom mostu. Još nešto... ne dolazi u obzir nikakvo prerušavanje neke od naših mišicavih djevojaka u moj lik. Ja cu se za sve pobrinuti. Sutra. U redu.
• • •
Promatrala je zarobljenikov lik na ekranu. Promatrac je ležao na krevetu, gotovo nepomican, zatvorenih ociju, ali mu je lice bilo neobicno napeto. Nalikuje na covjeka, pomisli Gloria Laur, koji je otkrio da ga nakon cetiri dana više ne sputavaju nevidljive silnice.
— Još je sumnjicav — prošapta porucnica Neslor — i vjerojatno ce i dalje biti na oprezu sve dok ga djelomice ne opustite. Njegove opcenite reakcije postat ce sve usredotocenije. U njemu ce sve više jacati uvjerenje da ce imati samo jednu priliku da uništi brod i da mora biti odlucan i nesmiljen bez obzira na opasnost. Vec ga deset sati kondicioniram na to da nam se opire na vrlo rafiniran nacin. Ubrzo cete vidjeti... ah!
Promatrac je sjeo u krevetu. Izvukao je nogu ispod pokrivaca, pa ustao. Kretnja je odavala neobicnu snagu.
Stao je na tren. Ocito je isplanirao što ce poduzeti jer je, bacivši letimican pogled prema vratima, prišao nizu ladica ugradenih u zid, pokušao ih otvoriti, a zatim bez vidljivog napora pokidao brave, jednu po jednu.
Obje su žene dahnule zaprepašteno.
— Nebesa! — izusti napokon psiholog. — Nemojte me pitati da vam objasnim kako mu uspijeva razbiti te metalne brave. Sigurna sam jedino da je takva snaga rezultat delijanskog treninga. Vaša milosti...
Tjeskobni prizvuk naveo je Gloriju da pogleda stariju ženu.
— Da?
— Mislite li da biste, s obzirom na okolnosti, trebali osobno sudjelovati u njegovu podvrgavanju? On je ocito tako snažan da može ubiti svakoga na brodu ...
Gloria je grubom kretnjom prekine.
— Ne namjeravam dopustiti nekakvoj budali da pogriješi. Uzet cu pilulu protiv bola. Kažite mi kad mogu uci.
• • •
Napeto je ušao u kontrolnu prostoriju na glavnom mostu. Bio je pronašao odjecu u zabravljenim ladicama. Nije ni znao da mu je tamo odjeca, ali su mu ladice privukle pažnju. Delijanski trening dao mu je supersnagu kojom je kao od šale razbio brave.
Zastavši na pragu, preletio je pogledom prostoriju s kupolastim krovom. Nakon užasnog straha da su on i njegov narod izgubljeni, osjetio je kako se u njemu ponovo budi nada. Bio je stvarno slobodan. Zemljani ocito nisu ni naslucivali istinu. Zemlja je zacijelo zaboravila velikog genija, Josepha Della. Naravno, bilo mu je jasno da su ga oslobodili jer su nešto smjerali, ali...
»Smrt«, pomisli nesmiljeno. »Smrt svima njima... kao što su oni nekoc zadali smrt... kao što bi je opet zadali.«
Pregledavao je upravljacke ploce, a tada spazio ženu kako kroz zid ulazi u prostoriju. Voda! Obuzela ga je divlja radost. Znao je da je štite oružjem... ali nisu znali da je sve te dane groznicavo razmišljao kako da ih prisili na upotrebu oružja u brodu.
Valjda se nisu pripremili na ponovno prikupljanje njegovih sastavnih elemenata? Cin oslobadanja je ukazivao na psihološke namjere.
Prije nego što je stigao progovoriti, žena mu se obratila sa smiješkom.
— Ne bih ti zapravo smjela dopustiti da pregledavaš naše uprav-ljacke uredaje. No, odlucili smo da s tobom primijenimo drukciju taktiku. Da te pustimo da se slobodno kreceš po brodu, da se upoznaš s posadom. Htjeli bismo te uvjeriti... uvjeriti... — Mora da je osjetila njegovu nepokolebljivost jer je zastala, a tada, ocito nezadovoljna tim znakom vlastite slabosti, nastavilo energicnijim, uvjerljivijim to-nom. — Moraš shvatiti da nismo nikakva cudovišta. Ne smiješ misliti da želimo nauditi tvom narodu. Neka ti bude jasno da je pronalaženje tvog naroda, pošto smo ustanovili da postojite, samo pitanje vremena... Zemlja nije okrutna niti obuzeta željom za dominacijom — nastavila je — barem ne više. Zahtijevamo samo minimalan stupanj podanicke vjernosti, i to samo radi zajedništva, nedjeljivosti svemira. Zahtijevamo takoder jedinstvenost krivicnih zakona i visoke minimalne nadnice. Osim toga, ratovi bilo koje vrste apsolutno su zabranjeni. Osim tih uvjeta, svaki planet ili skupina planeta može imati vlastitu upravu, trgovati s kim želi, živjeti svojim životom. Uvjerena sam da u tome nema nicega što bi opravdavalo tvoj cudni pokušaj samouništenja kad smo otkrili promatracku stanicu.
Slušajuci je, razmišljao je kako bi bilo najbolje da joj odmah smrska glavu. Zgrabit ce je za noge i tresnuti o metalni pod ili zid. Kosti se lako lome, a time ce postici dva bitna cilja: bit ce to strašno i korisno upozorenje svim brodskim oficirima. Osim toga, time ce izazvati smrtonosnu vatru njenih stražara.
Zakoraknuo je prema njoj. I poceo jedva zamjetno aktivirati mišice i živce, pripremajuci time svoje delijansko tijelo na nadljudsku snagu. Žena je i dalje govorila:
— Vec si nam rekao da je tvoj narod naselio pedeset planeta u ovom dijelu svemira. Zašto samo pedeset? Nakon dvanaest ili više tisuca godina, broj od dvanaest milijardi stanovnika ne bi mi se cinio nemogucim.
Prišao joj je još korak. Pa još jedan. Znao je da mora nešto reci kako bi odagnao svaku sumnju i približio joj se, sve više i više.
— Oko dvije trecine brakova su bez djece — rekao je. — To je nezgodna okolnost. No, znate, pripadamo dvjema vrstama i zato, s obzirom na neometano miješane brakove...
Bio je vec gotovo dovoljno blizu.
— Hoceš reci — govorila je žena — da je došlo do mutacije, i da se te dvije vrste ne mogu miješati?
Nije morao na to odgovoriti. Bio je tri metra udaljen od nje, te se bacio poput tigra.
Prva energetska zraka probila mu je tijelo, prenisko da bi bila smrtonosna, ali je ipak izazvala jaku mucninu i užasan osjecaj težine. Cuo je kako voda broda vrišti.
— Porucnice Neslor, što to radite?
A tada ju je zgrabio. Prstima joj je hvatao ruku, koju je podigla u obrani, kad ga je pogodio drugi udar, visoko medu rebra. Na usta mu je navrla krv. Unatoc svoj snazi volje, osjetio je kako mu ruke klize sa žene. Kako bi je rado bio poveo sa sobom u carstvo smrti!
Zena je ponovo zavrištala.
— Porucnice Neslor, jeste li poludjeli. Prekinite vatru!
Trenutak prije nego što ga je svom silinom spalila treca zraka stigao je cinicno pomisliti: »Ona još ne sumnja. Ali netko je posumnjao, netko je u posljednjem trenutku pogodio istinu... »Prekasno«, razmišljao je posljednjim snagama. »Prekasno, budale! Upozorio sam ih, dao im vremena da se još temeljitije sakriju. A Pedeset zvijezda je raštrkano medu milijunima zvijezda, medu...«
Smrt je prekinula tok misli.
• • •
Žena se pridigla i omamljena stajala nastojeci se pribrati. Jedva je primjecivala porucnicu Neslor kako izlazi iz transmitera, zastaje kod mrtvog tijela Promatraca Gissera, a tada hita prema njoj.
— Nadam se da vam se ništa ozbiljno nije dogodilo, vaša milosti? Nije mi bilo lako pucati kroz astroekran koji...
— Vi ste ludi! — Gloria Laur je napokon smogla glasa. — Shvacate li da se tijelo ne može rekonstruirati pošto se unište vitalni organi? Tijelo se ne može rastaviti ili sastaviti komad po komad. Morat cemo se vratiti kuci bez...
Zastala je kad je zapazila kako je psiholog gleda Zaprepašteno.
— Bilo je posve ocito da vas namjerava napasti — rece porucnica Neslor. — Prebrzo, prema mojim dijagramima. Osim toga, nije mi se nikako, od samog pocetka, uklapao u ljudske psihološke modele... U posljednji cas sjetila sam se Josepha Della i pokolja delijanskih superljudi prije petnaest tisuca godina. Tko bi rekao da su neki od njih pobjegli i osnovali civilizaciju u ovom dalekom dijelu svemira... Shvacate li sada odakle »delijanski«? Po Josephu Dellu, izumitelju savršenog delijanskog robota.